Romima u Hrvatskoj tek predstoji borba za afirmaciju i očuvanje jezika


Saborski zastupnik Veljko Kajtazi, zamjenik ministra znanosti, obrazovanja i sporta Hrvoje Šlezak i profesor romistike s Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. sc. Ljatif Demir (Foto: veljkokajtazi.com, 2016.)

 

Kada  je u pitanju romski jezik ili romski jezici Hrvatska se sigurno bar na početku ove priče ima čime pohvaliti. Npr. jedna je od rijetkih zemalja koja ima Studij Romistike – znanstveni studij romskog jezika, kulture i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Dalje, u Hrvatskoj je udruga za obrazovanje Roma „Kali Sara“ još 2008. godine povodom izdavanja prvog Romsko – hrvatskog i hrvatsko – romskog rječnika autora Veljka Kajtazija, (sadašnjeg saborskog zastupnika 12 nacionalnih manjina uključujući naravno i romsku) uz potporu mnogih stručnjaka pokrenula inicijativu proglašenja Svjetskog dana romskog jezika (5. studenog) što je 2012. godine prihvatio Hrvatski sabor, a 2015. godine i Opća skupština UNESCO-a.

Tim povodom se svake godine u Hrvatskoj održava i Međunarodni simpozij o romskom jeziku, a na manifestaciju koja se održava u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, sudjeluju poznati svjetski znanstvenici, ali svojim prisustvom značaj daju i mnogi hrvatski politički uglednici .

Na kraju, Hrvatska je u okviru svoje reforme obrazovanja po prvi put pokrenula i izradu posebnog kurikuluma jezika i kulture  romske nacionalne manjine što odavno ostvaruju mnoge druge nacionalne manjine u Hrvatskoj.

DRUGA STRANA PRIČE

Međutim, tu uglavnom i prestaje ovaj ljepši dio priče, jer u prvi plan izbijaju mnogi problemi s romskim jezikom, a prvi bi u nizu tih problema moglo biti pitanje a što je to i koji je to – romski jezik?

Profesor rumunjskog  jezika na odsjeku za romanistiku Filozofsko fakulteta u Zagrebu i jedan od najboljih poznavalaca bajškog jezika (izuzetno rasprostranjenog među Romima) te član ekspertne radne skupine Ministarstva obrazovanja i znanosti za izradu pomenutog romskog kurikuluma Dr.sc. Petar Radosavljević, kaže kako se često ne zna da romska nacionalna manjina u Hrvatskoj nema jedan, nego tri različita materinska jezika – bajaški rumunjski (radi se o varijetetima rumunjskoga), romski (romani čhib) i albanski.


Dr.sc. Petar Radosavljević sa romskim pomagačima sa područja Međimurja (Foto: reyn-hrvatska.net, 2017.)

Teško je dati točan broj govornika pojedinog jezika kojim govore Romi u Hrvatskoj, no prof. Radosavljević smatra da oko tri četvrtine njih govori varijetetom rumunjskoga (bajaškog), a znatno manji dio romani chib (jezik indijskog porijekla kojega koji najčešće nosi titulu „službenog“ romskog jezika).

I predstavnici romske zajednice koji se bave obrazovanjem kao Senad Musić iz Roma Education Funda i Ramiza Memedi iz udruge žena Romkinja „Bolja budućnost“, također smatraju da među romskom populacijom prevladava bajški jezik, možda ne tako dominatno kao što smatra prof Radosavljević, ali ipak prevladava.

S druge strane, prema podacima kojima se služi Nacionalna strategija za uključivanje Roma u RH  2013.-2020. godine, iznose se podaci da oko oko 42 posto Roma u Hrvatskoj govori romani chib, a 36 posto bajaški – ljimba d’ bjash, ali izvor tih podataka je jedno istraživanje Roma Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži iz relativno daleke 2002. godine.


Siniša Senad Musić (Foto: Udar arhiva)

JEZIK JE “DRŽAVA” ROMA

A, aktualnu  dominaciju bajškog jezika među romskom populacijom mnogi vezuju uz činjenicu da bajaškim  jezikom više govore zatvorene i segregirane romske zajednice (izolirana i ruralna romska naselja na rubu gradova),  dok je romani ćhib prisutniji kod raspršenih (ali pitanje koliko integriranih ) dijelova romske populacije u urbanijim sredinama.

No, ono što je izgleda zajednički problem i jednog i drugog, jeste da broj onih koji ga znaju i koriste zapravo opada.

Ramiza Memedi koja se intezivno godinama bavi problemima obrazovanja Roma smatra kako je za Rome jezik glavna zajednička kulturna karakteristika, te s obzirom da Romi nemaju svoju državu moglo bi se reći „jezik je njihova država“, ističe Memedi. No unatoč toj potencijalno značajnoj funkciji, nažalost romski jezik se u Hrvatskoj pomalo gubi, te sve više mladih zbog neadekvatnog procesa integracije kojima mnogi teže, ne znaju romski jezik.


Ramiza Memedi (Foto: Lična arhiva)

Problem s materinjim romskim jezikom za one koji žive među većinskim stanovništvom je taj  što ne žele da se  dozna  njihovo romsko porijeklo, upozorava  Memedi. No jedan od najvećih problema te asimilacije i nekvalitetne integracije, a posebno u segregiranim zajednicama jeste činjenica da mnoga romska djeca nažalost ne znaju dobro ni hrvatski, što ih dovodi u izuzetno tešku situaciju kada stupaju u obrazovni proces a čije posljedice trpe vjerojatno kroz čitavo svoje školovanje .

I prof. Radosavlević upozorava na činjenicu da sve manje Roma govori svoj jezik ili svoje jezike.

„U posljednje vrijeme se sve više primjećuje negativan utjecaj većinskog jezika na očuvanje materinskoga i zato smatram da je izuzetno važno romskoj manjini omogućiti njegovanje materinskog jezika i kulture u osnovnim i srednjim školama, jer je čimbenik uspjeha u školovanju osim poznavanja jezika školovanje i stupanj ovladanosti i pismenost na materinskom jeziku“, tvrdi prof. Radosavljević.

Taj problem gubljenja jezičnog (a time i nacionalnog identiteta ) i to na štetu nužnih osnova u obrazovnom procesu, tog dvostrukog gubitka i deprivilegiranosti (slabo se govori romski, a često još slabije hrvatski ) prepoznala je Pučko otvoreno učilište iz Zagreba Korak po korak, u okviru kojega djeluje i REYN Hrvatske (Međunarodna mreža podrške romskoj djeci) i koje se intezivno bavi mnogim projektima odgojno-obrazovne integracije romske djece.


Studijska posjeta mreže podrške romskoj djeci REYN-Hrvatska mreži REYN-Srbija (Foto: korakpokorak.hr)

O njihovim aktivnostima i problemima romskog jezika, Sanja Brajković, direktorica Pučkog otvorenog učilišta „Korak po korak“, organizacije koja koordinira REYN mrežu u Hrvatskoj,  podsjećajući kako je osnovni cilj ove mreže među relevantnim dionicima i institucijama izgraditi snažno partnerstvo za podršku kvalitetnom uključivanju romske djece u rano obrazovanje, naglašava značaj promoviranja pozitivnog identiteta Roma a pogotovo djece. A za to je uloga jezika izuzetno važna.

„Veći interes za jezik kojima govore Romi u Hrvatskoj javio se tijekom nacionalne kampanje „Vidiš li me? Dikhes lji man? Da li m vez?” kojom smo nastojali ukazati na važnost promoviranja pozitivnog identiteta Roma a pogotovo djece. Tijekom te kampanje uočili smo da je upravo jezik Roma ono što se negira u njihovom identitetu ili je izloženo mnogobrojnim predrasudama. Također, odgajatelji i učitelji često nisu bili osviješteni da činjenica da djeca Romi kod kuće ne govore hrvatski jezik, značajno utječe na njihovo razumijevanje akademskog, školskog jezika (čak i ako su s znali sporazumijevati u igri) pa tako i na školski uspjeh.

Za dijete je, kako bi razvio pozitivan identitet a onda i pozitivno sliku o sebi izuzetno važno da u okolini (institucijama i lokalnoj zajednici) zamjećuje kako je i jezik kojim govori njegova obitelj uvažavan i cijenjen. Nažalost, budući da to često nije tako i s jezicima kojima govore Romi, djeca, upravo zbog neuvažavanja jezika kojeg govore kod kuće, imaju osjećaj manje vrijednosti. Npr. djeca Romi će rijetko ili vjerojatno nikada vidjeti svoj jezik u čitankama, pisanim materijalima ili natpisima u vrtiću i školi“, kaže Brajković.

ROMSKI JEZIK U MEDIJIMA?

Taj problem nevidljivosti i neprepoznatljivosti romskog jezika a time i romskog identiteta prisutan je i u medijskom svijetu. I na ovom području za razliku od mnogih drugih manjina, Romi nemaju tiskovina ili radijskih (tv da ne govorimo ) programa  na svom jeziku. Postoje ili su postojale romske publikacije i portali koje izdaju romske udruge i institucije uz potporu Ministarstva kulture, Savjeta za nacionalne manjine itd. (npr. Romani čaćipe , Crveni kotač, Budučnost, Romi.hr , Phralipen ….), ali one se uglavnom tiskaju na hrvatskom, a tek sporadično u nekima od njih je bilo i sadržaja na romskom jeziku.

Povremeno se romski jezik može čuti i u  manjinskoj, ili multikulturalnoj emsiji HRT-a Prizma, a to je nažalost sve daleko od potreba, pa i zagarantiranih prava s obzirom da hrvatski koncept zaštite manjinskih prava daje i mogućnost ne samo obrazovanja, nego i informiranja na manjinskom jeziku što mnoge manjine sustavno koriste.

Za Rome pak tu je sigurno problem ne samo sredstava već i kadrova, a Senad Musić upozorava da ne samo da sve manje Roma govori svoj materinji jezik, već ga još manje zna čitati ili pisati pa bi možda upravo i zbog toga mediji na romskom jeziku bili itekako potrebni.

NOVI KURIKULUM

Zbog svega toga uvođenje kurikuluma jezika i kulture romske nacionalne manjine koji se priprema u okviru hrvatske obrazovne reforme značajan je iskorak i napredak za pripadnike romske nacionalne manjine u očuvanju jezika, tradicije i kulturnog identiteta i faktički prva mogućnost da romska nacionalna manjina u okviru službenog obrazovnog sustava uči svoj jezik, kulturu i povijest, smatraju u Ministarstvu znanosti  i obrazovanja.

Kurikulum se u okviru Ministarstva priprema od 2015. godine, a u nastavnu praksu vjerojatno bi mogao ući sljedeće školske godine što bi za romsku djecu na svim obrazovnim nivoima  trebao donijeti značajan obrazovni, kulturološki ali i socijalni dobitak jer će mogućnost upoznavanja s romskim jezikom i kulturom dobiti i druga zainteresirana djeca i učenici, a mnogi očekuju da će uvođenje kurikuluma među romskom djecom općenito potaknuti bolje obrazovne rezultate i veću obrazovnu uključenost. Iako je broj Roma koji se danas uključuje u obrazovni proces sve veći – problemi nisu manji.

Obuhvat osnovnom školom skoro se ostvaruje u potpunosti, ali od ukupnog broja romskih učenika koji su završili osnovnu školu, njih oko 65-70% upisuju srednje škole no u toku školovanja otpada ih 15 do 20 posto i to već u prvoj godini školovanja, dok je broj Roma na fakultetima nažalost i dalje  zapravo simboličan i svodi na par desetaka studenata. Takvo stanje Ministarstvo nastoji ublažiti svojim aktivnostima, a jedna od njih je i stipendiranje srednjoškolskih učenika romske nacionalne manjine i sufinanciranje roditeljskog udjela u cijeni smještaja u učeničke domove itd.

No iako, dakle, od uvođenje kurikuluma mnogi očekuju da će donijeti i novi kvalitativni poticaj ukupnom obrazovanju romske populacije u njegovoj realizaciji, kako već sada upozorava Ministarstvo, moglo bi biti znatnih teškoća, jer će nedostajati nastavnog kadra koji poznaju romski jezik te očekuju veće angažiranje pripadnika romske nacionalne manjine u stjecanju određenih kvalifikacija koje bi im omogućile rad u školama. Seanad Musić, i sam član ekspertne skupine Ministarstva obrazovanja i znanosti za romski kurikulum tako strahuje da će zbog nedostatka kadra umjesto učenja jezika prevladati tek samo učenje o jeziku, jer kvalitetnu pouku vladanja romskim  jezikom malo tko može trenutno dati .

BORBA TEK PREDSTOJI

U tom pogledu značajna bi trebala biti uloga pomenutog Studija romistike koji je zamišljen, između ostaloga, kako nam kaže njegov voditelj prof. Ljatif Demir da pomogne u izvođenje nastave romskog jezika, kulture i književnosti u obrazovnom procesu, razvoju metodike učenja romskog jezika, rad u obrazovanju novih stručnjaka na visokoškolskim institucijama, rad u svim vrstama medija,  izdavaštvu, u kulturi i sl. te poticanju mladih Roma na visoko obrazovanje.


Ljatif Demir (Foto: diskriminacija.ba)

No prije svega bi možda trebalo učiniti da se na taj studij upisuje više Roma koji i ovdje nažalost, sudjeluju tek simbolično. Trenutno studij pohađa 10ak studenata od čega su samo dva Roma – ali iz inozemstva.

Zato romskoj naciolanoj zajednici u Hrvatskoj tek predstoji velika borba za afirmaciju i očuvanje svoga jezika koji izgleda djeli iste probleme s kojima se Romi suočavaju i na drugim područjima života zapošljavanju, stanovanju, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti…, a to je potisnutost, nedovoljna dostupnost, niska životna kvaliteta  i diskriminacija. Ni jezik u svemu tome nažalost, čini se,  nije izuzetak.

(portal-udar.net)

dajana21

Dajana Mirković: Umjesto samih Roma i Romkinja, drugi su odlučili šta je dobro za njih

Smatra i da država konačno treba krenuti sa implementacijom Akcionog plana za obrazovanje Roma i Romkinja i da nađe načina da to što je osnovno obrazovanje obavezno na paipru, bude i u praksi

Dajana Mirković (Foto: privatna arhiva)

U našem četvrtom tekstu o mladim liderima i liderkama, upoznajte Dajanu Mirković iz Prnjavora, studenticu Pravnog fakulteta u Banja Luci. Ona je volonterka, edukatorica i velika borkinja za ljudska prava. O ovoj izuzetnoj curi smo već pisali ranije. Ovaj put je predstavljamo kao jednu od budućih liderki.

Dajana Mirković studentica Pravnog fakulteta u Banja Luci. Također je i vršnjačka edukatorica u Udruženju Romska djevojka. Dajana se vrlo rano susrela sa aktivizmom i radom u organizaciji. Iako nije znala šta zapravo njeni roditelji rade, ona je vrlo često  sa njima pohađala radionice, edukacije i odlazila u romske zajednice širom Bosne i Hercegovine.

Kaže da joj je to jako pomoglo da bolje razumije život i probleme Roma i Romkinja koji žive u zajednicama.

„U životu Roma i Romkinja obrazovanje treba biti najbitnija stvar. Treba mnogo više ulagati, jer budućnost je u obrazovanju. Jedino tako možemo poboljšati svoj status u društvu i jedino se tako možemo boriti protiv predrasuda i diskriminacije“, rekla je Dajana.

Smatra i da država konačno treba krenuti sa implementacijom Akcionog plana za obrazovanje Roma i Romkinja i da nađe načina da to što je osnovno obrazovanje obavezno na paipru, bude i u praksi.

Za nju je vrlo teško kada  u romskim zajednicama vidi svoje vršnjake koji su napustili školu. Kroz razgovor, ona čuje razne priče od njih. Ima i onih gdje joj vršnjaci govore kako bi jako voljeli ići u školu, ali su prerasli sve dobne granice redovnog školovanja. Djevojčice se vrlo rano udaju…

„Često imamo priliku da čujemo kako su velika sredstva uložena u intengraciju Roma i Romkinja u BIH, mada, obilazeći romska naselja i dalje vidim siromašne Rome, djecu koja nisu u školama, nezaposlene Rome i Romkinje koji prose ulici kako bi prehranili porodice. Često čujem i govore mržnje“, govori Dajana.

Kao osoba koja je dobro upoznata sa dešavanjima u romskom nevladinom sektoru i odnosima sa donatorima, ona smatra da pristup prema romskom narodu nije bio dobar kada su donatori ulagali sredstva. Govori i da su većina onih koji se danas bave romskim pitanjem, sami odlučili šta je najbolje za romski narod, a da Rome niko nikada nije pitao šta oni doista žele i kako oni vide da se njihovi problemi mogu riješiti.

„Svi su bili pametni pa su odlučivalai u ime Roma i Romkinja i zato mislim da imamo upravo ovakvu situaciju kakvu imamo sada i posle Dekade Roma“, smatra Dajana.

S druge strane, kaže da ipak ima pomaka. Uzevši u obzir Prnjavor gdje je rođena, Dajana kaže da je svim romskim porodicama riješen stambeni problem, mada kaže da je malo takvih primjera.
Po njenom mišljenju, vrlo su upitni rezultati zapošljavanja Roma i Romkinja. Jer, kaže ona, ako tražimo, možemo dobiti informaciju koliko je sredtsva utrošeno za zapošljavanje u prethodnom periodu, ali niko neće postavi pitanje koliko je Roma i Romkinja ostalo posle godinu dana na istom poslu?!

Kako i sama pripada generaciji mladih Romkinja, Dajana smatra da za njih generalno nema mjesta, jer kako kaže, većina romskih lidera priča kako treba uključiti mlade, ali malo je njih koji su to stvarno i uradili.  Mladima samo treba pružiti šansu da se uključe i rade. Generalno, ona poštuje sve one romske liderke i lidere koji su u svojoj zajednici uradili nešto korisno.

Već smo napisali da Dajana studira prava. Njen plan je da jednog dana profesionalno pomaže svima onima kojima su ugrožena prava.

(portal-udar.net)

 

Petra gelbar t02

Petra Gelbart: I don’t study the Roma, I study the gadje

Dr. Petra Gelbart was born in Ústí nad Labem and considers Prague her home. At the age of 10, her parents moved the family to the USA. She studied musicology, specializing in ethnomusicology and education. During the school year she lives with her husband and two children in New York, in the predominantly Hispanic/Indian neighborhood of Jackson Heights. She lectures on Romani cultures at colleges and for the general public. Her lectures often feature accordion playing and singing.

The following interview was first published in the magazine Romano voďi. In it she discusses how she went from being a student at Harvard to becoming a lecturer at the State University of New York, the necessity of being both a Romani activist and a Romani scholar, and how she still enjoys teaching children most of all.

Q:  You have begun teaching at university – what will you lecture in there?

A: It’s SUNY – the State University of New York. I also work at another university with a similar name, New York University, which is private and headquartered in the center of town, but SUNY is less expensive for students and has campuses all over the state. At their campus in Purchase I will teach about Indian, Indonesian, Romani and popular music in general. I have 70 students enrolled in two courses there this semester and they will all be regularly graded, so I won’t be bored. At New York University I am supervising the independent studies of two postgraduate students and I also lead a university music group called Raklorom together with a young expert in “gypsy jazz”.

Q:  You are also negotiating the establishment of a Romani Music Institute at this prestigious New York University. How is that going and what can we expect?

A:  It won’t be an Institute. The head of the music department originally wanted it to be one, but the university leadership thought that idea was too ambitious. We are therefore remaining the Initiative for Romani Music. Right now we are in the phase of holding conferences, seminars and other activities through which we raise awareness about the Romani ethnicity in the academy and in general. The next step is to get a grant for this work, because otherwise it is predominantly done by volunteers. In the future we would also like to attract a larger number of students, including Romani ones, to devote themselves to studying Romani cultures and issues of inter-ethnic coexistence at NYU.

Q:  You have gone in for Romani studies and you are Romani yourself. What are the advantages and disadvantages to being an insider in the community you are actually researching?

A:  What I do really isn’t Romani studies. In my academic work, I practice what I call “gadjology” (the study of the gadje). To a certain degree, I am an insider among both non-Romani and Romani people, so I do my best to get others to stop comparing Romani people to the gadje (to what degree we have adapted gadje ways, or on the other hand, to what degree we are exotic) and to also compare the gadje to Romani people – and mainly, to compare the gadje to one another. That means that when we discuss “gypsy crime”, as if it were something extra-specific, we should also discuss gadje crime, because in the Czech Republic that has even more specific features than, for example, Romani theft does. That is just one example of many.

I consider the greatest advantage of being involved in Romani studies to be the fact that I have gotten to know Romani people from very diverse subgroups, and I never assume that one or or another feature of these groups belongs to some sort of general “Romani culture”. The disadvantage, besides the fact that I am only Romani on my mother’s side and I have never personally experienced some realities, is that I am constantly engaged as an activist. Sometimes it is then difficult to find the objectivity needed for research. I believe “the truth will set us free” and that there is no point in manipulating facts, because if we paint situations as rosier than they are, no one will ever believe us and, as Romani people, we will then only ever be able to communicate with one another, not with the rest of the world.

Q:  What were your studies like? You attended primary school in the Czech Republic, and then where did you go?

A:  I completed primary school in the USA. Then I went to high school, which in America isn’t much of a dividing line, because almost everyone attends their local high school, whether they graduate or not. I studied music at UC Berkeley, but in a rather theoretical area. After a year-long break, during which I was a volunteer with Romani asylum seekers in London, I started my postgraduate studies in musicology at Harvard and after some years got my doctorate.

Q:  Which of those universities suited you best?

A:  I have nice memories of St. Mary’s College in Maryland where I spent my freshman year of college. After that I moved back to Prague for a year, and then I transferred to Berkeley. Berkeley is incomparably larger, so one gets a bit lost there, but I found a couple of professors who advised me well. I was afraid of Harvard, I thought it would be snobbish. However, it wasn’t – at least it wasn’t for postgraduate studies. There was an excellent group of students there and the opportunities for research were brilliant. In retrospect, some of the lectures seem to have been exaggeratedly leftist, but what else can you expect from idealistic professors, right? I’m an idealist myself, so I understand that.

Q: Financially it is extremely demanding to attend college in the USA – how did you handle it?

A:  Partly through loans, partly through stipends, and I worked full-time almost every summer. I didn’t pay anything for the doctorate – on the contrary, the university paid me, first just for showing up, and then for teaching students in Bachelor’s programs.

Q:  I presume your parents have always supported you in studying. Were they both college graduates also?

A:  My father yes, my mother just went to an academic high school with college extension courses. It’s a shame she never attended college, because there is no doubt she has what it takes. Even without it, though, she got pretty far in the academic world – in Maryland she taught the Czech language at a university run by the US Department of Agriculture. A Romani woman teaching Czech in America! Now she is studying operatic singing at a conservatory, which I think is fabulous, except she has somehow forgotten how to sing in Romanes.

Q:  Your husband also lectures at university? What school do your children attend, what grades are they in?

A:  My husband lectures in music history, which doesn’t just mean the history of “dead white men”, but also of jazz or popular music. My children attend schools where the classes are not numbered according to age – instead, each child is in the group that he or she needs most to be in. The children love their school, for which I am immeasurably grateful.

Q:  You established a project in the Czech Republic a few years ago called “Our Romani Child” (Naše romské dítě). How did it go? Is it continuing?

A: I didn’t establish it, that was the work of Mgr. Martina Vančáková and I was just hanging around. She always organizes everything excellently, she gives lectures on foster care and on Romani-ness, and also – fortunately! – she is constantly seeking other Romani lecturers besides me. Whenever I am in the Czech Republic, which is seven or eight weeks in the year, I always get involved as a volunteer and do programs for adoptive or foster families with Romani children, whether as part of the “Our Romani Child” project or with another association of foster parents. That’s my favorite work.

Q:  You are a member of other movements and projects, e.g., “Roma Woman” or nebo “Hlasohled”. You also blog. Do you have any energy for anything else?

A:  I’d say I am a rather unused member of several organizations, for example, the California-Kosovo association Voice of Roma, but I am always up to something as an activist. I basically have the need to constantly educate people, its probably a deformation stemming from my character rather than from my profession. The blog bothers me because I would like to write regularly and unfortunately I don’t get around to it. It is much more difficult for me to write a text that is more or less correct in Czech than it is in English. As I already indicated, I prefer teaching, and teaching children most of all. If no other opportunity is on the horizon, I go to my daughter’s or son’s school and the poor children have to listen to what I have invented for them this time. Last time we made candy apples with my son’s class and the children learned the connection between the English word “lollipop” and the Romani words “loliphab” or “phabaj”, which means “red apple”. Romani people used to make candy apples and sell them at fairs in Britain.

Q:  What about your band?

A:  It’s called Via Romen and its been working for many years, both with me and without me, even though I co-founded it with Vadim Kolpakov (Editors’ Note:  see our interview with him here). Since the members of the current lineup live in three different states, it’s a touring band, and as the mother of small children, that doesn’t suit me. I prefer to play and sing occasionally, mainly when an audience wants to learn something more about Romani people than that we are allegedly hot-blooded and therefore socially impossible and that our clothes are ablaze with color.

Q:  Did you and your family spend the summer in the Czech Republic this year as usual? What are the differences between life here and life in the USA?

A:  Yes, we had a crazy summer with the foster families and it was great, the children enjoyed it. This year we didn’t have to deal with any open manifestations of racism. Otherwise we’ve had rather bad luck in that regard, and my children from an early age have very well understood the difference between life in America, where no one objects to us, and a visit to the Czech Republic, where they are considered “gypsy” brats even when they behave like angels. Naturally there are other differences, for example, in social security, which is incomparably higher in the Czech Republic, or in health care, but that’s a long story.

Q:  You are co-organizing a conference and festival at NYU for next spring. What is its central topic?

A:  We want to open a dialogue between non-Romani and Romani people about how Romani people present themselves compared to how non-Romani people present them, such as music companies or the organizers of festivals. Sometimes non-Romani music producers present highly educated Romani musicians as fools who know nothing, who “only feel” and produce uncontrollable passion for the admiration of others. I don’t have anything against passion, but there is also a need to educate the public and show them what Romani people have in their heads, what they are communicating through their music, what their other aesthetic goals are besides passion.

New York, 24.10.2012 17:58, (Romano vod’i)
milica-

Milica Petrovic

Age: 23
Hometown: Belgrade, Serbia
The Future: Continue her legal education and use it to advance the struggle for Roma women’s rights
Loves: Education, playing piano, and attending activist gatherings, trainings, and workshops

 

Milica is a law student and activist working with Global Fund for Women grantee partner BIBIJA-Roma Women’s Center to end discrimination against Roma people in Serbia. BIBIJA provides community education programs, free legal services, counseling, and trainings on women’s human rights to Roma women in Serbia. Milica attended a workshop held by BIBIJA “and was immediately taken by the work the organization is doing. After, I realized I wanted to be part of it and do this work for life.”

 

Discrimination against Roma people is common in Serbia, and Milica says it’s the biggest problem Roma women face. Often this means that many Roma women are denied their basic human rights, including decent healthcare and job opportunities. Milica and her family have experienced these problems first-hand.

“Unfortunately, the biggest problem for Roma women is discrimination based on the ethnic and racial differences. Simply being Roma is a problem. Many Roma people, men and women, have problems in finding work or attending educational institutions,” says Milica. “It’s very sad for me to talk about this. We are all people. People need to realize that person’s beauty comes from within and not whether they have pretty skin, hair, and such. It is unbelievable to me that in 21st century we are still talking about discrimination, but unfortunately it is still present and very visible. When we look around we see it every day and that is a big problem.”

Milica acknowledges the diverse spectrum of Roma women in Serbia, and says that the problems each woman faces is different, but that one major issue is that many Roma women lack basic information they need to understand their rights to healthcare and education. “I would like for every women to be fully informed where and how to ask for help and guidance, no matter their situation,” she says.

Working with BIBIJA, Milica is determined to help women access opportunities that will support their empowerment. She believes that achieving women’s rights will lead to a healthier society and higher quality of life for everyone. “Women’s rights should not be ignored. Gender equality and freedom of speech are very important,” says Milica. “Women in 21st century shouldn’t have to experience being inferior in a society. To create a healthier environment we should have men and women, equally, participate and work for equality. That way a more broad advancement can be made.”

 

petogodišnjakinja

Petogodišnjakinja koja dokazuje da nikada nismo premladi za feminizam

Potreban vam je nov, osvježavajuć pogled na važnost feminističke borbe? Nema problema! Petogodišnja Eva sudjelovala je u projektu Channela 4 u sklopu kojeg je napravljena serija videa pod nazivom Tajni život četverogodišnjih, petogodišnjih i šestogodišnjih dječaka i djevojčica’.

U videu u kojem Eva svog prijatelja Judea uči karate imamo priliku vidjeti kako na važnost ženskih glasova gleda samosvjesna, osnažena djevojčica koja smatra da su djevojčice i dječaci potpuno jednaki i ravnopravni.

Na pitanje ‘Što je važno za djevojke kada odrastu?’, Eva jednostavno odgovara: „Da idu na posao i da glasaju, definitivno. Djevojke prije nisu mogle glasati, ali onda su se neke djevojke izborile za pravo glasa. Bile su jako šašave djevojke, jer su zbog toga poginule. Zato je jako važno da djevojke glasaju. Inače će se to opet dogoditi.“

Nakon što mu je Eva pokazala neke najosnovnije karate poteze, Jude je priznao kako mu se svidjelo što je Eva snažna, usporedivši je s popularnim junakom Hulkom.

 

amrita 1

Besmrtna slikarica koja je pomirila Istok i Zapad

Amrita Sher-Gil je bila istaknuta slikarica 20. stoljeća, jedna od najvažnijih indijskih, ali i svjetskih umjetnica. Njezina umjetnička ostavština bila je izjednačivana s dostignućima bengalske renesanse, a često ju se nazivalo indijskom Fridom Kahlo.

amrita 1

Amrita (na sanskrtu ‘besmrtna’) je rođena 30. siječnja 1913. godine u Budimpešti, kao prvo dijete Sikha Umraa Singha Sher-Gila Majithije i Židovke Marie Antoniette Gottesmann. Njezin otac bio je stručnjak za sanskrt i farsi, a majka joj je bila operna pjevačica. Godine 1921. obitelj se preselila u Summer Hill (Šimla, Indija).

Amrita je započela slikati kao petogodišnja djevojčica, a njezini roditelji su ubrzo prepoznali potencijal za razvijanje tog talenta, te su je počeli voditi na poduke. Malena Amrita je s osam godina svirala klavir i violinu, te je sa svojom mlađom sestrom, Indirom održavala koncerte i glumila u kazališnim predstavama u Gaiety Theatreu u Šimli.

Godine 1923. Amritina majka je upoznala nekog talijanskog kipara koji je živio u Šimli. Kada se vraćao u Italiju, s njime su pošle i majka i kći. Marie Antoniette Amritu je očito htjela izložiti utjecaju europske umjetnosti, kao i određenim slikarskim tehnikama, zgog čega započinje školovanje u Santa Annunziati, umjetničkoj školi u Firenci. Ipak, Amrita se tamo nije zadržala, te u Indiju vraća 1924. godine.

amrita-painting

Sa 16 godina s majkom se ponovo zaputila u Europu, ovoga puta u Pariz, kako bi u europskoj prijestolnici umjetnosti pohađala poduku kod Pierrea Vaillanta i Luciena Simona u Grande Chaumiere, potom u Ecole des Beaux-Arts (1930-34.). Inspirirali su je europski slikari poput Paula Cezannea i Paula Gauguina, a taj utjecaj zapadnog slikarstva vrlo je vidljiv u njezinim ranim radovima.

Godine 1932. naslikala je svoje prvo važno djelo, Mlade djevojke (‘Young girls’), čime je dospjela u famozni Grand Salon u Parizu kao najmlađa umjetnica koja je izložila svoje djelo, te jedina Azijka koja je zavrijedila to priznanje.

Young-Girls

Navodno se, mlada Amrita, upravo u Parizu upoznala s raskoši i porocima tadašnjih umjetničkih krugova. Ipak, čežnja ju je nagnala na povratak u Indiju, koju je možda više percipirala kao ishodište svoga identiteta nego li svoj rodni kontinent.

Upravo u Indiji, njezino slikarstvo je dosegnulo svoj vrhunac. Amrita je iskoristila najbolje od europskog i indijskog slikarstva, te tipično za indijsku kulturu, stvorila umjetničku masalu u kojoj se isprepliću utjecaji i tehnike od Cezannea do Jaminija Roya.

Amritino slikarstvo tako spaja najoštrije začine dvaju svijeta, vječito u prepirci i ljubavi, dalekih, ali istovremeno vrlo bliskih ljubavnika, Zapada i Istoka.

Godine 1937. krenula je na proputovanje Istočnom Indijom, tijekom kojeg su nastale neke od njezinih najznačajnijih slika poput Bride’s Toilet. Iako je dolazila iz imućne aristokratske obitelji, zabilježila je indijsku svakodnevicu s nevjerojatnim suosjećanjem. Od pobožnih asketa i siromašnih seljaka do maloljetnih mladenki, Amrita je zagasitim zemljanim bojama uspjela učiniti neke od scena i trenutaka besmrtnima.Brides-Toilet

Godine 1938. udala se za svog prvog rođaka, liječnika Victora Egana, te je s njime živjela u svom roditeljskom domu u Uttar Pradešu, no, navodno se upuštala u brojne afere i s muškarcima i sa ženama. Sa suprugom se 1941. godine doselila u Lahor (današnji Pakistan), gdje se iznenada razboljela, završila u komi, te zatim umrla. Postoje razne teorije o njezinoj iznenadnoj smrti, kao i njezinom životu, no to je nešto što je Amrita odnijela sa sobom. Učinit ćemo joj najveću počast ako se usredotočimo na ono što nam je ostavila kao zalog, na ono na što nam je ukazala zamrznuvši uvijek tako brzoprolazne trenutke života, koji je za nju, nažalost, bio prekratak.

Amrita nije Frida. Amrita je Amrita. Besmrtna. Svoja.

 

 

Ester-i-majka-u-Izraelu

JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA

NOVI GLOBUS DONOSI

JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA Kako je Romkinja Hajrija iz logora izvukla Židovku Ester i odgajala je kao svoje vlastito dijete

AUTOR: Jutarnji.hr

OBJAVLJENO 25.01.2017. u 15:28

Nacisti nisu primijetili da je Hajrija iz logora izašla s jednim djetetom više u naručju. Daje joj ime Miradija i odgaja je zajedno sa šestoro vlastite djece.

U proljeće 1941. nakon nacističke okupacije Židovi s Kosova masovno bježe u Albaniju, ali se već 1942. mnogi vraćaju, vjerujući da će moći nastaviti živjeti u svojim domovima. No, tada ih četnici odvode u logor u Kosovskoj Mitrovici.

Suočeni s prijetnjom da ih zadesi takva sudbina, Židovka Bukica i njen suprug Blagoje odlaze u partizane, dok njihova jednogodišnja kćerkica Stela, rođena 27. prosinca 1940.  i po baki nazvana Ester, zajedno s bakom završava u logoru.

Tada se na ulazu logora pojavljuje Romkinja Hajrija, koja je pomagala po njihovoj kući u Kosovskoj Mitrovici. Niska, sitna tamnoputa 35-godišnja žena okruglog lica, velikih crnih očiju i s kosom u pletenicama, sa svoje troje djece dolazi u logor i spašava život malene Stele. Baka Ester predaje joj svoju unučicu uz riječi: “Ja sam stara i nije važno što će mi se dogoditi, ali ovo dijete mora živjeti. Ako netko od obitelji preživi rat, doći će po nju. Ako ne, podigni je kao da je tvoje dijete i jednog joj dana reci tko su joj roditelji i obitelj.”

Malena je spavala u krevetu s Hajrijom i njenim suprugom, koji su je na taj način pažljivo čuvali u strahu da je netko ne odvede. U prvih šest godina svog života djevojčica je Hajriju zapamtila po nesebičnoj majčinskoj ljubavi koju je pružala. Iako ih je život razdvojio 1946., nije bilo večeri da Stela Ester Levy nije usnula s mislima na ženu koju, kako otvoreno priznaje za Globus, voli i više od svoje biološke majke.

Hajrija Imeri-Mihaljić jedina je Romkinja čije je ime uklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu. Na tom zidu stoje imena više od 23.000 ljudi iz cijeloga svijeta koji su dobili odlikovanje Pravednika među narodima, a koje izraelska država od 1953. godine dodjeljuje nežidovima koji su u doba holokausta riskirajući vlastiti život spašavali živote Židova.

Kad je rat završio, Hajrija nije uspjela pronaći Stelinu obitelj, pa ispunjava obećanje dato baki Ester i djevojčici otkriva tko su joj pravi roditelji. No, zbog jedne svađe Hajrijin susjed policiji prijavljuje njezina muža pod optužbom da je ukrao židovsko dijete. Tada dolazi policajac Josef Josipović, Židov koji je u Kosovskoj Mitrovici bio zadužen pronaći židovsku siročad, i šalje djevojčicu u sirotište za židovsku djecu u Beogradu. Ester u to vrijeme razumije samo romski jezik, koji je naučila u jedinom domu kojeg poznaje, tamo da danima ne progovara.

Jednog dana na romskom joj se obratila mlada žena i djevojčica joj govori svoje ime i imena svojih pravih roditelja. Žena je gotovo pala u nesvijest i jedva kolegici izustila: “Upravo sam pronašla svoju kćer.” Bila je to Bukica. Stelina majka preživjela je rat, za razliku od Stelinog oca koji je poginuo.

Nakon godinu dana Hajrija doznaje gdje je Stela smještena i dolazi je vidjeti. Bio je to dirljiv susret dviju majki i njihove djevojčice. Bukica se nakon toga udala za kolegu iz sirotišta i 1948. sa Stelom odlaze u Izrael.

Kao već odrasla žena i majka troje djece, Stela Levy vratila se sredinom 70-ih kako bi pronašlla rođake i doznala bilo što o svojoj voljenoj Hajriji, barem njeno prezime i mjesto gdje živi.

Usprkos velikom trudu uloženom u istraživanje s kojim ni do danas nije prestala, uspjela je saznati samo ta dva podatka koja su bila potrebna da se ime Hajrije Imeri-Mihaljić upiše na Zid časti.

Po ovoj nevjerojatnoj ‘filmskoj’ priči Jakov i Dominik Sedlar snimili su dokumentarni film ‘Pravednica Romkinja’ koji se danas prvi put prikazuje u Zagrebu. Na premijeri će u publici sjediti i jedna gledateljica koja je zbog toga došla iz Izraela – Stela Ester Levy.

vasic-55-620x350

ANA SAĆIPOVIĆ

Romkinje su višestruko diskriminirane, obrazovanje je osnovni korak ka unapređenju položaja u društvu

Ana Saćipović je direktorka Udruženja “Osvit” koje se zalaže za razvoj i očuvanje kulture i tradicije Roma. Takođe se bave podizanjem nivoa svesti kod Romkinja i mladog naraštaja Roma o važnosti obrazovanja, ekonomskoj jednakosti i mnogim drugim segmentima

Ana Saćipović je novinarka iz Niša i ujedno borac za prava Romkinja. Ona je u velikoj meri doprinela emancipaciji i integraciji Romkinja. Takođe, osnovala je SOS telefon za pomoć Romkinjama, žrtvama nasilja, koji je prvi u Nišu, a verovatno i u Evropi.

Ana je i direktorka Udruženja “Osvit” koje se zalaže za razvoj i očuvanje kulture i tradicije Roma. Takođe se bave podizanjem nivoa svesti kod Romkinja i mladog naraštaja Roma o važnosti obrazovanja, ekonomskoj jednakosti. Cilj njihovog angažovanja je i podizanje kvaliteta života romskih porodica.

Razgovarali smo sa Anom Saćipović o njenim aktivnostima i o tome šta ju je podstaklo da se bori za prava Romkinja.

Poštovana Ana, predstavite nam se. Gde ste rođeni, iz koje porodice potičete i kako izgleda Vaš život od rođenja do sada?

Rođena sam u Nišu iako moja porodica potiče iz Aleksinca. Dolazim iz porodice u kojoj je bilo petoro dece. Završila sam gimnaziju u Aleksincu i žurnalistiku u Nišu. Godinama sam radila kao novinar. Radila sam na niškoj televiziji, na televiziji “Belami”, u romskoj redakciji pri RTS, ali i mnogim drugim medijima.

Kada se kod Vas javila želja da se bavite problemima Romkinja?

 Davne 1995. godine sam intervjuisala Nevenu Petrušić, tadašnju poverenicu uza ravnopravnost i nakon intervjua sa njom sa bila u oblacima koliko je ona hrabra i ambiciozna žena. Ona je prva osnovala SOS telefon 1992. godine i započela borbu. Izrazila sam želju da im se priključim kao volonterka na SOS telefonu. Prošla sam obuku i započela svoje angažovanje. Verovatno sam borac na majku koja je bila prva žena sa samostalnom radnjom, dok je pre toga prala po kućama bogatih u Aleksincu.

Šta Vas je navelo na to?

 Te 2005. godine sam shvatila da nema pomaka u romskoj zajednici jer živim u mahali i svedok sam svakodnevnog nasilja. Tada sam rešila da okrenem stvar u korist Romkinja. Jedan događaj me je posebno inspirisao da pokrenem SOS telefon. Naime, slučajno sam čula kako jedna koleginica komentariše situcaiju u kojoj se Romkinja nakon tri dana vratila mužu nasilniku. Koleginica je to prokomentarisala rečima: – Ma, to su romska posla. To mi je baš zasmetalo i rešila sam da SOS telefon prilagodim uslovima. Tada smo uveli mogućnost javljanja Romkinja i na romskom i na srpskom jeziku.

Da li u Srbiji ima diskriminacije i da li ste je nekad osetili? Kako se borite protiv diskriminacije?

 Uvek sam se ponosila činjenicom da sam Romkinja. Bila sam jedina Romkinja u gimnaziji u Aleksincu i na fakultetu u Nišu, a kasnije i jedina Romkinja novinarka. Romkinje su višestruko diskriminisane i upravo zato sam želela da im pomognem. Cilj našeg Udruženja je osnaživanje Romkinja i da im ukažemo na značaj obrazovanja.

Šta za Rome, a posebno za Romkinje predstavlja obrazovanje?

Obrazovanje je osnovni, prvi korak ka unapređenju ličnog položaja u društvu. Trebalo bi uticati na porodice da devojčice idu u školu i ukazati im na to da obrazovanje ne utiče negativno na njihov moral i čast.

Direktorka ste nevladine organizacije “Osvit”. Šta je njen zadatak?

 Udruženja Romkinja “Osvit” osnovano je 2005. godine i ja sam tada okupila mlade Romkinje, studentkinje i srednjoškolke želeći da svojim pozitivnim primerom utičemo na menjanje situacije. Jedan od zadataka naše organizacije je i da ukažemo i na sam značaj obrazovanja. Romkinja nije ni po čemu drugačija u sistemu. To je prioritet na kome radimo jer su romske devojčice ispale iz obrazovnog sistema. Mi takođe radimo i istraživanja u romskim mahalama i informišemo Romkinje o svemu što ih okružuje.

Koliko su Romi prisutni u državnim institucijama?

U drugoj dekadi Roma imamo kritičnu masu obrazovanih Roma i Romkinja, pa ćemo videti šta će se desiti. U dekadi od 2015. do 2015. godine utvrdićemo da li će ih država zaposliti kao državne službenike. Ukoliko nemaju posao, mladi to mogu da protumače kao poruku da je obrazovanje suvišno.

Vi ste član Nacionalnog saveta Roma. Koliko Vi lično doprinosite i koliko ste zadovoljni radom ove institucije?

Lično svaki član Nacionalnog saveta može pružiti razvoju svoje zajednice onoliko koliko mu se da prostora i onoliko, koliko mu se uvaži mišljenje.

Šta mislite, koliko akcije poput ove koju sprovodi Telegraf, može da pomogne Romima?

Podržavam u potpunosti ovu akciju jer ona predstavlja Rome u drugačijem svetlu i razbija stereotipe i predrasude o njima.

Da li se Romkinje sada osećaju sigurnijim?

Mi nismo sigurno smanjili nasilje u porodicama, ali smo uspeli da osnažimo Romkinje i da joj pomognemo u mnogim stvarima. Između ostalog, pružamo im informacije kako da reše svoje probleme, na raspolaganju smo im i u prižanju besplatne pravne pomoći, ali i psihološke pomoći koja je jako bitno. Važno je naći pravi način u postupanju sa ženama koje su žrtve nasilje i da smo svi mi iz Udruženja “Osvit” pre rada sa njima morale da prođemo određene obuke.

Šta biste poručili Vašim sunarodnicima?

Moramo da budemo ujedinjeni jer ćemo samo tako uspeti u borbi.

(I. Vasić / J. Tetiković)

slider_selma_selman

Ponosna sam što sam Ciganka

PRIČA KOJU TREBA PONOVITI

Selma Selman mlada je romska umjetnica iz Bihaća, i prva romkinja studentica Akademije likovnih umjetnosti u Banja Luci gdje studiraju i njezina polubraća, Mersud i Ferdih. Prije toga zajedno su pohađali Srednju umjetničku školu gdje je njihov talent prepoznala nastavnica Mirza Imbrahimpašić koja ih je i poticala da nastave školovanje.

„Ja sam rođena u kući gdje nitko nije čitao, znači nije bilo knjiga kod nas da se čita i kad ja uzmem nešto da pročitam ja sam već drugačija. I onda nije meni mama govorila svaki dan ajde u školu, nego zašto moraš svaki dan u školu“, govori Selma Selman u reportaži iz serijala „Moj heroj“ koja je objavljena još prije dvije godine, ali je vrijedi ponoviti. Svoju umjetnost, performanse i slike, bazira na svojoj etničkoj pripadnosti.

„Baziram se na sebe, ja se ne sramim reći da sam Ciganka, ja sam ponosna što sam Ciganka. (…) Mi smo obični ljudi samo što smo zadržali istu kulturu, sve ono što smo radili i prije sto godina radimo i danas, nekad je to dobro, nekad je loše, nekad je previše dobro, nekad previše loše“, govori mlada Romkinja koja je 2009. godine u Bihaću imala i prvu svoju samostalnu izložbu.

„Bila je jedna novinarka i pitala te male Romkinje u mojoj mahali što bi one voljele biti kad odrastu i one su one sve rekle da bi željele da budu kao Selma. I to je mene … dosta mi znači to u životu jer ja nisam ništa radila, samo sam imala izložbu i išla u školu, a danas su one sve u srednjim školama“, govori Selma svjesna kako ju s jedne strane obrazovanje udaljava od njezine zajednice, ali istovremeno uvjerena kako obrazovanjem može doprinijeti svojoj zajednici.

Umjetnost će meni biti sredstvo, zašto da ne, i smisao. Jer kroz taj smisao ja ću izraziti samog sebe, pokazati se svijetu da vrijedim, ne da ne vrijedim, ja mislim da ću vrijediti jednog dana“, govori Mersud Selman, jedan od polubraće iz ove umjetničke obitelji. Kaže, da još nije umjetnik, ali se nada kako će to jednog dana postati. Dosta je ljudi i nastavnika već u osnovnoj školi prepoznalo njegov talent i poticali su ga da ga nastavi razvijati. Bilo je, međutim i takvih koji su se držali uobičajenih predrasuda o čemu govori Selma, nastavnika koji se nisu željeli oko njih previše angažirati vjerujući kako će i oni prestati dolaziti u školu kao toliko Romske djece prije njih.

„Iako smo mi od početka bili umjetnici, samo to nismo znali“, reći će zvijezda priloga.