Sjećanje na časnu ženu koja je spasila židovsku djevojčicu

/in , , /by

“Samo zahvaljujući Hajriji ja sam danas živa”

Samo zahvaljujući »majci« Hajriji ja sam danas živa, i voljela bih da sam joj mogla reći koliko je volim i koliko mi znači, kaže Ester Stela Levy koju je Hajrija spasila od smrti u koncentracijskom logoru

Hajrija Imeri-Mihaljić jedina je pripadnica romskog naroda čije je ime isklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu, na kojem se nalaze 23 tisuće imena nežidova iz cijelog svijeta – Pravednika među narodima koji su za vrijeme Holokausta, riskirajući vlastiti život, spasili na tisuće Židova. Ništa drugo se o toj ženi ne zna – ni gdje je rođena niti sahranjena, ne postoji njena fotografija, osim u srcu Ester Stele Levy, rođene Buhar, danas 77-godišnjakinje iz Tel Aviva, koju je hrabra Hajrija spasila od smrti u koncentracijskom logoru. Svojevrsno posljednje počivalište Hajrija je, osim na Zidu časti, dobila u potresnom dokumentarnom filmu »Pravednica Romkinja« Jakova i Dominika Sedlara, koji je povodom 27. siječnja, Dana sjećanja na žrtve Holokausta, prikazan u Zagrebu, i na čijoj je projekciji sudjelovala i Ester, umirovljena odgajateljica u vrtiću, žena zbog koje je Hajrija davne 1946. godine što autobusom, ali većim dijelom pješice jer novaca za autobus nije imala dovoljno, prešla preko 550 kilometara od Kosovske Mitrovice do Beograda da bi ju još jednom, nažalost posljednji put, vidjela.

 

Pralja i pomoćnica

Priča i počinje u Kosovskoj Mitrovici, u obitelji Jaffe Bukice i Blagoja Buhara, Židovke i Srbina kojima se 1940. godine rodila kći, nazvana Ester po baki Židovki, kojoj su odmah dali i nadimak Stela. Za obitelj je kao pralja i kućna pomoćnica godinama radila Romkinja Hajrija, koja je u vrijeme Esterinog rođenja imala trideset godina, i petero djece. Kad je Ester imala godinu dana, krenule su deportacije Židova u logore pa su Esterini roditelji otišli u partizane, a djevojčica je ostala s bakom te su zajedno završile u četničkom logoru u Mitrovici, iz kojih su kretale daljnje deportacije Židova u nacističke logore smrti. Hajrija je, uzevši i vlastitu djecu za ruke, otišla u četnički logor i od stare Ester uzela djevojčicu te iz logora neprimjetno izašla. »Ja sam stara i nije važno što će mi se dogoditi, ali ovo dijete mora živjeti. Podigni ju kao vlastitu kći i jednog joj dana reci tko je, i tko su joj pravi roditelji«, kazala je baka Hajriji. Romkinja je po povratku u svoj kućerak u selu Ade pored Mitrovice, dijete odmah nazvala imenom Miradija i učinila ju malom Romkinjom, koja je narednih pet godina provela u toj obitelji, spašena od sigurne smrti u konclogoru. Živjela je kao i ostali, rano djetinjstvo provodeći sa »braćom i sestrama«, i naučivši samo romski jezik, kojeg danas govori malo, ali se sjeća romskih pjesama koje je tada naučila.

Kad je rat završio, a i Hajrijina se obitelj spasila od smrti zahvaljujući samo činjenici što se u logore deportiralo Rome lutalice, ne i one koji su negdje bili trajno nastanjeni, Hajrija je pokušala doznati bilo što o Esterinoj obitelji, no nije uspjela. Tad je djevojčici prvi put i rekla tko je ona zapravo. Nakon što je, međutim, između Hajrijinog muža i susjeda došlo do svađe oko neke zemlje, susjed ih je na policiji optužio da su ukrali židovsko dijete, te iz Beograda u Ade 1945. stiže Josef Josifović, zadužen da na tom području pronalazi židovsku siročad. Malu, tada petogodišnju Ester odvode u beogradsko sirotište, u kojem ona odbija jesti od žalosti što su je odvojili od obitelji, i ne progovara zato što ju nitko, budući da govori samo romski, ne razumije.

Kroz neko vrijeme u sirotište stiže učiteljica, poslana tamo jer zna ponešto romskog. Dijete upita kako se zove i tko su joj pravi roditelji, a kad joj mala Ester odgovori »Bukica i Blagoje«, žena pada u nesvijest te po buđenju progovara: »Ljudi, pronašla sam svoju kćer«. Bila je to Bukica – koja je preživjela rat, sudbina Esterinog oca nije poznata – koja se ubrzo udala za Židova koji je i sam u Holokaustu izgubio obitelj te su njih troje 1948. otišli živjeti u Izrael.

Dirljiv zadnji susret

Dvije godine prije, međutim, Hajrija je sama, najviše hodajući, stigla u beogradsko sirotište nakon što je doznala da se tamo nalazi njena Miradija. Susret je, sjeća se Ester i danas, bio vrlo dirljiv, a ona je bila presretna što vidi »majku«. Nikad ju nakon toga više nije vidjela, ne zna jesu li joj stizala mnogobrojna pisma koja joj je pisala iz Beograda i Izraela, niti je ikad uspjela doznati što je s Hajrijom na kraju bilo, i gdje je sahranjena. Ne zna ništa ni o njenoj djeci. S biloškom majkom, Ester se nije nikad zbližila, niti je s njom o Hajriji razgovarala do 14. godine, kad je ubrzo zatim otišla živjeti u kibuc, završila školu, udala se i rodila troje djece. Jaffa, njena kći, nazvana po baki, s Ester je prisustvovala i na projekciji filma u Zagrebu.

»Imala je oblo lice i velike crne oči, nosila je pletenice i maramu, vezanu sprijeda ili otraga. Tad je, iz vremena kad je se ja sjećam, imala 35 godina. Samo zahvaljujući njoj ja sam danas živa, i voljela bih da sam joj mogla reći koliko ju volim i koliko mi ona znači. Jedna me je majka rodila, a druga mi je, Hajrija, pružila majčinsku ljubav. Zauvijek ću je se sjećati, čuvati u svom srcu i ovu priču pričati iz dubine svoje duše«, kazala nam je, prilično dobrim srpskim jezikom na projekciji filma gospođa Levy, vitalna i snažna žena zavaljujući čijem je opisu Hajrije u filmu akademska slikarica Aleksandra Alfirević iz Zagreba naslikala Romkinjin portret, jedinu »fotografiju« žene koja je spasila židovsko dijete i voljela ga kao vlastito. Kako je i samoj Hajriji bilo kad su odveli dijete, nitko nikad neće doznati, no to što je propješačila više stotina kilometara da bi ju još jednom vidjela – govori sve, kao i činjenica da je po nju otišla, vodeći tamo i vlastitu djecu, u četnički logor.

Samo ime i selo

Jakov Sedlar nam otkriva kako je za priču doznao od Miriam Avizer, Židovke porijeklom iz Hrvatske, koja radi u Yad Vashemu i koja je napisala knjigu o hrvatskim Pravednicima među narodima. »Bio sam u procesu rada na filmu o Židovima i Albancima, kad mi je u Yad Vashemu Miriam ispričala ovu nevjerojatnu priču. Hajrija je jedina Romkinja čije je ime na Zidu časti. Miriam Avizer je pak za Hajrijino prezime, koje Ester nije znala, doznala slučajno, kad je u jednom kafiću u Tel Avivu, čiji je vlasnik bio porijekom iz Jugoslavije, doznala da je on sin Josefa Josifovića, istog onog Židova koji je od Romkinje dijete odveo u sirotište u Beograd. Tako je pronađen i njegov zapisnik o djetetu, time i Hajrijino prezime i ime sela u kojem je živjela, a koje više ne postoji jer je potopljeno zbog izgradnje hidroelktrane. Ime i njeno selo jedino je što se o Hajriji zna. Cijela Esterina životna priča je pak toliko fascinantna da sam o njoj morao snimiti film«, kazao je Jakov Sedlar. Film, prijavljen za Oscara u kategoriji kratkometražnih dokumentaraca, prikazan je u New Yorku i Los Angelesu, gdje je privukao brojnu publiku, a gostovat će i na desetak međunarodnih filmskih festivala.

Autor: Bojana Mrvoš Pavić

IDEJA KOJA JE IZAZVALA BURNE REAKCIJE

/in , , /by

IDEJA KOJA JE IZAZVALA BURNE REAKCIJE Naselje za dvjesto Roma u Svetoj Klari. Dobra ideja ili promašaj?

Oko 75 posto romskih kućanstava prima socijalnu pomoć, dok je u općoj populaciji takvih oko dva posto. Gotovo polovica Roma starijih od 25 godina nema nikakvu završenu školu. Je li integracija uopće moguća?

Ahmet Beganović, 43-godišnji kvalificirani bravar, otac sedmorice sinova i jedne kćeri, već 33 godine živi u radničkim barakama u istoimenoj zagrebačkoj Radničkoj cesti, tek koji metar od nove zgrade Zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba, omeđen stambenim zgradama VMD-a u Folnegovićevoj i poslovnim tornjevima na Heinzelovoj ulici. Doselio se tu kao desetogodišnjak, s roditeljima, nakon što im je Grad dodijelio na korištenje gradski stan. S 23 i sam je osnovao obitelj. Preselio se tek koji kućni broj niže, također u dodijeljeni gradski stan, u istu takvu baraku u kojoj i danas živi, s djecom i 35-godišnjom suprugom Danijelom. Najstarije dijete ima 20 godina, a najmlađe ima pet godina. S njima živi i sinova djevojka – sveukupno 11 članova kućanstva na skučenih 50 četvornih metara.

I barake su već oronule, gazi ih zub vremena. One nisu trajno rješenje, svjesni su svi. Posjet službenika

Prije nekog vremena Beganoviće su posjetili gradski službenici. Bilo mu je to, kaže, neobično, jer je relativno nedavno predao svu dokumentaciju i dobio produženje najma stana u radničkim kućama za još pet godina. Ali gradski službenici ovaj put su mu ponudili nešto drugo: htjeli su s njim razgovarati o mogućem preseljenju – u dvostruko prostraniju, također gradsku, kuću, s vrtom i drugim sadržajima. U Svetoj Klari, naselju na rubu grada, u sklopu Novog Zagreba Zapad.

Gradska uprava, naime, svjesna je da veliki dio zagrebačkih Roma živi u uvjetima koji nisu održivi. Želi ih stambeno zbrinuti te je, kako nam potvrđuju, jedno od rješenja planska gradnja romskog naselja u Svetoj Klari, na površini od 3000 četvornih metara uz Sisačku ulicu, na prostoru bivše betonare i nasuprot reciklažnom dvorištu.

Prema planu koji je izrađen – ali nije prihvaćen već je, ponovno naglašava gradska uprava, u fazi procjene – na tom prostoru, koji sa svih strana okružuju obiteljske kuće stanara Svete Klare, gradile bi se kuće s dvorištima za oko 200 osoba, od čega 100-tinjak djece. Obitelji bi pretežno bile romske, uz plan da barem pet obitelji bude neromsko. Veličina kuća i dvorišta ovisila bi o članovima obitelji: obitelji s deset članova tako bi dobile stambenu površinu od 95 četvornih metara i dvorište od 150 kvadrata. Samci bi, zajedno s dvorištem, imali na raspolaganju 80 kvadratnih metara, a dvočlana kućanstva ukupno 100 četvornih metara. Sa svakim dodatnim članom kućanstva korisnici bi dobili pet kvadrata stambenog prostora više i deset metara kvadratnih većeg dvorišta.

Burne reakcije

Još prošle jeseni procurila je informacija o takvom gradskom planu. I odmah su krenule burne reakcije: dio stanovnika Svete Klare i okolnih mjesta žestoko se pobunio, a i djelu romske zajednice nije bio drag takav plan. Pojedini Romi ne žele novi geto, a starosjedioci ne žele geto – baš u svojem kvartu.

– Zašto se taj projekt ne gradi, recimo, na Pantovčaku? – pita se ironično predsjednik ogranka HČSP-a Ivan Iličić, koji je pokrenuo i potpisivanje peticije protiv takvog projekta, dok Boris Kihak, predsjednik Mjesnog odbora Sveta Klara, koji je na prošle izbore izašao sa svojom nezavisnom listom, smatra kako bi se na površini od tih 3000 metara kvadratnih trebali graditi sadržaji za djecu jer je to ono što kronično nedostaje ovom naselju od 18 tisuća stanovnika.

– Nemamo ambulantu ni dječji vrtić. Nemamo, naravno, ništa protiv Roma, ali ovo su naši prioriteti – tvrdi.

Jedan dio njihovih susjeda potpisao je peticiju, no jedan dio – nije. I Romi moraju negdje živjeti, kažu, ipak se pitajući je li gradnja romskog naselja doista dobar način integracije romskog stanovništva ili novi način izoliranja, samo u humanijim uvjetima?

– Zašto gradonačelnik nas, Rome, ne rasprši po gradu, pa da dvije obitelji odu u jedan kvart, dvije u drugi, dvije u treći – pita se i Beganović, kojem bi takvo rješenje bilo draže.

Međutim, Beganović, i sam nam priča, nešto je drugačiji od ostalih romskih obitelji u Radničkoj cesti. Desetak je kućanstava u njegovu susjedstvu romsko, a Ahmet Beganović jedini je od njih zaposlen. Završio je srednju školu za bravara, radi u Čistoći i mjesečno zarađuje 5000 kuna. Na ime dječjih doplataka i drugih pomoći obitelj mjesečno dobije još oko 2300 kuna, a imaju i pravo na prehranu u pučkoj kuhinji. Uspiju, kažu, nekako pokriti troškove i platiti režije. Najmlađa djeca idu im u vrtić, oni stariji u obližnju osnovnu školu. Kći tinejdžerica pohađa trgovačku školu. Najmanjem Kristijanu kum je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, čije slike vise u dnevnom boravku.

U Hrvatskoj je zaposleno tek osam posto radno sposobnih Roma: u općoj populaciji radi 61 posto ljudi. Oko tri četvrtine ukupnog prosječnog prihoda romskog kućanstva čine socijalna pomoć i dječji doplatak, zarada od rada – bilo kakvog, legalnog ili ilegalnog – participira s tek 12 posto. Prema istraživanjima, oko 75 posto romskih kućanstava prima socijalnu pomoć, dok je u općoj populaciji takvih oko dva posto. Gotovo polovica Roma starijih od 25 godina nema nikakvu završenu školu, na tržištu rada su bez ikakve perspektive. Svaki šesti stariji od 25 godina nepismen je, posebno žene.

U mlađim generacijama slika se bitno mijenja na bolje, većina mladića i dio djevojaka završi osnovnu školu. U srednju školu ih dosta krene, međutim prije mature školovanje prekine njih 70 posto. Prosječna romska djevojka u vrijeme udaje ima 16 godina, žene u hrvatskoj neromskoj populaciji u brak stupaju s prosječnih 28 godina. Romsko kućanstvo prosječno broji 5,6 osoba, a neromsko 2,8 člana. Tijekom života, prosječna Romkinja rodi petero djece, a neromske žene 1,5.

Već i šturi statistički podaci pokazuju da se radi o dva različita svijeta, čija integracija zahtijeva ozbiljan rad i volju.

Beganovići žele da im se djeca školuju i žele da budu svoji ljudi, koji će živjeti od svojih plaća.

– Pripadnicima romske manjine koji su se uspjeli izdići iz prosjeka, onima koji su školovani i zaposleni i, zapravo, već strukturno integrirani u društvo, odgovara rješenje negrupiranja, odnosno rješenje koje podrazumijeva osiguravanje pristojnih stambenih uvjeta izvan romskih naselja, unutar neromskog stanovništva. Međutim, činjenica je da većina romske populacije ne pripada toj skupini, već skupini koja se tradicionalno oslanja na obitelj, širu obitelj i zajednicu, i kojoj bolje odgovara zajedničko preseljenje – kaže dr. Zoran Šućur sa Studijskog centra za socijalni rad zagrebačkog Pravnog fakulteta.

Poželjni susjedi

Raseljavanje romskih obitelji u različite kvartove načelno je, smatra njegov kolega, socijalni psiholog dr. Ivan Magdalenić, neusporedivo bolji koncept, međutim da bi došlo do integracije, a ne dodatnog stigmatiziranja, potreban je dobar plan cjelokupne potpore i savjetovališta. Romska manjina i dalje je neromskom stanovništvu najneprihvatljivija: istraživanja pokazuju da bi neromski stanovnici prije prihvatili pripadnika bilo koje druge nacionalne manjine kao susjeda, prijatelja ili novog člana obitelji (zeta ili snahu) nego pripadnika romske manjine, a pri izboru poželjnijeg susjeda i narkomani prolaze bolje od Roma.

Stoga, smatra dr. Šućur, generalna ocjena o tome koje je rješenje bolje ne može se dati bez poznatih drugih varijabli projekta. U inozemstvu je bilo pokušaja rješavanja katastrofalnih stambenih uvjeta romske populacije kroz razmještanje u lokalnoj sredini, no rezultati nisu bili osobito uspješni. Romi se samom činjenicom dodjele stana u kvartu ili zgradi u kojoj živi neromsko stanovništvo i samim boravljenjem u toj sredini neće integrirati. Iskustva pokazuju da, krajnje nezadovoljni, vrlo brzo sami odlaze iz takve sredine.

Romi kroz povijest, kaže, tradicionalno žive u izoliranim enklavama i iznimno se oslanjaju na cjelokupnu podršku svoje etničke zajednice, a ne lokalne sredine. Preseljenje u pristojno romsko naselje, kaže, svakako je bolje od nikakvog preseljenja jer će osigurati tim obiteljima infrastrukturu i životne uvjete neusporedivo bolje od onih koje imaju. A hoće li se takvo naselje pretvoriti u geto i ostaviti romsku zajednicu u daljnjoj izolaciji, iako tek nekoliko metara od neromskog stanovništva, ili će doći do integracije s lokalnim stanovništvom ovisit će, kaže o količini potpore koja će im se, osim preseljenja, osigurati.

Dodatni napor

– Spontana integracija neće se dogoditi. Kako bi do nje došlo, prije svega treba inzistirati na uključivanje djece u obrazovni sustav s neromskom djecom, od predškolskog na dalje, i zapošljavanju romskog stanovništva. Skloni smo starosjedioce iz daljine osuđivati zbog njihovih protesta, ali moramo biti svjesni da je romski način života bučan, da se mnogi od njih bave skupljanjem sekundarnih sirovina, da su sukobi unutar zajednice češći nego u općoj populaciji, da se pojavljuju sitne krađe. No, hoće li se sve to ispoljiti u nekom novom zagrebačkom naselju, ovisit će o dodatnom naporu koje društvo uloži i u romsku zajednicu i u podršku lokalnom stanovništvu. Meni se čini da je već i činjenica da jedan dio mogućih susjeda romskog naselja ne prosvjeduje dobar potencijal – kaže prof. Šućur.

Neki dobri projekti, ističe Nura Ismailovski, prva romska zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, gdje je boravila u prošlom sazivu, magistra farmacije i prva Romkinja s diplomom, u Zagrebu već postoje, poput projekta stipendiranja romskih učenika i studenata: svaki srednjoškolac s prosjekom ocjena većim od 3 mjesečno prima 35 posto prosječne zagrebačke plaće koja iznosi oko 6800 kuna, a svaki student čak 50 posto.

Propali pokušaj

– Te 2012., kad smo pokrenuli projekt, dodijelili smo četiri stipendije, a ove godine imamo 56 stipendista – kaže Ismailovski, uvjerena da se naselje u Svetoj Klari, bude li uopće izgrađeno, neće pretvoriti u geto.

– To će biti naselje otvorena tipa. Ako se Grad uopće upusti u gradnju, tamo bi trebali biti i obrazovni sadržaji poput vrtića i škole. Romi se mogu integrirati u društvo, to pokazuju brojne situacije – kaže Ismailovska.

Beganovići se, pak, prisjećaju kako je jedan od pokušaja preseljenja romskog stanovništva te drugih ugroženih skupina u Zagrebu već propao.

– Pa znate što se dogodilo u Sopnici Jelkovec. Otišlo nas je tamo mnogo, neki su napravili gluposti, ne znaju poštivati kućni red, nisu plaćali režije, ne znaju se socijalizirati i onda zbog njih nitko ne želi Rome jer ispada da smo svi isti. Da nitko od nas ne radi, da svi skupljamo željezo i otpad, i da se ne znamo ponašati. A to nije tako – kažu nam Beganovići.

U Sopnici Jelkovec, na istoku Zagreba, tijekom 2009. Grad je izgradio naselje s ukupno 53 zgrade, 2713 stanova i 179 poslovnih prostora. Polovica je bila namijenjena za socijalne stanove, a druga polovica za prodaju i najam. Međutim, cijelo se naselje s vremenom pretvorilo u svojevrsni socijalni geto, a za kupnju i najam malo je tko zainteresiran. U potpunosti se promijenila i socijalna slika cijelog starog naselja, a problemi su se nagomilali.

U Gradu Zagrebu, pak, ne dijele takvo mišljenje o uspjehu Sopnice Jelkovec te naglašavaju kako je jedan od načina mogućeg stambenog zbrinjavanja romske populacije gradnja objekata za najam na parcelama stambene namjene u vlasništvu Grada “kao što je bio slučaj s gradnjom objekata u naselju Novi Jelkovec u Sesvetama, a koji zasigurno neće ostati jedini projekt takve vrste”.

– Lokacija Sisačka – Burićeva u Svetoj Klari je mješovite, pretežno stambene namjene, u stopostotnom vlasništvu Grada Zagreba te bi zbog toga bila u potpunosti odgovarajuća za gradnju objekata kojima bi se mogao namiriti jedan dio već iskazanih stambenih potreba građana. Za definiranje tog projekta još uvijek se traže najbolja rješenja koja bi bila najprimjerenija kako u pogledu vrste, veličine objekata i broja stanova, tako i modela financiranja gradnje – šturo odgovaraju u Gradu.

Ovaj bi put, kažu i Beganovići, ipak moglo biti bolje jer je Grad izbjegao kobnu, nepremostivu grešku: ovaj put za romske obitelji gradi obiteljske kuće, a ne stanove u zgradama, u kakve su smještavani u Sopnici. Zgrade i stanovi za Rome su, kaže, smrt i na takvo preseljenje nikad ne bi pristao.

Kuće su bolje

– Mi imamo mnogo djece, ona su glasna, trče, viču, igraju se, i to bi susjedima ispod, iza i do nas moglo smetati. Mislim, ljudi možda ne bi mogli spavati. I ne bih se želio dovesti u situaciju da pišu peticije protiv nas. Mala prizemnica bi nas zadovoljila – kaže Ahmet.

Veljko Kajtazi, saborski zastupnik iz redova romske manjine, za projekt Sveta Klara čuo je samo iz medija, nakon čega je uputio službeni dopis gradonačelniku Bandiću. U odgovoru se navodi, kaže Kajtazi, kako se za projekt Sv. Klara i slične traže najbolja rješenja, drugim riječima da od toga još uvijek nema ništa, a da je trenutno jedini “model” pomoći za stambeno zbrinjavanje, kako Roma tako i ostalih, davanje postojećih stanova u najam.

– Njihova disperzija pri rješavanju stambenih pitanja sigurno je bolja nego da se koncentriraju na jednoj lokaciji. S druge strane, uređenje njihovih postojećih objekata ne smije biti ograničeno argumentom da ih se time segregira. To je samo opravdanje da se ne učini ništa kako bi im se olakšao život. Nije rješenje tražiti opravdanje zašto se nešto ne bi trebalo učiniti nego pronaći model koji bi svima odgovarao. Sigurno je da Grad Zagreb mora pronaći bolji model od postojećeg kako bi riješio probleme Roma na području Zagreba – kaže Kajtazi.

AUTOR ;Kristina Turčin i Tomislav Mamić

OBJAVLJENO: 05.02.2017.

 

Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja

/in , /by

Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji nije usklađen s Istanbulskom konvencijom

Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb i Lezbijska grupa Kontra priopćile su u četvrtak da Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je jučer u Saboru bio na prvom čitanju, a za koji je predlagač naglasio da je izrađen kako bi Hrvatska uskladila zakonodavstvo s pravnom stečevinom EU-a, Istanbulskom konvencijom i Direktivom Vijeća Europe, zapravo nije usklađen s Istanbulskom konvencijom.

Sam naziv zakona ne slijedi Konvenciju i iz njega je izostavljeno imenovanje žena kao žrtava rodno uvjetovanog nasilja, a definicija žrtava je preuska i ne obuhvaća žene žrtve partnerskog nasilja koje su bile u intimnim vezama sa svojim partnerima, a iz kojih nije poteklo malodobno dijete i nisu živjeli na istoj adresi sa svojim partnerima od kojih trpe nasilje, kaže se u priopćenju.

Partnersko nasilje se ne događa samo u obitelji, a žene trebaju primiti odgovarajuću zaštitu od nasilja bez obzira na svoj bračni i obiteljski status, što im jamče i gore navedeni međunarodni dokumenti.

Krajnje je zabrinjavajuće da su pojedini zastupnici u raspravi o ovako nedostatnom Prijedlogu zakona još dodatno pokušati napasti i postojeću definiciju žrtava želeći uskratiti zaštitu od nasilja osobama koje žive u životnim partnerstvima, kaže se u priopćenju.

Naglašavamo da su suprotno tvrdnjama predstavnika vlasti u Prijedlog zakona preuzete i uvrštene samo one odredbe Istanbulske konvencije koje su sadržane istovremeno u Direktivi Vijeća Europe, a s kojom je Hrvatska obvezna uskladiti svoje zakonodavstvo.

Autonomna ženska kuća Zagreb poslala je cijeli niz prijedloga izmjena, koji se tiču zaštite žena žrtava nasilja i kojima bi se Prijedlog uskladio s Istanbulskom Konvencijom, ali predlagatelj ih nije prihvatio.

Također, Lezbijska grupa Kontra zatražila je usklađivanje Prijedloga zakona sa člankom 4. Konvencije, na način da se uvrsti anti-diskriminacijski  članak u Prijedlog zakona.

Međunarodne konvencije za zaštitu ljudskih prava nisu liste dobrih želja ili popisi za dućan s kojih država može birati koja prava će nam zaštititi, a koja ne ili koje žene su dostojne zaštite od nasilja, a koje nisu, kaže se u priopćenju.

Činjenica da predlagatelj namjerno propušta uskladiti prijedlog zakona s Istanbulskom konvencijom dovodi u sumnju stvarnu političku volju i obećanja vladajućih da će ova važna Konvencija za zaštitu žrtava nasilja u skorije vrijeme biti ratificirana.

Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb i Lezbijska grupa Kontra zatražile su od nadležnih institucija hitnu ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, izmjenu naziva Prijedloga zakona na način da imenuje posebno žene kao žrtve rodno uvjetovanog nasilja, te potpuno usklađivanje Prijedloga zakona s Istanbulskom konvencijom, uključujući proširenje definicije žrtava tako da uključuje sve osobe u emotivnim i seksualnim sadašnjim ili bivšim vezama i uvođenje antidiskriminacijske odredbe u skladu s člankom 4. Istanbulske konvencije.

(hina)

 

JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA

/in , , /by
NOVI GLOBUS DONOSI

JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA Kako je Romkinja Hajrija iz logora izvukla Židovku Ester i odgajala je kao svoje vlastito dijete

AUTOR: Jutarnji.hr

OBJAVLJENO 25.01.2017. u 15:28

Nacisti nisu primijetili da je Hajrija iz logora izašla s jednim djetetom više u naručju. Daje joj ime Miradija i odgaja je zajedno sa šestoro vlastite djece.

U proljeće 1941. nakon nacističke okupacije Židovi s Kosova masovno bježe u Albaniju, ali se već 1942. mnogi vraćaju, vjerujući da će moći nastaviti živjeti u svojim domovima. No, tada ih četnici odvode u logor u Kosovskoj Mitrovici.

Suočeni s prijetnjom da ih zadesi takva sudbina, Židovka Bukica i njen suprug Blagoje odlaze u partizane, dok njihova jednogodišnja kćerkica Stela, rođena 27. prosinca 1940.  i po baki nazvana Ester, zajedno s bakom završava u logoru.

Tada se na ulazu logora pojavljuje Romkinja Hajrija, koja je pomagala po njihovoj kući u Kosovskoj Mitrovici. Niska, sitna tamnoputa 35-godišnja žena okruglog lica, velikih crnih očiju i s kosom u pletenicama, sa svoje troje djece dolazi u logor i spašava život malene Stele. Baka Ester predaje joj svoju unučicu uz riječi: “Ja sam stara i nije važno što će mi se dogoditi, ali ovo dijete mora živjeti. Ako netko od obitelji preživi rat, doći će po nju. Ako ne, podigni je kao da je tvoje dijete i jednog joj dana reci tko su joj roditelji i obitelj.”

Malena je spavala u krevetu s Hajrijom i njenim suprugom, koji su je na taj način pažljivo čuvali u strahu da je netko ne odvede. U prvih šest godina svog života djevojčica je Hajriju zapamtila po nesebičnoj majčinskoj ljubavi koju je pružala. Iako ih je život razdvojio 1946., nije bilo večeri da Stela Ester Levy nije usnula s mislima na ženu koju, kako otvoreno priznaje za Globus, voli i više od svoje biološke majke.

Hajrija Imeri-Mihaljić jedina je Romkinja čije je ime uklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu. Na tom zidu stoje imena više od 23.000 ljudi iz cijeloga svijeta koji su dobili odlikovanje Pravednika među narodima, a koje izraelska država od 1953. godine dodjeljuje nežidovima koji su u doba holokausta riskirajući vlastiti život spašavali živote Židova.

Kad je rat završio, Hajrija nije uspjela pronaći Stelinu obitelj, pa ispunjava obećanje dato baki Ester i djevojčici otkriva tko su joj pravi roditelji. No, zbog jedne svađe Hajrijin susjed policiji prijavljuje njezina muža pod optužbom da je ukrao židovsko dijete. Tada dolazi policajac Josef Josipović, Židov koji je u Kosovskoj Mitrovici bio zadužen pronaći židovsku siročad, i šalje djevojčicu u sirotište za židovsku djecu u Beogradu. Ester u to vrijeme razumije samo romski jezik, koji je naučila u jedinom domu kojeg poznaje, tamo da danima ne progovara.

Jednog dana na romskom joj se obratila mlada žena i djevojčica joj govori svoje ime i imena svojih pravih roditelja. Žena je gotovo pala u nesvijest i jedva kolegici izustila: “Upravo sam pronašla svoju kćer.” Bila je to Bukica. Stelina majka preživjela je rat, za razliku od Stelinog oca koji je poginuo.

Nakon godinu dana Hajrija doznaje gdje je Stela smještena i dolazi je vidjeti. Bio je to dirljiv susret dviju majki i njihove djevojčice. Bukica se nakon toga udala za kolegu iz sirotišta i 1948. sa Stelom odlaze u Izrael.

Kao već odrasla žena i majka troje djece, Stela Levy vratila se sredinom 70-ih kako bi pronašlla rođake i doznala bilo što o svojoj voljenoj Hajriji, barem njeno prezime i mjesto gdje živi.

Usprkos velikom trudu uloženom u istraživanje s kojim ni do danas nije prestala, uspjela je saznati samo ta dva podatka koja su bila potrebna da se ime Hajrije Imeri-Mihaljić upiše na Zid časti.

Po ovoj nevjerojatnoj ‘filmskoj’ priči Jakov i Dominik Sedlar snimili su dokumentarni film ‘Pravednica Romkinja’ koji se danas prvi put prikazuje u Zagrebu. Na premijeri će u publici sjediti i jedna gledateljica koja je zbog toga došla iz Izraela – Stela Ester Levy.

Romi u Hrvatskoj još siromašniji od europskog prosjeka

/in , /by

Rasprostranjeno siromaštvo uništava živote Roma, romske obitelji žive odvojene od društva u šokantnim uvjetima, a njihova djeca zbog izostanka obrazovanja nemaju velikih izgleda za budućnost, pokazao je novi izvještaj Agencije za temeljna prava Europske unije (FRA) u kojem se navodi da je u Hrvatskoj situacija za Rome i gora nego što je europski prosjek.

Drugo istraživanje EU-a o manjinama i diskriminaciji (EU-MIDIS II) pokazalo je da 80 posto ispitanih pripadnika romske zajednice živi u riziku od siromaštva, dok je taj prosjek među ostalim stanovništvom EU-a 17 posto. U Hrvatskoj 93 posto živi u riziku od siromaštva, dok je državni prosjek oko 19 posto. Samo 30 posto ispitanih Roma u EU-u ima plaćen posao, dok je prosječna zaposlenost za 2015. bila 70 posto.

U Hrvatskoj je zaposleno svega osam, a nezaposleno 62 posto Roma. Ostatak je u mirovini, ne radi zbog bolesti ili invalidnosti ili rade u kućanstvu. Hrvatska i Španjolska imaju najveći postotak mladih Roma koji se ne školuju i ne rade, čak 77 posto.

Izvještaj se temelji na razgovorima s više od 33 tisuće pripadnika romske manjine iz devet članica EU-a (Hrvatska, Bugarska, Češka, Grčka, Mađarska, Portugal, Rumunjska, Slovačka i Španjolska), a u Hrvatskoj je ispitano 2800 ljudi. Puni rezultati istraživanja koji će uključivati svih 28 država članica, bit će objavljeni iduće godine.

Ramiza Memedi: Već je sredina godine a Akcijskog plana nema!

/in /by

 

Ramiza Memedi predsjednica udruge žena Romkinja hrvatske «Bolja Budućnost»

Ramiza Memedi predsjednica udruge žena Romkinja hrvatske «Bolja Budućnost»

Povodom novog Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje od 2016. do 2018. godine, te Evaluacije Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje 2013-2020., razgovarali smo Ramizom Memedi, bivšom članicom Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma i predsjednice Udruge Žena Romkinja Hrvatske „Bolja Budućnost“

Kao bivši član Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma, kako ocjenjujete dosadašnje rezultate i samu učinkovitost mjera?

Kao prvo, biti član Povjerenstva istoimene strategije ne donosi nikakav utjecaj na tijek provedbe, niti bilo koji drugi faktor kojim se dalo poboljšati učinkovitost. Biti član tog Povjerenstva jedino omogućuje da glasate za ili protiv izvješća o provedbi Nacionalne strategije, a koliko je vaš glas, druga je priča. Ovo mi je treći mandat u Povjerenstvu, sadašnjem o praćenju provedbe Nacionalne strategije i bivša dva o provedbi, tada aktualnog Nacionalnog programa za Rome. Dosadašnji rezultati su porazni: niz mjera su samo slovo na papiru, a koordinacijsko tijelo koje treba provesti samu mjeru je partner Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koje nema kapaciteta za provedbu istih.

Pročitali smo Evaluaciju o provedbi Nacionalne strategije koju su odradili vanjski evaluatori, spominje se naravno i broj mjera u kojem je nositelj i su nositelj Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina odnosno 32 mjere. Kako ocjenjujete samu evaluaciju i smatrate li da su komentari odnosno sama evaluacija neutralna i realno ocijenjeno stanje?

Ma niti blizu! Nositelj provedbe Evaluacije Nacionalne strategije je Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Kada je državno tijelo nositelj evaluacije, prije same objave šalje se svakom tijelu na suglasnost, a naravno da nijedno tijelo neće dati da se prikaže vlastiti propust. Uzmimo samo područje obrazovanja i trenutnu situaciju u kojoj imamo veći broj segregiranih razreda u Međimurju nego za vrijeme tužbe „Hrvatska-Oršoš“ u Strasbourgu. Druga bitna pojava, odnosno efekt na kojeg su romski lideri upućivali odmah na početku jest mjera Javnih radova na području zapošljavanja. Imate u izvješću HZZ-a rezultate o provedbi aktivnosti vezanih za Akcijski plan i Strategiju podatke o provedbi, samo je 24 korisnika koristilo mjeru za samozapošljavanje dok je preko 1200 korisnika koristilo mjeru Javnih radova koja se koristi za komunalne poslove te nema kontinuitet niti dugoročan rezultat. Zaposlite nekog na šest mjeseci te dovodite ponovno u situaciju da bude korisnik socijalne pomoći, iz godine u godinu. Ima hrpu sličnih primjera u drugim područjima, a promjena nema. Ima ponešto i navedeno u samoevaluaciji, ali budimo realni: dok to ne bude u potpunosti neutralna evaluacija, nećemo imati realne podatke. Ali ne bih htjela biti kompletno pesimistična i cinična, pa mogu reći da je baš taj podatak, o problemu o nositelju mjera u kojem Ured ima 32 mjere a ostali dvije do četiri mjere, svakako bitan
propust u Nacionalnoj strategiji, ali i u Akcijskom planu.

Smatrate li onda da sama Evaluacija nije dovoljna dobro napravljena?

Ne bih to rekla. Cijenim eksperte koji su bili evaulatori, to su međunarodni stručnjaci za ljudska prava. Vjerujem svakako da su svoj posao dobro odradili; bila sam dio fokus grupa te znam o čemu se razgovaralo i na što se ukazalo. Svjesna sam da ne možete puno utjecati u ovom kompleksnom poslu, ali svejedno, kao što sam prije rekla, ima bitnih podataka koji su sada na papiru i koju moraju ozbiljno shvatiti. Moramo biti svjesni da Ured sa svojim kapacitetom ne može provoditi niti desetinu mjera u koje su navedeni kao nositelji ili sunositelji. Svi moramo nositi svoj teret, pa tako i centralne institucije, bez obzira koliko paralelno imaju reforma za odraditi.

Mislite li da s podacima iz evaluacije i trogodišnjeg iskustva s prvim Akcijskim planom mogu ostvariti kvalitetniji Akcijski plan za razdoblje 2016.-2018. godine?

Pogledajte samo naziv Akcijskog plana: Akcijski plan za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje od 2016. do 2018. Vidite li nešto sumnjivo? Već je sredina godine, a Akcijskog plana još nema. Sumnjam da će se išta bolje izraditi od prijašnjeg. Sama izrada kvalitetnog plana treba vremena, minimalno šest mjeseci. Budimo realni, uključenost civilnog sektora u sve, pa i u izradu bivšeg i sadašnje Akcijskog plana je minimalna. Svaka ideja koja je predložena od strane civilnog sektora odbijena je od strane predstavnika nadležnih institucija. Svi smo mi eksperti za pitanja Roma kada je u pitanju strateški plan, pa što će nam onda romski civilni sektor?! Tko zna gdje te najviše boli, ako to nisi ti?! Hrvatska daleko zaostaje s rješavanjem problematike Roma, i to onih temeljne, koju su daleko manje razvijene zemlje riješile uključenjem Roma u kreiranju politika za njih. Budimo realni, dok god imamo takav stav, nećemo nigdje stići.

Rekli ste da je problem neuključenosti romskog civilnog društva jedan od ključnih razloga nekvalitetno kreiranih mjera. Smatrate li da revizija Nacionalne strategije za uključivanje Roma i uključenje romskog civilnog sektora mogu dovesti do napretka i kvalitetnijih mjera za provedbu istih?

Revizija dovodi do promjena, ali u pozitivnom i negativnom kontekstu. Imamo svakako problem percepcije takozvanih krovnih i običnih udruga. Jedan od problema koji se stvara revizijom jest dodjela tim krovnim udrugama na težini u ostvarenju pojedinih mjera. Smatram da za takvu potrebu moramo imati čistu sliku ispred nas, i mi i oni. To znači da svatko ima svoju ulogu o ostvarenju ciljeva, civilni sektor, bilo to krovna organizacija ili sasvim obična lokalna organizacija te druga strana institucije, zakonom obuhvaćena tijela koja imaju svoj djelokrug rada i sredstava kojima to mogu pokriti. Idealna situacija kojom bi podržala reviziju strategije jest prihvaćanje inputa Roma uz obvezu nadležnog tijela da se provodi. Problem vidim i u prihvaćanju obveza od strane nadležnih tijela. Nacionalna strategije je samo preporuka, dokument koji je prihvaćen bez ikakve težine. Tek kada budemo imali otvoren um od strane nadležnih institucija da provedba tih mjera donosi do kvalitetnije budućnosti Roma, a time i smanjenja tereta državnog proračuna integracijom Roma, možemo imati kvalitetnu revidiranu strategiju.

Za kraj, koje bih ste područje izdvojili kao najbitnije za detaljniju razradu tokom izrade novog Akcijskog plana?

To je svakako teško pitanje. Svako područje je povezano s drugim. Ako uzmete zapošljavanje, morate svakako uzeti u obzir da velik broj Roma ima samo osnovno ili nikakvo obrazovanje. Kada uzmemo u obzir stanovanje, onda moramo shvatiti da osoba bez posla i obrazovanja ne može dugoročno održati troškove financiranja kvalitetnog stanovanja. Svakako zdravstvo jest nezaobilazno područje, osobito rješavanje problema zdravstvenog osiguranja, što dovodi do problema statusnog pitanja bez koje ne možete skoro ništa od gore navedenog ostvariti. Ne bih na kraju nijedno izdvojila, jedino bih položila nadu da će se ovog puta ozbiljnije pristupiti Akcijskom planu, s realnim ciljevima, rokovima i nositeljima mjera.

Autor: Orhan Memedi

romalen.com

Ilustracija / pixabay.com

Romi će na gradskom zemljištu saditi povrće i prodavati ga Podravki

/in /by

Grad Koprivnica dao je na korištenje Udruzi Roma ‘Korak po korak’ tri gradska zemljišta na kojima će oni saditi povrće te ga potom prodavati Podravki.

Ideja je to koju je Gradu predložila sama Udruga s ciljem poboljšanja kvalitete života romske nacionalne manjine, a u čijoj će realizaciji Gradska uprava pomoći i novčano.

— Grad Koprivnica im je osigurao i potrebna inicijalna sredstva u smislu snošenja troškova umjetnog gnojiva i oranja te u obliku jedne pozajmice u iznosu od 95 tisuća kuna. Novac moraju vratiti do kraja iduće godine, a ta pozajmica se odnosi na financiranje troškova sjemena, navodnjavanja, radne snage, dakle da premoste period do trenutka prodaje prvih proizvoda — rekao je Dravi.info voditelj Odsjeka za upravljanje nekretninama Mijo Horvat.

Do kraja sljedeće godine taj bi projekt trebao postati samoodrživ, ističe Horvat. U tom slučaju Grad će Udruzi na korištenje ustupiti još zemljišta, a trenutna tri Udruga “Korak po korak” može koristiti narednih pet godina.

— Bit stvari je da je to zemljište koje smo im dali na korištenje bilo neiskorišteno i da je bilo trošak Gradu. Mi smo dali sad financijsku podršku Udruzi Roma da putem tog projekta naprave nešto što je opće-društveno korisno i od interesa zajednice te ljudi koji će tamo raditi. Vjerujemo da će projekt za godinu dana biti samoodrživ i da ćemo im tada pomoći da se šire i dalje — kaže Mijo Horvat.

Kako nam je ispričao predsjednik županijske romske udruge Franjo Horvat, desetak pripadnika romske nacionalne manjine za početak će na tim zemljištima saditi krastavce i feferone.

— Sad pokušavamo pomoći Romima da si mogu zaslužiti nešto i da ih zaposlimo na tim plantažama te da plodove plasiramo prema Podravki. Pomagat će nam gospodin Matotan iz Podravke koji je “doktor” za sve to i on točno zna kad nešto moramo odraditi jer mi Romi općenito ne znamo puno o poljoprivredi — ispričao nam je predsjednik Udruge.

Slična stručna pomoć nedostajala je Romima u Rasinji kojima je ove godine, na inicijativu koprivničke Policijske postaje, tamošnja Općina za sedam romskih obitelji, koliko ih do sada nije imalo svoje vrtove, omogućila obradu zemlje i pripremu za sadnju.

Upravo neznanje i nesnalaženje razlozi su što je taj projekt propao, kaže Horvat izrazivši nadu da će koprivnički projekt ipak polučiti više uspjeha.

Nela Carek

NAVIKLI SU ŽIVJETI U BLATO

/in , , /by

Pročitala sam članak u večernjem listu da je hrvatska odblokirala Srbiju u kojem ministar vanjskih poslova g  Stier izjavivljuje -Stekli su se uvjeti da možemo podići rezervu oko poglavlja 26.

Dodao je da će u okviru poglavlja 23 pratiti ispunjavanje svih obaveza što se tiče nacionalnih manjina, s naglaskom na hrvatsku manjinu.

Zanimljivo, postoji ona famozna rečenica koja kaže. „Svako na svome grobu plače“

A tko će odblokirati Rome koji nemaju svoju matičnu zemlju a kojih ima u zemljama po cijelom svijetu. Njihova je matična zemlja ona u kojoj žive. Oni će vječno ostati blokirani i za njih nikada se neće ostvariti i neće se uspuniti obveze koju je svaka zemlja preuzela da poboljša uvjete romskoj zajednici.

Iako slične probleme imaju i mnogi drugi građani, ali za Rome je mnogo teži put do njihovog rješenja.

I dalje za romsku zajednicu nema posla, nema adekvatnog stambenog zbrinjavanja, njihova se djeca ne mogu upisati u osnovnu školu a da nema neka odgađanja ( što zbog kilaže, što zbog nepoznavanja govora sredine u kojoj živi, što zbog neadekvatnih uvjete i dr) a kamoli u srednju četvorogodišnje škole. Oni ne mogu imati dovoljan broj bodova za upis u željeno obrazovanje. Oni imaju dovoljan broj bodove za upis u strukovnu školu (vrtlara, cvjećara, idr.) gdje se nikada neće moći zaposliti. . Njima ne trebaju obrazovani ljudi, jer će se onda znati boriti za svoja prava. Oni ne trebaju znati svoju povijest, svoju kulturu.

Romi se ne znaju boriti za svoja prava. Navikli su da uvijek budu odbijeni i neprihvatljivi i živjeti život koji su navikli. Oni su zadovoljni sa malo, njima ne treba posao, ne trebaju im kuće niti uređena infrastruktura. Ne treba im struja, oni mogu živjeti i u mraku. Oni su navikli živjeti u blato sa miševima i štakorima. Njihova djeca su navikla ići bosi, goli neoprani i dr. Zato prosječni životni vijek Roma je 48 godina.

Romi su dobri široj zajednici onda kada nekome treba očistiti dvorište, kada treba raditi posao koji druge ne žele raditi.

Romi su u Hrvatskoj najisključenija skupina obilježena trajnim siromaštvom, slabim obrazovanjem i kraćim životnim vijekom. Dva do tri puta kraće borave u školskim klupama i gotovo da su protjerani s tržišta rada

Oni Romi koji rade i koji se bore za bolji položaj svoje zajednice, blokirani su,  skraćena su im financijska sredstva za rad u Udrugama jer govore istinu o položaju njihove zajednice. Naravno, oni nemaju državu koja bi stala uz njih te pregovarala za bolji položaj. Koga trebaju Romi primiti za rukav i reći „DOSTA“.

ŽENE NAZIVAJU UBOJICAMA

/in , /by

PRAVOBRANITELJICA POZVALA DORH DA ISTRAŽI INICIJATIVU PROLIFE „ŽENE NAZIVAJU UBOJICAMA“

PRAVOBRANITELJICA za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ne poriče nikomu pravo na vlastito mišljenje i svjetonazorska stajališta, ali spornim smatra što Inicijativa ProLife naziva žene koje su počinile pobačaj ubojicama, što pripada području kaznenog djela, a u Republici Hrvatskoj pobačaj je legalan.

Za pravobraniteljicu Ljubičić sporno je i to što se javnost dovodi u zabludu manipuliranjem činjenicama pa poziva Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) da procijeni ima li elementa mržnje u spomenutom stajalištu koje Inicijativa ProLife iznosi u kampanji “Želim živjeti”, a za što je mjerodavan DORH.

Te je ocjene pravobraniteljica Ljubičić istaknula u odgovoru na molbu Hine da se očituje o zahtjevu Inicijative ProLife za njezinom neopozivom ostavkom. Inicijativa proziva pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova da nije shvatila bit kampanje “Želim živjeti” te zbog pokušaja da se ograniče osnovna i Ustavom zajamčena ljudska prava na život i slobodu govora.

Pravobraniteljica Ljubičić podsjeća kako je stajalište pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o kampanji “Želim živjeti” Inicijative ProLife jasno izraženo u javnom priopćenju u kojem se ne poriče pravo konkretne inicijative ni bilo koga drugog na vlastito mišljenje i svjetonazorska stajališta, ali spornim smatra nazivanje žena ubojicama, što pripada području kaznenog djela iako je u Republici Hrvatskoj pobačaj legalan.

Također podsjeća kako je pravo građana i građanki izražavati svoje nezadovoljstvo odlukama državnih tijela, uključujući i pravobraniteljstva, ali, ističe, jednako pravo imaju i građani i građanke koji su se obratili pravobraniteljici za ravnopravnost spolova smatrajući spomenutu kampanju neprimjerenom i tražeći od nje da postupi u skladu sa svojim ovlastima.

Inicijativa traži ostavku pravobraniteljice

“Stoga, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, kao neovisno tijelo zaduženo za nadzor nad poštovanjem i ispravnom primjenom antidiskriminacijskih jamstava i načela ravnopravnosti spolova u Republici Hrvatskoj, kojoj je dana ovlast odlučivanja o pritužbama građana i građanki, svoje odluke i postupke temelji na provjerenim činjenicama, uravnoteženom pristupu i čvrstim pravnim argumentima”, zaključila je u odgovoru pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.

Inicijativa ProLife zatražila je u petak neopozivu ostavku pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić prozivajući je da nije shvatila bit kampanje „Želim živjeti“ te zbog pokušaja da se ograniče osnovna i Ustavom zajamčena ljudska prava na život i slobodu govora.

Piše; Hina