ŽELIMO VIŠE ROMA DA BUDU NA SCENI

Ako želimo više Roma na kulturnoj sceni, trebamo im pružiti priliku

Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.

“Mi bismo da se ženimo”, predstava u kojoj igraju mladi Romi i Romkinje iz Hrvatske (Foto: Romi.hr)

Ako našu regionalnu temu „Romi i umjetnost„ (kako se umjetnost bavi Romima, a kako  se Romi  iskazuju kao umjetnici) pokušamo najprije „internetski“ locirati u Hrvatsku, jedna od najčešćih tema koju ćemo dobiti, biti će ona o poznatim umjetnicima romskog podrijetla. No koliko ti intrigantni i zanimljivi podaci kako su neka od najvećih umjetničkih imena svijeta poput Pabla Picasa ili Charliea Chaplina porijeklom Romi išta znači za romsku umjetnost, pa objektivno i za romsku zajednicu?

Ne mijenja tu ništa ni činjenica da su neki umjetnički velikani s ponosom isticali svoje romsko porijeklo, ili pak da je veliki glumac Yul Bryner  (podrijetlom Rom ) bio i počasni predsjednik Međunarodne unije Roma (IRU). Što je u njihovoj umjetnosti romsko, teško je reći. S druge pak strane, možemo se prisjetiti i činjenice  da su  neke izuzetne umjetničke kreacije i ostvarenja upravo za svoje teme imali – Rome.

Yul Brynner

Dva izuzetno značajna filma romske tematike u kinematografiji bivše Jugoslavije npr. „Sakupljači perja „ i „Dom za vješanje“ bili su leureati Cannesa. Da li zato što su se bavili Romima? Da li su ti izuzetni filmovi, koji su sigurno puno doprinijeli filmskoj umjetnosti, doprinijeli išta pozitivno i romskoj zajednici, ili su pak i nesvjesno učvrstili neke predrasude i stereotipe?

Ni traganje u drugom pravcu, na primjer iščitavanje iscrpnog članaka dr. sc. Danijela Vojka s Instituta za društvena istraživanja „Ivo Pilar„ u Zagrebu „O proučavanju  Roma u hrvatskoj znanosti i kulturi ili postoji li hrvatska romologija„ (Historijski zbornik 2010. ) neće nam dati puno boljih rezultata. Ili točnije, pokazati će vrlo interesantan nalaz: da, moglo bi se kazati da hrvatska romologija postoji (relativno iznenađujuće impresivna bibliografija pisanja o Romima), ali teško je tu naći neku širu i dublju analizu vezanu za problematiku Roma i umjetnosti.

Olivera Katarina i Bekim Fehmiu u filmu “Skupljači perja (Foto: screeshot iz filam Skupljači perja)

Ako pođemo i trećim pravcem i na tragu onoga što pred kraj prošlog stoljeća eksperti označavaju kao promjenu pardigme u kulturnoj praksi te se uz jačanje civilnog društva otvaraju prostori kulturne demokracije za mnoga potisnuta socijalna, etnička, rodna, identitetska i sl. pitanja, kada su pak Romi u pitanju, taj novi kulturni okret i novi kulturni put, na našim prostorima (konkretno u hrvatskim okvirima) isto nam neće donijeti bogzna što, ali taj istraživački put ipak i nije tako beznadežan …

Ako romsku umjetnost pomalo i  diskriminacijski ne reduciramo na estradnu glazbu i folklor (čije umjetničke potencijale ne treba podcjenjivati, ali ne uvijek i nekritički glorificirati…)  otvaraju se i drugi značajni prostori i dosezi.

I  to, naravno, ako  prije svega želimo otvoriti pitanje i važnost Roma kao subjekta umjetnosti kao mogućih umjetničkih stvaraoca, sagledati umjetničke potencijale same romske zajednice, ali možda prije toga i to kako se uopće umjetnost danas bavi Romima (ili možda točnije i realnije zašto se ne bavi tom izazovnom društvenom temom).

ERIAC

Kada je 2017. godine uz podršku više međunarodnih institucija i europskih vlada u Berlinu otvoren Europski romski institut za kulturu i umjetnost (ERIAC) predsjednik Upravnog odbora Instituta Željko Jovanović, u jednom je intervjuu rekao:

„I pored velikih predrasuda prema nama, kultura i umjetnost su jedine oblasti u kojima se o nama govori na pozitivan način, kao o stvaraocima. Međutim, o nama kao narodu se i dalje piše, govori i prikazuju najgore stvari u medijima i javnom životu.“

Željko Jovanović

Odbacujući tezu da je pretenciozno osnivati romski Institut za kulturu i umjetnost u situaciji kada Romi gotovo svagdje imaju problema s elementarnim obrazovanjem, Jovanović smatra da pitanje umjetnosti i kulture jednog naroda nije pitanje kojem se prilazi nakon što su se riješili drugi problemi. Pitanje kulture Roma i kulture odnosa  drugih prema nama je također dio rješavanja drugih problema. Nijedan narod nije čekao da riješi pitanje obrazovanja da bi se bavio svojim identitetom, kulturnim opstankom i razvojem, kao i odnosom s drugima.

A nema sumnje da je to težak, dug i mukotrpan put koji zahtjeva slamanje mnogih „mainstream“ barijera i predrasuda, realno vrednovanje površnog egzotizma i romantizma koje značajno prati temu romske umjetnosti ali i značajne promjene u samom romskom socijalnom pa i klturnoidentiteskom biću. No prije svega treba jasno naglasiti da su Romi tu još uvijek itekako marginalizirani pa i diskriminirani unatoč svojih značajnih potencijala pa ti potencijali najčešće ostaju tek puka floskula i fraza.

Ramiza Memedi (Foto: Lična arhiva)

„Romska zajednica je jako umjetnički talentirana. Jedini razlog  što ih nema na umjetničkoj sceni je akademsko obrazovanje i društvena  neprepoznatljivost talenta mladih Roma. U romskoj zajednici postoje talentirani glumci, likovni umjetnici, muzički umjetnici i dr. ali Rome blokira diskriminacija koja ih dovodi do getoizacije i asimilacije. A društvo je  najviše upoznato s romskom glazbom koju inače obožavaju zaboravljajući da Romi  imaju i drugih umjetničkih sposobnosti“, tvrdi Ramiza Memedi, predsjednica Udruge žena Romkinja „Bolja budućnost“  koja se intezivno bavi i kulturnim stvaralaštvom mladih Roma, te ističe kako u Hrvatskoj npr.  nemamo poznatih Roma u kazališnoj, ili filmskoj umjetnosti, dok je situacija  u drugim europskim zemljama bitno različita i puno  bolja.

„UMJETNIČKA“ DISKRIMINACIJA

Kristijan Novak, kojega mnogi danas svrstavaju u vrh aktualne hrvatske književnosti, a koji je literarnu slavu i priznanja stekao upravo romskom temom odnosno romanom „Ciganin, ali najljepši“, ističući kako su romske teme u hrvatskoj literarnoj produkciji u velikoj mjeri zanemarene i marginalizirane (uz njegov roman tu je još i „Oblak boje kože“ Nebojše Lujanovića i tu priča faktički staje), a Romi najčešće tretirani kao „prolaznici“, usputni likovi, plošni i stereotipni, upozorava i na „težinu“  umjetničkog bavljenja romskim temama i potrebi umjetničkog angažmana samih Roma.

Foto: zagorje.com

„Kada kao nerom počneš pisati o likovima koji su na ovaj ili onaj način vezani za romske zajednice, imaš stotine mina na koje možeš nagaziti, o tome sam se osobno osvjedočio.“

A na pitanje da li je zaobilaženje, literarno i umjetničko ignoriranje romskih tema, uvjetno rečeno i neka „ umjetnička“ diskriminacija kao što se to događa i na drugim područjima, Novak odgovara:

„Ako pišeš o Romima, onda će te kad-tad optužiti da iskorištavaš i zarađuješ na tuđoj, u ovom slučaju, romskoj nesreći. Ako pak se ne piše o njima, onda je diskriminacija. Često ponavljam kako sam vrlo skeptičan spram svake ideologije, pa bila ona i ljudskopravaška, koja nameće bilo kakav imperativ umjetničkom djelovanju. Umjetnost, ako je odvažna, pronađe pravu temu i pravi put. Pišući prošli roman želio sam pisati o Romu ne kao o usputnom liku koji odradi svoju funkciju i nestane da ovi glavni likovi mogu odraditi svoje, nego ga staviti u centar. Prikazati njegovu genezu u svim dimenzijama, sa svim kontradikcijama, sa svim vrlinama i nedostatkom vrlina, od kojih neke imaju, a neke nemaju veze s njegovim etničkim backgroundom.“

Kristijan Novak (Foto: zabok.hr)

Objasnivši kako je pravi izazov pisati o romskoj zajednici, a ne upasti u egzotiziranje ili romantiziranje te da osobno nigdje kao u likovima Roma, zato što žive tako kako žive, Novak govori da nije imao prilike otići tako duboko u vlastite dvojbe i kontradikcije .

Novak posebno naglašava upravo problem pristupa romskim temama ističući pogubnost površnosti (bilo da se radi o negativnom bilo pozitivnom odnosu), jer se tako zamagljuju pravi problemi i njihovi uzroci, te često prikrivaju, ili iskrivljavaju teška pitanja života i funkcioniranja romskih zajednica kao što se stalno pogrešno  generira i teza o Romima kao drugom i posebnom svijetu s kojima većina teško da može ostvariti puni suživot.

U razbijanju tih socijalnih, ali i umjetničkih kordona i prepreka, Novak se najviše od svega nada da će se uskoro pojaviti snažni glasovi spisateljica i spisatelja Roma, i nekako očekuje da će iz te pozicije pisati, osim o životu romskih zajednica i pojedinaca, upravo o „neromskim“ temama. To itekako treba ovom društvu, a s druge strane, to vidim kao pravi emancipacijski proces.

“Nešto se već lijepo događa u izvedbenim umjetnostima i to me jako veseli.”

UMJETNIČKA EMANCIPACIJA 

Ali kavi su stvarno potencijali za to i može li aktualna romska socijalno-egzistencijalna situacija iznjedriti tako nešto. Novak ne samo da vjerujem u to, nego se i uvjerio na nekoliko svojih kratkih radionica kreativnog pisanja, na kojima su polaznici bili i Romkinje i Romi školarci.

„Ali jasno je da trebaju biti zadovoljeni nekakvi osnovni životni preduvjeti da bi se odrasla osoba bavila pisanjem. Pritom još jednom naglašavam – važno je da Romi pišu i pripovijedaju o sebi i svojim iskustvima u romskim zajednicama, ali je još i važnije da reflektiraju o cijeloj svojoj okolini. Tek ćemo tako dobiti važan glas u društvu, koji se neće autogetoizirati na isključivo manjinsku tematiku.“

No, ta umjetnička emancipacija naravno da najprije ide preko romskih tema i projekata i oni nesumnjivo potvrđuju spomenute umjetničke potencijale unutar romske zajednice koje treba tek razvijati. Kakvi su uvjeti za to, drugo je pitanje, no bar primjera pozitivne prakse – ima!

U Zagrebu je tako kroz suradnju romskih i neromskih kulturnih udruga (Udruga žena Romkinja  „Bolja budućnost“, „Kultura nova“  i  iDEMO Institut za demokraciju) pokrenut  zanimljiv socijalno umjetnički projekt – TeatarR.

Ekipa predstave “Mi bi da se ženimo”

Više od godinu dana mladi romske zajednice u Zagrebu, pod vodstvom i mentoriranjem edukatora, učili su i radili na produkciji te osmislili i producirali živopisnu i veselu kazališnu predstavu pod naslovom „Mi bi da se ženimo“ koja je dobila i stručna priznanja te potaknula ideju o osnivanju pravog Romskog teatra.

Zbog niza razloga, kao što su i kulturna i socijalna, te do jedne mjere i jezična barijera, djeca i mladi iz romske zajednice uglavnom ne mogu sudjelovati, ili nedovoljno sudjeluju u kulturnim i umjetničkim aktivnostima i sadržajima i redovitim programima treninga, edukacija i usavršavanja na kulturno-umjetničkom području što je drugoj djeci puno dostupnije.

Zato je i cilj ovoga projekta bio unaprijediti mogućnosti uključivanja romske djece i mladih osoba, kao jedne populacije u izrazito nepovoljnom položaju u Republici Hrvatskoj te povećati  njihovu kompetenciju u umjetničkom izražavanju jačajući njihove osobne vještine umjetničkog izraza i kreacije, kaže voditeljica projekta Ramiza Memedi.

A jedna od neromskih koordinatorica na projektu iz Udruge „Kultura nova“, Zvjezdana Bubnjar, podsjećajući kako su mladi Romi aktivno sudjelovali u stvaranju svih segmenata kazališne predstave (tekstu, scenografiji, režiji, glazbi, glumi) i pokazali ogromne umjetničke potencijale i bogati vrč talenata, kazala je da to što Roma nema više na kulturnoj sceni, razlog je što nisu dobili priliku.

Zvijezdana Bubnjar

„Sigurna sam da ih u Zagrebu ima za barem pet vrhunskih postava. Zato trebamo raditi na promociji kazališta, pozivati ih da dođu i da se okušaju. Oni kojima se svidi, ostat će. Velikim uspjehom smatram što su se naši glumci zadržali u kazalištu, što imaju nove ideje i što žele nastaviti s radom na novim predstavama. Po meni, romskih tema je premalo. Ta kultura ima toliko toga za pokazati i potrebno je samo iznaći model kako da se ona predstavi javnosti. Mi smo krenuli s modelom teatra i to se pokazalo punim pogotkom.“

A ništa manji pogodak ne čini se ni „RoUm“ koji je pokrenula Tamara Puhovski, ekspertica za startup projekte. Projekt je nastao kao simbioza socijalnog poduzetništva i umjetničkog dizajna. Faktički je pošao od skupljanja otpada, ali sada uz njegovu umjetničku obradu i dogradnju, pokazao veliki ne „sakupljački“, već romski umjetnički potencijal!

Na pitanje što je ovaj projekt donio romskoj zajednici, Tamara Puhovski kaže da je pravo pitanje što romska zajednica donosi projektu, a to je puno – posebno kada govorimo o mladim Romima i Romkinjama koji su se pokazali kao nadprosječno manualni i kreativni, po ocjeni i na oduševljenje umjetnika i stručnjaka koji su s njima radili tijekom naših proizvodnih radionica.

Izložba “Odbačeni” (Foto: rijeka2020.eu)

Jako pazimo da ne održimo samo radionicu, dignemo nade i otiđemo već da generiramo stvarne mogućnosti, posebno za mlade Rome i Romkinje i to je vrlo težak posao. Upravo zato RoUm nije samo projekt već je i društveno poduzetništvo te mislim da ćemo nastaviti raditi na tome da zaposli i osnaži što je više ljudi u zajednici. Moj je dojam da su romske teme u umjetnosti  kao i sami romi vrlo često nevidljivi i svedeni na negativne, ili pozitivne sterotipe, ali uvijek stereotipe.“

U okviru projekta je nedavno organizirana i izložba „Odbačeni“  koja kroz pitanja ekologije i konzumerizma, kritički progovara o suvremenom društvu, ali i osvješćuje problem romske zajednice koja je bila osuđena da se bavi otpadom iako od tog otpada može napraviti  – umjetnost!

OČUVANJE KULTURNE BAŠTINE

Na tom tragu  ništa manje zanimljiv nije ni projekt „Muzej  osobne povijesti Roma“. Nositelj ovog jedinstvenog projekta je poznata producentska kuća FADE IN (Fantastično dobra institucija) iz Zagreba, koja se i do sada isticala sličnim projektima, a u partnerstvu s Romskim kulturno umjetničkim društvom Darda (RKUD – Darda) koji niz godina okuplja upravo mlade Romkinje i Rome nastojeći im usaditi ljubav i vještine za očuvanje i promicanje romske kulture, baštine i tradicije.

KUD “Darda”

Cilj projekta je bio educirati i razviti kreativne vještine mladih Romkinja i Roma te pokrenuti Muzej osobne povijesti Roma kao model održivog pristupa mladih kulturnim sadržajima i osvještavanju identiteta Roma. U sklopu projekta mladi Romi bi suvremenim medijskim sredstvima trebali početi bilježiti romsku povijest i tradiciju kako bi je sačuvali od zaborava ali i približili (neromskoj) široj javnosti. Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.

To je primjetno ne samo u romskoj zajednici, već i u širem javnom okruženju, pa tako neka ključna pitanja romske povijesti (i kulture) kao npr. Porajmos ili holokaust nad Romima u II svjetskom ratu (koji je po svojoj genocidnosti nije bio ništa manji od drugih), ostaju u velikoj mjeri prešućeni i potisnuti.

Projekt Muzej osobne povijesti Roma, naravno sve te ne može nadoknaditi, ali može potaknuti mlade Rome da se motiviraju, aktiviraju i uključe u istraživanje svoje povijesti i kulture, te da se možda neki od njih nastave sustavno i profesionalno time i baviti.

A mogući potencijal romske umjetnosti na svoj način vrlo interesantno ilustrira i dr. sc.

dr. sc. Ines Cvitković Kalanjoš

Ines Cvitković Kalanjoš, profesorica muzikologije na Sveučilištu u Zadru koja je prije dvije godine doktorirala na ljubljanskoj Univerzi temom „Mogućnosti upotrebe glazbe Roma u obrazovnom procesu u Hrvatskoj“. Polazeći od teze da su Romi najbrojnija transnacionalna manjina u europskom prostoru te da mogu biti važan čimbenik u određivanju kulturnih politika i provedbi obrazovnog procesa u kontekstu nacionalnih država, profesorica Kalanjoš je u tom kontekstu istraživala  romsku muzičko-umjetničku baštinu na riječko-istarskom području.

Kao jedno od ključnih rezultata njenog istraživačkog projekta, profesorica Kalanjoš naglašava da je glazbu Roma moguće uvesti u obrazovni proces, te da se uz pomoć takvog pristupa može poboljšati kvaliteta odnosa Roma i neroma odnosno da specifična glazba Roma može doprinijeti ublažavanju rasnih stereotipa. Ocjenjujući da je romska glazba prihvaćena od strane većinskog stanovništva samo bi trebala biti vidljivija, a tome mogu pripomoći i sami Romi sa većim angažmanom u promoviranju svoje glazbe na mnogobrojnim glazbenim manifestacijama na kojima bi pokazali svoje sposobnosti. Ona pak upozorava da je tretman romskih tema u hrvatskoj umjetnosti vrlo mali, pogotovo u znanosti.

„Većina znanstvenika u Republici Hrvatskoj istražuju Rome sa društvenog, socijalnog ili obrazovnog aspekta, ali ne i sa umjetničkog gdje uistinu ima materijala za istraživanje“, zaključuje profesorica Kalanjoš.

MOĆ UMJETNOSTI?

A ta nevidljivost u inače insuficijetnoj umjetničkoj produkciji Roma i o Romima i postaje jedan od najvećih problema. Možda je to najizraženije upravo u filmskoj produkciji. Gledajući u europskim okvirima možete naći izuzetno zanimljivih i kvalitetnih filmova koji razornom kritičnošću razotkrivaju i pokazuju široko rasprostranjene oblike predrasuda i sustavne oblike diskriminacije i marginalizacije romskih zajednica ali i primjere uporne, žilave i osvješćene procese emancipacije unutar romske zajednice ( kao što je to slučaj i s hrvatskim dokumentarnim filmom „ Razred“ Vesne Ćudić), ali nažalost ti filmovi u pravilu završavaju samo na programima specijaliziranih filmskih festivala, uglavnom nedostupni široj publici.

Kristijan Novak (Foto: zagorje-international.hr)

A da li i kako umjetnost može uticati na život romske zajednice? Oni koji je poznaju i oni koji o njoj stvaraju poput Kristijana Novaka, kaže da baš i nije nešto siguran da književnost može mijenjati svijet. Napišete knjigu i to će pročitati ljudi koji čitaju knjige, dakle u stanju su reflektirati o sebi i okolini. Napravite kazališnu predstavu, time ste se isto obratili, ako ne istomišljenicima, ono barem relativno kulturnim ljudima…

„Da bismo poboljšali životne uvjete Roma u mnogim dijelovima zemlje, trebamo utjecati s jedne strane na centre moći, s druge strane na slojeve koji s kulturom veze nemaju, a kanaliziraju šovinizam. Nisam, dakle, siguran da umjetnost može mijenjati svijet, ali sam siguran da može ostvariti pomake u ljudima, dati im ideju, emociju, artikulirati nešto što sami nisu u stanju. Možda i dati hrabrosti da djeluju u svojoj okolini i svakodnevici …“

(portal-udar.net)

SUVREMENO ROPSTVO – TRGOVINA LJUDIMA

Povodom europskog dana borbe protiv trgovine ljudima, glavna tajnica Vijeća Europe, Marija Pejčinović Burić izjavila je: “Ljudi koji trguju drugim ljudima svoje žrtve podvrgavaju  najstrašnijim oblicima eksploatacije i zlostavljanja. Trgovci ljudima moraju biti progonjeni i kažnjavani, ali pravda mora biti ostvarena i prema žrtvama – tako što će dobiti odštetu, biti zaštićeni od ponovne prodaje u roblje, kao i pružanjem pomoći da se vrate svojim životima”.

Autor: Bojidar Kolov

Vijeće Europe je 2005. godine predložilo Konvenciju o djelovanju protiv trgovine ljudima. To je bio prvi međunarodni ugovor koji je zahtijevao od država da žrtvama osiguraju naknadu štete koju su pretrpjele. Konvenciju je do sada ratificiralo 46 od ukupno 47 zemalja članica Vijeća Europe – sve osim Ruske Federacije.

Trgovina ljudima je težak zločini i grubo kršenje ljudskih prava, što se prema Europskoj komisiji može klasificirati kao “moderni oblik ropstva”. Ujedinjeni narodi smatraju trgovinu ljudima drugim najvećim izvorom nezakonite financijske dobiti, odmah nakon trgovine drogom.

Ali što je zapravo trgovina ljudima i kako se ona događa? Ukratko, trgovci iskorištavaju ranjive ljudi radi financijske dobiti koristeći se prevarama ili ih primoravajući uglavnom na: prostituciju/seksualno iskorištavanje u 79% slučajeva i prisilni rad u 18% slučajeva prema procjenama Ureda Ujedinjenih naroda za droge i zločin iz 2010. godine. Drugi oblici eksploatacije, iako ne toliko česti, uključuju primoravanje žrtava na prosjačenje, kao i uklanjanje i prodaju njihovih organa. Žrtve obično “regrutiraju” njihovi poznanici, rođaci ili “poslodavci” koji obećavaju dobro plaćen posao u inostranstvu. Krijumčari kontroliraju svoje žrtve obmanama, prijetnjama i uporabom sile. Često se ovisnost o drogama koristi kao sredstvo za manipulaciju i prisilu.

Pored neadekvatnih zakona i politika u mnogim državama koji omogućavaju da se trgovci ljudima vrlo lako izvuku s počinjenim zločinom, postoje i drugi strukturalni uvjeti koji omogućavaju ogromne razmjere ovog modernog ropstva. Prema Europskoj komisiji, ključni uzrok trgovine ljudima je ranjivost žrtava. Zbog “siromaštva, marginaliziranosti, ekonomske isključenosti, oružanih sukoba, socijalnih i rodnih nejednakosti, diskriminacije nacionalnih manjina i kršenja prava djece” mnogi ljudi kako u Europi tako i širom svijeta izloženi su velikom riziku da postanu meta trgovaca ljudima. S druge strane imamo koncentraciju bogatstva u urbanim područjima i bogatijim zemljama, gdje se stvara najveća potražnja za prostitucijom i jeftinom radnom snagom.

Europski centar za prava Roma (ECRC) i organizacija Ljudi u potrebi (People in Need)   objavili su 2011. godine izvještaj pod naslovom “Slomiti tišinu”. Na temelju sveobuhvatnog istraživanja međunarodnog tima stručnjaka, Izvješće pokazuje da su Romkinje i romska djeca u mnogim dijelovima Europe posebno ranjive na međunarodnu i unutarnju trgovinu ljudima.

Među ključnim nalazima istrage je i to što je jako malo Roma policija identificirala kao žrtve trgovine ljudima jer se mnogi nerado prijavljuju institucijama za provođenje zakona. To je zato što se žrtve boje progona zbog kršenja zakona i moguće osvete trgovaca ljudima. Uz to, veoma je mali broj romskih žrtava koje imaju pristup mjerama prevencije i zaštite žrtava, kao i adekvatnoj socijalnoj zaštiti. “Izostanak podrške romskim žrtvama trgovine ljudima negativno utiče na sposobnost uključivanja, ostavljajući ih vrlo ranjivim i izloženim nastavku trgovine ljudima”, zaključuje se u Izvješću.

 

A Modern Slavery – the Trafficking in Human Beings

On the eve of European Anti-trafficking Day, the Secretary General of the Council of Europe, Marija Pejčinović Burić, said: “People who trade in human beings subject their victims to the most horrendous forms of exploitation and abuse. Traffickers must be rigorously prosecuted and punished, but justice must also be done to the victims of trafficking – by making sure they receive compensation, they are protected from being trafficked again and they are given sufficient help to put their lives back together.”

 

In 2005, the Council of Europe launched a Convention on Action against Trafficking in Human Beings, which was the first international treaty to require states to make sure that victims are compensated for the damages they have suffered. The convention has so far been ratified by 46 of the 47 Council of Europe member states – all except the Russian Federation.

Trafficking in human beings is a grave crime and a blatant violation of human rights, which can be classified, according to the European Commission as “a modern form of slavery”. The United Nations considers human trafficking the second biggest source of illegal financial gains following those obtained from drug trade.

But what is trafficking in human beings exactly and how does it happen? To put it in a nutshell, traffickers exploit vulnerable people for financial gain, by tricking or forcing them into mainly: prostitution / sexual exploitation in 79% of cases and forced labour in 18% of cases according to 2010 estimates from the United Nations Office on Drugs and Crime. Other forms of exploitation, although not so common, include forcing victims to beg and removing and selling their organs. The victims are usually “recruited” by acquaintances of theirs, relatives, or “employers” promising well-payed job abroad. The traffickers control their victims through deception, threats and use of force. Oftentimes drug addiction is used as a tool for manipulation and coercion.

Along with the inadequate laws and policies in many countries, which make it very easy for traffickers to get away with the crimes committed, there are other structural conditions which enable the massive scale of this modern slavery. According to the European Commission, a key root cause of trafficking in human beings is the vulnerability of the victims. Due to “poverty, marginalisation, economic exclusion, armed conflicts, social and gender inequality, discrimination against ethnic minorities and infringements of children’s rights” many people in Europe and around the globe are exposed to a great risk of becoming targets of traffickers. On the other side of the coin is the concentration of wealth in the urban areas and the richer countries, where most of the demand for prostitution and cheap labour is generated.

In 2011, a report entitled “Breaking the Silence” was published by the European Roma Rights Centre and the People in Need organisation. Based on a comprehensive research done by an international team of experts, the report shows that Romani women and children in a number of European counties are particularly vulnerable to international and internal trafficking.

Among the key findings of the inquiry is also that very few Roma are identified by police as trafficked persons and many are reluctant to report themselves to law enforcement institutions. That is so because the victims are afraid of both official prosecution for the law breaking they have been made to do and of possible revenge by the traffickers. Additionally, there is a very low number of Romani trafficked persons who have access to victim prevention and protection services, as well as to adequate social protection. “The overwhelming lack of support available to Romani trafficked persons negatively impacts the ability of many to re-integrate, leaving them highly vulnerable to re-trafficking”, the report concludes.

SLIKA 6

DA LI ROMI IMAJU PROBLEM

 

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj je u 2011. godini popisano 16.975 pripadnika romske nacionalne manjine. Romi su  najveća i  najugroženija skupina, marginalizirana, diskriminirana i kulturna skupina koja nema svoju država. Stambeni uvjeti su im loši, nedovršena infrastruktura, niska  stopa obrazovanja, nezaposleni i dr. Prevladava  vi soka stopa nezaposlenosti. Romi predstavljaju jednu skupinu koja je velikim i mnogobrojnim seobama zadržala svoj identitet i kulturu.

Ako govorimo o broju Roma, nikada nećemo točno znati. Ne postoji službeni ili pouzdan broj romske populacije u svijetu. Mnogi Romi odbijaju se izjasniti u službenim popisima stanovništva iz straha od diskriminacije. Možemo također reći i o mješanim brakovima gdje se djeca nikada neće izjasniti da su Romi. Iako se možda netko izjasni već u sljedećoj generaciji romski identitet se gubi.

Pitanja smo koliko ima zadovljnih Roma koji mogu preživjeti od 01.- 30 u mjesecu. Mnogo puta obišla sam Rome koji žive u naseljima i razgovarala sam snjima. Oni su podeljeni. Neki su zadovoljni a neki nisu kao i cijela populacija u Republici Hrvatskoj. Snalaze se ali ima i onih koji misle što će sutra skuhati. Žale se na previsoke račune za el struju, vodu i režijskih troškove dok za hranu snalaze se.

Ako pogledamo nekoliko godina unazad Romi su uistini imali puno problema.  Vlasti su u 15. Stoljeću zabranjivale kontakt s Romima i poticale neprijateljstvo prema njima.

Romsko neprihvaćeno ponašanje kažnjavalo se  tjeranjem u udaljene zemlje ili smrću. Ograničavalo im se kretanje, mogli su naseliti samo određena mjesta i baviti se određenim zanimanjima.

U 20. stoljeću javlja se rasna čistoća. Nurnberški zakon iz 1935.godine Židove i Rome smatra u Njemačkoj opasnima što se tiče rasne čistoće. Smatralo

ih se rasom nečiste krvi, primitivnim. Mentalno retardiranim, nesocijaliziranim osobama, osobama kriminalnih sposobnosti.

U koncetracijskim logorima pogubljeno je više od 500 tisuća Roma.

Za vrijeme II. svjetskog rata nacisti su ubili između 500 i1,5 milijuna Roma -Holokaust.

Nakon II.svjetskog rata veći dio Roma ostao je pod komunističkom vlašću gdje su im priznata manjinska prava. Usmjerena su na socijalnu integraciju, obveznom obrazovanju djece, osiguravanje stanovanja i zapošljavanje.

Romi su bili kovači, popravljali su oružje, potlivali konje radili municiju, glazbenici bavili se trgovanjem konja i drugih prozvoda koji su sami proizvodili što su bili jako korisni –posebno vojsci. Njihov je život bio vezan uz tradicionalnu djelatnost.

Iako romske  skupine imaju različite pravila, neka su pravila zajednička za sve. Ta se pravila smatraju Romskim zakonom, a pravila koja se razlikuju nazivaju se “običaji”. Postoje toliko običaja koliko ima i skupina. Pravila romskog zakona opisuju odnose unutar romske zajednice i postavljaju ograničenja za običaje, ponašanje i druge aspekte života. Romski zakon nije napisan, Romi ga održavaju živim u usmenoj predaji. Najpoznatije je  „Romano Kris“ (romski zakon) koji  je tradicionalna institucija za podržavanje i provođenje romskog zakona. Romski zakon koriste onda kada ne žele imati posao sa Zkonom zemlje u kojoj žive. Najviše se koristi prilikom pomirbe dvije ili više obitelji u slučaju zavade, rastave pa čak i obistva.

Raspadom ex Jugoslavije nastaju i problemi u romskoj zajednici. Propadaju im tradicijska zanimanja, ali nalaze druga zanimanja kao na primjer  prodaja   staroga željeza, tekstila, rabljenih auta, sagova, prodaja automobilskih djelova, i dr. Djeca od najranije dobi stječu razne vještine, iako ne dobivaju potrebno institucionalno obrazovanje.

Danas se sa tim zanimanjima nitko ne bavi.  Još uvijek neki se bave sa sakupljanjem sekundarnim sirovinama kao što je željezo, papir, boce, eu palete, i dr., ali se time mladi sve manje bavi.

Stopa nezaposlenosti je visoka. Razlog tome je slabo obrazovanje, njihov slobodan izbor profesije, diskriminacija, tehnološki napredak.

Niska zaposlenost Roma je rezultat diskriminacije prilikom traženja posla. Romi znatno češće od ostalih skupina primaju socijalnu pomoć ne svojom krivicom. Mnogi žele raditi, ali ne mogu dobiti posao. Iako ima neki mladi ljudi koji su završili srednje strukovno obrazovanje u želji da radi ali nažalost ostaje mu diploma u ruci ili bačena u nekoj ladici.

Dio Roma živi u stanju siromaštva u kojem su im ugrožene temeljne egzistencijalne potrebe. Obitelji sa velikim brojem djece traže pomoć od od Hrvatskog Karitasa, Crvenog križa u dr., u svakom slučaju snalaze se. Poslovi sakupljanja sekundarnih sirovina opala je. Govore da više nema posla kao prije a i povećao se broj ljudi koji se time bavi.

Mnogi žive u izdvojenim naseljima daleko od neromskog stanovništva i bitnih institucija za njih kao što su predškola, škola, zdravstveni dom, bolnica, autobusna postaja i dr. Postoji mogućnost da nemaju komunalije, el. energiju, pitku vodu. Kuće su dosta loše napravljene i u ruševnom su stanju .

Romi su u Hrvatskoj zadržali svoj način života, svoju prošlost, kulturu i običaje, ali su s druge strane prihvatili tradiciju, običaje i jezik većinskogastanovništva. Djelomično se jesu kulturno

adaptirali, ali naš cilj je i da zadržimo i očuvamo vrednote romskoga naroda. Nije nam cilj asimilirati se.

Problem Roma je zapravo problem neroma i njihova shvaćanja i prihvaćanja Roma kakvi oni jesu, a ne kakvi bi drugi željeli da budu.

Možemo zaključiti da i dalje postoje problemi u romskoj zajednici. Njihov je položaj težak.

Najčešće su to problemi vezani za društvenu nebrigu, tradicionalan načina života, loše stambene uvjete.

Romi uglavnom žive izolirani na periferiji naselja. Smanjen je socijalni kontakt između romske populacije s većinskom populacijom.

Romi imaju najvišu stopu nezaposlenosti i od drugih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Nedovoljan broj romske djece koja su uključena u školski odgoj i obrazovanje izvor su brojnih teškoća na koje nailaze. Romi su slabo obrazovani i postoje različiti oblici diskriminacije u obrazovanju.

Postoje negativni stavovi i nepovjerenje odnosno niža očekivanja učitelja od romske dkece   – diskriminacija.

Romi su vrlo slabo ili nikako uključeni u lokalnu vlast, a isto tako slabo su zastupljeni u državnoj vlasti, državnim i javnim institucijama. Potrebno je poboljšati njihova prava na lokalnoj i državnoj razini .

U procesu integracije u školi bitna je podrška učitelja/ce,  nastavnika/ce, pedagoga/ginje i ravnatelja/ljice škole.

 

Ramiza Memedi

stipendije

Stipendija Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja za potrebe obrtništva

04.10.2019.

Stipendija je ustanovljena 2003./2004. školske godine s ciljem poticanja upisa učenika u trogodišnje strukovne programe obrazovanja.

Odlukom o Stipendiji Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja za potrebe obrtništva (Službeni glasnik Grada Zagreba 11/18) utvrđeni su opći

uvjeti, postupak i kriteriji za dodjelu Stipendije Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja za potrebe obrtništva te njihova prava i obveze kao korisnika stipendije.

Godišnje se dodjeljuje do 150 stipendija učenicima 1. razreda.

Stipendija se dodjeljuje na temelju natječaja. Gradonačelnik odlučuje o raspisivanju i objavi natječaja svake godine do kraja rujna. Obavijest o objavi natječaja objavljuje se u dnevnom tisku, a natječaj na web-stranici Grada Zagreba (www.zagreb.hr).

Natječaj provodi Povjerenstvo za dodjelu Stipendije Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja koje imenuje gradonačelnik Grada Zagreba iz redova obrtnika, stručnih i drugih javnih djelatnika, a pročelnik Ureda za demografiju član je Povjerenstva po položaju.

Mjesečna stipendija iznosi:

– 1.000,00 kn za učenike 1. razreda,

– 1.300,00 kn za učenike 2. razreda i

– 1.600,00 kn za učenike 3. razreda.

Za Stipendiju Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja za potrebe obrtništva Grad Zagreb u svom proračunu godišnje izdvaja 2.000.000,00 kuna.

Do školske godine 2017./2018. stipendirana su 1573 učenika, za što je ukupno izdvojeno 52.000.000,00 kuna.

NATJEČAJ

OBRAZAC MOLBE

Stipendija Grada Zagreba za učenike i studente pripadnike romske nacionalne manjine

 04.10.2019.


Stipendija se dodjeljuje od 2012./2013. školske, odnosno akademske godine učenicima i studentima, a studentima poslijediplomskih studija od akademske godine 2018./2019., s ciljem poticanja pripadnika romske nacionalne manjine na završavanje srednje škole, kao i na nastavak školovanja u sustavu visokog obrazovanja.
 
Uvjeti, postupak i kriteriji za dodjelu Stipendije propisani su Odlukom o Stipendiji Grada Zagreba za učenike i studente pripadnike romske nacionalne manjine (Službeni glasnik Grada Zagreba 11/18).
 
Stipendija se dodjeljuje na temelju natječaja. Gradonačelnik Grada Zagreba odlučuje o raspisivanju i objavi natječaja do kraja rujna za učenike, a do kraja listopada za studente. Obavijest o objavi natječaja objavljuje se u dnevnom tisku, a natječaj na web-stranici Grada Zagreba (www.zagreb.hr).
 
O dodjeli Stipendije odlučuje Povjerenstvo za dodjelu Stipendije Grada Zagreba, koje imenuje Gradska skupština Grada Zagreba.
 
Neto iznos Stipendije utvrđen je u visini 35% za učenike, 50% za studente i 60% za studente poslijediplomskih studija prosječne neto plaće u Gradu Zagrebu za razdoblje siječanj – kolovoz godine u kojoj se natječaj za Stipendiju raspisuje.
 
Iznos Stipendije utvrđen je u visini 35% za učenike i 50% za studente prosječne neto plaće u Gradu Zagrebu za razdoblje siječanj – kolovoz godine u kojoj se natječaj za Stipendiju raspisuje..
 
Za Stipendiju Grada Zagreba, Grad Zagreb u svom proračunu godišnje izdvaja 2.000.000,00 kuna.
 
Do školske godine 2017./2018. dodijeljena je 231 stipendija pripadnicima romske nacionalne manjine: 213 učenicima i 18 studentima za što je izdvojeno 5.900.000,00 kuna

NATJEČAJ 

OBRAZAC MOLBE
NATJEČAJ CIVILNE ZAKLADE

Stipendija Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege

Stipendija Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege

03.10.2019.
Stipendija Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege
 
Od školske godine 2019./2020. Grad Zagreb dodjeljuje Stipendiju Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege, koji imaju obvezu nakon završenog školovanja zaposliti se u ustanovama socijalne skrbi kojima je osnivač Grad Zagreb.
 
Uvjeti, postupak i kriteriji za dodjelu Stipendije propisani su Odlukom o Stipendiji Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege(Službeni glasnik Grada Zagreba 18/19).
 
Stipendija se dodjeljuje na temelju natječaja. Gradonačelnik Grada Zagreba odlučuje o raspisivanju i objavi natječaja svake godine do kraja rujna. Obavijest o objavi natječaja objavljuje se u dnevnom tisku, a natječaj na web-stranici Grada Zagreba (www.zagreb.hr).
Stipendija se dodjeljuje redovnim učenicima četvrtih i petih razreda srednjih škola za medicinske sestre / tehničare opće njege u Gradu Zagrebu. Broj Stipendija za četvrti odnosno peti razred utvrđuje gradonačelnik Grada Zagreba prema sredstvima osiguranima u proračunu Grada Zagreba i potrebama ustanova socijalne skrbi kojima je osnivač Grad Zagreb.
 
Neto iznos mjesečne Stipendije utvrđuje se u visini od 35% prosječne neto plaće u Gradu Zagrebu za razdoblje siječanj – kolovoz godine u kojoj se natječaj za Stipendiju raspisuje.
 
O dodjeli Stipendije odlučuje Povjerenstvo za dodjelu Stipendije Grada Zagreba, koje imenuje gradonačelnik Grada Zagreba.

Nikada ne budite na koljenima, gradite sebe da bi gradili bolju budućnost za svoj narod

Johnson Welch: Nikada ne budite na koljenima, gradite sebe da bi gradili bolju budućnost za svoj narod

Septembar 29, 201968

Johnson Welch (Fotografija ustupljena redakciji Udar)

Johnson Welch je mladi Rom iz Velike Britanije koji želi da u Evropi donese promjenu. Njegovi stavovi  prema diskriminaciji, omalovažavanju romske kulture i historije su prikaz odnosa prema Romima ne samo u Velikoj Britaniji, nego u cijeloj Evropi. Jason trenutno studira pravo na Univerzitetu Darlington  i aktivano se bori da Romi budu tretirani jednako kao i ostali ljudi. Protekle dvije godine je član medijskog  tima DIKH HE NA BISTER  događaja, koji okuplja na stotine mladih Roma kako bi odali počast  žrtvama Holokausta u Drugom svjetskom ratu. U razgovoru za Udar, Johnson je govorio o svom aktivizmu, borbi protiv diskriminacije, medijima, predrasudama…

Svakodnevno se susrećemo sa segregacijom Roma, šta po vašem mišljenju ima najveći uticaj na segregaciju kada govorimo o Romima u Velikj Britaniji?

– Jedan od glavnih problema u Velikoj Britaniji je taj što mediji i većinsko stanovništvo ne ulažu nimalo  truda  da  bi napravili razliku kada se govori o kulturama manjina. U Britaniji postoji i to nomadsko  stanovništvo, travellers, čiju kulturu poistovjećuju sa romskom. Za njih je mnogo lakše da urade to, da nas sve  stave u jednu kutiju, kako bi lakše  kontrolisali naše kretanje i naša prava, jer ako nas posmatraju kao jedan narod, onda se ne moraju zamarati sa više naroda i kultura.

Društvo i mediji zaboravljaju da se manjinski narodi razlikuju i baš zbog toga ne pridaju značaj različitosti kultura, već sve spajaju u jednu kulturu. To je na neki način ponižavajuće, jer nam naša kultura mnogo znači, i ponosni smo na činjenicu da smo Romi. Moja porodica živi ovdje preko 200 godina i moj otac je jedan od lidera romske zajednice u Velikoj Britaniji.

Ako vlasti ne spoznaju našu kulturu, onda neće ni znati koliko nam je zapravo važna.

Johnson Welch (Fotografija ustupljena redakciji Udar)

Diskriminacija nad Romima je jedan od najvećih problema u Evropi. Jeste li ikada osjetili diskriminaciju na vlastitoj koži?

-Diskriminacija je uvijek prisutna, ali činjenica je da se veliki broj Roma u V.Britaniji  može uklopiti sa većinskom populacijom jer nisu tamnoputi. To je slučaj i kod mene. Mogao bih bez problema da se uklopim sa ostatkom koji nisu Romi. Ali zašto bih ja donio svesnu odluku da se uklopim sa ostatkom i da na taj način zapostavljam kulturu svog naroda, da krijem činjenicu da sam Rom?! Za mene je to suludo uraditi, samo da bih dobio jednaka prava.

Ja imam pravo da se izražavam kako želim i da ne budem diskriminiran zbog toga. I verujte mi da postoje načini po kojima određuju da li ste Rom ili ne. Odjeća, govor, pokreti tijela, mjesto stanovanja, sve ukazuje na to jeste li Rom ili ne.

Par puta sam na vlastitoj koži osjetio diskriminaciju, od svojih prijatelja koji nisu Romi, jer su mi govorili : okej,  možeš posuditi našu odjeću da bi ušao u klub, i kada dođemo tamo, govorili bi da ne pričam, jer ako shvate da imam romski naglasak neće me pustiti u klub. Ovo sam prije radio, jer sam htio da imam prijatelje, ali sada ne želim. Hoću da budem ponosan na ono što jesam, da ja budem ja. Mnogo klubova ne dozvoljava Romima da uđu u klub, jer postoji to mišljenje da prouzrokuju probleme,  što naravno nije istina. To je ponovo suđenje grupi na osnovu pojedinca, što je za mene uvreda.

Ne dopada mi se dio mene kada sam sakrivao svoje porijeklo, ali sada sam veoma otvoren, ponosan i glasan, kako bi svima ukazao na to da su Romi jednaki kao i svi ostali. Hoću da iskoristim svaku priliku da se borim za prava Roma u Evropi.

Često se surećemo sa tematikama koje se odnose na gubljenje identiteta romskog naroda. Kako sistem utiče na gubljenje identiteta romskog naroda kroz asimilaciju sa drugim narodima?

-Ne gledaju nas kao narod koji cijeni kulturu, sve dok mi ne uradimo nešto što za njih znači da napuštamo svoju kulturu i ostavljamo je iza sebe. Tek tada burno reaguju i naprave medijski haos.

Svaki narod treba drukčije potrebe od društva i vlade koja je zadužena za mjesto gdje žive. Ne postoji jedno univerzalno riješenje za sve manjinske narode i marginalizovane grupe. Sistem uporno pokušava da nas ubjedi da je riješenje koje pomaže nomadskom narodu takođe i rješenje za status Roma.

Koliki uticaj imaju stereotipi i predrasude koje su široko zastupljene?

-Problem je u vladi i u medijima, jer mediji su ti koji čine najveću štetu. Njihovo mišljenje o Romima je sasvim iskrivljeno zbog nedovoljne edukacije o Romima, što u svakom pogledu šteti našoj kulturi. Kada sam na univerzitetu, susrećem se sa mnogo stereotipa i predrasuda koji su usmjereni prema Romima. Stereotipe koji postoje poistovjećuju sa našom kulturom, kažu da su to vidjeli na televiziji ili internet medijima i uvjereni su da su ti stereotipi dio naše kulture. Problem u svemu tome je što stereotipi i predrasude nastaju od jednog manjeg dijela –

Johnson Welch (Fotografija ustupljena redakciji Udar)

par osoba koje su uradile određenu stvar. Nakon toga se cijelom jednom narodu prepiše taj stereotip, što je zasigurno jedna od stvari koja uveliko utiče na današnji položaj Roma.

Govoreći o kulturi i historiji naroda, koliko je historija Roma zastupljena u obrazovnom sistemu u Velikoj Britaniji?

-U mjestu gdje ja stanujem je mnogo romske djece koja redovno pohađaju školu, ali u školama ih ne uče  skoro pa ništa o historiji, kulturi i tradiciji Roma. Tek su prije par godina počeli da ih uče sasvim  mali dio o Romima, u mjesecu junu, kada je mjesec historije Roma u Darlingtonu. Veliki je broj romskih učenika i studenata i oni bi trebali da uče o svojoj kulturi, jeziku i tradiciji. Dok sam ja išao u školu, učio sam o Holokaustu i o tome šta se desilo sa Židova. Kao Rom, nisam saznao ništa o Romskom dijelu historije. Te stvari sam  naučio od  svoje porodice, a zatim sam počeo sam da se interesujem i obrazujem o tome,. Mislim da je važno da  obrazovni sistem počne da edukuje mlade o Romima, jer to nije samo romska kultura, već pripada kulturi svijeta.

Kako i da li mladi mogu uticati na donošenje promjena? Imate li neku poruku koju bi ste poslali mladim Romima i Romkinjama?

-Moja poruka mladim Romima svijeta je: ako živite negdje gdje morate da krijete ono što jeste da bi uspjeli u životu, nemojte to raditi. Morate biti hrabri i boriti se da vas svi vide kao ponosnog Roma koji može da ostvari i više nego što drugi očekuju. Nikada ne budite na koljenima, gradite sebe da bi gradili bolju budućnost za svoj narod.

Izvor: (portal-udar.net)

Preuzeo: Evropske romske novine

Dječiji brakovi jedan je od najvećih problema u romskoj zajednici

Sklapanje maloljetničkih brakova mnogi smatraju tradicijom u romskoj sredini i tako se prema ovoj pojavi i odnose


Dragana Sotirovski (Foto: Udar)

Srbija će zabraniti maloljetničke brakove, a to će biti omogućeno izmjenama i dopunama Porodičkog zakona. Početkom godine formirana je i Nacionalna koalicija za suzbijanje dječjih brakova koja ima glavni zadatak da stane na put ovoj praksi.

Procenat sklopljenih brakova između maloljetnih osoba u Nišavskom okrugu visok, posebno u romskoj populaciji. Zato su se članovi Koalicije sada po prvi put okupili u Nišu, na poziv Nišavskog okruga i načelnice Dragane Sotirovski, koja je i član ove Koalicije. Sastanku su prisustvovali predstavnici svih institucija koje mogu da doprinesu da ova praksa bude promjenjena, ali i da oni koji prekrše  zakon snose odgovarajuće sankcije.
Na ovom sastanku posebno mjesto pripalo je nevladinim organizacijama, jer je praksa pokazala da pripadnici romske nacionalnosti više povjerenja imaju u njih nego u državne institucije.

Načelnica Nišavskog okruga kaže da su pored tradicije koja još postoji u romskim zajednicima, uzroci maloljetničkih brakova još i siromaštvo, socijalna isključenost i neravnopravnost u polovima, odnosno u položaju tih djevojčica u samoj zajednici. Podaci kojima raspolaže UNICEF iz 2014.godine su više nego zabrinjavajući.

Gotovo 40 odsto romskih djevojčica rodi dijete između 15. i 18. godine, a četiri odsto postaju majke i pre navršene 15. godine, podaci su UNICEFA.

Za sastanak Nacionalne koalicije izabran Nišavski okrug, jer je on pored  Jablaničkog, jedan od okruga  gdje se  dječiji i ugovoreni  brakovi najviše javljaju.

“Statistika pokazuje da svaka peta devojčica koja pre 18 godine stupa u brak  mlađa od 15 godine. Ovde se nameće pitanje na koji način možemo dodatno da ih obrazujemo, da ih ekonomski osnažimo i da im pokažemo na koji način mogu da izađu iz tog začaranog kruga”, dodala je Sotirovski.

Sklapanje maloljetničkih brakova mnogi smatraju tradicijom u romskoj sredini i tako se prema ovoj pojavi i odnose. Jedini način da se izbori sa tradicijom je obrazovanje, ekonomsko osnaživanje, ali i postupanje po zakonu na isti način kako se to radi kada je u pitanju većinsko stanovništvo, konstatovano je na sastanku.

Ana Saćipović iz nevladine organizacije Romska ženska mreža Srbije ističe da je suzbijanje maloljetničkih brakova proces u kome svi zajedno moramo da učestvujemo.


Ana Saćipović (Foto: Udar)

“Štetnost maloletničkih brakova koji su jedan od najvećih problema u romskoj zajednici je prepoznata i krenuli smo da radimo sa porodicama kako bi to bilo zaustavljeno. Organizovano je puno radionica, edukacija, poseta porodicama. Ukazivano je na to da su ovim problemom igroženi i dečaci, a ne samo devojčice. Kada vi dete od 15 godina oženite i  dovedete ga do pozicije da mora da brine o svojoj porodici on dolazi u situaciju da ne vidi  put kako obezbediti osnovnu egzistenciju članovima svoje porodice kada nema završenu školu, kada nema zanimanje i kada nije kurentan na tržištu rada. To je veliki problem”, objašnjava Ana Saćipović.

Primjer dobre prakse ponudio je Centar za socijalni rad u Aleksincu.

“Problem maloletničkih brakova mora sistemski da se posmatra sa svih aspekata, zdravstveni sistem, škola, sistem socijalne zaštite, tužilaštvo”, istakla je Jasna Nikolić, direktorka Centra za socijalni rad u Aleksincu. “Svi smo na istom zadatku, a naš Centar ima dovoljno iskustva sa ovim problemom i članovi smo mobilnog tima koji radi na ovom prolemu. Od 2015. godine do danas mi imamo samo dva zaključena maloletnička braka  što znači da smo preventivno delovali uglavnom preko tribina na kojima smo uglavnom govorili o štetnosti ovih brakova”, zaključila je Nikolić.

(portal-udar.net)

Četvrtina nemačkih građana migrantskog porekla

Prema novim podacima Saveznog ureda za statistiku u Njemačkoj živi 20,8 miliona ljudi migrantskog porijekla, od kojih više od polovine posjeduje njemačko državljanstvo. Porijeklom iz zemalja regiona Jugoistočne Evrope u Nemačkoj je preko milion i po stanovnika.

Kao osoba sa migrantskim porijeklom smatra se svatko ko sam ili najmanje jedan njegov roditelj nije rođen kao njemački državljanin. U odnosu na 2017. godinu broj stanovništva sa migrantskim porijeklom je porastao za 2,5 procenata.

Od ukupnog broja od 20,8 miliona osoba migrantskog porijekla više od polovine (13,5 miliona) nisu rođeni u Njemačkoj nego su se doselili tokom života.

Najvažniji razlozi migracije su bili porodične prirode (48 posto). 19 posto su došli zbog traženja zaposlenja u Nemačkoj. Za 15 posto imigranata glavni motivi su bili bijeg i azil, dok se pet posto izjasnilo da su došli u Njemačku na studije, usavršavanje ili dalje obrazovanje.

Najvažnije zemlje porekla migranata

Statistika iz 2018. godinu pokazuje da je kao zemlja porekla doseljenika na prvom mestu Turska (2.769.000), slijedi Poljska (2.253.000), Rusija (1.366.000), Kazahstan (1.252.000) Rumunija (965.000). Sirija je na šestom mestu kao zemlja porijekla sa 813.000 migranata. Od zemalja regija Jugoistočne Evrope najviše je migranata sa Kosova (433.000), zatim iz Hrvatske (398.000), Bosne i Hercegovine (373.000) i Srbije sa 324.000 doseljenika. To je ukupno 1.528.000 osoba porijeklom iz zemalja regiona.

52 procenta osoba migrantskog porijekla posjeduju njemačko državljanstvo, od kojih 5,5 miliona po rođenju. Većina osoba koje su došle iz porodičnih razloga (72 posto) je iz evropskih zemalja, a još više u potrazi za poslom (85 posto). Skoro polovina izbjeglica i tražitelja azila su porijeklom iz zemalja Bliskog istoka (47 posto).

 

Nacionalne manjine nisu krive za vaše greške i propuste

“Nacionalne manjine nisu krive za vaše greške i propuste”

Foto: ytb-prtsc
Foto: ytb-prtsc
Inicijativa mladih za ljudska prava poziva predsjednicu i premijera, saborske zastupnike iz vladajućeg i opozicijskog političkog spektra da se ujedine u zaštiti i promociji ljudskih prava, a ne u prozivkama onih koji ukazuju na mržnju i nasilje. “Pozivamo ih da prestanu trošiti javni novac na sponzoriranje komemoracija i koncerata koji promoviraju mržnju, zločine i zločinačke režime, da uklone ustaška znakovlja i simbole ustaške i fašističke ideologije, da se konačno udruže u zaustavljanju netrpeljivosti i mržnje koja vlada u našem društvu”, poručuju iz YIHR-a.

“Trenutno svjedočimo verbalnim napadima i osudama zastupnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, od strane premijera, članova Vlade te saborskih zastupnika iz vladajućeg i opozicijskog političkog spektra koji za klimu mržnje i nasilja koja vlada u društvu kao odgovorne zlonamjerno prozivaju upravo pripadnike manjina. U isto vrijeme izostaju osude brojnih izjava, činjenja i nečinjenja koja kao rezultat imaju veličanje mržnje, kršenje ljudskih prava te slavljenje nasilja, zločina i zločinačkih režima iz prošlosti”, stoji u priopćenju YIHR-a.Zbog svega navedenog predsjednicu, premijera, članove Vlade, zastupnike i zastupnice Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta, gradonačelnike iz YIHR-a upućuju da krivca za nasilje i mržnju ne traže u pripadnicima nacionalnih manjina već u njima samima

Upozoravaju kako jasna, uporna i kontinuirana osuda svih recentnih slučajeva ne postoji.

“Za zaključiti je da upravo pripadnici nacionalnih manjina ne smiju govoriti o društvenom posrnuću iako je odgovornost svih građana i građanki upravo ukazivati i reagirati na sve ono što je u državi problematično. Žalosno je što predsjednicu, premijera, Vladu i većinu zastupnika ne zanima što se u društvu srozavanju minimalni standardi ljudskih prava, a to je ovih dana i mjeseci konkretizirano u obliku premlaćivanja, kamenovanja i psovanja ljudi jer su „pogrešnog“ nacionalnog podrijetla. Njih muči što o tome govori – Srbin”, ističu iz YIHR-a.

Dodaju kako je sramotno da gotovo svi politički akteri kršenja ljudskih prava koja su počinjena u posljednje vrijeme vide kao priliku za manipulacije i vlastiti politički profit, a ne kao potrebu da stanu u obranu temeljnih vrijednosti naše države i vrate povjerenje građanima svih pripadnosti u vladavinu prava.

Pučka pravobraniteljica te međunarodne organizacije i tijela koja imaju mandat štiti i zagovarati prava nacionalnih manjina redovno oštro upozoravaju da porast govora mržnje te kaznenih i prekršajnih djela motiviranih mržnjom ugrožava stabilnost i napredak društva, ali nažalost bezuspješno.Dodaju kako je sramotno da gotovo svi politički akteri kršenja ljudskih prava koja su počinjena u posljednje vrijeme vide kao priliku za manipulacije i vlastiti politički profit

Zbog svega navedenog predsjednicu, premijera, članove Vlade, zastupnike i zastupnice Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta, gradonačelnike iz YIHR-a upućuju da krivca za nasilje i mržnju ne traže u pripadnicima nacionalnih manjina već u njima samima.

Od njih traže da predlože i usvoje zakone koji jasno i oštro definiraju temelje kažnjavanja počinitelja prekršajnih i kaznenih djela, a vezanih za korištenje i upotrebu simbola mržnje u koje spadaju fašistički i ustaški simboli, traže da se suzdrže od izjava i djelovanja koje promovira nasilje, mržnju i zločine te nedvojbeno i redovno javno i najoštrije osude svakog tko takve izjave uputi.

“Pozivamo ih da prestanu trošiti javni novac na sponzoriranje komemoracija i koncerata koji promoviraju mržnju, zločine i zločinačke režime, da uklone ustaška znakovlja i simbole ustaške i fašističke ideologije s pročelja objekata na vašim institucijama i gradovima. Pozivamo ih da se konačno udruže u zaustavljanju netrpeljivosti i mržnje koja vlada u našem društvu”, zaključuju iz inicijative.