Sjećanje na časnu ženu koja je spasila židovsku djevojčicu

“Samo zahvaljujući Hajriji ja sam danas živa”

Samo zahvaljujući »majci« Hajriji ja sam danas živa, i voljela bih da sam joj mogla reći koliko je volim i koliko mi znači, kaže Ester Stela Levy koju je Hajrija spasila od smrti u koncentracijskom logoru

Hajrija Imeri-Mihaljić jedina je pripadnica romskog naroda čije je ime isklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu, na kojem se nalaze 23 tisuće imena nežidova iz cijelog svijeta – Pravednika među narodima koji su za vrijeme Holokausta, riskirajući vlastiti život, spasili na tisuće Židova. Ništa drugo se o toj ženi ne zna – ni gdje je rođena niti sahranjena, ne postoji njena fotografija, osim u srcu Ester Stele Levy, rođene Buhar, danas 77-godišnjakinje iz Tel Aviva, koju je hrabra Hajrija spasila od smrti u koncentracijskom logoru. Svojevrsno posljednje počivalište Hajrija je, osim na Zidu časti, dobila u potresnom dokumentarnom filmu »Pravednica Romkinja« Jakova i Dominika Sedlara, koji je povodom 27. siječnja, Dana sjećanja na žrtve Holokausta, prikazan u Zagrebu, i na čijoj je projekciji sudjelovala i Ester, umirovljena odgajateljica u vrtiću, žena zbog koje je Hajrija davne 1946. godine što autobusom, ali većim dijelom pješice jer novaca za autobus nije imala dovoljno, prešla preko 550 kilometara od Kosovske Mitrovice do Beograda da bi ju još jednom, nažalost posljednji put, vidjela.

 

Pralja i pomoćnica

Priča i počinje u Kosovskoj Mitrovici, u obitelji Jaffe Bukice i Blagoja Buhara, Židovke i Srbina kojima se 1940. godine rodila kći, nazvana Ester po baki Židovki, kojoj su odmah dali i nadimak Stela. Za obitelj je kao pralja i kućna pomoćnica godinama radila Romkinja Hajrija, koja je u vrijeme Esterinog rođenja imala trideset godina, i petero djece. Kad je Ester imala godinu dana, krenule su deportacije Židova u logore pa su Esterini roditelji otišli u partizane, a djevojčica je ostala s bakom te su zajedno završile u četničkom logoru u Mitrovici, iz kojih su kretale daljnje deportacije Židova u nacističke logore smrti. Hajrija je, uzevši i vlastitu djecu za ruke, otišla u četnički logor i od stare Ester uzela djevojčicu te iz logora neprimjetno izašla. »Ja sam stara i nije važno što će mi se dogoditi, ali ovo dijete mora živjeti. Podigni ju kao vlastitu kći i jednog joj dana reci tko je, i tko su joj pravi roditelji«, kazala je baka Hajriji. Romkinja je po povratku u svoj kućerak u selu Ade pored Mitrovice, dijete odmah nazvala imenom Miradija i učinila ju malom Romkinjom, koja je narednih pet godina provela u toj obitelji, spašena od sigurne smrti u konclogoru. Živjela je kao i ostali, rano djetinjstvo provodeći sa »braćom i sestrama«, i naučivši samo romski jezik, kojeg danas govori malo, ali se sjeća romskih pjesama koje je tada naučila.

Kad je rat završio, a i Hajrijina se obitelj spasila od smrti zahvaljujući samo činjenici što se u logore deportiralo Rome lutalice, ne i one koji su negdje bili trajno nastanjeni, Hajrija je pokušala doznati bilo što o Esterinoj obitelji, no nije uspjela. Tad je djevojčici prvi put i rekla tko je ona zapravo. Nakon što je, međutim, između Hajrijinog muža i susjeda došlo do svađe oko neke zemlje, susjed ih je na policiji optužio da su ukrali židovsko dijete, te iz Beograda u Ade 1945. stiže Josef Josifović, zadužen da na tom području pronalazi židovsku siročad. Malu, tada petogodišnju Ester odvode u beogradsko sirotište, u kojem ona odbija jesti od žalosti što su je odvojili od obitelji, i ne progovara zato što ju nitko, budući da govori samo romski, ne razumije.

Kroz neko vrijeme u sirotište stiže učiteljica, poslana tamo jer zna ponešto romskog. Dijete upita kako se zove i tko su joj pravi roditelji, a kad joj mala Ester odgovori »Bukica i Blagoje«, žena pada u nesvijest te po buđenju progovara: »Ljudi, pronašla sam svoju kćer«. Bila je to Bukica – koja je preživjela rat, sudbina Esterinog oca nije poznata – koja se ubrzo udala za Židova koji je i sam u Holokaustu izgubio obitelj te su njih troje 1948. otišli živjeti u Izrael.

Dirljiv zadnji susret

Dvije godine prije, međutim, Hajrija je sama, najviše hodajući, stigla u beogradsko sirotište nakon što je doznala da se tamo nalazi njena Miradija. Susret je, sjeća se Ester i danas, bio vrlo dirljiv, a ona je bila presretna što vidi »majku«. Nikad ju nakon toga više nije vidjela, ne zna jesu li joj stizala mnogobrojna pisma koja joj je pisala iz Beograda i Izraela, niti je ikad uspjela doznati što je s Hajrijom na kraju bilo, i gdje je sahranjena. Ne zna ništa ni o njenoj djeci. S biloškom majkom, Ester se nije nikad zbližila, niti je s njom o Hajriji razgovarala do 14. godine, kad je ubrzo zatim otišla živjeti u kibuc, završila školu, udala se i rodila troje djece. Jaffa, njena kći, nazvana po baki, s Ester je prisustvovala i na projekciji filma u Zagrebu.

»Imala je oblo lice i velike crne oči, nosila je pletenice i maramu, vezanu sprijeda ili otraga. Tad je, iz vremena kad je se ja sjećam, imala 35 godina. Samo zahvaljujući njoj ja sam danas živa, i voljela bih da sam joj mogla reći koliko ju volim i koliko mi ona znači. Jedna me je majka rodila, a druga mi je, Hajrija, pružila majčinsku ljubav. Zauvijek ću je se sjećati, čuvati u svom srcu i ovu priču pričati iz dubine svoje duše«, kazala nam je, prilično dobrim srpskim jezikom na projekciji filma gospođa Levy, vitalna i snažna žena zavaljujući čijem je opisu Hajrije u filmu akademska slikarica Aleksandra Alfirević iz Zagreba naslikala Romkinjin portret, jedinu »fotografiju« žene koja je spasila židovsko dijete i voljela ga kao vlastito. Kako je i samoj Hajriji bilo kad su odveli dijete, nitko nikad neće doznati, no to što je propješačila više stotina kilometara da bi ju još jednom vidjela – govori sve, kao i činjenica da je po nju otišla, vodeći tamo i vlastitu djecu, u četnički logor.

Samo ime i selo

Jakov Sedlar nam otkriva kako je za priču doznao od Miriam Avizer, Židovke porijeklom iz Hrvatske, koja radi u Yad Vashemu i koja je napisala knjigu o hrvatskim Pravednicima među narodima. »Bio sam u procesu rada na filmu o Židovima i Albancima, kad mi je u Yad Vashemu Miriam ispričala ovu nevjerojatnu priču. Hajrija je jedina Romkinja čije je ime na Zidu časti. Miriam Avizer je pak za Hajrijino prezime, koje Ester nije znala, doznala slučajno, kad je u jednom kafiću u Tel Avivu, čiji je vlasnik bio porijekom iz Jugoslavije, doznala da je on sin Josefa Josifovića, istog onog Židova koji je od Romkinje dijete odveo u sirotište u Beograd. Tako je pronađen i njegov zapisnik o djetetu, time i Hajrijino prezime i ime sela u kojem je živjela, a koje više ne postoji jer je potopljeno zbog izgradnje hidroelktrane. Ime i njeno selo jedino je što se o Hajriji zna. Cijela Esterina životna priča je pak toliko fascinantna da sam o njoj morao snimiti film«, kazao je Jakov Sedlar. Film, prijavljen za Oscara u kategoriji kratkometražnih dokumentaraca, prikazan je u New Yorku i Los Angelesu, gdje je privukao brojnu publiku, a gostovat će i na desetak međunarodnih filmskih festivala.

Autor: Bojana Mrvoš Pavić