orsus-david4 (2)

Životna priča Davida Oršuša koji danas studira u Zagrebu

Velike priče

Briljantan David iz Međimurja. Odrastao je u romskom naselju i krenuo u školu bez da je znao hrvatski. Sad je na prvoj godini faksa

Moja mama, recimo, nikada nije otišla popiti kavu negdje, nikada nije bila u noćnom izlasku. Često joj opisujem kako je to i što sam sve prošao van romskog naselja. Pa me gleda očima punim čuđenja i kaže: ‘Joooj, što si ti sve doživio!’

David Oršuš odrastao je u romskom naselju Orehovica u Međimurju. Završio je srednju medicinsku školu u Čakovcu, a danas je na prvoj godini sestrinstva na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Ovaj 20-godišnjak ispričao nam je kako je izgledalo njegovo odrastanje kao Roma u Međimurju, te kako je pomirio dvije suprotne strane života u kojima se našao.

Imao sam tipično romsko djetinjstvo. Igrao se na ulici s ostalom romskom djecom i bilo mi je sasvim normalno da se iz kuća čuju svađe, da se u bilo koje doba dana čuje glasna muzika i da rijetko možeš imati tišinu i mir. Svejedno, bio sam zadovoljan tim romskim načinom života jer do ranih tinejdžerskih godina nisam znao za bolje.

Sve mi je to postalo nekako neobično kada sam krenuo u srednju medicinsku školu u Čakovcu. Preko tjedna sam živio u đačkom domu gdje sam se družio se i s neromskom djecom i tek tada sam počeo kužiti u kakvom sam drugačijem svijetu do tada živio.

Imao sam sretno djetinjstvo u romskom naselju

Mogu reći da sam imao sretno djetinjstvo. Danas je to moje naselje uređenije, postoje asfaltirane ceste, imamo i nogometna igrališta, ali ljudi i dalje žive istim načinom života. Puno se druže i međusobno su jako povezani. Nisu separirani u svojim dvorištima i uvijek se ljeti okupljaju na ulicama i tamo provode dane.

Ipak, smatram da su romska naselja rak-rana našega društva jer djeca tamo žive u potpunoj izolaciji bez kontakta s neromskim stanovništvom. Isključenost iz društva je ono što koči moj narod. U romska naselja se u zadnjih par godina ulaže, no nije stvar samo u struji i vodi, veći je problem stalno prisutna glasna glazba, loš odnos prema ženama i djeci, nepristojnost i općenito uvjeti koji nisu normalni za 21. stoljeće.

Dolazim iz velike obitelji. Imam dvije mlađe sestre, jednog starijeg i jednog mlađeg brata. Najstariji brat već radi i oženjen je, a ostali su još u školi i vrtiću. Roditelji mi ne rade. Mama je stala sa školovanjem u drugom razredu osnovne škole, a tata ima završenu osnovnu školu. Ne krivim ih što su prekinuli školovanje i oženili se kao maloljetnici jer je to kod nas bilo uobičajeno. Danas s njima imam više prijateljski odnos, jer su oboje još mladi.

Išao sam u segregirani vrtić. Nisam znao hrvatski jer se u romskim naseljima govori staro rumunjski, takozvani bajaški, pa smo u školi imali romskog pomagača koji nam je u početku sve prevodio. Bili smo dosta divlji jer u romskim naseljima nema pravila ponašanja, ali naša odgajateljica se jako trudila s nama i promjene su bile vidljive.

Bio sam jedini Rom na sestrinstvu

U osnovnu školu krenuo sam s ostalom romskom djecom iz naselja i prve četiri godine svi smo bili u istom razredu. Nismo se miješali s ostalom djecom i to se promijenilo tek u petom razredu. Škola mi je oduvijek bila veselje. Još kao klinac osjećao sam se nekako sretno što mogu svaki dan otići iz romskog naselja, naučiti nešto novo i vidjeti drugačiji život.

Učenje mi nikada nije predstavljalo problem. Htio sam raditi, imati mir i tišinu i u mom slučaju sve je to teklo nekako lagano. Bio sam jedan od najboljih učenika, a istaknuo sam se i među neromskom djecom. Još u osnovnoj školi sam bio volonter i pomagao djeci kojoj je teže išlo učenje. Imao sam poticaj profesora i pedagogice s kojom sam pred kraj osnovne odlazio na razgovore da vidimo koja bi srednja škola bila najbolja za mene.

Odlučio sam se za Medicinsku školu u Čakovcu jer me zdravstvo oduvijek zanimalo. Sjećam se da sam se kao klinac s ostalom romskom djecom igrao bolnice. Ja sam bio doktor, a oni moji pacijenti. U srednjoj sam krenuo na praksu u Županijsku bolnicu Čakovec i tu sam se susreo s divljenjem svojih kolega u bolnici. Kad su saznali da sam Rom u Medicinskoj školi imao sam njihov ogroman poticaj. Rekli su mi da još nije bilo Roma u ovoj struci i da im je to super.

Pričao sam s romskom djecom u bolnici koja nisu znala hrvatski

Jedno sam vrijeme bio na praksi na pedijatriji. Tamo su se liječila i malena romska djeca koja još nisu znala hrvatski. Plakala su cijeli dan. Meni je bilo zabranjeno govoriti bajaški jezik u ustanovi što je naravno razumljivo, ali sam prilikom jedne pauze razgovarao s glavnom sestrom i pitao je mogu li pristupiti toj djeci i ostalim Romima, ako vidim da se ne snalaze.

Dobio sam potvrdni odgovor i uspio sam stvoriti taj neki most između njih. Razgovarao sam s djecom koja su plakala. Pokušao sam ih umiriti, rekao bih im na bajaškom jeziku da će sve biti u redu, da će im mama doći u posjetu i u tom bi se trenutku ta djeca potpuno umirila. Teške su te situacije. I odraslom čovjeku bi bilo teško, a kamoli djetetu odvojenom od roditelja.

Pred kraj srednje škole bio sam na praksi u Orehovici, u tamošnjem Domu zdravlja i to mi je bilo super jer sam imao kontakt i s Romima iz naselja. Mislim da je to bila prekretnica, kada su me Romi iz naselja počeli drugačije gledati. Vjerujem da im je bilo drago što je tamo bio netko njihov.

Nisam želio pred prijateljima govoriti romski

Ne mogu reći da sam tijekom školovanja doživio diskriminaciju. U osnovnoj nisam niti mogao, jer nas je bilo puno Roma, a u srednjoj sam možda nekada krivo pomislio da me netko ružno gleda. Kada ulaziš u taj neromski svijet, nekako kao da na vlastitoj koži osjećaš diskriminaciju i kada nije prisutna. Primjerice, na praksi, kada bi mi netko rekao da nešto nisam dobro napravio, prvo sam pomislio da mi to govore jer sam Rom. Danas shvaćam da su to naprosto bili dobronamjerni savjeti i kritike. Profesori su bili stvarno dobri prema meni. Možda su me učenici malo čudno gledali na početku, ali svi su me vrlo brzo prihvatili.

Na početku sam osjećao jaku nelagodu. Sjećam se, kada bi me pod odmorom nazvali roditelji, uvijek sam se nekako odmaknuo u stranu da me prijatelji iz razreda ne čuju kako pričam bajaški. Ne zato što se sramim svojeg jezika nego zato što nisam znao kako će reagirati. Danas mi to nije problem, u međuvremenu sam se oslobodio.

Pred svima su mi rekli da prevrnem sve džepove

No, diskriminaciju sam doživio u Čakovcu izvan škole. Živio sam kroz cijelu srednju školu u učeničkom domu u Čakovcu gdje sam se družio i s romskom djecom koja su bila tamo smještena. Sjećam se kako smo jednog poslijepodneva otišli do obližnjeg trgovačkog lanca kupiti neke namirnice.

Vidjelo se da smo Romi, i po izgledu i po odijevanju. Ušli smo u grupici i svatko je tražio nešto za sebe. Ja sam bio prvi gotov i krenuo sam prema blagajni. Bio je jako veliki red i dok sam stigao na red, blagajnica mi je pred svima rekla da izvrnem džepove i pokažem što imam u njima. Bio sam u šoku. Rekao sam da nisam ništa uzeo, izvadio sam sve iz jakne i ostalih džepova. Bilo mi je grozno, vidjeli su me s ostalom romskom djecom i na temelju našeg izgleda zaključili su da smo loši.

Pitate me je li se ispričala na kraju? Nije. Prodavačica je bila prilično hladna i samo je oštro rekla da je to rutina i da su morali provjeriti jer se stalno događaju krađe. Slična situacija dogodila mi se i u jednom dućanu s odjećom u Čakovcu, gdje sam zaštitaru morao pokazati novac s kojim sam namjeravao kupiti odjeću.Nekako s vremenom zaboraviš na to, ali ostane ti negdje u podsvijesti. Zato i danas, kada odem u dućan, pazim da budem brz, da ne djelujem sumnjivo i da ne dođem opet u situaciju u kojoj bi se osjećao neugodno.

U učeničkom domu imao sam podršku odgajatelja

U srednjoj školi sam se dosta lomio, bilo je tjedana kada sam bio ponosan na sebe, pa tjedana kada se počneš zapitkivati što ja ovdje radim? Nisam znao gdje pripadam.

Najviše potpore imao sam u đačkom domu od odgajateljice Renate Novački. Puno smo razgovarali i imali smo prijateljski odnos. Često sam se osjećao čudno između ta dva svijeta i pitao sam je zašto se tako čudno osjećam, zašto mi je toliko nelagodno? Rekla mi je da ne brinem, da ću upisati faks i da više neću htjeti živjeti ovdje. To mi se tada činilo nemoguće.

Isto tako, već se u ranim godinama kao Rom susrećeš s pitanjem kada ćeš se oženiti i imati obitelj. Imao sam i ja taj pritisak da se moram oženiti do dvadesete i pričao sam o tome s gospođom Novački, a ona mi je rekla: ‘Nećeš. Ti ćeš za godinu dana završiti medicinsku školu i bit će ti nepojmljivo to što si sada rekao, bit će ti to smiješno. Htjet ćeš nešto drugo i vidjet ćeš kako ćeš se u Zagrebu otvoriti i postati slobodan čovjek’. I tako je i bilo.

U Zagrebu se konačno osjećam slobodno

Počeo sam sve više težiti tome da se maknem iz Čakovca, a to sam mogao jedino ako upišem faks. Kada sam došao u Zagreb, već sam prvi dan osjetio slobodu. Gledam ljude oko sebe; jedan priča jezikom kojeg nikad nisam čuo, vidim tamnopute ljude, Kineze i osjećam se toliko slobodno da mogu hodati raširenih ruku. Osjeća se razlika i na tome sam zahvalan svojim odgajateljima, što su mi stalno pokušali utuviti u glavu da će se stvari posložiti i da je Zagreb najbolji put za mene.

S nekih 15, 16 godina nisam znao što znači biti Rom u neromskom svijetu. Nisam bio svjestan da nas ima više studenata, da nas ima obrazovanih. U Čakovcu sam se osjećao između dvije vatre. Kao da sam jedini na svijetu koji doživljava nešto tako, ali kada sam došao u Zagreb, shvatio sam da nas ima još i da svatko od nas ima neku svoju priču. U učeničkom domu su uglavnom bila romska djeca, ali bili su to prosječni učenici koji su završavali trogodišnje strukovne škole i vraćali se u naselje, a ja sam težio nečemu više i bio sam odmah drugačiji.

Dolaskom u Zagreb , tražio sam zajednicu i htio sam upoznati što više mladih romskih studenata. Učlanio sam se u romsku organizaciju mladih Hrvatske koja je jedina aktivna romska nevladina organizacija u RH koja skuplja mlade ljude i kroz naš rad pokušavamo ostvariti društvo lišeno manifestacija anticiganizma. Unutar organizacije imamo 9 odjela; ja sam član odjela za zapošljavanje, vidljivost i medije, a uskoro planiramo otvoriti i odjel za zdravstvo koji ću voditi.

Ne želim odbaciti niti jedno društvo

Kada sam krenuo u srednju školu, imao sve veću potrebu da se infiltriram u hrvatsko društvo, da se ostvarim i da se počnem osjećati kao čovjek. Tijekom tjedna sam bio u domu i školi u Čakovcu, a vikende sam provodio u naselju i živio romski stil života. Osjećao sam se zbunjujuće i nisam više znao gdje pripadam i zato sam želio ostvariti i tu neku snažnu vezu i s neromskim društvom. Želio sam se potvrditi i krenuo sam s volontiranjem.

Prijavio sam se u Crveni križ, a prošao sam i natječaj za njihov interventni tim, pa sam prošao obuku i odlazio na teren pomagati ljudima. Želio sam tako osnažiti obje strane. I sad mi je dvadeset godina i znam da se nikada neću odreći svoje romske strane i romskog jezika, ali osjećam se sretno ovdje gdje jesam i osjećam pripadnost i hrvatskom društvu.

Ne želim da me se krivo shvati, ali u hrvatskom društvu se na sve jako gleda materijalno. Prolazim sada ulicama, vozim se tramvajima i volim slušati ljude. U tim se razgovorima puno toga vrti oko karijere i novca, a onda dođem doma u romsko naselje i toga nema. I zbog toga razloga ne želim odbaciti niti jedno društvo. Kad se zasitim profesionalnosti, škole i učenja, odem doma na par dana i osjetim tu neku opuštenost i privrženost. Pripadam dvjema, sasvim suprotnim, stranama života i dok ih spojim imam jedan jako lijepi osjećaj.

Ne bih volio da mi netko sada ugrozi ovaj osjećaj slobode

Da sam ostao u romskom naselju i da nisam otišao u đački dom, nisam siguran da bih mogao imati ovakav uspjeh. Okolina bi me usporila, ali i tamošnji uvjeti života. Doma ne bih imao wi-fi, printer, niti računalo, ne bih mogao samo tako otići posuditi knjigu koja mi treba. Vjerujem da bi mi bilo jako teško.

Sada sam u studentskom domu na Cvjetnom i kad završim faks postat ću prvostupnik sestrinstva. Plan mi je zaposliti se u bolnici. Trenutno radim posliće preko studentskog servisa kako bih mogao preživjeti.

Do sada smo na faksu imali online nastavu, ali uskoro nam počinju vježbe uživo i opet malo osjećam nelagodu. Ne znam kako će me moji kolege prihvatiti. Meni se nije problem maknuti kada vidim da netko loše postupa prema meni, ali ne želim da mi sad u Zagrebu, kada konačno osjećam slobodu, netko ugrozi taj osjećaj.

Isto tako ne bih volio da me gledaju kao čudo, kao studenta Roma koji je uspio. Svatko može uspjeti bez obzira odakle dolazi. Volio bih da se takvo mišljenje iskorijeni. Iz mojeg naselja studira nekoliko mladih, a dvoje ih je već završilo faks i želim vjerovati da se stanje s obrazovanjem malo popravlja u romskoj zajednici.

Najmlađoj sestri Lani otkrivam svijet izvan romskog naselja

Moja mlađa braća i sestre završavaju strukovne škole, ali nisam siguran da će ići dalje. Ne vidim tu nekakvu težnju za nečim višim kod njih. Ja na to ne mogu utjecati. No, bude mi krivo kada vidim neke svoje vršnjake iz naselja koji nikada nisu izašli u noćni izlazak, niti doživjeli mladenački život i druženje izvan naselja. Moja mama, recimo, nikada nije otišla popiti kavu negdje, nikada nije bila u noćnom izlasku. Često joj opisujem kako je to i što sam sve prošao van romskog naselja. Pa me gleda očima punim čuđenja i kaže ‘Joooj što si ti sve doživio!’.

Znam da je mama ponosna na mene, iako im je na početku bilo jako čudno što sam upisao faks. Nije im bilo jasno zašto se idem dalje školovati kada već mogu početi raditi i zarađivati, ali razumijem ih i nisam im to dublje objašnjavao. Dosta ljudi iz romskog naselja to ne bi shvatilo. Ostajući tamo, ne shvaćaju što život izvan naselja pruža.

I zato svojoj najmlađoj, 4-godišnjoj sestri Lani pokušavam otkriti drugačiji svijet. Kada god dođem kući, sjednemo na krevet i ispričam joj što sam sve vidio u Zagrebu, pokazujem joj slike adventa, opisujem joj kako ljudi sviraju i plešu na ulici. Želim joj otvoriti neke nove vidike, dok je još tako malena. Učim je hrvatski i jako je ponosna na sebe što zna brojeve do deset. Sama sebi plješće i to mi je još veći poticaj da s njom radim i da joj dočaram nešto drugo da se ne bi, kao ja, s petnaest godina osjećala izgubljeno između dva svijeta.

 

 

 

Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu

Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu

Ana Kosović, profesorica matematike i mentorka u SSŠ „Ivan Uskoković“ – Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu

Ponedeljak, 24 avgust 2020 12:49

Zadovoljni učenici i zahvalni roditelji, rezultat je na koji treba da bude ponosna Ana Kosović. Ona je profesorica matematike i mentorka u SSŠ „Ivan Uskoković“ u okviru projekta „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada koji finansira Evropska unija, a sprovodi se posredstvom Romskog obrazovnog fonda i NVO Mladi Romi kao nacionalnog partnera.
Prije dvije godine postala je jedno od omiljenih lica svih RE učenika. Uz njen način objašnjavanja, čak ni matematika više nije bauk, a osmijeh dobrodošlice kojim ih dočekuje, garantuje rješavanje svakog problema. Ne samo da im pomaže u savladavanju gradiva, komunikaciji sa profesorima, već ih savjetuje kako da se „nose sa svijetom“ izvan škole. Nerijetko ćete je sresti okruženu učenicima i na ulici, Ani nije teško da pritekne u pomoć kad god zatreba, jer smatra da RE učenicima mentor mora biti i prijatelj. I naša pripravnica Melisa o njoj ima samo riječi hvale. A zašto je tako jedinstvena i voljena, pročitajte u redovima koji slijede.

Koliko dugo se bavite poslom mentora, o kom broju djece je riječ i kog su uzrasta?

KOSOVIĆ: Metor RE populacije sam postala prije dvije godine. U toku mentorstva imala sam ukupno osam učenika. Svi su uzrasta od 14 do 18 godina.
Po čemu se Vaš posao razlikuje od posla nastavnika, profesora?
KOSOVIĆ: Biti podrška učenicima zapravo je posao svakog nastavnika. Razlika u ovom slučaju je samo u tome što je podrška intenzivnija i pažnja osim na učenje mora biti usmjerena na socijalni aspekat.
Opišite nam kako protiče jedan radni dan mentora i Vaš rad sa učenicima
KOSOVIĆ: Obično moji radni dani, osim radionica koje obavljam sa učenicima pojedinačno, počinju samim ulaskom u školu. Učenicima sam raspolaganju kad god oni imaju potrebu za tim, pa se nerijetko to odvija osim u mom kabinetu, na hodnicima ili čak prilikom susreta u gradu. Trudim se da ih navedem na vršnjačku edukaciju i tako se svi uključe u proces učenja, ali i pomaganja jedni drugima.
Koji su najveći izazovi sa kojima se suočavate?
KOSOVIĆ: Najveći izazov je navesti ih na pravi put. U početku tu je samo redovan odlazak na časove, dok kasnije moj zadatak biva da im predstavim kako funkcioniše spoljašnji, svijet van škole i navedem ih na odgovorno ponašanje.
Koje su to predrasude koje postoje od učenika većinske populacije ka RE učenicima?
KOSOVIĆ: Mislim da je najveća predrasuda da oni ne mogu da budu dobri đaci, što se promijenilo kod nas otkad imamo odličnu učenicu Melisu Berišu. Ona je pokazala svojoj generaciji, ali i ostalima da je to samo predrasuda. Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu.
Kako RE učenici reaguju na vijest da će dobiti mentora?
KOSOVIĆ: Veoma su zadovoljni i ne kriju to. Ali i njihovi roditelji su neizmjerno zahvalni na toj pruženoj prilici.
Zašto je mentor važna karika u lancu obrazovanja?
KOSOVIĆ: Podrška koju mentori pružaju učenicima je bitna prije svega za njihovo komfornije obrazovanje i bolju saradnju sa nastavnicima. Kad se na lijep način uvedu u obrazovni sistem, prije svega da budu svjesni da to rade zbog njih samih, podrška u učenju bi se znatno smanjila. I mislim da im je potreban neko iz „sistema“ koga smatraju prijateljem.
Koje su to poteškoće sa kojima se suočavaju RE učenici u procesu obrazovanja i kako mentori pomažu u rješavanju tih problema?
KOSOVIĆ: U početku to bude predstavljanje pravila škole, redovno pohađanje nastave i učenje. Mentori im daju smjernice kako pristupiti kojem predmetu, kako doći do materijala i konstanto ih prati u učenju, ali i vladanju. Nerijetko smo im „naporniji“ nego roditelji i odjeljenske starješine. Ukoliko imaju bilo kakav problem, mi smo tu da ga zajedno sa njima riješimo.
Šta je potrebno uraditi da bi se romska djeca bolje uklopila i podstakla na postizanje boljih rezultata?
KOSOVIĆ: Smatram da je pomoć mentorstva potrebno uvesti u ranijim razredima kako bi imali veće šanse da dođu do visokog obrazovanja jer oni to mogu i zaslužuju. Mislim da uz malo napora sa njima u ranom djetinjstvu mogu da se naprave krupni koraci.
Kada je u pitanju nastava, da li romska djeca imaju jaku jezičku barijeru? Smatrate li da to utiče na uspjeh? Postoje li indicije za razmatranje uvođenja romskog jezika.
KOSOVIĆ: Ne smatram da je jezička barijera puno izražena, nemam saznanja o uvođenju romskog jezika, ali smatram da bi to trebalo učiniti.
Intervju sprovela: Milena Čavić, novinarka, saradnica NVO Mladi Romi
Tekst je nastao u okviru projekta „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada“
Stavovi izrečeni u ovom tekstu se ni u kom slučaju ne mogu smatrati stavovima NVO Mladi Romi, Romskog obrazovnog fonda i Evropske unije

 

bajrami

Samanta Bajram

Samanta Bajrami, brucoškinja na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo UCG Spremno koračajte ka svom cilju

Petak, 18 septembar 2020 07:36

„Budi strpljiva, bez odustajanja, sve će se jednog dana isplatiti, jer gradiš svoju budućnost“ – ponavljala bi sebi Samanta Bajrami svaki put kada bi se obeshrabrila. Završila je SSŠ „Spasoje Raspopović“, smjer konfekcijski tehničar, a vanredno frizerski. Ona je korisnica našeg programa mentorske podrške „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada“ koji finansira Evropska unija, a sprovodi se posredstvom Romskog obrazovnog fonda.

Samanta je tokom školovanja obavljala praksu u frizerskom salonu, firmi Dress-press za proizvodnju i prodaju tekstilne odjeće, kao i u Ateljeu Marine Banović-Džuver. Za nju putovati znači živjeti, pa je vođena tim snom odlučila da nastavi školovanje i upisala Fakultet za turizam i hotelijerstvo Univerziteta Crne Gore. Njena najveća podrška na putu obrazovanja je majka koja joj beskrajnim entuzijazmom uvijek pomaže. Bajrami je bila naša saradnica na projektu „Novi početak za 500 učenika“. Pomagala je romskim porodicama da upišu djecu u vrtiće, osnovne i srednje škole. Učestvovala je u obukama, projektnim aktivnostima, a mogućnost da motiviše, ojača svoju zajednicu i pošalje im važnu poruku joj mnogo znači. Šta osim navedenog poručuje Samanta, pročitajte u nastavku.

Zašto si odabrala Srednju stručnu školu i zanimanje konfekcijski tehničar? Jesi li imala praksu?
BAJRAMI: Htjela sam da se školujem za frizera, ali nisam uspjela dobro da se pozicioniram na rang listi. Bila sam ljuta jer sam imala vrlodobar uspjeh. Nakon razgovora sa direktoricom odlučila sam se za smjer konfekcijskog tehničara jer traje četiri godine, a da za frizera polažem izvanredno. Tako da na kraju imam ne samo jednu, već dvije diplome. S obzirom na to da sam imala dva smjera koja sam uporedo pohađala, i te kako je bilo praktičnog dijela nastave, kako u školi, tako i u frizerskom salonu, potom u DOO Dress-press za proizvodnju i prodaju tekstilne odjeće, također i u Ateljeu Marine Banović-Džuver.

Kakva te sjećanja vežu za srednju? Kakva je bila komunikacija s učenicima, profesorima? Jesi li stekla prijatelje iz škole s kojima se družiš i nakon časova?

BAJRAMI:To su bili moji najljepši dani. Imam pozitivna sjećanja na školu i prijateljstva koja sam stekla za te četiri godine. U odjeljenju je bilo svega osam djevojaka i sa svima sam imala druželjubiv i korektan odnos, ne samo sa odjeljenjem, već i školskom družinom, većinskom zajednicom. Naravno da se naše prijateljstvo nije završavalo u dvorištu, nastavljalo se i nakon polovine dana provedenog u školi, pa i dan-danas. Tokom tog perioda veliki podsticaj davali su mi profesori i razredna. Bili su tu u svakom datom trenutku, da pomognu u učenju, ali i savjetovanju problema i raznih situacija. Mogu im se samo obratiti sa jednom velikom riječju -hvala!

Jesi li imala podršku mentora? Na koji način ti je mentor pomogao?

BAJRAMI: Moja mentorka je bila profesorica Snežana Lopičić. Uvijek je imala odgovor na moja pitanja i pružala mi je pomoć kada mi je bila potrebna. Jedna je od mentora koji brižljivo brinu o đaku. Nikada nisam osjećala da vodi drugačiji razgovor sa mnom u odnosu na druge.

Kako je na tebe uticala pojava korona virusa? Je li bilo teško pratiti nastavu online tokom prvog talasa? Jesi li imala odgovarajuće uređaje?

BAJRAMI: Bila sam jako zbunjena. U početku smo imali grupe na Viberu na kojima nas je profesor obavještavao šta trebamo da učimo. Ali, kako je vrijeme odmicalo, situacija je bila sve ozbiljnija. Došao je trenutak za završne ocjene, a nisam imala laptop. Onoliko koliko sam mogla da radim pomoću telefona, radila sam. Ubrzo nakon toga zahvaljujući projektu NVO Mladi Romi dobili smo tablete i internet kartice kako bismo bili odgovorni prema našim školskim obavezama.

Bila si naša suradnica na terenu za Podgoricu pri upisu djece u vrtiće i škole. Imaš li podatke koliko djece je upisano u vrtiće, osnovnu i srednju školu?

BAJRAMI: Budući da sam prvi put bila u mogućnosti da pružim pomoć mojoj zajednici i zaradim džeparac, zahvaljujem se na pozivu i saradnji. Što se tiče podataka za Podgoricu, 32 učenika upisana su u prvi razred srednje, a 85 učenika u prvi razred osnovne škole.

Je li bilo teško obaviti zadatak? Koji su bili najveći izazovi?

BAJRAMI: Bilo mi je zadovoljstvo da budem dio tima, da mogu da pomognem. Biti motivator svojoj zajednici je veliko postignuće. Prvi put sam bila terenski saradnik. Očekivanja su bila realna. Bilo je porodica koje su znatiželjno prilazile da pitaju za upis, ali i onih koje su smatrale da se njihovo „dijete dovoljno skolovalo“, na što sam reagovala i pokušala onoliko koliko je u mojoj moći da ukažem da griješe, da im objasnim da je u današnje vrijeme situacija drugačija. RE srednjoškolcima je obezbijeđena stipendija od 60 eura mjesečno, imaju mentore koji su zaduženi da im ukažu pomoć. Srednja škola je vrlo važna za njihovu budućnost, za pronalazak posla. Roditelji su bili u nedoumici nakon ovih saznanja i pristali su da upišu djecu. Posmatrajući te porodice koje su pristale, osjećala sam olakšanje i shvatila da dolazi do poboljšanja za Rome. Ovo iskustvo je bilo veliki izazov za mene. Nadam se da će neki roditelji promijeniti mišljenje o školovanju svoje djece.

Upisala si Fakultet za turizam. Šta misliš kako će ti taj fakultet koristiti? Čime bi voljela da se baviš nakon studija? Gdje vidiš sebe?

BAJRAMI: Nešto sto sam oduvijek sanjala jeste putovanje. Putovati znači živjeti. Tokom i završetkom ovog fakulteta ispuniću sama svoje sanjarije. Nakon završetka studija, nastojaću da se bavim turizmom. „Nastojati“ jer sam završila dvije škole koje su takođe različite. Sigurna sam da će mi nešto od njih značiti i poslije studija, ali moj posao će biti u oblasti turizma. Upoznaću druge države, kulture i jezike, imaću prilike da radim ono što volim.

Imaš li podršku roditelja kada je riječ o obrazovanju?

BAJRAMI: Majka mi je najveća podrška. Puna entuzijazma, podstiče me u svakom trenutku. Kada mi ponestane snage, samo se sjetim riječi koje mi upućuje: „Prelistaj, pročitaj i nauči sada dok možeš, jer dani dok učiš učiniće te osobom koja će u budućnosti graditi sama svoj život“. Rečenice poput tih me motivišu da nastavim tamo gdje sam stala bez posustajanja.

Kažite nam nešto o tvojoj porodici. Koliko ima članova, jesu li neki zaposleni, školovani?

BAJRAMI: Moji roditelji su razvedeni, živim sa majkom i nas dvije smo jedna drugoj porodica. Dvije sestre su udate i brat mi je oženjen. Svako od njih ima svoju djecu i svoj dom. Jedna od sestara ima završenu osnovnu školu, druga nije završila srednju, a brat jeste.

Imaš li poruku, savjet za vaše vršnjake što se tiče obrazovanja?

BAJRAMI: Rečenica kojom se uvijek vodim je „Budi strpljiva, bez odustajanja, sve će se jednog dana isplatiti, jer Samanta, gradiš svoju budućnost!“ Isto savjetujem i mojim vršnjacima. Neka pronađu sebe tamo gdje misle da pripadaju i neka koračaju ka zadatom cilju što spremniji. Bez izgradnje samog sebe nisi osoba!

Šta misliš o ranom stupanju u brak?

BAJRAMI: Prije tri godine Centar za romske inicijative iz Nikšića organizovao je forum teatar. Bila sam pozvana da učestvujem u toj aktivnosti, prihvatila sam iz znatiželje. Glumila sam djevojčicu koju odvlače iz školske klupe kako bi je udali za par novčanica. U tim trenucima osjećala sam se jako loše. Dogovarali su koliko novca treba se izbrojati, da li sam prethodno imala momka, znam li da čistim i kuvam… Slušam oca i brata kako se protive mojim riječima, ućutkivajući moju mamu koja sjedi u ćosku i plače. Osjećala sam se kao dostina djevojčica koje sve ovo proživljavaju u stvarnosti. Ta činjenica je nešto što me u svakom momentu može izrevoltirati i dan-danas mi nisu jasne pojedine činjenice vezane o ranom stupanju u brak. Kako roditelji mogu uskratiti svome djetetu djetinjstvo, školovanje, život i dati ga nepoznatoj osobi da živi negdje u inostranstvu u maloljetnim godinama.
I upravo zbog ovih situacija mojim drugaricama toplo preporučujem da se obrazuju, jer će upravo kroz obrazovanje saznati da i oni imaju pravo da kažu ne i da žive normalan život!

Imaš li hobi? Šta radiš u slobodno vrijeme?

BAJRAMI: U slobodno vrijeme sebi, majci, sestrama, sestričnama pravim frizure. Smatram da je to moj hobi, jer kroz hobi mogu proširiti znanje, vještinu i iskustvo te uspostaviti kontakte s drugim ljudima. Kada imam makar tri slobodna dana onda je moj izbor otići negdje, vidjeti i upoznati nešto novo.

 

Intervju sprovela: Milena Čavić, novinarka, saradnica NVO Mladi Romi

Stavovi izrečeni u ovom tekstu se ni na koji način ne mogu smatrati stvavovima NVO Mladi Romi, Romskog obrazovnog fonda i Evropske unije

pravnica

‘Želite moju kćer? Uzmite je!‘

Otac je rekao: ‘Želite moju kćer? Uzmite je!‘ A ja ću postati prva romska sutkinja u Hrvatskoj

Rosana (20) nije znala hrvatski, a u školi je dobivala samo jedinice. A onda je usvojena i upisala je Pravo

Ju mes studentic pravni fakultet š uj fi odvjetnica/sutkinja. Tako nam je Rosana Mihanović, pola na hrvatskom, pola na romskom napisala tko je i što želi.

– Ja sam Rosana, studiram pravo i želim biti odvjetnica ili sutkinja – piše. Baš i nije sigurna je li točno napisala. Iako je do prije pet godina više govorila romski nego hrvatski, u tih joj se 70-ak mjeseci preokrenuo svijet. Iz siromašnog je romskog naselja Sitnice u Međimurju došla živjeti u stan u središtu Zagreba. Od jedinica u srednjoj Ekonomskoj školi u Prelogu, do završene brucoške godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Godinu je prošla, ostao joj je jedan ispit koji ima pravo prenijeti, ali ne da joj se. Radije puno uči.

Sjajna je Rosana, samouvjerena mlada žena. Pomalo sramežljiva.

Rosanina udomiteljica i druga majka, kako ju zove, je Katarina. Iako po struci odvjetnica, šarmantna blondina, posvetila se brizi o Rosani i curici koju ćemo nazvati Mila, iako joj to nije pravo ime. Cure je udomila, i o njima sjajno brine. Obje su druge osobe nego onog dana kad su došle živjeti na Trg žrtava fašizma. Mila je četverogodišnja mulatkinja, čiji su otac i majka, zbog zlostavljanja svoje djece, završili u zatvoru. Nekoliko je puta zbog lupanja njezinom glavom o pod imala izljev krvi u mozak.

Smatrali su je za curicu koja nikad neće govoriti ni hodati. Mislili su da je gluha i slijepa. Hvala Bogu, prevarili su se. Rosana je s Katarinom redovito odlazila u Dječji dom u Nazorovoj posjećivati Milu. Katarina je tražila njezin blagoslov da ju uzmu. Nije se dvoumila.

Ona i Rosana prave su sestre. Mila danas priča i hoda, Rosanu voli više no ikog.

Blato do koljena

Iako, Rosana ima četiri sestre i doma, u Međimurju. Ona je najstarija. Osamnaesta joj je.

Odmalena je Rosana znala da želi nešto postići.

– Da bih to postigla, nisam tada točno znala što, ali znala sam da to mogu samo ako odem iz naselja. Mislila sam, dakle, ništa od toga. No, u jednom je trenutku došla Katarina – započinje Rosana priču kako je od djevojke iz romskog naselja, ruku na srce – besperspektivnog miljea, postala zagrebačka studentica prava.

Katarina je u naselje dolazila kao aktivna članica kršćanske zajednice. U naselju tada, ne tako davno, još nije bilo asfalta.

– Blato je bilo do koljena. Nije bilo javne rasvjete i ljudi su doslovno bili gladni. Dijete od tri godine hoda u bodiću po snijegu. Mi u zimskim jaknama. Klinci su jeli jednom na dan pa smo im donosili hranu. Obrazovanje nula bodova. Djeca su padala prvi osnovne jer nisu znala hrvatski jezik. Škola izgleda tako da klinci dođu doma, bace ruksak i odu van. Njihovi roditelji imaju nekoliko razreda škole i nema im tko pokazati zadaću – priča nam Katarina. Kao i u drugim romskim naseljima u Međimurju, i kod njih je još donedavno bilo puno oružja, droge i alkohola. Danas je, pak, situacija puno bolja.

Tražila izlaz

U takvom je ambijentu upoznala Rosanu.

Dolazila je na naše sastanke, svaki smo put sve više razgovarale. Imala je jako loše ocjene. Pomagala sam joj pri učenju, otišla na razgovor s razrednicom koja nije znala što mi reći. Rekla je da malo romske djece uopće završi srednju školu – mučila je Katarinu Rosanina sudbina. Stoga nije dvojila, nego pitala njezine roditelje da ju puste živjeti s njom. Onako, neformalno, bez papira i statusa udomiteljstva. Taj su dio riješile tek nedavno.

– Katarina me pitala u našim razgovorima što bih željela, rekla sam otići iz sela u kojemu sam ograničena, nemam šansu – bila je svjesna svoje budućnosti Rosana, ostane li u selu.
Iako je sumnjala da će roditelji pristati pustiti ju s Katarinom, bilo je to vrlo lako. Samo je, pokazalo se, trebalo pitati.

Želiš ju? Uzmi si ju – rekao je Rosanin otac, svjestan time da kćeri radi najveće dobro. Osigurava joj budućnost. Danas joj pošalju i za džeparac, da joj se nađe.

Uspjeli smo ju nekako prebaciti tu u Ekonomsku školu. I ona i škola su međusobno bili skeptični – smije se danas Katarina.

I Rosana je, kaže, koliko joj je god bilo teško otići, znala da joj je to dotad jedina prilika izaći iz sela.

– Željela sam da od mene bude nešto, da postignem nešto u životu – mislila je tada, a misli to i danas.

Najveći Rosanin problem nije bilo učenje.

– Nisam mogla sjediti pola sata u komadu na miru. Bila sam bez koncentracije – sjeća se Rosana.

Prvi razred je uspjela završiti sa solidnom trojkom, ostala tri je prošla s vrlo dobrim. Četvrti umalo i s odličnim. Državnu maturu položila je bez problema. Puno je vježbala.

Znala je da bez štrebanja nema upisa na pravo. A željela je biti odvjetnica. Ili sutkinja, voljela bi probati oboje pa što joj se svidi, kaže.

Ondje odakle je, kad pitate malu djecu što žele, govori nam Katarina, uglavnom odgovaraju “ništa”.

– Ili govore zanimanja ljudi koji ih posjećuju. Našla se jedna hrabra koja nam je rekla da želi biti čistačica. Strašno je što ne sanjaju, nemaju uzora – govori Katarina. Iz naselja su dosad u Zagreb na školovanje povukli dvadesetak djece.

– U Zagrebu mi je najljepše jer ljude ne stavljaju u kutije – veli.

Socijalna pomoć

Nije Rosana bila lijena za školu. I roditelji su joj plaćali instrukcije iz matematike. Ali jednostavno, nije išlo. Nije bilo kontinuiranog rada niti je atmosfera u naselju motivirala. – A htjela sam da nešto bude o mene. Htjela sam raditi u uredu i svirati neki instrument. Djed popravlja instrumente, stric svira violinu – voli Rosana obitelj.

Ipak, iz naselja je željela pobjeći. Ne i od svojih, redovito ih posjećuje. Nije željela pobjeći od njih, nego od jada oko sebe. Od djece koja imaju djecu, od neukosti, čekanja poštara s listićem za socijalnu pomoć. Od toga da joj ambicija bude biti čistačica.

Od besperspektivnosti života onih koji za drugačiji život ni ne znaju.
Nije dobro govorila hrvatski, miješala je padeže. No, već za koji mjesec života u Zagrebu, to se vrlo brzo promijenilo. Danas govori čistim hrvatskim jezikom, uz ubacivanje kajkavskoga.

Najteže je bilo, kaže, svladati računovodstvo. Teže i od matematike. Drugo je naštrebala.
S džeparcem koji dobije od svojih i od Katarine, kupuje sestrama stvari, cvijeće Katarini. Sebi kupi gomile slatkiša, koje dok uči, mora imati.

Za vikend voli sjesti u auto pa otići doma.

Kad zagrebačka studentica prava, ovako urbana ali decentna, s finim smislom za modu, sama autom dođe u svoje romsko naselje, ona je drugačiji svijet. Prava faca.

Otac, kad ga naljuti, samo u bradu šaljivo, ali s ponosom u očima promrmlja:

– Trebao sam te udati.

 

Piše: Višnja Gotal

Objavljeno: 15. rujan 2020. 15:35

Romima u Hrvatskoj tek predstoji borba za afirmaciju i očuvanje jezika


Saborski zastupnik Veljko Kajtazi, zamjenik ministra znanosti, obrazovanja i sporta Hrvoje Šlezak i profesor romistike s Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. sc. Ljatif Demir (Foto: veljkokajtazi.com, 2016.)

 

Kada  je u pitanju romski jezik ili romski jezici Hrvatska se sigurno bar na početku ove priče ima čime pohvaliti. Npr. jedna je od rijetkih zemalja koja ima Studij Romistike – znanstveni studij romskog jezika, kulture i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Dalje, u Hrvatskoj je udruga za obrazovanje Roma „Kali Sara“ još 2008. godine povodom izdavanja prvog Romsko – hrvatskog i hrvatsko – romskog rječnika autora Veljka Kajtazija, (sadašnjeg saborskog zastupnika 12 nacionalnih manjina uključujući naravno i romsku) uz potporu mnogih stručnjaka pokrenula inicijativu proglašenja Svjetskog dana romskog jezika (5. studenog) što je 2012. godine prihvatio Hrvatski sabor, a 2015. godine i Opća skupština UNESCO-a.

Tim povodom se svake godine u Hrvatskoj održava i Međunarodni simpozij o romskom jeziku, a na manifestaciju koja se održava u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, sudjeluju poznati svjetski znanstvenici, ali svojim prisustvom značaj daju i mnogi hrvatski politički uglednici .

Na kraju, Hrvatska je u okviru svoje reforme obrazovanja po prvi put pokrenula i izradu posebnog kurikuluma jezika i kulture  romske nacionalne manjine što odavno ostvaruju mnoge druge nacionalne manjine u Hrvatskoj.

DRUGA STRANA PRIČE

Međutim, tu uglavnom i prestaje ovaj ljepši dio priče, jer u prvi plan izbijaju mnogi problemi s romskim jezikom, a prvi bi u nizu tih problema moglo biti pitanje a što je to i koji je to – romski jezik?

Profesor rumunjskog  jezika na odsjeku za romanistiku Filozofsko fakulteta u Zagrebu i jedan od najboljih poznavalaca bajškog jezika (izuzetno rasprostranjenog među Romima) te član ekspertne radne skupine Ministarstva obrazovanja i znanosti za izradu pomenutog romskog kurikuluma Dr.sc. Petar Radosavljević, kaže kako se često ne zna da romska nacionalna manjina u Hrvatskoj nema jedan, nego tri različita materinska jezika – bajaški rumunjski (radi se o varijetetima rumunjskoga), romski (romani čhib) i albanski.


Dr.sc. Petar Radosavljević sa romskim pomagačima sa područja Međimurja (Foto: reyn-hrvatska.net, 2017.)

Teško je dati točan broj govornika pojedinog jezika kojim govore Romi u Hrvatskoj, no prof. Radosavljević smatra da oko tri četvrtine njih govori varijetetom rumunjskoga (bajaškog), a znatno manji dio romani chib (jezik indijskog porijekla kojega koji najčešće nosi titulu „službenog“ romskog jezika).

I predstavnici romske zajednice koji se bave obrazovanjem kao Senad Musić iz Roma Education Funda i Ramiza Memedi iz udruge žena Romkinja „Bolja budućnost“, također smatraju da među romskom populacijom prevladava bajški jezik, možda ne tako dominatno kao što smatra prof Radosavljević, ali ipak prevladava.

S druge strane, prema podacima kojima se služi Nacionalna strategija za uključivanje Roma u RH  2013.-2020. godine, iznose se podaci da oko oko 42 posto Roma u Hrvatskoj govori romani chib, a 36 posto bajaški – ljimba d’ bjash, ali izvor tih podataka je jedno istraživanje Roma Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži iz relativno daleke 2002. godine.


Siniša Senad Musić (Foto: Udar arhiva)

JEZIK JE “DRŽAVA” ROMA

A, aktualnu  dominaciju bajškog jezika među romskom populacijom mnogi vezuju uz činjenicu da bajaškim  jezikom više govore zatvorene i segregirane romske zajednice (izolirana i ruralna romska naselja na rubu gradova),  dok je romani ćhib prisutniji kod raspršenih (ali pitanje koliko integriranih ) dijelova romske populacije u urbanijim sredinama.

No, ono što je izgleda zajednički problem i jednog i drugog, jeste da broj onih koji ga znaju i koriste zapravo opada.

Ramiza Memedi koja se intezivno godinama bavi problemima obrazovanja Roma smatra kako je za Rome jezik glavna zajednička kulturna karakteristika, te s obzirom da Romi nemaju svoju državu moglo bi se reći „jezik je njihova država“, ističe Memedi. No unatoč toj potencijalno značajnoj funkciji, nažalost romski jezik se u Hrvatskoj pomalo gubi, te sve više mladih zbog neadekvatnog procesa integracije kojima mnogi teže, ne znaju romski jezik.


Ramiza Memedi (Foto: Lična arhiva)

Problem s materinjim romskim jezikom za one koji žive među većinskim stanovništvom je taj  što ne žele da se  dozna  njihovo romsko porijeklo, upozorava  Memedi. No jedan od najvećih problema te asimilacije i nekvalitetne integracije, a posebno u segregiranim zajednicama jeste činjenica da mnoga romska djeca nažalost ne znaju dobro ni hrvatski, što ih dovodi u izuzetno tešku situaciju kada stupaju u obrazovni proces a čije posljedice trpe vjerojatno kroz čitavo svoje školovanje .

I prof. Radosavlević upozorava na činjenicu da sve manje Roma govori svoj jezik ili svoje jezike.

„U posljednje vrijeme se sve više primjećuje negativan utjecaj većinskog jezika na očuvanje materinskoga i zato smatram da je izuzetno važno romskoj manjini omogućiti njegovanje materinskog jezika i kulture u osnovnim i srednjim školama, jer je čimbenik uspjeha u školovanju osim poznavanja jezika školovanje i stupanj ovladanosti i pismenost na materinskom jeziku“, tvrdi prof. Radosavljević.

Taj problem gubljenja jezičnog (a time i nacionalnog identiteta ) i to na štetu nužnih osnova u obrazovnom procesu, tog dvostrukog gubitka i deprivilegiranosti (slabo se govori romski, a često još slabije hrvatski ) prepoznala je Pučko otvoreno učilište iz Zagreba Korak po korak, u okviru kojega djeluje i REYN Hrvatske (Međunarodna mreža podrške romskoj djeci) i koje se intezivno bavi mnogim projektima odgojno-obrazovne integracije romske djece.


Studijska posjeta mreže podrške romskoj djeci REYN-Hrvatska mreži REYN-Srbija (Foto: korakpokorak.hr)

O njihovim aktivnostima i problemima romskog jezika, Sanja Brajković, direktorica Pučkog otvorenog učilišta „Korak po korak“, organizacije koja koordinira REYN mrežu u Hrvatskoj,  podsjećajući kako je osnovni cilj ove mreže među relevantnim dionicima i institucijama izgraditi snažno partnerstvo za podršku kvalitetnom uključivanju romske djece u rano obrazovanje, naglašava značaj promoviranja pozitivnog identiteta Roma a pogotovo djece. A za to je uloga jezika izuzetno važna.

„Veći interes za jezik kojima govore Romi u Hrvatskoj javio se tijekom nacionalne kampanje „Vidiš li me? Dikhes lji man? Da li m vez?” kojom smo nastojali ukazati na važnost promoviranja pozitivnog identiteta Roma a pogotovo djece. Tijekom te kampanje uočili smo da je upravo jezik Roma ono što se negira u njihovom identitetu ili je izloženo mnogobrojnim predrasudama. Također, odgajatelji i učitelji često nisu bili osviješteni da činjenica da djeca Romi kod kuće ne govore hrvatski jezik, značajno utječe na njihovo razumijevanje akademskog, školskog jezika (čak i ako su s znali sporazumijevati u igri) pa tako i na školski uspjeh.

Za dijete je, kako bi razvio pozitivan identitet a onda i pozitivno sliku o sebi izuzetno važno da u okolini (institucijama i lokalnoj zajednici) zamjećuje kako je i jezik kojim govori njegova obitelj uvažavan i cijenjen. Nažalost, budući da to često nije tako i s jezicima kojima govore Romi, djeca, upravo zbog neuvažavanja jezika kojeg govore kod kuće, imaju osjećaj manje vrijednosti. Npr. djeca Romi će rijetko ili vjerojatno nikada vidjeti svoj jezik u čitankama, pisanim materijalima ili natpisima u vrtiću i školi“, kaže Brajković.

ROMSKI JEZIK U MEDIJIMA?

Taj problem nevidljivosti i neprepoznatljivosti romskog jezika a time i romskog identiteta prisutan je i u medijskom svijetu. I na ovom području za razliku od mnogih drugih manjina, Romi nemaju tiskovina ili radijskih (tv da ne govorimo ) programa  na svom jeziku. Postoje ili su postojale romske publikacije i portali koje izdaju romske udruge i institucije uz potporu Ministarstva kulture, Savjeta za nacionalne manjine itd. (npr. Romani čaćipe , Crveni kotač, Budučnost, Romi.hr , Phralipen ….), ali one se uglavnom tiskaju na hrvatskom, a tek sporadično u nekima od njih je bilo i sadržaja na romskom jeziku.

Povremeno se romski jezik može čuti i u  manjinskoj, ili multikulturalnoj emsiji HRT-a Prizma, a to je nažalost sve daleko od potreba, pa i zagarantiranih prava s obzirom da hrvatski koncept zaštite manjinskih prava daje i mogućnost ne samo obrazovanja, nego i informiranja na manjinskom jeziku što mnoge manjine sustavno koriste.

Za Rome pak tu je sigurno problem ne samo sredstava već i kadrova, a Senad Musić upozorava da ne samo da sve manje Roma govori svoj materinji jezik, već ga još manje zna čitati ili pisati pa bi možda upravo i zbog toga mediji na romskom jeziku bili itekako potrebni.

NOVI KURIKULUM

Zbog svega toga uvođenje kurikuluma jezika i kulture romske nacionalne manjine koji se priprema u okviru hrvatske obrazovne reforme značajan je iskorak i napredak za pripadnike romske nacionalne manjine u očuvanju jezika, tradicije i kulturnog identiteta i faktički prva mogućnost da romska nacionalna manjina u okviru službenog obrazovnog sustava uči svoj jezik, kulturu i povijest, smatraju u Ministarstvu znanosti  i obrazovanja.

Kurikulum se u okviru Ministarstva priprema od 2015. godine, a u nastavnu praksu vjerojatno bi mogao ući sljedeće školske godine što bi za romsku djecu na svim obrazovnim nivoima  trebao donijeti značajan obrazovni, kulturološki ali i socijalni dobitak jer će mogućnost upoznavanja s romskim jezikom i kulturom dobiti i druga zainteresirana djeca i učenici, a mnogi očekuju da će uvođenje kurikuluma među romskom djecom općenito potaknuti bolje obrazovne rezultate i veću obrazovnu uključenost. Iako je broj Roma koji se danas uključuje u obrazovni proces sve veći – problemi nisu manji.

Obuhvat osnovnom školom skoro se ostvaruje u potpunosti, ali od ukupnog broja romskih učenika koji su završili osnovnu školu, njih oko 65-70% upisuju srednje škole no u toku školovanja otpada ih 15 do 20 posto i to već u prvoj godini školovanja, dok je broj Roma na fakultetima nažalost i dalje  zapravo simboličan i svodi na par desetaka studenata. Takvo stanje Ministarstvo nastoji ublažiti svojim aktivnostima, a jedna od njih je i stipendiranje srednjoškolskih učenika romske nacionalne manjine i sufinanciranje roditeljskog udjela u cijeni smještaja u učeničke domove itd.

No iako, dakle, od uvođenje kurikuluma mnogi očekuju da će donijeti i novi kvalitativni poticaj ukupnom obrazovanju romske populacije u njegovoj realizaciji, kako već sada upozorava Ministarstvo, moglo bi biti znatnih teškoća, jer će nedostajati nastavnog kadra koji poznaju romski jezik te očekuju veće angažiranje pripadnika romske nacionalne manjine u stjecanju određenih kvalifikacija koje bi im omogućile rad u školama. Seanad Musić, i sam član ekspertne skupine Ministarstva obrazovanja i znanosti za romski kurikulum tako strahuje da će zbog nedostatka kadra umjesto učenja jezika prevladati tek samo učenje o jeziku, jer kvalitetnu pouku vladanja romskim  jezikom malo tko može trenutno dati .

BORBA TEK PREDSTOJI

U tom pogledu značajna bi trebala biti uloga pomenutog Studija romistike koji je zamišljen, između ostaloga, kako nam kaže njegov voditelj prof. Ljatif Demir da pomogne u izvođenje nastave romskog jezika, kulture i književnosti u obrazovnom procesu, razvoju metodike učenja romskog jezika, rad u obrazovanju novih stručnjaka na visokoškolskim institucijama, rad u svim vrstama medija,  izdavaštvu, u kulturi i sl. te poticanju mladih Roma na visoko obrazovanje.


Ljatif Demir (Foto: diskriminacija.ba)

No prije svega bi možda trebalo učiniti da se na taj studij upisuje više Roma koji i ovdje nažalost, sudjeluju tek simbolično. Trenutno studij pohađa 10ak studenata od čega su samo dva Roma – ali iz inozemstva.

Zato romskoj naciolanoj zajednici u Hrvatskoj tek predstoji velika borba za afirmaciju i očuvanje svoga jezika koji izgleda djeli iste probleme s kojima se Romi suočavaju i na drugim područjima života zapošljavanju, stanovanju, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti…, a to je potisnutost, nedovoljna dostupnost, niska životna kvaliteta  i diskriminacija. Ni jezik u svemu tome nažalost, čini se,  nije izuzetak.

(portal-udar.net)

dajana21

Dajana Mirković: Umjesto samih Roma i Romkinja, drugi su odlučili šta je dobro za njih

Smatra i da država konačno treba krenuti sa implementacijom Akcionog plana za obrazovanje Roma i Romkinja i da nađe načina da to što je osnovno obrazovanje obavezno na paipru, bude i u praksi

Dajana Mirković (Foto: privatna arhiva)

U našem četvrtom tekstu o mladim liderima i liderkama, upoznajte Dajanu Mirković iz Prnjavora, studenticu Pravnog fakulteta u Banja Luci. Ona je volonterka, edukatorica i velika borkinja za ljudska prava. O ovoj izuzetnoj curi smo već pisali ranije. Ovaj put je predstavljamo kao jednu od budućih liderki.

Dajana Mirković studentica Pravnog fakulteta u Banja Luci. Također je i vršnjačka edukatorica u Udruženju Romska djevojka. Dajana se vrlo rano susrela sa aktivizmom i radom u organizaciji. Iako nije znala šta zapravo njeni roditelji rade, ona je vrlo često  sa njima pohađala radionice, edukacije i odlazila u romske zajednice širom Bosne i Hercegovine.

Kaže da joj je to jako pomoglo da bolje razumije život i probleme Roma i Romkinja koji žive u zajednicama.

„U životu Roma i Romkinja obrazovanje treba biti najbitnija stvar. Treba mnogo više ulagati, jer budućnost je u obrazovanju. Jedino tako možemo poboljšati svoj status u društvu i jedino se tako možemo boriti protiv predrasuda i diskriminacije“, rekla je Dajana.

Smatra i da država konačno treba krenuti sa implementacijom Akcionog plana za obrazovanje Roma i Romkinja i da nađe načina da to što je osnovno obrazovanje obavezno na paipru, bude i u praksi.

Za nju je vrlo teško kada  u romskim zajednicama vidi svoje vršnjake koji su napustili školu. Kroz razgovor, ona čuje razne priče od njih. Ima i onih gdje joj vršnjaci govore kako bi jako voljeli ići u školu, ali su prerasli sve dobne granice redovnog školovanja. Djevojčice se vrlo rano udaju…

„Često imamo priliku da čujemo kako su velika sredstva uložena u intengraciju Roma i Romkinja u BIH, mada, obilazeći romska naselja i dalje vidim siromašne Rome, djecu koja nisu u školama, nezaposlene Rome i Romkinje koji prose ulici kako bi prehranili porodice. Često čujem i govore mržnje“, govori Dajana.

Kao osoba koja je dobro upoznata sa dešavanjima u romskom nevladinom sektoru i odnosima sa donatorima, ona smatra da pristup prema romskom narodu nije bio dobar kada su donatori ulagali sredstva. Govori i da su većina onih koji se danas bave romskim pitanjem, sami odlučili šta je najbolje za romski narod, a da Rome niko nikada nije pitao šta oni doista žele i kako oni vide da se njihovi problemi mogu riješiti.

„Svi su bili pametni pa su odlučivalai u ime Roma i Romkinja i zato mislim da imamo upravo ovakvu situaciju kakvu imamo sada i posle Dekade Roma“, smatra Dajana.

S druge strane, kaže da ipak ima pomaka. Uzevši u obzir Prnjavor gdje je rođena, Dajana kaže da je svim romskim porodicama riješen stambeni problem, mada kaže da je malo takvih primjera.
Po njenom mišljenju, vrlo su upitni rezultati zapošljavanja Roma i Romkinja. Jer, kaže ona, ako tražimo, možemo dobiti informaciju koliko je sredtsva utrošeno za zapošljavanje u prethodnom periodu, ali niko neće postavi pitanje koliko je Roma i Romkinja ostalo posle godinu dana na istom poslu?!

Kako i sama pripada generaciji mladih Romkinja, Dajana smatra da za njih generalno nema mjesta, jer kako kaže, većina romskih lidera priča kako treba uključiti mlade, ali malo je njih koji su to stvarno i uradili.  Mladima samo treba pružiti šansu da se uključe i rade. Generalno, ona poštuje sve one romske liderke i lidere koji su u svojoj zajednici uradili nešto korisno.

Već smo napisali da Dajana studira prava. Njen plan je da jednog dana profesionalno pomaže svima onima kojima su ugrožena prava.

(portal-udar.net)

 

Petra gelbar t02

Petra Gelbart: I don’t study the Roma, I study the gadje

Dr. Petra Gelbart was born in Ústí nad Labem and considers Prague her home. At the age of 10, her parents moved the family to the USA. She studied musicology, specializing in ethnomusicology and education. During the school year she lives with her husband and two children in New York, in the predominantly Hispanic/Indian neighborhood of Jackson Heights. She lectures on Romani cultures at colleges and for the general public. Her lectures often feature accordion playing and singing.

The following interview was first published in the magazine Romano voďi. In it she discusses how she went from being a student at Harvard to becoming a lecturer at the State University of New York, the necessity of being both a Romani activist and a Romani scholar, and how she still enjoys teaching children most of all.

Q:  You have begun teaching at university – what will you lecture in there?

A: It’s SUNY – the State University of New York. I also work at another university with a similar name, New York University, which is private and headquartered in the center of town, but SUNY is less expensive for students and has campuses all over the state. At their campus in Purchase I will teach about Indian, Indonesian, Romani and popular music in general. I have 70 students enrolled in two courses there this semester and they will all be regularly graded, so I won’t be bored. At New York University I am supervising the independent studies of two postgraduate students and I also lead a university music group called Raklorom together with a young expert in “gypsy jazz”.

Q:  You are also negotiating the establishment of a Romani Music Institute at this prestigious New York University. How is that going and what can we expect?

A:  It won’t be an Institute. The head of the music department originally wanted it to be one, but the university leadership thought that idea was too ambitious. We are therefore remaining the Initiative for Romani Music. Right now we are in the phase of holding conferences, seminars and other activities through which we raise awareness about the Romani ethnicity in the academy and in general. The next step is to get a grant for this work, because otherwise it is predominantly done by volunteers. In the future we would also like to attract a larger number of students, including Romani ones, to devote themselves to studying Romani cultures and issues of inter-ethnic coexistence at NYU.

Q:  You have gone in for Romani studies and you are Romani yourself. What are the advantages and disadvantages to being an insider in the community you are actually researching?

A:  What I do really isn’t Romani studies. In my academic work, I practice what I call “gadjology” (the study of the gadje). To a certain degree, I am an insider among both non-Romani and Romani people, so I do my best to get others to stop comparing Romani people to the gadje (to what degree we have adapted gadje ways, or on the other hand, to what degree we are exotic) and to also compare the gadje to Romani people – and mainly, to compare the gadje to one another. That means that when we discuss “gypsy crime”, as if it were something extra-specific, we should also discuss gadje crime, because in the Czech Republic that has even more specific features than, for example, Romani theft does. That is just one example of many.

I consider the greatest advantage of being involved in Romani studies to be the fact that I have gotten to know Romani people from very diverse subgroups, and I never assume that one or or another feature of these groups belongs to some sort of general “Romani culture”. The disadvantage, besides the fact that I am only Romani on my mother’s side and I have never personally experienced some realities, is that I am constantly engaged as an activist. Sometimes it is then difficult to find the objectivity needed for research. I believe “the truth will set us free” and that there is no point in manipulating facts, because if we paint situations as rosier than they are, no one will ever believe us and, as Romani people, we will then only ever be able to communicate with one another, not with the rest of the world.

Q:  What were your studies like? You attended primary school in the Czech Republic, and then where did you go?

A:  I completed primary school in the USA. Then I went to high school, which in America isn’t much of a dividing line, because almost everyone attends their local high school, whether they graduate or not. I studied music at UC Berkeley, but in a rather theoretical area. After a year-long break, during which I was a volunteer with Romani asylum seekers in London, I started my postgraduate studies in musicology at Harvard and after some years got my doctorate.

Q:  Which of those universities suited you best?

A:  I have nice memories of St. Mary’s College in Maryland where I spent my freshman year of college. After that I moved back to Prague for a year, and then I transferred to Berkeley. Berkeley is incomparably larger, so one gets a bit lost there, but I found a couple of professors who advised me well. I was afraid of Harvard, I thought it would be snobbish. However, it wasn’t – at least it wasn’t for postgraduate studies. There was an excellent group of students there and the opportunities for research were brilliant. In retrospect, some of the lectures seem to have been exaggeratedly leftist, but what else can you expect from idealistic professors, right? I’m an idealist myself, so I understand that.

Q: Financially it is extremely demanding to attend college in the USA – how did you handle it?

A:  Partly through loans, partly through stipends, and I worked full-time almost every summer. I didn’t pay anything for the doctorate – on the contrary, the university paid me, first just for showing up, and then for teaching students in Bachelor’s programs.

Q:  I presume your parents have always supported you in studying. Were they both college graduates also?

A:  My father yes, my mother just went to an academic high school with college extension courses. It’s a shame she never attended college, because there is no doubt she has what it takes. Even without it, though, she got pretty far in the academic world – in Maryland she taught the Czech language at a university run by the US Department of Agriculture. A Romani woman teaching Czech in America! Now she is studying operatic singing at a conservatory, which I think is fabulous, except she has somehow forgotten how to sing in Romanes.

Q:  Your husband also lectures at university? What school do your children attend, what grades are they in?

A:  My husband lectures in music history, which doesn’t just mean the history of “dead white men”, but also of jazz or popular music. My children attend schools where the classes are not numbered according to age – instead, each child is in the group that he or she needs most to be in. The children love their school, for which I am immeasurably grateful.

Q:  You established a project in the Czech Republic a few years ago called “Our Romani Child” (Naše romské dítě). How did it go? Is it continuing?

A: I didn’t establish it, that was the work of Mgr. Martina Vančáková and I was just hanging around. She always organizes everything excellently, she gives lectures on foster care and on Romani-ness, and also – fortunately! – she is constantly seeking other Romani lecturers besides me. Whenever I am in the Czech Republic, which is seven or eight weeks in the year, I always get involved as a volunteer and do programs for adoptive or foster families with Romani children, whether as part of the “Our Romani Child” project or with another association of foster parents. That’s my favorite work.

Q:  You are a member of other movements and projects, e.g., “Roma Woman” or nebo “Hlasohled”. You also blog. Do you have any energy for anything else?

A:  I’d say I am a rather unused member of several organizations, for example, the California-Kosovo association Voice of Roma, but I am always up to something as an activist. I basically have the need to constantly educate people, its probably a deformation stemming from my character rather than from my profession. The blog bothers me because I would like to write regularly and unfortunately I don’t get around to it. It is much more difficult for me to write a text that is more or less correct in Czech than it is in English. As I already indicated, I prefer teaching, and teaching children most of all. If no other opportunity is on the horizon, I go to my daughter’s or son’s school and the poor children have to listen to what I have invented for them this time. Last time we made candy apples with my son’s class and the children learned the connection between the English word “lollipop” and the Romani words “loliphab” or “phabaj”, which means “red apple”. Romani people used to make candy apples and sell them at fairs in Britain.

Q:  What about your band?

A:  It’s called Via Romen and its been working for many years, both with me and without me, even though I co-founded it with Vadim Kolpakov (Editors’ Note:  see our interview with him here). Since the members of the current lineup live in three different states, it’s a touring band, and as the mother of small children, that doesn’t suit me. I prefer to play and sing occasionally, mainly when an audience wants to learn something more about Romani people than that we are allegedly hot-blooded and therefore socially impossible and that our clothes are ablaze with color.

Q:  Did you and your family spend the summer in the Czech Republic this year as usual? What are the differences between life here and life in the USA?

A:  Yes, we had a crazy summer with the foster families and it was great, the children enjoyed it. This year we didn’t have to deal with any open manifestations of racism. Otherwise we’ve had rather bad luck in that regard, and my children from an early age have very well understood the difference between life in America, where no one objects to us, and a visit to the Czech Republic, where they are considered “gypsy” brats even when they behave like angels. Naturally there are other differences, for example, in social security, which is incomparably higher in the Czech Republic, or in health care, but that’s a long story.

Q:  You are co-organizing a conference and festival at NYU for next spring. What is its central topic?

A:  We want to open a dialogue between non-Romani and Romani people about how Romani people present themselves compared to how non-Romani people present them, such as music companies or the organizers of festivals. Sometimes non-Romani music producers present highly educated Romani musicians as fools who know nothing, who “only feel” and produce uncontrollable passion for the admiration of others. I don’t have anything against passion, but there is also a need to educate the public and show them what Romani people have in their heads, what they are communicating through their music, what their other aesthetic goals are besides passion.

New York, 24.10.2012 17:58, (Romano vod’i)
milica-

Milica Petrovic

Age: 23
Hometown: Belgrade, Serbia
The Future: Continue her legal education and use it to advance the struggle for Roma women’s rights
Loves: Education, playing piano, and attending activist gatherings, trainings, and workshops

 

Milica is a law student and activist working with Global Fund for Women grantee partner BIBIJA-Roma Women’s Center to end discrimination against Roma people in Serbia. BIBIJA provides community education programs, free legal services, counseling, and trainings on women’s human rights to Roma women in Serbia. Milica attended a workshop held by BIBIJA “and was immediately taken by the work the organization is doing. After, I realized I wanted to be part of it and do this work for life.”

 

Discrimination against Roma people is common in Serbia, and Milica says it’s the biggest problem Roma women face. Often this means that many Roma women are denied their basic human rights, including decent healthcare and job opportunities. Milica and her family have experienced these problems first-hand.

“Unfortunately, the biggest problem for Roma women is discrimination based on the ethnic and racial differences. Simply being Roma is a problem. Many Roma people, men and women, have problems in finding work or attending educational institutions,” says Milica. “It’s very sad for me to talk about this. We are all people. People need to realize that person’s beauty comes from within and not whether they have pretty skin, hair, and such. It is unbelievable to me that in 21st century we are still talking about discrimination, but unfortunately it is still present and very visible. When we look around we see it every day and that is a big problem.”

Milica acknowledges the diverse spectrum of Roma women in Serbia, and says that the problems each woman faces is different, but that one major issue is that many Roma women lack basic information they need to understand their rights to healthcare and education. “I would like for every women to be fully informed where and how to ask for help and guidance, no matter their situation,” she says.

Working with BIBIJA, Milica is determined to help women access opportunities that will support their empowerment. She believes that achieving women’s rights will lead to a healthier society and higher quality of life for everyone. “Women’s rights should not be ignored. Gender equality and freedom of speech are very important,” says Milica. “Women in 21st century shouldn’t have to experience being inferior in a society. To create a healthier environment we should have men and women, equally, participate and work for equality. That way a more broad advancement can be made.”

 

petogodišnjakinja

Petogodišnjakinja koja dokazuje da nikada nismo premladi za feminizam

Potreban vam je nov, osvježavajuć pogled na važnost feminističke borbe? Nema problema! Petogodišnja Eva sudjelovala je u projektu Channela 4 u sklopu kojeg je napravljena serija videa pod nazivom Tajni život četverogodišnjih, petogodišnjih i šestogodišnjih dječaka i djevojčica’.

U videu u kojem Eva svog prijatelja Judea uči karate imamo priliku vidjeti kako na važnost ženskih glasova gleda samosvjesna, osnažena djevojčica koja smatra da su djevojčice i dječaci potpuno jednaki i ravnopravni.

Na pitanje ‘Što je važno za djevojke kada odrastu?’, Eva jednostavno odgovara: „Da idu na posao i da glasaju, definitivno. Djevojke prije nisu mogle glasati, ali onda su se neke djevojke izborile za pravo glasa. Bile su jako šašave djevojke, jer su zbog toga poginule. Zato je jako važno da djevojke glasaju. Inače će se to opet dogoditi.“

Nakon što mu je Eva pokazala neke najosnovnije karate poteze, Jude je priznao kako mu se svidjelo što je Eva snažna, usporedivši je s popularnim junakom Hulkom.

 

amrita 1

Besmrtna slikarica koja je pomirila Istok i Zapad

Amrita Sher-Gil je bila istaknuta slikarica 20. stoljeća, jedna od najvažnijih indijskih, ali i svjetskih umjetnica. Njezina umjetnička ostavština bila je izjednačivana s dostignućima bengalske renesanse, a često ju se nazivalo indijskom Fridom Kahlo.

amrita 1

Amrita (na sanskrtu ‘besmrtna’) je rođena 30. siječnja 1913. godine u Budimpešti, kao prvo dijete Sikha Umraa Singha Sher-Gila Majithije i Židovke Marie Antoniette Gottesmann. Njezin otac bio je stručnjak za sanskrt i farsi, a majka joj je bila operna pjevačica. Godine 1921. obitelj se preselila u Summer Hill (Šimla, Indija).

Amrita je započela slikati kao petogodišnja djevojčica, a njezini roditelji su ubrzo prepoznali potencijal za razvijanje tog talenta, te su je počeli voditi na poduke. Malena Amrita je s osam godina svirala klavir i violinu, te je sa svojom mlađom sestrom, Indirom održavala koncerte i glumila u kazališnim predstavama u Gaiety Theatreu u Šimli.

Godine 1923. Amritina majka je upoznala nekog talijanskog kipara koji je živio u Šimli. Kada se vraćao u Italiju, s njime su pošle i majka i kći. Marie Antoniette Amritu je očito htjela izložiti utjecaju europske umjetnosti, kao i određenim slikarskim tehnikama, zgog čega započinje školovanje u Santa Annunziati, umjetničkoj školi u Firenci. Ipak, Amrita se tamo nije zadržala, te u Indiju vraća 1924. godine.

amrita-painting

Sa 16 godina s majkom se ponovo zaputila u Europu, ovoga puta u Pariz, kako bi u europskoj prijestolnici umjetnosti pohađala poduku kod Pierrea Vaillanta i Luciena Simona u Grande Chaumiere, potom u Ecole des Beaux-Arts (1930-34.). Inspirirali su je europski slikari poput Paula Cezannea i Paula Gauguina, a taj utjecaj zapadnog slikarstva vrlo je vidljiv u njezinim ranim radovima.

Godine 1932. naslikala je svoje prvo važno djelo, Mlade djevojke (‘Young girls’), čime je dospjela u famozni Grand Salon u Parizu kao najmlađa umjetnica koja je izložila svoje djelo, te jedina Azijka koja je zavrijedila to priznanje.

Young-Girls

Navodno se, mlada Amrita, upravo u Parizu upoznala s raskoši i porocima tadašnjih umjetničkih krugova. Ipak, čežnja ju je nagnala na povratak u Indiju, koju je možda više percipirala kao ishodište svoga identiteta nego li svoj rodni kontinent.

Upravo u Indiji, njezino slikarstvo je dosegnulo svoj vrhunac. Amrita je iskoristila najbolje od europskog i indijskog slikarstva, te tipično za indijsku kulturu, stvorila umjetničku masalu u kojoj se isprepliću utjecaji i tehnike od Cezannea do Jaminija Roya.

Amritino slikarstvo tako spaja najoštrije začine dvaju svijeta, vječito u prepirci i ljubavi, dalekih, ali istovremeno vrlo bliskih ljubavnika, Zapada i Istoka.

Godine 1937. krenula je na proputovanje Istočnom Indijom, tijekom kojeg su nastale neke od njezinih najznačajnijih slika poput Bride’s Toilet. Iako je dolazila iz imućne aristokratske obitelji, zabilježila je indijsku svakodnevicu s nevjerojatnim suosjećanjem. Od pobožnih asketa i siromašnih seljaka do maloljetnih mladenki, Amrita je zagasitim zemljanim bojama uspjela učiniti neke od scena i trenutaka besmrtnima.Brides-Toilet

Godine 1938. udala se za svog prvog rođaka, liječnika Victora Egana, te je s njime živjela u svom roditeljskom domu u Uttar Pradešu, no, navodno se upuštala u brojne afere i s muškarcima i sa ženama. Sa suprugom se 1941. godine doselila u Lahor (današnji Pakistan), gdje se iznenada razboljela, završila u komi, te zatim umrla. Postoje razne teorije o njezinoj iznenadnoj smrti, kao i njezinom životu, no to je nešto što je Amrita odnijela sa sobom. Učinit ćemo joj najveću počast ako se usredotočimo na ono što nam je ostavila kao zalog, na ono na što nam je ukazala zamrznuvši uvijek tako brzoprolazne trenutke života, koji je za nju, nažalost, bio prekratak.

Amrita nije Frida. Amrita je Amrita. Besmrtna. Svoja.