Književnik Jovan Nikolić otkrio novu fascinaciju: Ženskinje u Splitu imaju prekrasan repertoar psovki!
Kao gost programa Udruge Kurs “Pisci u rezidenciji“ u Splitu boravi njemačko-srpsko-romski pisac Jovan Nikolić (62) – književnik kojeg prijatelji zovu Joff, ovdje je stigao nakon Sajma knjiga u Leipzigu gdje je promovirao dvije knjige: “Orkestar žena koje su me ostavile“ (“Das Orchester der Frauen die mich verlassen haben“) na štandu Drava Verlage iz Klagenfurta, te “Anthologie“ njemačkog PEN Centra sa nekoliko njegovih uvrštenih tekstova.
Jovan Nikolić od 80-tih godina radio je kao novinar i kolumnist u beogradskim novinama i časopisima, Radio Beogradu i TV Novi Sad. Pisao je kazališne komade, nastupao kao glumac i pjevač, a napisao je velik broj stihova za pop i rock glazbu: za Radomira Mihailovića Točka i grupu SMAK, Generaciju 5, Zabranjeno pušenje i romski sastav Ođila, a posljednji tekst “Bubamara“ glazbeni je lajtmotiv filma “Crna mačka, beli mačor“ Emira Kusturice.
Zbog oštrih tekstova prema srbijanskom režimu prebjegao je u Njemačku, pa od 1999. godine živi u Koelnu.
Svrstan u antologije
Njegova je poezija prevedena na desetak jezika i svrstana je u mnoge međunarodne antologije – francuske, njemačke, austrijske, srpske i romske književnosti. Jovan Nikolić Joff danas slovi kao “nezamjenjivi glas romske literature u Europi“, a s njim razgovaramo uoči književne večeri zakazane za petak u 18 sati u kavani hotela Bellevue.
Što Vam je kao piscu pružila Njemačka, a što nije domovina?
– Njemačka je zaista primjer multikulture među europskim zemljama. Svojim programima za umjetnike iz čitavog svijeta, mnogobrojne organizacije poput Heinrich Böll Stiftunga, Akademije umjetnosti u Berlinu i ostalih koje je teško i nabrojiti, nude uvjete za rad, mir i potpunu posvećenost svomu radu, računajući mjesečnu novčanu potporu i stan, što je za pisce sa prostora svih zemalja bivše Jugoslavije gotovo nezamislivo.
Dakle, dobio sam nešto za što sam se morao ranije izboriti potpuno sam. U Njemačkoj sam za ovih 18 godina imao preko dvije stotine nastupa, ne računajući nastupe u Austriji i Francuskoj. U Srbiji, u organizaciji tamošnjeg UKS imao sam ukupno tri službena nastupa. Međutim, ipak sam dobio izvjesne književne nagrade u Srbiji, primljen sam u srpski PEN i objavljeno mi je šest knjiga poezije.
Kakav je bio put od izbjeglice do uglednog pjesnika? Kakvo je Vaše iskustvo?
– Imao sam prvo književno čitanje 1991. u Berlinu na Festivalu malih jezika, sa dr. Rajkom Đurićem, pjesnikom iz Beograda, lingvistom i autorom brojnih studija o romskoj kulturi. Ta večer je ostala vrlo zapažena i stekao sam već tada izvjestan broj prijatelja u Berlinu.
Međutim, to ukupno nije moralo značiti ništa, pogotovu što tada nisam imao namjeru živjeti u Njemačkoj. Osam godina kasnije bio sam primoran na izbjeglištvo, najprije iz političkih razloga, a zatim posljedično i egzistencijalnih. Po intencijama nekih ozbiljnih srpskih državnih ustanova trebao sam najednom postati bijednik.
Ali ja na taj njihov projekt nikako nisam želio pristati, iz razumljivih razloga, te sam se sa 44 godine života odlučio na egzistencijalni skok. Nakon toga uslijedili su neki sivi dani, ali poslije prve objavljene knjige pjesama i proze “Zimmer mit Rad“, “Soba s točkom“, stvari su krenule onako kako nisam očekivao ni u najslobodnijim maštanjima. Moram napomenuti da je u mom iskustvu bilo dosta sreće i Božje promisli.
Bijeg
Što Vas je konkretno natjeralo 1999. godine da spakirate kofere i počnete život na novoj adresi, na novom jeziku?
– U najkraćem, to je bilo bjekstvo od stanovitog političkog divljanja jer nisam mogao dijeliti sistem vrijednosti koji je tada bio nasilno instaliran – a ispostavlja se, do danas nije izmijenjen. Dapače, deformirao je u bestijarluk jednog samopromoviranog autokrata.
U jednom eseju napisali ste za Rome da su narod “koji ima zvuk ali ne i sliku“. Možete li malo objasniti za čitatelje Slobodne Dalmacije?
– Pa Romi se, od svoje prve pojave u evropskim zemljama još u 15. stoljeću, nikako drugačije nisu etablirali među većinskim narodima osim kroz muziku i muzičare. A ostalim pripadnicima tog, kako sam kazao “Pepeljuginog plemena“, pristup balu koji se naziva normalan ljudski život bio je nedopušten. Problem Roma kao najdiskriminiranijeg naroda u Evropi je i dalje nevidljiv.
Kao potpredsjednik svjetske asocijacije romskih pisaca, koliko svojim ugledom možete pomoći rješavanju problema koji tište Vaše sunarodnjake?
– Svjetska asocijacija romskih pisaca (IRWA) je moj osobni inžinjering i Dragoslava Dedovića, odličnog pjesnika i urednika programa na srpskom jeziku na Deutsche Welle radiju. Međutim, čovjek kojega smo izabrali za predsjednika, Veijo Balzar, finski pisac, nakon osnivanja uzeo je organizaciju, stavio pod mišku i odnio doma.
On je potpuno uništio i obesmislio tu organizaciju i vrlo konstruktivan i ambiciozan Program koji je zamišljen na prvoj deklaraciji u Koelnu 2002. godine – pao je u vodu. To je, inače, sudbina gotovo svih značajnijih romskih udruženja.
Angažirani ste i u školama s romskom djecom.
– Projekt RKK, Romski kulturni karavan, zamislio sam još 2008. godine i potom obilazio uglavnom njemačke škole, gimnazije, Sveučilište u Koelnu, i Innsbrucku, predavao učiteljima, socijalnim radnicima i pedagozima o osnovama romske znanosti. Cilj je bio učešće u programu “Schulle ohne Rasissmus“, Škole bez rasizma, koji se upravo tih godina počeo širiti po njemačkim državama, kao i pokušaj amortiziranja “anticiganizma“.
Osnovni problem narastajućih i fosiliziranih predrasuda o Romima bila je isključivo strahovita neobaviještenost o porijeklu i kulturi ovog velikog indijskog naroda.
Kakva je sudbina Roma književnika, koliko su primjetni na evropskoj književnoj sceni?
– U Evropi živi i stvara stanoviti broj književnika porijeklom Roma, Sinta, Gitanosa i drugih romskih podplemenskih grupa. Oni su poznati istraživačima, lingvistima i romolozima. Čak se niti međusobno ne poznaju! Poznati su, ispada, samo na rijetko organiziranim tematskim tribinama posvećenim romskom usmenom, tradicijskom i aktualnom pisanom umjetničkom stvaralaštvu.
Romi pišu na većinskim jezicima zemalja u kojima žive ili na svome dijalektu, od mnogobrojnih romskih dijalekata koji postoje danas u svijetu. Romski je jezik prije nekoliko godina standardiziran, ali imam izrazitu sumnju da će ga prihvatiti romski pisci kao i romski narod. U Njemačkoj živi i radi malo značajnijih romskih pisaca.
Najzanimljiviji su Ruždija Sejdović, Sintica Dotchy Reinhardt, te Ištvan Farkaš, o kojem ne znam gotovo ništa osim da je vrlo talentiran. Teško je govoriti o Romima piscima u Njemačkoj jer ih gotovo ni nema.
Očev orkestar i knjige
Do svoje 12-te godine selili ste od grada do grada, da bi se skrasili u formativnim godinama u Čačku. Na koji način Vas je djetinjstvo obilježilo kao književnika?
– Jednako kao i svakog drugoga pisca čija se poputnina nalazi u ruksaku djetinjstva. Ja sam odrastao neukorijenjen po mansardama hotela diljem čitave tadašnje SFRJ u kojima je salonski orkestar moga oca izvodio svjetski plesni repertoar. Tada mi je užasnu čamotinju preuzeo predivan svijet knjiga. I otada do danas nisam prestao boraviti u tom svijetu.
U knjizi “Orkestar žena koje su me ostavile“ pišete o svojim ženama, o svom životu, ali i o jednom nestalom vremenu. Koliko su žene utjecale na Vas?
– Moje su dominante estetske traume bile jedna sestrina velika lutka, koju je donijela tetka iz Italije, srcolika lica i s krupnim očima, i predivna Teta Barica, liječnica sa dječjeg odjela Bolnice u Derventi. U četvrtoj sam godini “fasovao“ plauritu i to me umalo koštalo života. Kasnije sam, izgleda, tragao za tim modelima, ali veća je zanimljivost da su mi sve bivše djevojke i žene bile muzičarke!
I mogu zamisliti kakav bi to bio moćan orkestar: Orkestar žena koje su me napustile. I što bi mi sve mogle odsvirati, od rekvijema do charlestona za bivšega. Knjiga je upravo tiskana na njemačkom jeziku, ali ako potpišem ugovor sa beogradskim izdavačem moći će se čitati i na našim, “deklarativnim“ jezicima.
Što pišete na rezidenciji u Splitu? Kakvi su Vam utisci o gradu?
– Uspješno sam već drugi dan po dolasku u Split “fasovao“ infekt na nozi i dragi pjesnik Edi Matić me morao voziti na Hitnu. Tako da su moji prethodni planovi o dugim šetnjama po gradskoj jezgri pali u more. Ali slušam, sjedeći po baštama restorana izvrsnu duhovitost Splićana i prekrasan repertoar psovki i pripsovki. Naročito su mi zanimljive psovke ispaljene iz usta ženskinja. To tako lijepo i muzikalno zvuči.
Ovdje radim na ispravljanju rukopisa nove knjige kratke proze “Hotel Nikaragva“ i fragmentarnim zapisima o dnevnim i noćnim slikama u Splitu, kojima sam imao radost svjedočiti. Split pamtim kao vojnik pokojne JNA na otoku Visu, kada sam folirao trbušne tegobe samo da bih dospio trajektom do splitske bolnice, te da bi u slobodno vrijeme šetao rivom i gledao kako gradske ljepotice prolaze kroz mene.
PLUĆA
Kažu da svaki Ciganin, muzičar, oboljeva na pluća.
Dobije astmu, sipnju.
Zato što je ciganska muzika tužna, prepuna molova.
Pa oboli vazduh uokolo.
Postane gust i težak, toliko opojan da umiru leptiri
I ptice veju sa neba.
A disanje – postaje jecaj.
Zato je Ciganima lakše da pevaju nego da dišu…
Piše Jasenka Leskur-Staničić /Foto Jakov Prkic/Hanza Media
Ne mogu shvatiti kada roditelji šalju svoju djecu prositi
Popričali smo s jedinom Romkinjom na Splitskom sveučilištu koja je prva od svoje rodbine dospjela do visoke škole
Melanija je jedna od 30-ak hrvatskih Roma studenata koji ruše predrasude o neobrazovanoj nacionalnoj manjini. Njen djed Alija Mešić osnovao je romsku udrugu u Zagrebu i dosta je vremena provodila s njim, pomagala mu je u radu, gdje je nastala i njezina ljubav prema ekonomiji, računima, računovodstvu, knjigovodstvu. Melanija je studentica Ekonomskog fakulteta te je jedina Romkinja na splitskom sveučilištu.
– Kao dijete bila sam jako živahna, išla sam na sve sportove koji su bili u mojoj blizini. Trenirala sam odbojku, rukomet, atletiku, folklor… Odrasla sam na Peščenici, to je kvart gdje su svi navikli na velik broj Roma, tako da se tamo nisam susretala s puno predrasuda. U osnovnoj školi u mom razredu nas je bilo petero Roma, samo sam ja završila školu. U srednju školu išla sam u centar grada, mama se malo bojala kako će me tamo prihvatiti.
Jesu li te prihvatili?
– Na početku prvog razreda jedan dečko ubacio je mobitel u moju torbu da ispadne da sam prijateljici ja ukrala mobitel. Hvala Bogu, mobitel je bio od cure s kojom sam bila dobra i ona je znala da to nisam ja, ipak nastala je neugodna situacija. Sebi sam kazala da ta situacija nije zbog toga što sam Romkinja, već zato što sam ja bila najbliža koja je do nje sjedila. Uvijek u svemu pokušam naći nešto pozitivno. Kasnije se nisam nalazila u neugodnim situacijama. Bila sam dobar učenik te sam išla i na tečaj engleskog jezika i tu sam bila dobro prihvaćena. Smatram da sam jako opuštena osoba, ili mi se sviđaš ili ne, nemoj me vrijeđati neću ni ja tebe.
Što te dovelo u Split?
– Dolazak u Split nije bio planiran, bila sam čak i protiv dolaska. Uvijek sam više voljela Zagreb kojeg sam smatrala svojim domom. Pošto nisam uspjela upisati fakultet u Zagrebu, iako su bili viši kriteriji u Splitu, uspjela sam se upisati i bila sam 15-a na listi. Nisam imala nikakvih neugodnih situacija, a neki fakultetske kolege su mi priznali, ako su i slutili da sam Romkinja da sam očito drugačija jer sam na fakultetu pa sam očito ‘normalna’.
Jesi li u Splitu ikada doživjela neugodnu situaciju?
– Imala sam u Splitu samo jednu neugodnu situaciju kada sam išla u pekaru. Djeca su u školi pokraj pekare imala odmor te su mi vikali ‘Ubi, zakolji da cigan ne postoji’.
Je li te to zasmetalo?
– Malo me je dirnulo jer mi to nikad nitko nije pjevao, nikada me nisu vrijeđali direktno zato što sam Romkinja. Kasnije sam shvatila da nije vrijedno moje brige već da više govori o njihovoj kulturi. Smatram da imam dobar kućni odgoj, te da su njihovi roditelji krivi jer sve ide iz obitelji. Naše ponašanje je odraz roditelja dok smo bili djeca.
Jesi li promijenila sliku o Splitu sada nakon tri godine života tu?
– Nikada se više ne bih vratila u Zagreb. Ovdje mi je savršeno. Kada sam u Zagrebu kažem mami da idem doma u Split. Tu mi je sve super, navikla sam na samostalni život dok je kod kuće drugačija situacija. Imam super grupu na fakultetu, svi smo iz različitih mjesta, samo njih par je iz Splita. Skupa se družimo i izvan fakulteta idemo vanka i jedno sve veliko dobro društvo.
Koji dio Splita ti je najljepši?
– Prije tjedan dana prvi put sam bila na Marjanu i bilo mi je prekrasno, išli smo pješke prijateljica i ja. Sigurna sam kako ću sada ići češće tamo. Kavu volim popiti u kvartu oko Kampusa. Ima nekoliko lokalnih kafića gdje smo se već skompali s zaposlenicima.
Jedina si u svojoj obitelji koja si upisala fakultet jeli ti to otežavalo situaciju ili si imala njihovu punu podršku?
– Imala sam ogromnu podršku svoje obitelji. Još u osnovnoj školi zacrtala sam si kako moram upisati četverogodišnju školu kako bi poslije mogla ići na fakultet. Nisam htjela gimnaziju, upisala sam ekonomiju kako bi nakon završene srednje škole ipak imala neku struku.
Otkud ljubav prema ekonomiji?
– Moj djed ima udrugu Roma u Zagrebu tako da sam već tamo nakon srednje škole mogla raditi. Tajnica koja je radila u udruzi puno vremena je provodila sa mnom, često sam joj pomagala u njenim poslovima i tako sam zavoljela ekonomiju. Nakon srednje škole nisam se mogla zamisliti da radim, željela sam se dalje obrazovati i tako sam upisala Ekonomski fakultet.
Koje je tvoje mišljenje zbog čega se Romi manje obrazuju?
– Te se stvari polako mijenjaju. Pričajući s Romima savjetujem im da je obrazovanje važno. Počevši od moje obitelji, ima dosta primjera gdje su odustajali od škole. Prvi moj brat je prestao sa školovanjem i to stalno prebacujem mami na nos, zašto mu je to dopustila. Oni ne shvaćaju da djeci oduzimaju znanje i kruh iz usta. Pitam se što će oni raditi ako ne steknu neko obrazovanje.
Koji problemi još muče Rome?
– Kod nas se djeca već sa 15 godina, pogotovo muška, smatraju odraslima. Kod nas i dalje postoji mala diskriminacija između muškarca i žene. Ja sam pojela svoje živce kako bi u svojoj obitelji ravnopravnost izbalansirala. U mojoj obitelji često mi kroz zezanciju kažu kako sam crna ovca te da sam posebna.
Najveći problem leži u tome što djeca već kao mala prose na ulici…
– Ti roditelji i djeca nisu svjesni svojih sposobnosti. Njih roditelji odgajaju da oni prose, oni su unutar kutije, oko njih su zidovi, uvjereni kako su oni cigani koji znaju samo prositi. Uvjeravaju ih da tako mogu zaraditi novce za igračke, a na žalost će to kasnije biti cigare, alkohol, a ponekad i droga. Većinom se ti novci djeci oslade. Smatram da su svi oni sposobniji od toga i kako mogu puno više u životu.
Kazala si kako si im pokušala ukazati važnost obrazovanja…
– Kažem im da moraju ići u školu, često kažu kako oni ne mogu pronaći posao i da im u tome neće pomoći edukacija. Smatram da bi trebali završiti bar neku trogodišnju srednju školu kako bi imali neke kvalifikacije. Dosta njih ne želi raditi fizički posao i misle da je sve teže od prošenja. Meni je to grozno i ne mogu shvatiti kada roditelji šalju svoju djecu prositi. Ja bih ih sve zatvorila u zatvor, davala takve kazne. Bila bih Hitler kada bi bila zastupnica u saboru za Rome. Povećala bih kazne čim staviš dijete na ulicu, a ne školuješ ga, kaznila bi ih sa sto tisuća kuna pa bi vidjeli kako bi se svi školovali. Pravila se trebaju postrožiti jer mi između sebe znamo kakva je loša situacija po ovim pitanjima.
Na Splitskom sveučilištu jedina si Romkinja i tako rušiš sve spomenute predrasude. Misliš li da si svojim primjerom potaknula mnoge na razmišljanje?
– Svakim danom se mijenjaju stvari. Baš sam jučer pričala s jednim članom romske zajednice i kazao mi je kako jedna organizacija ‘Roma versitas’ ima ideju poticati Rome na studiranje i školovanje. Ta organizacija pomagat će u smislu prilagodne, financijske pomoći i svega što ti treba prilikom obrazovanja. Organizacija će djelovati na nivou Hrvatske i nadam se da će biti značajna za sve one koji žele, a nemaju mogućnosti obrazovanja.
Koliko ti je djedova udruga pomogla u drugačijem shvaćanju potrebe za obrazovanjem?
– Koliko sam upoznata u Splitu nema puno Roma, vidjela sam po popisu stanovnika da ima možda samo dvoje koji su se izjasnili kao Romi. Tako da mislim da u Splitu nema potrebe za udrugom. S druge strane, djedova udruga pomogla je mnogim Romima u raznim pitanjima, tako i meni. Tamo sam sudjelovala u brojnim projektima. Već u petom razredu bila sam na informatičkom tečaju, to su bile brojne radionice, kada bi bili neki intervjui djed bi mi kazao da ja odgovaram na pitanja… Danas vidim kako sam kroz njegove projekte ‘Droga, ne hvala’, ‘KUD Romska duša’ i druge stekla brojna znanja i vještine.
Koji su ti planovi nakon što završiš fakultet?
– Trenutno ne razmišljam daleko u budućnost, ali mi je prvi cilj završiti fakultet. Kasnije ću se nastojati zaposliti. Djed mi često kaže kako ću ga naslijediti u udruzi, ali ne znam jesam li ja za to.
Iako kažeš da ne razmišljaš o poslu, ljetnu studentsku pauzu provodiš radeći….
– I ovo ljeto sam mislila otići kod tetke u Italiju odraditi sezonu, sada mi je cilj očistiti godinu na fakultetu do šestog mjeseca kako bih tri mjeseca mogla raditi. Imam plan upisati vozački, želim zaraditi svoje novce kako bih si to mogla priuštiti. Također, volim se šminkati, imam plan zavrišti neki tečaj, a najčešće novce trošim na kozmetiku tako da koja kuna viška neće škoditi.
Za kraj, koju bi poruku poslala svima koji se boje napraviti prvi korak pri ostvarenju svojih snova…
– Iako će zvučati kao klišej, kazala bih im neka vjeruju u sebe, neka budu jaki bez obzira na to što će ljudi reći. Ljudi će govoriti kako nisi vrijedan, u stvari jesi, trebaš znati pokazati da nisu u pravu. Volim se jako inatiti, kada mi netko kaže ‘ne možeš’ tek tada odlučim pokazati koje su moje krajnje gornje granice. Kasnije mi je to veći gušt nego da sam dobila na lotu. Mogu kazati kako je mene inat gurao naprijed. Bilo je situacija u osnovnoj školi, profesorica iz povijesti kazala mi je kako zbog loših ocjena neću upisati željenu školu. Nisam voljela učiti povijest. Odlučila sam sve ocjene povisiti, profesori su bili u šoku kako sam u tome uspjela. Danas evo mene na Ekonomskom fakultetu i u jednu ruku sam zahvalna profesorici što me na taj način potaknula, ne samo njoj, već svim profesorima koji su me gurali i podržavali u svemu. Smatram da predrasude dolaze od pojedinca. Svejesno je jesi li Rom, crn, žut ili bijel, Hrvat, Bosanac ili Srbin ako želiš uspjeti u onome što silno želiš. Mene profesor baci ispit zbog toga što nisam znala ili sam lijena za taj put naučiti i to je jedini razlog, a ne što sam Romkinja.
Antonia Klanac
Preuzeto sa: Dalmatinski portal.hr
‘Domovina je tamo gdje me ne tuku’
Svjetski je dan Roma, a Split ga je obilježio na najljepši mogući način, ugostivši jednog od najvećih romskih pisaca i pjesnika, Jovana Nikolića
Onaj koji se rodi kao Rom, u startu mu se sve loše dogodi, samim rođenjem, ne treba ti više ništa od loših stvari, dovoljno je da si rođen kao Rom
- travanj daleke 1970. godine proglašen je za Svjetski dan Romai tada je bio prvi međunarodni kongres romske inteligencije razasute po čitavom svijetu. Tog dana donešene su odluke koje svijet do dana današnjeg poštuje i obilježava, Romi su dobili svoju zastavu na kojoj je tradicionalan točak kao simbol njihove vječne migracije, ali i progona, zastavu koja je taj dan postala i službenom zastavom svih Roma. Usvojena je i himna romskog naroda, vječni “Gelem Gelem”, no tog dana europskim institucijama poslano je pismo koje će zauvijek promijeniti svijet, bolje rečeno svjetski odnos prema Romima. Do tada uvriježeni etnonim “Ciganin”“, po preporuci Kongresa Roma, mora se izbrisati, kako iz službenih akata, tako i iz institucionalnih dokumenata, žargona. Tog dana uspostavio se unutarnji etnonim među romskim intelektualcima i dogovoreno je da se u službeni naziv naroda uvede “Rom” (čovjek) i “Romni” (žena), što je u konačnici značilo – Romi.
Ta odluka promjene naziva jednog naroda imala je duboke konotacije, ne zbog promjene statusa jednog naroda, već zbog užasnih stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu, u logorima smrti Auschwitz Birkenau, Matthausenu, Treblinki i brojnim drugima. U tim logorima ljudi, Romi, obilježavani su tintom i to početnim slovima C1, C2, CM, a te tetovaže označavale su Rome po porijeklu, po drugom koljenu itd. Početno slovo oznake, koja se tintom obilježavala na nadlakticu značilo je – Cigan.
Osim tih obilježja, Romi su kroz holokaust morali nositi žute trake oko ruke koje su imale iste i slične oznake C, a koje su obilježavale cjelokupni narod kao Cigane, i romski intelektualci u svom dopisu svjetskim institucijama, naglasili su kako je sintagma “Cigan” izgorjela u pećima Auschwitza, i da ona toliko otrova u sebi nosi, toliko je izgubila svoj značaj, da je se Romi, kao narod službeno odriču. Tada se istaklo da se riječ ubila, kako metaforički, tako i stvarno, riječ Cigan koje je grčkog podrijetla, a znači “ne dirati”, da je ta riječ, od tog dana iz pijeteta prema masovnim žrtvama i užasnom stradanju jednog naroda, zamjenjena riječju – Romi. Taj prvi kongres pokazao je da Romi kao narod imaju svoje intelektualce, pisce, koji su osnovali Romsku Uniju, kojoj je bio zadatak da budućim naraštajima opiše patnju svog naroda, ali i da budno pazi da se prema Romima svi narodi odnose sa dužnim poštovanjem. Romi su ušli taj dan i službeno u članstvo UN-a, kao i u europski parlament.
Jedan od najvećih romskih pisaca i pjesnika, Jovan Nikolić, čovjek koji je sudjelovao u sastavljanju Deklaracije, učinio je čast Splitu i u kavani Bellewue, pod moderatorskom palicom Nebojše Lujanovića, razgalio Splićane svojom poezijom i kratkim pričama. Pjesnik, novinar i dramski pisac iza kojeg stoje zbirke poezije prevedene na brojne svjetske jezike, rođeni Beograđanin sa adresom u Kölnu, čovjek koji je zastupljen u nekoliko antologija, najcitiraniji i najnagrađivaniji romski književnik, suradnik Emira Kusturice u kultnom klasiku “Crna mačka – Beli mačor”, predstavio se Splitu, povodom Svjetskog dana Roma i romske kulture, progovorio je o sebi, svojoj političkoj emigraciji, Emiru Kusturici, Goranu Bregoviću, Neli Karajliću i brojnim drugima sa kojima je surađivao.
Split je, Jovane, svojevrstan “baksuz” tvog života, prvo ranjavanje u vojsci, pa sad i nakon toliko godina kada si ponovo u Splitu?
Hvala udrugi “Kurs” koja me ugostila u Splitu, to sa “ranjavanjem” je bilo zapravo na Visu, jer sam pošto – poto htio u Split, pa sam izmislio “ranjavnje” samo da sjednem na trajekt za Split samo da šetam rivom i gledam tako lijepe žene koje su prolazile kroz mene.
Kako kroz tebe?
Pa one nisu prolazile pored, već kroz mene, tada Splićanke nisu baš interesirali vojnici sa maslinastim šinjelima i vojničkim torbam preko ramena u kojima je bio CSO, a ne vjerujem da ih interesiraju i danas, ali sada kada sam nakon toliko godina u Splitu odlučio sam samo da šetam i da se divim gradu i naravno, predivnim Splićankama, a zaglavio sam, da, ponovo u bolnici zbog neke male rane. Tako se moja šetnja Splitom ponovo svela od kupatila do dnevne sobe splitskog KB-a.
Toliko si dugo vani, u Njemačkoj, da te iznenadilo koliko Splićanke psuju?
Ja se družim u Koelnu sa brojnim Splićankama i sa njima imaš specifični audio doživljaj, ali ovih dana, hodajući mojim Splitom zbilja sam ostao oduševljen sa toliko slatkih, toliko sočnih, onih pravih, literalnih psovki, citirat ću samo jednu, preko puta mog apartmana ima jedna Splićanka i ona svom mužu kaže: “Jesi ti bija tamo?”, a on će: “Nisan!”, na što će ona:“E pa odi u tri kurca!” Sada zamislite tu divnu psovku koju prvi puta čujem, zamislite tu neman sa tri glave kako po Splitu plaši kineskinje sa fotoaparatima, mene te psovke vesele, čine mi život i kolorit onog Splita kojeg pamtim iz svojih mladih dana.
Devedesetih zbog političkog progona odlaziš u Njemačku i tamo nastavljaš svoju karijeru.
Ja sam morao otići, situacija je postala nepodnošljiva, zamjerio sam se tadašnjim vlastima, a pisci, nepodobni, počeli su da nestaju preko noći, kao i novinari, osjetio sam da je vrijeme, nakon šest knjiga, pisanja za etablirane časopise, rock grupe, koji su naručivali tekstove od mene, da jednostavno ostavim sve, sve do tada što sam radio i – odem. U Njemačkoj sam nastavio pisati, u sedamnaest godina koliko sam gore imam potpunu slobodu, šutim i radim, pišem.
Tvoj otac je bio muzičar, saksofonist, a majka pjevačica, tvoji roditelji na neki su način obilježili tvoj životni put? Tvoju poetiku sažeo je Dragoslav Dedović u jednostavnu frazu kako si na majčinom jeziku našao formulu očevog svijeta?
Porijeklo, onaj koji se rodi kao Rom, u startu mu se sve loše dogodi, samim rođenjem, ne treba ti više ništa od loših stvari, dovoljno je da si rođen kao Rom, a moja obitelj imala je sreću da nije boravila na jednom mjestu. Na jedom festivalu moja majka i moj otac su se zagledali i ona je jednostavno pobjegla s njim. Drugačije nije ni moglo. Moja majka je bila iz dobrostojeće, ugledne beogradske obitelji sa Čubure, obitelji koja nikada ne bi pristala da se uda za Cigana. Taj njen podvig, ta njna životna karma, odluka da zbog ljubavi, zbog srca koje je vodilo izbere takav život razlog je što ja postojim i moju majku ja duboko poštujem zbog toga. Ta romantična priča provlači se kroz moje knjige.
Srbija, Njemačka, gdje je tvoja domovina, gdje se osjećaš kod kuće?
Postoji jedna stara Romska izreka da je domovina tamo gdje te ne tuku, domovina je tamo gdje ima kruha, no ja ću ti sada izrecitirati jednu svoju pjesmu, a ona se bš zove Domovina i neka ti bude odgovor na tvoje pitanje: “Moja je domovina memljiva soba/krevet, ćilim i česma/hladno je, bledi sijalica, i snovi i nedovršena pesma/U mojoj domovini ostaci na stolu hleba i sira, legnem, šutim, pušim, uključim radio da svira”.
Crna mačka – beli mačor, film koji te na neki način proslavio, pjesma Bubamara, kako je ona nastala?
Jednoga dana kod mene na Čuburu je došao Nele Karajlić, i reko slušaj ti ovo najbolje radiš, nema ko drugi. Pustio mi je neku svoju kasetu i objasnio mi da snimaju film, on i Kusturica. Ta pjesma koju mi je pustio parafraza je čardaša, imao je nekakav tekst i muziku, uzeo sam malo gledao, pa dodao “điđi – miđi bubamara”, i taj refren, Šaban Bajramović, koji je isto dopisao svoje, odmah je istaknuo kao ključan, ne samo za pjesmu, već za cijeli film. Ovo je hit, rekao je Šaban i to je bilo to.
U tvojoj poeziji osnovni motivi su san, magija, sudbina, fatalizam.
To su odlike i glavne koordinate romske poezije. Taj naturalistički, izravan i jezgrovit izraz. Nema tu suvišnih ukrasa i praznog hoda, nema tu iluzija i uljepšavanja, sirova je to poezija, kao što je sirov i romski život. Znaš, svi muzičari Romi umiru mladi i svi umiru od oboljenja pluća, svoju muziku punu tjeskobe oni njome napune prostorije u kojima sviraju, pa je udišu ponovo, onako tešku i punu dima. Život je opasan po život, tako bih ja to nazvao u slučaju nas Roma.
Romi su generalno razjedinjeni. Danas je Romski kongres, jedini dan nakon Đurđevdana kada su Romi ujedinjeni?
Problemi su veliki i ne traju od jučer. Romi generalno u svojim redovima imaju dosta i previše onih koji gledaju osobne koristi, a ne koristi opće, romske zajednice. Tužno je to, ali je tako, nažalost.
Kusturica? Bregović?
Goran Bregović, ja o njemu naime imam jako loše mišljenje, on je romske narodne pjesme, konkretno pjesmu Ederlezi i Đurđevdan ukrao turskim Romima, to su dvije narodne pjesme koje je Bregović potpisao u svoje ime. On je jako dobar matematičar, genije zla, on je bio svjestan, kada uzmeš narodnu pjesmu da te nema tko tužiti, a matematičar je jer ga mnogi tuže za milion ili dva, a on je na njihovim pjesmama zaradio desetke miliona. Bregović je mangup, ali na osnovu tih stvari on je napravio i puhački band sa kojim trenutno svira, no problem je što u multikulturalnom svijetu sada percipiraju romsku muziku kroz taj novi pravac kojeg je Bregović uspostavio, ja ga zovem GMO muzikom, u tome je recimo problem koji ja imam s Bregovićem. A Kusturica, mislim da njegov film “Underground” najbolje govori o njegovom stanju, njegove psihe iako mu se mora priznati da je veliki radoholičar i pošten u isplati honorara. Njegov svjetonazor, s druge strane je kao i njegova osobnost, jako, jako problematična.
Ivo Anić
Svjetski Dan Roma
Dragi naši čitatelji,
Sutra se diljem svijeta obilježava Svjetski dan Roma. Povodom svjetskoga dana Roma dajemo kratku povijest te razlog obilježavanja.
Svjetski dan Roma obilježava se 8. travnja u znaku sjećanja na prvi kongres Roma. Ovaj datum označava dan kada su se Romi intelektualci sastali prije 46 godina na prvome kongresu Roma, održanog od 8 do 12 travnja 1971. godine u Londonu (Engleskoj).
Tijekom 60-ih godina uspostavljene su brojne romske organizacije u Francuskoj i Velikoj Britaniji. U ovom periodu nastaju i prve romske organizacije u Srednjoj i Istočnoj Europi. Zajedno sa rastom broja nacionalnih romskih organizacija, rastao je i interes za stvaranje međunarodne romske organizacije. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, Romi iz brojnih europskih zemalja, susreli su se u Londonu u travnju 1971. godine. Delegacija Roma iz tadašnje Jugoslavije predvodio je Slobodan Berberski, a u njoj su sudjelovali i Nusret Seharsoj iz Prizrena ( Kosova) i Faik Abdi iz Skopja ( Makedonije).
Na prvome Kongresu, za koji se smatra da je prvi istinski međunarodni sastanak Roma, raspravljalo se poglavito o jeziku, kulturi, obrazovanju, društvenom položaju Roma, Stop rasizmu, diskriminaciji i egzilu.
Kongres je rezultirao prihvaćanjem naziva Rom a dotadašnji nazivi Cigan, Zigeuner Gitanos itd. označeni su kao nedostojni i uvredljivi! Dogovoren je izgled romske zastave plava boja u gornjoj polovici simbolizira nebo i mir, zelena boja u donjoj polovici simbolizira put i slobodu kretanja, crveni kotač u sredini simbolizira mukotrpnu povijest romskoga naroda i donesena je odluka da službeno bude romska himna „Dželem, dželem“.
Formiran je prvi međunarodni saveza Roma (International Romani Union – IRU) koji još dan danas djeluje.
Održavanje Kongresa doprinijelo je povećanju uključenosti Roma u društveni život i potaklo osude diskriminacije i rasizma nad pripadnicima romskoga naroda.
Nakon prvog Kongresa Roma dolazi do porasta broja romskih nevladinih organizacija, klubova i kulturno-umjetničkih društava.
Romi su tradicionalni miroljubiv narod, potiču sa prostora današnje Indije.
Nakon prvih znakova diskriminacije i progona napuštaju Indiju i u traganju za boljim uvjetima života.
U Hrvatskoj službeno živi 16.975 Roma iako se zna da je brojka puno veća. Procjenjuje se da je oko 30 do 50 tisuća Roma. U Europi živi 12 do 15 milijuna Roma. A u svijetu se procjenjuje da živi oko 25 milijuna Roma.
Iako čine najveću “manjinsku” zajednicu, često su tretirani kao građani drugog reda. Brojne romske udruge, predstavnici Roma, Vlade i pojedinci pokušavaju zadnjih 20 godina promijeniti sliku o Romima, napredak je jako spor ali vidljiv je te ima poboljšanja.
Povodom Svjetskog dana Roma u Hrvatskoj i svijetu se organiziraju različite manifestacije, tribine i programi u kojima se predstavljaju jezik, običaj i kultura Roma, kao i brojne prigode u kojima se nastoji u javnosti podići razina svijesti o važnosti integracije Roma u društvo. Osobito su važna usmjerenja na obrazovanje romske djece, zaštitu prava djece kako bi im se osigurala dostupnost odgoja i obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite te svih ostalih prava koja imaju svi građani.
Vlada Republike Hrvatske nastavlja raditi na unaprjeđivanju položaja i ostvarivanje prava romske nacionalne manjine Provedbom nacionalnih dokumenata posvećenim romskoj nacionalnoj manjini, Nacionalna strategija za uključivanje Roma, za razdoblje od 2013.-2020. godine i Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma, na sustavan se način pomaže poboljšanju uvjeta života te integraciji, kao i suzbijanju svih oblika diskriminacije, uz očuvanje romskog identiteta, kulture i tradicije.
Nacionalna platforma za Rome „Živjeti jednakost“, projekt je Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina kojeg sufinancira Europska unija, preko posebnog natječaja za dodjelu bespovratnih
sredstava za sve države članice u okviru kreiranja nacionalnih platformi za Rome u skladu s Europskom platformom raspisanog krajem 2015 godine.
Cilj ovog projekta je potaknuti provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma na lokalnoj i regionalnoj razini za razdoblje od 2013. – 2020. godine. Time se želi unaprijediti suradnja i uskladiti djelovanje provedbenih partnera i drugih dionika čije su aktivnosti usmjerene na uključivanje i poboljšanje socio-ekonomskoh položaja Roma u Hrvatskoj.
Ključno dokidanje društvene isključenosti Roma jest osigurati da sva romska djeca moraju završiti osnovnu školu, a to je odgovornost države. U Hrvatskoj je također izražen problem napuštanja redovnog školovanja romske djece, osobito djevojčica. Nastavak diskriminacije Roma u 21. stoljeću je neprihvatljiv.
Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a, u članku 1. navodi: “Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.”
Iako se gotovo nitko ne bi odlučio suprotstaviti izrečenoj istini, svjedoci smo da Romi trpe nepravdu u brojnim zemljama svijeta. Unatoč nastojanjima što je svaka vlada obećavala rješenje tog problema, njihov se položaj nije bitno promijenio. Romi su i dalje segregirana grupa kojoj treba pomoć jer su slabijeg obrazovnog i imovnog stanja, obilježena trajnim siromaštvom, zbog uvjeta života su kraćim životnim vijekom te su zapostavljeni – a sve zato što pripadaju jednoj određenoj nacionalnoj skupini.
Prije svega, romska djeca imaju bitno slabije šanse postići uspjeh u životu. To je činjenica koja treba poticati na promišljanje o stanju društva koje je dužno o tome voditi računa. Briga o njegovanju kulture, jezika i običaja Roma, određuje stupanj tolerancije i demokratičnosti društva u kojem oni žive.
Predrasude prema Romima dovode do njihove sustavne diskriminacije u svim područjima društvenog života: od obrazovanja do zdravstvene i socijalne skrbi, te zapošljavanja. Uvjeti stanovanja ispod su nivoa za očuvanje ljudskog dostojanstva i ne daju osnova za nadu sretnoga života Roma u zajednici. Činjenica da se brojni Romi ne žele izjašnjavati Romima, već pripadnicima većinske nacije, dovoljno govori o tome.
Nažalost, predrasude prema Romima manifestiraju se i u medijskim istupima javnih osoba i političara, koji pri tome olako prelaze preko činjenice da se radi o grupi kojoj niti jedna zajednica u povijesti nije dala jednaku priliku.
Poboljšani položaj i uspješnost Roma svakako će dati i povoljniju sliku o društvu u kojem živimo.
Stoga želimo na ovaj dan koji se jednom u godini obilježava uputiti poruku, prije svega političarima i javnim osobama, ali i svima ostalima, da prihvate kao svoje načelo citiranu misao iz članka 1. Opće deklaracije o pravima čovjeka.
«Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.»
Sa e Romnjenge thaj e Romenge baxtalo lumako dive!
Svim Romkinjama i Romima želimo sretan Međunarodni dan Roma!
E.M
Jakovčić: Istra i Međimurje primjeri su trajne brige o pravima Roma
Iskustva Istre i Međimurja pokazuju pravi put za integraciju Roma i poštivanje njihovih manjinskih prava, istaknuo je zastupnik Ivan Jakovčić (IDS-ALDE) u ime Kluba zastupnika europskih liberala u raspravi u povodu Međunarodnog dana Roma
“Uz Rome se, na žalost i danas, vežu pojmovi kao što su segregacija, rasizam i netrpeljivost. Sve to je u izravnoj suprotnosti s vrijednostima za koje se mi, u Europskoj uniji, zalažemo- za toleranciju i uvažavanje različitosti”, kaže Jakovčić.
Romi su, uz Židove, najviše stradali u Drugom svjetskom ratu. Uz nacističku Njemačku, rekao je Jakovčić, i ustaška NDH bila je jedna od zemalja u kojoj su se ljudi proganjali i ubijali samo zato što su bili pripadnici “krivog” naroda, rase ili vjere.
“Uz sve te tragedije iz prošlosti, danas u Hrvatskoj postoje odlični primjeri sustavne brige o manjinskim pravima Roma. Podsjećam da sam, kao istarski župan, pokrenuo i realizirao niz projekata na korist romske manjine i njihove integracije. Otvaranjem posebnih vrtića i stipendiranjem školovanja romske djece, organiziranjem medijskih nastupa kako bi Romi predstavili svoju kulturu, pružanjem potpore njihovim poduzetničkim projektima te njihovim uključivanjem u nacionalna vijeća za pripadnike manjina uvelike se poboljšava položaj i uključivost romske zajednice”, istaknuo je Jakovčić.
I Međimurje, gdje postoje romska naselja, uz sve probleme, dobar je primjer brige o Romima. No nacionalni i europski programi, upozorio je Jakovčić, neće zaživjeti ako se u njihovu provedbu u potpunosti ne uključe regionalne i lokalne vlasti.
“Pozivam Europsku komisiju da razmisli kako europski novac izravno usmjeriti prema lokalnim i regionalnim vlastima jer je to najučinkovitiji put za što uspješniju integraciju Roma”, zaključio je Jakovčić.
OKRUGLI STOL „Iskustva u radu s romskom djecom u dječjim vrtićima, školama i knjižnicama na koprivničkom području“
U povodu Svjetskog dana Roma, koji se obilježava 8.travnja, u koprivničkoj Knjižnici i čitaonici „Fran Galović“ održan je 8. okrugli stol „Iskustva u radu s romskom djecom u dječjim vrtićima, školama i knjižnicama na koprivničkom području“ na temu „Suradnja s roditeljima Romima“. Uz Knjižnicu, suorganizatori su bili Udruga Roma „Korak po korak“ Koprivničko-križevačke županije, Pučko otvoreno učilište „Korak po korak“ iz Zagreba i Mreža podrške romskoj djeci REYN Hrvatska.
Izlaganja o programima i projektima osnaživanja romske djece i njihovih roditelja održali su viša stručna savjetnica za obrazovanje Roma u Ministarstvu znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske Ermila Pozaić, koordinatorica Mreže podrške romskoj djeci REYN Hrvatska i predstavnica POU Korak po korak Zagreb Asja Korbar te učiteljica razredne nastave u OŠ Dr. Ivana Novaka Macinec Vesna Perhoč. Primjere dobre prakse sa šireg koprivničkog područja predstavile su ravnateljica Gradske knjižnice Đurđevac Antonija Mandić, roditelji Romi Željko Oršoš iz Reke i Alen Balog iz Botova te romski pomagač u nastavi Mladen Bogdanić i učiteljica u Osnovnoj školi „Prof. Blaž Mađer“ Novigrad Podravski – Područna škola Plavšinac, Višnjica Šestak.
U ime Koprivničko-križevačke županije Okruglom su stolu prisustvovale pročelnica Upravnog odjela za zdravstveno-socijalne djelatnosti Željka Koluder Vlahinja, viša savjetnica za kapitalne projekte u školstvu Ana Mušlek i viša savjetnica za kulturu, udruge, sport i nacionalne manjine Vesna Peršić Kovač.
Pročelnica Koluder Vlahinja pohvalila je Knjižnicu koja brojnim projektima i programima pomaže romskoj zajednici, za što je primila i nekoliko nagrada, te je naglasila kako će primjeri dobre prakse poslužiti kao smjernice za daljnje aktivnosti.
„Koprivničko-križevačka županija od 2015. godine ima Vijeće romske nacionalne manjine, čiji rad Županija financijski podržava, kao i kulturne i edukativne aktivnosti udruga na našem području s kojima ostvarujemo odličnu suradnju. Važno je istaknuti i kako smo krajem prošle godine donijeli Akcijski plan za socijalno uključivanje Roma, a jedna od ključnih mjera je poticanje romske djece na obrazovanje, a njihovih roditelja na suradnju s odgojno-obrazovnim ustanovama.“, kazala je pročelnica Koluder Vlahinja.
Uvod u stručni skup s pregledom tema i zaključaka s dosadašnjih okruglih stolova dala je ravnateljica Dijana Sabolović-Krajina, a okupljenima se obratio i predsjednik Udruge „Korak po korak“ Franjo Horvat, koji je istaknuo: „ I dalje je najveći problem nepoznavanje hrvatskog jezika, posebno kod djece koja dolaze iz romskih naselja, i zato nam je važno što više uključiti romsku djecu u vrtiće kako bi od najranije dobili mogla krenuti s učenjem, što će im pomoći u daljnjem obrazovanju i integraciji u društvo.“
Knjižnica i čitaonica „Fran Galović“ od 2010. godine organizira okrugle stolove koji imaju nekoliko ciljeva. Prvi cilj je poboljšati životne šanse romskoj djeci koja žive u siromaštvu i teškim uvjetima kroz formalne i neformalne oblike obrazovanja kako bi se što lakše uključila u život lokalne zajednice i društva.
Drugi je cilj potaknuti što veću i kvalitetniju uključenost romske djece i mladih u obrazovni proces, a treći poboljšati stručne kompetencije stručnjake različitih profila koji rade s pripadnicima romske zajednice te omogućiti umrežavanje stručnjaka iz različitih područja i različitih profila i njihovu suradnju s romskim udrugama, predstavnicima Grada Koprivnice, Koprivničko-križevačke županije i općina na širem koprivničkom području.
Preuzeto sa: prigorski.hr