govor

Intervju – Mladen Ignac

 

“Moje ime je Mladen Ignac, imam 18 godina i živim u Murskom Središću. ” – rečenica je kojom započinje govor ovaj mladić u Hrvatskom saboru kao predstavnik Savjetodavnog odbora za dječju participaciju na sjednici djece i zastupnika povodom 30 godina Konvencije UN-a o pravima djeteta održane 20. studenog 2019. godine. Posebno dirljiv govor jer je govorio o značenju udomiteljstva iz perspektive udomljenog djeteta, pojasnio da mu je nova udomiteljska obitelj, u kojoj je prvi put dobio ljubav, podršku, red i topli dom, promijenila život. U današnjem intervjuu sam mi je rekao: “Da nisam udomljen, vrlo vjerojatno bih već imao podeblji kriminalni dosje i bio u zatvoru! No imao sam sreću što završio u obitelji Hoblaj i saznao što znači obitelj i ljubav!”

I zato prenosim njegov govor u cijelosti:

“Poštovane dame i gospodo, Hvala vam na ovako velikoj časti da u samom Hrvatskom saboru smijem podijeliti svoju priču!

Moje ime je Mladen Ignac, a udomljen sam od 28. kolovoza 2013. godine. S obzirom na to da nisam znao što me čeka i zašto sam tog jutra morao napustiti svoj biološku obitelj, bio sam jako uznemiren, jadan i uplašen. No, sad vidim da je upravo tog dana počeo moj novi život kakav nikad nisam imao niti sam ga mogao zamisliti. U svojoj sam udomiteljskoj obitelji po prvi put dobio ljubav, pažnju, red, podršku, nadu, topli dom i redovne tople obroke.

S vremenom sam otkrio svoj talent za trčanje što je mom odrastanju dalo novi poticaj i vrijednost. Posebno mi je drago da sam u svojoj udomiteljskoj obitelji imao prilike upoznati i Boga u kog se mogu nastaviti pouzdati cijeli svoj život. Volio bih kad bi svako dijete koje nema odgovarajuću roditeljsku skrb ili živi u domu za nezbrinutu djecu imalo priliku dobiti obitelj kakvu sam ja dobio. Ovo tim više jer će oni zauvijek ostati moja obitelj, dok će neki moji vršnjaci kad navrše 18 godina možda biti prepušteni sami sebi. U nadi da moje iskustvo pomogne da bude više kvalitetnih udomitelja pa da ni jedno dijete u Hrvatskoj ne ostane nezbrinuto, još jednom Vam se najljepše zahvaljujem i molim Vas da upotrijebite sav svoj ugled i moć za razvoj udomiteljstva i osamostaljivanje mladih koji izlaze iz sustava socijalne skrbi.”

<

Sjednica djece i zastupnika u povodu 30. obljetnice Konvencije UN-a o pravima djeteta i obilježavanja Svjetskog dana djeteta

A zapravo sam ga zamolio za današnji intervju povodom njegovih sportskih uspjeha. Njegov brat Igor i ja zajedno radimo pa sam tako postao FB prijatelj i s Mladenom, a onda su mi samo počele iskakivati njegove sportske fotografije i nije dugo trebalo da pomislim kako tog mladića treba intervjuirati i dati mu podršku, i nisam se prevario!

Kad si shvatio da si talentiran za trčanje?

U osnovnoj školi me je više zanimao nogomet, ali nisam bio baš ustrajan. Iako sam mogao brzo trčati, to mi nije bilo dovoljno za napredak u igri pa mi je nedostajalo motivacije, a i dečki su me počeli zafrkavati. No kad sam krenuo u srednju školu i s lakoćom otrčao jednu utrku, shvatio sam da je atletika moj sport. Odnosno, shvatila je to moja nastavnica Marina Trajbar, kontaktirala AK Međimurje i tamo je počelo moje treniranje.

I tako si počeo osvajati medalje?

Haha, ne baš tako lako. Prva utrka koju sam trčao bila je na 800 m i bio sam zadnji. Imao sam snage za izdržati utrku no neiskusan prebrzo sam krenuo, nisam tu snagu dobro rasporedio. Danas, zahvaljujući treneru Aleksandru Žbulj i ostalim voditeljima kluba već znam kako rasporediti tempo. Za uspjeh u atletici treba uložiti puno rada, truda i volje bez čega se ne mogu očekivati dobri rezultati.

Znači trkač si na 800 m?

Zapravo su mi omiljene discipline 3000 m i 5000 m u kojima sam jako napredovao uz pomoć trenera i uz podršku obitelji i prijatelja, a trčim još i 1500 m i 10 km. Zapravo se još tražim jer se i sam još razvijam i ima još dosta prostora za napredovanje.

Dobro, a do sada ima li neka najdraža utrka?

Svakako, to je državna utrka sa zaprekama na 2000 m (steeplechase), tada sam osvojio i prvu medalju, brončanu,  na nacionalnom nivou! No najdraža mi je jer sam upoznao ekipu s kojom najčešće sudjelujem na državnim prvenstvima. Volim državna prvenstva i zbog toga što skoro svaki put uspijem postaviti novi osobni rekord u svojim disciplinama.

Znači medalja ima od lokalnih do nacionalnih utrka. Nije ti žao što te nastavnica usmjerila prema atletici?

Moju policu već krasi puno medalja, pehara i priznanja. Napisao sam jednom na Facebooku: “Ja sam kao bik: padnem, ali uvijek se dignem jer ne želim odustati!” Ne želim niti neću stati sve dok ne ostvarim svoje snove. Bilo je uspona i padova i bit će ih još puno, ali neću odustati nego ću biti jači i odlučniji!!! Ništa vrijedno ne dolazi lagano!

Mislim da je atletika jedina stvar u koju sam se iskreno zaljubio i ne mogu niti jedan dan bez nje!

Znate što? Trčanje me je naučilo da nastavim dalje i kad je najteže. Zato se neću nikada predati slabosti!

Poručio bih svim sportašima da ulažu maksimalan trud i volju u sportovima kojima se bave jer će jedino tako doći do dobrih rezultata. A moja poruka svim prijateljima i poznanicima je – svima vam veliko hvala sto me podržavate. To mi jako puno znači!

Postoji li još nešto čime se baviš u slobodno vrijeme?

Prije podne škola, pohađam Srednju školu Čakovec, smjer njegovatelj, poslije podne treninzi. Ponekad kad ipak uhvatim malo slobodnog vremena glumim u MAKAMUS-u, Malom kazalištu Mursko Središće no moram priznati da je to sve rjeđe. Dobar sam učenik i takav želim ostati, a dobar sam i atletičar, još bolji želim postati!

Dok razgovaramo sam si nekoliko puta spomenuo da si Rom i da ponekad i nemaš ugodna iskustva i jedna rečenica mi je zapela za uho pa bih htio da je čuju (pročitaju) i čitatelji!

Da, nekad me tete u dućanu prate da nešto ne ukradem jer sam tamnoputi no i razumijem ih. Rekao sam već, da nisam imao tu sreću biti posvojen tko zna što bi danas bilo sa mnom, možda bi i imale dobro opravdanje da me prate. No s druge strane, nismo svi isti! Ni u čemu ni nigdje nisu svi isti, zbog generaliziranja ispaštaju i oni koji žele normalan život!

Kako ide ona  pjesma Ciganin sam, ali najljepši, haha, a ja sam Ciganin pa sam najbrži! Znate tko je izmislio triatlon? Pa mi cigani, odemo pješke na bazen, okupamo se i vratimo se s nečijim biciklom! Kad je stvarno loš dan jedino što me može vratiti je trening..što je trening teži ja se bolje osjećam!

Neki ljudi imaju predrasude jer imam tamniju kožu, ma ljudi moji neki se sunčaju cijelo ljeto da bi bili tamniji, a mene je Bog takvog stvorio. Ja sam samo Rom i imam tamniju kožu, Cigan sam i neću se zamarati s takvim ljudima! Nekad sam se sramio što sam Rom, danas više ne!

Otrčah zadnjih 2 km bos u cilj, izgubio sam patike!”

Za kraj objavit ću jedan komentar o Mladenu objavljen na Facebooku: “Ja sam te upamtio na jednom natjecanju u Zagrebu kad si kasnio na start trke na 5000 m, sprintao preko cijelog nogometnog igrališta da bi stigao na start i sekundu kasnije startao u utrci – na 5 km koju si pošteno odradio. To je srce sportsko ! Samo naprijed!”

Mladene, još puno sportskog, ali i sveg drugog uspjeha!

 

Intervju – Mladen Ignac: Samo da preživim ovu utrku!!! Da prijavim novu!!!!

  1. prosinca 2019.5. prosinca 2019. Gorkić Taradi 260 Views 0 Comments AK Međimurje, atletika, Mladen Ignac, trčanje

“Moje ime je Mladen Ignac, imam 18 godina i živim u Murskom Središću. ” – rečenica je kojom započinje govor ovaj mladić u Hrvatskom saboru kao predstavnik Savjetodavnog odbora za dječju participaciju na sjednici djece i zastupnika povodom 30 godina Konvencije UN-a o pravima djeteta održane 20. studenog 2019. godine. Posebno dirljiv govor jer je govorio o značenju udomiteljstva iz perspektive udomljenog djeteta, pojasnio da mu je nova udomiteljska obitelj, u kojoj je prvi put dobio ljubav, podršku, red i topli dom, promijenila život. U današnjem intervjuu sam mi je rekao: “Da nisam udomljen, vrlo vjerojatno bih već imao podeblji kriminalni dosje i bio u zatvoru! No imao sam sreću što završio u obitelji Hoblaj i saznao što znači obitelj i ljubav!”

I zato prenosim njegov govor u cijelosti:

“Poštovane dame i gospodo, Hvala vam na ovako velikoj časti da u samom Hrvatskom saboru smijem podijeliti svoju priču!

Moje ime je Mladen Ignac, a udomljen sam od 28. kolovoza 2013. godine. S obzirom na to da nisam znao što me čeka i zašto sam tog jutra morao napustiti svoj biološku obitelj, bio sam jako uznemiren, jadan i uplašen. No, sad vidim da je upravo tog dana počeo moj novi život kakav nikad nisam imao niti sam ga mogao zamisliti. U svojoj sam udomiteljskoj obitelji po prvi put dobio ljubav, pažnju, red, podršku, nadu, topli dom i redovne tople obroke.

S vremenom sam otkrio svoj talent za trčanje što je mom odrastanju dalo novi poticaj i vrijednost. Posebno mi je drago da sam u svojoj udomiteljskoj obitelji imao prilike upoznati i Boga u kog se mogu nastaviti pouzdati cijeli svoj život. Volio bih kad bi svako dijete koje nema odgovarajuću roditeljsku skrb ili živi u domu za nezbrinutu djecu imalo priliku dobiti obitelj kakvu sam ja dobio. Ovo tim više jer će oni zauvijek ostati moja obitelj, dok će neki moji vršnjaci kad navrše 18 godina možda biti prepušteni sami sebi. U nadi da moje iskustvo pomogne da bude više kvalitetnih udomitelja pa da ni jedno dijete u Hrvatskoj ne ostane nezbrinuto, još jednom Vam se najljepše zahvaljujem i molim Vas da upotrijebite sav svoj ugled i moć za razvoj udomiteljstva i osamostaljivanje mladih koji izlaze iz sustava socijalne skrbi.”

Sjednica djece i zastupnika u povodu 30. obljetnice Konvencije UN-a o pravima djeteta i obilježavanja Svjetskog dana djeteta

A zapravo sam ga zamolio za današnji intervju povodom njegovih sportskih uspjeha. Njegov brat Igor i ja zajedno radimo pa sam tako postao FB prijatelj i s Mladenom, a onda su mi samo počele iskakivati njegove sportske fotografije i nije dugo trebalo da pomislim kako tog mladića treba intervjuirati i dati mu podršku, i nisam se prevario!

Kad si shvatio da si talentiran za trčanje?

U osnovnoj školi me je više zanimao nogomet, ali nisam bio baš ustrajan. Iako sam mogao brzo trčati, to mi nije bilo dovoljno za napredak u igri pa mi je nedostajalo motivacije, a i dečki su me počeli zafrkavati. No kad sam krenuo u srednju školu i s lakoćom otrčao jednu utrku, shvatio sam da je atletika moj sport. Odnosno, shvatila je to moja nastavnica Marina Trajbar, kontaktirala AK Međimurje i tamo je počelo moje treniranje.

I tako si počeo osvajati medalje?

Haha, ne baš tako lako. Prva utrka koju sam trčao bila je na 800 m i bio sam zadnji. Imao sam snage za izdržati utrku no neiskusan prebrzo sam krenuo, nisam tu snagu dobro rasporedio. Danas, zahvaljujući treneru Aleksandru Žbulj i ostalim voditeljima kluba već znam kako rasporediti tempo. Za uspjeh u atletici treba uložiti puno rada, truda i volje bez čega se ne mogu očekivati dobri rezultati.

Znači trkač si na 800 m?

Zapravo su mi omiljene discipline 3000 m i 5000 m u kojima sam jako napredovao uz pomoć trenera i uz podršku obitelji i prijatelja, a trčim još i 1500 m i 10 km. Zapravo se još tražim jer se i sam još razvijam i ima još dosta prostora za napredovanje.

Dobro, a do sada ima li neka najdraža utrka?

Svakako, to je državna utrka sa zaprekama na 2000 m (steeplechase), tada sam osvojio i prvu medalju, brončanu,  na nacionalnom nivou! No najdraža mi je jer sam upoznao ekipu s kojom najčešće sudjelujem na državnim prvenstvima. Volim državna prvenstva i zbog toga što skoro svaki put uspijem postaviti novi osobni rekord u svojim disciplinama.

Znači medalja ima od lokalnih do nacionalnih utrka. Nije ti žao što te nastavnica usmjerila prema atletici?

Moju policu već krasi puno medalja, pehara i priznanja. Napisao sam jednom na Facebooku: “Ja sam kao bik: padnem, ali uvijek se dignem jer ne želim odustati!” Ne želim niti neću stati sve dok ne ostvarim svoje snove. Bilo je uspona i padova i bit će ih još puno, ali neću odustati nego ću biti jači i odlučniji!!! Ništa vrijedno ne dolazi lagano!

Mislim da je atletika jedina stvar u koju sam se iskreno zaljubio i ne mogu niti jedan dan bez nje!

Znate što? Trčanje me je naučilo da nastavim dalje i kad je najteže. Zato se neću nikada predati slabosti!

Poručio bih svim sportašima da ulažu maksimalan trud i volju u sportovima kojima se bave jer će jedino tako doći do dobrih rezultata. A moja poruka svim prijateljima i poznanicima je – svima vam veliko hvala sto me podržavate. To mi jako puno znači!

Postoji li još nešto čime se baviš u slobodno vrijeme?

Prije podne škola, pohađam Srednju školu Čakovec, smjer njegovatelj, poslije podne treninzi. Ponekad kad ipak uhvatim malo slobodnog vremena glumim u MAKAMUS-u, Malom kazalištu Mursko Središće no moram priznati da je to sve rjeđe. Dobar sam učenik i takav želim ostati, a dobar sam i atletičar, još bolji želim postati!

Dok razgovaramo sam si nekoliko puta spomenuo da si Rom i da ponekad i nemaš ugodna iskustva i jedna rečenica mi je zapela za uho pa bih htio da je čuju (pročitaju) i čitatelji!

Da, nekad me tete u dućanu prate da nešto ne ukradem jer sam tamnoputi no i razumijem ih. Rekao sam već, da nisam imao tu sreću biti posvojen tko zna što bi danas bilo sa mnom, možda bi i imale dobro opravdanje da me prate. No s druge strane, nismo svi isti! Ni u čemu ni nigdje nisu svi isti, zbog generaliziranja ispaštaju i oni koji žele normalan život!

Kako ide ona  pjesma Ciganin sam, ali najljepši, haha, a ja sam Ciganin pa sam najbrži! Znate tko je izmislio triatlon? Pa mi cigani, odemo pješke na bazen, okupamo se i vratimo se s nečijim biciklom! Kad je stvarno loš dan jedino što me može vratiti je trening. što je trening teži ja se bolje osjećam!

Neki ljudi imaju predrasude jer imam tamniju kožu, ma ljudi moji neki se sunčaju cijelo ljeto da bi bili tamniji, a mene je Bog takvog stvorio. Ja sam samo Rom i imam tamniju kožu, Cigan sam i neću se zamarati s takvim ljudima! Nekad sam se sramio što sam Rom, danas više ne!

Za kraj objavit ću jedan komentar o Mladenu objavljen na Facebooku: “Ja sam te upamtio na jednom natjecanju u Zagrebu kad si kasnio na start trke na 5000 m, sprintao preko cijelog nogometnog igrališta da bi stigao na start i sekundu kasnije startao u utrci – na 5 km koju si pošteno odradio. To je srce sportsko ! Samo naprijed!”

Mladene, još puno sportskog, ali i sveg drugog uspjeha!

 

 

 

 

 

 

anka mrak taritaš

ŽELE UKINUTI NOVČANU POMOĆ RODITELJIMA ODGOJITELJIMA

ELE UKINUTI NOVČANU POMOĆ RODITELJIMA ODGOJITELJIMA: ‘Djeca ne idu u vrtić, a majke neće biti sposobne za tržište rada’

Mrak Taritaš je objasnila kako je tom mjerom proračun Grada Zagreba ozbiljno opterećen, a rezultati su takvi i da ta djeca ne idu u vrtić kako bi se socijalizirala, a majke nakon korištenja te mjere neće biti sposobne za tržište rada

Predsjednica kluba zagrebačkih gradskih zastupnika GLAS-a i HSU-a Anka Mrak-Taritaš u srijedu se založila da se Odluka o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja završi s 30. lipnjem 2020. jer opterećuje gradski proračun, djeca ne idu u vrtić, a majke neće biti sposobne za tržište rada.

Mrak-Taritaš je na konferenciji za novinare predstavila taj prijedlog Kluba gradskih zastupnika GLAS-a i HSU-a koji su stavili na dnevni red predstojeće skupštinske sjednice zakazane za 23. listopada.

Bandićeva mjera nije urodila plodom

Rekla je kako je 2016. gradonačelnik Zagreba Milan Bandić predložio mjeru “roditelj odgojitelj” zbog predizborne kampanje, te da oni sada traže njezinu dopunu jer nije urodila “onim što je gradonačelnik imao ideju, ako je uopće imao ideju”.

“U GLAS-u smo dobro analizirali sve razloge ‘za’ i ‘protiv’ te idemo s prijedlogom da se zahtjevi mogu podnositi do 30. lipnja iduće godine, kada treba završiti tu mjeru”, istaknula je Mrak-Taritaš.

Objasnila je kako je tom mjerom proračun Grada Zagreba ozbiljno opterećen, a rezultati su takvi i da ta djeca ne idu u vrtić kako bi se socijalizirala, a žene, odnosno majke koje u većini slučajeva koriste tu mjeru, nakon njenog korištenja apsolutno neće biti sposobne za tržište rada.

Ustvrdila je kako ta mjera nije bila pripremljena na odgovarajući način, te je bilo rečeno da će se zajedno sa strategijom demografskog razvoja grada Zagreba analizirati svi njezini elementi i vidjeti što je dobro, a što loše.

‘U predizbornoj kampanji Bandić ima posebne vizije’

Međutim, kaže Mrak-Taritaš, na dnevnom redu predstojeće skupštinske sjednice je točka “Strategija demografskog razvoja grada Zagreba”, ali u njoj piše da će analiza svega toga biti 2025. godine.

Podsjetila je da je Bandić 2016. bio u kampanji za premijera ili kako je on rekao gradonačelnika cijele Hrvatske i da  je jedna od stvari koju je tada predložio bila mjera koja se zove ‘roditelj odgojitelj’ iz jednostavnog razloga jer uvijek kada je predizborna kampanja gradonačelnik ima posebne vizije.

Gradski zastupnik GLAS-a Stanko Kordić istaknuo je da će ta mjera u ovoj godini koštati Grad Zagreb oko 370 milijuna kuna, ali s obzirom da broj korisnika raste iz mjeseca u mjesec, u proračunu za sljedeću godinu morali bi izdvojiti 400 milijuna kuna, a u 2021. bi to moglo biti oko 500 milijuna kuna. Nakon tri godine provođenja te mjere, dodao je, vidimo da je i 2017. i 2018. prirodni rast stanovništva bio negativan.

Autor: HINA

sjednica15-310816

Bandić snižava prava!

GRADONAČELNIK REŽE NAKNADE: Bandić snižava prava! Majke odgojiteljice ostaju bez sedam godina plaće

Članovi Hrvatske udruge roditelja odgojitelja zatečeni su ovim prijedlozima

Ako se prihvate drastične izmjene u nacrtu prijedloga izmjena uvjeta za korisnike zagrebačke mjere, koji je nedavno “ispod radara” pušten u javno savjetovanje, roditelji odgojitelji više neće primati novčanu pomoć od Grada sve dok najmlađe dijete ne napuni 15 godina, nego je taj rok smanjen na osam godina. U prijevodu, majke i očevi odgojitelji ostaju bez sedam godina gradske plaće, točnije, oko pola milijuna kuna.

Sudeći prema prijedlogu, svi roditelji, od trenutačnih gotovo pet tisuća korisnika, čije je dijete navršilo osam godina prije stupanja na snagu ove odluke, prestat će dobivati novčanu pomoć. Također, postojećim korisnicima će se izmijeniti novčana pomoć u skladu s novom odlukom, koja će biti nešto manja nego dosad, odnosno 4250 umjesto 4264 kune mjesečno koliko je iznosila naknada za siječanj 2019. godine. Taj iznos ubuduće će biti fiksan – 4250 kuna, za razliku od dosadašnje odredbe da pomoć iznosi 65 posto prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje od prvog do osmog mjeseca prethodne godine. Uz sve to, jedan od novih uvjeta bit će da roditelj mora biti nezaposlen najmanje šest mjeseci prije podnošenja zahtjeva, piše Jutarnji list.

Dali otkaz i postali roditelji odgojitelji

“Osim nezaposlenih roditelja, mjeru su počeli koristiti i oni zaposleni koji su dali otkaz, ispisali dijete iz vrtića neposredno prije početka škole, odnosno prije polaska djeteta u prvi razred, kako bi još osam ili devet godina mogli primati novčanu pomoć od Grada Zagreba do djetetove 15. godine. Najvjerojatnije je da su mnogi roditelji ovdje kalkulirali da li raditi za manju plaću ili minimalac od 3000 kuna ili uzeti ovu mjeru i dobivati 4264 kune”, stoji u obrazloženju.

Također, u Gradskom uredu za demografiju sada su spoznali da su djeca koja su bila od utjecaja na ostvarivanje novčane pomoći, odnosno najstarija djeca u obitelji, u nekim slučajevima već zasnovala vlastite obitelji te su i sami već postali korisnici novčane pomoći. Stoga novom odlukom uvode dobno ograničenje: naknadu više neće moći ostvarivati roditelji troje ili više djece čije je najmlađe dijete predškolske dobi, a najstarije ima najviše 26 godina, nego ako im najstarije dijete nije starije od 18 godina.

Članovi Hrvatske udruge roditelja odgojitelja zatečeni su ovim prijedlozima te su zatražili sastanak s pročelnicom Gradskog ureda za demografiju Milom Jelavić.

Autor: Danas.hr

Romi-zgrozeni-Izignorirali-su-nase-prvorodeno-dijete-u-2020.-tko-se-boji-ksenofobicnih-reakcija_ca_large

Romi zgroženi

Izignorirali su naše prvorođeno dijete u 2020., tko se boji ksenofobičnih reakcija?

Bolnica i zdravstveni sustav jako su veliki i za sve mogu preuzeti odgovornost, ali ne mogu pristati na to da se vrši bilo kakva diskriminacija. Mi brinemo za sve naše stanovnike svakodnevno i jako mi je žao zbog toga što se dogodilo

Potvrđeno je – županijska bolnica u Čakovcu definitivno je zajedno s Međimurskom županijom u novogodišnjoj noći ignorirala prvorođeno dijete roditelja Roma te u objavama u medijima i na službenoj Facebook stranici župana postavila fotografije župana, roditelja i djeteta rođenog kasnije istoga dana. O slučaju smo izvijestili sinoć.

Ravnatelj čakovečke bolnice Tomislav Novinščak rekao je za N1 televiziju da se dogodila komunikacijska greška, zbog koje su iz bolnice županiji dali krivu informacije o tome koja je beba prva rođena u 2020. godini.

Jako mi je žao, kao ravnatelju, da se dogodila takva greška. Bolnica i zdravstveni sustav jako su veliki i za sve mogu preuzeti odgovornost, ali ne mogu pristati na to da se vrši bilo kakva diskriminacija. Mi brinemo za sve naše stanovnike svakodnevno i jako mi je žao zbog toga što se dogodilo. Mislim da je ljudski da se radi i da se događaju greške, ali i da se ispriča, kao što smo jučer učinili. Bili smo kod gospođe i djeteta, ispričali smo se, a ljudski je i oprostiti – rekao je.

Tvrdi da se majka i i dijete osjećaju dobro, te da im ne zamjeraju zbog greške koja se dogodila.

– Gospođa nas je primila i rekla da razumije da se takve stvari događaju, rekla je da je sretna što smo je se sjetili i primila je poklone. Ona se dobro osjeća, nikakvo zgražanje nije izrazila i rekla je da je svjesna da se događaju greške. U velikom broju ljude se događaju greške. Bila je jedna vanjska intervencija na kojoj se išlo po trudnice, tu se vjerojatno dogodilo… Uvijek se darivala neka unutarnja od trudnica, znači netko tko je unutra rođen, međutim nismo imali prave informacije – zaključio je Novinščak za N1

12508739_992985860766760_1541152219748914336_n

Aktivistkinja Ramiza Memedi dobitnica nagrade za životno djelo „Šaip Jusuf“

Ovogodišnja dobitnica nagrade za životno djelo „Šaip Jusuf“, koju svake godine Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „KALI SARA“ dodjeljuje povodom Svjetskog dana romskog jezika, dugogodišnja je aktivistica, predsjednica Udruge „Bolja budućnost“ te urednica istoimenog časopisa, Ramiza Memedi, prenosi Phralipen.

Svoj rad službeno je započela 1999. godine kada je nakon posjete romskim naseljima zajedno s nekoliko kolegica osnovala Udrugu žena Romkinja Hrvatske „Bolja budućnost“ te se susrela s izazovima u vremenima kada romska zajednica još uvijek nije imala na raspolaganju različite programe niti strategije za poboljšanje uvjeta života u istoj.

Naselja su bila bez uređene infrastrukture, bez vode, struje, ljudi bez uređenog statusa, bez zdravstvenog osiguranja, djeca nisu bila upisana u matične knjige rođenih, de facto oni su tu, ali kao da uopće ne postoje. Roditelji nisu mogli djecu upisati u osnovnu školu bez važećih dokumenata, a djeca nisu posjedovala niti rodni list. Prvo smo krenuli s upisom djece u matične knjige rođenih, a da su djeca rođena u Republici Hrvatskoj svjedočila su po dva svjedoka. Istovremeno smo radili i na tome da njihovi roditelji dobiju važeće hrvatske isprave s obzirom da su imali samo stare dokumente bivše Jugoslavije.

Vlada Republike Hrvatske je 2003. godine donijela Nacionalni program za Rome, a u okviru Desetljeća za uključivanje Roma i Akcijski plan obrazovanja Roma koji obuhvaća sve razine obrazovanja, počevši od predškolskog obrazovanja pa do obrazovanja odraslih u koje se i UŽRH „Bolja budućnost“ uključila.

Iz djetinjstva mi je ostala u sjećanju obaveza svakog djeteta koje je do 7. godine moralo krenuti u osnovnu školu jer bi u protivnom roditelji platili kaznu. Dijete je bilo u školi sve do navršene 15. godine što u Republici Hrvatskoj nije bilo slučaj. U radu sam se vrlo često susretala sa službenicima raznih državnih institucija koji su govorili da je romska tradicija ne slati djecu u školu bez obzira na Zakon o obveznom osnovnoškolskom obrazovanju. Taj dio mi je najteže padao jer nije dio romske tradicije ne ići u školu niti dogovarati izvanbračnu dječju zajednicu.

Memedi se nakon završene više ekonomske škole susrela s diskriminacijom pri zapošljavanju pa je dugo godina pokušavala pronaći posao na Kosovu, gdje je živjela, ali i u Zagrebu. Nadajući se da će joj dodatno obrazovanje olakšati pronalazak posla naknadno završava tečaj daktilografije te 1998. studij Pedagoških znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nakon dugogodišnjeg rada s Romkinjama mogu tvrditi da iste nisu dovoljno uključene u javni društveni život. Njihova nesamostalnost proizlazi iz ekonomske zavisnosti o partneru, a sama romska zajednica nije ekonomski osnažena kako bi mogla zaposliti sve veći broj Roma i Romkinja. Projekt “Bolja perspektiva žena Romkinja na tržištu rada“, na kojem sam bila partner, bio je namijenjen ženama sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem ili bez obrazovanja, a na poziv se javilo puno žena sa završenom srednjom školom jer su se nadale da će kroz projekt lakše pronaći posao. Nažalost, projekt je završio, a one su i dalje ostale u evidenciji nezaposlenih. Romkinje su diskriminirane i unutar svoje zajednice, ali i šireg društva, i kao žene i kao pripadnice nacionalne manjine. Moje pitanje je koliko je obrazovanih Romkinja zaposleno u javnim društvenim institucijama? One su državljanke Republike Hrvatske i prema Ustavu, ravnopravne građanke u društvu.

Udruga „Bolja budućnost“ je nedavno, zajedno s udrugama Kultura Nova i iDEMO – Institutom za demokraciju, izvela predstavu “Mi bi da se ženimo” koja je jedan od produkata projekta Teatar R. Predstava prati život dvoje mladih Roma od njihovih zaruka pa do vjenčanja, a na projektu je bilo uključeno više od četrdeset Roma i Romkinja. (Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, op. CV).

Rad na predstavi nam nije bio težak zadatak. Lako je raditi s ljudima u koje imate povjerenja, a kroz pripremu predstave sastavljen je tim od Roma i ne-Roma koji su korištenjem improvizacije sami osmislili koncept predstave. Mi smo bili prisutni samo da ih usmjerimo i podržimo.

Predstava je premijerno izvedena u lipnju ove godine u Zagrebu, a Udruga je osim kroz umjetničku sekciju aktivna i u području medija. UŽRH “Bolja budućnost” nakladnik je istoimenog časopisa čija redakcija broji tri stalna novinara te vanjske suradnike i volontere.

Sam rad na manjinskom mediju je izazov, a još više kada želite da isti medij stvori pozitivnu promjenu u vašoj zajednici. Pratili smo i prosvjede koji su se održali u Međimurju i Zagrebu, a koji su bili usmjereni protiv Roma. Problemi se mogu jedino riješiti sustavno odnosno ukoliko institucije pokažu dobru volju za rješavanjem i prevencijom istih.

Autor: Selma Pezerović, Phralipen

Međimurje: Vlasti prikrile činjenicu o prvorođenoj bebi u 2020.

 

Veljko Kajtazi sa majkom i prvorođenom bebom. (Foto: Facebook)

Saborski zastupnik romske nacionalne manjine u Hrvatskoj Veljko Kajtazi zgrožen je što je prikrivena činjenica i obmanuta javnost o prvorođenom djetetu u Međimurskoj županiji.

Naime, u tradicionalnim medijskim objavama o prvorođenoj djeci, preskočena je romska porodica.

Kajtazi za ovo krivi odgovorne u županijskoj bolnici u Međimurju i u Međimurskoj županiji.

Kako su mediji pogrešno izvjestili javnost.

„Neugodno sam iznenađen viješću da je županijska bolnica u Međimurju, zajedno s predstavnicima Međimurske županije, prikrila činjenicu i obmanula javnost o prvorođenom djetetu u Međimurskoj županiji“, napisao je Kajtazi na svom Facebook profilu.

Pita se zašto se prikrila informacija o prvorođenom romskom djetetu i zašto je ova porodica preskočena u tradicionalnim medijskim objavama o prvorođenoj djeci?

„Bojite li se ksenofobičnih reakcija osoba kojima ne bi ugodno sjela informacija o prvorođenom romskom djetetu? Ima li u ovakvim i sličnim situacijama elemenata diskriminacije, kršenja ljudskih prava?“, napisao je zastupnik.

Na kraju je dodao da očekuje javnu ispriku odgovornih u što kraćem roku, ali ne očekuje da će situacija u Međimurju u 2020. biti bolja dok se odnos prema Romima ne promijeni „i dok ne dobijemo jednak tretman, poštovanje i uvažavanje našeg ljudskog dostojanstva“.

KOMUNIKACIJSKA GREŠKA

U razgovoru za N1, direktor čakovečke bolnice Tomislav Novinščak rekao je da se dogodila komunikacijska greška, zbog koje su iz bolnice županiji dali krivu informacije o tome koja je beba prva rođena u 2020. godini.

“Jako mi je žao, kao ravnatelju, da se dogodila takva greška. Bolnica i zdravstveni sustav jako su veliki i za sve mogu preuzeti odgovornost, ali ne mogu pristati na to da se vrši bilo kakva diskriminacija. Mi brinemo za sve naše stanovnike svakodnevno i jako mi je žao zbog toga što se dogodilo. Mislim da je ljudski da se radi i da se događaju greške, ali i da se ispriča, kao što smo jučer učinili. Bili smo kod gospođe i djeteta, ispričali smo se, a ljudski je i oprostiti”, rekao je direktor bolnice u Čakovcu Novinščak, prenosi N1.

Dodao je da se majka i dijete osjećaju dobro, te da im ne zamjeraju zbog greške koja se dogodila.

ŽELIMO VIŠE ROMA DA BUDU NA SCENI

Ako želimo više Roma na kulturnoj sceni, trebamo im pružiti priliku

Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.

“Mi bismo da se ženimo”, predstava u kojoj igraju mladi Romi i Romkinje iz Hrvatske (Foto: Romi.hr)

Ako našu regionalnu temu „Romi i umjetnost„ (kako se umjetnost bavi Romima, a kako  se Romi  iskazuju kao umjetnici) pokušamo najprije „internetski“ locirati u Hrvatsku, jedna od najčešćih tema koju ćemo dobiti, biti će ona o poznatim umjetnicima romskog podrijetla. No koliko ti intrigantni i zanimljivi podaci kako su neka od najvećih umjetničkih imena svijeta poput Pabla Picasa ili Charliea Chaplina porijeklom Romi išta znači za romsku umjetnost, pa objektivno i za romsku zajednicu?

Ne mijenja tu ništa ni činjenica da su neki umjetnički velikani s ponosom isticali svoje romsko porijeklo, ili pak da je veliki glumac Yul Bryner  (podrijetlom Rom ) bio i počasni predsjednik Međunarodne unije Roma (IRU). Što je u njihovoj umjetnosti romsko, teško je reći. S druge pak strane, možemo se prisjetiti i činjenice  da su  neke izuzetne umjetničke kreacije i ostvarenja upravo za svoje teme imali – Rome.

Yul Brynner

Dva izuzetno značajna filma romske tematike u kinematografiji bivše Jugoslavije npr. „Sakupljači perja „ i „Dom za vješanje“ bili su leureati Cannesa. Da li zato što su se bavili Romima? Da li su ti izuzetni filmovi, koji su sigurno puno doprinijeli filmskoj umjetnosti, doprinijeli išta pozitivno i romskoj zajednici, ili su pak i nesvjesno učvrstili neke predrasude i stereotipe?

Ni traganje u drugom pravcu, na primjer iščitavanje iscrpnog članaka dr. sc. Danijela Vojka s Instituta za društvena istraživanja „Ivo Pilar„ u Zagrebu „O proučavanju  Roma u hrvatskoj znanosti i kulturi ili postoji li hrvatska romologija„ (Historijski zbornik 2010. ) neće nam dati puno boljih rezultata. Ili točnije, pokazati će vrlo interesantan nalaz: da, moglo bi se kazati da hrvatska romologija postoji (relativno iznenađujuće impresivna bibliografija pisanja o Romima), ali teško je tu naći neku širu i dublju analizu vezanu za problematiku Roma i umjetnosti.

Olivera Katarina i Bekim Fehmiu u filmu “Skupljači perja (Foto: screeshot iz filam Skupljači perja)

Ako pođemo i trećim pravcem i na tragu onoga što pred kraj prošlog stoljeća eksperti označavaju kao promjenu pardigme u kulturnoj praksi te se uz jačanje civilnog društva otvaraju prostori kulturne demokracije za mnoga potisnuta socijalna, etnička, rodna, identitetska i sl. pitanja, kada su pak Romi u pitanju, taj novi kulturni okret i novi kulturni put, na našim prostorima (konkretno u hrvatskim okvirima) isto nam neće donijeti bogzna što, ali taj istraživački put ipak i nije tako beznadežan …

Ako romsku umjetnost pomalo i  diskriminacijski ne reduciramo na estradnu glazbu i folklor (čije umjetničke potencijale ne treba podcjenjivati, ali ne uvijek i nekritički glorificirati…)  otvaraju se i drugi značajni prostori i dosezi.

I  to, naravno, ako  prije svega želimo otvoriti pitanje i važnost Roma kao subjekta umjetnosti kao mogućih umjetničkih stvaraoca, sagledati umjetničke potencijale same romske zajednice, ali možda prije toga i to kako se uopće umjetnost danas bavi Romima (ili možda točnije i realnije zašto se ne bavi tom izazovnom društvenom temom).

ERIAC

Kada je 2017. godine uz podršku više međunarodnih institucija i europskih vlada u Berlinu otvoren Europski romski institut za kulturu i umjetnost (ERIAC) predsjednik Upravnog odbora Instituta Željko Jovanović, u jednom je intervjuu rekao:

„I pored velikih predrasuda prema nama, kultura i umjetnost su jedine oblasti u kojima se o nama govori na pozitivan način, kao o stvaraocima. Međutim, o nama kao narodu se i dalje piše, govori i prikazuju najgore stvari u medijima i javnom životu.“

Željko Jovanović

Odbacujući tezu da je pretenciozno osnivati romski Institut za kulturu i umjetnost u situaciji kada Romi gotovo svagdje imaju problema s elementarnim obrazovanjem, Jovanović smatra da pitanje umjetnosti i kulture jednog naroda nije pitanje kojem se prilazi nakon što su se riješili drugi problemi. Pitanje kulture Roma i kulture odnosa  drugih prema nama je također dio rješavanja drugih problema. Nijedan narod nije čekao da riješi pitanje obrazovanja da bi se bavio svojim identitetom, kulturnim opstankom i razvojem, kao i odnosom s drugima.

A nema sumnje da je to težak, dug i mukotrpan put koji zahtjeva slamanje mnogih „mainstream“ barijera i predrasuda, realno vrednovanje površnog egzotizma i romantizma koje značajno prati temu romske umjetnosti ali i značajne promjene u samom romskom socijalnom pa i klturnoidentiteskom biću. No prije svega treba jasno naglasiti da su Romi tu još uvijek itekako marginalizirani pa i diskriminirani unatoč svojih značajnih potencijala pa ti potencijali najčešće ostaju tek puka floskula i fraza.

Ramiza Memedi (Foto: Lična arhiva)

„Romska zajednica je jako umjetnički talentirana. Jedini razlog  što ih nema na umjetničkoj sceni je akademsko obrazovanje i društvena  neprepoznatljivost talenta mladih Roma. U romskoj zajednici postoje talentirani glumci, likovni umjetnici, muzički umjetnici i dr. ali Rome blokira diskriminacija koja ih dovodi do getoizacije i asimilacije. A društvo je  najviše upoznato s romskom glazbom koju inače obožavaju zaboravljajući da Romi  imaju i drugih umjetničkih sposobnosti“, tvrdi Ramiza Memedi, predsjednica Udruge žena Romkinja „Bolja budućnost“  koja se intezivno bavi i kulturnim stvaralaštvom mladih Roma, te ističe kako u Hrvatskoj npr.  nemamo poznatih Roma u kazališnoj, ili filmskoj umjetnosti, dok je situacija  u drugim europskim zemljama bitno različita i puno  bolja.

„UMJETNIČKA“ DISKRIMINACIJA

Kristijan Novak, kojega mnogi danas svrstavaju u vrh aktualne hrvatske književnosti, a koji je literarnu slavu i priznanja stekao upravo romskom temom odnosno romanom „Ciganin, ali najljepši“, ističući kako su romske teme u hrvatskoj literarnoj produkciji u velikoj mjeri zanemarene i marginalizirane (uz njegov roman tu je još i „Oblak boje kože“ Nebojše Lujanovića i tu priča faktički staje), a Romi najčešće tretirani kao „prolaznici“, usputni likovi, plošni i stereotipni, upozorava i na „težinu“  umjetničkog bavljenja romskim temama i potrebi umjetničkog angažmana samih Roma.

Foto: zagorje.com

„Kada kao nerom počneš pisati o likovima koji su na ovaj ili onaj način vezani za romske zajednice, imaš stotine mina na koje možeš nagaziti, o tome sam se osobno osvjedočio.“

A na pitanje da li je zaobilaženje, literarno i umjetničko ignoriranje romskih tema, uvjetno rečeno i neka „ umjetnička“ diskriminacija kao što se to događa i na drugim područjima, Novak odgovara:

„Ako pišeš o Romima, onda će te kad-tad optužiti da iskorištavaš i zarađuješ na tuđoj, u ovom slučaju, romskoj nesreći. Ako pak se ne piše o njima, onda je diskriminacija. Često ponavljam kako sam vrlo skeptičan spram svake ideologije, pa bila ona i ljudskopravaška, koja nameće bilo kakav imperativ umjetničkom djelovanju. Umjetnost, ako je odvažna, pronađe pravu temu i pravi put. Pišući prošli roman želio sam pisati o Romu ne kao o usputnom liku koji odradi svoju funkciju i nestane da ovi glavni likovi mogu odraditi svoje, nego ga staviti u centar. Prikazati njegovu genezu u svim dimenzijama, sa svim kontradikcijama, sa svim vrlinama i nedostatkom vrlina, od kojih neke imaju, a neke nemaju veze s njegovim etničkim backgroundom.“

Kristijan Novak (Foto: zabok.hr)

Objasnivši kako je pravi izazov pisati o romskoj zajednici, a ne upasti u egzotiziranje ili romantiziranje te da osobno nigdje kao u likovima Roma, zato što žive tako kako žive, Novak govori da nije imao prilike otići tako duboko u vlastite dvojbe i kontradikcije .

Novak posebno naglašava upravo problem pristupa romskim temama ističući pogubnost površnosti (bilo da se radi o negativnom bilo pozitivnom odnosu), jer se tako zamagljuju pravi problemi i njihovi uzroci, te često prikrivaju, ili iskrivljavaju teška pitanja života i funkcioniranja romskih zajednica kao što se stalno pogrešno  generira i teza o Romima kao drugom i posebnom svijetu s kojima većina teško da može ostvariti puni suživot.

U razbijanju tih socijalnih, ali i umjetničkih kordona i prepreka, Novak se najviše od svega nada da će se uskoro pojaviti snažni glasovi spisateljica i spisatelja Roma, i nekako očekuje da će iz te pozicije pisati, osim o životu romskih zajednica i pojedinaca, upravo o „neromskim“ temama. To itekako treba ovom društvu, a s druge strane, to vidim kao pravi emancipacijski proces.

“Nešto se već lijepo događa u izvedbenim umjetnostima i to me jako veseli.”

UMJETNIČKA EMANCIPACIJA 

Ali kavi su stvarno potencijali za to i može li aktualna romska socijalno-egzistencijalna situacija iznjedriti tako nešto. Novak ne samo da vjerujem u to, nego se i uvjerio na nekoliko svojih kratkih radionica kreativnog pisanja, na kojima su polaznici bili i Romkinje i Romi školarci.

„Ali jasno je da trebaju biti zadovoljeni nekakvi osnovni životni preduvjeti da bi se odrasla osoba bavila pisanjem. Pritom još jednom naglašavam – važno je da Romi pišu i pripovijedaju o sebi i svojim iskustvima u romskim zajednicama, ali je još i važnije da reflektiraju o cijeloj svojoj okolini. Tek ćemo tako dobiti važan glas u društvu, koji se neće autogetoizirati na isključivo manjinsku tematiku.“

No, ta umjetnička emancipacija naravno da najprije ide preko romskih tema i projekata i oni nesumnjivo potvrđuju spomenute umjetničke potencijale unutar romske zajednice koje treba tek razvijati. Kakvi su uvjeti za to, drugo je pitanje, no bar primjera pozitivne prakse – ima!

U Zagrebu je tako kroz suradnju romskih i neromskih kulturnih udruga (Udruga žena Romkinja  „Bolja budućnost“, „Kultura nova“  i  iDEMO Institut za demokraciju) pokrenut  zanimljiv socijalno umjetnički projekt – TeatarR.

Ekipa predstave “Mi bi da se ženimo”

Više od godinu dana mladi romske zajednice u Zagrebu, pod vodstvom i mentoriranjem edukatora, učili su i radili na produkciji te osmislili i producirali živopisnu i veselu kazališnu predstavu pod naslovom „Mi bi da se ženimo“ koja je dobila i stručna priznanja te potaknula ideju o osnivanju pravog Romskog teatra.

Zbog niza razloga, kao što su i kulturna i socijalna, te do jedne mjere i jezična barijera, djeca i mladi iz romske zajednice uglavnom ne mogu sudjelovati, ili nedovoljno sudjeluju u kulturnim i umjetničkim aktivnostima i sadržajima i redovitim programima treninga, edukacija i usavršavanja na kulturno-umjetničkom području što je drugoj djeci puno dostupnije.

Zato je i cilj ovoga projekta bio unaprijediti mogućnosti uključivanja romske djece i mladih osoba, kao jedne populacije u izrazito nepovoljnom položaju u Republici Hrvatskoj te povećati  njihovu kompetenciju u umjetničkom izražavanju jačajući njihove osobne vještine umjetničkog izraza i kreacije, kaže voditeljica projekta Ramiza Memedi.

A jedna od neromskih koordinatorica na projektu iz Udruge „Kultura nova“, Zvjezdana Bubnjar, podsjećajući kako su mladi Romi aktivno sudjelovali u stvaranju svih segmenata kazališne predstave (tekstu, scenografiji, režiji, glazbi, glumi) i pokazali ogromne umjetničke potencijale i bogati vrč talenata, kazala je da to što Roma nema više na kulturnoj sceni, razlog je što nisu dobili priliku.

Zvijezdana Bubnjar

„Sigurna sam da ih u Zagrebu ima za barem pet vrhunskih postava. Zato trebamo raditi na promociji kazališta, pozivati ih da dođu i da se okušaju. Oni kojima se svidi, ostat će. Velikim uspjehom smatram što su se naši glumci zadržali u kazalištu, što imaju nove ideje i što žele nastaviti s radom na novim predstavama. Po meni, romskih tema je premalo. Ta kultura ima toliko toga za pokazati i potrebno je samo iznaći model kako da se ona predstavi javnosti. Mi smo krenuli s modelom teatra i to se pokazalo punim pogotkom.“

A ništa manji pogodak ne čini se ni „RoUm“ koji je pokrenula Tamara Puhovski, ekspertica za startup projekte. Projekt je nastao kao simbioza socijalnog poduzetništva i umjetničkog dizajna. Faktički je pošao od skupljanja otpada, ali sada uz njegovu umjetničku obradu i dogradnju, pokazao veliki ne „sakupljački“, već romski umjetnički potencijal!

Na pitanje što je ovaj projekt donio romskoj zajednici, Tamara Puhovski kaže da je pravo pitanje što romska zajednica donosi projektu, a to je puno – posebno kada govorimo o mladim Romima i Romkinjama koji su se pokazali kao nadprosječno manualni i kreativni, po ocjeni i na oduševljenje umjetnika i stručnjaka koji su s njima radili tijekom naših proizvodnih radionica.

Izložba “Odbačeni” (Foto: rijeka2020.eu)

Jako pazimo da ne održimo samo radionicu, dignemo nade i otiđemo već da generiramo stvarne mogućnosti, posebno za mlade Rome i Romkinje i to je vrlo težak posao. Upravo zato RoUm nije samo projekt već je i društveno poduzetništvo te mislim da ćemo nastaviti raditi na tome da zaposli i osnaži što je više ljudi u zajednici. Moj je dojam da su romske teme u umjetnosti  kao i sami romi vrlo često nevidljivi i svedeni na negativne, ili pozitivne sterotipe, ali uvijek stereotipe.“

U okviru projekta je nedavno organizirana i izložba „Odbačeni“  koja kroz pitanja ekologije i konzumerizma, kritički progovara o suvremenom društvu, ali i osvješćuje problem romske zajednice koja je bila osuđena da se bavi otpadom iako od tog otpada može napraviti  – umjetnost!

OČUVANJE KULTURNE BAŠTINE

Na tom tragu  ništa manje zanimljiv nije ni projekt „Muzej  osobne povijesti Roma“. Nositelj ovog jedinstvenog projekta je poznata producentska kuća FADE IN (Fantastično dobra institucija) iz Zagreba, koja se i do sada isticala sličnim projektima, a u partnerstvu s Romskim kulturno umjetničkim društvom Darda (RKUD – Darda) koji niz godina okuplja upravo mlade Romkinje i Rome nastojeći im usaditi ljubav i vještine za očuvanje i promicanje romske kulture, baštine i tradicije.

KUD “Darda”

Cilj projekta je bio educirati i razviti kreativne vještine mladih Romkinja i Roma te pokrenuti Muzej osobne povijesti Roma kao model održivog pristupa mladih kulturnim sadržajima i osvještavanju identiteta Roma. U sklopu projekta mladi Romi bi suvremenim medijskim sredstvima trebali početi bilježiti romsku povijest i tradiciju kako bi je sačuvali od zaborava ali i približili (neromskoj) široj javnosti. Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.

To je primjetno ne samo u romskoj zajednici, već i u širem javnom okruženju, pa tako neka ključna pitanja romske povijesti (i kulture) kao npr. Porajmos ili holokaust nad Romima u II svjetskom ratu (koji je po svojoj genocidnosti nije bio ništa manji od drugih), ostaju u velikoj mjeri prešućeni i potisnuti.

Projekt Muzej osobne povijesti Roma, naravno sve te ne može nadoknaditi, ali može potaknuti mlade Rome da se motiviraju, aktiviraju i uključe u istraživanje svoje povijesti i kulture, te da se možda neki od njih nastave sustavno i profesionalno time i baviti.

A mogući potencijal romske umjetnosti na svoj način vrlo interesantno ilustrira i dr. sc.

dr. sc. Ines Cvitković Kalanjoš

Ines Cvitković Kalanjoš, profesorica muzikologije na Sveučilištu u Zadru koja je prije dvije godine doktorirala na ljubljanskoj Univerzi temom „Mogućnosti upotrebe glazbe Roma u obrazovnom procesu u Hrvatskoj“. Polazeći od teze da su Romi najbrojnija transnacionalna manjina u europskom prostoru te da mogu biti važan čimbenik u određivanju kulturnih politika i provedbi obrazovnog procesa u kontekstu nacionalnih država, profesorica Kalanjoš je u tom kontekstu istraživala  romsku muzičko-umjetničku baštinu na riječko-istarskom području.

Kao jedno od ključnih rezultata njenog istraživačkog projekta, profesorica Kalanjoš naglašava da je glazbu Roma moguće uvesti u obrazovni proces, te da se uz pomoć takvog pristupa može poboljšati kvaliteta odnosa Roma i neroma odnosno da specifična glazba Roma može doprinijeti ublažavanju rasnih stereotipa. Ocjenjujući da je romska glazba prihvaćena od strane većinskog stanovništva samo bi trebala biti vidljivija, a tome mogu pripomoći i sami Romi sa većim angažmanom u promoviranju svoje glazbe na mnogobrojnim glazbenim manifestacijama na kojima bi pokazali svoje sposobnosti. Ona pak upozorava da je tretman romskih tema u hrvatskoj umjetnosti vrlo mali, pogotovo u znanosti.

„Većina znanstvenika u Republici Hrvatskoj istražuju Rome sa društvenog, socijalnog ili obrazovnog aspekta, ali ne i sa umjetničkog gdje uistinu ima materijala za istraživanje“, zaključuje profesorica Kalanjoš.

MOĆ UMJETNOSTI?

A ta nevidljivost u inače insuficijetnoj umjetničkoj produkciji Roma i o Romima i postaje jedan od najvećih problema. Možda je to najizraženije upravo u filmskoj produkciji. Gledajući u europskim okvirima možete naći izuzetno zanimljivih i kvalitetnih filmova koji razornom kritičnošću razotkrivaju i pokazuju široko rasprostranjene oblike predrasuda i sustavne oblike diskriminacije i marginalizacije romskih zajednica ali i primjere uporne, žilave i osvješćene procese emancipacije unutar romske zajednice ( kao što je to slučaj i s hrvatskim dokumentarnim filmom „ Razred“ Vesne Ćudić), ali nažalost ti filmovi u pravilu završavaju samo na programima specijaliziranih filmskih festivala, uglavnom nedostupni široj publici.

Kristijan Novak (Foto: zagorje-international.hr)

A da li i kako umjetnost može uticati na život romske zajednice? Oni koji je poznaju i oni koji o njoj stvaraju poput Kristijana Novaka, kaže da baš i nije nešto siguran da književnost može mijenjati svijet. Napišete knjigu i to će pročitati ljudi koji čitaju knjige, dakle u stanju su reflektirati o sebi i okolini. Napravite kazališnu predstavu, time ste se isto obratili, ako ne istomišljenicima, ono barem relativno kulturnim ljudima…

„Da bismo poboljšali životne uvjete Roma u mnogim dijelovima zemlje, trebamo utjecati s jedne strane na centre moći, s druge strane na slojeve koji s kulturom veze nemaju, a kanaliziraju šovinizam. Nisam, dakle, siguran da umjetnost može mijenjati svijet, ali sam siguran da može ostvariti pomake u ljudima, dati im ideju, emociju, artikulirati nešto što sami nisu u stanju. Možda i dati hrabrosti da djeluju u svojoj okolini i svakodnevici …“

(portal-udar.net)

nasilje

NASILJE NAD ŽENAMA

Zadnjih nekoliko godina postoje više organiziranih aktivnosti za podizanje svijesti građana u borbi protiv nasilja a posebno nad ženama. Nažalost, nasilja nad ženama postoi još uvijek. Iako nevladine organizacije i institucije rade i pokušavaju na više načina upozoriti i razviti proces zaustavljanja nasilja, ono još uvijek postoji i u porastu je.

Kada govorimo i nasilju, moramo reći da nasilje ne poznaje nacionalnost, boju kože a niti spol.

Kada je riječ o položaju Roma moram naglasiti da nemaju isti položaj. Oni su nepoželjni i uvijek postoji nešto protiv te zajednice. Svjedoci smo niz događanja ove godine koji su bili usmjereni protiv Roma. I dalje postoji veliki jaz što se svakodnevno produbljuje između Roma i ne Roma. Teško se Romi/Romkinje zapošljavaju, dalje postoje osobe bez riješenih osobnih dokumenata iako tu borave i više od 3 desetljeća.  Bez riješenih osobnih dokumenata ne mogu ostvariti daljna ljudska prava koja su neophodna.

Brojni su problemi sa kojima se suočava romska nacionalna manjina ali kada je riječ o Romkinjama one su u dvostruko težem položaju u odnosu na muškarce, izložene dvostrukoj diskriminaciji i to na osnovu svoje pripadnosti Romskoj nacionalnoj manjini i na osnovu spola odnosno roda.

Veliki broj Romkinja nema formalno obrazovanje koje se traže na tržištu rada, ali iako ima neko od obrazovanja  teško će doći do željenog zaposlenja. Određeni broj Romkinja preživljavaju od sakupljanja sekundarnih sirovina, rada na crno, preprodaje robe na cesti koje su svakodnevno maltretirane od strane komunalnih redara i policij, ili socijalnih primanja.  Nedovoljno obrazovane i ekonomski ovisne Romkinje nemaju mogućnosti da prežive izvan svoje obitelji.

Nasilje nad ženama, posebno obiteljsko nasilje, je duboko ukorijenjen i široko rasprostranjen društveni problem. Romska zajednica živi tradicionalno u patrijarhalnom društvu. Od žena se očekuje da ne govore o nasilju sa kojim se suočavaju jer je to „njihova sramota i njihov problem.“ smatrajući je nesposobnom. Smatra se da su žene odgovorne za održavanje i brigu u obitelj, te da treba trpiti bračne „probleme“ i ostati u braku zbog djece. Razloge za ne prijavljivanje i obraćanje sudu Romkinje najčešće  navode strah od nasilnika, zatim osjećaj sramote da prijavljuje svog partnera jer živi s njime i imaju zajedničku djecu, a i nedostatak finansijskih sredstava.

Ako potražimo od nadležnih institucija koliko ima prijavljenih slučaja nasilja nad Romkinjama u obitelji , dobit ćemo odgovor da institucije ne vode slučaje po nacionalnosti.  Nadležne institucije nemaju statistike niti istraživanja o problemu nasilja nad Romkinja  ili nasilja u obitelji. Romkinje su naročito ugrožene zbog široko rasprostranjenih predrasude da je nasilje nad ženama dio romske kulture što mnogima je to prihvatljivo posebno državnim institucijama koje ovo pitanje ne prihvaća ozbiljno. Odgovarajuće institucije su propustili da uspostave adekvatnu suradnju i sustav podrške i pomoći, da Romkinje koje su preživjele nasilje, naročito nasilje u obitelji, da ih se ohrabri i osnaži da razumiju i traže svoja prava na život bez nasilja kroz postojeće institucije i zakone. Postoje nekoliko slučajeva da su nasilnici osuđeni zbog počinjenog nasilja nanošenja izrazito teških i po život opasnih tjelesnih povreda kada ode liječniku i oni pozovu policiju, u slučaju silovanja ali još uvijek nedovoljno i netransparentno.

Dodatan problem za Romkinje je i mali broj organizacija koje se bave pravima Romkinja, a naročito pravima Romkinja na život bez nasilja i diskriminacije. Romkinje liderice i njihove organizacije nisu uključene niti su njihovi stavovi ispoštivani kod izrade zakona i politika naročito kada govorimo o politikama rodne ravnopravnosti ili politka za brorbu protiv nasilja nad ženama.

 

Autor: Ramiza Memedi

12508739_992985860766760_1541152219748914336_n

“Bolja budućnost” za Romkinje

Ovogodišnja dobitnica nagrade za životno djelo „Šaip Jusuf“, koju svake godine SRRH „KALI SARA“ dodjeljuje povodom Svjetskog dana romskog jezika, dugogodišnja je aktivistica, predsjednica Udruge „Bolja budućnost“ te urednica istoimenog časopisa, Ramiza Memedi.

Svoj rad službeno je započela 1999. godine kada je nakon posjete romskim naseljima zajedno s nekoliko kolegica osnovala Udrugu žena Romkinja Hrvatske „Bolja budućnost“ te se susrela s izazovima u vremenima kada romska zajednica još uvijek nije imala na raspolaganju različite programe niti strategije za poboljšanje uvjeta života u istoj.

Naselja su bila bez uređene infrastrukture, bez vode, struje, ljudi bez uređenog statusa, bez zdravstvenog osiguranja, djeca nisu bila upisana u matične knjige rođenih, de facto oni su tu, ali kao da uopće ne postoje. Roditelji nisu mogli djecu upisati u osnovnu školu bez važećih dokumenata, a djeca nisu posjedovala niti rodni list. Prvo smo krenuli s upisom djece u matične knjige rođenih, a da su djeca rođena u Republici Hrvatskoj svjedočila su po dva svjedoka. Istovremeno smo radili i na tome da njihovi roditelji dobiju važeće hrvatske isprave s obzirom da su imali samo stare dokumente bivše Jugoslavije.

Vlada Republike Hrvatske je 2003. godine donijela Nacionalni program za Rome, a u okviru Desetljeća za uključivanje Roma i Akcijski plan obrazovanja Roma koji obuhvaća sve razine obrazovanja, počevši  od predškolskog obrazovanja pa do obrazovanja odraslih u koje se i UŽRH „Bolja budućnost“ uključila.

Iz djetinjstva mi je ostala u sjećanju obaveza svakog djeteta koje je do 7. godine moralo krenuti u osnovnu školu jer bi u protivnom roditelji platili kaznu. Dijete je bilo u školi sve do navršene 15. godine što u Republici Hrvatskoj nije bilo slučaj. U radu sam se vrlo često susretala sa službenicima raznih državnih institucija koji su govorili da je romska tradicija ne slati djecu u školu bez obzira na Zakon o obveznom osnovnoškolskom obrazovanju. Taj dio mi je najteže padao jer nije dio romske tradicije ne ići u školu niti dogovarati izvanbračnu dječju zajednicu.

Memedi se nakon završene više ekonomske škole susrela s diskriminacijom pri zapošljavanju pa je dugo godina pokušavala pronaći posao na Kosovu, gdje je živjela, ali i u Zagrebu. Nadajući se da će joj dodatno obrazovanje olakšati pronalazak posla naknadno završava tečaj daktilografije te 1998. studij Pedagoških znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nakon dugogodišnjeg rada s Romkinjama mogu tvrditi da iste nisu dovoljno uključene u javni društveni život. Njihova nesamostalnost proizlazi iz ekonomske zavisnosti o partneru, a sama romska zajednica nije ekonomski osnažena kako bi mogla zaposliti sve veći broj Roma i Romkinja. Projekt “Bolja perspektiva žena Romkinja na tržištu rada“, na kojem sam bila partner, bio je namijenjen ženama sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem ili bez obrazovanja, a na poziv se javilo puno žena sa završenom srednjom školom jer su se nadale da će kroz projekt lakše pronaći posao. Nažalost, projekt je završio, a one su i dalje ostale u evidenciji nezaposlenih. Romkinje su diskriminirane i unutar svoje zajednice, ali i šireg društva, i kao žene i kao pripadnice nacionalne manjine. Moje pitanje je koliko je obrazovanih Romkinja zaposleno u javnim društvenim institucijama? One su državljanke Republike Hrvatske i prema Ustavu, ravnopravne građanke u društvu.

Udruga „Bolja budućnost“ je nedavno, zajedno s udrugama Kultura Nova i iDEMO – Institutom za demokraciju, izvela predstavu “Mi bi da se ženimo” koja je jedan od produkata projekta Teatar R. Predstava prati život dvoje mladih Roma od njihovih zaruka pa do vjenčanja, a na projektu je bilo uključeno više od četrdeset Roma i Romkinja.

Rad na predstavi nam nije bio težak zadatak. Lako je raditi s ljudima u koje imate povjerenja, a kroz pripremu predstave sastavljen je tim od Roma i ne-Roma koji su korištenjem improvizacije sami osmislili koncept predstave. Mi smo bili prisutni samo da ih usmjerimo i podržimo.

Predstava je premijerno izvedena u lipnju ove godine u Zagrebu, a Udruga je osim kroz umjetničku sekciju aktivna i u području medija. UŽRH “Bolja budućnost” nakladnik je istoimenog časopisa čija redakcija broji tri stalna novinara te vanjske suradnike i volontere.

Sam rad na manjinskom mediju je izazov, a još više kada želite da isti medij stvori pozitivnu promjenu u vašoj zajednici. Pratili smo i prosvjede koji su se održali u Međimurju i Zagrebu, a koji su bili usmjereni protiv Roma. Problemi se mogu jedino riješiti sustavno odnosno ukoliko institucije pokažu dobru volju za rješavanjem i prevencijom istih.

Gandi u zagrebu

U Zagrebu postavljen spomenik Mahatmi Gandhiju

U Zagrebu postavljen spomenik Mahatmi Gandhiju: “Nema puta ka miru, mir je put”

Petra Cvetković |4. listopada 2019

Prošlu srijedu, 2. listopada, obilježena je 150. godišnjica rođenja Mahatme Gandhija, čuvenog, indijskog “oca nacije”. Za života je bio pravnik, političar, društveni aktivist i pisac te vođa nacionalnog pokreta protiv britanske vladavine u Indiji, poznatom po privrženosti principu nenasilne borbe.

Njegov rođendan u Indiji je proglašen nacionalnim praznikom koji se obilježava molitvom za mir, ceremonijama i događajima u cijeloj zemlji, a Ujedinjeni narodi proglasili su 2. listopada Međunarodnim danom nenasilja. Povodom 150. obljetnice Gandhijeva rođenja, jučer je na zagrebačkom Bundeku svečano otkrivena njegova statua. Podizanje spomenika u Zagrebu jedna je od brojnih aktivnosti diljem svijeta koje se odvijaju njemu u čast.

Gandhijevu bistu napravio je nagrađivani indijski kipar Ram Vanaji Sutar koji je u 40-ak godina svoje karijere napravio više od pedeset monumentalnih skulptura. Između ostalog, dizajnirao je Kip Jedinstva, smješten u indijskoj pokrajini Gujarat, koji je najviši kip na svijetu s visinom od 182 metra. Gandhijeva statua na Bundeku, u usporedbi s time, visoka je “samo” 2,30 metara. Nalazi se na postamentu u koji je ugravirana Gandhijeva poruka: “Nema puta ka miru, mir je put”. Ovaj spomenik dar je Veleposlanstva Indije u Hrvatskoj, a ono je financiralo i njegovo postavljanje.

Prošlu srijedu ujutro tu su bistu zajednički otkrili veleposlanik Indije u Hrvatskoj Arindam Bagchi, premijer i predsjednik vlade Andrej Plenković te zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

Gospodin Bagchi je podsjetio kako je poklanjanje biste obećao indijski predsjednik Rama Natha Kovinda tijekom posjeta Hrvatskoj u ožujku ove godine, što je bio prvi posjet indijskog predsjednika Hrvatskoj uopće. Bagchi je rekao da mu je jako drago što su tako brzo ispunili njegovo obećanje te se zahvalio premijeru Plenkoviću i gradonačelniku Bandiću na dolasku na ovu svečanost.

Gradonačelnik Bandić rekao je kako ovaj kip simbolizira prijateljstvo između Indije i Hrvatske te je, referirajući se na poznatu Gandhijevu izreku – Budi promjena koju u svijetu želiš vidjeti – istaknuo kako Ghandijev život može biti primjer svima nama.

Zadovoljstvo što prisustvuje ovom događaju izrazio je i premijer Plenković. Govorio je o skromnosti i asketizmu Gandhija koji je svojoj zemlji pomogao steći neovisnost te je rekao da će poruka tolerancije i mira ostati simbol prijateljstva između Indije i Hrvatske. Ovom prilikom naveo je i dva Gandhijeva citata: Sila je oružje slabih, a nenasilje oružje jakih te Jedini način da živiš je da pustiš druge da žive. Također je zahvalio indijskom predsjedniku što je posjetio Hrvatsku te gospodinu Bandiću za smještanje kipa na Bundeku.

Postavljanjem ove biste i Zagreb je ovjekovječio uspomenu na Mahatmu Gandhija, velikog indijskog humanista i borca za neovisnost Indije. Kako je istaknuo i gospodin Bagchi, nadajmo se da će ova statua potaknuti i mlade generacije da doznaju nešto više o bezvremenskoj poruci koju je Gandhi poslao svijetu.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije