orsus-david4 (2)

Životna priča Davida Oršuša koji danas studira u Zagrebu

Velike priče

Briljantan David iz Međimurja. Odrastao je u romskom naselju i krenuo u školu bez da je znao hrvatski. Sad je na prvoj godini faksa

Moja mama, recimo, nikada nije otišla popiti kavu negdje, nikada nije bila u noćnom izlasku. Često joj opisujem kako je to i što sam sve prošao van romskog naselja. Pa me gleda očima punim čuđenja i kaže: ‘Joooj, što si ti sve doživio!’

David Oršuš odrastao je u romskom naselju Orehovica u Međimurju. Završio je srednju medicinsku školu u Čakovcu, a danas je na prvoj godini sestrinstva na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Ovaj 20-godišnjak ispričao nam je kako je izgledalo njegovo odrastanje kao Roma u Međimurju, te kako je pomirio dvije suprotne strane života u kojima se našao.

Imao sam tipično romsko djetinjstvo. Igrao se na ulici s ostalom romskom djecom i bilo mi je sasvim normalno da se iz kuća čuju svađe, da se u bilo koje doba dana čuje glasna muzika i da rijetko možeš imati tišinu i mir. Svejedno, bio sam zadovoljan tim romskim načinom života jer do ranih tinejdžerskih godina nisam znao za bolje.

Sve mi je to postalo nekako neobično kada sam krenuo u srednju medicinsku školu u Čakovcu. Preko tjedna sam živio u đačkom domu gdje sam se družio se i s neromskom djecom i tek tada sam počeo kužiti u kakvom sam drugačijem svijetu do tada živio.

Imao sam sretno djetinjstvo u romskom naselju

Mogu reći da sam imao sretno djetinjstvo. Danas je to moje naselje uređenije, postoje asfaltirane ceste, imamo i nogometna igrališta, ali ljudi i dalje žive istim načinom života. Puno se druže i međusobno su jako povezani. Nisu separirani u svojim dvorištima i uvijek se ljeti okupljaju na ulicama i tamo provode dane.

Ipak, smatram da su romska naselja rak-rana našega društva jer djeca tamo žive u potpunoj izolaciji bez kontakta s neromskim stanovništvom. Isključenost iz društva je ono što koči moj narod. U romska naselja se u zadnjih par godina ulaže, no nije stvar samo u struji i vodi, veći je problem stalno prisutna glasna glazba, loš odnos prema ženama i djeci, nepristojnost i općenito uvjeti koji nisu normalni za 21. stoljeće.

Dolazim iz velike obitelji. Imam dvije mlađe sestre, jednog starijeg i jednog mlađeg brata. Najstariji brat već radi i oženjen je, a ostali su još u školi i vrtiću. Roditelji mi ne rade. Mama je stala sa školovanjem u drugom razredu osnovne škole, a tata ima završenu osnovnu školu. Ne krivim ih što su prekinuli školovanje i oženili se kao maloljetnici jer je to kod nas bilo uobičajeno. Danas s njima imam više prijateljski odnos, jer su oboje još mladi.

Išao sam u segregirani vrtić. Nisam znao hrvatski jer se u romskim naseljima govori staro rumunjski, takozvani bajaški, pa smo u školi imali romskog pomagača koji nam je u početku sve prevodio. Bili smo dosta divlji jer u romskim naseljima nema pravila ponašanja, ali naša odgajateljica se jako trudila s nama i promjene su bile vidljive.

Bio sam jedini Rom na sestrinstvu

U osnovnu školu krenuo sam s ostalom romskom djecom iz naselja i prve četiri godine svi smo bili u istom razredu. Nismo se miješali s ostalom djecom i to se promijenilo tek u petom razredu. Škola mi je oduvijek bila veselje. Još kao klinac osjećao sam se nekako sretno što mogu svaki dan otići iz romskog naselja, naučiti nešto novo i vidjeti drugačiji život.

Učenje mi nikada nije predstavljalo problem. Htio sam raditi, imati mir i tišinu i u mom slučaju sve je to teklo nekako lagano. Bio sam jedan od najboljih učenika, a istaknuo sam se i među neromskom djecom. Još u osnovnoj školi sam bio volonter i pomagao djeci kojoj je teže išlo učenje. Imao sam poticaj profesora i pedagogice s kojom sam pred kraj osnovne odlazio na razgovore da vidimo koja bi srednja škola bila najbolja za mene.

Odlučio sam se za Medicinsku školu u Čakovcu jer me zdravstvo oduvijek zanimalo. Sjećam se da sam se kao klinac s ostalom romskom djecom igrao bolnice. Ja sam bio doktor, a oni moji pacijenti. U srednjoj sam krenuo na praksu u Županijsku bolnicu Čakovec i tu sam se susreo s divljenjem svojih kolega u bolnici. Kad su saznali da sam Rom u Medicinskoj školi imao sam njihov ogroman poticaj. Rekli su mi da još nije bilo Roma u ovoj struci i da im je to super.

Pričao sam s romskom djecom u bolnici koja nisu znala hrvatski

Jedno sam vrijeme bio na praksi na pedijatriji. Tamo su se liječila i malena romska djeca koja još nisu znala hrvatski. Plakala su cijeli dan. Meni je bilo zabranjeno govoriti bajaški jezik u ustanovi što je naravno razumljivo, ali sam prilikom jedne pauze razgovarao s glavnom sestrom i pitao je mogu li pristupiti toj djeci i ostalim Romima, ako vidim da se ne snalaze.

Dobio sam potvrdni odgovor i uspio sam stvoriti taj neki most između njih. Razgovarao sam s djecom koja su plakala. Pokušao sam ih umiriti, rekao bih im na bajaškom jeziku da će sve biti u redu, da će im mama doći u posjetu i u tom bi se trenutku ta djeca potpuno umirila. Teške su te situacije. I odraslom čovjeku bi bilo teško, a kamoli djetetu odvojenom od roditelja.

Pred kraj srednje škole bio sam na praksi u Orehovici, u tamošnjem Domu zdravlja i to mi je bilo super jer sam imao kontakt i s Romima iz naselja. Mislim da je to bila prekretnica, kada su me Romi iz naselja počeli drugačije gledati. Vjerujem da im je bilo drago što je tamo bio netko njihov.

Nisam želio pred prijateljima govoriti romski

Ne mogu reći da sam tijekom školovanja doživio diskriminaciju. U osnovnoj nisam niti mogao, jer nas je bilo puno Roma, a u srednjoj sam možda nekada krivo pomislio da me netko ružno gleda. Kada ulaziš u taj neromski svijet, nekako kao da na vlastitoj koži osjećaš diskriminaciju i kada nije prisutna. Primjerice, na praksi, kada bi mi netko rekao da nešto nisam dobro napravio, prvo sam pomislio da mi to govore jer sam Rom. Danas shvaćam da su to naprosto bili dobronamjerni savjeti i kritike. Profesori su bili stvarno dobri prema meni. Možda su me učenici malo čudno gledali na početku, ali svi su me vrlo brzo prihvatili.

Na početku sam osjećao jaku nelagodu. Sjećam se, kada bi me pod odmorom nazvali roditelji, uvijek sam se nekako odmaknuo u stranu da me prijatelji iz razreda ne čuju kako pričam bajaški. Ne zato što se sramim svojeg jezika nego zato što nisam znao kako će reagirati. Danas mi to nije problem, u međuvremenu sam se oslobodio.

Pred svima su mi rekli da prevrnem sve džepove

No, diskriminaciju sam doživio u Čakovcu izvan škole. Živio sam kroz cijelu srednju školu u učeničkom domu u Čakovcu gdje sam se družio i s romskom djecom koja su bila tamo smještena. Sjećam se kako smo jednog poslijepodneva otišli do obližnjeg trgovačkog lanca kupiti neke namirnice.

Vidjelo se da smo Romi, i po izgledu i po odijevanju. Ušli smo u grupici i svatko je tražio nešto za sebe. Ja sam bio prvi gotov i krenuo sam prema blagajni. Bio je jako veliki red i dok sam stigao na red, blagajnica mi je pred svima rekla da izvrnem džepove i pokažem što imam u njima. Bio sam u šoku. Rekao sam da nisam ništa uzeo, izvadio sam sve iz jakne i ostalih džepova. Bilo mi je grozno, vidjeli su me s ostalom romskom djecom i na temelju našeg izgleda zaključili su da smo loši.

Pitate me je li se ispričala na kraju? Nije. Prodavačica je bila prilično hladna i samo je oštro rekla da je to rutina i da su morali provjeriti jer se stalno događaju krađe. Slična situacija dogodila mi se i u jednom dućanu s odjećom u Čakovcu, gdje sam zaštitaru morao pokazati novac s kojim sam namjeravao kupiti odjeću.Nekako s vremenom zaboraviš na to, ali ostane ti negdje u podsvijesti. Zato i danas, kada odem u dućan, pazim da budem brz, da ne djelujem sumnjivo i da ne dođem opet u situaciju u kojoj bi se osjećao neugodno.

U učeničkom domu imao sam podršku odgajatelja

U srednjoj školi sam se dosta lomio, bilo je tjedana kada sam bio ponosan na sebe, pa tjedana kada se počneš zapitkivati što ja ovdje radim? Nisam znao gdje pripadam.

Najviše potpore imao sam u đačkom domu od odgajateljice Renate Novački. Puno smo razgovarali i imali smo prijateljski odnos. Često sam se osjećao čudno između ta dva svijeta i pitao sam je zašto se tako čudno osjećam, zašto mi je toliko nelagodno? Rekla mi je da ne brinem, da ću upisati faks i da više neću htjeti živjeti ovdje. To mi se tada činilo nemoguće.

Isto tako, već se u ranim godinama kao Rom susrećeš s pitanjem kada ćeš se oženiti i imati obitelj. Imao sam i ja taj pritisak da se moram oženiti do dvadesete i pričao sam o tome s gospođom Novački, a ona mi je rekla: ‘Nećeš. Ti ćeš za godinu dana završiti medicinsku školu i bit će ti nepojmljivo to što si sada rekao, bit će ti to smiješno. Htjet ćeš nešto drugo i vidjet ćeš kako ćeš se u Zagrebu otvoriti i postati slobodan čovjek’. I tako je i bilo.

U Zagrebu se konačno osjećam slobodno

Počeo sam sve više težiti tome da se maknem iz Čakovca, a to sam mogao jedino ako upišem faks. Kada sam došao u Zagreb, već sam prvi dan osjetio slobodu. Gledam ljude oko sebe; jedan priča jezikom kojeg nikad nisam čuo, vidim tamnopute ljude, Kineze i osjećam se toliko slobodno da mogu hodati raširenih ruku. Osjeća se razlika i na tome sam zahvalan svojim odgajateljima, što su mi stalno pokušali utuviti u glavu da će se stvari posložiti i da je Zagreb najbolji put za mene.

S nekih 15, 16 godina nisam znao što znači biti Rom u neromskom svijetu. Nisam bio svjestan da nas ima više studenata, da nas ima obrazovanih. U Čakovcu sam se osjećao između dvije vatre. Kao da sam jedini na svijetu koji doživljava nešto tako, ali kada sam došao u Zagreb, shvatio sam da nas ima još i da svatko od nas ima neku svoju priču. U učeničkom domu su uglavnom bila romska djeca, ali bili su to prosječni učenici koji su završavali trogodišnje strukovne škole i vraćali se u naselje, a ja sam težio nečemu više i bio sam odmah drugačiji.

Dolaskom u Zagreb , tražio sam zajednicu i htio sam upoznati što više mladih romskih studenata. Učlanio sam se u romsku organizaciju mladih Hrvatske koja je jedina aktivna romska nevladina organizacija u RH koja skuplja mlade ljude i kroz naš rad pokušavamo ostvariti društvo lišeno manifestacija anticiganizma. Unutar organizacije imamo 9 odjela; ja sam član odjela za zapošljavanje, vidljivost i medije, a uskoro planiramo otvoriti i odjel za zdravstvo koji ću voditi.

Ne želim odbaciti niti jedno društvo

Kada sam krenuo u srednju školu, imao sve veću potrebu da se infiltriram u hrvatsko društvo, da se ostvarim i da se počnem osjećati kao čovjek. Tijekom tjedna sam bio u domu i školi u Čakovcu, a vikende sam provodio u naselju i živio romski stil života. Osjećao sam se zbunjujuće i nisam više znao gdje pripadam i zato sam želio ostvariti i tu neku snažnu vezu i s neromskim društvom. Želio sam se potvrditi i krenuo sam s volontiranjem.

Prijavio sam se u Crveni križ, a prošao sam i natječaj za njihov interventni tim, pa sam prošao obuku i odlazio na teren pomagati ljudima. Želio sam tako osnažiti obje strane. I sad mi je dvadeset godina i znam da se nikada neću odreći svoje romske strane i romskog jezika, ali osjećam se sretno ovdje gdje jesam i osjećam pripadnost i hrvatskom društvu.

Ne želim da me se krivo shvati, ali u hrvatskom društvu se na sve jako gleda materijalno. Prolazim sada ulicama, vozim se tramvajima i volim slušati ljude. U tim se razgovorima puno toga vrti oko karijere i novca, a onda dođem doma u romsko naselje i toga nema. I zbog toga razloga ne želim odbaciti niti jedno društvo. Kad se zasitim profesionalnosti, škole i učenja, odem doma na par dana i osjetim tu neku opuštenost i privrženost. Pripadam dvjema, sasvim suprotnim, stranama života i dok ih spojim imam jedan jako lijepi osjećaj.

Ne bih volio da mi netko sada ugrozi ovaj osjećaj slobode

Da sam ostao u romskom naselju i da nisam otišao u đački dom, nisam siguran da bih mogao imati ovakav uspjeh. Okolina bi me usporila, ali i tamošnji uvjeti života. Doma ne bih imao wi-fi, printer, niti računalo, ne bih mogao samo tako otići posuditi knjigu koja mi treba. Vjerujem da bi mi bilo jako teško.

Sada sam u studentskom domu na Cvjetnom i kad završim faks postat ću prvostupnik sestrinstva. Plan mi je zaposliti se u bolnici. Trenutno radim posliće preko studentskog servisa kako bih mogao preživjeti.

Do sada smo na faksu imali online nastavu, ali uskoro nam počinju vježbe uživo i opet malo osjećam nelagodu. Ne znam kako će me moji kolege prihvatiti. Meni se nije problem maknuti kada vidim da netko loše postupa prema meni, ali ne želim da mi sad u Zagrebu, kada konačno osjećam slobodu, netko ugrozi taj osjećaj.

Isto tako ne bih volio da me gledaju kao čudo, kao studenta Roma koji je uspio. Svatko može uspjeti bez obzira odakle dolazi. Volio bih da se takvo mišljenje iskorijeni. Iz mojeg naselja studira nekoliko mladih, a dvoje ih je već završilo faks i želim vjerovati da se stanje s obrazovanjem malo popravlja u romskoj zajednici.

Najmlađoj sestri Lani otkrivam svijet izvan romskog naselja

Moja mlađa braća i sestre završavaju strukovne škole, ali nisam siguran da će ići dalje. Ne vidim tu nekakvu težnju za nečim višim kod njih. Ja na to ne mogu utjecati. No, bude mi krivo kada vidim neke svoje vršnjake iz naselja koji nikada nisu izašli u noćni izlazak, niti doživjeli mladenački život i druženje izvan naselja. Moja mama, recimo, nikada nije otišla popiti kavu negdje, nikada nije bila u noćnom izlasku. Često joj opisujem kako je to i što sam sve prošao van romskog naselja. Pa me gleda očima punim čuđenja i kaže ‘Joooj što si ti sve doživio!’.

Znam da je mama ponosna na mene, iako im je na početku bilo jako čudno što sam upisao faks. Nije im bilo jasno zašto se idem dalje školovati kada već mogu početi raditi i zarađivati, ali razumijem ih i nisam im to dublje objašnjavao. Dosta ljudi iz romskog naselja to ne bi shvatilo. Ostajući tamo, ne shvaćaju što život izvan naselja pruža.

I zato svojoj najmlađoj, 4-godišnjoj sestri Lani pokušavam otkriti drugačiji svijet. Kada god dođem kući, sjednemo na krevet i ispričam joj što sam sve vidio u Zagrebu, pokazujem joj slike adventa, opisujem joj kako ljudi sviraju i plešu na ulici. Želim joj otvoriti neke nove vidike, dok je još tako malena. Učim je hrvatski i jako je ponosna na sebe što zna brojeve do deset. Sama sebi plješće i to mi je još veći poticaj da s njom radim i da joj dočaram nešto drugo da se ne bi, kao ja, s petnaest godina osjećala izgubljeno između dva svijeta.