LJUDSKIH PRAVA NIJE NAPREDOVALO U 2017. GODINI

/in , /by

Objavljen je godišnji izvještaj Kuće ljudskih prava o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj u 2017. godini. U njemu se navodi kako nema značajnog napretka u stanju ljudskih prava u 2017. godini u odnosu na prethodno razdoblje. Diskriminacija prema Romima najviše je izražena pri zapošljavanju i pristupu uslugama. Posebno problematičnim je ocjenjeno što Akcijski plan za provođenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma nije usvojen od kraja 2015. godine, a u Operativnom planu za romsku nacionalnu manjinu su prioritetna područja sužena na vrlo mali broj mjera.

Kuća ljudskih prava Zagreb objavila je godišnji izvještaj za 2017. godinu o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. Riječ je o publikaciji koja pruža uvid u sustavne probleme i najčešće oblike diskriminacije i kršenja ljudskih prava. Izvještaj je napravljen u suradnji s brojnim organizacijama civilnog društva i cjelogodišnje promatranje stanja, a izdavanje publikacije Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja u 2017. godini je podržala Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Godišnji izvještaj se sastoji od 233 točke razvrstane u deset područja: međunarodni instrumenti, zakoni, javne i političke institucije, pravo na participaciju, branitelji ljudskih prava i civilno društvo, vjerska prava i slobode, pravosuđe i ljudska prava, tranzicijska pravda i suočavanje s prošlošću, pravo na adekvatan životni standard, ljudska prava i okoliš, zdravstvo i ljudksa prava, prava žena, prava djece, prava osoba sa invaliditetom, prava LGBTIQ osoba, prava beskućnika, prava izbjeglica i prava nacionalnih manjina.

POLOŽAJ NACIONALNIH MANJINA

Dio izvještaja koji se odnosi na nacionalne manjine sastoji se od 13 točaka. Ističe se kako pripadnici nacionalnih manjina najviše problema imaju s ostvarivanjem prava na prednost pri zapošljavanju, te da njihova zaposlenost u tijelima državne uprave, pravosudnim tijelima i upravnim tijelima jedinica samouprave opada. Također se naglašava kako Vlada još uvijek nije provela odluku Ustavnog suda iz 2014. godine o izmjenama Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina.

U Izvještaju se, vezano za Operativne programe za nacionalne manjine 2017. – 2020. usvojene na sjednici Vlade u kolovozu 2017. godine, ističe:

Iako je usvajanje općeg Operativnog programa za nacionalne manjine za razdoblje 2017. – 2020. i posebnih operativnih programa za srpsku, talijansku, mađarsku, albansku, romsku te zajednički za češku i slovačku manjinu načelno ocijenjeno kao pozitivan korak, ostaje nejasan i netransparentan kriterij odabira samo ovih sedam manjina i izostavljanje preostalih petnaest. Naime, posebni operativni programi doneseni su isključivo za one nacionalne manjine iz čijih redova dolaze zastupnici nacionalnih manjina u trenutnom sazivu Hrvatskog sabora, s izuzetkom slovačke manjine za koju je operativni program donesen s češkom, što dovodi u pitanje ravnopravnost položaja svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, odnosno onih manjina koje zbog brojčano manjeg udjela u stanovništvu u Saboru skupno predstavlja predstavnik neke druge manjine.

POLOŽAJ ROMA

U Izvještaju se, zbog težeg položaja njihovih pripadnika u odnosu na druge nacionalne manjine, posebno izdvajaju dvije nacionalne manjine – srpska i romska. Za romski nacionalnu manjinu izdvajaju se sljedeći problemi:

Pripadnici romske nacionalne manjine i dalje se suočavaju s mnogim problemima i izazovima u ostvarivanju ljudskih prava koji su posljedica povijesno utemeljene diskriminacije. U prilog tome govore i podaci istraživanja  koji ukazuju da socijalna distanca prema Romima u hrvatskom društvu iznosi gotovo 50 posto.

Diskriminacija prema Romima najviše je izražena pri zapošljavanju te pristupu uslugama. Navedeno istraživanje također navodi da otprilike četvrtina građana smatra da bi se zapošljavanje Roma u uslužnim djelatnostima negativno odrazilo na priljev klijenata.

Posebno je problematično što i dvije godine nakon isteka Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma još uvijek nije donesen novi. Nastavak djelotvornog provođenja Nacionalne strategije u značajnoj je mjeri doveden u pitanje i usvajanjem posebnog operativnog programa za Rome. Iako se operativnim programom predviđa revizija Nacionalne strategije I donošenje novog Akcijskog plana, prioritetna područja sužena su na vrlo mali broj mjera koje se ne poklapaju u potpunosti sa svim područjima djelovanja u kojima je potreban angažman po pitanju poboljšanja položaja romske nacionalne manjine.

U slučaju Oršuš protiv Hrvatske, ESLJP presudio je protiv Hrvatske zbog segregacije romske djece u školama, a sedam godina nakon te presude segregacija Roma u obrazovnom sustavu još uvijek predstavlja ozbiljan problem. Broj segregiranih razreda se povećao, a MZO nije usvojilo potrebne akte za propisivanje gornje granice Roma po razredu kojima bi se pospješila njihova integracija u obrazovni sustav.

U romskim naseljima postoji velik broj nelegaliziranih objekata, a ne postoje učinkoviti državni mehanizmi za njihovo uređenje. Molbe za legaliziranjem rješavaju se sporo, a u međuvremenu niču novi nelegalizirani objekti.

U Izvještaju se također ističe da Hrvatska još uvijek nije službeno prihvatila članak 14 Međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije, što hrvatskim građanima onemogućuje podnošenje pritužbi UN-ovom Odboru za eliminaciju rasne diskriminacije.

Kako se u Godišnjem izvještaju navodi, zbog dugogodišnje opterećenosti gospodarstva brojnim strukturnim problemima te stagnacije socioekonomskih prilika otežano je ostvarivanje socijalnih i ekonomskih prava svih građana, a što osobito pogađa ranjive skupine i posebno mlade čija stopa nezaposlenosti je visoka.

Tu se izdvajaju prava žena koja su poseno ugrožena jačanjem diskursa ultrakonzervativnih grupa, pritiscima protiv ratifikacije u Hrvatskom saboru tzv. Istanbulske konvecnije, te prava na siguran i legalan pobačaj kao i nastojanja da se onemogući uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja i zdravstvenog odgoja.

Osim toga, navodi se i da beskućnici nisu prepoznati kao posebno društveno ranjiva skupina kao i da su sve češća nezakonita protjerivanja izbjeglica, nasilje na granicama i onemogućavanje osoba u traženju međunarodne zaštite. U Izvještaju je pobrojan veliki broj nacionalnih strategija i izvještaja o provođenju pojedinih nacionalnih i međunarodnih dokumenata čije donošenje odnosno obnavljanje ili podnošenje kasni više godina.

Godišnji izvještaj Kuće ljudskih prava za 2017. godinu možete pročitati ovdje.

 

IDENTITET I DISKRIMINACIJA

/in , /by

Čija je država? U demokraciji ne bi trebalo biti dvojbe: država pripada narodu. Istina, mnogi će na to odmah prigovoriti da se ‘narod’ efektivno pojavljuje na sceni samo kad su izbori, a inače je, po čitave četiri godine, ‘raspušten’, onako kako je (na mnogo kraće vrijeme) raspušten parlament kad mu istekne mandatni rok. Ali dobro, uzmimo da u demokraciji ono ‘demos’ ipak nešto znači, i da mu neku vlast ipak daje to što se direktni nosioci vlasti moraju bojati da im za četiri godine ne iskaže nepovjerenje. Ali, tko je narod? Ustav države u kojoj živimo kaže da je ona “nacionalna država” jednog naroda, hrvatskoga, ali da pripada i (taksativno nabrojenim) nacionalnim manjinama. Ujedno, ona pripada i građanima (i građankama). Njihov suverenitet, dakle njihovo pravo da u krajnjoj liniji odlučuju o državi kao političko zajednici, neotuđiv je, neprenosiv, nedjeljiv itd.

U malo odredbi koje smo samo ukratko naveli krije se više dilema nego jasnih odgovora. Što znači “nacionalna država”, koja je pripisana samo jednom ‘narodu’? Ako je i država nacionalnih manjina, što onda znači da njima nije “nacionalna”? Kako je to suverenitet građana neprenosiv ako ga najviše svake četiri godine, ponekad i češće, na izborima prenose na zastupnike (i poneku zastupnicu) i vladu koju oni izaberu? I moraju trpjeti propise i mjere te vlade čak i ako već nakon pola godine, godinu zaključe da je ne podržavaju? Ako je suverenitet pak nedjeljiv, kako to da ga se dijeli s raznim međunarodnim asocijacijama čija je Hrvatska članica, i čije se norme obavezala provoditi? A u svjetlu one odredbe o “nacionalnoj državi”, čiji je suverenitet – one posebne (hrvatske) nacije uz koju je ta odredba vezana, ili se dijeli između nje i nacionalnih manjina, ili pak pripada naprosto građankama i građanima bez obzira na etnonacionalnu pripadnost (što se također može – i treba – zaključiti iz ustavnih odredbi)? I tako dalje, i tako dalje…

Moglo bi se jednostavno odgovoriti da mnoge od tih i sličnih odredbi, bilo onih u Ustavu, bilo u drugim svečano proglašenim dokumentima, ionako nisu egzaktan opis postojećih odnosa nego služe, onako, pomalo i kao ukras. Praktično političko funkcioniranje traži ograničavanje mnogih odredbi koje se ističe u svečanim prilikama, ali nisu baš upotrebljive za stvarni život. Baš kao što i sama politika traži mnoge ustupke u odnosu na neki čistunski moral. Da, tako je to u životu, ali ako želimo tom životu dati jednu određenu kvalitetu, onda pravne norme ne možemo prepustiti toj puko ukrasnoj funkciji, a u zbilji se ponašati kao da ih nema. Jer pravo u osnovi znači da važe neke norme koje štite slobodu svakoga i važe jednako za sve. Ta ‘kvaliteta’ života, koju zovemo ‘vladavina prava’, nije prirodno ili po tradiciji dana sama od sebe; nju treba uspostaviti, zajamčiti, i stalno se boriti da ostane na snazi. Inače bi društveni odnosi bili naprosto prepušteni sili i moći, vladavini jačih i ničim ograničenoj patnji slabijih, koji se nekako uvijek nađu u većini.

No, nije dobro ni ako većina neograničeno vlada. Jer najmanja manjina, koja unatoč svojoj slabosti i zanemarivoj veličini, ipak treba biti slobodna jest svaki pojedinac i pojedinka. Bez pravne zaštite, većina bi je mogla zgaziti, i lako se može dogoditi da navodna vladavina većine pređe u totalitarnu vlast nad gotovo svim pojedinkama i pojedincima. Kao što se i događalo ne samo u davnim povijesnim razdobljima nego i u modernom dvadesetom stoljeću, a vidimo kako se i u nekim današnjim državama, čak i članicama tako napredne asocijacije kao što je Evropska Unija, vlastodršci hvale kako razvijaju “iliberalnu” – dakle neslobodnu – “demokraciju”.

IDENTITET PROTIV RAVNOPRAVNOSTI

Koliko s tim imamo problema u Hrvatskoj može se raspravljati, ali imamo i drugi (također ne samo ‘naš’) problem: odnos većine i manjine u etničkom (‘nacionalnom’) smislu i pitanje diskriminacije. Kao što ukazuje i pitanje koje smo samo kratko dotaknuli – određenje države kao “nacionalne” – državi se ne pripisuje samo moderno demokratsko određenje po kojemu je ona politička zajednica svih državljanki i državljana (građana). Njoj se pridaje i poseban kolektivni identitet, u kojem ni narod ne znači isto što i demos, nego ima hrvatski atribut. Dobro znamo koliko je u proteklim decenijima, pa i u posljednjih sto i više godina bilo sukoba koji su se vrtjeli oko tih kolektivnih ‘identiteta’, i kako je u određenim razdobljima i glava na ramenima ovisila o tome ‘kamo pripadaš’ u tom rasporedu zamišljenih zajednica. Nekada se stradalo zato što si Hrvat, a nekada zato što to nisi. Nekada i jedno i drugo istodobno.

Zbog toga nije više potrebno posebno dokazivati da je u državi koja već više od 40 godina (da, još od ustava donesenog u socijalizmu) nosi hrvatski atribut potrebna zaštita manjih ‘zajednica’ od etničke diskriminacije. Pa ipak, to se pitanje uvijek iznova pojavljuje. Prvo, zbog toga što norme koje pružaju takvu zaštitu – kako se redovno priznaje – nisu isto što i stvarni život, to jest, potrebno je još mnogo napora i dorađivanja da ih se zaista provede. No iza toga čuči i drugi, važniji razlog – što većina i dalje pokazuje tendencije diskriminiranja. Srećom, nemamo više posla s oružanim sukobima u kojima je ugrožen i sam život, ali i dalje postoji nešto što bi nakon gotovo triju desetljeća života u državi koju Hrvati (i Hrvatice) smatraju ‘svojom’ trebalo biti čudno: da većinska etnička zajednica (koju se krivo naziva nacijom) i dalje pokazuje potrebu da se potvrđuje u svojem ‘identitetu’, da se brani od zadiranja u svoj suverenitet, ukratko – da se ponaša kao da je ugrožena manjina. A kad je neka skupina ugrožena, prije treba očekivati agresiju nego toleranciju prema drugima.

Kada se govori ovako u kolektivnim odrednicama, o ‘zajednicama’ kao političkim subjektima, treba biti jasno da nismo precizni već se izražavamo u metaforama. Nema sumnje da, kada se kaže “Hrvati (ili Romi, Austrijanci, Srbi…) čine ovo ili ono”, ne govorimo o skupini u kojoj tako postupa svaki Hrvat i Hrvatica. Ne znamo čak ni da li tako postupa (ili misli) većina. Ali u javnosti zapažamo da u ime takvog kolektivnog ‘identiteta’ nastupaju neki pojedinci i skupine koje nisu bez utjecaja, a ne čuje se jednako jake ili jače glasovi koji izražavaju drukčije stavove. Ovi koje se čuje svako malo dođu i do ekstrema, poput Ruže Tomašić koja jasno poruči nehrvatima da su u ovoj državi samo gosti, ili skupine vucibatina koja silom nametne ‘pravilo’ po kojem pismo jedne manjinske etničke zajednice (ćirilica) nema pravo javnosti u cijeloj jednoj regiji (vukovarskoj, a po svoj prilici ni u državi). I što se dogodi? Autorica izjave o ‘gostima’ bude izabrana kao nacionalna zastupnica u Evropskom parlamentu, a vukovarskim vucibatinama priznaje se dostojanstveni status ‘branitelja’ čije se stavove uvažava kao ozbiljne i relevantne.

DOKLE SEŽE KOLEKTIV?

Zbog toga – što u većinskom dijelu društva prevladava taj stav kolektivnog ‘identiteta’ koji stalno valja braniti – još veću težinu ima pitanje ravnopravnosti onih s manjinskim ‘identitetima’. Bilo da se u (većinskoj) javnosti te identitete gleda kao konkurentske, bilo da ih se pripisuje populaciji koja se na taj način jedva uopće konstituirala. Među prve – ‘konkurente’ – spadaju, dakako, Srbi, u određenom razdoblju Bošnjaci, Slovenci ili još neki, ovisno o političkoj konjunkturi, a potonji su prije svega Romi. Za razliku od mnogih drugih, Rome se ni u nacionalističkoj vizuri nikada nije vidjelo kao neprijatelje koji ugrožavaju većinsku ‘naciju’ i njenu državu, simbole i slično. Ali ih se uvijek guralo na marginu, odbijalo priznati kao legitiman dio društva, tjeralo sve do potpunog socijalnog isključenja. Njihova sudbina pokazuje da ne moraš nekoga ni simbolički ugrožavati da bi te smatrao neprijateljem ili nepoželjnim strancem.

Za razliku od drugih etničkih manjina, za Rome ne postoji negdje izvan Hrvatske neka druga država u kojoj većina govori njihov jezik, historijski pamti povijesne tradicije, održava institucionalnu podlogu njihove kulture i obrazovanja. Nitko im izvana ne pruža materijalne resurse i političku potporu u nošenju sa životnim tegobama i zajedničkom zaštitom prava. I ne samo u Hrvatskoj; Romi su najveća evropska etnička manjina, upravo zbog toga što nijedna država nije ‘njihova’. Tako se ipak događa da izvana dolazi barem neka vrst podrške – iz evropskih standarda zaštite prava, jer problemi romske manjine nisu samo nacionalni, pa ih se na nadnacionalnoj razini primjećuje i rješava bolje nego u mnogim pojedinačnim nacijama.

No, u mnogim programima i mjerama kojima se nastoji prevladati tešku socijalnu isključenost velikog dijela romske populacije kriju se i novi problemi. Da bi se poboljšalo položaj populacije koja je istodobno i siromašna, i isključena iz ekonomskog života (nezaposlena, preživljava od djelatnosti koje nisu sistemski priznate…), i slabije obrazovana, i živi u lošim i nezdravim uvjetima, mora se prisustvo te populacije u cjelokupnom društvu i priznati i prepoznati. Između ostaloga, to znači i da javne službe i državne institucije moraju prikupljati podatke koji govore o socijalnom, ekonomskom, obrazovnom, zdravstvenom… stanju Roma u Hrvatskoj. Jedna od najpoznatijih poteškoća pri tome jest to što se mnogi među samim Romima i Romkinjama ne deklariraju kao Romi, bilo zbog toga što nisu upoznati s programima potpore romskoj manjini, bilo zbog toga što ne vjeruju u njihovu djelotvornost ili korisnost, bilo zbog općeg (nažalost realnog) lošeg iskustva s odnosom šireg društva spram Roma.

Tako i mnoge konkretne mjere izazivaju dvojbu. Primjerice, da bi se poboljšalo uključivanje djece Roma u predškolski i školski odgoj i obrazovanje, trebalo bi znati kolika je ukupno romska populacija, koja je njena demografska struktura i koliki je njen dio u dobi kada treba pohađati vrtiće i škole. Kako to znati kad se i dalje, po mnogim procjenama, manje od polovice Roma u Hrvatskoj tako izjašnjava (da ne ulazimo i u konkretnije probleme, poput registriranja novorođene djece, rješavanja pitanja državljanstva itd.)? Kada se nedavno saznalo da se u prikupljanju podataka o obrazovanju institucije ne oslanjaju samo na iskazanu etničku pripadnost nego i na procjene stvarne društvene smještenosti u romsku ‘zajednicu’, to je među onima koji brinu za ljudska prava izazvalo zabrinutost koju logično izaziva svako etničko ‘profiliranje’ koje ne počiva na vlastitom slobodnom izjašnjavanju. Na taj se način podatke (i ne samo u obrazovnim resoru) prikuplja već više od desetak godina, pa to dosad nije dovelo do nekih pojačanih diskriminatorskih postupaka, a moglo bi se reći da su barem neki podaci bolji od nikakvih. (Suprotan je primjer zdravstvo, u kojem se formalno drže toga da svi imaju pravo na zdravstvenu zaštitu bez obzira na etničku pripadnost, a u praksi nema nikakve kontrole nad time da li se Rome ipak diskriminira.) Ipak, podaci prepušteni procjenama, bez standardizirane metodologije, nisu dovoljno pouzdani. K tome, sve dok oni ovise o angažmanu pojedinih službenika i službenica, oni neće biti ni dovoljno ujednačeni po svim resorima, odnosno područjima života u kojima su Romi barem indirektno diskriminirani. Obavezu unapređenja prikupljanja podataka jasno je definirala Nacionalna strategija za uključivanje Roma, ali o konkretnim rezultatima zasad ne znamo ništa.

 Piše: Srđan Dvornik

MINISTARSTVO ĆE SUFINANCIRATI PREDŠKOLSKI ODGOJ ROMSKE DJECE

/in , /by

Pripadnici romske nacionalne manjine čija djeca pohađaju predškolski program, odnosno vrtiće, mogu biti oslobođeni plaćanja predškolskog odgoja za svoju djecu. Sukladno Nacionalnoj strategiji za uključivanje Roma, predškolske ustanove moći će podnijeti Ministarstvu zahtjev za sufinaciranje odgoja djece romske nacionalnost.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja sufinanciraće preškolski odgoj djece pripadnika romske nacionalne manjine, odnosno sufinanciraće cijenu roditeljskog udjela u cijeni programa predškolskog odgoja u predškolskim ustanovama koje su osnovane od strane jedinica lokalnih i područnih samouprava.

Pri donošenju ove odluke Ministarstvo se pozvalo na Nacionalnu strategiju za uključivanje Roma za razdoblje 2013. do 2020. godine i Akcijski plan provedbe nacionalne strategije 2013. – 2015. godine. Kako je Akcijski plan za provođenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma istekao prije više od dvije godine nije jasno radi li se o naknadnom izvršenju obveza iz Akcijskog plana za razdoblje do 2015. godine ili o neposrednoj primjeni Nacionalne strategije. U svakom slučaju provođenje ove mjere u okolnostima u kojima ne postoji Akcijski plan za provođenje Nacionalne strategije može poslužiti primjerom drugim državnim tijelima koja su, u očekivanju Godota zvanog Akcijski plan za provođenje Nacionalne strategije prestale ili značajno usporile aktivnosti na provođenju Nacionalne strategije za uključivanje Roma.

Kako se navodi u dopisu Ministarstvo pretpostavlja da „sve predškolske ustanove koje podnose zahtjev poštuju načela integracije pripadnika romske nacionalne manjine u mješovite skupine djece sukladno odgojno-obrazovnoj politici“ što otvara niz pitanja.

Postavlja se pitanje hoće li i kako Ministarstvo utvrđivati poštuje li predškolska ustanova koja im se obratila s zahtjevom za sufinanciranje prethodno spomenuta ”načela integracije”. Posebno je to zanimljivo pitanje u svjetlu činjenice kako u popisu dokumenata koje predškolske ustanove trebaju dostaviti uz zahtjev nema zahtjeva da se dostave dokaz o ispunjavanju ”načela integracije” pa čak ni zahtjev da se dostavi obvezujuća izjava odgovorne osobe ustanove u kojoj se potvrđuje ispunjavanje ”načela integracije”.

Drugi set pitanja koji ovakva objava otvara su pitanja načelnog karaktera o tome kako točno glase ”načela integracije” čije poštovanje od strane predškolskih ustanova pretpostavlja Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Postavlja se i konkretno pitanje koji je najveći broj odnosno postotak romske djece u jednog grupi u predškolskom odgoju kako bi se takva grupa smatrala integriranom tj. grupom čiji sastav ispunjava ”načela integracije”.

KAKO PODNIJETI ZAHTJEV ZA SUFINANCIRANJE

Prema objavi Ministarstva zahtjev za sufinanciranje podnosi predškolska ustanova, odnosno dječji  vrtić u koji su integrirana djeca pripadnici romske nacionalne manjine i to odvojeno za dva razdoblja – od 1. siječnja do 31. kolovoza tekuće godine i od 1. rujna do 31. prosinca tekuće godine. Zahtjevi se upućuju Ministarstvu znanosti i obrazovanja poštom i trebaju sadržavati:

  1. popis djece polaznika po spolu/naznačiti braću ili sestre/ za koje se traži sufinanciranje;
  2. izjavu odgovorne osobe ustanove da je obavijestila roditelje polaznika o sufinanciranju roditeljskog udijela te izjavu da neće teretiti roditelje polaznika za plaćanje roditeljskog udjela koji pokriva Ministarstvo znanosti i obrazovanja;
  3. dnevno trajanje programa u koji su uključena djena na koje se zahtjev odnosi
  4. mjesečnu cijenu roditeljskog udjela koju roditelji pripadnici romske nacionalne manjine ostvaruju prema odluci o mjerilima i kriterijima za sufinanciranje ekonomske cijene u programima predškolskog odgoja, a koju donosi gradsko, upravno, odnosno općinsko vijeće na području ustanove predškolskog odgoja;
  5. zahtjevu za sufinanciranje obavezno treba priložiti navedenu odluku iz točke 4.

Privatni vrtići koje pohađaju djeca pripadnici romske nacionalne manjine uz navedeno u prethodnim točkama prilažu i rješenje o odobrenju za rad koje izdaje županijski ured odnosno ured Grada Zagreba nadležan za poslove odgoja i obrazovanja.

Novi iskoraci u međimurskom školstvu

/in , /by
Pomoćnik ministrice znanosti i obrazovanja sa županom o novim iskoracima u međimurskom školstvu

U službenom posjetu Međimurskoj županiji boravili su danas Momir Karin, pomoćnik ministrice za odgoj i obrazovanje te Vera Šutalo, voditeljica službe za rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Tom su prigodom odradili radni sastanak sa svojim domaćinom Matijom Posavcem i suradnicima u Maloj vijećnici Međimurske županije s naglaskom na ključne teme razgovora, mrežu dječjih vrtića na području Međimurja, prijava na natječaj ministarstva za opremanje škola, ali i činjenice kako će Međimurje skoro dobiti svoje centre kompetencija.

Istom su nazočili i predstojnik Ureda državne uprave u Međimurskoj županiji Branimir Posavec uz voditeljicu Službe za društvene djelatnosti Nives Kolarić Strah, pročelnica Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb Međimurske županije Sonja Tošić Grlač, predstavnici Grada Čakovca, zamjenik gradonačelnika Zoran Vidović i pročelnik Upravnog odjela za društvene, protokolarne i europske poslove gospodin David Vugrinec, ravnatelj Županijske bolnice Čakovec Robert Grudić, zamjenica ravnatelja Sandra Oslaković i pomoćnik za sestrinstvo Neno Škvorc, te ravnateljica Dječjeg vrtića „Cipelica“ Čakovec Gordana Šoltić Siladi.

Pomoćnik ministrice: „Iz međimurskog predškolskog sustava ostale sredine mogu učiti“

Kako je istaknuo međimurski župan, naglasak posjeta pomoćnika ministrice stavljen je na jedan novi standard, otvaranja dječjeg vrtića u krugu Županijske bolnice Čakovec kojoj je Međimurska županija osnivač, a koji bi bio namijenjen za zaposlenike zdravstvenih ustanova. „Ima puno razloga i prednosti zašto je to dobro i korisno, ne samo za okolicu grada Čakovca, već i za cijelu županiju, ali i za naše liječnike kojima bi olakšali rad, te odluku da ostanu u Međimurju“, objasnio je Posavec, dok pomoćnik ministrice dodao da ovakvi inovativni i jedinstveni projekti itekako imaju podršku resornog ministarstva. „To je nešto što bi  trebalo biti za primjer drugim sredinama kako se predškolski odgoj treba organizirati. Znate da je upravo predškolski odgoj naznačen kao vrlo bitna komponenta zbog toga što upravo roditelji koji napuštaju našu zemlju, naglašavaju da treba drugačije organizirati naš predškolski odgoj. U Međimurju se i to mijenja, uz sva ulaganja i projekte koje imaju u obrazovanju“, naglasio je Karin, ali i dodao da se Međimurska županija pokazala kao odgovorna i aktivna u svim segmentima vezanima za odgoj i obrazovanje, posebice kroz prijave na projekte i suradnju. „Često dolazimo u neku županiju da pomognemo, ovdje možemo čak i nešto naučiti, kako se brine o svojoj djeci i kako se brine o sustavu. Stoga mi je uvijek drago da ja koji dolazim iz druge sredine iz razine ministarstva mogu vaša iskustva prenijeti na neke druge sredine“, zaključio je. „Svjesni smo potrebe za vrtićem i kadrovske situacije, te da moramo napraviti vrtić, da složimo jednu dodatnu vrijednost zaposlenicima da žele ostati raditi u našoj ustanovi, ali i u Međimurju. Tako je krenula inicijativa da u sklopu bolnice imaju mogućnost smještaja djeteta predškolske dobi, to moram reći da je prva inicijativa u Hrvatskoj što se tiče javnih ustanova i formiranja vrtića“, dodao je na temu ravnatelj bolnice.

6 međimurskih škola u eksperimentalnom programu „Škola za život“

Iskorištena je prilika da se istakne i doprinos Međimurske županije, odnosno osnovnih i srednjih škola čiji je Županija osnivač, u uključenju u eksperimentalni program „Škola za život“. U tom će programu na razini Republike Hrvatske biti oko 60 škola, a Međimurska županija činit će 10% novog programa s aktivnom prijavom i sudjelovanjem 4 osnovne i 2 srednje škole. „U tom programu sudjeluju učenice i učenici, ali i njihovi profesori, s kojima se radi na način da ostanu motivirani, da im se osigura korisnije i suvislije obrazovanje koje će ih osposobiti za svijet rada i spremiti za život. To podrazumijeva i dodatno opremanje škola, besplatni internet, učenicima osigurava tablete, dakle sve u svemu stvaranje škola za 21. stoljeće, jednog potpuno novog sustava obrazovanja, uz ulaganja u kadrove kao i u trenutno stanje škola kao institucija. Iz Međimurja su se prijavile osnovne škole iz Murskog Središća, Donje Dubrave, Orehovice i Svete Marije te Gospodarska škola Čakovec i Srednja škola Prelog“, objasnio je međimurski župan i istaknuo nadu kako će upravo sve prijavljene škole napredovati novim programom, te dodao da se očekuje novi zakon o odgoju i obrazovanju i zakon o strukovnom obrazovanju koji Međimurju daje dvije nove mogućnosti, jedna je da se prijave na natječaj novi centri kompetencija, za informatiku, ugostiteljstvo i turizam, te stvore uvjeti da se nastavi s izgradnjom OŠ Pribislavec za što su već osigurana sredstva u državnom Proračunu. Ujedno Međimurje čeka odobrenje projekta metalske jezgre vrijednog 36 milijuna kuna koji je u posljednjem stadiju evaluacije.

Nakon odrađenog sastanka, delegacija je posjetila dječji vrtić koji će provoditi redoviti program predškolskog odgoja u prostorijama Županijske bolnice Čakovec, ali i Županijsku bolnicu Čakovec.

(mg)

Autor :

Ja sam mlada samohrana majka iz Romskog naselja

/in , /by

Ivana Stanković: Ja sam mlada samohrana majka iz Romskog naselja, zahvalna sam na svakoj pomoći, ali pomoći nam treba još

SLAVONSKI BROD- Živjeti u Romskom naselju danas u Slavonskom Brodu nije lako, istina napredak se vidi i puno je bolje nego li je bilo prije desetak godina, ali problema je niz, posebice kada ste mladi, nezaposleni ili ste mlada mama bez primanja.
Najveći problem Roma u Slavonskom Brodu kao i u cijeloj Hrvatskoj je obrazovanje i nezaposlenost.- Mladi Romi ne rade, nisu dovoljno školovani, često kradu, drogiraju se, završavaju u zatvoru. Svima je teško, ali Romi su uvijek zadnja rupa na svirali.- kaže nam mlada prabaka, s kojom živi njen sin, pomaže kćeri i unuci koja je sada i samohrana majka. – Ja sam imala sreću, sa 17 godina sam otišla van i zaradila stranu mirovinu, skučila se, ali u situaciji kada moram svima pomagati, živi se jako teško.
– Zahvalna sam Gradu na svakoj pomoći, na bilo kakvoj pomoći, ali pomoći nam još treba.- priča Ivana Stanković, samohrana majke djeteta starog godinu i dva mjeseca.- Meni je prošlo porodiljno, sada sam bez primanja i moram čekati da prođu tri mjeseca kako bi ostvarila pravo na zajamčenu minimalnu naknadu. Živim od mame i bake, od oca s kojim ne živim nemam nikakve pomoći. Dijete je još malo, i da hoću raditi nemam gdje. Nije lako živjeti u Romskom naselju, a ne vjerujem da će biti puno bolje, svaka pomoć mi je dobro došla.- kazala je Ivana.

– Ne živimo dobro. Od 800 kuna koliko imam mjesečno, ne mogu ni ja živjeti, a plaćam stanarinu, pomažem kćerki koja je samohrana majka. Probala sam tražiti posao, ali od toga ništa, odbili su me, ne vjerujem da će ni ova Nova godina biti bolja nego prošla. Kada bi dobila neki posao, barem preko javnih radova, bilo bi lakše- kazala je nam je Mira, Ivanina mama.

 


Milan Mitrović predsjednik je Romskog vijeća Grada Slavonskog Broda- Vijeća služe kao savjetodavna tijela lokalnoj samoupravi. Ima pomaka ali radimo od općih uvijeta života, od legalizacije objekata do infrastrukture. Najveći nam je problem što mladi nemaju dovoljno društvenih aktivnosti niti mogućosti za razvijanje nekih ideja. U tom smjeru razgovarali smo s gradom o društvenom domu gdje bi ipak mogli okupiti prvenstveno mlade ljude.- kazao je Milan koji grad Slavonski Brod vidi kao ključnim čimbenikom u poboljšanju uvjeta života romske zajednice jer, kako je rekao- Ulaganje u romsko naselje, ulaganje je i u Slavonski Brod. Napravilo se dosta, nama i malo znači puno, ali još je puno toga što se uz pomoć europski fondova može učiniti u samom naselju.-

 

 

– U suradnji s predstavnicima Vijeća romske nacionalne manjine Grada Slavonskog Broda, Centra za socijalnu skrb Slavonski Brod, Osnovne škole „Hugo Badalić“ Slavonski Brod, Ustanove dječji vrtić „Ivana Brlić Mažuranić“ i Romskim nacionalnim vijećem izrađen Akcijski plan Grada Slavonskog Broda za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje 2017. – 2020. godine. Nadalje, UNICEF i Grad Slavonski Brod potpisali su i Sporazum o suradnji kojim je predviđeno zajedničko financiranje programa predškole pod nazivom „Krenimo zajedno II“. Cilj programa je inkluzija djece romske nacionalne manjine u program predškole, unapređenje njihova obrazovanja te jačanje kapaciteta stručnjaka iz područja obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi. Grad i UNICEF financirali su i postavljanje modernog dječjeg igrališta u Naselju Josipa Rimca, ukupne vrijednosti 100.000 kuna, a Grad je financirao i postavljanje te opremanje kontejnera namijenjenih za provođenje radionica za djecu te aktivnosti udruga romske nacionalne manjine. Također, tijekom 2016. godine financirani su i radovi na postavljanju nadstrešnica na autobusnim stajalištima u ovom gradskom naselju.
Tijekom protekle godine na području Slavonskog Broda provođen je i Program javnih radova „Romi za Rome“, a pripadnicima romske nacionalne manjine Grad pomaže i kroz mjeru naknade troškova stanovanja. Uz to , Grad radi i na projektu izgradnje Društvenog doma u Romskom koji je planiran proračunom za 2018. godinu uz mogućnost potpore iz EU fondova.- kazala je prilikom podjele 420 paketića romskoj djeci, Tea Tomas, zamjenica gradonačelnika.

 

 

/sš/

U Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti

/in , /by

Gotovo 30% stanovništva u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti

Ovog tjedna obilježen je Svjetski dan socijalne pravde, a podaci Državnog zavoda za statistiku navode poražavajuće podatke. Tako prema njihovoj anketi u Hrvatskoj živi 58,5% osoba koje žive u kućanstvima koja ne mogu podmiriti neočekivani financijski izdatak iz vlastitih sredstava dok samo 3,6% osoba živi u kućanstvima kojima ukupni troškovi stanovanja nisu financijsko opterećenje.

Prema zadnjim podacima stopa materijalne deprivacije u Republici Hrvatskoj u 2016. iznosi 30,7%.

Prema Izvješću Pučke pravobraniteljice nejasna granica između javnog i privatnog zdravstva siromašne građane stavlja u nepovoljniji položaj, zbog nejednake mogućnosti pristupa zdravstvenim uslugama. Tijekom 2016. povećane su liste čekanja, a time su pravovremeni zahvati i pregledi često nedostupni onima koji ih ne mogu platiti. Također, tijekom 2016. prvi je put provedeno sveobuhvatno znanstveno istraživanje beskućništva u Republici Hrvatskoj koje pokazuje kako su njegovi najčešći uzroci gubitak posla, nedovoljna pomoć društva u nepovoljnim situacijama, loše zdravstveno stanje i narušeni obiteljski odnosi.

Zbog kontinuiranog porasta cijena energije od 2012. sve više građana živi u energetski neadekvatnim uvjetima, zbog čega su dužni za režije, žive u hladnim domovima, narušenog su psihičkog i fizičkog zdravlja, ugrožene radne produktivnosti, povećanog obolijevanja i smrtnosti, pogotovo tijekom zimskih mjeseci.

Predstava s pripadnicima romske zajednice

/in , /by

Predstava s pripadnicima romske zajednice koja je zaintrigirala kazališnu scenu ponovno u Zagrebu

Udruga djelovanja u kulturi Arterarij organizira reprizne izvedbe umjetničkog projekta „Pogledajme“ koji je 2017. godine osvojio Nagradu hrvatskog glumišta za “ Izniman doprinos kazališnoj umjetnosti “ 17. i 18. veljače u 19.30 u prostoru na adresi Pavla Hatza 12 u Zagrebu. Radi se o autorskom projektu Romana Nikolića u suradnji s izvođačem/icom Sindirelom Bobarić i Sinišom Senadom Musićem. Dramaturgiju potpisuje Mila Pavićević

Ova produkcija istražuje i progovara o identitetu, društvenim odnosima temeljenima na percepciji identiteta te utjecaju kojeg uska percepcija identiteta uokvirena u predrasude ostavlja na društvene subjekte. Ova produkcija čini sasvim evidentnim ono što nas spaja, a ironizira, problematizira i prikazom posljedica kritizira ono što nas, naizgled, razdvaja. Produkcija se poigrava podruštvljenjem intime i intimiziranjem političkoga, ismijavanjem tragičnoga i kanoniziranjem komičnoga, poopćavanjem specifičnoga i konkretiziranjem općega.

“Učestalim preobražajima prostora gledanja stalno se mijenja položaj publike u tom prostoru, pa tako i njezin odnos spram izvedbe, odnosno svijest o onome što se u određenom trenutku na sceni prikazuje i/ili pripovijeda koja nas tjera da tijekom gledanja “Pogledajme” uistinu pogledamo, tj. sagledamo iz što je više moguće različitih uglova i ne dopuštajući da se uljuljkamo u samo jednoj i/ili jednostavnoj promatračkoj poziciji.“ ( Hana Sirovica, Kulturpunkt)

“Pogledajme na fin se način poigrava i ironizira naše zablude i naše strahove kada su u pitanju shvaćanje identiteta i njegove granice, tko je tko, kako na druge gledamo i što nam se na njima čini prihvatljivim a što ne.“ ( Bojan Munjin, Novosti)

Povjerenstvo raspravljalo o provođenju APza socijalno uključivanje Roma

/in , /by

Koprivničko-križevačka županija: Povjerenstvo raspravljalo o provođenju Akcijskog plana za socijalno uključivanje Roma

U prostorima Županijske uprave u petak, 29. rujna održana je sjednica Povjerenstva za praćenje provedbe Akcijskog plana za socijalno uključivanje Roma u Koprivničko-križevačkoj županiji za razdoblje od 2017. do 2020. godine, koju je vodio predsjednik Povjerenstva i zamjenik župana Ratimir Ljubić, a glavna joj je tema bila razmjena informacija o poduzetim aktivnostima.

Naime, nakon što je krajem prošle godine Županijska skupština donijela navedeni Akcijski plan, ove je godine konstituirano Povjerenstvo za praćenje njegove provedbe, a sastoji se od predstavnika upravnih tijela Županije, Vijeća romske nacionalne manjine i romskih udruga te jedinica lokalne samouprave u kojima Romi žive u većem broju.

Neke od mjera definirane u Akcijskom planu, a o kojima se raspravljalo na sjednici su: povećanje prostorne i komunalne uređenosti naselja te razine gospodarske aktivnosti i zapošljavanja romske populacije, unapređenje kvalitete života socijalno ugroženog romskog stanovništva, povećanje uključenja Roma u osnovnoškolsko, srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje te razvoj kulture romske zajednice. Važnost analize provedenih mjera sastoji se u tome da se u proračune jedinica područne i lokalne samouprave uvrste planovi za sljedeću godinu, kako bi se moglo nastaviti raditi na svemu što je predviđeno Akcijskom planom.

Zamjenik Ljubić pohvalio je romske udruge na aktivnosti, a posebno Udrugu Roma „Korak po Korak“ i njihov projekt uzgoja krastavaca, koji je detaljnije predstavio predsjednik Udruge, ujedno i predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine KKŽ Franjo Horvat. Još je dodao kako žele nastaviti sa sličnim projektima poticanja zapošljavanja jer smatra kako je to korisno za romsku zajednicu i njezinu integraciju u društvo. S prijedlozima su se uključili i romski predstavnici naselja Žlebic i Općine Peteranec, Željko Oršuš i Branko Balog, koji su naglasili važnost komunikacije s jedinicama lokalne samouprave.

Predstavnici općina Drnje, Peteranec i Rasinja govorili su o svojim iskustvima u provođenju Akcijskog plana, istaknuvši velik doprinos županijskih projekata „Svi u školi, svi pri stolu“ i „Prilika za sve“, koji već godinama omogućavaju romskoj i ostaloj djeci prehranu u školi i pomoćnike u nastavi. Zamjenica gradonačelnika Koprivnice Melita Samoborec kazala je kako Grad uključen u sve mjere i aktivnosti Akcijskog plana te predstavila na koje načine brinu o romskoj zajednici, što će poslužiti kao smjernice općinama. Između ostalog, navela je pomoć u podmirenju troškova stanovanja i prehrane u školskoj i gradskoj kuhinji, potpore srednjoškolcima, pomoć pri priključenju naselja na sustav javne vodoopskrbe te plaćanju komunalnog doprinosa. Također, predstavnik Savjeta za razvoj civilnog društva Robert Vulić predložio je ažuriranje atlasa romskih naselja te pohvalio dosadašnju provedbu Akcijskog plana.

 

MOJ ODGOVOR VELJKU KAJTAZIJU

/in , /by

Odgovor Kristijana Novaka na izjavu zastupnika Veljka Kajtazija o knjizi i predstavi ”Ciganin, alii najljepši”

Saborski zastupnik Veljko Kajtazi, predstavnik romske i još niza manjina, nedavno je, više od godinu dana nakon što je knjiga objavljena, reagirao na naslov, a pomalo i na sadržaj predstave (koju, kaže, nije gledao) i romana Ciganin, ali najljepši. Što je izjavio mogli ste čuti i čitati, bilo ga je svugdje.

Dosad nisam reagirao iz više razloga. Osjećao sam susramlje što se čovjek doveo u nezgodnu situaciju da se svađa s fiktivnim likovima, i to pred licem javnosti. Osim toga nisam želio da priča poprimi senzacionalističke tonove, a već sam se dulje vrijeme želio malo povući. I, naposljetku, odbijao sam sudjelovati u nečijem, pokazalo se prilično neuspješnom, skupljanju političkih bodova. Javnost je reagirala kako je reagirala. Vidjeli ljudi da to nije obrana ugrožene manjine od mrzilačkog napada nego pokušaj disciplinske ćuške. Zastupnik vladajuće većine pokušao je ušutkati autora eda bi se dodvorio kolegama s kojima je trenutno u političkom talu te usput na fejsu mogao objaviti dokaz kako izgara za manjinu koju zastupa. U posljednjih godinu dana knjigu su pročitale tisuće ljudi, predstavu je do sada pogledalo oko 4000. Svih nacionalnosti, da, i Roma. Nije se baš svima svidjela – nekima previše golotinje, nekima predugačka, nekima previše vulgarnosti. Ali do mene nije došla ni jedna reakcija koja bi ukazivala na to da se na koji god način potpirila mržnja. Govorilo se, naprotiv, prije svega o ljubavi u teškim okolnostima i potrebi da se svakom građaninu Hrvatske omogući život vrijedan življenja. Ni jedna ružna reakcija osim Kajtazijeve. Od njegova ispada do danas javilo mi se dvadesetak Romkinja i Roma, neki su i pročitali knjigu i pogledali predstavu. Kažu, nema ništa sporno, daju podršku. Ono što pak su mi priopćili o svom zastupniku – nemam srca ovdje ponavljati, doista mi nije do eskalacije sukoba.

Kajtazi se dakle svađao s fiktivnim likovima, ja sam se držao one da u demokratskom društvu svatko ima pravo javno izreći svoje mišljenje. Dok je diskusija civilizirana, dobro je. Na tome je moglo stati. Međutim, u prošlotjednoj emisiji Pola ure kulture, kao i u jučerašnjem velikom intervjuu u Večernjaku, Kajtazi me prozvao da bih, da mi je doista stalo do Roma, trebao stipendirati kojeg romskog studenta i dati dio honorara nekoj inicijativi koja se bavi poboljšanjem životnih uvjeta Roma.

E pa, uvaženi zastupniče, sada više niste u sukobu s fiktivnim likovima, nego sa mnom. A ja sam prilično stvaran.

Tezu o tome da je primarna ideja umjetnosti pomagati nekome preskočit ćemo za ovu priliku. Idemo dalje.

Kao prvo, odakle Vama uopće ideja da ja NISAM pomagao i ne pomažem studentima romske nacionalnosti? Odakle Vam ideja da financijski NE pomažem romsku stvar? Je li Vam možda palo na pamet da nisam političar, pa mogu te stvari raditi daleko od javnosti, šutke? Ne objavljivati dokaze svoje dobrote na fejsu? I da to ne činim ni kao autor ni kao istraživač, nego kao građanin ove zemlje koji je bio blizu patnji? Znate što, usprkos Vama ja ću i dalje raditi (ili ne raditi) što i koliko mogu, šutke, a takvi kao Vi me nemaju što prozivati prikazajući se moralnim vertikalama. Ako je problem što ne dajem novce udruzi iza koje stojite izravno Vi, ili možda direktno na Vaš račun, pa da možda ovi napadi na mene prestanu, bit ću vrlo kratak i jasan: sve što znam o Vama (a znam Vas još iz 90-ih, preko karatea) upućuje me na jedan jedini odgovor – to se neće dogoditi. Nikada.

Kao drugo, spreman sam i dalje sudjelovati u obrazovanju pripadnika romske nacionalnosti, evo samo jedan jedini puta i javno. Obrazovanje mora krenuti „od vrha“, s Vama. Za početak ću Vam objasniti koja bi bila društvena uloga saborskog zastupnika vladajuće većine, a koja autora. Žalosno je da je čovjek sa saborskom plaćom te dvije stvari temeljito pobrkao. Ne sviđa Vam se brojka studenata romske populacije, uređenost romskih naselja, zdravstvena skrb? Ni meni, ali nisam ja taj koji odlučuje o tome, nego Vi. Imate ono što se zove državni proračun, u njega idu novci od prilično svega što se u Hrvatskoj zbiva, pa tako i od mojih autorskih honorara. Doista ne znam kakve slike raskoši i bogatstva su Vama u glavi pri pomisli na hrvatske autore, kako zamišljate moj život u odnosu na život saborskog zastupnika, ali činjenica je da Vi sudjelujete u raspodjeli novca iz državnog proračuna. Hej! Pa učinite nešto s njim, s našim novcima, pobogu, tražite, stvarajte pritisak! Vi ste vlast! Plaćamo Vas da učinite život boljim za naše sugrađane – Rome i sve ostale. Da ste htjeli, mogli ste iskoristiti pažnju koju je moja priča dobila u javnosti kao polugu za svoja nastojanja. Ali, znam, lakše je i vidljivije demonstrirati svoju navodnu brigu za romsku populaciju ovako kako to činite ovih tjedana, prozivati druge da su učinili ovo ili ono iz ekonomskih razloga, i brinuti se lijepo dalje za svoje privatne sinekure.

Evo, ovo je doista zadnje što mislim reći o ovoj temi, a za neko dulje vrijeme i o svemu drugome. Cipelariti se ne dam. Možda sam ovime pripomogao zastupniku u namjeri da se malo nakači na lijep uspjeh priče koju sam ispričao. Nevažno. Ako to urodi bilo kakvim pozitivnim učinkom, a posebno ako navede zastupnika da preispita svoje djelovanje, ja ću biti sretan i spokojan.  Ako ne, opet ću biti sretan, jer znam da postoji alternativa. Upoznao sam divnih Romkinja i Roma, sposobnih, obrazovanih, ambicioznih, upućenih u stanje na terenu. Možda je vrijeme da se nekome drugome prepusti funkcija, kako Kajtazi neprestano ponavlja, legitimnog zastupnika te nacionalne manjine.

SABORSKI ZASTUPNIK O KNJIZI I PREDSTAVI ‘‘CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI’’

/in , /by

Izjava za javnost zastupnika Veljka Kajtazija:

“Nisam htio reagirati na knjigu “Ciganin, ali najljepši” autora Kristijana Novaka, a zatim ni na istoimenu predstavu imajući u vidu kako između navedenog i manjine koju zastupam ne postoji poveznica te da je korištenje naziva “cigan” romska zajednica jasno odbila na Prvom Svjetskom kongresu Roma održanom u Londonu 1971. godine.

Međutim, zbog brojnih zahtjeva za mojom reakcijom koji su mi upućeni, a imajući u vidu navedeno i moje vlastite stavove, ovim putem ističem da naziv knjige i predstava doprinose stereotipiziranju Roma, da identiteti Roma korišteni u predstavi nisu dobro interpretirani i predstavljeni te da se ograničen način života na određenom području poistovjećuje s cijelom romskom zajednicom koja nije homogena i koja se, u najvećem broju slučajeva, ne identificira s pojmom “ciganina” te ga smatra pogrdnim i uvredljivim.

Nadam se da će u budućnosti biti što manje ovakvih slučajeva i potrebe za ovakvim reakcijama.”