ŽIVOT ROMA KRAĆI OD OPĆE POPULACIJE

Srbija: vijek Roma je čak za 25 godina manji u odnosu na opću populaciju

Život nas Roma teško se može usporediti s svakodnevnicom drugih građana, osobito kada se govori o kvaliteti života. Teški uvjeti života u svim segmentima nažalost ostavlja trag na naše zdravlje , a sve to istražili u susjednoj Srbiji.

Iako je u Hrvatskoj očekivani životni vijek 78 godina, ni građani Srbije se ne mogu požaliti s očeivanih 74 godina. Istraživanje koje su provele neromske i romske organizacije na tom području malo zastrašuju te prosječni životni vijek Roma je čak za 25 godina manji u odnosu na opću populaciju u Srbiji.

Još jedna zanimljiva činjenica koja nas upozorava na bitne promjene jest činjenica da, prema službenim statistikama, od 50 Roma u Srbiji, duže od 55 godina živi samo jedan! Vjerujemo da situacija nije puno bolja u Hrvatskoj jer romska populacija živi većinom u teškim uvjetima, a prema istraživanju Centra za mirovne studije  romski životni značajno kraći. Iako nisu definirali koliko te tko je to istraživao, navode da je životni vijek Roma kraći za jedno desetljeće, čak i više.

Romska djeca često rano stupaju u brak

Kada je riječ o razvoju romske djece  i trajanju njihovog životnog vijeka, činjenice su poražavajuće.

– U odnosu na prosječno stanovništvo u zemlji, romska djeca imaju duplo veću stopu smrtnosti (smrtnost djece do pet godina je dva puta veća od prosječne u Srbiji), ne uhranjenija su i više zaostaju u rastu i razvoju. Stupanjem  u brak prije 15-te godine, stopa rađanja među adolescenticama je višestruko veća u odnosu na njihove vršnjakinje. Većina njih posjeduje minimalno znanje o HIV-u ili sidi, ističu u rominfomedia.rs.

Bolesti srca i krvnih žila, maligni tumori, povrede, dijabetes, opstruktivna bolest pluća i druge, već godinama dominiraju kao vodeći uzroci obolijevanja, invaliditeta i prijevremenog umiranja Roma.

Mali broj njih koristi preventivne usluge u zdravstvenim ustanovama, a kada dobiju bitne informacije, nedovoljno ih dobro razumiju. Iako jednako dostupna pravila korištenja, informiranost o proceduri zakazivanja pregleda kod doktora opće prakse bila su manje pristupačna Romima u odnosu na druge građane neromskog stanovništva.

Zanimljiv je i podatak Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) koja navodi da u odnosu na prosijek u Srbiji, svega 16% Roma doživi životno doba od 50 i više godina.

Nažalost po tim podacima ne zaostajemo previše te isti ili slični podaci bi bili kod nas da itko preuzme odgovornost da to istraži. Kada pogledamo oko sebe i unutar romska naselja, teško možemo naići na osobe koje imaju više od 65 godina.

Iako se taj broj možda djelomično poboljšao u zadnja dva desetljeća, ne možemo osporavati da mladi umiremo, a životni uvjeti i nedostatak zdravstvene skrbi ne ide nam u prilog.

Ravnopravnost spolova

Ravnopravnost spolova

OSNAŽIVANJE ŽENA ROMKINJA. – RAZNOLIKOST, DEMOKRATSKO DRUŠTVO I VRIJEDNOST

Veliki broj žena i romskih djevojaka i dalje se suočava s višestrukom diskriminacijom u raznim područjima, posebno istakla bih najbitnija područja  u zdravstvu, zaposlenju, stanovanju i obrazovanju, za koje smatram da su temelji za sva druga prava čovjeka. Također imaju ograničene mogućnosti utjecaja na politike koje ih se najviše tiču.

Ravnopravnost spolova jedna je od temeljnih vrijednosti posebno žena. Svi ljudi, u svoj svojoj raznolikosti, trebaju biti slobodni živjeti izabrani život, napredovati socijalno i ekonomski. Žene su ključne u razvoju i promjena u životu.

Tim Roma doprinosi uključivanju pitanja ravnopravnosti spolova u Strateški akcijski plan za uključivanje Romkinja (2020.-2025.) Promicanjem osnaživanja Romkinja u svim sferama, uključujući i politički život, podržavaju međunarodne romske ženske mreže koje se bave reproduktivnim pravima, nasiljem u obitelji i sklapanjem malodobnim brakovima ili trgovinom ljudima u romskim zajednicama.

Raznolikost su prirodni dijelovi svakodnevnog života romske zajednice. Stoga postoje i mnogi različiti pogledi na ravnopravnost spolova. Društvena promjena koja se tiče obrazovanja i zapošljavanja trenutno pogađa cijelu zajednicu.

U svom svakodnevnom životu mnogi su Romi  pod pritiskom uzrokovanim poštivanjem tradicije s jedne strane i novih očekivanja u vezi s pripisivanjem rodnih uloga koje proizlaze iz modernog društva i legitimnih težnji samih žena Romkinja, s druge strane. Stoga se moraju pokušati uskladiti te dvije strane kod svoje obitelji, rodbine i šire zajednice.

Žene i muškarci Romi sve više rade u zanimanjima u kojima su ih rijetko viđali ili u kojima se Romi prije tradicionalno uopće nisu bavili. Stereotipi i predrasude prema Romkinjama i Romima se vrlo sporo ruše u očima ostalog stanovništva. Isto tako u romskoj zajednici ne potiču osnaživanje Romkinja svi muškarci. I dalje se tradicija poštuje što se tiče položaja Romkinja u romskoj zajednici što je začuđujuće kod mlađe generacije.

Na primjer, neke žene Romkinje mogu se suočiti sa seksističkim, staromodnim i postavljenim stavovima ili čak ograničenjima u profesionalnom usmjeravanju ili radnom životu kako većinske populacije, tako i pripadnika muške zajednice. Ljudi iz većinskog društva ponekad imaju zastarjelu sliku rodne ravnopravnosti među Romima ili pretpostavljaju da znaju kako je to i generaliziraju da se odnosi na sve žene Romkinje. Međutim, obiteljske se situacije uvelike razlikuju između tradicionalnih i vrlo modernih, ovisno gdje žive u urbanim sredinama i segregiranim naseljima.

Treba se posebno omogućiti mladim Romkinjama da se uključi u politički život na lokalnom, nacionalnom i Europskom nivou kako bi mogli dati svoj doprinos za poboljšanje položaja Romkinja posebno onih koje žele i imaju volju raditi za dobrobit svoje zajednice. Također, mladi koji završavaju srednjoškolsko obrazovanje, uključiti ih odmah u svijet rada, tako da ne bi ostali trajno prijavljeni na HZZ-u. Ujedno takav način tj. nakon završenog obrazovanje- odmah ih uključiti u svijet rada, tj zaposliti ih, motivirali bi ostalu mladež da upišu i završe željeno obrazovanje, što mnoga istraživanja pokazuju da romska djeca zaostaju u obrazovnim postignućima. To bi im bila jedina motivacija-radim ono što želim.

Obrazovanje ima izravan i presudan utjecaj na mogućnosti bilo kojeg pojedinca u životu. Budućnost mladih Romkinja/Roma uvelike ovisi o njihovom obrazovanju. Loše obrazovanje korelira sa lošim zdravljem, nezaposlenošću, siromaštvom i socijalnom isključenošću.

Unatoč mnogim naporima i određenom napretku, još uvijek postoji dovoljno dokaza da Romi i dalje trpe širenje mržnje protiv njih, gdje je prepoznata kao specifičan oblik rasizma potaknut predrasudama i stereotipi. Uz to, Romi i dalje su žrtve različitih oblika diskriminacija, uključujući školsku segregaciju, kao i govor mržnje. Kao dokaz tome je organizirani nedavni antiromski prosvjed  na području Međimurja na čakovečkom Trgu Republike pod nazivom “Želim normalan život”.

U skladu sa Strazburškom deklaracijom o Romima iz 2010. godine, koja naglašava ženska prava i ravnopravnost spolova, Vijeće Europe ostat će osjetljivo na višestruku diskriminaciju i intersekcionalnost kao međusektorska pitanja koja će prožeti sve specifične akcije na vodoravni način.

Ima pozitivnih stereotipa, ali su negativni češći

O tome koliko su predrasude i stereotipi duboko ukorijenjeni govore riječi naučnika i fizičara Alberta Ajnštajna koje se danas ponavljaju kao narodna izreka: „Živimo u svijetu u kome je lakše razbiti atome nego predrasude“.

Stereotipi o Romima su česti, čak uobičajeni. Nekada su pozitivni i ukazuju nam da su Romi romantične lutalice, narod nepokorenog duha i slobode, mistični, strastveni i veseli, da sviraju divnu muziku. Vođeni takvim predrasudama pred očima nam je Esma Redžepova i Šaban Bajramović čije pjesme su poznate u cijelom svijetu.

Češće, stereotipi su negativni i po njima Romi su lažljivi, skloni prevari i krađi, lijeni, prljavi su i zbog „specifičnog načina života ostaju zarobljeni u začaranim krugovima bijede“. Kao da u drugim narodima nema onih koji kradu, lažu, čine zločine. Kakvi god da jesu stereotipi koji se odnose na Rome nanose veliku štetu cjelokupnoj romskoj zajednici i izvor su neistina. U želji da ne pripadaju zajednici koja je najviše izložena negativnih predrasuda i stereotipa,  posebno Romi i Romkinje mlađe generacije prihvaćaju kulturu i običaje kraja u kojem su se nastanili što ih dovodi do manjeg poznavanja vlastite kulture, tradicije i običaja i potpuno se asimiliraju.

Zato se romska zajednica bori niz godina ublažiti stereotipe i predrasude jer svjesni su da se ne mogu iskorijeniti.

 

Ramiza Memedi

POSLJEDNJA DUBROVAČKA ROMKINJA

POSLJEDNJA DUBROVAČKA ROMKINJA BELKA AHMETOVIĆ Ne može nezadovoljan čovjek gledati sudbinu drugih!

Boris Njavro6.8.2014

“Svoje djetinjstvo provela sam putujući, obišli smo sve krajeve nekadašnje Jugoslavije, putovali smo kao obitelj, nikada kao čerga, s ocem koji je išao za poslom. Ipak, uvijek smo znali gdje ćemo se vratiti, gdje je naša kuća, naš dom.

Ovo je prvi put u mom životu da ja, u ovim staračkim godinama, više ne znam gdje je moj dom, gdje ću ja sa svojim unukom Ćamilom, a zovem ga i Samson, sutra živjeti!” bio je tužni uvodni monolog Belke Ahmetović, negdje oko 2000 – te godine, tada posljednje dubrovačke Romkinje, koja je tih godina živjela kao prognanik u prizemnoj hotelskoj sobi Babina kuka, tad još uvijek zapuštenog i uništenog u ratu.

Soba u kojoj je Belka bila smještena nije imala ni struje ni vode, ulazilo se izvana, ispred je bio manji vrt, gradele, nekoliko kutija sa raznom robom, te psi lutalice, čuvari njenog tada privremenog doma. Tužan je i od mnogih zaboravljen tada bio život njih dvoje, posljednjih preostalih Roma iz nekada njihove velike obitelji, koja je šezdesetih godina doselila u Gruž, točnije Kantafig. Nekoliko starih fotografija, Belka sa obitelji na Stradunu, vratilo je ova sjećanja na ovu dragu ženu, u dane kad je mjesec Ramazana došao kraju.

Obećali svašta…

“Lijepo smo gore živjeli, u toj našoj baraci, kako su je zvali, bila je to naša kuća, mala, nama dovoljna!” sjetno se prisjećala Belka davnih dana. Teško je točno navesti neke detalje iz njena života, nekih se nije ni sjećala, neki joj nisu bili ni važni, a nekih se tada nije ni željela prisjećati. Tek se prisjetila kako joj je otac, stari “kanđija”, majstor za kante, lonce i slično, govorio da se rodila oko 1925. u Prozoru, kasnije je djetinjstvo provela na putovanjima, najviše po Dalmaciji, ali uvijek su se vraćali u Bugojno, gdje im je zapravo bio dom i gdje su provodili zime. “S petnaest sam se udala za Roma Zaika, od Konjica, išli smo od prvih dana braka naokolo, tražili posao. I on je bio “kanđija” kao i mnogi Romi!” vratila se Belka u zaboravljena sjećanja.

“Došli smo u Dubrovnik odmah poslije rata, smjestili se u Gruž, tada gotovo prazan, tamo gdje je kasnije napravljeno naselje TUP – a!” Tu su živjeli lijepo, svi su ih voljeli, djece su izrodili, čak desetero, dvoje je umrlo kao mali, a osmero živjelo u maloj trošnoj kučici. Muž Zaik je putovao, tražio posao, a ona je uvijek živjela u Gružu. Voljeli su je i poštivali. Ali, ni ti dani šezdesetih godina nisu bili najsretniji. “Zaik je umro prije oko 40 godina, kasnije mi je dvoje djece poginulo u prometnim nesrećama, svi su sahranjeni na Boninovu, gdje nam je obiteljska grobnica!“ Godine 1963. srušili su im staru baraku. „Na njenom mjestu počeli su graditi naselje TUP – a, a nas preselili, prevarili, obećali svašta, a nismo dobili ništa!”

Oni rušili, mi gradili!

Dobila je rješenje kako se moraju preseliti na drugu lokaciju, te kako će im tamo, iznad malog igrališta na Kantafigu, napraviti novi montažni objekt. Dobili su “baraku od lesonita, tri puta tri metra, u zamjenu za baraku koju su nam srušili!” Malo iza i tu “zamjensku” kućicu srušili su im “neki inspektori“, ali uz pomoć prijatelja i susjeda, Belka nakon odlaska inspektora i rušitelja njenog malog doma, počinje praviti novu kuću, u koju se useljava i ostaje do prvih ratnih granata 1991. godine. “Sila Boga ne moli, pa smo ja i moja djeca preselili u tu novu kućicu, gdje smo ostali do rata, devedeset prve. Bilo nam je tamo lijepo, snašli smo se, sama sam djecu odgajala, znao ih je cijeli grad! Znaš koliko smo se šetali po Stradunu, vazda, svi, evo, vidi ove slike!“

Znala bi reći kako nikada nije prosila, ni ona ni njena djeca, da ne bi “sramotila sebe ni svoj narod!” Ali, kako nije imala rješenje za objekt u kojem je živjela na adresi Gruška obala 57., problemi su sami dolazili do nje. „Obratila sam se tadašnjem Saboru, 1976., čini mi se Milki Planinc!” podsjećala se tih dalekih dana Belka, a dalje je intervencija išla preko tadašnjeg Centra za socijalnu pomoć, te dobiva u svoju malu kućicu i vodu i struju. Zanimljiv je podatak kako je 1978. godine tadašnja Općina Dubrovnik izdala preporuku da se njenoj obitelji obavezno osigura adekvatan stambeni prostor. Od tada ništa, dapače, stvari su krenule na gore. Ipak, Belka se sjećala samo lijepih dana u Gružu, iz kojeg “dušom nikad nisam otišla!” voljela je reći.

Ne gatara, već vidovnjak!

Tih godina njeni su susjedi, a kasnije i mnogi drugi, saznali za još jednu njenu sposobnost, nepoznatu Dubrovniku do tada – gatanje – iako Belka to tako nije voljela zvati! „Sve više su mi dolazili, posebno dame, koje su voljele da im u četiri oka pričam što ih čeka u njihovim životima, posebno tajnim ljubavima. Kasnije su mi te dame pomagale kad bi nešto zapelo u životu, meni i djeci. Moja stara baba me nešto naučila, ali ne možeš to učiti, moraš imati u duši to da možeš čitati tuđe duše, znati probleme, patnje ljudi koji stoje pred tobom! Nisam voljela da me zovu “gatara”, više sam voljela da me zovu “vidovnjakom”.

Gledala sam u karte, kavu i grah, ali znala sam i pričati s onima koji bi došli do mene, te skidati uroke sa dobrih ljudi, koje su im dali zli, oni koji ih ne vole!” Mnogi su joj tada kucali na vrata, molili pomoć, dolazili su sa svih strana svijeta, a koliko je pogađala probleme i sudbine ljudi, rekla bi; “To samo oni znaju!” ali i prisjetiti se kako su mnogi došli i drugi, treći put, doveli i prijatelje, što je njoj bila potvrda kako je pogodila probleme ljudi. “Da nisu bili zadovoljni, ne bi dolazili drugi put!” voljela je Belka reći o svom „hobiju“, pogađanju sudbina ljudi. “Dođu mi ljudi na vrata, kažu “Muči me nešto!” Gledam ih, pa pitam, pa uzmem Kuran koji znam čitati, naučila kao mala kad sam išla u mejtef (vjeronauk), gledam ih u oči, pitam i onda im kažem; “To ti je, tako ti je i ne možeš od toga!” Znala bi reći kako je tada bila sretna i voljna za život, pa je mogla pomagati, ali nakon svih godina, u toj sobici na Babinom kuku, kad je imala problema, više nije imala volje pričati o sudbini drugih. “Ne može nezadovoljan čovjek gledati sudbinu drugih!”

Skoro sam odmah umrla!

Problemi Belke i njenog unuka i te kako počinju 1991., nakon prvih granata po Dubrovniku. “Kad je počelo s bombama, otišli smo dolje u Auto školu sakriti se, a onda na brod Slavija, moj unuk i ja, pa s drugima u bijeg, smjestili nas u Crikvenicu, gdje sam ostala dvije godine. Lijepo nam je bilo! Vratili se 1993., smjestili nas u hotel Petka, ali sam odmah otišla do barake, naše kuće. Govorili su mi “Nemoj, nemaš što vidjeti! Granate su sve srušila!“ ali rekla sam im “Idem, makar odmah umrla! A kad sam to sve vidjela, skoro sam odmah umrla! Baraka srušena, sve zaraslo u travu, ne zna se gdje je što!” Iz hotela Petka sele na Babin kuk, u sobu u kojoj je bila tada, prije 15 godina.

Molila je za pomoć, tražila da joj se obnovi kućica za koju je imala četvrtu kategoriju oštećenja, po čemu je imala pravo na kredit ili novčanu pomoć, ali ništa se nije dogodilo. “Svi mi obećavaju, ali i lažu me, valjda misle da ću odustati, umrijeti, pa će tako riješiti svoje probleme!” Posljednja dubrovačka Romkinja, ostatak nekad drage i velike obitelji sa Kantafiga, nekad omiljena “gatara”, mada ne voli da je tako zovu, u svoj Gruž više nije otišla, “nemam više srca za sve to gledati”, iako se tome nadala, da se smiri po stare dane. Ona, koja je mnogima pogađala sudbine i buduće dane, tada sama sebi nije mogla reći kakvu joj budućnost sudbina donosi. Umrla je prije više od deset godina. Otišla je pomalo i u zaborav, ali evo, uz iskrenu čestitku za Bajram svima koji ga slave, neka ova priča Belku vrati u naša sjećanja

NASILJE U OBITELJI

Nasilje u obitelji može se dogoditi u svakoj obitelji, bez obzira koje je nacionalnosti, obrazovanosti, kojem je imovinskom statusu; siromašnom ili bogatom idr.  Svakog sata u Hrvatskoj je zlostavljana jedna žena – sudeći po prijavama institucijama. Istraživanja kažu – na jedno prijavljeno, dolazi još 10 neprijavljenih slučajeva nasilja u obitelji.

Što je nasilje u obitelji? Kao što mu samo ime govori, nasilje u obitelji obuhvaća nasilje koje se događa između članova obitelji (roditelja,  braće i sestara ili članova obitelji, npr. roditelja i bake/djeda). Nasiljem u obitelji smatraju se svi prijeteći, prisiljavajući ili kontrolirajući postupci koje koristi jedan član obitelji prema drugome.

Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji definira nasilje u obitelji kao svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja;

-tjelesno nasilje, kao i primjena fizičke sile bez obzira je li nastupila tjelesna ozljeda,

-tjelesno kažnjavanje i drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci u odgojne svrhe,

– psihičko nasilje, tj. psihička prisila koja uzrokuje osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalno nasilje, verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, uhođenje ili uznemiravanje preko sredstava za komuniciranje ili komuniciranja s trećim osobama, izolacija ili ograničavanje slobode kretanja, sprječavanje kontakta s članovima obitelji ili drugih osoba, okrivljavanje druge  osobe za nasilno ponašanje, prisiljavanje prakticiranja vjere kojoj osoba ne pripada,

-spolno nasilje, spolno uznemiravanje, inzistiranje na spolnom odnosu ili drugim seksualnim postupcima koje druga osoba ne želi

-ekonomsko nasilje

Kako nasilje utječe na ostale članove obitelji? Nasilje u obitelji može se događati između dva ili više članova obitelji, ali ono neizbježno utječe na sve članove te obitelji. Iako se zlostavljanje djece i nasilje u obitelji razdvajaju kao oblici nasilja, važno je istaknuti da se oni najčešće međusobno ne isključuju. Treba dijete smatrati žrtvom, iako nije primarna žrtva, kada čuje ili svjedoči konstantnim svađama ili fizičkom nasilju između roditelja ili drugih članova obitelji. U tim situacijama smatra se da dijete doživljava psihičko ili emocionalno zlostavljanje zbog čega ima povećan rizik da i samo postane nasilno, posebno kad bude odraslo.

Kako obiteljsko nasilje utječe na članove obitelji? Ako i postoji nasilje u obitelji, te je ono uobičajeno, s protekom vremena postaje sve gore. Obzirom na to, roditelj koji doživljava nasilje može imati poteškoća u donošenju odluke da napusti takvu obitelj. Razlozi koje najčešće navode jesu prevelik strah od reakcije počinitelja nasilja, nedostatak financijskih sredstava da napuste obitelj, briga o djeci i kako će odlazak utjecati na njih, ali  i nadaju se da će nasilje prestati i da će se osoba koja čini nasilje promijeniti. Rijetko će osoba samostalno donijeti odluku otići od obitelji u kojoj je zlostavljena. Osobito je važno da zlostavljena osoba osigura neku vrstu podrške za sebe u bilo kojem obliku.

Američki psihijatar Lundy Bancroft je više godina proučavao obiteljsko nasilje, a radio je s više od tisuću zlostavljača i kontrolirajućih muškaraca u terapijskim grupama za zlostavljača. Napisao pet knjiga na temu obiteljskog nasilja kao rezultat razgovora i analize nasilnika i njihovih žrtava, a s ciljem pomoći žrtvama da spriječe početak ozbiljnog nasilja ili da se riješe života u nasilju.

Osnovna poruka Bancroftove knjige “Zašto on to radi? –  Uvid u misli ljutitih i kontrolirajućih muškaraca” je otkriće da nasilnik ne maltretira ženu i djecu jer se osjeća loše, jer je ljut, povrijeđen, traumatiziran još u djetinjstvu ili ima neko drugo emocionalno opravdanje.

Korijen zlostavljanja je osjećaj vlasništva i nije točno da zlostavljači ne mogu prestati zlostavljati! Oni to ne žele jer se ne žele odreći moći i kontrole!– otkriva Bancroft. Svi razlozi koje zlostavljači iznose za svoje ponašanje su samo izgovori. Ne pokreću ih emocije, nego uvjerenja, vrijednosti i navike. Od svojih partnerica očekuju da ispune sve njihove fizičke, emocionalne i seksualne potrebe, da ih pritom poštuju, a oni sami ni za što nisu odgovorni. Partnerica je za zlostavljača njegova sluškinja, psihoterapeutkinja, kurva i zadivljena slušateljica, a pritom se nikada ne smije naljutiti na njega jer je on uvijek u pravu. (piše;Branka Stipić)

Život Roma/Romkinje; Mnoge obitelji žive u siromaštvu sa velikim brojem djece. Djeca su odrasla u obitelji u kojoj se nikad nije razgovaralo o političkim temama. Nikad se nisu spominjali niti se tada znalo za diskriminaciju, nisu govorili o siromaštvo, izolaciju idr. Bilo ih je strah otvoreno progovoriti o svojim problemima i potrebama. Živjeli su kao i njihovi roditelji i rodbina. Rijetki su imali dobar život. Oni nisu mogli poboljšati svoje uvjete živote kao njihovi susjedi koji su radili, imali svoja vlasništva, mislili da kao Romi ne mogu živjeti bolje u boljim uvjetima – bez rada i obrazovanja. Bile su velike razlike između života Roma/Romkinja i njihovih susjeda ne Roma. Uvijek bi se zapitali zašto Romi moraju živjeti na periferiji grada bez osnovnih uvjeta za život, bez vode i kanalizacije, imati neasfaltirane ulice i živjeti u malim kućicama od kartona ili zemlja pokrivenima samo s najlonskom folijom, dok njihovi sugrađani iz drugih zajednice žive u sređenim kućama, u zgradama imaju stanove, imaju posao, rade u državnim institucijama ili nekim drugim poslovima, za razlika od Roma koji rade uglavnom kao čistaći ili skupljaju otpad. Kada bi se zaposlili negdje kao čistačice morali su imati neku vezu i davati mito.

Kako je vrijeme prolazilo, tako su se razlike povećavale i Romima je bilo jako teško se zaposliti. Također u školama su bili zlostavljeni. Romkinje su bile posebno izolirane od društva. Njihova zadaća je bila samo da skrbe o djeci i kućanstvu. Obiteljsko nasilje je bila normalna pojava. Ženu je mogao tući osim supruga i svaki drugi muški član u obitelji kao na pr. otac, brat, stric idr.

Osobna priča;

Rođena sam na Kosovo. Moj točan datum i godina rođenja nisu točni, a mislim da imama oko 70. godina. Znate prije kako je bilo, rodi se dijete a roditelji ne žure sa upisom, jedino ga upišu na vrijeme ukoliko mu je potreban rodni list za dječji doplatak ili nešto drugo. Ostala sam bez majke kada sam imala svega 2-je godine. Tada me je strina uzela i odgojila me je do moje 8-e godine. Tata se oženio već je imao prvo dijete sa tom ženom kada me je uzeo sebi. Tada su počeli moji problemi. Žena od mog oca a moja maćeha dijete bi ostavila meni na čuvanje a ona bi išla u gradu, išla bi kod svojih prijateljica na kavi sve do sat prije dolaska moga oca koji je tada radio.  Ukoliko nešto ne napravim onako kako je moja maćeha rekla, istukla bi me i dala mi do znanja da uradim onako kako ona kaže. Ocu nisam smjela reći, a niti bilo kome drugome jer mije prijetila.

Udala sam se na 14 godina (ugovoreni brak) i to kod rodbine od moje maćehe. Otac je pristao radi svoje žene i dogovorio se sa tom obitelji. Muža nisam poznavala, upoznala sam ga kada sam došla u njihovu kuću. Muž mi je bio radnik. Radio je sve, često ga nije bilo doma i po nekoliko dana. Tko god ga je zvao on je išo raditi sve dok nije našao stalni posao.

Moj otac je živio u gradu a mene su dali da živim na selu, gdje je život skroz drugačiji bio. Moj otac je radio u rudniku, dok muževa obitelj nije radila oni su živjeli od trgovine, prodavajući svoje proizvode po tržnicama. Ja sam se teško uklopila u njihov način života. Nisam poznavala njihov običaj. Sve što sam do tada znala njima se nije svidjelo, te sam morala naučiti iz početka. Moja svekrva (muževa majka) je bila jako loša prema meni. Sve što sam radila njoj nije bilo dobro i nije valjalo. Uvijek bi se samnom svađala govoreći da sam nesposobna i da ne znam ništa. Ja nisam smjela ništa joj reći. Tući snahe tada je bilo normalno. Za svaku sitnicu ukoliko nije bilo po volji bilo kojem članu obitelji mogli su vikati, psovati pa čak i tući snahu. U usporedbi sa sadašnjim vremenom, biti snaha u to vrijeme je isto kao i biti nečiji rob.

Uvijek je postojala razlika među muškoj i ženskoj djeci. Kod Roma je bila tradicija da najmlađe muško dijete čuva roditelje kada budu ostarjeli i cjelokupna imovina ostaje njemu. Otac mi nije dao ići u školi. Braću je upisao u školi ali nisu bili zainteresirani da je završe, napustili su je već u trećem i četvrtom razredu. Jedan je završio srednju školu ali nije nikada radio u struci zbog nacionalnosti. Mnogi Romi ne bi išli na daljnje školovanje upravo zbog toga jer nisu mogli se zaposliti u struci zbog toga što su Romi. Svako bi svoju rodbinu zaposlio a Romi bez obzira na kvalifikaciju nisu mogli se zapošljavati.

Bez obzira na koliko mi je bilo težak život i koliko sam bila zlostavljena svim vrstama i fizički, i psihički, nisam muža napustila jer mi je bilo sram što će drugi reći a i mislila sam ako se ponovo udam neće mi ništa bolje biti. Isto i danas se strahuje od osude okoline. Također žao mi je bilo djecu ostaviti ih, tko će ih čuvati kako će im biti situacija i tko će ih čuvati jer i ja sam narasla bez majke i znam kako je. U zajedničkom braku imamo osmoro djece, sve smo ih dali educirati, napravili smo kuću i suprug mi je u mirovini.

 

Ramiza Memedi

Romi žive deset godina kraće od drugih Europljana

Romi u Europi često si ne mogu priuštiti zdravu prehranu ili grijanje, a njihov očekivani životni vijek deset je godina kraći od drugih Europljana, upozorila je ovaj tjedan Agencija Europske unije za temeljna prava.

Premda žive u nekim od najbogatijih zemalja na svijetu, četvrtina Roma u zapadnoj Europi ne može si priuštiti zdravu hranu i grijanje, a petina njihove djece odlazi u krevet gladna. Uz to, raširena diskriminacija i prijevremeno napuštanje školovanja umanjuju im izglede za zapošljavanje, posebice ženama i mladima, osuđujući ih na veliko siromaštvo.

Zbog svega toga očekivani životni vijek Roma deset je godina kraći od drugih Europljana, upozorava se u novom istraživanju Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA), čiji su rezultati objavljeni ovaj tjedan.

„Svako četvrto romsko dijete živi u kućanstvu koje si ne može priuštiti osnovno, kao što su zdrava prehrana ili grijanje, ili kojem je teško platiti stanarinu. Mnogi pate od gladi”, upozorava u priopćenju agencija za sjedištem u Beču.

„A njihov očekivani životni vijek kraći je za deset godina od opće populacije”.

U Švedskoj, primjerice, glad pogađa svako peto romsko kućanstvo, a u većini drugih zemalja obuhvaćenih ispitivanjem ta se stopa kreće između 10 i 15 posto.

S druge strane, samo 6,5 posto sve ostale djece u Europskoj uniji suočeno je s takvom oskudicom.

Šokantni podaci

„Ovo izvješće otkriva šokantne teškoće s kojima je suočeno previše Roma i nomada u današnjoj Europi”, istaknuo je u priopćenju direktor agencije, Michael O’Flaherty, pozivajući vlade da prekinu taj začarani krug siromaštva i socijalne isključenosti.

Istraživanje se temelji na razgovorima s više od 4500 Roma u Belgiji, Francuskoj, Irskoj, Nizozemskoj, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu održanima između prosinca 2018. i srpnja 2019.

Romska djeca često se suočavaju s neprijateljstvom. Gotovo trećina roditelja kazala je da su njihova djeca bila verbalno zlostavljana u školi zbog svojeg podrijetla.

Dvije trećine mladih Roma i nomada završilo je samo niže srednjoškolsko obrazovanje.

Druga istraživanja koje je proveo FRA pokazala su da gotovo polovici građana Europske unije (45 posto) ne bi bilo drago da su im Romi ili nomadi susjedi.

FRA je pozvao države članice da omoguće Romima i nomadima da žive svojim stilom života, osiguravajući im dovoljno lokacija na kojima mogu boraviti u pristojnim uvjetima.

Trebale bi im također osigurati socijalnu zaštitu kako bi se poboljšalo njihovo zdravlje, smanjilo siromaštvo i eliminiralo glad, posebice među djecom.

Treba im pomoći i u zapošljavanju, posebice ženama i mladima, te omogućiti da se lakše školuju, osiguravajući im primjerice pomoćnike u nastavi te mogućnost školovanja kod kuće i na daljinu.

Ovo izvješće nadovezuje se na ranije istraživanje provedeno u devet drugih zemalja EU-a, u kojima živi 80 posto romske populacije u Uniji (Bugarskoj, Češkoj, Grčkoj, Španjolskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj, Portugalu, Rumunjskoj i Slovačkoj), a čiji su rezultati objavljeni 2016.

Ono je pokazalo da svaki četvrti Rom živi u kućanstvu u kojem su bili gladni barem jednom u proteklih mjesec dana.

Europska komisija objavit će 6. listopada novu strategiju za jednakost Roma.

Intervju – Mladen Ignac

 

“Moje ime je Mladen Ignac, imam 18 godina i živim u Murskom Središću. ” – rečenica je kojom započinje govor ovaj mladić u Hrvatskom saboru kao predstavnik Savjetodavnog odbora za dječju participaciju na sjednici djece i zastupnika povodom 30 godina Konvencije UN-a o pravima djeteta održane 20. studenog 2019. godine. Posebno dirljiv govor jer je govorio o značenju udomiteljstva iz perspektive udomljenog djeteta, pojasnio da mu je nova udomiteljska obitelj, u kojoj je prvi put dobio ljubav, podršku, red i topli dom, promijenila život. U današnjem intervjuu sam mi je rekao: “Da nisam udomljen, vrlo vjerojatno bih već imao podeblji kriminalni dosje i bio u zatvoru! No imao sam sreću što završio u obitelji Hoblaj i saznao što znači obitelj i ljubav!”

I zato prenosim njegov govor u cijelosti:

“Poštovane dame i gospodo, Hvala vam na ovako velikoj časti da u samom Hrvatskom saboru smijem podijeliti svoju priču!

Moje ime je Mladen Ignac, a udomljen sam od 28. kolovoza 2013. godine. S obzirom na to da nisam znao što me čeka i zašto sam tog jutra morao napustiti svoj biološku obitelj, bio sam jako uznemiren, jadan i uplašen. No, sad vidim da je upravo tog dana počeo moj novi život kakav nikad nisam imao niti sam ga mogao zamisliti. U svojoj sam udomiteljskoj obitelji po prvi put dobio ljubav, pažnju, red, podršku, nadu, topli dom i redovne tople obroke.

S vremenom sam otkrio svoj talent za trčanje što je mom odrastanju dalo novi poticaj i vrijednost. Posebno mi je drago da sam u svojoj udomiteljskoj obitelji imao prilike upoznati i Boga u kog se mogu nastaviti pouzdati cijeli svoj život. Volio bih kad bi svako dijete koje nema odgovarajuću roditeljsku skrb ili živi u domu za nezbrinutu djecu imalo priliku dobiti obitelj kakvu sam ja dobio. Ovo tim više jer će oni zauvijek ostati moja obitelj, dok će neki moji vršnjaci kad navrše 18 godina možda biti prepušteni sami sebi. U nadi da moje iskustvo pomogne da bude više kvalitetnih udomitelja pa da ni jedno dijete u Hrvatskoj ne ostane nezbrinuto, još jednom Vam se najljepše zahvaljujem i molim Vas da upotrijebite sav svoj ugled i moć za razvoj udomiteljstva i osamostaljivanje mladih koji izlaze iz sustava socijalne skrbi.”

<

Sjednica djece i zastupnika u povodu 30. obljetnice Konvencije UN-a o pravima djeteta i obilježavanja Svjetskog dana djeteta

A zapravo sam ga zamolio za današnji intervju povodom njegovih sportskih uspjeha. Njegov brat Igor i ja zajedno radimo pa sam tako postao FB prijatelj i s Mladenom, a onda su mi samo počele iskakivati njegove sportske fotografije i nije dugo trebalo da pomislim kako tog mladića treba intervjuirati i dati mu podršku, i nisam se prevario!

Kad si shvatio da si talentiran za trčanje?

U osnovnoj školi me je više zanimao nogomet, ali nisam bio baš ustrajan. Iako sam mogao brzo trčati, to mi nije bilo dovoljno za napredak u igri pa mi je nedostajalo motivacije, a i dečki su me počeli zafrkavati. No kad sam krenuo u srednju školu i s lakoćom otrčao jednu utrku, shvatio sam da je atletika moj sport. Odnosno, shvatila je to moja nastavnica Marina Trajbar, kontaktirala AK Međimurje i tamo je počelo moje treniranje.

I tako si počeo osvajati medalje?

Haha, ne baš tako lako. Prva utrka koju sam trčao bila je na 800 m i bio sam zadnji. Imao sam snage za izdržati utrku no neiskusan prebrzo sam krenuo, nisam tu snagu dobro rasporedio. Danas, zahvaljujući treneru Aleksandru Žbulj i ostalim voditeljima kluba već znam kako rasporediti tempo. Za uspjeh u atletici treba uložiti puno rada, truda i volje bez čega se ne mogu očekivati dobri rezultati.

Znači trkač si na 800 m?

Zapravo su mi omiljene discipline 3000 m i 5000 m u kojima sam jako napredovao uz pomoć trenera i uz podršku obitelji i prijatelja, a trčim još i 1500 m i 10 km. Zapravo se još tražim jer se i sam još razvijam i ima još dosta prostora za napredovanje.

Dobro, a do sada ima li neka najdraža utrka?

Svakako, to je državna utrka sa zaprekama na 2000 m (steeplechase), tada sam osvojio i prvu medalju, brončanu,  na nacionalnom nivou! No najdraža mi je jer sam upoznao ekipu s kojom najčešće sudjelujem na državnim prvenstvima. Volim državna prvenstva i zbog toga što skoro svaki put uspijem postaviti novi osobni rekord u svojim disciplinama.

Znači medalja ima od lokalnih do nacionalnih utrka. Nije ti žao što te nastavnica usmjerila prema atletici?

Moju policu već krasi puno medalja, pehara i priznanja. Napisao sam jednom na Facebooku: “Ja sam kao bik: padnem, ali uvijek se dignem jer ne želim odustati!” Ne želim niti neću stati sve dok ne ostvarim svoje snove. Bilo je uspona i padova i bit će ih još puno, ali neću odustati nego ću biti jači i odlučniji!!! Ništa vrijedno ne dolazi lagano!

Mislim da je atletika jedina stvar u koju sam se iskreno zaljubio i ne mogu niti jedan dan bez nje!

Znate što? Trčanje me je naučilo da nastavim dalje i kad je najteže. Zato se neću nikada predati slabosti!

Poručio bih svim sportašima da ulažu maksimalan trud i volju u sportovima kojima se bave jer će jedino tako doći do dobrih rezultata. A moja poruka svim prijateljima i poznanicima je – svima vam veliko hvala sto me podržavate. To mi jako puno znači!

Postoji li još nešto čime se baviš u slobodno vrijeme?

Prije podne škola, pohađam Srednju školu Čakovec, smjer njegovatelj, poslije podne treninzi. Ponekad kad ipak uhvatim malo slobodnog vremena glumim u MAKAMUS-u, Malom kazalištu Mursko Središće no moram priznati da je to sve rjeđe. Dobar sam učenik i takav želim ostati, a dobar sam i atletičar, još bolji želim postati!

Dok razgovaramo sam si nekoliko puta spomenuo da si Rom i da ponekad i nemaš ugodna iskustva i jedna rečenica mi je zapela za uho pa bih htio da je čuju (pročitaju) i čitatelji!

Da, nekad me tete u dućanu prate da nešto ne ukradem jer sam tamnoputi no i razumijem ih. Rekao sam već, da nisam imao tu sreću biti posvojen tko zna što bi danas bilo sa mnom, možda bi i imale dobro opravdanje da me prate. No s druge strane, nismo svi isti! Ni u čemu ni nigdje nisu svi isti, zbog generaliziranja ispaštaju i oni koji žele normalan život!

Kako ide ona  pjesma Ciganin sam, ali najljepši, haha, a ja sam Ciganin pa sam najbrži! Znate tko je izmislio triatlon? Pa mi cigani, odemo pješke na bazen, okupamo se i vratimo se s nečijim biciklom! Kad je stvarno loš dan jedino što me može vratiti je trening..što je trening teži ja se bolje osjećam!

Neki ljudi imaju predrasude jer imam tamniju kožu, ma ljudi moji neki se sunčaju cijelo ljeto da bi bili tamniji, a mene je Bog takvog stvorio. Ja sam samo Rom i imam tamniju kožu, Cigan sam i neću se zamarati s takvim ljudima! Nekad sam se sramio što sam Rom, danas više ne!

Otrčah zadnjih 2 km bos u cilj, izgubio sam patike!”

Za kraj objavit ću jedan komentar o Mladenu objavljen na Facebooku: “Ja sam te upamtio na jednom natjecanju u Zagrebu kad si kasnio na start trke na 5000 m, sprintao preko cijelog nogometnog igrališta da bi stigao na start i sekundu kasnije startao u utrci – na 5 km koju si pošteno odradio. To je srce sportsko ! Samo naprijed!”

Mladene, još puno sportskog, ali i sveg drugog uspjeha!

 

Intervju – Mladen Ignac: Samo da preživim ovu utrku!!! Da prijavim novu!!!!

  1. prosinca 2019.5. prosinca 2019. Gorkić Taradi 260 Views 0 Comments AK Međimurje, atletika, Mladen Ignac, trčanje

“Moje ime je Mladen Ignac, imam 18 godina i živim u Murskom Središću. ” – rečenica je kojom započinje govor ovaj mladić u Hrvatskom saboru kao predstavnik Savjetodavnog odbora za dječju participaciju na sjednici djece i zastupnika povodom 30 godina Konvencije UN-a o pravima djeteta održane 20. studenog 2019. godine. Posebno dirljiv govor jer je govorio o značenju udomiteljstva iz perspektive udomljenog djeteta, pojasnio da mu je nova udomiteljska obitelj, u kojoj je prvi put dobio ljubav, podršku, red i topli dom, promijenila život. U današnjem intervjuu sam mi je rekao: “Da nisam udomljen, vrlo vjerojatno bih već imao podeblji kriminalni dosje i bio u zatvoru! No imao sam sreću što završio u obitelji Hoblaj i saznao što znači obitelj i ljubav!”

I zato prenosim njegov govor u cijelosti:

“Poštovane dame i gospodo, Hvala vam na ovako velikoj časti da u samom Hrvatskom saboru smijem podijeliti svoju priču!

Moje ime je Mladen Ignac, a udomljen sam od 28. kolovoza 2013. godine. S obzirom na to da nisam znao što me čeka i zašto sam tog jutra morao napustiti svoj biološku obitelj, bio sam jako uznemiren, jadan i uplašen. No, sad vidim da je upravo tog dana počeo moj novi život kakav nikad nisam imao niti sam ga mogao zamisliti. U svojoj sam udomiteljskoj obitelji po prvi put dobio ljubav, pažnju, red, podršku, nadu, topli dom i redovne tople obroke.

S vremenom sam otkrio svoj talent za trčanje što je mom odrastanju dalo novi poticaj i vrijednost. Posebno mi je drago da sam u svojoj udomiteljskoj obitelji imao prilike upoznati i Boga u kog se mogu nastaviti pouzdati cijeli svoj život. Volio bih kad bi svako dijete koje nema odgovarajuću roditeljsku skrb ili živi u domu za nezbrinutu djecu imalo priliku dobiti obitelj kakvu sam ja dobio. Ovo tim više jer će oni zauvijek ostati moja obitelj, dok će neki moji vršnjaci kad navrše 18 godina možda biti prepušteni sami sebi. U nadi da moje iskustvo pomogne da bude više kvalitetnih udomitelja pa da ni jedno dijete u Hrvatskoj ne ostane nezbrinuto, još jednom Vam se najljepše zahvaljujem i molim Vas da upotrijebite sav svoj ugled i moć za razvoj udomiteljstva i osamostaljivanje mladih koji izlaze iz sustava socijalne skrbi.”

Sjednica djece i zastupnika u povodu 30. obljetnice Konvencije UN-a o pravima djeteta i obilježavanja Svjetskog dana djeteta

A zapravo sam ga zamolio za današnji intervju povodom njegovih sportskih uspjeha. Njegov brat Igor i ja zajedno radimo pa sam tako postao FB prijatelj i s Mladenom, a onda su mi samo počele iskakivati njegove sportske fotografije i nije dugo trebalo da pomislim kako tog mladića treba intervjuirati i dati mu podršku, i nisam se prevario!

Kad si shvatio da si talentiran za trčanje?

U osnovnoj školi me je više zanimao nogomet, ali nisam bio baš ustrajan. Iako sam mogao brzo trčati, to mi nije bilo dovoljno za napredak u igri pa mi je nedostajalo motivacije, a i dečki su me počeli zafrkavati. No kad sam krenuo u srednju školu i s lakoćom otrčao jednu utrku, shvatio sam da je atletika moj sport. Odnosno, shvatila je to moja nastavnica Marina Trajbar, kontaktirala AK Međimurje i tamo je počelo moje treniranje.

I tako si počeo osvajati medalje?

Haha, ne baš tako lako. Prva utrka koju sam trčao bila je na 800 m i bio sam zadnji. Imao sam snage za izdržati utrku no neiskusan prebrzo sam krenuo, nisam tu snagu dobro rasporedio. Danas, zahvaljujući treneru Aleksandru Žbulj i ostalim voditeljima kluba već znam kako rasporediti tempo. Za uspjeh u atletici treba uložiti puno rada, truda i volje bez čega se ne mogu očekivati dobri rezultati.

Znači trkač si na 800 m?

Zapravo su mi omiljene discipline 3000 m i 5000 m u kojima sam jako napredovao uz pomoć trenera i uz podršku obitelji i prijatelja, a trčim još i 1500 m i 10 km. Zapravo se još tražim jer se i sam još razvijam i ima još dosta prostora za napredovanje.

Dobro, a do sada ima li neka najdraža utrka?

Svakako, to je državna utrka sa zaprekama na 2000 m (steeplechase), tada sam osvojio i prvu medalju, brončanu,  na nacionalnom nivou! No najdraža mi je jer sam upoznao ekipu s kojom najčešće sudjelujem na državnim prvenstvima. Volim državna prvenstva i zbog toga što skoro svaki put uspijem postaviti novi osobni rekord u svojim disciplinama.

Znači medalja ima od lokalnih do nacionalnih utrka. Nije ti žao što te nastavnica usmjerila prema atletici?

Moju policu već krasi puno medalja, pehara i priznanja. Napisao sam jednom na Facebooku: “Ja sam kao bik: padnem, ali uvijek se dignem jer ne želim odustati!” Ne želim niti neću stati sve dok ne ostvarim svoje snove. Bilo je uspona i padova i bit će ih još puno, ali neću odustati nego ću biti jači i odlučniji!!! Ništa vrijedno ne dolazi lagano!

Mislim da je atletika jedina stvar u koju sam se iskreno zaljubio i ne mogu niti jedan dan bez nje!

Znate što? Trčanje me je naučilo da nastavim dalje i kad je najteže. Zato se neću nikada predati slabosti!

Poručio bih svim sportašima da ulažu maksimalan trud i volju u sportovima kojima se bave jer će jedino tako doći do dobrih rezultata. A moja poruka svim prijateljima i poznanicima je – svima vam veliko hvala sto me podržavate. To mi jako puno znači!

Postoji li još nešto čime se baviš u slobodno vrijeme?

Prije podne škola, pohađam Srednju školu Čakovec, smjer njegovatelj, poslije podne treninzi. Ponekad kad ipak uhvatim malo slobodnog vremena glumim u MAKAMUS-u, Malom kazalištu Mursko Središće no moram priznati da je to sve rjeđe. Dobar sam učenik i takav želim ostati, a dobar sam i atletičar, još bolji želim postati!

Dok razgovaramo sam si nekoliko puta spomenuo da si Rom i da ponekad i nemaš ugodna iskustva i jedna rečenica mi je zapela za uho pa bih htio da je čuju (pročitaju) i čitatelji!

Da, nekad me tete u dućanu prate da nešto ne ukradem jer sam tamnoputi no i razumijem ih. Rekao sam već, da nisam imao tu sreću biti posvojen tko zna što bi danas bilo sa mnom, možda bi i imale dobro opravdanje da me prate. No s druge strane, nismo svi isti! Ni u čemu ni nigdje nisu svi isti, zbog generaliziranja ispaštaju i oni koji žele normalan život!

Kako ide ona  pjesma Ciganin sam, ali najljepši, haha, a ja sam Ciganin pa sam najbrži! Znate tko je izmislio triatlon? Pa mi cigani, odemo pješke na bazen, okupamo se i vratimo se s nečijim biciklom! Kad je stvarno loš dan jedino što me može vratiti je trening. što je trening teži ja se bolje osjećam!

Neki ljudi imaju predrasude jer imam tamniju kožu, ma ljudi moji neki se sunčaju cijelo ljeto da bi bili tamniji, a mene je Bog takvog stvorio. Ja sam samo Rom i imam tamniju kožu, Cigan sam i neću se zamarati s takvim ljudima! Nekad sam se sramio što sam Rom, danas više ne!

Za kraj objavit ću jedan komentar o Mladenu objavljen na Facebooku: “Ja sam te upamtio na jednom natjecanju u Zagrebu kad si kasnio na start trke na 5000 m, sprintao preko cijelog nogometnog igrališta da bi stigao na start i sekundu kasnije startao u utrci – na 5 km koju si pošteno odradio. To je srce sportsko ! Samo naprijed!”

Mladene, još puno sportskog, ali i sveg drugog uspjeha!

 

 

 

 

 

 

ŽELIMO VIŠE ROMA DA BUDU NA SCENI

Ako želimo više Roma na kulturnoj sceni, trebamo im pružiti priliku

Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.

“Mi bismo da se ženimo”, predstava u kojoj igraju mladi Romi i Romkinje iz Hrvatske (Foto: Romi.hr)

Ako našu regionalnu temu „Romi i umjetnost„ (kako se umjetnost bavi Romima, a kako  se Romi  iskazuju kao umjetnici) pokušamo najprije „internetski“ locirati u Hrvatsku, jedna od najčešćih tema koju ćemo dobiti, biti će ona o poznatim umjetnicima romskog podrijetla. No koliko ti intrigantni i zanimljivi podaci kako su neka od najvećih umjetničkih imena svijeta poput Pabla Picasa ili Charliea Chaplina porijeklom Romi išta znači za romsku umjetnost, pa objektivno i za romsku zajednicu?

Ne mijenja tu ništa ni činjenica da su neki umjetnički velikani s ponosom isticali svoje romsko porijeklo, ili pak da je veliki glumac Yul Bryner  (podrijetlom Rom ) bio i počasni predsjednik Međunarodne unije Roma (IRU). Što je u njihovoj umjetnosti romsko, teško je reći. S druge pak strane, možemo se prisjetiti i činjenice  da su  neke izuzetne umjetničke kreacije i ostvarenja upravo za svoje teme imali – Rome.

Yul Brynner

Dva izuzetno značajna filma romske tematike u kinematografiji bivše Jugoslavije npr. „Sakupljači perja „ i „Dom za vješanje“ bili su leureati Cannesa. Da li zato što su se bavili Romima? Da li su ti izuzetni filmovi, koji su sigurno puno doprinijeli filmskoj umjetnosti, doprinijeli išta pozitivno i romskoj zajednici, ili su pak i nesvjesno učvrstili neke predrasude i stereotipe?

Ni traganje u drugom pravcu, na primjer iščitavanje iscrpnog članaka dr. sc. Danijela Vojka s Instituta za društvena istraživanja „Ivo Pilar„ u Zagrebu „O proučavanju  Roma u hrvatskoj znanosti i kulturi ili postoji li hrvatska romologija„ (Historijski zbornik 2010. ) neće nam dati puno boljih rezultata. Ili točnije, pokazati će vrlo interesantan nalaz: da, moglo bi se kazati da hrvatska romologija postoji (relativno iznenađujuće impresivna bibliografija pisanja o Romima), ali teško je tu naći neku širu i dublju analizu vezanu za problematiku Roma i umjetnosti.

Olivera Katarina i Bekim Fehmiu u filmu “Skupljači perja (Foto: screeshot iz filam Skupljači perja)

Ako pođemo i trećim pravcem i na tragu onoga što pred kraj prošlog stoljeća eksperti označavaju kao promjenu pardigme u kulturnoj praksi te se uz jačanje civilnog društva otvaraju prostori kulturne demokracije za mnoga potisnuta socijalna, etnička, rodna, identitetska i sl. pitanja, kada su pak Romi u pitanju, taj novi kulturni okret i novi kulturni put, na našim prostorima (konkretno u hrvatskim okvirima) isto nam neće donijeti bogzna što, ali taj istraživački put ipak i nije tako beznadežan …

Ako romsku umjetnost pomalo i  diskriminacijski ne reduciramo na estradnu glazbu i folklor (čije umjetničke potencijale ne treba podcjenjivati, ali ne uvijek i nekritički glorificirati…)  otvaraju se i drugi značajni prostori i dosezi.

I  to, naravno, ako  prije svega želimo otvoriti pitanje i važnost Roma kao subjekta umjetnosti kao mogućih umjetničkih stvaraoca, sagledati umjetničke potencijale same romske zajednice, ali možda prije toga i to kako se uopće umjetnost danas bavi Romima (ili možda točnije i realnije zašto se ne bavi tom izazovnom društvenom temom).

ERIAC

Kada je 2017. godine uz podršku više međunarodnih institucija i europskih vlada u Berlinu otvoren Europski romski institut za kulturu i umjetnost (ERIAC) predsjednik Upravnog odbora Instituta Željko Jovanović, u jednom je intervjuu rekao:

„I pored velikih predrasuda prema nama, kultura i umjetnost su jedine oblasti u kojima se o nama govori na pozitivan način, kao o stvaraocima. Međutim, o nama kao narodu se i dalje piše, govori i prikazuju najgore stvari u medijima i javnom životu.“

Željko Jovanović

Odbacujući tezu da je pretenciozno osnivati romski Institut za kulturu i umjetnost u situaciji kada Romi gotovo svagdje imaju problema s elementarnim obrazovanjem, Jovanović smatra da pitanje umjetnosti i kulture jednog naroda nije pitanje kojem se prilazi nakon što su se riješili drugi problemi. Pitanje kulture Roma i kulture odnosa  drugih prema nama je također dio rješavanja drugih problema. Nijedan narod nije čekao da riješi pitanje obrazovanja da bi se bavio svojim identitetom, kulturnim opstankom i razvojem, kao i odnosom s drugima.

A nema sumnje da je to težak, dug i mukotrpan put koji zahtjeva slamanje mnogih „mainstream“ barijera i predrasuda, realno vrednovanje površnog egzotizma i romantizma koje značajno prati temu romske umjetnosti ali i značajne promjene u samom romskom socijalnom pa i klturnoidentiteskom biću. No prije svega treba jasno naglasiti da su Romi tu još uvijek itekako marginalizirani pa i diskriminirani unatoč svojih značajnih potencijala pa ti potencijali najčešće ostaju tek puka floskula i fraza.

Ramiza Memedi (Foto: Lična arhiva)

„Romska zajednica je jako umjetnički talentirana. Jedini razlog  što ih nema na umjetničkoj sceni je akademsko obrazovanje i društvena  neprepoznatljivost talenta mladih Roma. U romskoj zajednici postoje talentirani glumci, likovni umjetnici, muzički umjetnici i dr. ali Rome blokira diskriminacija koja ih dovodi do getoizacije i asimilacije. A društvo je  najviše upoznato s romskom glazbom koju inače obožavaju zaboravljajući da Romi  imaju i drugih umjetničkih sposobnosti“, tvrdi Ramiza Memedi, predsjednica Udruge žena Romkinja „Bolja budućnost“  koja se intezivno bavi i kulturnim stvaralaštvom mladih Roma, te ističe kako u Hrvatskoj npr.  nemamo poznatih Roma u kazališnoj, ili filmskoj umjetnosti, dok je situacija  u drugim europskim zemljama bitno različita i puno  bolja.

„UMJETNIČKA“ DISKRIMINACIJA

Kristijan Novak, kojega mnogi danas svrstavaju u vrh aktualne hrvatske književnosti, a koji je literarnu slavu i priznanja stekao upravo romskom temom odnosno romanom „Ciganin, ali najljepši“, ističući kako su romske teme u hrvatskoj literarnoj produkciji u velikoj mjeri zanemarene i marginalizirane (uz njegov roman tu je još i „Oblak boje kože“ Nebojše Lujanovića i tu priča faktički staje), a Romi najčešće tretirani kao „prolaznici“, usputni likovi, plošni i stereotipni, upozorava i na „težinu“  umjetničkog bavljenja romskim temama i potrebi umjetničkog angažmana samih Roma.

Foto: zagorje.com

„Kada kao nerom počneš pisati o likovima koji su na ovaj ili onaj način vezani za romske zajednice, imaš stotine mina na koje možeš nagaziti, o tome sam se osobno osvjedočio.“

A na pitanje da li je zaobilaženje, literarno i umjetničko ignoriranje romskih tema, uvjetno rečeno i neka „ umjetnička“ diskriminacija kao što se to događa i na drugim područjima, Novak odgovara:

„Ako pišeš o Romima, onda će te kad-tad optužiti da iskorištavaš i zarađuješ na tuđoj, u ovom slučaju, romskoj nesreći. Ako pak se ne piše o njima, onda je diskriminacija. Često ponavljam kako sam vrlo skeptičan spram svake ideologije, pa bila ona i ljudskopravaška, koja nameće bilo kakav imperativ umjetničkom djelovanju. Umjetnost, ako je odvažna, pronađe pravu temu i pravi put. Pišući prošli roman želio sam pisati o Romu ne kao o usputnom liku koji odradi svoju funkciju i nestane da ovi glavni likovi mogu odraditi svoje, nego ga staviti u centar. Prikazati njegovu genezu u svim dimenzijama, sa svim kontradikcijama, sa svim vrlinama i nedostatkom vrlina, od kojih neke imaju, a neke nemaju veze s njegovim etničkim backgroundom.“

Kristijan Novak (Foto: zabok.hr)

Objasnivši kako je pravi izazov pisati o romskoj zajednici, a ne upasti u egzotiziranje ili romantiziranje te da osobno nigdje kao u likovima Roma, zato što žive tako kako žive, Novak govori da nije imao prilike otići tako duboko u vlastite dvojbe i kontradikcije .

Novak posebno naglašava upravo problem pristupa romskim temama ističući pogubnost površnosti (bilo da se radi o negativnom bilo pozitivnom odnosu), jer se tako zamagljuju pravi problemi i njihovi uzroci, te često prikrivaju, ili iskrivljavaju teška pitanja života i funkcioniranja romskih zajednica kao što se stalno pogrešno  generira i teza o Romima kao drugom i posebnom svijetu s kojima većina teško da može ostvariti puni suživot.

U razbijanju tih socijalnih, ali i umjetničkih kordona i prepreka, Novak se najviše od svega nada da će se uskoro pojaviti snažni glasovi spisateljica i spisatelja Roma, i nekako očekuje da će iz te pozicije pisati, osim o životu romskih zajednica i pojedinaca, upravo o „neromskim“ temama. To itekako treba ovom društvu, a s druge strane, to vidim kao pravi emancipacijski proces.

“Nešto se već lijepo događa u izvedbenim umjetnostima i to me jako veseli.”

UMJETNIČKA EMANCIPACIJA 

Ali kavi su stvarno potencijali za to i može li aktualna romska socijalno-egzistencijalna situacija iznjedriti tako nešto. Novak ne samo da vjerujem u to, nego se i uvjerio na nekoliko svojih kratkih radionica kreativnog pisanja, na kojima su polaznici bili i Romkinje i Romi školarci.

„Ali jasno je da trebaju biti zadovoljeni nekakvi osnovni životni preduvjeti da bi se odrasla osoba bavila pisanjem. Pritom još jednom naglašavam – važno je da Romi pišu i pripovijedaju o sebi i svojim iskustvima u romskim zajednicama, ali je još i važnije da reflektiraju o cijeloj svojoj okolini. Tek ćemo tako dobiti važan glas u društvu, koji se neće autogetoizirati na isključivo manjinsku tematiku.“

No, ta umjetnička emancipacija naravno da najprije ide preko romskih tema i projekata i oni nesumnjivo potvrđuju spomenute umjetničke potencijale unutar romske zajednice koje treba tek razvijati. Kakvi su uvjeti za to, drugo je pitanje, no bar primjera pozitivne prakse – ima!

U Zagrebu je tako kroz suradnju romskih i neromskih kulturnih udruga (Udruga žena Romkinja  „Bolja budućnost“, „Kultura nova“  i  iDEMO Institut za demokraciju) pokrenut  zanimljiv socijalno umjetnički projekt – TeatarR.

Ekipa predstave “Mi bi da se ženimo”

Više od godinu dana mladi romske zajednice u Zagrebu, pod vodstvom i mentoriranjem edukatora, učili su i radili na produkciji te osmislili i producirali živopisnu i veselu kazališnu predstavu pod naslovom „Mi bi da se ženimo“ koja je dobila i stručna priznanja te potaknula ideju o osnivanju pravog Romskog teatra.

Zbog niza razloga, kao što su i kulturna i socijalna, te do jedne mjere i jezična barijera, djeca i mladi iz romske zajednice uglavnom ne mogu sudjelovati, ili nedovoljno sudjeluju u kulturnim i umjetničkim aktivnostima i sadržajima i redovitim programima treninga, edukacija i usavršavanja na kulturno-umjetničkom području što je drugoj djeci puno dostupnije.

Zato je i cilj ovoga projekta bio unaprijediti mogućnosti uključivanja romske djece i mladih osoba, kao jedne populacije u izrazito nepovoljnom položaju u Republici Hrvatskoj te povećati  njihovu kompetenciju u umjetničkom izražavanju jačajući njihove osobne vještine umjetničkog izraza i kreacije, kaže voditeljica projekta Ramiza Memedi.

A jedna od neromskih koordinatorica na projektu iz Udruge „Kultura nova“, Zvjezdana Bubnjar, podsjećajući kako su mladi Romi aktivno sudjelovali u stvaranju svih segmenata kazališne predstave (tekstu, scenografiji, režiji, glazbi, glumi) i pokazali ogromne umjetničke potencijale i bogati vrč talenata, kazala je da to što Roma nema više na kulturnoj sceni, razlog je što nisu dobili priliku.

Zvijezdana Bubnjar

„Sigurna sam da ih u Zagrebu ima za barem pet vrhunskih postava. Zato trebamo raditi na promociji kazališta, pozivati ih da dođu i da se okušaju. Oni kojima se svidi, ostat će. Velikim uspjehom smatram što su se naši glumci zadržali u kazalištu, što imaju nove ideje i što žele nastaviti s radom na novim predstavama. Po meni, romskih tema je premalo. Ta kultura ima toliko toga za pokazati i potrebno je samo iznaći model kako da se ona predstavi javnosti. Mi smo krenuli s modelom teatra i to se pokazalo punim pogotkom.“

A ništa manji pogodak ne čini se ni „RoUm“ koji je pokrenula Tamara Puhovski, ekspertica za startup projekte. Projekt je nastao kao simbioza socijalnog poduzetništva i umjetničkog dizajna. Faktički je pošao od skupljanja otpada, ali sada uz njegovu umjetničku obradu i dogradnju, pokazao veliki ne „sakupljački“, već romski umjetnički potencijal!

Na pitanje što je ovaj projekt donio romskoj zajednici, Tamara Puhovski kaže da je pravo pitanje što romska zajednica donosi projektu, a to je puno – posebno kada govorimo o mladim Romima i Romkinjama koji su se pokazali kao nadprosječno manualni i kreativni, po ocjeni i na oduševljenje umjetnika i stručnjaka koji su s njima radili tijekom naših proizvodnih radionica.

Izložba “Odbačeni” (Foto: rijeka2020.eu)

Jako pazimo da ne održimo samo radionicu, dignemo nade i otiđemo već da generiramo stvarne mogućnosti, posebno za mlade Rome i Romkinje i to je vrlo težak posao. Upravo zato RoUm nije samo projekt već je i društveno poduzetništvo te mislim da ćemo nastaviti raditi na tome da zaposli i osnaži što je više ljudi u zajednici. Moj je dojam da su romske teme u umjetnosti  kao i sami romi vrlo često nevidljivi i svedeni na negativne, ili pozitivne sterotipe, ali uvijek stereotipe.“

U okviru projekta je nedavno organizirana i izložba „Odbačeni“  koja kroz pitanja ekologije i konzumerizma, kritički progovara o suvremenom društvu, ali i osvješćuje problem romske zajednice koja je bila osuđena da se bavi otpadom iako od tog otpada može napraviti  – umjetnost!

OČUVANJE KULTURNE BAŠTINE

Na tom tragu  ništa manje zanimljiv nije ni projekt „Muzej  osobne povijesti Roma“. Nositelj ovog jedinstvenog projekta je poznata producentska kuća FADE IN (Fantastično dobra institucija) iz Zagreba, koja se i do sada isticala sličnim projektima, a u partnerstvu s Romskim kulturno umjetničkim društvom Darda (RKUD – Darda) koji niz godina okuplja upravo mlade Romkinje i Rome nastojeći im usaditi ljubav i vještine za očuvanje i promicanje romske kulture, baštine i tradicije.

KUD “Darda”

Cilj projekta je bio educirati i razviti kreativne vještine mladih Romkinja i Roma te pokrenuti Muzej osobne povijesti Roma kao model održivog pristupa mladih kulturnim sadržajima i osvještavanju identiteta Roma. U sklopu projekta mladi Romi bi suvremenim medijskim sredstvima trebali početi bilježiti romsku povijest i tradiciju kako bi je sačuvali od zaborava ali i približili (neromskoj) široj javnosti. Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.

To je primjetno ne samo u romskoj zajednici, već i u širem javnom okruženju, pa tako neka ključna pitanja romske povijesti (i kulture) kao npr. Porajmos ili holokaust nad Romima u II svjetskom ratu (koji je po svojoj genocidnosti nije bio ništa manji od drugih), ostaju u velikoj mjeri prešućeni i potisnuti.

Projekt Muzej osobne povijesti Roma, naravno sve te ne može nadoknaditi, ali može potaknuti mlade Rome da se motiviraju, aktiviraju i uključe u istraživanje svoje povijesti i kulture, te da se možda neki od njih nastave sustavno i profesionalno time i baviti.

A mogući potencijal romske umjetnosti na svoj način vrlo interesantno ilustrira i dr. sc.

dr. sc. Ines Cvitković Kalanjoš

Ines Cvitković Kalanjoš, profesorica muzikologije na Sveučilištu u Zadru koja je prije dvije godine doktorirala na ljubljanskoj Univerzi temom „Mogućnosti upotrebe glazbe Roma u obrazovnom procesu u Hrvatskoj“. Polazeći od teze da su Romi najbrojnija transnacionalna manjina u europskom prostoru te da mogu biti važan čimbenik u određivanju kulturnih politika i provedbi obrazovnog procesa u kontekstu nacionalnih država, profesorica Kalanjoš je u tom kontekstu istraživala  romsku muzičko-umjetničku baštinu na riječko-istarskom području.

Kao jedno od ključnih rezultata njenog istraživačkog projekta, profesorica Kalanjoš naglašava da je glazbu Roma moguće uvesti u obrazovni proces, te da se uz pomoć takvog pristupa može poboljšati kvaliteta odnosa Roma i neroma odnosno da specifična glazba Roma može doprinijeti ublažavanju rasnih stereotipa. Ocjenjujući da je romska glazba prihvaćena od strane većinskog stanovništva samo bi trebala biti vidljivija, a tome mogu pripomoći i sami Romi sa većim angažmanom u promoviranju svoje glazbe na mnogobrojnim glazbenim manifestacijama na kojima bi pokazali svoje sposobnosti. Ona pak upozorava da je tretman romskih tema u hrvatskoj umjetnosti vrlo mali, pogotovo u znanosti.

„Većina znanstvenika u Republici Hrvatskoj istražuju Rome sa društvenog, socijalnog ili obrazovnog aspekta, ali ne i sa umjetničkog gdje uistinu ima materijala za istraživanje“, zaključuje profesorica Kalanjoš.

MOĆ UMJETNOSTI?

A ta nevidljivost u inače insuficijetnoj umjetničkoj produkciji Roma i o Romima i postaje jedan od najvećih problema. Možda je to najizraženije upravo u filmskoj produkciji. Gledajući u europskim okvirima možete naći izuzetno zanimljivih i kvalitetnih filmova koji razornom kritičnošću razotkrivaju i pokazuju široko rasprostranjene oblike predrasuda i sustavne oblike diskriminacije i marginalizacije romskih zajednica ali i primjere uporne, žilave i osvješćene procese emancipacije unutar romske zajednice ( kao što je to slučaj i s hrvatskim dokumentarnim filmom „ Razred“ Vesne Ćudić), ali nažalost ti filmovi u pravilu završavaju samo na programima specijaliziranih filmskih festivala, uglavnom nedostupni široj publici.

Kristijan Novak (Foto: zagorje-international.hr)

A da li i kako umjetnost može uticati na život romske zajednice? Oni koji je poznaju i oni koji o njoj stvaraju poput Kristijana Novaka, kaže da baš i nije nešto siguran da književnost može mijenjati svijet. Napišete knjigu i to će pročitati ljudi koji čitaju knjige, dakle u stanju su reflektirati o sebi i okolini. Napravite kazališnu predstavu, time ste se isto obratili, ako ne istomišljenicima, ono barem relativno kulturnim ljudima…

„Da bismo poboljšali životne uvjete Roma u mnogim dijelovima zemlje, trebamo utjecati s jedne strane na centre moći, s druge strane na slojeve koji s kulturom veze nemaju, a kanaliziraju šovinizam. Nisam, dakle, siguran da umjetnost može mijenjati svijet, ali sam siguran da može ostvariti pomake u ljudima, dati im ideju, emociju, artikulirati nešto što sami nisu u stanju. Možda i dati hrabrosti da djeluju u svojoj okolini i svakodnevici …“

(portal-udar.net)

SUVREMENO ROPSTVO – TRGOVINA LJUDIMA

Povodom europskog dana borbe protiv trgovine ljudima, glavna tajnica Vijeća Europe, Marija Pejčinović Burić izjavila je: “Ljudi koji trguju drugim ljudima svoje žrtve podvrgavaju  najstrašnijim oblicima eksploatacije i zlostavljanja. Trgovci ljudima moraju biti progonjeni i kažnjavani, ali pravda mora biti ostvarena i prema žrtvama – tako što će dobiti odštetu, biti zaštićeni od ponovne prodaje u roblje, kao i pružanjem pomoći da se vrate svojim životima”.

Autor: Bojidar Kolov

Vijeće Europe je 2005. godine predložilo Konvenciju o djelovanju protiv trgovine ljudima. To je bio prvi međunarodni ugovor koji je zahtijevao od država da žrtvama osiguraju naknadu štete koju su pretrpjele. Konvenciju je do sada ratificiralo 46 od ukupno 47 zemalja članica Vijeća Europe – sve osim Ruske Federacije.

Trgovina ljudima je težak zločini i grubo kršenje ljudskih prava, što se prema Europskoj komisiji može klasificirati kao “moderni oblik ropstva”. Ujedinjeni narodi smatraju trgovinu ljudima drugim najvećim izvorom nezakonite financijske dobiti, odmah nakon trgovine drogom.

Ali što je zapravo trgovina ljudima i kako se ona događa? Ukratko, trgovci iskorištavaju ranjive ljudi radi financijske dobiti koristeći se prevarama ili ih primoravajući uglavnom na: prostituciju/seksualno iskorištavanje u 79% slučajeva i prisilni rad u 18% slučajeva prema procjenama Ureda Ujedinjenih naroda za droge i zločin iz 2010. godine. Drugi oblici eksploatacije, iako ne toliko česti, uključuju primoravanje žrtava na prosjačenje, kao i uklanjanje i prodaju njihovih organa. Žrtve obično “regrutiraju” njihovi poznanici, rođaci ili “poslodavci” koji obećavaju dobro plaćen posao u inostranstvu. Krijumčari kontroliraju svoje žrtve obmanama, prijetnjama i uporabom sile. Često se ovisnost o drogama koristi kao sredstvo za manipulaciju i prisilu.

Pored neadekvatnih zakona i politika u mnogim državama koji omogućavaju da se trgovci ljudima vrlo lako izvuku s počinjenim zločinom, postoje i drugi strukturalni uvjeti koji omogućavaju ogromne razmjere ovog modernog ropstva. Prema Europskoj komisiji, ključni uzrok trgovine ljudima je ranjivost žrtava. Zbog “siromaštva, marginaliziranosti, ekonomske isključenosti, oružanih sukoba, socijalnih i rodnih nejednakosti, diskriminacije nacionalnih manjina i kršenja prava djece” mnogi ljudi kako u Europi tako i širom svijeta izloženi su velikom riziku da postanu meta trgovaca ljudima. S druge strane imamo koncentraciju bogatstva u urbanim područjima i bogatijim zemljama, gdje se stvara najveća potražnja za prostitucijom i jeftinom radnom snagom.

Europski centar za prava Roma (ECRC) i organizacija Ljudi u potrebi (People in Need)   objavili su 2011. godine izvještaj pod naslovom “Slomiti tišinu”. Na temelju sveobuhvatnog istraživanja međunarodnog tima stručnjaka, Izvješće pokazuje da su Romkinje i romska djeca u mnogim dijelovima Europe posebno ranjive na međunarodnu i unutarnju trgovinu ljudima.

Među ključnim nalazima istrage je i to što je jako malo Roma policija identificirala kao žrtve trgovine ljudima jer se mnogi nerado prijavljuju institucijama za provođenje zakona. To je zato što se žrtve boje progona zbog kršenja zakona i moguće osvete trgovaca ljudima. Uz to, veoma je mali broj romskih žrtava koje imaju pristup mjerama prevencije i zaštite žrtava, kao i adekvatnoj socijalnoj zaštiti. “Izostanak podrške romskim žrtvama trgovine ljudima negativno utiče na sposobnost uključivanja, ostavljajući ih vrlo ranjivim i izloženim nastavku trgovine ljudima”, zaključuje se u Izvješću.

 

A Modern Slavery – the Trafficking in Human Beings

On the eve of European Anti-trafficking Day, the Secretary General of the Council of Europe, Marija Pejčinović Burić, said: “People who trade in human beings subject their victims to the most horrendous forms of exploitation and abuse. Traffickers must be rigorously prosecuted and punished, but justice must also be done to the victims of trafficking – by making sure they receive compensation, they are protected from being trafficked again and they are given sufficient help to put their lives back together.”

 

In 2005, the Council of Europe launched a Convention on Action against Trafficking in Human Beings, which was the first international treaty to require states to make sure that victims are compensated for the damages they have suffered. The convention has so far been ratified by 46 of the 47 Council of Europe member states – all except the Russian Federation.

Trafficking in human beings is a grave crime and a blatant violation of human rights, which can be classified, according to the European Commission as “a modern form of slavery”. The United Nations considers human trafficking the second biggest source of illegal financial gains following those obtained from drug trade.

But what is trafficking in human beings exactly and how does it happen? To put it in a nutshell, traffickers exploit vulnerable people for financial gain, by tricking or forcing them into mainly: prostitution / sexual exploitation in 79% of cases and forced labour in 18% of cases according to 2010 estimates from the United Nations Office on Drugs and Crime. Other forms of exploitation, although not so common, include forcing victims to beg and removing and selling their organs. The victims are usually “recruited” by acquaintances of theirs, relatives, or “employers” promising well-payed job abroad. The traffickers control their victims through deception, threats and use of force. Oftentimes drug addiction is used as a tool for manipulation and coercion.

Along with the inadequate laws and policies in many countries, which make it very easy for traffickers to get away with the crimes committed, there are other structural conditions which enable the massive scale of this modern slavery. According to the European Commission, a key root cause of trafficking in human beings is the vulnerability of the victims. Due to “poverty, marginalisation, economic exclusion, armed conflicts, social and gender inequality, discrimination against ethnic minorities and infringements of children’s rights” many people in Europe and around the globe are exposed to a great risk of becoming targets of traffickers. On the other side of the coin is the concentration of wealth in the urban areas and the richer countries, where most of the demand for prostitution and cheap labour is generated.

In 2011, a report entitled “Breaking the Silence” was published by the European Roma Rights Centre and the People in Need organisation. Based on a comprehensive research done by an international team of experts, the report shows that Romani women and children in a number of European counties are particularly vulnerable to international and internal trafficking.

Among the key findings of the inquiry is also that very few Roma are identified by police as trafficked persons and many are reluctant to report themselves to law enforcement institutions. That is so because the victims are afraid of both official prosecution for the law breaking they have been made to do and of possible revenge by the traffickers. Additionally, there is a very low number of Romani trafficked persons who have access to victim prevention and protection services, as well as to adequate social protection. “The overwhelming lack of support available to Romani trafficked persons negatively impacts the ability of many to re-integrate, leaving them highly vulnerable to re-trafficking”, the report concludes.

DA LI ROMI IMAJU PROBLEM

 

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj je u 2011. godini popisano 16.975 pripadnika romske nacionalne manjine. Romi su  najveća i  najugroženija skupina, marginalizirana, diskriminirana i kulturna skupina koja nema svoju država. Stambeni uvjeti su im loši, nedovršena infrastruktura, niska  stopa obrazovanja, nezaposleni i dr. Prevladava  vi soka stopa nezaposlenosti. Romi predstavljaju jednu skupinu koja je velikim i mnogobrojnim seobama zadržala svoj identitet i kulturu.

Ako govorimo o broju Roma, nikada nećemo točno znati. Ne postoji službeni ili pouzdan broj romske populacije u svijetu. Mnogi Romi odbijaju se izjasniti u službenim popisima stanovništva iz straha od diskriminacije. Možemo također reći i o mješanim brakovima gdje se djeca nikada neće izjasniti da su Romi. Iako se možda netko izjasni već u sljedećoj generaciji romski identitet se gubi.

Pitanja smo koliko ima zadovljnih Roma koji mogu preživjeti od 01.- 30 u mjesecu. Mnogo puta obišla sam Rome koji žive u naseljima i razgovarala sam snjima. Oni su podeljeni. Neki su zadovoljni a neki nisu kao i cijela populacija u Republici Hrvatskoj. Snalaze se ali ima i onih koji misle što će sutra skuhati. Žale se na previsoke račune za el struju, vodu i režijskih troškove dok za hranu snalaze se.

Ako pogledamo nekoliko godina unazad Romi su uistini imali puno problema.  Vlasti su u 15. Stoljeću zabranjivale kontakt s Romima i poticale neprijateljstvo prema njima.

Romsko neprihvaćeno ponašanje kažnjavalo se  tjeranjem u udaljene zemlje ili smrću. Ograničavalo im se kretanje, mogli su naseliti samo određena mjesta i baviti se određenim zanimanjima.

U 20. stoljeću javlja se rasna čistoća. Nurnberški zakon iz 1935.godine Židove i Rome smatra u Njemačkoj opasnima što se tiče rasne čistoće. Smatralo

ih se rasom nečiste krvi, primitivnim. Mentalno retardiranim, nesocijaliziranim osobama, osobama kriminalnih sposobnosti.

U koncetracijskim logorima pogubljeno je više od 500 tisuća Roma.

Za vrijeme II. svjetskog rata nacisti su ubili između 500 i1,5 milijuna Roma -Holokaust.

Nakon II.svjetskog rata veći dio Roma ostao je pod komunističkom vlašću gdje su im priznata manjinska prava. Usmjerena su na socijalnu integraciju, obveznom obrazovanju djece, osiguravanje stanovanja i zapošljavanje.

Romi su bili kovači, popravljali su oružje, potlivali konje radili municiju, glazbenici bavili se trgovanjem konja i drugih prozvoda koji su sami proizvodili što su bili jako korisni –posebno vojsci. Njihov je život bio vezan uz tradicionalnu djelatnost.

Iako romske  skupine imaju različite pravila, neka su pravila zajednička za sve. Ta se pravila smatraju Romskim zakonom, a pravila koja se razlikuju nazivaju se “običaji”. Postoje toliko običaja koliko ima i skupina. Pravila romskog zakona opisuju odnose unutar romske zajednice i postavljaju ograničenja za običaje, ponašanje i druge aspekte života. Romski zakon nije napisan, Romi ga održavaju živim u usmenoj predaji. Najpoznatije je  „Romano Kris“ (romski zakon) koji  je tradicionalna institucija za podržavanje i provođenje romskog zakona. Romski zakon koriste onda kada ne žele imati posao sa Zkonom zemlje u kojoj žive. Najviše se koristi prilikom pomirbe dvije ili više obitelji u slučaju zavade, rastave pa čak i obistva.

Raspadom ex Jugoslavije nastaju i problemi u romskoj zajednici. Propadaju im tradicijska zanimanja, ali nalaze druga zanimanja kao na primjer  prodaja   staroga željeza, tekstila, rabljenih auta, sagova, prodaja automobilskih djelova, i dr. Djeca od najranije dobi stječu razne vještine, iako ne dobivaju potrebno institucionalno obrazovanje.

Danas se sa tim zanimanjima nitko ne bavi.  Još uvijek neki se bave sa sakupljanjem sekundarnim sirovinama kao što je željezo, papir, boce, eu palete, i dr., ali se time mladi sve manje bavi.

Stopa nezaposlenosti je visoka. Razlog tome je slabo obrazovanje, njihov slobodan izbor profesije, diskriminacija, tehnološki napredak.

Niska zaposlenost Roma je rezultat diskriminacije prilikom traženja posla. Romi znatno češće od ostalih skupina primaju socijalnu pomoć ne svojom krivicom. Mnogi žele raditi, ali ne mogu dobiti posao. Iako ima neki mladi ljudi koji su završili srednje strukovno obrazovanje u želji da radi ali nažalost ostaje mu diploma u ruci ili bačena u nekoj ladici.

Dio Roma živi u stanju siromaštva u kojem su im ugrožene temeljne egzistencijalne potrebe. Obitelji sa velikim brojem djece traže pomoć od od Hrvatskog Karitasa, Crvenog križa u dr., u svakom slučaju snalaze se. Poslovi sakupljanja sekundarnih sirovina opala je. Govore da više nema posla kao prije a i povećao se broj ljudi koji se time bavi.

Mnogi žive u izdvojenim naseljima daleko od neromskog stanovništva i bitnih institucija za njih kao što su predškola, škola, zdravstveni dom, bolnica, autobusna postaja i dr. Postoji mogućnost da nemaju komunalije, el. energiju, pitku vodu. Kuće su dosta loše napravljene i u ruševnom su stanju .

Romi su u Hrvatskoj zadržali svoj način života, svoju prošlost, kulturu i običaje, ali su s druge strane prihvatili tradiciju, običaje i jezik većinskogastanovništva. Djelomično se jesu kulturno

adaptirali, ali naš cilj je i da zadržimo i očuvamo vrednote romskoga naroda. Nije nam cilj asimilirati se.

Problem Roma je zapravo problem neroma i njihova shvaćanja i prihvaćanja Roma kakvi oni jesu, a ne kakvi bi drugi željeli da budu.

Možemo zaključiti da i dalje postoje problemi u romskoj zajednici. Njihov je položaj težak.

Najčešće su to problemi vezani za društvenu nebrigu, tradicionalan načina života, loše stambene uvjete.

Romi uglavnom žive izolirani na periferiji naselja. Smanjen je socijalni kontakt između romske populacije s većinskom populacijom.

Romi imaju najvišu stopu nezaposlenosti i od drugih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Nedovoljan broj romske djece koja su uključena u školski odgoj i obrazovanje izvor su brojnih teškoća na koje nailaze. Romi su slabo obrazovani i postoje različiti oblici diskriminacije u obrazovanju.

Postoje negativni stavovi i nepovjerenje odnosno niža očekivanja učitelja od romske dkece   – diskriminacija.

Romi su vrlo slabo ili nikako uključeni u lokalnu vlast, a isto tako slabo su zastupljeni u državnoj vlasti, državnim i javnim institucijama. Potrebno je poboljšati njihova prava na lokalnoj i državnoj razini .

U procesu integracije u školi bitna je podrška učitelja/ce,  nastavnika/ce, pedagoga/ginje i ravnatelja/ljice škole.

 

Ramiza Memedi

Stipendija Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja za potrebe obrtništva

04.10.2019.

Stipendija je ustanovljena 2003./2004. školske godine s ciljem poticanja upisa učenika u trogodišnje strukovne programe obrazovanja.

Odlukom o Stipendiji Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja za potrebe obrtništva (Službeni glasnik Grada Zagreba 11/18) utvrđeni su opći

uvjeti, postupak i kriteriji za dodjelu Stipendije Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja za potrebe obrtništva te njihova prava i obveze kao korisnika stipendije.

Godišnje se dodjeljuje do 150 stipendija učenicima 1. razreda.

Stipendija se dodjeljuje na temelju natječaja. Gradonačelnik odlučuje o raspisivanju i objavi natječaja svake godine do kraja rujna. Obavijest o objavi natječaja objavljuje se u dnevnom tisku, a natječaj na web-stranici Grada Zagreba (www.zagreb.hr).

Natječaj provodi Povjerenstvo za dodjelu Stipendije Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja koje imenuje gradonačelnik Grada Zagreba iz redova obrtnika, stručnih i drugih javnih djelatnika, a pročelnik Ureda za demografiju član je Povjerenstva po položaju.

Mjesečna stipendija iznosi:

– 1.000,00 kn za učenike 1. razreda,

– 1.300,00 kn za učenike 2. razreda i

– 1.600,00 kn za učenike 3. razreda.

Za Stipendiju Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja za potrebe obrtništva Grad Zagreb u svom proračunu godišnje izdvaja 2.000.000,00 kuna.

Do školske godine 2017./2018. stipendirana su 1573 učenika, za što je ukupno izdvojeno 52.000.000,00 kuna.

NATJEČAJ

OBRAZAC MOLBE