Djeca bi Rome za prijatelje, a dio roditelja bi ih istjerao iz škole

U školama koje pohađaju i Romi stavovima djece prema njima puno su pozitivniji, a prema Romima negativnija su djeca koja nisu s njima u kontaktu
Djeca hrvatske nacionalnosti koja nemaju nikakvog kontakta s romskim vršnjacima imaju mnogo više negativnih stavova prema Romima nego djeca koja su u svakodnevnom kontaktu s njima. Pokazalo je to istraživanje koje je među 106 učenika i njihovih roditelja u dvije osnovne škole u Varaždinskoj županiji provela Melita Horvat, mag. psihologije. Odlučila je provjeriti valjanost tzv. Allportove teorije međugrupnog kontakta, prema kojoj bi djeca koja imaju kontakt s Romima trebala imati i manje negativnih stavova prema njima. Tu je hipotezu u diplomskom radu i potvrdila.
Istraživanje o stavovima osnovnoškolske djece prema Romima provedeno je u jednoj školi u koju zajedno dolaze hrvatski i romski učenici te u drugoj u kojoj su samo Hrvati. U prvoj bi 57,4 posto učenika pristalo na to da im dječak ili djevojčica romske nacionalnosti bude najbolji prijatelj, dok je u drugoj takvih samo 17,3 posto!

Suprotnost roditelja i djece
Kod roditelja je, zanimljivo, obrnuta situacija. Na prijateljstvo s romskom djecom pristalo bi u prvoj školi 7,4 posto roditelja, a u drugoj, u kojoj nema romske djece, 19,2 posto. Djeca su odgovarala i na pitanje bi li, ako već ne žele Rome za prijatelje, barem sjedila s njima u školskim klupama i, kao treću opciju, žele li uopće biti s njima u istom razredu. Na neku od te tri mogućnosti pristaje ukupno 83,3 posto djece iz škole koju pohađaju i Romi, 57,7 posto djece iz škole u kojoj ih nema, te samo 40,8 posto roditelja djece iz prve i 63,4 posto roditelja iz druge škole.
Čak 20,4 posto roditelja i 1,9 posto djece iz prve škole najradije bi istjerali Rome iz Hrvatske, dok iz druge škole to želi 7,7 posto djece i 15,4 posto roditelja. U školi u kojoj nema Roma dječaci pokazuju znatno više negativnih stavova prema njima od djevojčica. Prosječna dob anketirane djece je osam godina.
– Rezultati ovog istraživanja potvrđuju da već i sama prisutnost Roma u školi rezultira značajno pozitivnijim stavovima djece prema njima, u odnosu na stavove djece koja pohađaju školu bez ijednog pripadnika romske nacionalnosti – ističe M. Horvat, koja je istraživanje predstavila na Psihošpanciru u organizaciji Društva psihologa Varaždina, gdje je istaknuto da se negativni stavovi prema Romima kao nacionalnoj manjini javljaju već u ranoj dječjoj dobi, i da su druženje i prijateljstvo ključni za razbijanje predrasuda.
– Praktični doprinos ovog istraživanja očituje se u mogućnostima djelovanja na djecu osnovnoškolske dobi radi smanjenja negativnih stavova prema Romima – napominje M. Horvat.

Piše: Ivica Beti

varaždinska

Informacije

”Isplata stipendija za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine u školskoj godini 2016./2017. za siječanj 2017. godine

13. veljače 2017.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja objavljuje da su 10. veljače 2017. godine isplaćene stipendije za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine koji su ostvarili pravo na stipendiju sukladno Odluci o kriterijima i načinu ostvarivanja prava na stipendiju za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine za školsku godinu 2016./2017. Isplaćene su stipendije za siječanj 2017. godine.”

S poštovanjem,

Mirko Marković

“Učim volontirati”

Integracija u društvo

Započeo projekt “Učim volontirati” za djecu iz romskog naselja Kuršanecakcija-kur-anec_587f36ec64bcd

ACT Grupa u partnerstvu s Udrugom Sfera i Osnovnom školom Kuršanec započela je provedbu projekta Učim volontirati koji financijski podupire Ministarstvo znanosti i obrazovanja. U projekt će biti uključena djeca iz romskog naselja Kuršanec koja će kroz niz edukativnih i volonterskih aktivnosti učiti o volonterstvu, ekologiji i aktivnom uključivanju u zajednicu.

Uključivanjem romske djece i mladih u odgoj za volontiranje i organizacijom edukativnih tematskih volonterskih aktivnosti za 20-ak osnovnoškolaca romske nacionalne manjine iz naselja Kuršanec, želi se unaprijediti njihova životna znanja i vještine radi što bolje integracije u društvo te utjecati na razvoj romske lokalne zajednice. Korisnici projekta bit će djeca romske nacionalne manjine i mladi s područja Međimurske županije za koje će biti kreirani volonterski programi prema njihovim interesima i mogućnostima. Osim uključivanja u volontiranje, odnosno odgoj za volontiranje, iskustva romske djece bit će pretočena u dvojezičnu slikovnicu koja će služiti za daljnje promicanje volonterstva među djecom i mladima.

U projektu će aktivno sudjelovati i Volonterski ured Međimurja, kao i učenici nekoliko srednjih škola iz Čakovcu te studenti Učiteljskog fakulteta. Projekt traje od prosinca 2016. do kolovoza 2017. godine.

Izvor: Margareta Mihalic

Hrvatska napravila važan iskorak u zaštiti dječjih prava

UNICEF: Hrvatska napravila važan iskorak u zaštiti dječjih prava ratifikacijom Fakultativnog protokola

Sukladno Fakultativnom protokolu, pojedinac, skupina pojedinaca ili njihov predstavnik može uputiti pritužbu Odboru za prava djeteta pri UN-u, u slučaju kršenja bilo kojeg prava zajamčenog Konvencijom o pravima djeteta

Hrvatska je napravila važan iskorak u zaštiti dječjih prava ratifikacijom Fakultativnog protokola koji omogućuje podnošenje pritužbi UN-ovom Odboru za prava djeteta, priopćio je  u ponedjeljak ured UNICEF-a za Hrvatsku.

Hrvatski sabor je u petak 10. veljače potvrdio Fakultativni protokol koji, kako navodi UNICEF, potvrđuje položaj djeteta kao nositelja prava i osobe s dostojanstvom te omogućuje izravnije zahtijevanje zaštite i ostvarivanja dječjih prava.

UNICEF ističe da podržava Vladu u provođenju sustavnih promjena za ostvarivanje boljeg pristupa pravdi za djecu te pozdravlja potvrđivanje ovog važnog mehanizma zaštite dječjih prava.

Pritom dodaje da je Hrvatska treći fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta ratificirala kao 13. zemlja u Europskoj uniji i ukupno 32. zemlja u svijetu, te da će protokol stupiti na snagu tri mjeseca od datuma ratifikacije.

Sukladno Fakultativnom protokolu, pojedinac, skupina pojedinaca ili njihov predstavnik može uputiti pritužbu Odboru za prava djeteta pri UN-u, u slučaju kršenja bilo kojeg prava zajamčenog Konvencijom o pravima djeteta i fakultativnim protokolima uz Konvenciju koje je država ratificirala. Pritužbe Odboru moguće je uputiti u slučajevima  kada su iscrpljena sva raspoloživa domaća sredstva pravne zaštite i kad je primjena domaćih sredstava pravne zaštite bezrazložno produljena ili nije vjerojatno postizanje učinkovitog rješenja.

Odbor na temelju pritužbe može izdati mišljenje ili preporuku državi, ali i pokrenuti istražni postupak u slučajevima teških ili sustavnih kršenja prava iz Konvencije o pravima djeteta ili njezinim fakultativnim protokolima. Nakon primitka pritužbe, a prije negoli odluči o njezinoj osnovanosti, Odbor za prava djeteta UN-a može državi stranci proslijediti zahtjev za poduzimanjem privremenih mjera kako bi se izbjegla moguća nepopravljiva šteta za žrtvu ili žrtve navodnih kršenja.

Fakultativnim protokolom također je omogućeno podnošenje međudržavnih pritužbi u kojima jedna država stranka tvrdi da druga država stranka ne ispunjava svoje obveze na temelju Konvencije o pravima djeteta ili njezinih fakultativnih protokola, navodi se u priopćenju.

Hina

Nema boljitka za osobe s invaliditetom

invaliditet

Nema boljitka za osobe s invaliditetom sve dok se vladajuće strukture ne boje žestoke reakcije građana.

Kao obitelj relativno smo novi u ovoj priči s invaliditetom. Sinu nam je dijagnosticirana spinalna mišićna atrofija prije nešto više od dva mjeseca, ali je to dovoljan period vremena (tko zna šta nas kasnije čeka?) da zaključimo kako smo jadna država i društvo.
Vama kao portalu i drugim pojedincima koji se bore rukama i nogama svaka čast na trudu i Bože daj nam više takvih ljudi koji svoj život na ovoj zemlji troše da budu korisni društvu i onima kojima je teže na bilo kakav način.
Osobno mislim da jedino kada se ta gospoda u Vladi i oko njih osjete ugroženo i kada se baš budu bojali reakcije građana – tek tada se nešto može promijeniti. Jer nisu, primjerice, u Austriji, Njemačkoj ili negdje drugdje političari bolji ljudi, nego se boje posljedica svojih poteza i odluka (zatvor, oduzimanje imovine, i tome slično) dok se naši političari ne boje ničega.
Zvuči ružno, grozno i nerealno ovo što pišem, ali svaka veća promjena u povijesti je nastala jakom reakcijom građana protiv vlasti. Bilo kojim načinom…
Veliki pozdrav dobrim ljudima In Portala!

Ivan Kovačić, Objavljeno: 20.01.2017

MILIJARDA USTAJE PROTIV NASILJA 2017

Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama: Hitno ratificirati Istanbulsku konvenciju

 

grupna slika

Petu godinu za redom brojne ženske udruge i druge organizacije civilnoga društva organiziraju kampanju “Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama/One Billion Rising Revolution – Solidarnost sa ženama s invaliditetom”, u kojoj sudjeluju žene i muškarci u više od 200 zemalja. Riječ je o kampanji kojom se podsjeća na svakodnevno nasilje s kojim su suočene brojne žene i djevojčice u svijetu. “I da jedna od tri žene bude pretučena ili silovana tijekom svoga života – to je milijarda žena i djevojčica”, drže organizatori Kampanje. Ove godine kampanja je održana 14. veljače od 12 do 13 sati u Zagrebu, na Trgu Europe, između ostalog i kao solidarnost sa ženama s invaliditetom, a posebice kako bi se progovorilo o višestrukom nasilju nad ženama s invaliditetom i pokazala solidarnost u borbi da se položaj žena s invaliditetom promijeni.

milijaradaHrvatska nije iznimka. Prošle je godine desetak žena izgubilo život od nasilnih muževa i partnera. Stotine tisuća žena ostalo je bez posla ili ekonomskih sredstava ili žive kao prekarne radnice. Mlade žene napuštaju Hrvatsku. Ženama se dokidaju reproduktivna i seksualna prava. Žrtve seksualnog nasilja u ratu, žene izbjeglice i migrantkinje dodatno su stigmatizirane. Manjinske žene, žene s invaliditetom, pripadnice LGBT zajednice i Romkinje višestruko su marginalizirane.
Hrvatska još uvijek nije ratificirala Istanbulsku konvenciju – Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Milijarda ustaje 2017. ima za središnju temu ekspoloataciju žena i izgradnju globalne solidarnosti – dok nasilje ne prestane!“, ističu iz Organizacijskog tima kampanje.

Među ukazivanja na nasilje na Europskom trgu su organizatori pozvali Vladu i premijera Andreja Plenkovića da hitno ratificiraju Istanbulsku konvenciju kako bi se počela primjenjivati i kako bi se uspostavili standardi zaštite žena.

Inicijatorica kampanje One Billion Rising Eve Ensler povodom predstojeće OBR kampanje ističe da: “Nema revolucije bez solidarnosti. Ne možemo postići promjenu sustava – promjenu načina mišljenja i struktura koje podržavaju nasilje, promjenu svijesti oko razumijevanja nasilja, odbacivanje patrijarhalnih vrijednosti i kulture, promjena u politici koje na žene utječu ekonomski, socijalno, seksualno, fizički, emocionalno… Ne možemo zaustaviti ponavljajuće obrasce kontrole, opresije i eksploatacije – SAME/I. Solidarnost je ključna za povezanost”

Kampanju organiziraju Centar za ženske studije, SOIH – Zajednica saveza osoba s puštanje balonainvaliditetom Hrvatske, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Ženska soba – centar za seksualna prava, Organizacija mladih Status M, Are you Syrious?, Bolja budućnost – Udruga žena Romkinja Hrvatske, Roditelji u akciji – RODA, Solidarna – Zaklada za ljudska prava i solidarnost, Udruga za samozastupanje, Udruga za samozastupanje, uz plesnu podršku Glas Hrvatske web. Na kraju pušteni su crveni baloni u zrak u znaku da ljubav prevlada svijetom.

Zagreb, 14. veljače 2017.

Sjećanje na časnu ženu koja je spasila židovsku djevojčicu

“Samo zahvaljujući Hajriji ja sam danas živa”

Samo zahvaljujući »majci« Hajriji ja sam danas živa, i voljela bih da sam joj mogla reći koliko je volim i koliko mi znači, kaže Ester Stela Levy koju je Hajrija spasila od smrti u koncentracijskom logoru

Hajrija Imeri-Mihaljić jedina je pripadnica romskog naroda čije je ime isklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu, na kojem se nalaze 23 tisuće imena nežidova iz cijelog svijeta – Pravednika među narodima koji su za vrijeme Holokausta, riskirajući vlastiti život, spasili na tisuće Židova. Ništa drugo se o toj ženi ne zna – ni gdje je rođena niti sahranjena, ne postoji njena fotografija, osim u srcu Ester Stele Levy, rođene Buhar, danas 77-godišnjakinje iz Tel Aviva, koju je hrabra Hajrija spasila od smrti u koncentracijskom logoru. Svojevrsno posljednje počivalište Hajrija je, osim na Zidu časti, dobila u potresnom dokumentarnom filmu »Pravednica Romkinja« Jakova i Dominika Sedlara, koji je povodom 27. siječnja, Dana sjećanja na žrtve Holokausta, prikazan u Zagrebu, i na čijoj je projekciji sudjelovala i Ester, umirovljena odgajateljica u vrtiću, žena zbog koje je Hajrija davne 1946. godine što autobusom, ali većim dijelom pješice jer novaca za autobus nije imala dovoljno, prešla preko 550 kilometara od Kosovske Mitrovice do Beograda da bi ju još jednom, nažalost posljednji put, vidjela.

 

Pralja i pomoćnica

Priča i počinje u Kosovskoj Mitrovici, u obitelji Jaffe Bukice i Blagoja Buhara, Židovke i Srbina kojima se 1940. godine rodila kći, nazvana Ester po baki Židovki, kojoj su odmah dali i nadimak Stela. Za obitelj je kao pralja i kućna pomoćnica godinama radila Romkinja Hajrija, koja je u vrijeme Esterinog rođenja imala trideset godina, i petero djece. Kad je Ester imala godinu dana, krenule su deportacije Židova u logore pa su Esterini roditelji otišli u partizane, a djevojčica je ostala s bakom te su zajedno završile u četničkom logoru u Mitrovici, iz kojih su kretale daljnje deportacije Židova u nacističke logore smrti. Hajrija je, uzevši i vlastitu djecu za ruke, otišla u četnički logor i od stare Ester uzela djevojčicu te iz logora neprimjetno izašla. »Ja sam stara i nije važno što će mi se dogoditi, ali ovo dijete mora živjeti. Podigni ju kao vlastitu kći i jednog joj dana reci tko je, i tko su joj pravi roditelji«, kazala je baka Hajriji. Romkinja je po povratku u svoj kućerak u selu Ade pored Mitrovice, dijete odmah nazvala imenom Miradija i učinila ju malom Romkinjom, koja je narednih pet godina provela u toj obitelji, spašena od sigurne smrti u konclogoru. Živjela je kao i ostali, rano djetinjstvo provodeći sa »braćom i sestrama«, i naučivši samo romski jezik, kojeg danas govori malo, ali se sjeća romskih pjesama koje je tada naučila.

Kad je rat završio, a i Hajrijina se obitelj spasila od smrti zahvaljujući samo činjenici što se u logore deportiralo Rome lutalice, ne i one koji su negdje bili trajno nastanjeni, Hajrija je pokušala doznati bilo što o Esterinoj obitelji, no nije uspjela. Tad je djevojčici prvi put i rekla tko je ona zapravo. Nakon što je, međutim, između Hajrijinog muža i susjeda došlo do svađe oko neke zemlje, susjed ih je na policiji optužio da su ukrali židovsko dijete, te iz Beograda u Ade 1945. stiže Josef Josifović, zadužen da na tom području pronalazi židovsku siročad. Malu, tada petogodišnju Ester odvode u beogradsko sirotište, u kojem ona odbija jesti od žalosti što su je odvojili od obitelji, i ne progovara zato što ju nitko, budući da govori samo romski, ne razumije.

Kroz neko vrijeme u sirotište stiže učiteljica, poslana tamo jer zna ponešto romskog. Dijete upita kako se zove i tko su joj pravi roditelji, a kad joj mala Ester odgovori »Bukica i Blagoje«, žena pada u nesvijest te po buđenju progovara: »Ljudi, pronašla sam svoju kćer«. Bila je to Bukica – koja je preživjela rat, sudbina Esterinog oca nije poznata – koja se ubrzo udala za Židova koji je i sam u Holokaustu izgubio obitelj te su njih troje 1948. otišli živjeti u Izrael.

Dirljiv zadnji susret

Dvije godine prije, međutim, Hajrija je sama, najviše hodajući, stigla u beogradsko sirotište nakon što je doznala da se tamo nalazi njena Miradija. Susret je, sjeća se Ester i danas, bio vrlo dirljiv, a ona je bila presretna što vidi »majku«. Nikad ju nakon toga više nije vidjela, ne zna jesu li joj stizala mnogobrojna pisma koja joj je pisala iz Beograda i Izraela, niti je ikad uspjela doznati što je s Hajrijom na kraju bilo, i gdje je sahranjena. Ne zna ništa ni o njenoj djeci. S biloškom majkom, Ester se nije nikad zbližila, niti je s njom o Hajriji razgovarala do 14. godine, kad je ubrzo zatim otišla živjeti u kibuc, završila školu, udala se i rodila troje djece. Jaffa, njena kći, nazvana po baki, s Ester je prisustvovala i na projekciji filma u Zagrebu.

»Imala je oblo lice i velike crne oči, nosila je pletenice i maramu, vezanu sprijeda ili otraga. Tad je, iz vremena kad je se ja sjećam, imala 35 godina. Samo zahvaljujući njoj ja sam danas živa, i voljela bih da sam joj mogla reći koliko ju volim i koliko mi ona znači. Jedna me je majka rodila, a druga mi je, Hajrija, pružila majčinsku ljubav. Zauvijek ću je se sjećati, čuvati u svom srcu i ovu priču pričati iz dubine svoje duše«, kazala nam je, prilično dobrim srpskim jezikom na projekciji filma gospođa Levy, vitalna i snažna žena zavaljujući čijem je opisu Hajrije u filmu akademska slikarica Aleksandra Alfirević iz Zagreba naslikala Romkinjin portret, jedinu »fotografiju« žene koja je spasila židovsko dijete i voljela ga kao vlastito. Kako je i samoj Hajriji bilo kad su odveli dijete, nitko nikad neće doznati, no to što je propješačila više stotina kilometara da bi ju još jednom vidjela – govori sve, kao i činjenica da je po nju otišla, vodeći tamo i vlastitu djecu, u četnički logor.

Samo ime i selo

Jakov Sedlar nam otkriva kako je za priču doznao od Miriam Avizer, Židovke porijeklom iz Hrvatske, koja radi u Yad Vashemu i koja je napisala knjigu o hrvatskim Pravednicima među narodima. »Bio sam u procesu rada na filmu o Židovima i Albancima, kad mi je u Yad Vashemu Miriam ispričala ovu nevjerojatnu priču. Hajrija je jedina Romkinja čije je ime na Zidu časti. Miriam Avizer je pak za Hajrijino prezime, koje Ester nije znala, doznala slučajno, kad je u jednom kafiću u Tel Avivu, čiji je vlasnik bio porijekom iz Jugoslavije, doznala da je on sin Josefa Josifovića, istog onog Židova koji je od Romkinje dijete odveo u sirotište u Beograd. Tako je pronađen i njegov zapisnik o djetetu, time i Hajrijino prezime i ime sela u kojem je živjela, a koje više ne postoji jer je potopljeno zbog izgradnje hidroelktrane. Ime i njeno selo jedino je što se o Hajriji zna. Cijela Esterina životna priča je pak toliko fascinantna da sam o njoj morao snimiti film«, kazao je Jakov Sedlar. Film, prijavljen za Oscara u kategoriji kratkometražnih dokumentaraca, prikazan je u New Yorku i Los Angelesu, gdje je privukao brojnu publiku, a gostovat će i na desetak međunarodnih filmskih festivala.

Autor: Bojana Mrvoš Pavić

IDEJA KOJA JE IZAZVALA BURNE REAKCIJE

IDEJA KOJA JE IZAZVALA BURNE REAKCIJE Naselje za dvjesto Roma u Svetoj Klari. Dobra ideja ili promašaj?

Oko 75 posto romskih kućanstava prima socijalnu pomoć, dok je u općoj populaciji takvih oko dva posto. Gotovo polovica Roma starijih od 25 godina nema nikakvu završenu školu. Je li integracija uopće moguća?

Ahmet Beganović, 43-godišnji kvalificirani bravar, otac sedmorice sinova i jedne kćeri, već 33 godine živi u radničkim barakama u istoimenoj zagrebačkoj Radničkoj cesti, tek koji metar od nove zgrade Zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba, omeđen stambenim zgradama VMD-a u Folnegovićevoj i poslovnim tornjevima na Heinzelovoj ulici. Doselio se tu kao desetogodišnjak, s roditeljima, nakon što im je Grad dodijelio na korištenje gradski stan. S 23 i sam je osnovao obitelj. Preselio se tek koji kućni broj niže, također u dodijeljeni gradski stan, u istu takvu baraku u kojoj i danas živi, s djecom i 35-godišnjom suprugom Danijelom. Najstarije dijete ima 20 godina, a najmlađe ima pet godina. S njima živi i sinova djevojka – sveukupno 11 članova kućanstva na skučenih 50 četvornih metara.

I barake su već oronule, gazi ih zub vremena. One nisu trajno rješenje, svjesni su svi. Posjet službenika

Prije nekog vremena Beganoviće su posjetili gradski službenici. Bilo mu je to, kaže, neobično, jer je relativno nedavno predao svu dokumentaciju i dobio produženje najma stana u radničkim kućama za još pet godina. Ali gradski službenici ovaj put su mu ponudili nešto drugo: htjeli su s njim razgovarati o mogućem preseljenju – u dvostruko prostraniju, također gradsku, kuću, s vrtom i drugim sadržajima. U Svetoj Klari, naselju na rubu grada, u sklopu Novog Zagreba Zapad.

Gradska uprava, naime, svjesna je da veliki dio zagrebačkih Roma živi u uvjetima koji nisu održivi. Želi ih stambeno zbrinuti te je, kako nam potvrđuju, jedno od rješenja planska gradnja romskog naselja u Svetoj Klari, na površini od 3000 četvornih metara uz Sisačku ulicu, na prostoru bivše betonare i nasuprot reciklažnom dvorištu.

Prema planu koji je izrađen – ali nije prihvaćen već je, ponovno naglašava gradska uprava, u fazi procjene – na tom prostoru, koji sa svih strana okružuju obiteljske kuće stanara Svete Klare, gradile bi se kuće s dvorištima za oko 200 osoba, od čega 100-tinjak djece. Obitelji bi pretežno bile romske, uz plan da barem pet obitelji bude neromsko. Veličina kuća i dvorišta ovisila bi o članovima obitelji: obitelji s deset članova tako bi dobile stambenu površinu od 95 četvornih metara i dvorište od 150 kvadrata. Samci bi, zajedno s dvorištem, imali na raspolaganju 80 kvadratnih metara, a dvočlana kućanstva ukupno 100 četvornih metara. Sa svakim dodatnim članom kućanstva korisnici bi dobili pet kvadrata stambenog prostora više i deset metara kvadratnih većeg dvorišta.

Burne reakcije

Još prošle jeseni procurila je informacija o takvom gradskom planu. I odmah su krenule burne reakcije: dio stanovnika Svete Klare i okolnih mjesta žestoko se pobunio, a i djelu romske zajednice nije bio drag takav plan. Pojedini Romi ne žele novi geto, a starosjedioci ne žele geto – baš u svojem kvartu.

– Zašto se taj projekt ne gradi, recimo, na Pantovčaku? – pita se ironično predsjednik ogranka HČSP-a Ivan Iličić, koji je pokrenuo i potpisivanje peticije protiv takvog projekta, dok Boris Kihak, predsjednik Mjesnog odbora Sveta Klara, koji je na prošle izbore izašao sa svojom nezavisnom listom, smatra kako bi se na površini od tih 3000 metara kvadratnih trebali graditi sadržaji za djecu jer je to ono što kronično nedostaje ovom naselju od 18 tisuća stanovnika.

– Nemamo ambulantu ni dječji vrtić. Nemamo, naravno, ništa protiv Roma, ali ovo su naši prioriteti – tvrdi.

Jedan dio njihovih susjeda potpisao je peticiju, no jedan dio – nije. I Romi moraju negdje živjeti, kažu, ipak se pitajući je li gradnja romskog naselja doista dobar način integracije romskog stanovništva ili novi način izoliranja, samo u humanijim uvjetima?

– Zašto gradonačelnik nas, Rome, ne rasprši po gradu, pa da dvije obitelji odu u jedan kvart, dvije u drugi, dvije u treći – pita se i Beganović, kojem bi takvo rješenje bilo draže.

Međutim, Beganović, i sam nam priča, nešto je drugačiji od ostalih romskih obitelji u Radničkoj cesti. Desetak je kućanstava u njegovu susjedstvu romsko, a Ahmet Beganović jedini je od njih zaposlen. Završio je srednju školu za bravara, radi u Čistoći i mjesečno zarađuje 5000 kuna. Na ime dječjih doplataka i drugih pomoći obitelj mjesečno dobije još oko 2300 kuna, a imaju i pravo na prehranu u pučkoj kuhinji. Uspiju, kažu, nekako pokriti troškove i platiti režije. Najmlađa djeca idu im u vrtić, oni stariji u obližnju osnovnu školu. Kći tinejdžerica pohađa trgovačku školu. Najmanjem Kristijanu kum je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, čije slike vise u dnevnom boravku.

U Hrvatskoj je zaposleno tek osam posto radno sposobnih Roma: u općoj populaciji radi 61 posto ljudi. Oko tri četvrtine ukupnog prosječnog prihoda romskog kućanstva čine socijalna pomoć i dječji doplatak, zarada od rada – bilo kakvog, legalnog ili ilegalnog – participira s tek 12 posto. Prema istraživanjima, oko 75 posto romskih kućanstava prima socijalnu pomoć, dok je u općoj populaciji takvih oko dva posto. Gotovo polovica Roma starijih od 25 godina nema nikakvu završenu školu, na tržištu rada su bez ikakve perspektive. Svaki šesti stariji od 25 godina nepismen je, posebno žene.

U mlađim generacijama slika se bitno mijenja na bolje, većina mladića i dio djevojaka završi osnovnu školu. U srednju školu ih dosta krene, međutim prije mature školovanje prekine njih 70 posto. Prosječna romska djevojka u vrijeme udaje ima 16 godina, žene u hrvatskoj neromskoj populaciji u brak stupaju s prosječnih 28 godina. Romsko kućanstvo prosječno broji 5,6 osoba, a neromsko 2,8 člana. Tijekom života, prosječna Romkinja rodi petero djece, a neromske žene 1,5.

Već i šturi statistički podaci pokazuju da se radi o dva različita svijeta, čija integracija zahtijeva ozbiljan rad i volju.

Beganovići žele da im se djeca školuju i žele da budu svoji ljudi, koji će živjeti od svojih plaća.

– Pripadnicima romske manjine koji su se uspjeli izdići iz prosjeka, onima koji su školovani i zaposleni i, zapravo, već strukturno integrirani u društvo, odgovara rješenje negrupiranja, odnosno rješenje koje podrazumijeva osiguravanje pristojnih stambenih uvjeta izvan romskih naselja, unutar neromskog stanovništva. Međutim, činjenica je da većina romske populacije ne pripada toj skupini, već skupini koja se tradicionalno oslanja na obitelj, širu obitelj i zajednicu, i kojoj bolje odgovara zajedničko preseljenje – kaže dr. Zoran Šućur sa Studijskog centra za socijalni rad zagrebačkog Pravnog fakulteta.

Poželjni susjedi

Raseljavanje romskih obitelji u različite kvartove načelno je, smatra njegov kolega, socijalni psiholog dr. Ivan Magdalenić, neusporedivo bolji koncept, međutim da bi došlo do integracije, a ne dodatnog stigmatiziranja, potreban je dobar plan cjelokupne potpore i savjetovališta. Romska manjina i dalje je neromskom stanovništvu najneprihvatljivija: istraživanja pokazuju da bi neromski stanovnici prije prihvatili pripadnika bilo koje druge nacionalne manjine kao susjeda, prijatelja ili novog člana obitelji (zeta ili snahu) nego pripadnika romske manjine, a pri izboru poželjnijeg susjeda i narkomani prolaze bolje od Roma.

Stoga, smatra dr. Šućur, generalna ocjena o tome koje je rješenje bolje ne može se dati bez poznatih drugih varijabli projekta. U inozemstvu je bilo pokušaja rješavanja katastrofalnih stambenih uvjeta romske populacije kroz razmještanje u lokalnoj sredini, no rezultati nisu bili osobito uspješni. Romi se samom činjenicom dodjele stana u kvartu ili zgradi u kojoj živi neromsko stanovništvo i samim boravljenjem u toj sredini neće integrirati. Iskustva pokazuju da, krajnje nezadovoljni, vrlo brzo sami odlaze iz takve sredine.

Romi kroz povijest, kaže, tradicionalno žive u izoliranim enklavama i iznimno se oslanjaju na cjelokupnu podršku svoje etničke zajednice, a ne lokalne sredine. Preseljenje u pristojno romsko naselje, kaže, svakako je bolje od nikakvog preseljenja jer će osigurati tim obiteljima infrastrukturu i životne uvjete neusporedivo bolje od onih koje imaju. A hoće li se takvo naselje pretvoriti u geto i ostaviti romsku zajednicu u daljnjoj izolaciji, iako tek nekoliko metara od neromskog stanovništva, ili će doći do integracije s lokalnim stanovništvom ovisit će, kaže o količini potpore koja će im se, osim preseljenja, osigurati.

Dodatni napor

– Spontana integracija neće se dogoditi. Kako bi do nje došlo, prije svega treba inzistirati na uključivanje djece u obrazovni sustav s neromskom djecom, od predškolskog na dalje, i zapošljavanju romskog stanovništva. Skloni smo starosjedioce iz daljine osuđivati zbog njihovih protesta, ali moramo biti svjesni da je romski način života bučan, da se mnogi od njih bave skupljanjem sekundarnih sirovina, da su sukobi unutar zajednice češći nego u općoj populaciji, da se pojavljuju sitne krađe. No, hoće li se sve to ispoljiti u nekom novom zagrebačkom naselju, ovisit će o dodatnom naporu koje društvo uloži i u romsku zajednicu i u podršku lokalnom stanovništvu. Meni se čini da je već i činjenica da jedan dio mogućih susjeda romskog naselja ne prosvjeduje dobar potencijal – kaže prof. Šućur.

Neki dobri projekti, ističe Nura Ismailovski, prva romska zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, gdje je boravila u prošlom sazivu, magistra farmacije i prva Romkinja s diplomom, u Zagrebu već postoje, poput projekta stipendiranja romskih učenika i studenata: svaki srednjoškolac s prosjekom ocjena većim od 3 mjesečno prima 35 posto prosječne zagrebačke plaće koja iznosi oko 6800 kuna, a svaki student čak 50 posto.

Propali pokušaj

– Te 2012., kad smo pokrenuli projekt, dodijelili smo četiri stipendije, a ove godine imamo 56 stipendista – kaže Ismailovski, uvjerena da se naselje u Svetoj Klari, bude li uopće izgrađeno, neće pretvoriti u geto.

– To će biti naselje otvorena tipa. Ako se Grad uopće upusti u gradnju, tamo bi trebali biti i obrazovni sadržaji poput vrtića i škole. Romi se mogu integrirati u društvo, to pokazuju brojne situacije – kaže Ismailovska.

Beganovići se, pak, prisjećaju kako je jedan od pokušaja preseljenja romskog stanovništva te drugih ugroženih skupina u Zagrebu već propao.

– Pa znate što se dogodilo u Sopnici Jelkovec. Otišlo nas je tamo mnogo, neki su napravili gluposti, ne znaju poštivati kućni red, nisu plaćali režije, ne znaju se socijalizirati i onda zbog njih nitko ne želi Rome jer ispada da smo svi isti. Da nitko od nas ne radi, da svi skupljamo željezo i otpad, i da se ne znamo ponašati. A to nije tako – kažu nam Beganovići.

U Sopnici Jelkovec, na istoku Zagreba, tijekom 2009. Grad je izgradio naselje s ukupno 53 zgrade, 2713 stanova i 179 poslovnih prostora. Polovica je bila namijenjena za socijalne stanove, a druga polovica za prodaju i najam. Međutim, cijelo se naselje s vremenom pretvorilo u svojevrsni socijalni geto, a za kupnju i najam malo je tko zainteresiran. U potpunosti se promijenila i socijalna slika cijelog starog naselja, a problemi su se nagomilali.

U Gradu Zagrebu, pak, ne dijele takvo mišljenje o uspjehu Sopnice Jelkovec te naglašavaju kako je jedan od načina mogućeg stambenog zbrinjavanja romske populacije gradnja objekata za najam na parcelama stambene namjene u vlasništvu Grada “kao što je bio slučaj s gradnjom objekata u naselju Novi Jelkovec u Sesvetama, a koji zasigurno neće ostati jedini projekt takve vrste”.

– Lokacija Sisačka – Burićeva u Svetoj Klari je mješovite, pretežno stambene namjene, u stopostotnom vlasništvu Grada Zagreba te bi zbog toga bila u potpunosti odgovarajuća za gradnju objekata kojima bi se mogao namiriti jedan dio već iskazanih stambenih potreba građana. Za definiranje tog projekta još uvijek se traže najbolja rješenja koja bi bila najprimjerenija kako u pogledu vrste, veličine objekata i broja stanova, tako i modela financiranja gradnje – šturo odgovaraju u Gradu.

Ovaj bi put, kažu i Beganovići, ipak moglo biti bolje jer je Grad izbjegao kobnu, nepremostivu grešku: ovaj put za romske obitelji gradi obiteljske kuće, a ne stanove u zgradama, u kakve su smještavani u Sopnici. Zgrade i stanovi za Rome su, kaže, smrt i na takvo preseljenje nikad ne bi pristao.

Kuće su bolje

– Mi imamo mnogo djece, ona su glasna, trče, viču, igraju se, i to bi susjedima ispod, iza i do nas moglo smetati. Mislim, ljudi možda ne bi mogli spavati. I ne bih se želio dovesti u situaciju da pišu peticije protiv nas. Mala prizemnica bi nas zadovoljila – kaže Ahmet.

Veljko Kajtazi, saborski zastupnik iz redova romske manjine, za projekt Sveta Klara čuo je samo iz medija, nakon čega je uputio službeni dopis gradonačelniku Bandiću. U odgovoru se navodi, kaže Kajtazi, kako se za projekt Sv. Klara i slične traže najbolja rješenja, drugim riječima da od toga još uvijek nema ništa, a da je trenutno jedini “model” pomoći za stambeno zbrinjavanje, kako Roma tako i ostalih, davanje postojećih stanova u najam.

– Njihova disperzija pri rješavanju stambenih pitanja sigurno je bolja nego da se koncentriraju na jednoj lokaciji. S druge strane, uređenje njihovih postojećih objekata ne smije biti ograničeno argumentom da ih se time segregira. To je samo opravdanje da se ne učini ništa kako bi im se olakšao život. Nije rješenje tražiti opravdanje zašto se nešto ne bi trebalo učiniti nego pronaći model koji bi svima odgovarao. Sigurno je da Grad Zagreb mora pronaći bolji model od postojećeg kako bi riješio probleme Roma na području Zagreba – kaže Kajtazi.

AUTOR ;Kristina Turčin i Tomislav Mamić

OBJAVLJENO: 05.02.2017.

 

Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja

Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji nije usklađen s Istanbulskom konvencijom

Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb i Lezbijska grupa Kontra priopćile su u četvrtak da Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je jučer u Saboru bio na prvom čitanju, a za koji je predlagač naglasio da je izrađen kako bi Hrvatska uskladila zakonodavstvo s pravnom stečevinom EU-a, Istanbulskom konvencijom i Direktivom Vijeća Europe, zapravo nije usklađen s Istanbulskom konvencijom.

Sam naziv zakona ne slijedi Konvenciju i iz njega je izostavljeno imenovanje žena kao žrtava rodno uvjetovanog nasilja, a definicija žrtava je preuska i ne obuhvaća žene žrtve partnerskog nasilja koje su bile u intimnim vezama sa svojim partnerima, a iz kojih nije poteklo malodobno dijete i nisu živjeli na istoj adresi sa svojim partnerima od kojih trpe nasilje, kaže se u priopćenju.

Partnersko nasilje se ne događa samo u obitelji, a žene trebaju primiti odgovarajuću zaštitu od nasilja bez obzira na svoj bračni i obiteljski status, što im jamče i gore navedeni međunarodni dokumenti.

Krajnje je zabrinjavajuće da su pojedini zastupnici u raspravi o ovako nedostatnom Prijedlogu zakona još dodatno pokušati napasti i postojeću definiciju žrtava želeći uskratiti zaštitu od nasilja osobama koje žive u životnim partnerstvima, kaže se u priopćenju.

Naglašavamo da su suprotno tvrdnjama predstavnika vlasti u Prijedlog zakona preuzete i uvrštene samo one odredbe Istanbulske konvencije koje su sadržane istovremeno u Direktivi Vijeća Europe, a s kojom je Hrvatska obvezna uskladiti svoje zakonodavstvo.

Autonomna ženska kuća Zagreb poslala je cijeli niz prijedloga izmjena, koji se tiču zaštite žena žrtava nasilja i kojima bi se Prijedlog uskladio s Istanbulskom Konvencijom, ali predlagatelj ih nije prihvatio.

Također, Lezbijska grupa Kontra zatražila je usklađivanje Prijedloga zakona sa člankom 4. Konvencije, na način da se uvrsti anti-diskriminacijski  članak u Prijedlog zakona.

Međunarodne konvencije za zaštitu ljudskih prava nisu liste dobrih želja ili popisi za dućan s kojih država može birati koja prava će nam zaštititi, a koja ne ili koje žene su dostojne zaštite od nasilja, a koje nisu, kaže se u priopćenju.

Činjenica da predlagatelj namjerno propušta uskladiti prijedlog zakona s Istanbulskom konvencijom dovodi u sumnju stvarnu političku volju i obećanja vladajućih da će ova važna Konvencija za zaštitu žrtava nasilja u skorije vrijeme biti ratificirana.

Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb i Lezbijska grupa Kontra zatražile su od nadležnih institucija hitnu ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, izmjenu naziva Prijedloga zakona na način da imenuje posebno žene kao žrtve rodno uvjetovanog nasilja, te potpuno usklađivanje Prijedloga zakona s Istanbulskom konvencijom, uključujući proširenje definicije žrtava tako da uključuje sve osobe u emotivnim i seksualnim sadašnjim ili bivšim vezama i uvođenje antidiskriminacijske odredbe u skladu s člankom 4. Istanbulske konvencije.

(hina)