Općina Donji Andrijevci objavila Javni natječaj za financiranje programa i projekata udruga u 2017. godini

/in /by

Općina Donji Andrijevci poziva udruge koje su programski usmjerene na rad za opće dobro u području sporta i rekreacije, kulture i ostalih društvenih djelatnosti da se prijave za financijsku podršku  za 2017. godinu.

Udruge sukladno ovom Javnom natječaju mogu prijaviti program/projekt koji unaprjeđuje kvalitetu života i socijalnu koheziju u općini Donji Andrijevci sukladno strateškim i planskim dokumentima Općine za sljedeća prioritetna područja:

  • Prioritetno područje 1 – Sport i rekreacija
  • Prioritetno područje 2 – Kultura
  • Prioritetno područje 3 – Ostale društvene djelatnosti

Ukupno planirana vrijednost ovog Natječaja je 288.500,00 kuna. Od toga za:

  • Prioritetno područje 1 – Sport i rekreacija 221.500,00 kuna
  • Prioritetno područje 2 – Kultura  52.000,00 kuna
  • Prioritetno područje 3 – Ostale društvene djelatnosti 15.000,00 kuna

Najmanji iznos financijskih sredstava koji se može prijaviti i ugovoriti po pojedinom programu/projektu iz područja Sporta i rekreacije je 1.000,00 kuna, a najveći iznos je 90.000,00 kuna.
Najmanji iznos financijskih sredstava koji se može prijaviti i ugovoriti po pojedinom programu/projektu iz područja Kulture je 1.000,00 kuna, a najveći iznos je 30.000,00  kuna.
Najmanji iznos financijskih sredstava koji se može prijaviti i ugovoriti po pojedinom programu/projektu iz područja Ostalih društvenih djelatnosti je 1.000,00 kuna, a najveći iznos je 10.000,00  kuna.

Rok za prijavu na Natječaj je 30 dana od dana objave Natječaja, zaključno s 16.2.2017. do 12:00 sati, ako se radi o osobnoj dostavi.
Više informacija o Natječaju možete pronaći ovdje.

Javni natječaj za predlaganje manifestacija u Gradu Crikvenici za 2017.g.

/in /by

Objavljen je Javni natječaj za predlaganje manifestacija u Gradu Crikvenici za 2017.g.

Ukupni okvirni iznos planiranih sredstava za projekte koji će se raspodijeliti prijaviteljima koji udovolje uvjetima i kriterijima Natječaja, te podnesu najkvalitetnije prijave, iznosi 286.500,00 kn.

Najmanji iznos sredstava za financiranje projekta je 1.000,00  kuna, a najveći 80.000,00 kuna.

Rok za podnošenje prijava traje od dana objave do iskorištenja planiranoga ukupnog iznosa sredstava za 2017. godinu.

Više informacija o javnom natječaju i natječajnoj dokumentaciji možete pogledati ovdje

natječaj

/in /by

Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske 23. prosinca 2016. godine objavljuje Poziv na dodjelu bespovratnih sredstava „Podrška razvoju partnerstava organizacija civilnog društva i visokoobrazovnih ustanova za provedbu programa društveno korisnog učenja“.

Ovaj Poziv provodi se u okviru Europskog socijalnog fonda, odnosno Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020., Prioritetne osi 4., Specifičnog cilja 11.ii.1. Razvoj kapaciteta organizacija civilnog društva, osobito udruga i socijalnih partnera, te jačanje civilnog i socijalnog dijaloga radi boljeg upravljanja.

Opći cilj Poziva je povećati broj studenata sa stečenim praktičnim znanjima i vještinama za rješavanje konkretnih društvenih problema i razvoj zajednice.

Specifični ciljevi Poziva su:

1.    Osnažiti stručne, analitičke i zagovaračke kapacitete organizacija civilnog društva kroz suradnju s visokoobrazovnim ustanovama;
2.    Uspostaviti održive programe društveno korisnog učenja na visokoobrazovnim ustanovama kao dio sustavnog pristupa jačanju društvene odgovornosti nastavnika i studenata.

Pozivom se ističe važnost suradnje visokoobrazovnih ustanova i organizacija civilnoga društva u obrazovanju društveno odgovornih i aktivnih građana, čime se doprinosi ukupnom razvoju i poboljšanju zajednice. Društveno korisno učenje prepoznaje se kao učinkovit način povezivanja studenata i visokoškolskih nastavnika s organizacijama civilnoga društva i širom društvenom zajednicom te kao važan poticaj u pronalaženju prvog posla po završetku školovanja. Ovim Pozivom se želi potaknuti razvoj održivih partnerstava visokoobrazovnih ustanova i organizacija civilnoga društva u razvoju i provedbi programa društveno korisnog učenja. Time se odgovara na potrebu jačanja sposobnosti organizacija civilnoga društva za bolje upravljanje i doprinos društveno-gospodarskom rastu, osnažuju se stručni, analitički i zagovarački kapaciteti organizacija civilnoga društva, ali se ujedno, angažmanom studenata i zaposlenika u sustavu visokog obrazovanja, pridonosi i podizanju kvalitete pružanja postojećih, ali i osmišljavanju inovativnih usluga od javnog interesa u različitim sektorima.

Prihvatljivi prijavitelji su organizacije civilnoga društva: udruge, zaklade, socijalne zadruge, ustanove, pravne osobe vjerskih zajednica registrirane kao neprofitne organizacije, dok su prihvatljivi partneri organizacije civilnoga društva: udruge, zaklade, socijalne zadruge, ustanove, pravne osobe vjerskih zajednica registrirane kao neprofitne organizacije te javne ustanove u sustavu visokog obrazovanja (fakultet ili umjetnička akademija, veleučilište, visoka škola), javni znanstveni instituti; jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Ukupna financijska alokacija u okviru ovog Poziva na dostavu projektnih prijedloga iznosi  27.000.000,00 kn, pri čemu potencijalni prijavitelji i partneri nisu dužni osigurati sufinanciranje iz vlastitih sredstava.

Rok za prijavu na Poziv je 28. veljače 2017. godine.

Cjelokupna dokumentacija dostupna je ovdje.

Za više informacija o uvjetima prijave, potrebno je proučiti natječajnu dokumentaciju. Pitanja mogu biti poslana elektroničkom poštom najkasnije 14 kalendarskih dana prije isteka roka za podnošenje projektnih prijedloga na adresu esf@udruge.vlada.hr .

Izvor: Ured za udruge Vlade RH

natječaj

/in /by

U okviru programa o Pravima, jednakosti i građanstvu za razdoblje 2014. – 2020, Europska komisija – Sektor za pravosuđe i ljudska prava, objavila je otvoreni poziv za dostavu projektnih prijedloga nacionalnihi transnacionalnih projekata usmjerenih na nediskriminaciju i integraciju Roma.

Opći cilj programa je promicanje razvoja Europskog društva temeljenog na poštovanju temeljnih prava i prava koja proizlaze iz statusa građanina Europske Unije.

Specifični cilj poziva: Podrška aktivnostima koje se bave bar jednom od grupa suočenih s diskriminacijom: rasne ili etničke manjine, osobe s posebnim potrebama, stare/mlade osobe, vjerske manjine i LGBTI zajednica.

Prihvatljivi prijavitelji:

•    međunarodne organizacije;
•    mala i srednja poduzeća; nevladine i neprofitne organizacije;
•    poduzeća (preko 250 zaposlenih),
•    javne ustanove/tijela.
Profitne organizacije moraju formirati partnerstvo s javnim tijelima ili privatnim neprofitnim organizacijama.

Prihvatljive aktivnosti:

•    osposobljavanje stručnjaka;
•    razmjena dobrih praksi;
•    aktivnosti diseminacije i podizanja svijesti putem seminara, konferencija, kampanja ili društvenih mreža i tiska.

Stopa sufinanciranja:

•    najviše 80% vrijednosti projekta.

Najniži i najviši iznos potpore po projektu:

•    najniži iznos 150.000,00 eura;
•    najviši iznos 500.000,00 eura

Više o natječaju možete pronaći ovdje.

Izvor: europski-fondovi.eu

Sjećanje na časnu ženu koja je spasila židovsku djevojčicu

/in , , /by

“Samo zahvaljujući Hajriji ja sam danas živa”

Samo zahvaljujući »majci« Hajriji ja sam danas živa, i voljela bih da sam joj mogla reći koliko je volim i koliko mi znači, kaže Ester Stela Levy koju je Hajrija spasila od smrti u koncentracijskom logoru

Hajrija Imeri-Mihaljić jedina je pripadnica romskog naroda čije je ime isklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu, na kojem se nalaze 23 tisuće imena nežidova iz cijelog svijeta – Pravednika među narodima koji su za vrijeme Holokausta, riskirajući vlastiti život, spasili na tisuće Židova. Ništa drugo se o toj ženi ne zna – ni gdje je rođena niti sahranjena, ne postoji njena fotografija, osim u srcu Ester Stele Levy, rođene Buhar, danas 77-godišnjakinje iz Tel Aviva, koju je hrabra Hajrija spasila od smrti u koncentracijskom logoru. Svojevrsno posljednje počivalište Hajrija je, osim na Zidu časti, dobila u potresnom dokumentarnom filmu »Pravednica Romkinja« Jakova i Dominika Sedlara, koji je povodom 27. siječnja, Dana sjećanja na žrtve Holokausta, prikazan u Zagrebu, i na čijoj je projekciji sudjelovala i Ester, umirovljena odgajateljica u vrtiću, žena zbog koje je Hajrija davne 1946. godine što autobusom, ali većim dijelom pješice jer novaca za autobus nije imala dovoljno, prešla preko 550 kilometara od Kosovske Mitrovice do Beograda da bi ju još jednom, nažalost posljednji put, vidjela.

 

Pralja i pomoćnica

Priča i počinje u Kosovskoj Mitrovici, u obitelji Jaffe Bukice i Blagoja Buhara, Židovke i Srbina kojima se 1940. godine rodila kći, nazvana Ester po baki Židovki, kojoj su odmah dali i nadimak Stela. Za obitelj je kao pralja i kućna pomoćnica godinama radila Romkinja Hajrija, koja je u vrijeme Esterinog rođenja imala trideset godina, i petero djece. Kad je Ester imala godinu dana, krenule su deportacije Židova u logore pa su Esterini roditelji otišli u partizane, a djevojčica je ostala s bakom te su zajedno završile u četničkom logoru u Mitrovici, iz kojih su kretale daljnje deportacije Židova u nacističke logore smrti. Hajrija je, uzevši i vlastitu djecu za ruke, otišla u četnički logor i od stare Ester uzela djevojčicu te iz logora neprimjetno izašla. »Ja sam stara i nije važno što će mi se dogoditi, ali ovo dijete mora živjeti. Podigni ju kao vlastitu kći i jednog joj dana reci tko je, i tko su joj pravi roditelji«, kazala je baka Hajriji. Romkinja je po povratku u svoj kućerak u selu Ade pored Mitrovice, dijete odmah nazvala imenom Miradija i učinila ju malom Romkinjom, koja je narednih pet godina provela u toj obitelji, spašena od sigurne smrti u konclogoru. Živjela je kao i ostali, rano djetinjstvo provodeći sa »braćom i sestrama«, i naučivši samo romski jezik, kojeg danas govori malo, ali se sjeća romskih pjesama koje je tada naučila.

Kad je rat završio, a i Hajrijina se obitelj spasila od smrti zahvaljujući samo činjenici što se u logore deportiralo Rome lutalice, ne i one koji su negdje bili trajno nastanjeni, Hajrija je pokušala doznati bilo što o Esterinoj obitelji, no nije uspjela. Tad je djevojčici prvi put i rekla tko je ona zapravo. Nakon što je, međutim, između Hajrijinog muža i susjeda došlo do svađe oko neke zemlje, susjed ih je na policiji optužio da su ukrali židovsko dijete, te iz Beograda u Ade 1945. stiže Josef Josifović, zadužen da na tom području pronalazi židovsku siročad. Malu, tada petogodišnju Ester odvode u beogradsko sirotište, u kojem ona odbija jesti od žalosti što su je odvojili od obitelji, i ne progovara zato što ju nitko, budući da govori samo romski, ne razumije.

Kroz neko vrijeme u sirotište stiže učiteljica, poslana tamo jer zna ponešto romskog. Dijete upita kako se zove i tko su joj pravi roditelji, a kad joj mala Ester odgovori »Bukica i Blagoje«, žena pada u nesvijest te po buđenju progovara: »Ljudi, pronašla sam svoju kćer«. Bila je to Bukica – koja je preživjela rat, sudbina Esterinog oca nije poznata – koja se ubrzo udala za Židova koji je i sam u Holokaustu izgubio obitelj te su njih troje 1948. otišli živjeti u Izrael.

Dirljiv zadnji susret

Dvije godine prije, međutim, Hajrija je sama, najviše hodajući, stigla u beogradsko sirotište nakon što je doznala da se tamo nalazi njena Miradija. Susret je, sjeća se Ester i danas, bio vrlo dirljiv, a ona je bila presretna što vidi »majku«. Nikad ju nakon toga više nije vidjela, ne zna jesu li joj stizala mnogobrojna pisma koja joj je pisala iz Beograda i Izraela, niti je ikad uspjela doznati što je s Hajrijom na kraju bilo, i gdje je sahranjena. Ne zna ništa ni o njenoj djeci. S biloškom majkom, Ester se nije nikad zbližila, niti je s njom o Hajriji razgovarala do 14. godine, kad je ubrzo zatim otišla živjeti u kibuc, završila školu, udala se i rodila troje djece. Jaffa, njena kći, nazvana po baki, s Ester je prisustvovala i na projekciji filma u Zagrebu.

»Imala je oblo lice i velike crne oči, nosila je pletenice i maramu, vezanu sprijeda ili otraga. Tad je, iz vremena kad je se ja sjećam, imala 35 godina. Samo zahvaljujući njoj ja sam danas živa, i voljela bih da sam joj mogla reći koliko ju volim i koliko mi ona znači. Jedna me je majka rodila, a druga mi je, Hajrija, pružila majčinsku ljubav. Zauvijek ću je se sjećati, čuvati u svom srcu i ovu priču pričati iz dubine svoje duše«, kazala nam je, prilično dobrim srpskim jezikom na projekciji filma gospođa Levy, vitalna i snažna žena zavaljujući čijem je opisu Hajrije u filmu akademska slikarica Aleksandra Alfirević iz Zagreba naslikala Romkinjin portret, jedinu »fotografiju« žene koja je spasila židovsko dijete i voljela ga kao vlastito. Kako je i samoj Hajriji bilo kad su odveli dijete, nitko nikad neće doznati, no to što je propješačila više stotina kilometara da bi ju još jednom vidjela – govori sve, kao i činjenica da je po nju otišla, vodeći tamo i vlastitu djecu, u četnički logor.

Samo ime i selo

Jakov Sedlar nam otkriva kako je za priču doznao od Miriam Avizer, Židovke porijeklom iz Hrvatske, koja radi u Yad Vashemu i koja je napisala knjigu o hrvatskim Pravednicima među narodima. »Bio sam u procesu rada na filmu o Židovima i Albancima, kad mi je u Yad Vashemu Miriam ispričala ovu nevjerojatnu priču. Hajrija je jedina Romkinja čije je ime na Zidu časti. Miriam Avizer je pak za Hajrijino prezime, koje Ester nije znala, doznala slučajno, kad je u jednom kafiću u Tel Avivu, čiji je vlasnik bio porijekom iz Jugoslavije, doznala da je on sin Josefa Josifovića, istog onog Židova koji je od Romkinje dijete odveo u sirotište u Beograd. Tako je pronađen i njegov zapisnik o djetetu, time i Hajrijino prezime i ime sela u kojem je živjela, a koje više ne postoji jer je potopljeno zbog izgradnje hidroelktrane. Ime i njeno selo jedino je što se o Hajriji zna. Cijela Esterina životna priča je pak toliko fascinantna da sam o njoj morao snimiti film«, kazao je Jakov Sedlar. Film, prijavljen za Oscara u kategoriji kratkometražnih dokumentaraca, prikazan je u New Yorku i Los Angelesu, gdje je privukao brojnu publiku, a gostovat će i na desetak međunarodnih filmskih festivala.

Autor: Bojana Mrvoš Pavić

IDEJA KOJA JE IZAZVALA BURNE REAKCIJE

/in , , /by

IDEJA KOJA JE IZAZVALA BURNE REAKCIJE Naselje za dvjesto Roma u Svetoj Klari. Dobra ideja ili promašaj?

Oko 75 posto romskih kućanstava prima socijalnu pomoć, dok je u općoj populaciji takvih oko dva posto. Gotovo polovica Roma starijih od 25 godina nema nikakvu završenu školu. Je li integracija uopće moguća?

Ahmet Beganović, 43-godišnji kvalificirani bravar, otac sedmorice sinova i jedne kćeri, već 33 godine živi u radničkim barakama u istoimenoj zagrebačkoj Radničkoj cesti, tek koji metar od nove zgrade Zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba, omeđen stambenim zgradama VMD-a u Folnegovićevoj i poslovnim tornjevima na Heinzelovoj ulici. Doselio se tu kao desetogodišnjak, s roditeljima, nakon što im je Grad dodijelio na korištenje gradski stan. S 23 i sam je osnovao obitelj. Preselio se tek koji kućni broj niže, također u dodijeljeni gradski stan, u istu takvu baraku u kojoj i danas živi, s djecom i 35-godišnjom suprugom Danijelom. Najstarije dijete ima 20 godina, a najmlađe ima pet godina. S njima živi i sinova djevojka – sveukupno 11 članova kućanstva na skučenih 50 četvornih metara.

I barake su već oronule, gazi ih zub vremena. One nisu trajno rješenje, svjesni su svi. Posjet službenika

Prije nekog vremena Beganoviće su posjetili gradski službenici. Bilo mu je to, kaže, neobično, jer je relativno nedavno predao svu dokumentaciju i dobio produženje najma stana u radničkim kućama za još pet godina. Ali gradski službenici ovaj put su mu ponudili nešto drugo: htjeli su s njim razgovarati o mogućem preseljenju – u dvostruko prostraniju, također gradsku, kuću, s vrtom i drugim sadržajima. U Svetoj Klari, naselju na rubu grada, u sklopu Novog Zagreba Zapad.

Gradska uprava, naime, svjesna je da veliki dio zagrebačkih Roma živi u uvjetima koji nisu održivi. Želi ih stambeno zbrinuti te je, kako nam potvrđuju, jedno od rješenja planska gradnja romskog naselja u Svetoj Klari, na površini od 3000 četvornih metara uz Sisačku ulicu, na prostoru bivše betonare i nasuprot reciklažnom dvorištu.

Prema planu koji je izrađen – ali nije prihvaćen već je, ponovno naglašava gradska uprava, u fazi procjene – na tom prostoru, koji sa svih strana okružuju obiteljske kuće stanara Svete Klare, gradile bi se kuće s dvorištima za oko 200 osoba, od čega 100-tinjak djece. Obitelji bi pretežno bile romske, uz plan da barem pet obitelji bude neromsko. Veličina kuća i dvorišta ovisila bi o članovima obitelji: obitelji s deset članova tako bi dobile stambenu površinu od 95 četvornih metara i dvorište od 150 kvadrata. Samci bi, zajedno s dvorištem, imali na raspolaganju 80 kvadratnih metara, a dvočlana kućanstva ukupno 100 četvornih metara. Sa svakim dodatnim članom kućanstva korisnici bi dobili pet kvadrata stambenog prostora više i deset metara kvadratnih većeg dvorišta.

Burne reakcije

Još prošle jeseni procurila je informacija o takvom gradskom planu. I odmah su krenule burne reakcije: dio stanovnika Svete Klare i okolnih mjesta žestoko se pobunio, a i djelu romske zajednice nije bio drag takav plan. Pojedini Romi ne žele novi geto, a starosjedioci ne žele geto – baš u svojem kvartu.

– Zašto se taj projekt ne gradi, recimo, na Pantovčaku? – pita se ironično predsjednik ogranka HČSP-a Ivan Iličić, koji je pokrenuo i potpisivanje peticije protiv takvog projekta, dok Boris Kihak, predsjednik Mjesnog odbora Sveta Klara, koji je na prošle izbore izašao sa svojom nezavisnom listom, smatra kako bi se na površini od tih 3000 metara kvadratnih trebali graditi sadržaji za djecu jer je to ono što kronično nedostaje ovom naselju od 18 tisuća stanovnika.

– Nemamo ambulantu ni dječji vrtić. Nemamo, naravno, ništa protiv Roma, ali ovo su naši prioriteti – tvrdi.

Jedan dio njihovih susjeda potpisao je peticiju, no jedan dio – nije. I Romi moraju negdje živjeti, kažu, ipak se pitajući je li gradnja romskog naselja doista dobar način integracije romskog stanovništva ili novi način izoliranja, samo u humanijim uvjetima?

– Zašto gradonačelnik nas, Rome, ne rasprši po gradu, pa da dvije obitelji odu u jedan kvart, dvije u drugi, dvije u treći – pita se i Beganović, kojem bi takvo rješenje bilo draže.

Međutim, Beganović, i sam nam priča, nešto je drugačiji od ostalih romskih obitelji u Radničkoj cesti. Desetak je kućanstava u njegovu susjedstvu romsko, a Ahmet Beganović jedini je od njih zaposlen. Završio je srednju školu za bravara, radi u Čistoći i mjesečno zarađuje 5000 kuna. Na ime dječjih doplataka i drugih pomoći obitelj mjesečno dobije još oko 2300 kuna, a imaju i pravo na prehranu u pučkoj kuhinji. Uspiju, kažu, nekako pokriti troškove i platiti režije. Najmlađa djeca idu im u vrtić, oni stariji u obližnju osnovnu školu. Kći tinejdžerica pohađa trgovačku školu. Najmanjem Kristijanu kum je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, čije slike vise u dnevnom boravku.

U Hrvatskoj je zaposleno tek osam posto radno sposobnih Roma: u općoj populaciji radi 61 posto ljudi. Oko tri četvrtine ukupnog prosječnog prihoda romskog kućanstva čine socijalna pomoć i dječji doplatak, zarada od rada – bilo kakvog, legalnog ili ilegalnog – participira s tek 12 posto. Prema istraživanjima, oko 75 posto romskih kućanstava prima socijalnu pomoć, dok je u općoj populaciji takvih oko dva posto. Gotovo polovica Roma starijih od 25 godina nema nikakvu završenu školu, na tržištu rada su bez ikakve perspektive. Svaki šesti stariji od 25 godina nepismen je, posebno žene.

U mlađim generacijama slika se bitno mijenja na bolje, većina mladića i dio djevojaka završi osnovnu školu. U srednju školu ih dosta krene, međutim prije mature školovanje prekine njih 70 posto. Prosječna romska djevojka u vrijeme udaje ima 16 godina, žene u hrvatskoj neromskoj populaciji u brak stupaju s prosječnih 28 godina. Romsko kućanstvo prosječno broji 5,6 osoba, a neromsko 2,8 člana. Tijekom života, prosječna Romkinja rodi petero djece, a neromske žene 1,5.

Već i šturi statistički podaci pokazuju da se radi o dva različita svijeta, čija integracija zahtijeva ozbiljan rad i volju.

Beganovići žele da im se djeca školuju i žele da budu svoji ljudi, koji će živjeti od svojih plaća.

– Pripadnicima romske manjine koji su se uspjeli izdići iz prosjeka, onima koji su školovani i zaposleni i, zapravo, već strukturno integrirani u društvo, odgovara rješenje negrupiranja, odnosno rješenje koje podrazumijeva osiguravanje pristojnih stambenih uvjeta izvan romskih naselja, unutar neromskog stanovništva. Međutim, činjenica je da većina romske populacije ne pripada toj skupini, već skupini koja se tradicionalno oslanja na obitelj, širu obitelj i zajednicu, i kojoj bolje odgovara zajedničko preseljenje – kaže dr. Zoran Šućur sa Studijskog centra za socijalni rad zagrebačkog Pravnog fakulteta.

Poželjni susjedi

Raseljavanje romskih obitelji u različite kvartove načelno je, smatra njegov kolega, socijalni psiholog dr. Ivan Magdalenić, neusporedivo bolji koncept, međutim da bi došlo do integracije, a ne dodatnog stigmatiziranja, potreban je dobar plan cjelokupne potpore i savjetovališta. Romska manjina i dalje je neromskom stanovništvu najneprihvatljivija: istraživanja pokazuju da bi neromski stanovnici prije prihvatili pripadnika bilo koje druge nacionalne manjine kao susjeda, prijatelja ili novog člana obitelji (zeta ili snahu) nego pripadnika romske manjine, a pri izboru poželjnijeg susjeda i narkomani prolaze bolje od Roma.

Stoga, smatra dr. Šućur, generalna ocjena o tome koje je rješenje bolje ne može se dati bez poznatih drugih varijabli projekta. U inozemstvu je bilo pokušaja rješavanja katastrofalnih stambenih uvjeta romske populacije kroz razmještanje u lokalnoj sredini, no rezultati nisu bili osobito uspješni. Romi se samom činjenicom dodjele stana u kvartu ili zgradi u kojoj živi neromsko stanovništvo i samim boravljenjem u toj sredini neće integrirati. Iskustva pokazuju da, krajnje nezadovoljni, vrlo brzo sami odlaze iz takve sredine.

Romi kroz povijest, kaže, tradicionalno žive u izoliranim enklavama i iznimno se oslanjaju na cjelokupnu podršku svoje etničke zajednice, a ne lokalne sredine. Preseljenje u pristojno romsko naselje, kaže, svakako je bolje od nikakvog preseljenja jer će osigurati tim obiteljima infrastrukturu i životne uvjete neusporedivo bolje od onih koje imaju. A hoće li se takvo naselje pretvoriti u geto i ostaviti romsku zajednicu u daljnjoj izolaciji, iako tek nekoliko metara od neromskog stanovništva, ili će doći do integracije s lokalnim stanovništvom ovisit će, kaže o količini potpore koja će im se, osim preseljenja, osigurati.

Dodatni napor

– Spontana integracija neće se dogoditi. Kako bi do nje došlo, prije svega treba inzistirati na uključivanje djece u obrazovni sustav s neromskom djecom, od predškolskog na dalje, i zapošljavanju romskog stanovništva. Skloni smo starosjedioce iz daljine osuđivati zbog njihovih protesta, ali moramo biti svjesni da je romski način života bučan, da se mnogi od njih bave skupljanjem sekundarnih sirovina, da su sukobi unutar zajednice češći nego u općoj populaciji, da se pojavljuju sitne krađe. No, hoće li se sve to ispoljiti u nekom novom zagrebačkom naselju, ovisit će o dodatnom naporu koje društvo uloži i u romsku zajednicu i u podršku lokalnom stanovništvu. Meni se čini da je već i činjenica da jedan dio mogućih susjeda romskog naselja ne prosvjeduje dobar potencijal – kaže prof. Šućur.

Neki dobri projekti, ističe Nura Ismailovski, prva romska zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, gdje je boravila u prošlom sazivu, magistra farmacije i prva Romkinja s diplomom, u Zagrebu već postoje, poput projekta stipendiranja romskih učenika i studenata: svaki srednjoškolac s prosjekom ocjena većim od 3 mjesečno prima 35 posto prosječne zagrebačke plaće koja iznosi oko 6800 kuna, a svaki student čak 50 posto.

Propali pokušaj

– Te 2012., kad smo pokrenuli projekt, dodijelili smo četiri stipendije, a ove godine imamo 56 stipendista – kaže Ismailovski, uvjerena da se naselje u Svetoj Klari, bude li uopće izgrađeno, neće pretvoriti u geto.

– To će biti naselje otvorena tipa. Ako se Grad uopće upusti u gradnju, tamo bi trebali biti i obrazovni sadržaji poput vrtića i škole. Romi se mogu integrirati u društvo, to pokazuju brojne situacije – kaže Ismailovska.

Beganovići se, pak, prisjećaju kako je jedan od pokušaja preseljenja romskog stanovništva te drugih ugroženih skupina u Zagrebu već propao.

– Pa znate što se dogodilo u Sopnici Jelkovec. Otišlo nas je tamo mnogo, neki su napravili gluposti, ne znaju poštivati kućni red, nisu plaćali režije, ne znaju se socijalizirati i onda zbog njih nitko ne želi Rome jer ispada da smo svi isti. Da nitko od nas ne radi, da svi skupljamo željezo i otpad, i da se ne znamo ponašati. A to nije tako – kažu nam Beganovići.

U Sopnici Jelkovec, na istoku Zagreba, tijekom 2009. Grad je izgradio naselje s ukupno 53 zgrade, 2713 stanova i 179 poslovnih prostora. Polovica je bila namijenjena za socijalne stanove, a druga polovica za prodaju i najam. Međutim, cijelo se naselje s vremenom pretvorilo u svojevrsni socijalni geto, a za kupnju i najam malo je tko zainteresiran. U potpunosti se promijenila i socijalna slika cijelog starog naselja, a problemi su se nagomilali.

U Gradu Zagrebu, pak, ne dijele takvo mišljenje o uspjehu Sopnice Jelkovec te naglašavaju kako je jedan od načina mogućeg stambenog zbrinjavanja romske populacije gradnja objekata za najam na parcelama stambene namjene u vlasništvu Grada “kao što je bio slučaj s gradnjom objekata u naselju Novi Jelkovec u Sesvetama, a koji zasigurno neće ostati jedini projekt takve vrste”.

– Lokacija Sisačka – Burićeva u Svetoj Klari je mješovite, pretežno stambene namjene, u stopostotnom vlasništvu Grada Zagreba te bi zbog toga bila u potpunosti odgovarajuća za gradnju objekata kojima bi se mogao namiriti jedan dio već iskazanih stambenih potreba građana. Za definiranje tog projekta još uvijek se traže najbolja rješenja koja bi bila najprimjerenija kako u pogledu vrste, veličine objekata i broja stanova, tako i modela financiranja gradnje – šturo odgovaraju u Gradu.

Ovaj bi put, kažu i Beganovići, ipak moglo biti bolje jer je Grad izbjegao kobnu, nepremostivu grešku: ovaj put za romske obitelji gradi obiteljske kuće, a ne stanove u zgradama, u kakve su smještavani u Sopnici. Zgrade i stanovi za Rome su, kaže, smrt i na takvo preseljenje nikad ne bi pristao.

Kuće su bolje

– Mi imamo mnogo djece, ona su glasna, trče, viču, igraju se, i to bi susjedima ispod, iza i do nas moglo smetati. Mislim, ljudi možda ne bi mogli spavati. I ne bih se želio dovesti u situaciju da pišu peticije protiv nas. Mala prizemnica bi nas zadovoljila – kaže Ahmet.

Veljko Kajtazi, saborski zastupnik iz redova romske manjine, za projekt Sveta Klara čuo je samo iz medija, nakon čega je uputio službeni dopis gradonačelniku Bandiću. U odgovoru se navodi, kaže Kajtazi, kako se za projekt Sv. Klara i slične traže najbolja rješenja, drugim riječima da od toga još uvijek nema ništa, a da je trenutno jedini “model” pomoći za stambeno zbrinjavanje, kako Roma tako i ostalih, davanje postojećih stanova u najam.

– Njihova disperzija pri rješavanju stambenih pitanja sigurno je bolja nego da se koncentriraju na jednoj lokaciji. S druge strane, uređenje njihovih postojećih objekata ne smije biti ograničeno argumentom da ih se time segregira. To je samo opravdanje da se ne učini ništa kako bi im se olakšao život. Nije rješenje tražiti opravdanje zašto se nešto ne bi trebalo učiniti nego pronaći model koji bi svima odgovarao. Sigurno je da Grad Zagreb mora pronaći bolji model od postojećeg kako bi riješio probleme Roma na području Zagreba – kaže Kajtazi.

AUTOR ;Kristina Turčin i Tomislav Mamić

OBJAVLJENO: 05.02.2017.

 

PROJEKT KOJI JE PODIJELIO ZAGREBAČKO NASELJE

/in , /by

Ovdje će niknuti nekoliko zgrada za romsku manjinu, dio građana nema ništa protiv, dio potpisuje peticiju

Oko dvije tisuće stanara potpisalo je peticiju protiv gradnje romskog naselja

U Svetoj Klari trebalo bi niknuti nekoliko zgrada u kojima će stanove dobiti pripadnici romske nacionalne manjine. Zgrade će niknuti na prostoru na kojemu se sada nalazi zapušteno ilegalno smetište. Iako je dio stanovnika Svete Klare oduševljen što će se na zapuštenoj parceli nešto konačno raditi, drugi su protiv toga da im se u susjedstvo dosele Romi. Oko dvije tisuće stanara Svete Klare potpisalo je peticiju kojom traže da se najavljeno naselje za Rome ne gradi.

Stanari kažu kako su dobili informacije da bi se trebale graditi zgrade na tri tisuće kvadrata gdje će se smjestiti 40-ak obitelji. U nove domove uselit će se nešto više od 200 ljudi, od kojih su polovina maloljetna djeca. U Klaru će se doseliti Romi iz Plinarskog naselja, Struga, Heinzelove ulice te Kosnice. Mišljenja stanara susjednih kuća su podijeljena. Dok oni koji ne žele da se Romi dosele uglavnom ne žele izaći pred kamere, oni koji pozdravljaju njihov dolazak kažu da im uopće nije važno koje će nacionalnosti biti njihovi novi susjedi.

Bivša betonara

Na tom je zemljištu prije bila betonara, a već godinama je zapušteno. Ljudi su tamo bacali smeće, stotine štakora se time hrane… Svaki mjesec potrošim 200 kuna na otrov protiv štakora koji su stvarno golemi. Zato mi je drago što će se zemljište urediti i zapravo mi je drago što će doći Romi. Neka ljudi negdje žive i zapravo mi je drago što dolaze u naše naselje – kaže Zlatko Radinić čija se kuća nalazi u blizini budućeg gradilišta.

Slično razmišlja i Vera Dalić kojoj je jedino žao što se na napuštenom zemljištu neće graditi dječji vrtić, igralište ili dom zdravlja. Kaže da u naselju nema ni zubara, pa su neke stvari možda potrebnije od stambenih zgrada.

– Smeta mi kad ljudi kažu da će nam Romi krasti stvari. Evo, meni su ukrali bicikl, a susjedu kosilicu, a u kvartu nemamo Roma. Dakle, kradu ljudi, neovisno o tome koje su nacionalnosti, i meni je zaista svejedno tko će se doseliti u zgrade. Neću se osjećati nimalo nesigurnijom ako mi susjedi budu Romi – kaže Dalić.

Predsjednik Mjesnog odbora Sveta Klara, Boris Kihak, tvrdi kako nitko od stanovnika naselja nema ništa protiv Roma, nego imaju druge prioritete. Među njima su gradnja ambulante, dječjeg vrtića ili igrališta.

“Nije diskriminacija”

– Naš je prijedlog bio da se zemljište sanira i potom pokloni građanima na korištenje. Djeca se moraju negdje igrati jer sad za to nemaju nikakav prostor. Klara ima 18 tisuća ljudi, prenapučeni smo i treba nam neki drugi sadržaj osim dodatnih zgrada – smatra Kihak.

Protiv zgrada nemaju ništa u lokalnom HČSP-u, no tvrde kako one ne bi trebale biti namijenjene isključivo jednoj nacionalnoj manjini. Zbog toga su pokrenuli potpisivanje peticije jer smatraju da, ako će se već graditi, u naselju treba biti stanova u koje će se useliti, primjerice, studenti ili branitelji.

– Uopće nije riječ o diskriminaciji, iako, znate, Romi su na lošem glasu. No, zašto im se ne sagrade stanovi na Pantovčaku ili u Lici? Ovako će se uništiti imidž Klare kao naselja u kojem se nalaze mirne obiteljske kuće. Protiv ove gradnje su i stanovnici Botinca, Čeha, Odre i Male Mlake, koji trenutačno i sami prikupljaju potpise protiv gradnje – kaže Ivan Iličić, predsjednik HČSP-a Sveta Klara.

Sociolozi

I dok se političari i stanari dijele oko toga trebaju li se Romi doseliti u naselje, neki se pitaju hoće li se oni na ovaj način dodatno getoizirati te je li pametno sagraditi naselje samo za njih. Gojko Bežovan, profesor na Pravnom fakultetu i jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za socijalnu politiku, ističe da mu se ovakvo rješenje uopće ne čini lošim, štoviše.

-Mislim da bi i sami Romi više voljeli da se ovako ciljano gradi za njih. Ovakve primjere nalazimo i u drugim zemljama, primjerice u Češkoj i Slovačkoj, i nipošto nisu doveli do getoizacije.

Jedna skupina

Doduše, neke zemlje imaju program koji moraju proći svi oni koji žele živjeti u socijalnim stanovima. To je svojevrsni tečaj na kojem uče kako zapravo biti dobar susjed – kaže Bežovan i pojašnjava kako bi se na taj način mogli riješiti mnogi potencijalni problemi koji nastaju između Roma i njihovih susjeda.

No, sociolog Ivan Magdalenić kaže kako se njemu ne čini dobrom idejom graditi naselje isključivo za jednu društvenu skupinu, neovisno o kome je riječ.

AUTOR: Zrinka Korljan

OBJAVLJENO: 02.02.2017

Komentar

Čitajući tekst i analizirajući pojedine dijelova teksta vrlo je zanimljivo. Prvi govornik je jasno rekao da je i bolje doseliti Rome negoli razmnožavanje štakora i trošenje novaca svaki dan po 200kn. Potpuno se slažemo sa njegovom izjavom. Slažemo se i sa drugom govornicom koja na početku kaže da joj je žao što se ne izgrađuju objekti koji su potrebni tom naselju. Istina je, ukoliko se radi o 18 tisuća stanovnika potrebno im je vrtić, dom zdravlja sa svim potrebnim odjelima te igralište za djecu.

Posebno nam se dojmila njena izjava “Smeta mi kad ljudi kažu da će nam Romi krasti stvari. Evo, meni su ukrali bicikl, a susjedu kosilicu, a u kvartu nemamo Roma. Dakle, kradu ljudi, neovisno o tome koje su nacionalnosti, i meni je zaista svejedno tko će se doseliti u zgrade. Neću se osjećati nimalo nesigurnijom ako mi susjedi budu Romi”. Zanimljivo što bi tu drugi rekli ?????

Ali zanimljiva je izjava Ivan Iličić koji kaže da to uopće nije diskriminacija ako se sele Romi u Svetoj Klari iako su na lošem glasu. Zanimljivo.

Pita se predsjednik HČSP-a Svete Klare “No, zašto im se ne sagrade stanovi na Pantovčaku ili u Lici? Ovako će se uništiti imidž Klare kao naselja u kojem se nalaze mirne obiteljske kuće. Protiv ove gradnje su i stanovnici Botinca, Čeha, Odre i Male Mlake, koji trenutačno i sami prikupljaju potpise protiv gradnje” iako kaže da nije diskriminacija ako se sele Romi u Svetoj Klari iako su na lošem glasu.

Istog je mišljenja i Gojko Bežovan, profesor na Pravnom fakultetu i jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za socijalnu politiku koji ističe da mu se ovakvo rješenje uopće ne čini lošim, štoviše. Nailazi na primjere i u drugim zemljama, primjerice u Češkoj i Slovačkoj, i nipošto nisu doveli do getoizacije. Gojko Bežovan uopće nije upoznat sa položajem Roma u Češkoj i Slovačkoj, ili je po njemu dobro da se Romi ograde sa zidom, da se Romkinje steriliziraju, da mala romska djeca ne idu u školi ili se segregiraju i posebne razrede, da se treba Roma ubiti za ako mu zasmeta, da se trebaju paliti romska naselja itd. Sve to nije getoizacija za profesora Gojka Bežovana.

Ramiza Memedi

Tko su Romi

/in /by

Tko su Romi?

Istraživanje jezičnog, kulturnog i genetskog porijekla Roma vodi nas oko 1 000 i više godina unatrag, na području sjevernih Indija. Poznato je da romski jezik, izuzev nekih izraza koji su usvojeni u novije vrijeme, potječe iz Indije. No nije točno poznato zašto su Romi napustili Indiju. Neki znanstvenici pretpostavljaju da su njihovi preci bili obrtnici i zabavljači što su pratili skupine vojnika koji su nakon ratnih sukoba napustili svoju domovinu. U svakom slučaju, Romi su prije početka 14. stoljeća kroz Perzije i Turske stigle u Europu.

Kako su Europljani gledalište u Rimu?

U njihovim su stavovima dugo vremena prevladavale dvije krajnosti. S jedne strane, Rome se u nekim romanima i filmovima prikazivalo kao divne, druželjubive i bezbrižne ljude koji putuju svijetom i uveseljavaju narod svojim plesom i pjesmama u kojima iskreno govore o životnim radostima i tugama. S druge strane, prikazivalo ih je u ružnom svjetlu, kao nepoštene, čudne i nepovjerljive ljude – strance koji su uvijek otuđeni od društva u kojem žive. Da bismo bolje razumjeli kako je došlo do stvaranja takvih uvriježenih predodžbi o Romima, osvrnimo se na njihovu zanimljivu prošlost.

POVIJEST ROMA

Romi spadaju u manjinsku grupu koja nema svoju matičnu domovinu, tako da Romi pripada onom većinskom narodu na čijem području države žive. Romi u Republici Hrvatskoj pripadaju hrvatskom narodu i čine jednu od najstarijih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Među narodima koji već niz stoljeća žive na prostorima Republike Hrvatske, ao kojima se vrlo malo znače, ili postoje određene zablude, je i sama Romska zajednica, koja se davno dozirala na prostore Republike Hrvatske svojom migracijom iz matične zemlje porijekla, Indije. Dio stare kulture su zadržali, ali su i poprimili neke od kulture i običaja većinskog stanovništva na primjer od vjere pa do jezika naroda sa kojima su živjeli.

Moramo navesti kratku povijest Roma, jer ona je čista nepoznanica unutar šire društvene zajednice, ali ima i veliki utjecaj na ponašanje Roma unutar istih romskih, pa i šire zajednice. Upoznavajući povijest Roma upoznajemo i njihovu zajednicu, njih same, njihovu kulturu, jezik i običaje kao i način ponašanja unutar šire društvene zajednice pa i svoje romske zajednice. Narod koji nema svoju povijest, jezik, kulturu i običaje nije niti narod, niti će ga koji drugi većinski narod kojim ima suživot ozbiljno prihvatiti u svojoj sredini. Romi imaju svoju povijest, jezik, kulturu i običaje.

Romi  je vlastito ime tradicionalno nomadskog naroda porijeklom iz sjeverozapadne Indije koji se klasificira Indo-Iranskoj jezičnoj obitelji. U sjeverozapadnoj  Indiji  ima jezika kojima je romski jezik srodan. Njihove migracije počinju iz  Azija  možda u 13. vijeku, i otuda počinju širiti  Europom , u svakom slučaju u zapadnoj Europi dolaze negdje u  15. vijeku , da bi se u  16. vijeku  proširili cijelim Europom. Na područje Sjeverne Amerike  dolaze kasnih 1800.-tih godina. Raširivši se širom svijeta Roma (pred kraj  20. vijeka) ima između deset i dvanaest milijuna. Tri su glavne etničke zajednice na kojima su se Romi podijelili svojom ekspanzijom, to su:  Gitani  (Gitanes),   Kalderaši ( Kalderash ) i Manuši  (Manush). Fizički su tamnoputi i nižeg rasta, kose crne. Kod tamnoputijskih bosanskih Roma javlja se u 80% slučajeva dolihokefalnost  čiji indeks  lobanje  iznosi 74,4, dok se kod svjetlijih češća  javlja brahikefalnost  s indeksom 79,8.

 

Besmrtna slikarica koja je pomirila Istok i Zapad

/in , /by

Amrita Sher-Gil je bila istaknuta slikarica 20. stoljeća, jedna od najvažnijih indijskih, ali i svjetskih umjetnica. Njezina umjetnička ostavština bila je izjednačivana s dostignućima bengalske renesanse, a često ju se nazivalo indijskom Fridom Kahlo.

amrita 1

Amrita (na sanskrtu ‘besmrtna’) je rođena 30. siječnja 1913. godine u Budimpešti, kao prvo dijete Sikha Umraa Singha Sher-Gila Majithije i Židovke Marie Antoniette Gottesmann. Njezin otac bio je stručnjak za sanskrt i farsi, a majka joj je bila operna pjevačica. Godine 1921. obitelj se preselila u Summer Hill (Šimla, Indija).

Amrita je započela slikati kao petogodišnja djevojčica, a njezini roditelji su ubrzo prepoznali potencijal za razvijanje tog talenta, te su je počeli voditi na poduke. Malena Amrita je s osam godina svirala klavir i violinu, te je sa svojom mlađom sestrom, Indirom održavala koncerte i glumila u kazališnim predstavama u Gaiety Theatreu u Šimli.

Godine 1923. Amritina majka je upoznala nekog talijanskog kipara koji je živio u Šimli. Kada se vraćao u Italiju, s njime su pošle i majka i kći. Marie Antoniette Amritu je očito htjela izložiti utjecaju europske umjetnosti, kao i određenim slikarskim tehnikama, zgog čega započinje školovanje u Santa Annunziati, umjetničkoj školi u Firenci. Ipak, Amrita se tamo nije zadržala, te u Indiju vraća 1924. godine.

amrita-painting

Sa 16 godina s majkom se ponovo zaputila u Europu, ovoga puta u Pariz, kako bi u europskoj prijestolnici umjetnosti pohađala poduku kod Pierrea Vaillanta i Luciena Simona u Grande Chaumiere, potom u Ecole des Beaux-Arts (1930-34.). Inspirirali su je europski slikari poput Paula Cezannea i Paula Gauguina, a taj utjecaj zapadnog slikarstva vrlo je vidljiv u njezinim ranim radovima.

Godine 1932. naslikala je svoje prvo važno djelo, Mlade djevojke (‘Young girls’), čime je dospjela u famozni Grand Salon u Parizu kao najmlađa umjetnica koja je izložila svoje djelo, te jedina Azijka koja je zavrijedila to priznanje.

Young-Girls

Navodno se, mlada Amrita, upravo u Parizu upoznala s raskoši i porocima tadašnjih umjetničkih krugova. Ipak, čežnja ju je nagnala na povratak u Indiju, koju je možda više percipirala kao ishodište svoga identiteta nego li svoj rodni kontinent.

Upravo u Indiji, njezino slikarstvo je dosegnulo svoj vrhunac. Amrita je iskoristila najbolje od europskog i indijskog slikarstva, te tipično za indijsku kulturu, stvorila umjetničku masalu u kojoj se isprepliću utjecaji i tehnike od Cezannea do Jaminija Roya.

Amritino slikarstvo tako spaja najoštrije začine dvaju svijeta, vječito u prepirci i ljubavi, dalekih, ali istovremeno vrlo bliskih ljubavnika, Zapada i Istoka.

Godine 1937. krenula je na proputovanje Istočnom Indijom, tijekom kojeg su nastale neke od njezinih najznačajnijih slika poput Bride’s Toilet. Iako je dolazila iz imućne aristokratske obitelji, zabilježila je indijsku svakodnevicu s nevjerojatnim suosjećanjem. Od pobožnih asketa i siromašnih seljaka do maloljetnih mladenki, Amrita je zagasitim zemljanim bojama uspjela učiniti neke od scena i trenutaka besmrtnima.Brides-Toilet

Godine 1938. udala se za svog prvog rođaka, liječnika Victora Egana, te je s njime živjela u svom roditeljskom domu u Uttar Pradešu, no, navodno se upuštala u brojne afere i s muškarcima i sa ženama. Sa suprugom se 1941. godine doselila u Lahor (današnji Pakistan), gdje se iznenada razboljela, završila u komi, te zatim umrla. Postoje razne teorije o njezinoj iznenadnoj smrti, kao i njezinom životu, no to je nešto što je Amrita odnijela sa sobom. Učinit ćemo joj najveću počast ako se usredotočimo na ono što nam je ostavila kao zalog, na ono na što nam je ukazala zamrznuvši uvijek tako brzoprolazne trenutke života, koji je za nju, nažalost, bio prekratak.

Amrita nije Frida. Amrita je Amrita. Besmrtna. Svoja.

 

  • Paula Ćaćić

 

Rano opismenjavanje dece – posao roditelja, vrtića ili škole

/in , /by

Treba li deca da znaju da čitaju i pišu pre polaska u prvi razred ili je opismenjavanje zadatak škole, dilema je o kojoj se poslednjih godina sve više diskutuje.

Roditelji, po pravilu, očekuju da deca već u vrtiću savladaju i slova i brojeve, i tvrde da to podrazumevaju i učitelji, dok struka poručuje suprotno.

– Opismenjavanje zahteva određena profesionalna znanja (metodika početnog čitanja i pisanja, priprema za opismenjavanje) koje učitelji dobijaju tokom studija. Roditelji uglavnom ne umeju na ispravan način da nauče decu čitanju i pisanju, tako da često to pogrešno rade. S druge strane, vaspitači u predškolskim ustanovama takođe nisu stručno osposobljeni za opismenjavanje dece, oni o tome ne uče na svojim fakultetima i u školama. Prema postojećim programima vaspitno-obrazovnog rada u državnim predškolskim ustanovama, opismenjavanje dece nije predviđeno u ovim ustanovama. Vaspitači treba da pomažu deci u učenju slova, čitanju ili pisanju u skladu sa tim koliko su ona zainteresovana. Ovo su zvanični pedagoški stavovi – kaže profesorka Slobodanka Gašić Pavišić, nacionalna koordinatorka za Srbiju istraživanja TIMSS 2011.

Ona naglašava da već duži niz godina opismenjavanje dece u predškolskom uzrastu ostaje u praksi otvoren problem. Deca spontano u ranom uzrastu počinju da se interesuju za slova, pisane i štampane tekstove, a na to u značajnoj meri utiču savremene informacione tehnologije sa kojima ona rano dolaze u dodir.

– Roditelji odgovaraju na ta dečja interesovanja kako znaju i umeju. Oni, takođe, vrše pritisak na predškolske ustanove da se deca u predškolskom uzrastu opismene i na osnovu toga procenjuju kvalitet ustanove. Pod tim pritiskom vaspitači angažuju decu da popunjavaju različite radne sveske, a da ne umeju da ih upute u pravilno pisanje slova ili ščitavanje reči. Žalosna je situacija kada u vrtiću vidite decu da leže na podu i s potpuno nepravilnim držanjem ruke nepravilno ispisuju redove slova – kaže Gašić Pavišić.

Ona potvrđuje da učitelji danas brzo prelaze kroz proces pripreme za čitanje i pisanje i početno opismenjavanje, s obzirom da veći broj dece dolaskom u prvi razred poznaje slova ili zna da čita, što ne odgovara prvacima koji su u školu došli bez tih znanja. Takav nastavni rad traži od njih veće angažovanje, pa su u riziku da počnu da zaostaju u učenju i da gube samopouzdanje u školskom radu, ukazuje naša sagovornica.

– Rešenje ovakve situacije može da donese promena u obrazovanju predškolskih vaspitača na fakultetima i visokim školama, odnosno da se uvede metodika početnog čitanja i pisanja i da se oni stručno osposobe za takvu obuku dece. Iskreno, ne verujem da će uskoro doći do takve promene. Pogotovu ne sinhronizovano, u nastavnim planovima i programima, jer su ustanove koje školuju buduće predškolske vaspitače samostalne u donošenju takvih odluka. To bi, takođe, moralo da bude povezano sa odgovarajućim prilagođavanjem predškolskog pripremnog programa, kao i nastavnog programa u prvom razredu osnovne škole. Pošto je sada izrada novog predškolskog programa u toku, videćemo kako će pitanje opismenjavanja u vrtiću biti rešeno – ističe Gašić Pavišić.

Roditelji prvaka sa kojima smo razgovarali jedinstveni su u oceni da je vreme predviđeno za opismenjavanje u prvom razredu vrlo kratko, da se slova “preleću”, da se pred decu postavljaju previsoki zahtevi da moraju po nekoliko slova za jedan čas da nauče. Šta savetovati roditeljima?

– Moraju sami da procene šta bi bilo dobro rešenje za njihovo dete. Aktivnosti koje roditelji preduzimaju u opismenjavanju dece mogu da budu direktne (kada direktno podučavaju decu slovima, čitanju teksta) ili indirektne (bez podučavanja čitanju, ali kroz podsticanje aktivnosti koje čine važne preduslove za veštine čitanja i pisanja). Za učenje čitanja i pisanja je važna pravilna artikulacija (izgovor) svih glasova i razvijen takozvani fonematski sluh, odnosno prepoznavanje i izdvajanje glasova u reči i uočavanje finih razlika u glasovima koji se slično izgovaraju ( b-p, d-t, ć-dž-đ…) . To se kod dece razvija kroz razne igre glasovima – brzalice, brojalice, igre ” Na slovo , na slovo…” “Kaži reči koje počinju/završavaju se istim glasom…”, pravljenje rima, stihova koji se rimuju. Decu treba podržati da sama sastavljaju priče, pesmice, da izmisle novi završetak poznate bajke ili priče, dati im priliku da govore i razgovaraju. Svedoci smo da deca i mladi iz generacije u generaciju sve manje umeju da govore, ali i da imaju sve manje prilike u školi da usmeno izlažu svoje znanje ili da diskutuju – ističe Gašić Pavišić.

Poslednje TIMSS istraživanje, koje je u Srbiji realizovao Institut za pedagoška istraživanja, pokazalo je da rana pismenost utiče na rezultate koje učenici postižu u četvrtom razredu osnovne škole.

– Rana jezička pismenost podrazumeva da dete pre polaska u prvi razred prepoznaje većinu slova azbuke, čita neke reči, čita rečenice, priča priče, piše slova azbuke i piše neke reči. Procena roditelja o umećima njihove dece pre polaska u školu u domenu jezičkih i matematičkih aktivnosti pokazuje se kao značajan pozitivan prediktor postignuća za đake u Srbiji. Učenici sa bogatijim iskustvom u aktivnostima usmerenim na razvoj matematičke kompetencije i rane pismenosti i obimnijim resursima u kućnom okruženju (digitalni uređaji za obradu informacija, knjige za odrasle i dečje knjige) postižu bolje rezultate na TIMSS 2015 testu iz matematike i prirodnih nauka. Međutim, treba imati u vidu da na školski uspeh učenika značajno utiče socioekonomski status porodice – ističe Gašić Pavišić.

Priprema

– Priprema za čitanje i pisanje se sastoji u tome da se deci često čita, da budu okružena knjigama, da se ona upoznaju sa karakteristikama štampanog teksta – da beline razdvajaju reči, da se čita sa leva na desno, odozgo nadole i slično. Priprema za pisanje obuhvata vežbanje grafomotorike – pravilno držanje i vešto korišćenje pribora za pisanje, iscrtavanje/ispisivanje različitih linija, ovladavanje pravilnim pravcem ispisivanja linija slova – kaže Slobodanka Gašić Pavišić.

V. Andrić

31. januar 2017