Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu

Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu

Ana Kosović, profesorica matematike i mentorka u SSŠ „Ivan Uskoković“ – Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu

Ponedeljak, 24 avgust 2020 12:49

Zadovoljni učenici i zahvalni roditelji, rezultat je na koji treba da bude ponosna Ana Kosović. Ona je profesorica matematike i mentorka u SSŠ „Ivan Uskoković“ u okviru projekta „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada koji finansira Evropska unija, a sprovodi se posredstvom Romskog obrazovnog fonda i NVO Mladi Romi kao nacionalnog partnera.
Prije dvije godine postala je jedno od omiljenih lica svih RE učenika. Uz njen način objašnjavanja, čak ni matematika više nije bauk, a osmijeh dobrodošlice kojim ih dočekuje, garantuje rješavanje svakog problema. Ne samo da im pomaže u savladavanju gradiva, komunikaciji sa profesorima, već ih savjetuje kako da se „nose sa svijetom“ izvan škole. Nerijetko ćete je sresti okruženu učenicima i na ulici, Ani nije teško da pritekne u pomoć kad god zatreba, jer smatra da RE učenicima mentor mora biti i prijatelj. I naša pripravnica Melisa o njoj ima samo riječi hvale. A zašto je tako jedinstvena i voljena, pročitajte u redovima koji slijede.

Koliko dugo se bavite poslom mentora, o kom broju djece je riječ i kog su uzrasta?

KOSOVIĆ: Metor RE populacije sam postala prije dvije godine. U toku mentorstva imala sam ukupno osam učenika. Svi su uzrasta od 14 do 18 godina.
Po čemu se Vaš posao razlikuje od posla nastavnika, profesora?
KOSOVIĆ: Biti podrška učenicima zapravo je posao svakog nastavnika. Razlika u ovom slučaju je samo u tome što je podrška intenzivnija i pažnja osim na učenje mora biti usmjerena na socijalni aspekat.
Opišite nam kako protiče jedan radni dan mentora i Vaš rad sa učenicima
KOSOVIĆ: Obično moji radni dani, osim radionica koje obavljam sa učenicima pojedinačno, počinju samim ulaskom u školu. Učenicima sam raspolaganju kad god oni imaju potrebu za tim, pa se nerijetko to odvija osim u mom kabinetu, na hodnicima ili čak prilikom susreta u gradu. Trudim se da ih navedem na vršnjačku edukaciju i tako se svi uključe u proces učenja, ali i pomaganja jedni drugima.
Koji su najveći izazovi sa kojima se suočavate?
KOSOVIĆ: Najveći izazov je navesti ih na pravi put. U početku tu je samo redovan odlazak na časove, dok kasnije moj zadatak biva da im predstavim kako funkcioniše spoljašnji, svijet van škole i navedem ih na odgovorno ponašanje.
Koje su to predrasude koje postoje od učenika većinske populacije ka RE učenicima?
KOSOVIĆ: Mislim da je najveća predrasuda da oni ne mogu da budu dobri đaci, što se promijenilo kod nas otkad imamo odličnu učenicu Melisu Berišu. Ona je pokazala svojoj generaciji, ali i ostalima da je to samo predrasuda. Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu.
Kako RE učenici reaguju na vijest da će dobiti mentora?
KOSOVIĆ: Veoma su zadovoljni i ne kriju to. Ali i njihovi roditelji su neizmjerno zahvalni na toj pruženoj prilici.
Zašto je mentor važna karika u lancu obrazovanja?
KOSOVIĆ: Podrška koju mentori pružaju učenicima je bitna prije svega za njihovo komfornije obrazovanje i bolju saradnju sa nastavnicima. Kad se na lijep način uvedu u obrazovni sistem, prije svega da budu svjesni da to rade zbog njih samih, podrška u učenju bi se znatno smanjila. I mislim da im je potreban neko iz „sistema“ koga smatraju prijateljem.
Koje su to poteškoće sa kojima se suočavaju RE učenici u procesu obrazovanja i kako mentori pomažu u rješavanju tih problema?
KOSOVIĆ: U početku to bude predstavljanje pravila škole, redovno pohađanje nastave i učenje. Mentori im daju smjernice kako pristupiti kojem predmetu, kako doći do materijala i konstanto ih prati u učenju, ali i vladanju. Nerijetko smo im „naporniji“ nego roditelji i odjeljenske starješine. Ukoliko imaju bilo kakav problem, mi smo tu da ga zajedno sa njima riješimo.
Šta je potrebno uraditi da bi se romska djeca bolje uklopila i podstakla na postizanje boljih rezultata?
KOSOVIĆ: Smatram da je pomoć mentorstva potrebno uvesti u ranijim razredima kako bi imali veće šanse da dođu do visokog obrazovanja jer oni to mogu i zaslužuju. Mislim da uz malo napora sa njima u ranom djetinjstvu mogu da se naprave krupni koraci.
Kada je u pitanju nastava, da li romska djeca imaju jaku jezičku barijeru? Smatrate li da to utiče na uspjeh? Postoje li indicije za razmatranje uvođenja romskog jezika.
KOSOVIĆ: Ne smatram da je jezička barijera puno izražena, nemam saznanja o uvođenju romskog jezika, ali smatram da bi to trebalo učiniti.
Intervju sprovela: Milena Čavić, novinarka, saradnica NVO Mladi Romi
Tekst je nastao u okviru projekta „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada“
Stavovi izrečeni u ovom tekstu se ni u kom slučaju ne mogu smatrati stavovima NVO Mladi Romi, Romskog obrazovnog fonda i Evropske unije

 

priznanje

INDIRA BAJRAMOVI

 

Iako njeguju običaje, kulturu i jezik, kroz obrazovni sistem ovaj jezik ne mogu izučavati i to žele mijenjati, kaže Indira Bajramović predsjednica Udruženja žena ”Bolja budućnost”, koje je organizovalo kulturno-naučni skup u povodu Međunarodnog dana romskog jezika koji se slavi 5. novembra.

Tuzla je danas svečano obilježila Međunarodni dan romskog jezika. U organizaciji žena Romkinja ”Bolja budućnost” na naučno-kulturnoj manifestaciji okupili su se književnici, univerzitetski profesori, lideri romskih zajednica i članovi romskih organizacija. Oni žele biti dijelom pokreta koji će romski jezik učiniti standardnim na području ne samo Bosne i Hercegovine, nego i drugih zemalja u tranziciji te zajedno s obrazovnim vlastima stvoriti sistem koji će omogućiti izučavanje romskog jezika u školama, ali i na nivou univerziteta.

Naše Ministarstvo obrazovanja TK je formiralo radnu grupu koja će učestvovati u izradi akcionog plana na kantonalnom nivou, tako da mi već sada imamo neke prve aktivnosti i mislim da je ova radna grupa dobro izabrana jer svi mi radimo na terenu i znamo šta su potrebe i škola i učenika, tako da mislim da ćemo uraditi jedan dobar dokument, kaže ona.

Dokument koji prave je baziran na Akcionom planu za inkluziju Roma, a koji je usvojilo državno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice prošle godine. U realizaciji učestvuju kantonalne obrazovne vlasti.

– Učestvuju u radu jedne interesorne grupe predstavnika Ministartva obrazovanja, Pedagoškog zavoda, Univerziteta u Tuzli i predstavnika romskih udruženja a sve zbog uvođenja romskog jezika u škole u okviru Strategije inkluzije Roma na području našeg Kantona, pojašnjava Slavena Vojinović, ministrica za kulturu, sport i mlade TK.

Za razliku od Bosne i Hercegovine, u Srbiji Romska nacionalna zajednica broji 140 hiljada ljudi. Romski jezik izučavaju u školama.

– Romski jezik je standardizovan u Srbiji 2012. godine On se uči na Visokoj školi strukovnih studija u Vršcu. Tamo imamo Katedru za romski jezik, gdje se uči romska književnost, kultura govora i tako dalje, kaže za RTVTK Marija Aleksandrović, profesorica ove Visoke škole koja je učestvovala na manifestaciji u Tuzli.

Jezik čuvaju u brojnim printanim djelima kaže književnik Alija Krasnići, autor više od stotinu knjiga među kojima je i prvi romsko-srpski, odnosno srpsko-romski rječnik koji ima dva izdanja.

– Želimo da upoznamo javnost sa onim što mi stvaramo na romskom jeziku, da stvaramo mostove među ljudima da bi se više upoznali, da bi više znali jedni o drugima, kaže on.

Do uvođenja romskog jezika u škole na području Tuzlanskog kantona, osim administrativnih procedura trebat će obrazovati i jednu generaciju nastavnika koja će moći da predaje ovaj budući izborni predmet.

Profesore. Dr. Bajram Haljiti, predsjednik Instituta za europske studije roma i istraživanja protiv zločina čovječanstva i međunarodnog zakona u Tuzli, BIH, 2 studenog 2018 godine, predao je priznanje Indira Bajramović, predsjednici udruge žena Romkinja u Tuzli za nesebično zagovaranje za Rome, obrazovanje za prava žena i emancipaciju, kao i prilagodbu izazovima civilizacije u 21. stoljeću.civilizacije.

Priznanje ističe kako bi njezin rad trebao poslužiti kao primjer kako bi Romi i Romkinje trebali biti svjesni svog identiteta i korijena i djelovati  u općem nacionalnom interesu, da su žene jednake, obrazovane, ekonomski neovisne i aktivno uključene u društveno-politički život.

Institut za europske studije Roma i istraživanje protiv zločina čovječanstva i međunarodnog zakona daje ovo priznanje na temelju mnogih godina iskustva radeći na afirmaciji ženskih i dječjih prava, radeći sa žrtvama svih oblika nasilja i eksploatacije, za sve žaruke i žrtve.

Romkinjama treba da im se u svakom smislu pruži podrška i pomoć da se izbore za svoja prava, jer su one najugrožena manjina te višestruko diskriminirana.

5 studenog, međunarodni dan romskih jezika; romska ženska udruga “Bolja budućnost” iz Tuzle, organizirala je manifestaciju u kojoj ova udruga obilježava ovaj dan pet godina za redom.

Događaj je bio kulturno i poučno, s namjerom naglašavamja važnost očuvanja tradicije jezika, kulture i povijesti Roma. Događaj je podtžalo Ministarstvo za ljudskih prava i izbjeglica Bosne i hercegovine.

Ramiza Memedi

amrita 1

REAKCIJA ROMA IZ ŠVEDSKE NA INDIJU

Svedicko romengi reakcia phej India

O kurko so nakhlas o Radio Romano sas andi India phej Milleniumosko conferanso ando Newh Delhi. Khaj 17 thema sas representolime. O Svedo nas jekh anda kodola thema.

Anda kodo gelam the pusas so von gindin pa India. Sindjon le rom anda India? Shunen so o Marian Widow anda Romano informaciako zanimaska centro RIKC ando Malmö phenel.

Oficialno jekh nationalno ande pinzaripe khatar i India chi lapse khe le rom si lengo narodo/nepo. Inkhe vi adjes kado zal phe rodimaski/forskning rig. Numa soj kodo so zi akanak sikadas o avri rodipe/forskning. Si le rom Indiake? O Etnologo Dufunja Gregori Kwick phenel kado aba si sikado.

E rom mukle i India 1000 bers palpale thela savi vreme kide prepende diferentni kulturi thaj sitjile diferentni themenge shiba.  Le rom trajin andi intrego luma thaj si le adjes diferentno gindo khatar le rom sindjile. Paluni vreme but zene phenen khe le rom sindjon khatar le zidova. De o DNA sikavel totalno aver phenel o etnologo Dufunja Gregory Kwick.

Pala o DNA le rom naj ziduvura so zi akanak sikavelpe si khe le rom mukle i India 1000 bers palpale. O gindo zal zi khote. So le rom vaj o them India shaj njerisarel phe kodo le rom the aven pinzarde oficialno sar indiake manusa. Shunen so o profesor Marcel Cortiade phenel pa kado.

Adjes khaj le rom si jekh pharipe the zanen the dikhen pozitivno phe la Indiako pinzaripe. Sostar le rom adjes dikhen prepende sar jekh aver narodo. Vi the si len baro respekto karing lengi purani phuv India.

Prijevod

REAKCIJA ROMA IZ ŠVEDSKE NA INDIJU

Pala o DNA le rom naj ziduvura so zi akanak sikavelpe si khe le rom mukle i India 1000 bers palpale. O gindo zal zi khote. So le rom vaj o them India shaj njerisarel phe kodo le rom the aven pinzarde oficialno sar indiake manusa. Shunen so o profesor Marcel Cortiade phenel pa kado.

Adjes khaj le rom si jekh pharipe the zanen the dikhen pozitivno phe la Indiako pinzaripe. Sostar le rom adjes dikhen prepende sar jekh aver narodo. Vi the si len baro respekto karing lengi purani phuv India.

Prošli tjedan bili smo u  indiji da pitamo što oni misle. Čuli smo rome u indiji. Čili smo da Marian Widow u Romskom informatičkom istraživačkom centru u Malmo kazala je. Službeno jedna poznata nacionalnost iz Indije koji greškom Romi su njihov narod. Ali i danas se istražuje ta strana. Ali što je to da do danas vanjsko istraživanje  pokazalo. Da li su Romi iz ndije? Etnolog  Dufunja Gregori Kwick govori da je to pokazalo.

Romi su Idniju napustili ptije 1000 godina., koje je vrijeme pokazalo različitu kulturu i naučili su različite svjetske jezike. Romi žive u cijelom svijetu i danas ima različito mišljenje o porjeklu. U zadnje vrijeme mnogi ljudi govore da su Romi imaju židovsko porjeklo. Dokazano  je DNA pokazuje totalno drugo kazao je etnolog   Dufunja Gregory Kwick.

Po DNA Romi nisu židovi što su do sada pokazivali da su napustili prije 1000 godina Indiju. Smisao je tu. Što su Romi i zemlja  Indije, mogu  li ovi ljudi po  tome da  i sližbeno budu priznati da su iz Indije. Slušajte što profesor Marcel Cortiade za to.Danas je romima teško da znaju i pozitivno vide na indijskom poznavanju. Zašto Romi danas sebe vide kao jedan drugi narod. Iako imaju jedno veliko poštovanje od njihove stare zemlje Indije.

 

romska_zastava_0

Svjetski Dan Roma

Dragi naši čitatelji,

Sutra se diljem svijeta obilježava Svjetski dan Roma. Povodom svjetskoga dana Roma dajemo kratku povijest te razlog obilježavanja.

Svjetski dan Roma obilježava se 8. travnja u znaku sjećanja na prvi kongres Roma. Ovaj datum označava dan kada  su se Romi intelektualci sastali prije 46 godina na prvome kongresu Roma, održanog od 8 do 12  travnja 1971. godine u Londonu (Engleskoj).

Tijekom 60-ih godina uspostavljene su brojne romske organizacije u Francuskoj i Velikoj Britaniji. U ovom periodu nastaju i prve romske organizacije u Srednjoj i Istočnoj Europi. Zajedno sa rastom broja nacionalnih romskih organizacija, rastao je i interes za stvaranje međunarodne romske organizacije. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, Romi iz brojnih europskih zemalja, susreli su se u Londonu u travnju 1971. godine. Delegacija Roma iz tadašnje Jugoslavije predvodio je Slobodan Berberski, a u njoj su sudjelovali i Nusret Seharsoj iz Prizrena ( Kosova) i Faik Abdi iz Skopja ( Makedonije).

532298_3231219814224_1078480524_32973286_463787918_n

Na prvome Kongresu, za koji se smatra da je prvi istinski međunarodni sastanak Roma,  raspravljalo se poglavito o jeziku, kulturi, obrazovanju, društvenom položaju Roma, Stop rasizmu, diskriminaciji i egzilu.

Kongres je rezultirao prihvaćanjem naziva Rom a dotadašnji nazivi Cigan, Zigeuner Gitanos itd.  označeni su kao nedostojni i uvredljivi! Dogovoren je izgled romske zastave plava boja u gornjoj polovici simbolizira nebo i mir, zelena boja u donjoj polovici simbolizira put i slobodu kretanja, crveni kotač u sredini simbolizira mukotrpnu povijest romskoga naroda i donesena je odluka da službeno bude romska himna „Dželem, dželem“.

Formiran je prvi međunarodni saveza Roma (International Romani Union – IRU) koji još dan danas djeluje.

Održavanje Kongresa doprinijelo je povećanju uključenosti Roma u društveni život i potaklo osude diskriminacije i rasizma nad pripadnicima romskoga naroda.

Nakon prvog Kongresa Roma dolazi do porasta broja romskih nevladinih organizacija, klubova i kulturno-umjetničkih društava.

Romi su  tradicionalni miroljubiv narod, potiču sa prostora današnje Indije.

Nakon prvih znakova diskriminacije i progona napuštaju Indiju i u traganju za boljim uvjetima života.

U Hrvatskoj službeno živi 16.975 Roma iako se zna da je brojka puno veća. Procjenjuje se da je oko 30 do 50 tisuća Roma. U Europi živi 12 do 15 milijuna Roma. A u svijetu se procjenjuje da živi oko 25 milijuna Roma.

Iako čine najveću “manjinsku” zajednicu, često su tretirani kao građani drugog reda. Brojne romske udruge, predstavnici Roma, Vlade i pojedinci pokušavaju zadnjih 20 godina promijeniti sliku o Romima, napredak je jako spor ali vidljiv je te ima poboljšanja.

Povodom  Svjetskog dana Roma u Hrvatskoj i svijetu se organiziraju različite manifestacije, tribine i  programi u kojima se predstavljaju jezik, običaj i kultura Roma, kao i brojne prigode u kojima se nastoji u javnosti podići razina svijesti o važnosti integracije Roma u društvo. Osobito su važna  usmjerenja na obrazovanje romske djece, zaštitu prava djece kako bi im se osigurala dostupnost odgoja i obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite te svih ostalih prava koja imaju svi građani.

Vlada Republike Hrvatske nastavlja raditi na unaprjeđivanju položaja i ostvarivanje prava romske nacionalne manjine Provedbom nacionalnih dokumenata posvećenim romskoj nacionalnoj manjini, Nacionalna strategija za uključivanje Roma, za razdoblje od 2013.-2020. godine i Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma, na sustavan se način pomaže poboljšanju uvjeta života te integraciji, kao i suzbijanju svih oblika diskriminacije, uz očuvanje romskog identiteta, kulture i tradicije.

Nacionalna platforma za Rome „Živjeti jednakost“, projekt je Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina kojeg sufinancira Europska unija, preko posebnog natječaja za dodjelu bespovratnihslika nac platforma za Romesredstava za sve države članice u okviru kreiranja nacionalnih platformi za Rome u skladu s Europskom platformom raspisanog krajem 2015 godine.

Cilj ovog projekta je potaknuti provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma na lokalnoj i regionalnoj razini za razdoblje od 2013. – 2020. godine. Time se želi unaprijediti suradnja i uskladiti djelovanje provedbenih partnera i drugih dionika čije su aktivnosti usmjerene na uključivanje i poboljšanje socio-ekonomskoh položaja Roma u Hrvatskoj.

Ključno dokidanje društvene isključenosti Roma jest osigurati da sva romska djeca moraju završiti osnovnu školu, a to je odgovornost države. U Hrvatskoj je također izražen problem napuštanja redovnog školovanja romske djece, osobito djevojčica. Nastavak diskriminacije Roma u 21. stoljeću je neprihvatljiv.

Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a, u članku 1. navodi: “Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.”

Iako se gotovo nitko ne bi odlučio suprotstaviti izrečenoj istini, svjedoci smo da Romi trpe nepravdu u brojnim zemljama svijeta. Unatoč nastojanjima što je svaka vlada obećavala rješenje tog problema, njihov se položaj nije bitno promijenio. Romi su i dalje segregirana grupa kojoj treba pomoć jer su slabijeg obrazovnog i imovnog stanja, obilježena trajnim siromaštvom, zbog uvjeta života su kraćim životnim vijekom te su zapostavljeni – a sve zato što pripadaju jednoj određenoj nacionalnoj skupini.

Prije svega, romska djeca imaju bitno slabije šanse postići uspjeh u životu. To je činjenica koja treba poticati na promišljanje o stanju društva koje je dužno o tome voditi računa. Briga o njegovanju kulture, jezika i običaja Roma, određuje stupanj tolerancije i demokratičnosti društva u kojem oni žive.

Predrasude prema Romima dovode do njihove sustavne diskriminacije u svim područjima društvenog života: od obrazovanja do zdravstvene i socijalne skrbi, te zapošljavanja. Uvjeti stanovanja ispod su nivoa za očuvanje ljudskog dostojanstva i ne daju osnova za nadu sretnoga života Roma u zajednici. Činjenica da se brojni Romi ne žele izjašnjavati Romima, već pripadnicima većinske nacije, dovoljno govori o tome.

Nažalost, predrasude prema Romima manifestiraju se i u medijskim istupima javnih osoba i političara, koji pri tome olako prelaze preko činjenice da se radi o grupi kojoj niti jedna zajednica u povijesti nije dala jednaku priliku.

Poboljšani položaj i uspješnost Roma svakako će dati i povoljniju sliku o društvu u kojem živimo.

Stoga želimo na ovaj dan koji se jednom u godini obilježava uputiti poruku, prije svega političarima i javnim osobama, ali i svima ostalima, da prihvate kao svoje načelo citiranu misao iz članka 1. Opće deklaracije o pravima čovjeka.

«Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.»

Sa e Romnjenge thaj e Romenge baxtalo lumako dive!

Svim Romkinjama i Romima želimo sretan Međunarodni dan Roma!

E.M

sočanac

Vladin Ured za ljudska prava traži udruge za rad na novom Planu za borbu protiv diskriminacije

Vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina uputio je javni poziv organizacijama civilnog društva da predlože svoje predstavnike u Radnu skupinu za izradu Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije za razdoblje od 2017. do 2022. godine, javlja forum.tm.

Poziv je upućen udrugama koje se bave zaštitom i promocijom ljudskih prava. Bit će izabrano ukupno pet predstavnika. Rok za prijavu je vrlo kratak – do srijede, 1. ožujka.

Branko Sočanac, ravnatelj Ureda za ljudska prava, najavio je da će se odabir članova vršiti na načelima pluralizma i inkluzivnosti.

Riječ je zapravo o formiranju nove Radne grupe koja bi trebala doraditi postojeći nacrt Nacionalnog plana koji je, podsjetimo, povučen nakon što je lani o njemu već provedena javna rasprava. Mediji su ovih dana izvještavali da bi to što Vlada još nije donijela Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije Hrvatsku moglo stajati gubitka oko 6,8 milijardi eura iz europskih fondova.

Prema svemu sudeći, aktualni nacrt zajedno s akcijskim planom za njegovu provedbu stopirale su konzervativne udruge, poput udruga Grozd i Vigilare. Smeta im što se u njima spomnje rodna ravnopravnost i „veliča multikulturalnost, a ne spominje nedostatak vrednote domoljublja“. Kritizirali su i uvođenje građanskog odgoja te, kako su naveli u javnoj raspravi, promociju LGBT zajednica i pojedinaca na uštrb klasične obitelji. Zamjerali su i to što se ne spominje diskriminaciju religioznih osoba, a plaše se da bi predložene mjere mogle čak i ugroziti njihova prava.

Sočanac je najavio da će novi Nacionalni plan biti izrađen u prvoj polovici ove godine te da to što aktualni nacrt nije zaživo nije dovelo do gubitka sredstava iz evropskih fondova. Nejasno je kako u Vladi planiraju sve odraditi u samo nekoliko mjeseci, kada je prethodni nacrt s akcijskim planom pripreman više od dvije godine.

3.-Slika-Romi

Tko su Romi

Tko su Romi?

Istraživanje jezičnog, kulturnog i genetskog porijekla Roma vodi nas oko 1 000 i više godina unatrag, na području sjevernih Indija. Poznato je da romski jezik, izuzev nekih izraza koji su usvojeni u novije vrijeme, potječe iz Indije. No nije točno poznato zašto su Romi napustili Indiju. Neki znanstvenici pretpostavljaju da su njihovi preci bili obrtnici i zabavljači što su pratili skupine vojnika koji su nakon ratnih sukoba napustili svoju domovinu. U svakom slučaju, Romi su prije početka 14. stoljeća kroz Perzije i Turske stigle u Europu.

Kako su Europljani gledalište u Rimu?

U njihovim su stavovima dugo vremena prevladavale dvije krajnosti. S jedne strane, Rome se u nekim romanima i filmovima prikazivalo kao divne, druželjubive i bezbrižne ljude koji putuju svijetom i uveseljavaju narod svojim plesom i pjesmama u kojima iskreno govore o životnim radostima i tugama. S druge strane, prikazivalo ih je u ružnom svjetlu, kao nepoštene, čudne i nepovjerljive ljude – strance koji su uvijek otuđeni od društva u kojem žive. Da bismo bolje razumjeli kako je došlo do stvaranja takvih uvriježenih predodžbi o Romima, osvrnimo se na njihovu zanimljivu prošlost.

POVIJEST ROMA

Romi spadaju u manjinsku grupu koja nema svoju matičnu domovinu, tako da Romi pripada onom većinskom narodu na čijem području države žive. Romi u Republici Hrvatskoj pripadaju hrvatskom narodu i čine jednu od najstarijih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Među narodima koji već niz stoljeća žive na prostorima Republike Hrvatske, ao kojima se vrlo malo znače, ili postoje određene zablude, je i sama Romska zajednica, koja se davno dozirala na prostore Republike Hrvatske svojom migracijom iz matične zemlje porijekla, Indije. Dio stare kulture su zadržali, ali su i poprimili neke od kulture i običaja većinskog stanovništva na primjer od vjere pa do jezika naroda sa kojima su živjeli.

Moramo navesti kratku povijest Roma, jer ona je čista nepoznanica unutar šire društvene zajednice, ali ima i veliki utjecaj na ponašanje Roma unutar istih romskih, pa i šire zajednice. Upoznavajući povijest Roma upoznajemo i njihovu zajednicu, njih same, njihovu kulturu, jezik i običaje kao i način ponašanja unutar šire društvene zajednice pa i svoje romske zajednice. Narod koji nema svoju povijest, jezik, kulturu i običaje nije niti narod, niti će ga koji drugi većinski narod kojim ima suživot ozbiljno prihvatiti u svojoj sredini. Romi imaju svoju povijest, jezik, kulturu i običaje.

Romi  je vlastito ime tradicionalno nomadskog naroda porijeklom iz sjeverozapadne Indije koji se klasificira Indo-Iranskoj jezičnoj obitelji. U sjeverozapadnoj  Indiji  ima jezika kojima je romski jezik srodan. Njihove migracije počinju iz  Azija  možda u 13. vijeku, i otuda počinju širiti  Europom , u svakom slučaju u zapadnoj Europi dolaze negdje u  15. vijeku , da bi se u  16. vijeku  proširili cijelim Europom. Na područje Sjeverne Amerike  dolaze kasnih 1800.-tih godina. Raširivši se širom svijeta Roma (pred kraj  20. vijeka) ima između deset i dvanaest milijuna. Tri su glavne etničke zajednice na kojima su se Romi podijelili svojom ekspanzijom, to su:  Gitani  (Gitanes),   Kalderaši ( Kalderash ) i Manuši  (Manush). Fizički su tamnoputi i nižeg rasta, kose crne. Kod tamnoputijskih bosanskih Roma javlja se u 80% slučajeva dolihokefalnost  čiji indeks  lobanje  iznosi 74,4, dok se kod svjetlijih češća  javlja brahikefalnost  s indeksom 79,8.

 

790x450adrijana-zaharijevic-1

Intervju sa Adrianom Zaharijević

Intervju sa Adrianom Zaharijević: Feminizam je zbilja subverzivan samo ako se istovremeno bori za jednakost, protiv siromaštva i protiv rata

Potreba za utopijama danas je izrazito snažna. Potrebno je stoga razvijati narative, pričati priče koje nas nagone da mislimo protiv struje, da mislimo i govorimo i o mikro- i o makroalternativama

Adriana Zaharijević (Beograd, 1978), filozofkinja je i društvena aktivistica. Naučna je saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju. Bavi se filozofijom politike, historijom socijalnih ideja i feminističkom teorijom. Autorica je dviju knjiga i više stručnih članaka, te urednica nekoliko zbornika. Njezina posljednja knjiga “Ko je pojedinac – geneaološko propitivanje ideje građanina” objavljena je u izdanju lozničkog Karposa.

Patrijarhalna kultura, koju danas živimo na prostorima bivše Jugoslavije, nužno zazire od pomisli na ravnopravnost žena i muškaraca. Kakav je Vaš pogled na to: kako djelovati subverzivno u antifeminističkom ambijentu? Kako konkretizirati ciljeve?

Po pravilu ne koristim ni reč patrijarhat, ni reč kultura. Prva je zarobljena sopstvenom pojmovnom istorijom, a druga implicitno isključuje političke, društvene i ekonomske aspekte, čak i onda kada na njima insistira. Možda bi se pre moglo govoriti o strukturno uslovljenim iskustvima žena i muškaraca kojima se njihova vrednost distribuira nejednako. Način na koji su ta iskustva uslovljena ima svoje raznovrsne istorijske oblike, i možda je upravo to za nas važno danas i ovde. U ovdašnjem slučaju govorimo o bar tri istorijska sloja koja ostavljaju dubok trag na iskustva koja živimo: prvi je nedovršeni projekt emancipacije, započet i zaustavljen u socijalističkoj Jugoslaviji; drugi je iskustvo rata; treći je iskustvo osiromašenja, odsustva vizije i utopijskog horizonta koji nam je ‘otvorila’ tranzicija. Zanima me feminizam koji se, dakle, ne bori protiv ‘patrijarhalne kulture’, već protiv loše dovršenog projekta totalne društvene emancipacije, protiv ratom razorenih života, i protiv semikolonijalnog, siromašnog nacionalnog fantoma, koji ljude hrani podelama i belim hlebom. To stvari, međutim, samo dodatno usložnjava, jer su naši ciljevi time pomereni daleko iznad pukog osiguranja ravnopravnosti. Feminizam je zbilja subverzivan samo ako se u isto vreme bori za jednakost, protiv siromaštva i protiv rata.

Kako vidite početak stvaranja pogodnijeg političkog tla, a da pritom žene ne budu samo “morajuća brojka” na izbornim listama, nego da se počne misliti o istinskom ženskom angažmanu i sudjelovanju?

Da bi se žene zbilja uključile – i ostale uključene – u različite društvene tokove, nužno je postojanje obuhvatnijih društvenih mehanizama koji to omogućuju. Utoliko verujem da danas na malo mesta na planeti postoje dovoljno dobri uslovi za to da se žene ne priključuju ‘na silu’, recimo kvotama. Da bi pojedinci i pojedinke mogli da ispune vlastite potencijale, kakvi god da su, neophodno je postojanje širokih sistema podrške koji će moći da prate individualne izbore. Sredina u kojoj je rad prekaran i neizvestan, u kojoj ne postoje uslovi za osamostaljenje i dosledan izbor budućeg zanimanja, u kojoj je brak često oblik združivanja koji omogućava elementarno preživljanje (i u kojem se ostaje da bi se obezbedilo elementarno preživljavanje, uprkos tome što možda uključuje nasilje, obezvređivanje i duboko nejednak odnos), nije sredina koja pruža uslove za istinski angažman. Žene na istaknutim mestima, u politici ili na nekoj drugoj vidljivoj poziciji, same po sebi ne doprinose tome da je društvo humanije, niti se ‘morajućim brojkama’ obezbeđuje valjan život, valjan izbor, ‘običnoj ženi’. Ne čudi takođe što je značajan broj žena koje su politički relevantne danas, u političkom smislu u dobokom nesaglasju s feminističkim načelima. Utoliko verujem da nam ne treba ‘pogodnije političko tlo’. Potrebno nam je samo takvo političko tlo u kojem je svako/a jednako vredan, gde je svaki život življiv.

Na koji način je moguće pojasniti vezu između patrijarhata i neoliberalnog kapitalizma, odnosno – kako su feminističke teorije pojasnile odnos spola i klase? I kako objašnjavate intersekcionalno razumijevanje rodne i klasne borbe na tragu tvrdnje Ankice Čakardić da “kapitalizam i patrijarhat ne možemo analizirati kao procese odvojene jedan od drugoga (baš kao što spol i klasa nisu autonomni jedan u odnosu na drugog) budući da djeluju “unitarno” i istovremeno reproduciraju podređeni položaj žena i opresiranih društvenih skupina. Upravo stoga, praksa socijalističkog feminizma se strukturira oko otpora prema kapitalizmu i njegovim patrijarhalnim premisama.”

Feminističke kritike neoliberalizma nisu otkrile odnos pola i klase. Možda su ga samo vratile u središte pažnje, možda su nam samo ponovo ukazale na to da nabrajanje raznih identiteta neće otkloniti strukturne hijerarhije među samim ženama. Slažem se s Ankicom da pol i klasa nisu autonomne kategorije, niti da ih možemo analizati kao naporedne procese, o čemu sam podrobno pisala u knjizi Ko je pojedinac? Ono što mene zanima jeste, pre svega, kako je došlo do toga da zaboravimo klasu. U kojoj je meri ‘rešeno klasno pitanje’, kako se ono postavljalo u socijalizmu, doprinelo zanemarivanju ‘ženskog pitanja’? Nadalje, kako je obećanje posleratne demokratije (koju nekako predugo nismo tumačili kao liberalnu i tržišnu) doprinelo tome da se (nanovo) okrenemo ‘ženskom pitanju’, ali mimo klase? Takođe, a to je donekle i razlog zbog kojeg imam otklon prema pojmu patrijarhata, kako smo uopšte istorijski mislili o hijerarhiji među polovima koja nije u integralnom smislu uključivala i duboko nejednake klasne odnose? Sva ova pitanja trebalo bi da nas navedu na ozbiljna promišljanja istorije, ali ne samo istorije radi, već da bismo uopšte mogli da razumemo gde smo sada i kakav je to feminizam za koji se zalažemo.

Šta zagovarati ispred feminizma: jednakost ili razliku? I kako doći do konsenzusa unutar tog zagovaranja?

Oduvek mi se činilo da je ovo pitanje potpuno pogrešno postavljeno, iako je jedno od temeljnih u istoriji feminizma. Jednakost je cilj svakog zalaganja koje nastoji da ukine eksploataciju i diskriminaciju, ili nejednako vrednovanje ljudi i zloupotrebu na temelju takvog vrednovanja. Ne zahtevati jednakost dosledno znači pristajati na to da nas naše razlike – kao i na način na koje su te razlike postale društveno i politički oblikovane – čine manje ili više vrednim ljudskim bićima. S druge strane, jednakost nikada ne znači istost. Insistirati na razlikama ne znači zadržati se na različitim sposobnostima muških i ženskih tela (a ne treba zaboraviti da postoje i ona tela koja nisu ni na jednom ni na drugom polu). Naprotiv, razlika je sastavni deo borbe za jednakost i ona se odnosi na uvažavanje različitosti svake i svakog od nas. Zbog toga revolucija ne može da se zaustavi na ukidanju eksploatacije, već se mora nastaviti dokidanjem sveobuhvatnih sistema – običaja, verovanja, vaspitanja, obrazovanja, proizvodnje naučnog znanja itd. – koji nas smeštaju i ograđuju u određene kategorije. Feminizam je subverzivan jer zahteva permanentnu revoluciju i ulazi u svaku nišu naših svakodnevica, od obrta kapitala do nabavke i stavljanja pelena (novorođenčetu ili ostarelom ocu).

Je li moguće misliti revoluciju u vremenu „kraja povijesti“? Kada kažem „kraj povijesti“ – referiram se na Fukuyaminu teoriju o „kraju povijesti“ – na čijem je tragu današnji (neo)liberalni, antiutopijski narativ u potpunosti ukinuo mogućnost razmišljanja o bilo kakvoj alternativi koja bi globalni kapitalizam dovela u pitanje.

Fukujama je tek jedan politički teoretičar koji je u pravom trenutku ponudio pravu kovanicu, dobru sintagmu koja se mogla ponavljati i u zatvorenim teorijskim krugovima i kao medijski visoko upotrebljiv artefakt. Da li se svet mogao promišljati i drugačije te 1992. kada Fukujama objavljuje knjigu koja najavljuje kraj istorije? Jamačno da, ali je teza o kraju istorije (ili još snažnije, utopije) pala na plodno tle koje je, kako kažete, ukinulo mogućnost razmišljanja o alternativi. Danas nam je jasno da se istorija nije nipošto završila, ni tada, 1992. godine, niti da ima tendenciju da to u skorije vreme učini, a možda je još izvesnije da je potreba za utopijama danas izrazito snažna. Potrebno je stoga razvijati narative, pričati priče koje nas nagone da mislimo protiv struje, da mislimo i govorimo i o mikro- i o makroalternativama. Jedan je oblik angažmana vraćati istoriju u igru, prljati naizgled ‘čiste’ narative, komplikovati stvari – jer teza da nema alternative previše je svedena, jednostavna i počiva na prilično obezvređujućem shvatanju potencijala ljudskog mišljenja i delovanja.

Kakav je Vaš stav u vezi sa mnogobrojnim pokretima i teorijama čiji je krovni ”naziv”: feminizam, a da su pritom stajališta njihovih pobornika/-ica veoma različita? Koliko oni kao nekooptirani međusobno doprinose urušavanju i/ili koliko potpomažu trenutni nacional-patrijarhat na prostoru bivše Jugoslavije?

Gotovo je trivijalno reći da ima različitih feminizma. Ipak to pominjem zato što su danas podele izraženije i postalo ih je važnije isticati nego ranije. Svojedobno su bile istaknutije međugeneracijske razlike i razlike između aktivistkinja i teoretičarki. Danas se tome može dodati i gender mainstreaming feminizam versus grassroots feminizam (to što koristim engleske izraze takođe nije slučajno). Pitanje strategija (ad hoc akcije i/ili festivali), predmeta (fokus na strukturne uslove ili fokus na pojedinačne probleme), ideološkog određenja (odnos prema Evropskoj uniji, ili odnos prema Jugoslaviji, ili, na koncu, odnos prema nacionalnoj državi – a sada, bez obzira na susrete i razmene, delamo uglavnom samo u svojim nacionalnim državama), sve su to prostori podela. S obzirom na stav koji sam dosledno zastupala godinama unazad – da nas je relativno malo i da ima prostora, ako smo spremne da ga za sebe napravimo ili da ga zauzmemo i oduzmemo – i dalje verujem da je snaga u povezivanju i zajedničkom delovanju. To ne znači da zagovaram ‘sabornost’, premda je biti i ostati zajedno, što dobro znamo iz našeg šireg iskustva, jedan od najtežih poduhvata. To znači da moramo stalno učiti jedne/i od drugih, profilisati i precizirati konkretne borbe, ali i postavljati svoje ideale visoko, koristiti svoja znanja u korist drugih, a ne protiv njih.

Možete li približiti našim čitaocima čime se bavi Grupa za studije angažiranosti? I što znači sam pojam angažmana na našim prostorima?

Grupa za studije angažovanosti Instituta za filozofiju i društvenu teoriju već tri godine unazad nastoji da postavi angažman u središte akademske i aktivističke pažnje. Šta znači biti angažovan u današnjem svetu? Kakva je uloga javnog angažmana i na koji se način ona razlikuje od, primera radi, one koju su, svako na svoj način, reprezentovali Sartr i De Bovoar? Ima li angažmana unutar sistema, šta znači angažovati instituciju i možemo li ikada biti izvan nje? O čemu govorimo kada govorimo o reformi, o čemu kada govorimo o revoluciji? Šta je kritičko mišljenje i kakva je njegova uloga u proizvodnji radikalnih promena, ili radikalne demokratije? Ko su ljudi koji je proizvode svojim mišljenjem i delovanjem – ko su i šta su angažovani intelektualci? Kakve su zajednice koje gradimo svojim angažmanom, na čemu one počivaju, kakve ideale promovišu? Sve su to pitanja koja postavljamo zajedno ih promišljajući, a čini nam se da je vreme u kojem živimo vreme kada bi njihovo izbegavanje bilo ravno ljudskom i akademskom nepoštenju.

Govorite o važnosti radikalnog mišljenja, radikalne demokracije, radikalnih promjena… Šta bi to radikalno promišljanje svijeta podrazumijevalo, te koliko nam je ono potrebno danas?

Teza o kraju istorije na izvestan način funkcioniše kao teza koja potvrđuje i potpomaže deradikalizaciju sveta. Tako je kako jeste – ‘treba’ se utopilo u tom ne baš grandioznom ‘jeste’, ali tako nam je kako nam je. To, naravno, ne znači da radikalno nije isplivalo ni u jednoj formi: dovoljno je razmisliti o svim exit-ima koji su se dogodili ili prete da će se dogoditi (pa i onima koji se nisu dogodili, kao Grexit), o Trampu i evropskim trampoidima, o žicama i granicama, o moru ljudi koje ne znamo kako da politički korektno imenujemo (da li kao izbeglice, imigrante itd.), o ratovima koji prave izbeglice i vremenima u kojima siromaštvo uništava poslednje tragove ljudskog dostojanstva. Deradikalizacija je proizvela čoveka koji kupuje sreću kupovinom parfema, praška za veš, sredstva za otpušivanje kanalizacionih cevi, a svet se oko njega dešava takoreći slučajno, bez obzira na njegovu sreću, izvanistorijski. Desna radikalizacija (a mi se toga sećamo i iz vremena kada je ‘zapadnom svetu’ jedna 2016. godina delovala kao nešto potpuno nemoguće) vraća na pozornicu ljutog belog čoveka iz niže srednje klase, samo ovog puta stanovnika moćnih zapadnih (i i dalje ništa manje imperijalnih) zemalja. Otuda mi se danas čini da je radikalno mišljenje koje ne podilazi Trampovom ili Faražovom ili glasaču Marin le Pen, koji za sve krivi crnca, pedera ili izbeglicu, a za žene predviđa patrijarhalni raj bez prava na abortus (on da ratuje, ona da rađa), takvo da traži prevrednovanje institucija, od države, porodice i nacije, pa do nas pojedinačno koji smo se pretvorili u potrošače i proizvode koji se manje ili više uspešno reklamiraju svako na svom malom tržištu. Radikalno misliti, nažalost – jer je anno domini 2016, znači misliti jednakost, misliti je uprkos svima koji nam kažu da nema alternative siromaštvu i ratu, i svima koji bi da sačuvaju samo ‘svoje’, a za sve ostale jal prihvatni jal koncentracioni logor.

I za kraj, s obzirom na naslove Vaših knjiga: ”Postajanje ženom” i ”Ko je pojedinac? Geneološko propitivanje ideje građanina”, možete li nam objasniti da li Žena jest pojedinac i građanin kao takva, ili se mora boriti da bi tim postala, kao što se borila da postane ženom? Ili je oduvijek bila i Ženom, i pojedincem i građaninom, ali da nije uživala ta prava na onaj način na koji je to oduvijek činio muškarac?

Biti čovek, a još i više pojedinac i građanin, nije nešto što možemo uzeti zdravo za gotovo. Naime, nije reč o nečemu statičnom, o nečemu što neko jeste ili nije (čovek sam ako nisam anđeo, mašina ili antilopa; građanin sam ako živim u gradu, polisu, a ne na Olimpu, pod morem ili u šumi). Vratimo li se starim odredbama, aristotelovskim, prema kojima je čovek logon echon i zoon politikon, odredbama koje opstaju vekovima, videćemo da je taj razum koji kao ljudi imamo i ta zajednica koju kao ljudi gradimo nešto što nas istorijski različito uslovljava i određuje. Reč je, dakle, o procesima, o određenom načinu istorijskog ‘postajanja’, koje je u temeljnom smislu definisano različitim razumevanjima i tumačenjima sposobnosti, kapaciteta i uloga određenih bića u zajednicama. U tom smislu, ni žena ni muškarac nisu jednom zadati fenomeni, niti je ‘muškarac’ oduvek uživao sva prava – klasno i rasno oblikovanje muškosti veoma je raslojavalo tu naizgled nedvosmislenu odredbu ‘čoveka’. Prema tome, govorimo o tome da su, istorijski posmatrano, ljudi postajali na različite načine, da su zajednice u kojima su učestvovali na različite načine, vrlo nejednako, povratno uticale na gradiranje njihove ljudskosti, da je to nejednako stepenovanje ljudskosti ostalo upisano u koncepciju prava, dužnosti, u građanstvo, pa i u samu ideju pojedinca. I, najzad, svi ti talozi pomaljaju svoju ružnu glavu i danas, kada smo naizgled svi građani i građanke, naizgled jednaki u pravima, budući da je njihova istorija istorija naše sadašnjosti.

Za Prometej.ba razgovarali Azra Nezirić i Darko Vujica

kuca-iz-kozari-puteva

NAVIKLI SU ŽIVJETI U BLATO

Pročitala sam članak u večernjem listu da je hrvatska odblokirala Srbiju u kojem ministar vanjskih poslova g  Stier izjavivljuje -Stekli su se uvjeti da možemo podići rezervu oko poglavlja 26.

Dodao je da će u okviru poglavlja 23 pratiti ispunjavanje svih obaveza što se tiče nacionalnih manjina, s naglaskom na hrvatsku manjinu.

Zanimljivo, postoji ona famozna rečenica koja kaže. „Svako na svome grobu plače“

A tko će odblokirati Rome koji nemaju svoju matičnu zemlju a kojih ima u zemljama po cijelom svijetu. Njihova je matična zemlja ona u kojoj žive. Oni će vječno ostati blokirani i za njih nikada se neće ostvariti i neće se uspuniti obveze koju je svaka zemlja preuzela da poboljša uvjete romskoj zajednici.

Iako slične probleme imaju i mnogi drugi građani, ali za Rome je mnogo teži put do njihovog rješenja.

I dalje za romsku zajednicu nema posla, nema adekvatnog stambenog zbrinjavanja, njihova se djeca ne mogu upisati u osnovnu školu a da nema neka odgađanja ( što zbog kilaže, što zbog nepoznavanja govora sredine u kojoj živi, što zbog neadekvatnih uvjete i dr) a kamoli u srednju četvorogodišnje škole. Oni ne mogu imati dovoljan broj bodova za upis u željeno obrazovanje. Oni imaju dovoljan broj bodove za upis u strukovnu školu (vrtlara, cvjećara, idr.) gdje se nikada neće moći zaposliti. . Njima ne trebaju obrazovani ljudi, jer će se onda znati boriti za svoja prava. Oni ne trebaju znati svoju povijest, svoju kulturu.

Romi se ne znaju boriti za svoja prava. Navikli su da uvijek budu odbijeni i neprihvatljivi i živjeti život koji su navikli. Oni su zadovoljni sa malo, njima ne treba posao, ne trebaju im kuće niti uređena infrastruktura. Ne treba im struja, oni mogu živjeti i u mraku. Oni su navikli živjeti u blato sa miševima i štakorima. Njihova djeca su navikla ići bosi, goli neoprani i dr. Zato prosječni životni vijek Roma je 48 godina.

Romi su dobri široj zajednici onda kada nekome treba očistiti dvorište, kada treba raditi posao koji druge ne žele raditi.

Romi su u Hrvatskoj najisključenija skupina obilježena trajnim siromaštvom, slabim obrazovanjem i kraćim životnim vijekom. Dva do tri puta kraće borave u školskim klupama i gotovo da su protjerani s tržišta rada

Oni Romi koji rade i koji se bore za bolji položaj svoje zajednice, blokirani su,  skraćena su im financijska sredstva za rad u Udrugama jer govore istinu o položaju njihove zajednice. Naravno, oni nemaju državu koja bi stala uz njih te pregovarala za bolji položaj. Koga trebaju Romi primiti za rukav i reći „DOSTA“.

stipendije

Romi i Romkinje u visokom obrazovanju

Romi i Romkinje u visokom obrazovanju

Postati obrazovan(a) i ostati Rom(kinja)…

Ako (vrijednosnoj krizi usprkos!) prihvatimo tezu da je obrazovanje jedno od osnovnih alata socijalne promocije, a da upravo studenti slabijeg ekonomskog statusa, studenti iz redova nacionalnih manjina i imigranti spadaju u tzv. „premalo zastupljene“ skupine u visokom obrazovanju, onda nam jasna postaje društvena perspektiva pripadnika romske nacionalne manjine.

Osim što njihov položaj ujedinjuje niz rizičnih faktora za jednak pristup obrazovanju, obrazovni sustav nije dovoljno senzibiliziran da bi spriječio asimilaciju koja se u tom procesu vrlo često događa, pa nam se na pitanje kako postati visokoobrazovan i društveno ugledan, a pritom ostati Rom, nameće logičan odgovor: vrlo, vrlo teško. Pokušajmo ipak osvijetliti koji su dublji razlozi ovakvoga stanja, kako ih liječiti te koje su nove tendencije u Hrvatskoj u ovom području?

Predškolsko i osnovno obrazovanje – ishodište problema i ključ rješenja

Naime, već kratkim pogledom u zastupljenost studenata Roma u sustavu visokog obrazovanja, uočavamo veličinu problema. Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa trenutno bilježi 11 Roma/Romkinja u sustavu visokog obrazovanja od ukupno 9.463 deklariranih pripadnika te nacionalne manjine na posljednjem popisu stanovništva. Kakvo je pak stanje u starijoj populaciji na tržištu rada govore podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Zagrebu i Čakovcu (1) iz 2006. koji daju podatak o tek jednom (1) pripadniku romske manjine sa završenim visokim obrazovanjem, dok njih 3% u Međimurju i 6% u Zagrebu ima srednju stručnu spremu, a istodobno čak 85% nezaposlenih međimurskih Roma nema završeno osnovno obrazovanje. Dodamo li tome tradicionalno ukorijenjene predrasude o Romima koje gaje poslodavci (2), slabu dinamiku samozapošljavanja, jasno nam je koliko su niske šanse da pripadnici ove skupine nađu zadovoljavajući posao i poboljšaju društveni status.

No, problemi počinju daleko ranije od stupanja u svijet visokog, pa i srednjeg obrazovanja. Stoga se na nižim razinama obrazovanja trebaju i rješavati. Naime, kod pripadnika ove manjine značajan je trend „ispadanja“ iz školskog sustava te kasnijeg ulaska u osnovno obrazovanje. Podatak da u ukupnom školskom sustavu trenutno ima 3.010 učenika (što je tri puta više nego u času kada je Hrvatska pristupila „Desetljeću uključivanja Roma“), dok ih je od toga broja u osmim razredima tek 113, govori o tome da se oko 70% romskih učenika do osmog razreda na ovaj ili onaj način „gubi“ kroz sustav osnovnog školovanja. Za rješavanje ovog problema ključan je pomak svijesti od tvrdnje da su za tu činjenicu „odgovorni isključivo roditelji“ (3) , do spoznaje da obrazovni sustav nije učinio sve da romska djeca na vrijeme i uz adekvatnu pripremu uđu u obrazovni sustav, i u njemu zadovoljna ostanu. Činjenica kako je osnovno obrazovanje po Ustavu obvezno i besplatno obvezuje ne samo roditelje, već jednako i donositelje odluka, odgovorne na državnoj i lokalnoj razini, škole, vrtiće i socijalne institucije.

Svima koji se bave obrazovanjem poznato je da kvalitetno i integrirano predškolsko obrazovanje jamči bolji uspjeh u osnovnoj školi, osigurava jezičnu pripremljenost (Romi u Hrvatskoj govornici su Romani Chiba, bajaškog jezika te albanskog jezika, pa im je hrvatski drugi jezik), odnosno osigurava približno jednake startne pozicije onima koje imaju djeca većinske skupine. Zato je besplatna dvogodišnja predškola za romsku djecu, kao uostalom i za djecu iz obitelji slabijeg društveno-ekonomskog statusa, jedino rješenje. Odluka da MZOS preuzima dio troška roditelja za svako romsko dijete donesena je tek nedavno, više godina nakon što je prepoznata potreba sustavnog ulaganja u predškolski odgoj u ishodišnim strateškim dokumentima Nacionalnom programu za Rome Vlade RH iz 2003. godine (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/) i Akcijskom planu Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/Clanak_APD/%20%20i%20%20http:/www.romadecade.org/), kojeg je Vlada usvojila 2005. godine. Da je ova odluka više nego dobrodošla govore i podaci o niskom postotku djece u Hrvatskoj koja su uključena u predškolske programe (2004. taj je postotak iznosio 43% dječje populacije u Hrvatskoj, a koji je ispod prosjeka zemalja EU: 75%).

Zakonski i strateški okvir postoji – praćenje provedbe ili zašto se bojimo pokazatelja?

Dakle, zakonska osnova za unapređenje položaja Roma kroz obrazovanje postoji, kroz Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina i druge zakone i propise.

Postoji i strateški okvir, kroz već spomenute dokumente koji su se obvezali na neke mjere namijenjene pripadnicima ove manjine: besplatnu dvogodišnju predškolu, produžene boravke/mentorsku potporu, dodatne edukacije za učitelje, odgajatelje, edukacije za roditelje, sustavno stipendiranje srednjoškolaca i studenata, besplatan smještaj u đačke i studentske domove itd.

Istovremeno, još uvijek nemamo javno objavljene službene statistike (4) o postotku ispadanja romske djece iz obrazovnog sustava, o postotku djece naknadno upisane u osnovnu školu, o postotku srednjoškolaca koji ulaze u sustav visokog obrazovanja. Koliko god vođenje ovakve statistike bilo „osjetljivo“ i iziskivalo dodatan trud, postavlja se pitanje kako uopće možemo kreirati javnu politiku o obrazovanju – u ovom slučaju politiku obrazovanja manjina, ukoliko nemamo pokazatelje početnih pozicija, te pomaka prema ciljevima koje pritom želimo postići? Podaci se ipak sve sustavnije sakupljaju, pa je za nadati se da će ova kampanja biti dodatan poticaj da indikatori praćenja provedbe politike obrazovanja romske nacionalne manjine budu, kao zbirni podaci, javno i lako dostupni svim zainteresiranim dionicima. Na ovaj problem u Hrvatskoj ukazuje i niz međunarodnih studija o obrazovanju Roma (5).

Nove tendencije i pomaci u Hrvatskoj ili možemo li bolje?

Posljednje dvije godine bilježe se tendencije povećanja broja učenika i studenata na svim razinama obrazovanja, kao i njihovo sustavnije podupiranje i stipendiranje. Ilustrativno je da je broj djece koja su deklarirana kao Romi u osnovnoj školi znatno porastao (sada broji 3.010 učenika/ca u osnovnim školama), da se broj stipendiranih srednjoškolaca Roma udvostručio (101 u 2007. u odnosu na 55 u 2006. godini), kao i broj stipendiranih studenata (s 5 u 2006. na 11 studenata/ca u 2007). Dvostruko veći brojevi govore o dodatnim ulaganjima, većoj medijskoj pozornosti tj. boljem informiranju korisnika/ca obrazovnih usluga Roma, ali nažalost i o vrlo slaboj polazišnoj točki, tj. prethodnoj zastupljenosti Roma u obrazovanju.

Važno je pratiti i sustavnu provedbu mjere državnog sufinanciranja vrtića za romsku djecu, pogotovo način na koji će se on provoditi na lokalnoj razini, koja mora preuzeti dio odgovornosti za provedbu. Također valja pratiti mjeru uvođenja produženog boravka, odnosno mentorske potpore djeci kako bi postala “prirodan” dio sustava, kao i dodatne edukacije za nastavnike, pri čemu izvještaj EUMAP-a (Open Society Institute EU Monitoring and Advocacy Program) za Hrvatsku u području obrazovanja Roma preporuča edukaciju o romskim jezicima i kulturi te anti-bias (6) trening za kadar u školama i vrtićima. Mjera koja bi posebno doprinijela kvaliteti obrazovanja u školama s romskom djecom jest dodatna financijska motivacija koja bi se, uz stručno usavršavanje, davala učiteljima u jezično mješovitim odjeljenjima, kako se u tim školama ne bi događala negativna selekcija među učiteljima i stručnim suradnicima.

Obrazovni sustav po mjeri djeteta ili dijete po mjeri sustava ?

Naposljetku, vratimo se ponovno početnoj tezi o procesu marginalizacije romske etničke manjine s jedne strane (slabom obrazovanošću i nezaposlenošću) i njene asimilacije s druge (Romi sa završenom srednjom i visokom školom nerado izražavaju svoj romski identitet).

Naime, uz sve već navedene mjere, bitni pomaci u obrazovanju manjina mogu se učiniti samo ako pripadnost manjinskom identitetu, pa tako i romskom, bude normalna pojava u obrazovnom sustavu. To znači da udžbenici, rad i ponašanje učitelja moraju uključivati i sastavnice manjinske kulture, da atmosfera u obrazovnim institucijama mora biti takva da se izražavanje manjinskoga identiteta omogućava i potiče. Mogu li se bez takvog pristupa romska djeca doista „prilagoditi“ školskom sustavu, kako se to često od njih traži, ili se zapravo sustav treba, koliko je god to moguće, prilagoditi djetetu, njegujući individualiziran pristup, koji uključuje i podržavanje manjinskih identiteta.

Autorica: mr. spec. Jagoda Novak, voditeljica Odjela za informiranje i istraživanje, Centar za ljudska prava

karavan

ROMI U HRVATSKOJ

Romi obitavaju na području Republike Hrvatske od 14. stoljeća. Romska manjina u Republici Hrvatskoj nije homogena: govore različitim jezicima, raznih su vjeroispovijedi…
Položaj Roma je marginaliziran, pa se Nacionalni program donosi radi poboljšanja uvjeta življenja i boljeg uključivanja Roma u društvenu zajednicu uz očuvanje vlastite osobnosti.

Povijesni izvori koji izričito govore o podrijetlu i početku seoba Roma skromni su. Postoje mnoge teze o postojbini Roma i razlozima pokretanja migracijskih procesa. Sami Romi su, trajnom izoliranošću od okružja te različitim preuzetim elementima jezika, folklora, običaja i legendi, otežavali pristup znanstvenicima koji su se bavili pitanjem njihova podrijetla. Prema povijesno-lingvističkim izvorima može se zaključiti kako Romi potječu iz sjeverozapadne Indije (Dardistan, Kafiristan), područja oko rijeke Gangesa, a migracije Roma odvijale su se stoljećima od Indije, preko Afganistana i Perzije. Dio plemena južne skupine kretao se u smjeru Sirije, Egipta (vjerojatno uz sjeverozapadnu Afriku preko Gibraltara u Španjolsku – Gitani), dok najveći dio romskih plemena preko Turske prelazi Bospor i dolazi u Europu (u vremenu od X. do XIV. stoljeća Romi se zadržavaju u Turskoj i Grčkoj).

Romima su seobe bile sastavni dio života i način preživljavanja, koji se nakon dolaska u Europu i susreta s drugačijom kulturom nije bitno izmijenio te se migracijski procesi nastavljaju, iako se javljaju pokušaji njihova sprječavanja ili barem ograničavanja. Rome su u Europi različito nazivali (što je često izazivalo nesporazume), ali i različito prihvaćali. Ime Romi potječe od izraza “romani chib” i znači čovjek.

O Romima u Republici Hrvatskoj govori nekoliko istraživanja provedenih posljednjih dvadesetak godina. Među najznačajnijima su: istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, iz 1982., čiji su rezultati objavljeni pod naslovom “Društveni položaj Roma u SR Hrvatskoj”; istraživanje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, iz 1998. godine, pod naslovom “Društveni i razvojni položaj Roma u Hrvatskoj”, te Državnog zavoda za obitelj, materinstvo i mladež, iz 2002., pod naslovom “Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima”.

Prema navodima spomenutog istraživanja iz 1998., Romi se na području Hrvatske spominju prvi put u Dubrovniku 1362. godine, u trgovačkom spisu. Desetak godina kasnije (1373. godine) Romi se spominju i u Zagrebu, gdje su trgovci, krojači i mesari. U Dubrovniku Romi (Jeđupi) žive u Gružu i već krajem XIV. i u XV. stoljeću formiraju srodničke zadruge koje se bave tradicionalnim romskim zanatima i glazbom. U srednjem je vijeku romsko stanovništvo vezano za gradove. U Puli 1497. djeluje svećenik Dominik Ciganin, a 1500. godine Romi se spominju u predgrađu Šibenika. O stvarnom broju i položaju Roma u Hrvatskoj tijekom XVI. i XVII. stoljeća, malo je podataka. Cigani “šipuši”, svirači, spominju se u Hrvatskoj 1671. godine. U Međimurju se Romi spominju 1688. godine, kada je u Legradu (koji tada administrativno pripada Međimurju) kršteno dijete “ciganskog” vojvode Ivana, a u XVIII. stoljeću međimurski feudalci dozvoljavaju doseljavanje Roma koritara.

Velike romske skupine dolaze u Hrvatsku tijekom XIX. stoljeća iz Rumunjske. Pripadaju romskoj skupini Koritara, a naseljavaju područje Međimurja i Podravine. Govore ljimba d’ bjaš, jedan od rumunjskih dijalekata (vlax-dijalekti), te uz već prisutne Kalderaše i Lovare, čine jezgru današnjeg romskog stanovništva u Hrvatskoj.

Točan broj Roma koji danas žive u Republici Hrvatskoj i njihov teritorijalni raspored teško je utvrditi iz više razloga, pa su rezultati službenog popisa stanovništva tek naznaka stvarnog stanja. Broj Roma u Republici Hrvatskoj po zadnjem popisu iz 2011 godine je 16.975.

Tijekom migracija, susrećući se s mnogobrojnim jezicima, običajima i vjerovanjima drugih naroda, Romi su usvajali elemente sredine u kojoj su duže vrijeme obitavali. Većinsko stanovništvo u pravilu ne poznaje ili nedovoljno poznaje tradiciju, jezik, umjetnost i druge karakteristike Roma.

Obitelj je temeljni element socijalnog ustroja Roma, uz specifičnosti koje proizlaze iz tradicije nastanka plemenske vlasti i zakona.

Žene su često marginalizirane, prisutna je visoka stopa fertiliteta i tradicionalna podjela uloga u obitelji. Odnos prema ženi nije emancipiran, žene su izložene diskriminaciji, što se odražava u odgoju djece i funkcioniranju obitelji. Djeca od 10 do 12 godina, pa i mlađa, sudjeluju u poslovima svojih roditelja i obitelji, što im u velikoj mjeri otežava redovno školovanje.

Romi su pripadnici različitih vjeroispovijedi. Romi se izjašnjavaju kao  muslimanima, katolicima, pravoslavcima, protestantima a i druge skupinekao što su  Jehovinih svjedoci, Baptisti i dr. Kako prema mnogim izvorima Romima vjera nije osobito važna, oni često prihvaćaju dominantnu religiju sredine u kojoj žive te joj dodaju elemente svojih tradicijskih vjerovanja.

Uvjeti življenja s kojima se suočava veći dio romske populacije u Republici Hrvatskoj, teški su, prvenstveno zbog visoke stope nezaposlenosti, nedovoljnog obuhvata sustavom obrazovanja, neadekvatnih stambenih uvjeta te (ne)uređenosti prostora naseljenih Romima.