Romska zajednica u Zagrebu i Hrvatskoj ostala je bez jednog od svojih najvažnijih i najposvećenijih predstavnika. Odlaskom Alije Mešića izgubili smo čovjeka koji je desetljećima ustrajno radio na poboljšanju položaja Roma, skromno i predano, blizu ljudi kojima je bio najpotrebniji.
Alija Mešić bio je mnogo više od aktivista – bio je most između institucija i zajednice, glas obespravljenih, ali i čovjek koji je vjerovao da se promjene događaju samo kada ih sami pokrećemo.
Pionir u vremenu kada Romi nisu imali ništa
Danas se često govori o stipendijama za Rome, posebnim obrazovnim mjerama, akcijskim planovima i
strategijama. No, Alija Mešić je djelovao u vremenu kada za Rome nije bilo ničega od toga. U to vrijeme romska naselja bila su neuređena, bez pristupa osnovnoj infrastrukturi – bez struje, bez vode, bez kanalizacije, bez asfaltiranih ulica. Mjesto gdje su rijetko ljudi zalazili, predrasudama koji su bili svakodnevica Roma u improviziranim kućama u kojima su živjeli dan za danom.
Bio je jedan od prvih koji su jasno i glasno upozoravali da Romi u tim uvjetima ne mogu ostvariti dostojanstven život, da djeca u tim uvjetima ne mogu učiti i ići u školu i da Romi moraju ostvarivati osnovna prava.
Njegova borba nije bila apstraktna, nije se vodila isključivo kroz politike – borio se za elementarne uvjete života: vodovod, električnu energiju, komunalne priključke, zdravstvenu zaštitu i pristup školama.
Primio se posla kada nitko nije, kada su pojmovi Rom i aktivist nisu išli zajedno. Tada nisu postojale stipendije za romske učenike, niti su postojali programi za poticanje zapošljavanja Roma. Romska zajednica bila je u mnogo težem položaju nego danas, a Alija Mešić bio je jedan od
rijetkih koji su u to vrijeme preuzeli odgovornost da se za ta prava izbori.
Sustavna borba iz temelja Godine 1993. osnovao je Udrugu Roma Grada Zagreba
i Zagrebačke županije, jednu od prvih romskih organizacija u Hrvatskoj koja se ozbiljno i sustavno
bavila unaprjeđenjem položaja Roma. U vrijeme kada Roma gotovo da nije bilo u javnom prostoru, Mešić je već tada tražio da se romska pitanja rješavaju u dijalogu s institucijama, ali bez gubitka bliskosti s ljudima na terenu.
Iako su problemi bili brojni, velik dio svog rada je posvetio na osnaživanju mladih, jer je znao da je obrazovanje ključ promjene. Pokrenuo je brojne radionice, između njih i besplatne informatičke radionice i tečajeve za Rome, omogućujući im stjecanje vještina koje su tada bile rijetkost u romskoj zajednici.
Više od prostora – klub kao simbol zajednice
Kreacijom brojnih aktivnosti stvorio je ključno mjesto i žarišnu točku koju su posjećivali brojni Romi te tako stvorio nezaobilazan i kultni zagrebački kluba za Rome – prostor koji je za mnoge bio više od običnog mjestaokupljanja. Bio je to prostor u kojem su se gradile nove generacije Roma, gdje se učilo, raspravljalo, zabavljalo i stvaralo osjećanje zajedništva.
Klub je postao središnja točka romske kulture u Zagrebu i mjesto koje je odigralo
ključnu ulogu u izgradnji samopouzdanja mladih Roma. Brojni današnji romski aktivisti su sudjelovali na
tečajevima koji su u to vrijeme mnogo značili.
Glas koji nije šutio Mešić je tijekom cijelog svog života bio nepokolebljiv glas protiv nepravde. Godinama je upozoravao na teške životne uvjete u romskim naseljima, na pravne prepreke u ostvarivanju državljanstva, na apatridiju, diskriminaciju na tržištu rada i obrazovanja, te na sve
oblike društvenog isključivanja.
Uključivao se u sve važne procese, bio član Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog programa za Rome, prvog dokumenta koji je vlada službeno donijela kako bi unaprijedila položaj Roma. Aktivno je sudjelovao u donošenju nacionalnih i lokalnih politika koje danas stvaraju temelje boljeg položaja Roma u Hrvatskoj.
Bio je i dugogodišnji glavni urednik romskog časopisa Romano Čačipe – Romska istina, koji je godinama bio jedina medijska platforma kroz koju su se prenosile informacije, borbe i uspjesi romske zajednice iz prve ruke.
Ostavština koja obvezuje
Iako nas je Alija Mešić napustio, njegova ostavština ostaje duboko ukorijenjena u zajednici koju je toliko
volio. Ostaju mladi ljudi kojima je otvorio vrata, zajednica kojoj je dao glas i društvo koje je, zahvaljujući njegovoj borbi, barem malo postalo pravednije.
Njegova borba bila je borba za osnovna ljudska prava, za dostojanstven život u vlastitom domu, za pristup vodi, struji, školama i poslu. Danas, kada je situacija romske zajednice barem djelomično bolja, ne smijemo zaboraviti da je nekada bilo daleko teže – i da su upravo ljudi poput Alije Mešića otvorili put za napredak kojeg danas ponekad uzimamo zdravo za gotovo.
Alija Mešić bio je borac, vizionar i oslonac zajednici.
Njegov život ostaje inspiracija svima koji vjeruju u pravednije i uključivanje društvo – i obaveza da taj put
nastavimo.
