Intervju sa Adrianom Zaharijević

/in , /by

Intervju sa Adrianom Zaharijević: Feminizam je zbilja subverzivan samo ako se istovremeno bori za jednakost, protiv siromaštva i protiv rata

Potreba za utopijama danas je izrazito snažna. Potrebno je stoga razvijati narative, pričati priče koje nas nagone da mislimo protiv struje, da mislimo i govorimo i o mikro- i o makroalternativama

Adriana Zaharijević (Beograd, 1978), filozofkinja je i društvena aktivistica. Naučna je saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju. Bavi se filozofijom politike, historijom socijalnih ideja i feminističkom teorijom. Autorica je dviju knjiga i više stručnih članaka, te urednica nekoliko zbornika. Njezina posljednja knjiga “Ko je pojedinac – geneaološko propitivanje ideje građanina” objavljena je u izdanju lozničkog Karposa.

Patrijarhalna kultura, koju danas živimo na prostorima bivše Jugoslavije, nužno zazire od pomisli na ravnopravnost žena i muškaraca. Kakav je Vaš pogled na to: kako djelovati subverzivno u antifeminističkom ambijentu? Kako konkretizirati ciljeve?

Po pravilu ne koristim ni reč patrijarhat, ni reč kultura. Prva je zarobljena sopstvenom pojmovnom istorijom, a druga implicitno isključuje političke, društvene i ekonomske aspekte, čak i onda kada na njima insistira. Možda bi se pre moglo govoriti o strukturno uslovljenim iskustvima žena i muškaraca kojima se njihova vrednost distribuira nejednako. Način na koji su ta iskustva uslovljena ima svoje raznovrsne istorijske oblike, i možda je upravo to za nas važno danas i ovde. U ovdašnjem slučaju govorimo o bar tri istorijska sloja koja ostavljaju dubok trag na iskustva koja živimo: prvi je nedovršeni projekt emancipacije, započet i zaustavljen u socijalističkoj Jugoslaviji; drugi je iskustvo rata; treći je iskustvo osiromašenja, odsustva vizije i utopijskog horizonta koji nam je ‘otvorila’ tranzicija. Zanima me feminizam koji se, dakle, ne bori protiv ‘patrijarhalne kulture’, već protiv loše dovršenog projekta totalne društvene emancipacije, protiv ratom razorenih života, i protiv semikolonijalnog, siromašnog nacionalnog fantoma, koji ljude hrani podelama i belim hlebom. To stvari, međutim, samo dodatno usložnjava, jer su naši ciljevi time pomereni daleko iznad pukog osiguranja ravnopravnosti. Feminizam je zbilja subverzivan samo ako se u isto vreme bori za jednakost, protiv siromaštva i protiv rata.

Kako vidite početak stvaranja pogodnijeg političkog tla, a da pritom žene ne budu samo “morajuća brojka” na izbornim listama, nego da se počne misliti o istinskom ženskom angažmanu i sudjelovanju?

Da bi se žene zbilja uključile – i ostale uključene – u različite društvene tokove, nužno je postojanje obuhvatnijih društvenih mehanizama koji to omogućuju. Utoliko verujem da danas na malo mesta na planeti postoje dovoljno dobri uslovi za to da se žene ne priključuju ‘na silu’, recimo kvotama. Da bi pojedinci i pojedinke mogli da ispune vlastite potencijale, kakvi god da su, neophodno je postojanje širokih sistema podrške koji će moći da prate individualne izbore. Sredina u kojoj je rad prekaran i neizvestan, u kojoj ne postoje uslovi za osamostaljenje i dosledan izbor budućeg zanimanja, u kojoj je brak često oblik združivanja koji omogućava elementarno preživljanje (i u kojem se ostaje da bi se obezbedilo elementarno preživljavanje, uprkos tome što možda uključuje nasilje, obezvređivanje i duboko nejednak odnos), nije sredina koja pruža uslove za istinski angažman. Žene na istaknutim mestima, u politici ili na nekoj drugoj vidljivoj poziciji, same po sebi ne doprinose tome da je društvo humanije, niti se ‘morajućim brojkama’ obezbeđuje valjan život, valjan izbor, ‘običnoj ženi’. Ne čudi takođe što je značajan broj žena koje su politički relevantne danas, u političkom smislu u dobokom nesaglasju s feminističkim načelima. Utoliko verujem da nam ne treba ‘pogodnije političko tlo’. Potrebno nam je samo takvo političko tlo u kojem je svako/a jednako vredan, gde je svaki život življiv.

Na koji način je moguće pojasniti vezu između patrijarhata i neoliberalnog kapitalizma, odnosno – kako su feminističke teorije pojasnile odnos spola i klase? I kako objašnjavate intersekcionalno razumijevanje rodne i klasne borbe na tragu tvrdnje Ankice Čakardić da “kapitalizam i patrijarhat ne možemo analizirati kao procese odvojene jedan od drugoga (baš kao što spol i klasa nisu autonomni jedan u odnosu na drugog) budući da djeluju “unitarno” i istovremeno reproduciraju podređeni položaj žena i opresiranih društvenih skupina. Upravo stoga, praksa socijalističkog feminizma se strukturira oko otpora prema kapitalizmu i njegovim patrijarhalnim premisama.”

Feminističke kritike neoliberalizma nisu otkrile odnos pola i klase. Možda su ga samo vratile u središte pažnje, možda su nam samo ponovo ukazale na to da nabrajanje raznih identiteta neće otkloniti strukturne hijerarhije među samim ženama. Slažem se s Ankicom da pol i klasa nisu autonomne kategorije, niti da ih možemo analizati kao naporedne procese, o čemu sam podrobno pisala u knjizi Ko je pojedinac? Ono što mene zanima jeste, pre svega, kako je došlo do toga da zaboravimo klasu. U kojoj je meri ‘rešeno klasno pitanje’, kako se ono postavljalo u socijalizmu, doprinelo zanemarivanju ‘ženskog pitanja’? Nadalje, kako je obećanje posleratne demokratije (koju nekako predugo nismo tumačili kao liberalnu i tržišnu) doprinelo tome da se (nanovo) okrenemo ‘ženskom pitanju’, ali mimo klase? Takođe, a to je donekle i razlog zbog kojeg imam otklon prema pojmu patrijarhata, kako smo uopšte istorijski mislili o hijerarhiji među polovima koja nije u integralnom smislu uključivala i duboko nejednake klasne odnose? Sva ova pitanja trebalo bi da nas navedu na ozbiljna promišljanja istorije, ali ne samo istorije radi, već da bismo uopšte mogli da razumemo gde smo sada i kakav je to feminizam za koji se zalažemo.

Šta zagovarati ispred feminizma: jednakost ili razliku? I kako doći do konsenzusa unutar tog zagovaranja?

Oduvek mi se činilo da je ovo pitanje potpuno pogrešno postavljeno, iako je jedno od temeljnih u istoriji feminizma. Jednakost je cilj svakog zalaganja koje nastoji da ukine eksploataciju i diskriminaciju, ili nejednako vrednovanje ljudi i zloupotrebu na temelju takvog vrednovanja. Ne zahtevati jednakost dosledno znači pristajati na to da nas naše razlike – kao i na način na koje su te razlike postale društveno i politički oblikovane – čine manje ili više vrednim ljudskim bićima. S druge strane, jednakost nikada ne znači istost. Insistirati na razlikama ne znači zadržati se na različitim sposobnostima muških i ženskih tela (a ne treba zaboraviti da postoje i ona tela koja nisu ni na jednom ni na drugom polu). Naprotiv, razlika je sastavni deo borbe za jednakost i ona se odnosi na uvažavanje različitosti svake i svakog od nas. Zbog toga revolucija ne može da se zaustavi na ukidanju eksploatacije, već se mora nastaviti dokidanjem sveobuhvatnih sistema – običaja, verovanja, vaspitanja, obrazovanja, proizvodnje naučnog znanja itd. – koji nas smeštaju i ograđuju u određene kategorije. Feminizam je subverzivan jer zahteva permanentnu revoluciju i ulazi u svaku nišu naših svakodnevica, od obrta kapitala do nabavke i stavljanja pelena (novorođenčetu ili ostarelom ocu).

Je li moguće misliti revoluciju u vremenu „kraja povijesti“? Kada kažem „kraj povijesti“ – referiram se na Fukuyaminu teoriju o „kraju povijesti“ – na čijem je tragu današnji (neo)liberalni, antiutopijski narativ u potpunosti ukinuo mogućnost razmišljanja o bilo kakvoj alternativi koja bi globalni kapitalizam dovela u pitanje.

Fukujama je tek jedan politički teoretičar koji je u pravom trenutku ponudio pravu kovanicu, dobru sintagmu koja se mogla ponavljati i u zatvorenim teorijskim krugovima i kao medijski visoko upotrebljiv artefakt. Da li se svet mogao promišljati i drugačije te 1992. kada Fukujama objavljuje knjigu koja najavljuje kraj istorije? Jamačno da, ali je teza o kraju istorije (ili još snažnije, utopije) pala na plodno tle koje je, kako kažete, ukinulo mogućnost razmišljanja o alternativi. Danas nam je jasno da se istorija nije nipošto završila, ni tada, 1992. godine, niti da ima tendenciju da to u skorije vreme učini, a možda je još izvesnije da je potreba za utopijama danas izrazito snažna. Potrebno je stoga razvijati narative, pričati priče koje nas nagone da mislimo protiv struje, da mislimo i govorimo i o mikro- i o makroalternativama. Jedan je oblik angažmana vraćati istoriju u igru, prljati naizgled ‘čiste’ narative, komplikovati stvari – jer teza da nema alternative previše je svedena, jednostavna i počiva na prilično obezvređujućem shvatanju potencijala ljudskog mišljenja i delovanja.

Kakav je Vaš stav u vezi sa mnogobrojnim pokretima i teorijama čiji je krovni ”naziv”: feminizam, a da su pritom stajališta njihovih pobornika/-ica veoma različita? Koliko oni kao nekooptirani međusobno doprinose urušavanju i/ili koliko potpomažu trenutni nacional-patrijarhat na prostoru bivše Jugoslavije?

Gotovo je trivijalno reći da ima različitih feminizma. Ipak to pominjem zato što su danas podele izraženije i postalo ih je važnije isticati nego ranije. Svojedobno su bile istaknutije međugeneracijske razlike i razlike između aktivistkinja i teoretičarki. Danas se tome može dodati i gender mainstreaming feminizam versus grassroots feminizam (to što koristim engleske izraze takođe nije slučajno). Pitanje strategija (ad hoc akcije i/ili festivali), predmeta (fokus na strukturne uslove ili fokus na pojedinačne probleme), ideološkog određenja (odnos prema Evropskoj uniji, ili odnos prema Jugoslaviji, ili, na koncu, odnos prema nacionalnoj državi – a sada, bez obzira na susrete i razmene, delamo uglavnom samo u svojim nacionalnim državama), sve su to prostori podela. S obzirom na stav koji sam dosledno zastupala godinama unazad – da nas je relativno malo i da ima prostora, ako smo spremne da ga za sebe napravimo ili da ga zauzmemo i oduzmemo – i dalje verujem da je snaga u povezivanju i zajedničkom delovanju. To ne znači da zagovaram ‘sabornost’, premda je biti i ostati zajedno, što dobro znamo iz našeg šireg iskustva, jedan od najtežih poduhvata. To znači da moramo stalno učiti jedne/i od drugih, profilisati i precizirati konkretne borbe, ali i postavljati svoje ideale visoko, koristiti svoja znanja u korist drugih, a ne protiv njih.

Možete li približiti našim čitaocima čime se bavi Grupa za studije angažiranosti? I što znači sam pojam angažmana na našim prostorima?

Grupa za studije angažovanosti Instituta za filozofiju i društvenu teoriju već tri godine unazad nastoji da postavi angažman u središte akademske i aktivističke pažnje. Šta znači biti angažovan u današnjem svetu? Kakva je uloga javnog angažmana i na koji se način ona razlikuje od, primera radi, one koju su, svako na svoj način, reprezentovali Sartr i De Bovoar? Ima li angažmana unutar sistema, šta znači angažovati instituciju i možemo li ikada biti izvan nje? O čemu govorimo kada govorimo o reformi, o čemu kada govorimo o revoluciji? Šta je kritičko mišljenje i kakva je njegova uloga u proizvodnji radikalnih promena, ili radikalne demokratije? Ko su ljudi koji je proizvode svojim mišljenjem i delovanjem – ko su i šta su angažovani intelektualci? Kakve su zajednice koje gradimo svojim angažmanom, na čemu one počivaju, kakve ideale promovišu? Sve su to pitanja koja postavljamo zajedno ih promišljajući, a čini nam se da je vreme u kojem živimo vreme kada bi njihovo izbegavanje bilo ravno ljudskom i akademskom nepoštenju.

Govorite o važnosti radikalnog mišljenja, radikalne demokracije, radikalnih promjena… Šta bi to radikalno promišljanje svijeta podrazumijevalo, te koliko nam je ono potrebno danas?

Teza o kraju istorije na izvestan način funkcioniše kao teza koja potvrđuje i potpomaže deradikalizaciju sveta. Tako je kako jeste – ‘treba’ se utopilo u tom ne baš grandioznom ‘jeste’, ali tako nam je kako nam je. To, naravno, ne znači da radikalno nije isplivalo ni u jednoj formi: dovoljno je razmisliti o svim exit-ima koji su se dogodili ili prete da će se dogoditi (pa i onima koji se nisu dogodili, kao Grexit), o Trampu i evropskim trampoidima, o žicama i granicama, o moru ljudi koje ne znamo kako da politički korektno imenujemo (da li kao izbeglice, imigrante itd.), o ratovima koji prave izbeglice i vremenima u kojima siromaštvo uništava poslednje tragove ljudskog dostojanstva. Deradikalizacija je proizvela čoveka koji kupuje sreću kupovinom parfema, praška za veš, sredstva za otpušivanje kanalizacionih cevi, a svet se oko njega dešava takoreći slučajno, bez obzira na njegovu sreću, izvanistorijski. Desna radikalizacija (a mi se toga sećamo i iz vremena kada je ‘zapadnom svetu’ jedna 2016. godina delovala kao nešto potpuno nemoguće) vraća na pozornicu ljutog belog čoveka iz niže srednje klase, samo ovog puta stanovnika moćnih zapadnih (i i dalje ništa manje imperijalnih) zemalja. Otuda mi se danas čini da je radikalno mišljenje koje ne podilazi Trampovom ili Faražovom ili glasaču Marin le Pen, koji za sve krivi crnca, pedera ili izbeglicu, a za žene predviđa patrijarhalni raj bez prava na abortus (on da ratuje, ona da rađa), takvo da traži prevrednovanje institucija, od države, porodice i nacije, pa do nas pojedinačno koji smo se pretvorili u potrošače i proizvode koji se manje ili više uspešno reklamiraju svako na svom malom tržištu. Radikalno misliti, nažalost – jer je anno domini 2016, znači misliti jednakost, misliti je uprkos svima koji nam kažu da nema alternative siromaštvu i ratu, i svima koji bi da sačuvaju samo ‘svoje’, a za sve ostale jal prihvatni jal koncentracioni logor.

I za kraj, s obzirom na naslove Vaših knjiga: ”Postajanje ženom” i ”Ko je pojedinac? Geneološko propitivanje ideje građanina”, možete li nam objasniti da li Žena jest pojedinac i građanin kao takva, ili se mora boriti da bi tim postala, kao što se borila da postane ženom? Ili je oduvijek bila i Ženom, i pojedincem i građaninom, ali da nije uživala ta prava na onaj način na koji je to oduvijek činio muškarac?

Biti čovek, a još i više pojedinac i građanin, nije nešto što možemo uzeti zdravo za gotovo. Naime, nije reč o nečemu statičnom, o nečemu što neko jeste ili nije (čovek sam ako nisam anđeo, mašina ili antilopa; građanin sam ako živim u gradu, polisu, a ne na Olimpu, pod morem ili u šumi). Vratimo li se starim odredbama, aristotelovskim, prema kojima je čovek logon echon i zoon politikon, odredbama koje opstaju vekovima, videćemo da je taj razum koji kao ljudi imamo i ta zajednica koju kao ljudi gradimo nešto što nas istorijski različito uslovljava i određuje. Reč je, dakle, o procesima, o određenom načinu istorijskog ‘postajanja’, koje je u temeljnom smislu definisano različitim razumevanjima i tumačenjima sposobnosti, kapaciteta i uloga određenih bića u zajednicama. U tom smislu, ni žena ni muškarac nisu jednom zadati fenomeni, niti je ‘muškarac’ oduvek uživao sva prava – klasno i rasno oblikovanje muškosti veoma je raslojavalo tu naizgled nedvosmislenu odredbu ‘čoveka’. Prema tome, govorimo o tome da su, istorijski posmatrano, ljudi postajali na različite načine, da su zajednice u kojima su učestvovali na različite načine, vrlo nejednako, povratno uticale na gradiranje njihove ljudskosti, da je to nejednako stepenovanje ljudskosti ostalo upisano u koncepciju prava, dužnosti, u građanstvo, pa i u samu ideju pojedinca. I, najzad, svi ti talozi pomaljaju svoju ružnu glavu i danas, kada smo naizgled svi građani i građanke, naizgled jednaki u pravima, budući da je njihova istorija istorija naše sadašnjosti.

Za Prometej.ba razgovarali Azra Nezirić i Darko Vujica

NAVIKLI SU ŽIVJETI U BLATO

/in , , /by

Pročitala sam članak u večernjem listu da je hrvatska odblokirala Srbiju u kojem ministar vanjskih poslova g  Stier izjavivljuje -Stekli su se uvjeti da možemo podići rezervu oko poglavlja 26.

Dodao je da će u okviru poglavlja 23 pratiti ispunjavanje svih obaveza što se tiče nacionalnih manjina, s naglaskom na hrvatsku manjinu.

Zanimljivo, postoji ona famozna rečenica koja kaže. „Svako na svome grobu plače“

A tko će odblokirati Rome koji nemaju svoju matičnu zemlju a kojih ima u zemljama po cijelom svijetu. Njihova je matična zemlja ona u kojoj žive. Oni će vječno ostati blokirani i za njih nikada se neće ostvariti i neće se uspuniti obveze koju je svaka zemlja preuzela da poboljša uvjete romskoj zajednici.

Iako slične probleme imaju i mnogi drugi građani, ali za Rome je mnogo teži put do njihovog rješenja.

I dalje za romsku zajednicu nema posla, nema adekvatnog stambenog zbrinjavanja, njihova se djeca ne mogu upisati u osnovnu školu a da nema neka odgađanja ( što zbog kilaže, što zbog nepoznavanja govora sredine u kojoj živi, što zbog neadekvatnih uvjete i dr) a kamoli u srednju četvorogodišnje škole. Oni ne mogu imati dovoljan broj bodova za upis u željeno obrazovanje. Oni imaju dovoljan broj bodove za upis u strukovnu školu (vrtlara, cvjećara, idr.) gdje se nikada neće moći zaposliti. . Njima ne trebaju obrazovani ljudi, jer će se onda znati boriti za svoja prava. Oni ne trebaju znati svoju povijest, svoju kulturu.

Romi se ne znaju boriti za svoja prava. Navikli su da uvijek budu odbijeni i neprihvatljivi i živjeti život koji su navikli. Oni su zadovoljni sa malo, njima ne treba posao, ne trebaju im kuće niti uređena infrastruktura. Ne treba im struja, oni mogu živjeti i u mraku. Oni su navikli živjeti u blato sa miševima i štakorima. Njihova djeca su navikla ići bosi, goli neoprani i dr. Zato prosječni životni vijek Roma je 48 godina.

Romi su dobri široj zajednici onda kada nekome treba očistiti dvorište, kada treba raditi posao koji druge ne žele raditi.

Romi su u Hrvatskoj najisključenija skupina obilježena trajnim siromaštvom, slabim obrazovanjem i kraćim životnim vijekom. Dva do tri puta kraće borave u školskim klupama i gotovo da su protjerani s tržišta rada

Oni Romi koji rade i koji se bore za bolji položaj svoje zajednice, blokirani su,  skraćena su im financijska sredstva za rad u Udrugama jer govore istinu o položaju njihove zajednice. Naravno, oni nemaju državu koja bi stala uz njih te pregovarala za bolji položaj. Koga trebaju Romi primiti za rukav i reći „DOSTA“.

Romi i Romkinje u visokom obrazovanju

/in , /by

Romi i Romkinje u visokom obrazovanju

Postati obrazovan(a) i ostati Rom(kinja)…

Ako (vrijednosnoj krizi usprkos!) prihvatimo tezu da je obrazovanje jedno od osnovnih alata socijalne promocije, a da upravo studenti slabijeg ekonomskog statusa, studenti iz redova nacionalnih manjina i imigranti spadaju u tzv. „premalo zastupljene“ skupine u visokom obrazovanju, onda nam jasna postaje društvena perspektiva pripadnika romske nacionalne manjine.

Osim što njihov položaj ujedinjuje niz rizičnih faktora za jednak pristup obrazovanju, obrazovni sustav nije dovoljno senzibiliziran da bi spriječio asimilaciju koja se u tom procesu vrlo često događa, pa nam se na pitanje kako postati visokoobrazovan i društveno ugledan, a pritom ostati Rom, nameće logičan odgovor: vrlo, vrlo teško. Pokušajmo ipak osvijetliti koji su dublji razlozi ovakvoga stanja, kako ih liječiti te koje su nove tendencije u Hrvatskoj u ovom području?

Predškolsko i osnovno obrazovanje – ishodište problema i ključ rješenja

Naime, već kratkim pogledom u zastupljenost studenata Roma u sustavu visokog obrazovanja, uočavamo veličinu problema. Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa trenutno bilježi 11 Roma/Romkinja u sustavu visokog obrazovanja od ukupno 9.463 deklariranih pripadnika te nacionalne manjine na posljednjem popisu stanovništva. Kakvo je pak stanje u starijoj populaciji na tržištu rada govore podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Zagrebu i Čakovcu (1) iz 2006. koji daju podatak o tek jednom (1) pripadniku romske manjine sa završenim visokim obrazovanjem, dok njih 3% u Međimurju i 6% u Zagrebu ima srednju stručnu spremu, a istodobno čak 85% nezaposlenih međimurskih Roma nema završeno osnovno obrazovanje. Dodamo li tome tradicionalno ukorijenjene predrasude o Romima koje gaje poslodavci (2), slabu dinamiku samozapošljavanja, jasno nam je koliko su niske šanse da pripadnici ove skupine nađu zadovoljavajući posao i poboljšaju društveni status.

No, problemi počinju daleko ranije od stupanja u svijet visokog, pa i srednjeg obrazovanja. Stoga se na nižim razinama obrazovanja trebaju i rješavati. Naime, kod pripadnika ove manjine značajan je trend „ispadanja“ iz školskog sustava te kasnijeg ulaska u osnovno obrazovanje. Podatak da u ukupnom školskom sustavu trenutno ima 3.010 učenika (što je tri puta više nego u času kada je Hrvatska pristupila „Desetljeću uključivanja Roma“), dok ih je od toga broja u osmim razredima tek 113, govori o tome da se oko 70% romskih učenika do osmog razreda na ovaj ili onaj način „gubi“ kroz sustav osnovnog školovanja. Za rješavanje ovog problema ključan je pomak svijesti od tvrdnje da su za tu činjenicu „odgovorni isključivo roditelji“ (3) , do spoznaje da obrazovni sustav nije učinio sve da romska djeca na vrijeme i uz adekvatnu pripremu uđu u obrazovni sustav, i u njemu zadovoljna ostanu. Činjenica kako je osnovno obrazovanje po Ustavu obvezno i besplatno obvezuje ne samo roditelje, već jednako i donositelje odluka, odgovorne na državnoj i lokalnoj razini, škole, vrtiće i socijalne institucije.

Svima koji se bave obrazovanjem poznato je da kvalitetno i integrirano predškolsko obrazovanje jamči bolji uspjeh u osnovnoj školi, osigurava jezičnu pripremljenost (Romi u Hrvatskoj govornici su Romani Chiba, bajaškog jezika te albanskog jezika, pa im je hrvatski drugi jezik), odnosno osigurava približno jednake startne pozicije onima koje imaju djeca većinske skupine. Zato je besplatna dvogodišnja predškola za romsku djecu, kao uostalom i za djecu iz obitelji slabijeg društveno-ekonomskog statusa, jedino rješenje. Odluka da MZOS preuzima dio troška roditelja za svako romsko dijete donesena je tek nedavno, više godina nakon što je prepoznata potreba sustavnog ulaganja u predškolski odgoj u ishodišnim strateškim dokumentima Nacionalnom programu za Rome Vlade RH iz 2003. godine (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/) i Akcijskom planu Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/Clanak_APD/%20%20i%20%20http:/www.romadecade.org/), kojeg je Vlada usvojila 2005. godine. Da je ova odluka više nego dobrodošla govore i podaci o niskom postotku djece u Hrvatskoj koja su uključena u predškolske programe (2004. taj je postotak iznosio 43% dječje populacije u Hrvatskoj, a koji je ispod prosjeka zemalja EU: 75%).

Zakonski i strateški okvir postoji – praćenje provedbe ili zašto se bojimo pokazatelja?

Dakle, zakonska osnova za unapređenje položaja Roma kroz obrazovanje postoji, kroz Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina i druge zakone i propise.

Postoji i strateški okvir, kroz već spomenute dokumente koji su se obvezali na neke mjere namijenjene pripadnicima ove manjine: besplatnu dvogodišnju predškolu, produžene boravke/mentorsku potporu, dodatne edukacije za učitelje, odgajatelje, edukacije za roditelje, sustavno stipendiranje srednjoškolaca i studenata, besplatan smještaj u đačke i studentske domove itd.

Istovremeno, još uvijek nemamo javno objavljene službene statistike (4) o postotku ispadanja romske djece iz obrazovnog sustava, o postotku djece naknadno upisane u osnovnu školu, o postotku srednjoškolaca koji ulaze u sustav visokog obrazovanja. Koliko god vođenje ovakve statistike bilo „osjetljivo“ i iziskivalo dodatan trud, postavlja se pitanje kako uopće možemo kreirati javnu politiku o obrazovanju – u ovom slučaju politiku obrazovanja manjina, ukoliko nemamo pokazatelje početnih pozicija, te pomaka prema ciljevima koje pritom želimo postići? Podaci se ipak sve sustavnije sakupljaju, pa je za nadati se da će ova kampanja biti dodatan poticaj da indikatori praćenja provedbe politike obrazovanja romske nacionalne manjine budu, kao zbirni podaci, javno i lako dostupni svim zainteresiranim dionicima. Na ovaj problem u Hrvatskoj ukazuje i niz međunarodnih studija o obrazovanju Roma (5).

Nove tendencije i pomaci u Hrvatskoj ili možemo li bolje?

Posljednje dvije godine bilježe se tendencije povećanja broja učenika i studenata na svim razinama obrazovanja, kao i njihovo sustavnije podupiranje i stipendiranje. Ilustrativno je da je broj djece koja su deklarirana kao Romi u osnovnoj školi znatno porastao (sada broji 3.010 učenika/ca u osnovnim školama), da se broj stipendiranih srednjoškolaca Roma udvostručio (101 u 2007. u odnosu na 55 u 2006. godini), kao i broj stipendiranih studenata (s 5 u 2006. na 11 studenata/ca u 2007). Dvostruko veći brojevi govore o dodatnim ulaganjima, većoj medijskoj pozornosti tj. boljem informiranju korisnika/ca obrazovnih usluga Roma, ali nažalost i o vrlo slaboj polazišnoj točki, tj. prethodnoj zastupljenosti Roma u obrazovanju.

Važno je pratiti i sustavnu provedbu mjere državnog sufinanciranja vrtića za romsku djecu, pogotovo način na koji će se on provoditi na lokalnoj razini, koja mora preuzeti dio odgovornosti za provedbu. Također valja pratiti mjeru uvođenja produženog boravka, odnosno mentorske potpore djeci kako bi postala “prirodan” dio sustava, kao i dodatne edukacije za nastavnike, pri čemu izvještaj EUMAP-a (Open Society Institute EU Monitoring and Advocacy Program) za Hrvatsku u području obrazovanja Roma preporuča edukaciju o romskim jezicima i kulturi te anti-bias (6) trening za kadar u školama i vrtićima. Mjera koja bi posebno doprinijela kvaliteti obrazovanja u školama s romskom djecom jest dodatna financijska motivacija koja bi se, uz stručno usavršavanje, davala učiteljima u jezično mješovitim odjeljenjima, kako se u tim školama ne bi događala negativna selekcija među učiteljima i stručnim suradnicima.

Obrazovni sustav po mjeri djeteta ili dijete po mjeri sustava ?

Naposljetku, vratimo se ponovno početnoj tezi o procesu marginalizacije romske etničke manjine s jedne strane (slabom obrazovanošću i nezaposlenošću) i njene asimilacije s druge (Romi sa završenom srednjom i visokom školom nerado izražavaju svoj romski identitet).

Naime, uz sve već navedene mjere, bitni pomaci u obrazovanju manjina mogu se učiniti samo ako pripadnost manjinskom identitetu, pa tako i romskom, bude normalna pojava u obrazovnom sustavu. To znači da udžbenici, rad i ponašanje učitelja moraju uključivati i sastavnice manjinske kulture, da atmosfera u obrazovnim institucijama mora biti takva da se izražavanje manjinskoga identiteta omogućava i potiče. Mogu li se bez takvog pristupa romska djeca doista „prilagoditi“ školskom sustavu, kako se to često od njih traži, ili se zapravo sustav treba, koliko je god to moguće, prilagoditi djetetu, njegujući individualiziran pristup, koji uključuje i podržavanje manjinskih identiteta.

Autorica: mr. spec. Jagoda Novak, voditeljica Odjela za informiranje i istraživanje, Centar za ljudska prava

ANA SAĆIPOVIĆ

/in /by

Romkinje su višestruko diskriminirane, obrazovanje je osnovni korak ka unapređenju položaja u društvu

Ana Saćipović je direktorka Udruženja “Osvit” koje se zalaže za razvoj i očuvanje kulture i tradicije Roma. Takođe se bave podizanjem nivoa svesti kod Romkinja i mladog naraštaja Roma o važnosti obrazovanja, ekonomskoj jednakosti i mnogim drugim segmentima

Ana Saćipović je novinarka iz Niša i ujedno borac za prava Romkinja. Ona je u velikoj meri doprinela emancipaciji i integraciji Romkinja. Takođe, osnovala je SOS telefon za pomoć Romkinjama, žrtvama nasilja, koji je prvi u Nišu, a verovatno i u Evropi.

Ana je i direktorka Udruženja “Osvit” koje se zalaže za razvoj i očuvanje kulture i tradicije Roma. Takođe se bave podizanjem nivoa svesti kod Romkinja i mladog naraštaja Roma o važnosti obrazovanja, ekonomskoj jednakosti. Cilj njihovog angažovanja je i podizanje kvaliteta života romskih porodica.

Razgovarali smo sa Anom Saćipović o njenim aktivnostima i o tome šta ju je podstaklo da se bori za prava Romkinja.

Poštovana Ana, predstavite nam se. Gde ste rođeni, iz koje porodice potičete i kako izgleda Vaš život od rođenja do sada?

Rođena sam u Nišu iako moja porodica potiče iz Aleksinca. Dolazim iz porodice u kojoj je bilo petoro dece. Završila sam gimnaziju u Aleksincu i žurnalistiku u Nišu. Godinama sam radila kao novinar. Radila sam na niškoj televiziji, na televiziji “Belami”, u romskoj redakciji pri RTS, ali i mnogim drugim medijima.

Kada se kod Vas javila želja da se bavite problemima Romkinja?

 Davne 1995. godine sam intervjuisala Nevenu Petrušić, tadašnju poverenicu uza ravnopravnost i nakon intervjua sa njom sa bila u oblacima koliko je ona hrabra i ambiciozna žena. Ona je prva osnovala SOS telefon 1992. godine i započela borbu. Izrazila sam želju da im se priključim kao volonterka na SOS telefonu. Prošla sam obuku i započela svoje angažovanje. Verovatno sam borac na majku koja je bila prva žena sa samostalnom radnjom, dok je pre toga prala po kućama bogatih u Aleksincu.

Šta Vas je navelo na to?

 Te 2005. godine sam shvatila da nema pomaka u romskoj zajednici jer živim u mahali i svedok sam svakodnevnog nasilja. Tada sam rešila da okrenem stvar u korist Romkinja. Jedan događaj me je posebno inspirisao da pokrenem SOS telefon. Naime, slučajno sam čula kako jedna koleginica komentariše situcaiju u kojoj se Romkinja nakon tri dana vratila mužu nasilniku. Koleginica je to prokomentarisala rečima: – Ma, to su romska posla. To mi je baš zasmetalo i rešila sam da SOS telefon prilagodim uslovima. Tada smo uveli mogućnost javljanja Romkinja i na romskom i na srpskom jeziku.

Da li u Srbiji ima diskriminacije i da li ste je nekad osetili? Kako se borite protiv diskriminacije?

 Uvek sam se ponosila činjenicom da sam Romkinja. Bila sam jedina Romkinja u gimnaziji u Aleksincu i na fakultetu u Nišu, a kasnije i jedina Romkinja novinarka. Romkinje su višestruko diskriminisane i upravo zato sam želela da im pomognem. Cilj našeg Udruženja je osnaživanje Romkinja i da im ukažemo na značaj obrazovanja.

Šta za Rome, a posebno za Romkinje predstavlja obrazovanje?

Obrazovanje je osnovni, prvi korak ka unapređenju ličnog položaja u društvu. Trebalo bi uticati na porodice da devojčice idu u školu i ukazati im na to da obrazovanje ne utiče negativno na njihov moral i čast.

Direktorka ste nevladine organizacije “Osvit”. Šta je njen zadatak?

 Udruženja Romkinja “Osvit” osnovano je 2005. godine i ja sam tada okupila mlade Romkinje, studentkinje i srednjoškolke želeći da svojim pozitivnim primerom utičemo na menjanje situacije. Jedan od zadataka naše organizacije je i da ukažemo i na sam značaj obrazovanja. Romkinja nije ni po čemu drugačija u sistemu. To je prioritet na kome radimo jer su romske devojčice ispale iz obrazovnog sistema. Mi takođe radimo i istraživanja u romskim mahalama i informišemo Romkinje o svemu što ih okružuje.

Koliko su Romi prisutni u državnim institucijama?

U drugoj dekadi Roma imamo kritičnu masu obrazovanih Roma i Romkinja, pa ćemo videti šta će se desiti. U dekadi od 2015. do 2015. godine utvrdićemo da li će ih država zaposliti kao državne službenike. Ukoliko nemaju posao, mladi to mogu da protumače kao poruku da je obrazovanje suvišno.

Vi ste član Nacionalnog saveta Roma. Koliko Vi lično doprinosite i koliko ste zadovoljni radom ove institucije?

Lično svaki član Nacionalnog saveta može pružiti razvoju svoje zajednice onoliko koliko mu se da prostora i onoliko, koliko mu se uvaži mišljenje.

Šta mislite, koliko akcije poput ove koju sprovodi Telegraf, može da pomogne Romima?

Podržavam u potpunosti ovu akciju jer ona predstavlja Rome u drugačijem svetlu i razbija stereotipe i predrasude o njima.

Da li se Romkinje sada osećaju sigurnijim?

Mi nismo sigurno smanjili nasilje u porodicama, ali smo uspeli da osnažimo Romkinje i da joj pomognemo u mnogim stvarima. Između ostalog, pružamo im informacije kako da reše svoje probleme, na raspolaganju smo im i u prižanju besplatne pravne pomoći, ali i psihološke pomoći koja je jako bitno. Važno je naći pravi način u postupanju sa ženama koje su žrtve nasilje i da smo svi mi iz Udruženja “Osvit” pre rada sa njima morale da prođemo određene obuke.

Šta biste poručili Vašim sunarodnicima?

Moramo da budemo ujedinjeni jer ćemo samo tako uspeti u borbi.

(I. Vasić / J. Tetiković)

ŽENE NAZIVAJU UBOJICAMA

/in , /by

PRAVOBRANITELJICA POZVALA DORH DA ISTRAŽI INICIJATIVU PROLIFE „ŽENE NAZIVAJU UBOJICAMA“

PRAVOBRANITELJICA za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ne poriče nikomu pravo na vlastito mišljenje i svjetonazorska stajališta, ali spornim smatra što Inicijativa ProLife naziva žene koje su počinile pobačaj ubojicama, što pripada području kaznenog djela, a u Republici Hrvatskoj pobačaj je legalan.

Za pravobraniteljicu Ljubičić sporno je i to što se javnost dovodi u zabludu manipuliranjem činjenicama pa poziva Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) da procijeni ima li elementa mržnje u spomenutom stajalištu koje Inicijativa ProLife iznosi u kampanji “Želim živjeti”, a za što je mjerodavan DORH.

Te je ocjene pravobraniteljica Ljubičić istaknula u odgovoru na molbu Hine da se očituje o zahtjevu Inicijative ProLife za njezinom neopozivom ostavkom. Inicijativa proziva pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova da nije shvatila bit kampanje “Želim živjeti” te zbog pokušaja da se ograniče osnovna i Ustavom zajamčena ljudska prava na život i slobodu govora.

Pravobraniteljica Ljubičić podsjeća kako je stajalište pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o kampanji “Želim živjeti” Inicijative ProLife jasno izraženo u javnom priopćenju u kojem se ne poriče pravo konkretne inicijative ni bilo koga drugog na vlastito mišljenje i svjetonazorska stajališta, ali spornim smatra nazivanje žena ubojicama, što pripada području kaznenog djela iako je u Republici Hrvatskoj pobačaj legalan.

Također podsjeća kako je pravo građana i građanki izražavati svoje nezadovoljstvo odlukama državnih tijela, uključujući i pravobraniteljstva, ali, ističe, jednako pravo imaju i građani i građanke koji su se obratili pravobraniteljici za ravnopravnost spolova smatrajući spomenutu kampanju neprimjerenom i tražeći od nje da postupi u skladu sa svojim ovlastima.

Inicijativa traži ostavku pravobraniteljice

“Stoga, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, kao neovisno tijelo zaduženo za nadzor nad poštovanjem i ispravnom primjenom antidiskriminacijskih jamstava i načela ravnopravnosti spolova u Republici Hrvatskoj, kojoj je dana ovlast odlučivanja o pritužbama građana i građanki, svoje odluke i postupke temelji na provjerenim činjenicama, uravnoteženom pristupu i čvrstim pravnim argumentima”, zaključila je u odgovoru pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.

Inicijativa ProLife zatražila je u petak neopozivu ostavku pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić prozivajući je da nije shvatila bit kampanje „Želim živjeti“ te zbog pokušaja da se ograniče osnovna i Ustavom zajamčena ljudska prava na život i slobodu govora.

Piše; Hina

NATJEČAJ SAVJETA ZA NACIONALNE MANJINE

/in , /by

         REPUBLIKA  HRVATSKA        

         SAVJET ZA NACIONALNE         

                    MANJINE                           

Zagreb, 14.prosinca 2016.

 

 

                                                        UDRUGAMA I USTANOVAMA

                                                        NACIONALNIH MANJINA  – svima

 

 

Poštovani/e,

Obavještavamo vas da je Javni poziv udrugama i ustanovama nacionalnih manjina za predlaganje programa za ostvarivanje kulturne autonomije iz područja:informiranja i izdavaštva, kulturnog amaterizma i manifestacija, programa koji proizlaze iz bilateralnih sporazuma i ugovora, koji će se sufinancirati sredstvima iz Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2017. godini, potpore za programe ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina, objavljen na web stranici Savjeta za nacionalne manjine.

ROK ZA PODNOŠENJE PRIJEDLOGA PROGRAMA JE 30 DANA OD DANA OBJAVE U NARODNIM NOVINAMA.

S poštovanjem,                              PREDSJEDNIK SAVJETA

                                                           Aleksandar Tolnauer, v.r.

ROMI U HRVATSKOJ

/in , , /by

Romi obitavaju na području Republike Hrvatske od 14. stoljeća. Romska manjina u Republici Hrvatskoj nije homogena: govore različitim jezicima, raznih su vjeroispovijedi…
Položaj Roma je marginaliziran, pa se Nacionalni program donosi radi poboljšanja uvjeta življenja i boljeg uključivanja Roma u društvenu zajednicu uz očuvanje vlastite osobnosti.

Povijesni izvori koji izričito govore o podrijetlu i početku seoba Roma skromni su. Postoje mnoge teze o postojbini Roma i razlozima pokretanja migracijskih procesa. Sami Romi su, trajnom izoliranošću od okružja te različitim preuzetim elementima jezika, folklora, običaja i legendi, otežavali pristup znanstvenicima koji su se bavili pitanjem njihova podrijetla. Prema povijesno-lingvističkim izvorima može se zaključiti kako Romi potječu iz sjeverozapadne Indije (Dardistan, Kafiristan), područja oko rijeke Gangesa, a migracije Roma odvijale su se stoljećima od Indije, preko Afganistana i Perzije. Dio plemena južne skupine kretao se u smjeru Sirije, Egipta (vjerojatno uz sjeverozapadnu Afriku preko Gibraltara u Španjolsku – Gitani), dok najveći dio romskih plemena preko Turske prelazi Bospor i dolazi u Europu (u vremenu od X. do XIV. stoljeća Romi se zadržavaju u Turskoj i Grčkoj).

Romima su seobe bile sastavni dio života i način preživljavanja, koji se nakon dolaska u Europu i susreta s drugačijom kulturom nije bitno izmijenio te se migracijski procesi nastavljaju, iako se javljaju pokušaji njihova sprječavanja ili barem ograničavanja. Rome su u Europi različito nazivali (što je često izazivalo nesporazume), ali i različito prihvaćali. Ime Romi potječe od izraza “romani chib” i znači čovjek.

O Romima u Republici Hrvatskoj govori nekoliko istraživanja provedenih posljednjih dvadesetak godina. Među najznačajnijima su: istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, iz 1982., čiji su rezultati objavljeni pod naslovom “Društveni položaj Roma u SR Hrvatskoj”; istraživanje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, iz 1998. godine, pod naslovom “Društveni i razvojni položaj Roma u Hrvatskoj”, te Državnog zavoda za obitelj, materinstvo i mladež, iz 2002., pod naslovom “Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima”.

Prema navodima spomenutog istraživanja iz 1998., Romi se na području Hrvatske spominju prvi put u Dubrovniku 1362. godine, u trgovačkom spisu. Desetak godina kasnije (1373. godine) Romi se spominju i u Zagrebu, gdje su trgovci, krojači i mesari. U Dubrovniku Romi (Jeđupi) žive u Gružu i već krajem XIV. i u XV. stoljeću formiraju srodničke zadruge koje se bave tradicionalnim romskim zanatima i glazbom. U srednjem je vijeku romsko stanovništvo vezano za gradove. U Puli 1497. djeluje svećenik Dominik Ciganin, a 1500. godine Romi se spominju u predgrađu Šibenika. O stvarnom broju i položaju Roma u Hrvatskoj tijekom XVI. i XVII. stoljeća, malo je podataka. Cigani “šipuši”, svirači, spominju se u Hrvatskoj 1671. godine. U Međimurju se Romi spominju 1688. godine, kada je u Legradu (koji tada administrativno pripada Međimurju) kršteno dijete “ciganskog” vojvode Ivana, a u XVIII. stoljeću međimurski feudalci dozvoljavaju doseljavanje Roma koritara.

Velike romske skupine dolaze u Hrvatsku tijekom XIX. stoljeća iz Rumunjske. Pripadaju romskoj skupini Koritara, a naseljavaju područje Međimurja i Podravine. Govore ljimba d’ bjaš, jedan od rumunjskih dijalekata (vlax-dijalekti), te uz već prisutne Kalderaše i Lovare, čine jezgru današnjeg romskog stanovništva u Hrvatskoj.

Točan broj Roma koji danas žive u Republici Hrvatskoj i njihov teritorijalni raspored teško je utvrditi iz više razloga, pa su rezultati službenog popisa stanovništva tek naznaka stvarnog stanja. Broj Roma u Republici Hrvatskoj po zadnjem popisu iz 2011 godine je 16.975.

Tijekom migracija, susrećući se s mnogobrojnim jezicima, običajima i vjerovanjima drugih naroda, Romi su usvajali elemente sredine u kojoj su duže vrijeme obitavali. Većinsko stanovništvo u pravilu ne poznaje ili nedovoljno poznaje tradiciju, jezik, umjetnost i druge karakteristike Roma.

Obitelj je temeljni element socijalnog ustroja Roma, uz specifičnosti koje proizlaze iz tradicije nastanka plemenske vlasti i zakona.

Žene su često marginalizirane, prisutna je visoka stopa fertiliteta i tradicionalna podjela uloga u obitelji. Odnos prema ženi nije emancipiran, žene su izložene diskriminaciji, što se odražava u odgoju djece i funkcioniranju obitelji. Djeca od 10 do 12 godina, pa i mlađa, sudjeluju u poslovima svojih roditelja i obitelji, što im u velikoj mjeri otežava redovno školovanje.

Romi su pripadnici različitih vjeroispovijedi. Romi se izjašnjavaju kao  muslimanima, katolicima, pravoslavcima, protestantima a i druge skupinekao što su  Jehovinih svjedoci, Baptisti i dr. Kako prema mnogim izvorima Romima vjera nije osobito važna, oni često prihvaćaju dominantnu religiju sredine u kojoj žive te joj dodaju elemente svojih tradicijskih vjerovanja.

Uvjeti življenja s kojima se suočava veći dio romske populacije u Republici Hrvatskoj, teški su, prvenstveno zbog visoke stope nezaposlenosti, nedovoljnog obuhvata sustavom obrazovanja, neadekvatnih stambenih uvjeta te (ne)uređenosti prostora naseljenih Romima.

 

OPROST OD ESME REDŽEPOVE

/in , /by

Pjevačica, kraljica romske glazbe Esma Redžepova sahranjena je u Makedoniji na gradskom groblju Butel. Esma je preminula 11. decembra u Skoplju u 73. godini, posle kraće i teške bolesti.

Brojne kolege, obožavatelji  i prijatelji oprostili su se od Esme putem društvenih mreža, a predsjednik Makedonije Đorđe Ivanov, prijatelji i kolege upisali su se u knjigu žalosti i odali poslednju počast kraljici romske muzike.

Komemoracija je održana u 11 sati  u Skoplju, a sahrana dva sata kasnije na gradskom groblju Butel.

Gradonačelnik Skoplja Koce Trajanovski i ministar kulture Elizabeta Kančevska-Milevska održali su govor u čast preminule Esme Redžepove.

Bila je dva puta nominirana za nobelovu nagradu za mir. Često je govorila da su Romi narod koji nije nikada ni skim ratovao niti okupirao. Često je znala reći  “Da sam neki važan faktor, zaustavila bih sve satove svijeta i učinila da nigdje ne bude rata i da nema te zemlje koja je nečija, pa da se oko toga što je ničije nitko ne treba svađati i ratovati, jer – goli dolazimo na ovaj svijet i goli odlazimo s njega, i ništa nećemo odnijeti sa sobom” To je bila naša ESMA

ZABORAVLJENI GENOCID

/in , /by

75 godina od streljanja leskovačkih Roma u Arapovoj dolini

Na današnji dan 1941. godine u Arapovoj dolini  streljano je 310 leskovčana od strane Njemačke okupatorske vojske, 293 Roma, 11 Srba i šest Jevreja

U našem Gradu te ratne godine desio se strašan zločin nad našim građanima od strane nemačke okupatorske vojske uz pomoć  tadašnje  Nedićeve Srbije i kvinsliškog režima .

Nemačka vojska zbog  gubitka koji su imali 3.decembra sa dvojicom partizana, pripremili masovna hapšenja Roma.

5.decembra 1941.godine  blokirana je romska četvrt u Leskovcu od strane Srpske državne straže u Podvorcu i Sat mahali. Da nebi izazvali sumnju, žandarmi su proturili vest da je stigla neka roba  ii da je potrebno da se skine sa vagona. Pošli su od kuće do kuće i izdvojili  sve muškarce starije od 16 godina.

Da bi pokupili što veći broj ljudi bez protesta pripadnici Srpske državne straže SDS-a da će uhapsitii sve one koji dobrovoljno ne izađu na zborno mesto. Ipak neki od njih su uvideli da se ne radi o radu koji treba da izvrše već da je ozbiljna situacija pa su se sklanjali. Tom prilikom oterano je u školu ( današnja škola „Svetozar Marković“)koja je pripremljena za logor oko 120 Roma.

Da bi se stvorila mirnija situacija i da bi uhvatili što veći broj , iz zatvora su pustili dva roma sa napomenom,   “ da će narednih dana pustiti sve zatvorene Rome„. Međutim to je bila varka. Romska mahala u Podvorcu  ponovo je bila blokirana 9.decembra 1941.godine. Straže su postavljene tako da nije bilo moguće izbeći. Nemci su ušli kamionima u centru naselja , išli od kuće do kuće hvatali sve muškarce starije od 16 godina.

Nemci su prema Romima postupali krajnje nehumano i odvodili ih u logor. Nisu imali obzira ni prema starcima invalidima i  bolesnim ljudima. Ukoliko bi se neko suprostavljao udarli su ih kundacima i gurali u kamione. Hapšenja su na sličan našin izvšena i u Sat mahali, Vinarcu i Pečenjevcu.

Dok su hapsili građane angažovali su grupu radnika da kopaju rake na Hisaru govoreći da kopaju šančeve za protivavionske topove.

11.decembra kada su  sve pripreme završene , Nemci su od ranog jutra dovodili uhapšene na strljanje. Streljanje su izvršili na brdu Hisar, na mestu nazvanom „Arapova dolina“ po grupama. Odvođenje talaca Nemci su izvršili pod jakom stražom . Taoce su izvodili iz današnje škole „ Svetozar Marković“ utovarali su ih u kamione  i preko Lebanske ulice, u koloni , vezane po dvojicu, do mesta streljanja. Predhodno su ih svlačili  i onda po grupama streljali.

Njemci su do poslepodneva ubili, 293 Roma, 11 Srba i 6 Jevreja. (zoki-spisak-stradalih-Roma-Jevreja i Srba,partizana)

Ovo je stravičan genocid nad našim građanima,  nije bajka ili legenda nego istina i  ovaj strašan zločin  ne sme da se zaboravi !

Na ovoj staroj slici, crno-bijeloj, izbljedela fotografija, na poleđini je na njemačkom jeziku napisano „Cigani kopaju svoj grob dok stanovništvo i vojnici gledaju, Srbija 1941. godine”, svjedoči o „zaboravljenom genocidu” – genocidu nad Romima, počinjenom u Drugom svetskom ratu.