Hipatija

/in /by

Hipatija, prva je velika znanstvenica koja je ostavila traga u povijesti. Knjižnica je Aleksandrijska, ona koju su kršćani spalili 391. godine. Civilizacija je Rimsko carstvo, čijim se padom gasi antička tradicija i počinje tisućljetno mračno doba. Sva tri pojma asociraju na španjolski povijesni film iz 2009. godine, Agora, koji je povod ovom tekstu. Tema filma je odnos religije i znanosti.

Scenarij i režiju Agore potpisuje Čileanac Alejandro Amenabar. Na festivalu u Cannesu rekao je: “Ovo nije film usmjeren protiv religije, već protiv fundamentalizma i jednoumlja”. Bez obzira što je film prije izlaska prošao “pregled” od strane Vatikana (navodno je tražena samo korekcija nekih citata iz Biblije), distributeri su se dosta ustručavali preuzeti ga. Očekivano, čim se pojavio u kinima javili su se dušobrižnici s optužbama da potiče na mržnju jer prikazuje kršćanstvo u negativnom svjetlu.

A film samo daje povijesne činjenice koje bi mnogi vjernici tako rado gurnuli pod tepih: uništena je najveća biblioteka staroga svijeta, razbijeni kipovi (poganskih božanstava), na nezamislivo okrutni način ubijena Hipatija (iz čak tri razloga mrska novoj religiji – žena, predstavnica razuma i ateistica), pobijeni su nebrojeni pogani i Židovi. Sve u ime nove religije, novoga boga, “boga koji voli i milosrdan je”.

Krajem 4. stoljeća nove ere “religija u usponu” pokazuje lice koje je sačuvala do danas:— želju za dominacijom — u ono je doba kršćanski biskup, Ćiril, prisilio svjetovnu vlast Aleksandrije na javno krštenje i klečanje pred Biblijom; danas tajnik Komisije Iustitia et Pax koju vode biskupi Katoličke crkve, Gordan Črpić, tvrdi “ako je 80 posto katolika u društvu, onda bi 80 posto zastupnika trebalo biti katolicima, 80 posto na javnoj televiziji i u javnim poduzećima”;

— netoleranciju — onda kamenovanje Židova, danas splitski dominikanac fra Jozo Ćirko izjavljuje da je sretan zbog krvavih glava te kako bi i sam “bacao kamenje” na gay povorku;

— nazadnost — onda su se palile knjižnice (Aleksandrijska nije bila jedina), a danas vojni biskup Juraj Jezerinac izjavljuje: “Tri najveće tragedije koje su u 20. stoljeću zadesile čovječanstvo su Marx, Freud i Darwin”;

— licemjerje — u ono je doba Ćiril govorio o ljubavi i milosrđu dok je istovremeno pozivao na linč (širio glasine da je Hipatija vještica koja baca sotonističke čini na žitelje grada); u današnje vrijeme Katolička crkva u Brazilu zbog pobačaja izopćuje dvanaestogodišnju djevojčicu koju je silovao očuh, izopćuje i liječnike koji su joj spasili život, ali ne izopćuje očuha. Naš ugledni teolog Adalbert Rebić to opravdava riječima “Božji su zakoni iznad ljudskih”.

Predavala je filozofiju (Platona i Aristotela) te očaravala ne samo učenike iz Aleksandrije nego i iz Rima, Atene i drugih velikih gradova Rimskog carstva. Ondašnji biskup, Ćiril, doživljavao ju je kao veliku prijetnju jer su njezini bivši učenici, koji su došli na utjecajne položaje u Aleksandriji (primjerice rimski perfekt Orest), bili i dalje pod njezinim utjecajem. Nakon Ćirilovih širenja laži o Hipatiji, razularena rulja kršćana nasrće na nju, skida ju, tuče te joj na kraju guli kožu i meso oštrim školjkama. Kasnije je Ćiril proglašen za sveca.

Filmska je verzija, razumljivo, znatno ublažena. Na platnu Hipatija umire tako da ju uguši njezin bivši rob Davus (koji je prešao na stranu kršćana) čuvajući ju dok rulja okolo skuplja kamenje. Davus kaže “onesvijestila se” i prepušta ju, već mrtvu, bujici kamenja. Hipatijinom smrću simbolički završava antička kultura i započinje dugo, mračno doba predvođeno kršćanstvom. O Hipatiji su pisali mnogi, od Voltairea do Edwarda Gibbona – autora poznate knjige Slabljenje i propast Rimskoga Carstva (Stih 2009). Poznato je da se bavila geometrijom, konkretno čunjosječicama (krivuljama koje se dobiju kao presjeci stošca: kružnica, elipsa, hiperbola, parabola). U filmu je prikazana njezina spoznaja, što vjerojatno ne odgovara povijesnim činjenicama, da putanje planeta nisu kružnice nego elipse. Tu je činjenicu objavio tek Kepler 1609. godine (danas je poznata kao prvi Keplerov zakon) zahvaljujući preciznim astronomskim mjerenjima, ali i na temelju znanja o čunjosječicama.

 

Jedna tema: religija i znanost

Hipatiju je pokušao spasiti Sinesius, biskup iz Sirene, također njezin bivši učenik. Ponudio joj je da javno prihvati kršćanstvo, kao što su to učinili i svi tadašnji svjetovni vlastodršci Aleksandrije (kao što sadašnji političari javno iskazuju odanost Crkvi kad od toga imaju koristi). Hipatija je odbila. Rekla je Sinesiusu: “Ti ne smiješ preispitivati svoja uvjerenja. Ja moram.” To je ključna rečenica koja pokazuje zašto su religija i znanost nespojivi. Vjernik ne smije sumnjati. Znanstvenik mora. Znanstvenik je, po definiciji, skeptik.

Religija je uvjeravanje ljudi u vječnu i nepromjenjivu istinu koju je povlaštenima prišapnulo nadnaravno biće. Znanost je negacija nadnaravnog. To je traganje za razumijevanjem svijeta pri čemu se sve tvrdnje, bez iznimke, moraju moći neprekidno preispitivati i korigirati. Razlika nije samo u idejama. Razlika je u pristupu, u metodi. I zato je nepremostiva.

 

 

LJUDSKO PRAVO

/in , /by

Povodom dana ljudskih prava, trebamo postaviti pitanje posebno onima koji su na mjesta odlučivanja i koji vladaju ovim narodom, kreiraju ima prava, što su napravili za svoje građane tokom ovih godina koji su glasali za njih i primaju plaću od poreznih obveznika.

Ono što je zajedničko svima, uključujući i nacionalne manjine, je siromaštvo i zaštita ljudskih prava, a Romi se tu vide kao jedna od najugroženijih. Ne treba velika istraživanja i razgovore sa članovima te zajednice. Dovoljno je otići u romskim naseljima koji su na rubovima grada odnosno izgrađeni dalje od naseljenih mjesta da bi vidjeli te jadne ljude kako žive u obitelji sa mnogobrojnim članovima u neku kvadraturu koja je možda dovoljna za 2-3-oje ljudi.

Čim uđeš u naselje nedaleko od romskih kuća dočeka te veliko smetlište.

Djeca odlazeći u školu svakodnevno prolaze pokraj tog smetlišta. Uz put dok stigne u školi već je zaprljao svoju ionako poderanu obuću. Još nije ušao u učionici već je naglas ismijan i izrugan kako je prljav i smrdljiv cigan. Naravno njegovo mjesto je negdje u zadnjoj klupi.

 

Tako sjedi do kraja nastave, te nakon nastave vraća se u svoj ionako neskroman dom.Ukoliko ima što za pojest poješće ukoliko ne mora šutjeti dok se roditelji ne snađu za prehranu. Ukoliko je još dan napiše zadaću jer kada se smrači nemože pisati zadaću jer nemaju struju, isključena je jer je ne mogu platiti roditelji. A i vode nama.

WC nema, ali ionako nikome nije briga. Otišće vani i obavit će. Ukoliko se postavi pitanje Službama zaduženih da vode brigu za one kojima je pomoć potrebna, odgovaraju da su imali pomoć ali da su ga nenamjenski potrošili i oduzeto im je pravo na novčanu pomoć.

Oni ne smiju biti bolesni. Do prve zdravstvene ustanove moraju pješačiti 4-6 kilometara. Ukoliko su bolesni oni moraju se snaći, jer hitna ionako neće doći. Neka idu pješice ukoliko se žele liječiti. Auto ne smiju imati jer je to luksuz iako žive daleko od grada.

Oni koji koristi pomoć za uzdražavanje oni ne smiju niti voziti posuđeni auto a kamoli imati. Policija čeka na ulazak u naselju te prati Rome čime se bave, da li voze auto itd. Ukoliko ih indentificira da je toga dana vozio auto, nije bitno čije je auto. Prijavi se Centru za socijalnu skrb i oduzima mu se pravo na socijalnu novčanu pomoć, pa meka se snađe, iako je možda morao voziti bolesno djete ili nekog člana od obitelji.

Zbog situacije u kojoj se nalaze pojedine obitelji oduzimaju im se djeca te se daju u udomiteljstvo drugoj obitelji. Da, hvala bogu neki Romi koji su se snašli sagradili su velike kuće te  imaju dovoljno prostora. Imaju suradnju sa institucijama. Da, tamo se djeca šalju kada se oduzimaju od ovih jadnih siromašnih roditelja.Naravno da se i dobro plaća po djetetu. Izgovor je da djeci je tamo bolje, imaju za pojest, imaju gdje učiti ali imaju i isti jezični govor te kulturu. Pod nadzorom su, bolje im je u udomiteljstvo.

Eto to je „Ljudsko pravo Roma“.

 

Ramiza Memedi

Poštovanje manjinskih prava-Roma

/in , , /by

Poštovanje manjinskih prava-Roma

Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, kao temeljnim aktom, pripadnicima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj jamče se sljedeća prava:

  • Izjašnjavanje o pripadnosti nacionalnoj manjini;
  • Uporaba imena i prezimena na manjinskom jeziku i pismu;
  • Dobivanje osobne iskaznice i na manjinskom jeziku i pismu;
  • Služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi;
  • Odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe;
  • Uporaba svojih znamenja i simbola;
  • Kulturna autonomija održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanjem i zaštitom svojih kulturnih dobara i tradicije;
  • Pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere;
  • Pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe;
  • Samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa;
  • Zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima;
  • Sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina te
  • Zaštita od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

 

Problem Roma u integraciji društva je veoma složen proces i ta integracija ne bi mogla bez rješenna kvaliteta života Roma i to riješnog zdravstvenog osiguranja, zapošljavanja i zadovoljavajućih uvjeta stanovanja koje predstavlja temelj za daljnje funkcioniranje i napredak čovjeka.

Zbog uvjeta života puno veći broj romske djece završava na odjelu pedijatrije posebno na području Međimurja i Koprivnici. U Koprivničkoj županiji  ističu da od ukupno bolesne djece u bolnici  na odjelu pedijatrije su 20% romske djece, pogotovo zimi iako broj Roma nije velik, ali zbog teških uvjeta djeca završe u bolnici.

Mnogi Romi nemaju zdravstveno osiguranje što je to jedno osnovno ljudsko pravo. Do ostvarenja zdravstvenog osiguranja je vrlo teško. Neki su se snašli tako što su se zapošljavali na javnim radovima preko mjera NSUR,  a neki su čak pravili namjerna prekršajna djela kako bi završili u zatvoru da steknu zdravstveno osiguranje, žalosno,  iako mnogi još uvijek nemaju.

Zdravlje je na prvo mjesto jer zdrav čovjek može se zaposliti, može završiti obrazovanje, može sebi sagraditi kući i ne mora biti teret državi, kako mnogi građani govore da Romi ne žele raditi (iako im ne daju šansu) vile živjeti na teret državi –primati socijalnu pomoć.

Mnogi građani Romi Hrvatske žele raditi, žele se osamostaliti i ne živjeti sa roditeljima u malu kvadraturu. Ali nažalost još dugo se moraju načekati da budu ravnopravni građani i da imaju ista prava. Još dugo će ih se diskriminirati zbog nacionalnosti, još dugo će čekati na željeni posao, još dugo će sjediti u 20 m2 sa roditeljima i još dugo će primati mizernu socijalnu pomoć.

Svakog romskog učenika kojeg znaju kao Roma susreće se s predrasudama i diskriminacijom i takvih primjeri ima puno po cijeloj Hrvatskoj.

Romska zajednica prema svim međunarodnim izvješćima trpi najviše diskriminacije i u najtežem je položaju. Problemi su brojni te zahtijevaju ne samo novac i vrijeme, nego i znanje i političku volju, ali toga nema ili je vrlo malo.

Godinama se troše značajna sredstva za poboljšanje položaja Roma, ali nažalost i dalje Romi žive u istome i za sada u još gorem položaju.

To su romska prava!!!!!

 

Ramiza Memedi

Gypsy Philharmonic Orchestra

/in , /by

Gypsy Philharmonic Orchestra – 12. prosinca 2017. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

 

Najveći glazbeni doživljaj ovog adventa! Doživite strast i emociju najvećeg romskog svjetskog orkestra. Gypsy Philharmonic Orchestra okuplja najbolje romske glazbenike mađarskog podrijetla iz raznih dijelova Europe. Glazbeni program uključuje kombinaciju tradicionalnih melodija romskih violina, velikana poput Grigorasa Dinicua, Ferenca Erkela ili Vittorija Montija te istovremeno najvećih blagdanskih klasika kao što su Johannes Brahms, Pablo De Sarasota, Johann Strauss i Pyotr Ilyich Tchaikovsky, kao i iznenađenja poput prekrasne verzije skladbe iz filmskog hita Schindlerova lista, Johna Williamsa. Virtuozni svirači, više od 60 glazbenika na pozornici, posebni su i po tome što sviraju isključivo bez partitura i predstavljaju bogatu glazbenu kulturu Budimpešte. Violine, kontrabasi, klarineti i cimbala proizvest će nevjerojatan doživljaj ovog adventa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Romski glazbenici kroz generacije održavaju tradiciju slavlja uz glazbu i muziciranje, poznati po nevjerojatnoj virtuoznosti i iako ne možemo definirati romski glazbeni izričaj, on ima jasan vlastiti identitet vrlo sličan blues glazbi koja dolazi iz Amerike. Više od dva sata Gypsy Philharmonic Orchestra svirat će najbolje kompozicije klasične glazbe, na način koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Počastite sebe i svoje bližnje za blagdane ovom posebnom glazbenom poslasticom.

Karte se kreću u rasponu od 290 kn sve do 390 kn za VIP mjesta, a mogu se kupiti putem prodajnog  sustava Ulaznice.hr, sustava Eventim i na blagajni Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski.

U Pitomači počeo s radom ”Vedri radio”,

/in , /by

Prvi internetski radio za nacionalne manjine

Od ponedjeljka 17. srpnja, počeo je s emitiranjem ”Vedri radio”, prvi internetski radio za nacionalne manjine. Središte mu je u Pitomači, Ulica Ljudevita Gaja 42a. Od ponedjeljka do petka emitirat će od 7,00 do 14,00, a subotom od 16,00 do 21 sat. U programu će se nalaziti sadržaj o aktualnostima i problematici 17 nacionalnih manjina. Glavna urednica je Vedrana Šajn. Internetski radio ”Vedri radio”, može se poslušati (www.vpz.hr)

Romkinje su najugroženija i najranjivija marginalizirana grupa na Balkanu

/in , /by

Romkinje trpe često višestruku diskriminaciju i predstavljaju jednu od najugroženijih i najmarginalizovaniju grupu u svim državama zapadnog Balkana. Patrijarhat, nizak nivo obrazovanja, loš socio-ekonomski položaj, nasilje u porodici i ugovoreni brakovi su najveći problemi koji ugrožavaju sigurnost Romkinja

 

U Beogradu je protekle sedmice održana konferencija pod nazivom “Sigurnost Romkinja na zapadnom Balkanu”, u organizaciji CARE International Balkans i Koordinacionog tijela za praćenje realizacije Strategije za socijalno uključivanje Roma i Romkinja Vlade Republike Srbije.

„Svrha  organizovanja ove regionalne konferencije je doprinos poboljšanju kvaliteta suradnje romskih ženskih organizacija u regiji, kako međusobno, tako i s relevantnim vladinim institucijama te da  se kroz diskusiju i zajednički donesene zaključke i preporuke utvrde potrebe i prostor za daljnja unapređenja  statusa, uloge i značaja Romkinja u regiji. Romske organizacije civilnog društva i predstavnici i predstavnice institucija  trebaju zajedno da osiguraju neposrednu pomoć i podršku  Romkinjama da  imaju siguran život kao i pristup pravima i zdravstvenoj zaštiti“  rekla je za UDAR, Jadranka Miličević koordinatorica projekta „Za aktivnu inkluziju i prava Romkinja na zapadnom Balkanu II“.

Prema riječima Sumke Bučan, direktorice Care International Balkans, na prostoru Zapadnog Balkana, za razliku od velikog broja zemlja članica EU, ne postoji fizička segregacija Roma, iako diskriminacija i predrasude u velikoj mjeri opterećuju društva.

“Posebno bih istakla višestruku diskriminaciju Romkinja. One predstavljaju najmraginalizovaniju populacijsku grupu u regionu“, naglasila je na Bučan, te izrazila očekivanje da će se nastaviti dijalog romskog nevladinog sektora i državnih institucija i da će se Romkinje uključiti u izradu i implementaciju nacionalnih strategija i politika koje su usmjerene prema njihovoj zajednici.

Romkinje trpe često višestruku diskriminaciju i predstavljaju jednu od najugroženijih i najmarginalizovaniju grupu u svim državama zapadnog Balkana. Patrijarhat, nizak nivo obrazovanja, loš socio-ekonomski položaj, nasilje u porodici i ugovoreni brakovi su najveći problemi koji ugrožavaju sigurnost Romkinja.

„Ne možemo očekivati veliki napredak, kad neke Romkinje i dalje smatraju da je nasilje nad njima normalno, kad majke smatraju da njihova djeca ne bi trebalo da se obrazuju dalje od četvrtog ili petog razreda, kad su žene pod kontinuiranom kontrolom muškaraca, što ugrožava njihovu sigurnost i uskraćuje njihovu samostalnost“, rekla je Fana Delija, izvršna koordinatorica Centra za romske inicijative Nikšić.

Sistemska i neformalna diskriminacija najveće manjinske zajednice

Osvrćući se na rezultate istraživanja koje su sprovele nevladine organizacije Atlantska inicijativa i Kali Sara iz Sarajeva, Maida Čehajić-Čampara, projektna koordinatorica UN Women, navodi da je u odnosu na sistemsku diskriminaciju, daleko bolnija ona neformalna. Navodeći primer jednog od najmlađih ispitanika, romskog dječaka koji je jedan od najboljih učenika u svom odjeljenju, Čehajić-Čampara slika situaciju diskriminacije Roma čak i u školi.

„Na roditeljskom sastanku razrednica u želji da pohvali jednog učenika, naglašavajući da  se radi o dječaku koji živi u dosta teškoj situaciji, ali uprkos tome on ima skoro sve petice. Druga djeca, koja žive u daleko boljim uslovima, ne uče dovoljno dobro. Roditelji kad su došli kući rekli su „eto, jedan Cigan ima sve petice, a ti nemaš.“ Ovakav pristup oslikava kompletno mišljenje jednog društva“, zaključila je Maida Čehajić iz UN Women-a.

Preporuke sa ove regionalne konferencije će biti proslijeđene svim učesnicima/ama da ih pošalju predstavnicima/ama institucija na nacionalno i lokalnom nivou sa ciljem da se neke od njih počnu i realizirati.

Krajem Novembra će preporuke biti uručene  predstavnicima/ama u Europskoj Uniji, tokom studijske posjete Briselu (20.-25. Novembar 2017.) , kao i na VI Internacionalnoj konferenciji Romkinja „Žene i politička zastupljenost: Slučaj Romkinja i putnica“  u Strasbourgu.

Preporuke

1.Većina zemalja ima neke strategije, javne politike, nacionalne strategije, akcione planove… Potrebno je ove politike analizirati i otvoriti pitanje njihovog konkretizovanja ili operacionaliziranja, posebno sa fokusom na Romkinje.

2. Uspostaviti  sisteme monitoringa provođenja usvojenih strategija i mehanizama izmjene ili dopune javnih politika i konkretnog djelovanja država.

3. Kao bitan segment uključiti u postojeće, ili izraditi kroz nove i specifične strategije pitanja sigurnosti Romkinja. Iskoristiti dostupne podatke za sveobuhvatnu analizu stanja kako bi se ovom važnom pitanju u svim njegovim segmentima dala potrebna važnosti i analizirati koji mehanizmi nedostaju za jačanje sigurnosti Romkinja.Pokrenuti i realizovati edukativne i druge kampanje kako bi se stvorio efekta socijalne solidarnosti koji bi bio snaga koja će primijeniti negativna uvjerenja i tradicijske stavove zajednice koje u određenoj mjeri toleriše negativne trendove nasilja nad ženama i povećanja stepena informisanosti Romkinja njihovim  pravima.

4.Pitanje obrazovanja ima važno mjesto jer predstavlja jedan od najbitnijih načina podizanja stepena ravnopravnosti Romkinja. Pokrenuti  i pronaći sredstva za finansiranje i formalnih neformalnih načina podizanja stepena obrazovanja Romkinja (i kroz edukaciju odraslih), te za podršku programima i projektima NVO u ovoj oblasti.

5.Strategijama ili javnim politikama i izgrađenim potrebnim mehanizmima, zagarantovati prava učešća Romkinja u svim društvenim procesima.

(portal-udar.net)

Analiza: Kako smo Rome prikazivali u medijima (I)

/in , /by

Jasno je da je pritom prisutna i politika medijskog tržišta druge decenije 21. vijeka – u bilo kakvoj etičkoj dilemi, klikovi konzumenata su ti koji imaju prednost. Dalje propagiranje istih stereotipa, ma koliko štetni bili, pritom je sasvim prihvatljiva cijena.


Foto: Ilustracija

Reći da bosansko-hercegovački mediji katastrofalno loše izvještavaju o romskoj nacionalnoj manjini nije nikakva novost. Međutim, ono što je indikativnije jeste da vrijeme prolazi, a vidljivog napretka nema.

Stereotipi su sveprisutni, i čini se, opstojni. Dok se i vladin i nevladin sektor busaju u prsa i najmanjim korakom u “osvještavanju” građanstva po pitanju Roma, decenije lošeg izvještavanja dovele su do toga da bh. mediji, a posebno portali, nerijetko zapostavljaju osnovne postulate medijske etike pri izvještavanju.

Jasno je da je pritom prisutna i politika medijskog tržišta druge decenije 21. vijeka – u bilo kakvoj etičkoj dilemi, klikovi konzumenata su ti koji imaju prednost. Dalje propagiranje istih stereotipa, ma koliko štetni bili, pritom je sasvim prihvatljiva cijena.

Kad popusti novinarski kodeks

Plastičnih primjera ima napretek, a najkonkretniji i najvidljiviji od njih definitivno je prilog Zvonke Marića emitovan u Dnevniku 2 FTV-a početkom 2013. godine. Prilog sastavljen iz dva jednako mučna dijela ilustrativan je po više pitanja, od kojih se prije svega ističe stereotipan pristup prikladan eksploatativnom pristupu Romima jednog Emira Kusturice.

U prvom dijelu, novinar FTV-a prisutan je u romskom naselju u Butmiru prvo da zabilježi prve reakcije porodica dvojice Roma koji su stradali u automobilskoj nesreći. U prvom offu već imamo sve klasične narative kada pričamo o Romima: “maglom okovano naselje”, “hladne daščare”, djecu koja spavaju i starije koji tuguju.

Otac jednog od stradalih, Ferida Sulejmanovića, Mehmed Sulejmanović, u potpisu nema prezime, već je samo “Ferid”. Novinar dalje ide u potragu za “većom koncentracijom boli” koju je našao u “daščari” u kojoj su “dubokim snom spavali siročići stradalog Ferida Sulejmanovića.” Za njegovu suprugu, koju u offu nije imenovao, novinar opisao kako se “moli Bogu” da osobu koju Sulemanovićeva supruga navodno smatra krivcem za smrt svog supruga “stigne zaslužena kazna”, iako je Selima (koja također nije zaslužila da joj se navede prezime), u izjavi rekla da samo traži da počinitelj odgovara pred zakonom i dobije zatvorsku kaznu.

Već je u prvoj minuti priloga dovoljno indikatora da se smije zaključiti da novinar nije došao da sasluša prisutne, već je slika onoga što je zatekao bila unaprijed formirana, što je žestoko kršenje pravila novinarskog zanata.

Pređimo na drugi dio priloga – nakon tuge, veselje, “tragom glasne muzike iz slabo osvijetljene barake”. “Kad tamo istinski bal – ludo veselih Roma”. Ova dva citata iz offa dovoljni su za dekonstrukciju stereotipne slike kojom se poseglo, a koja bi se ponajbolje mogla pojasniti frojdovskim shvatanjem Roma u totalitetu kao naroda koji ima samo “id”: neorganizovani, tamni dio naše psihe koji je vođen samo osnovnim i instinktivnim nagonima.

Kao i id, i Romi imaju pravo biti ili tužni, ili “ludo” veseli, i potpuno iracionalni u oba unaprijed određena modusa ponašanja. Iako je teško direktno ukazati na kršenje novinarskog kodeksa u ovom prilogu, jasno je da sve insinuacije novinara

bez obzira na hinjeno poštovanje kako ožalošćenih, tako i onih kod kojih se otišlo na novogodišnje veselje, direktno rezultuju u rasističkim i šovinističkim reakcijama iz komentara na snimci priloga na YouTubeu. Video je kratko vrijeme bio viralan nakon objavljivanja, te komentari ni na drugim društvenim mrežama nisu bili pohvalni. Naprotiv. Ako je izvještavanju suditi po rezultatu u javnosti, a na račun i štetu već itekako diskriminovane skupine, ovakvo novinarstvo je za svaku osudu.

Ako ovako izvještava jedan javnih servisa, šta očekivati od ostalih medija u BiH? Ako su ovo profesionalni standardi koje kuća kao što je FTV treba da postavi, onda da li nas smije razočarati ili začuditi neprofesionalno izvještavanje drugih? Pogledajmo ukratko kako su mediji izvještavali o Romima u proteklih godinu dana, i odgovori na ova pitanja će se nametnuti sami.

Otporni na smeće

Pretragom termina “Romi” na stanicama sa .ba domenom, u prvih deset rezultata čak šest je o fudbalskom klubu Roma. Prvi rezultat je tekst o Đurđevdanu na portalu Klix, dok je jedan od rezultata i kratka priča na portalu Oslobođenje. Samim prvim rezultatima je jasno da je našem čitateljskom tijelu na internetu Roma važnija i zanimljivija od Roma. Već naredna stranica nudi tekst koji je svojim sadržajem izuzetno problematičan. Članak na portalu Dnevnik.ba od 24. marta 2017. naslovljen je sa “Romi u Tomislavgradu: žive na smeću, jedu odbačenu hranu i nitko nije bolestan”.

Tekst, ako se tako može nazvati, u pet rečenica upravo zaključuje da se radi o medicinskom fenomenu,  a ne o krajnje zanemarenim ljudima bez osnovnih uslova za egzistenciju. “Tekst” je u biti sažetak priloga BHT1 novinara Frane Mioča, koji je emitovan 23. marta u emisiji “Jutro za sve”.

Svojim sadržajem, prilog BHT1 je jednako problematičan kao i onaj FTV-a, s tim da, za razliku od prethodnog, u ovom prilogu porodica koja živi na smetljištu nije uopšte imenovana, dok dvije sagovornice Romkinje nisu uopšte  potpisane.

Reporter Mioč, istina, kvalificira životne uslove ove porodice kao “nehumane”, ali zatim pravi dvije kardinalne greške: umjesto propitivanja nadležnih zašto se ova porodica iz Tomislavgrada obrela na smetljištu, novinar BHT1 se fokusira na činjenicu da dva dječaka iz ove porodice ne idu u školu (na šta je odgovor njihove, pretpostavimo, majke potpuno realan: “A kako će kad nema uslova?”), a zatim u zaključnom offu katastrofalno zaključuje da “životnu priču ovih ljudi u današnjem vremenu baš i nije jednostavno razumjeti”, što nas opet navodi na sliku Roma kao “ljudi od ida”.

Od ovoga reportera nažalost ne spašava ni tvrdnja da bi “ljudski bilo pomoći jer su i oni dio ovoga društva”, već se pozivanjem na racio društva upravo produbljuje identična stereotipna slika. U konačnici, jednostavno razumjeti jeste, jer su ranije navedene činjenice tu. Porodica je ostala bez kuće, završia na smetljištu sa kojeg se hrani, a odgovorni očito nisu uradili ništa. I ne, nije u pitanju medicinski fenomen, već je zdravlje ove porodice u svakom trenutku krajnje ugroženo. Stoga vrijedi još jednom upitati zašto se nisu potražili nadležni, te se od njih tražilo da kažu kako je moguće da pred očima opštinskih očeva i otaca čitava porodica jede smeće.

Najveći problem na mostarskim ulicama

Za analizu interesantan je i tekst objavljen u mostarskom Dnevnom listu 26. aprila 2017. naslova “U potpunosti porušeno romsko naselje u Južnom logoru”, autorice Sandre Peco. U tekstu, koji se bavi rušenjem montažnog naselja u kojem je, po navodima autorice živjelo 40 porodica “koje ne pripadaju domicilnim Romima”, osjetan je prezir prema Romima koji su u Mostar došli da skupljaju sekundarne sirovine ili se bave prosjačenjem (kojeg autorica kvalifikuje kao “problem godinama prisutan na mostarskim ulicama”).

Također, autorica se bavi vrlo upitnim anegdotalnim novinarstvom, prepričavajući priču neimenovane djevojke koju su ispred fakulteta mostarskog sveučilišta “opkolilo troje romske djece”, navodno joj prijeteći da će je “pljunuti” ako im ne da jednu konvertibilnu marku. Neimenovana djevojka je navodno bila “uznemirena” te je kontaktirala redakciju Dnevnog lista “kako bi potražila pomoć”, ali i “ukazala na to da je problem itekako prisutan u našem gradu, te da se nešto po ovome pitanju hitno mora činiti”.

Autorica Peco dalje podlježe širenju glasina, zaključujući tekst sa navodom kako “često u razgovoru s našim sagovornicima možemo čuti da su im ove riječi uputili Romi”, te ovim optužbama dodaje i “prijetnje džepnim nožem”. Novinarski kodeks je ovdje jasno doveden u pitanje: prvo, predstavljanjem pretpostavki kao da su u pitanju činjenice, a zatim i anonimiziranjem izvora čije poštenje i tačnost javnost ne može da ocijeni nasuprot otvorenom i identifikovanom izvoru.

(portal-udar.net)

U Berlinu održan prvi Festival romskog filma

/in , /by

 
Screen shoot iz filma Toto and his sisters

U okviru  prvog Festivala romskog filma koji je održan  od 19- 22. Oktobra u  Berlinu, prikazano je deset kratkih filmova. Festival pod nazivom “Ake Dikhea”, održan je u čast pete godišnjice otvaranja Memorialnog spomenika za Sinte i Rome, žrtve ubijene za vrijeme nacističke vladavine, objavljeno je na zvaničnoj stranici festivala. Filmovi koji su prikazani na festivalu  predstavljaju život Roma u Europi. Kako mi vidimo sebe i kako bi željeli da nas drugi vide prenosi zvanična web stranica festivala.

“Sam naziv Festivala kaže vam sve,  “Ake Dikhea?” u prijevodu znači, “Pa, možete li vidjeti?”. Vrijeme je da mjenjamo perspektivu i pozovemo na jednakost.  Naš filmski festival je jedinstven zato jer su Romi iz cijele Europe  poslali bar jedan film i na taj način su učesvovali  na festivalu”, rekao je umjetnički direktor festivala Hamze Bytyci.

Ime samog  festivala sve govori potiče borbu protiv sljepoće za raznolikost i kompleksnu stvarnost života Sinta i Roma što ne odgovara rasprostranjenim stereoptipnim idejama o Romima i Sintima.

Festival je otvoren projekcijom filma “DJANGO”, koji govori o jazz gitaristi Django Reinhardt, koji unatoč tome što je bio istaknuti lik, nije izbjegao nacistički progon. Osim tog filma prikazani su i: “Burried letters”, “It’s hard to talk about it”, “Just the wind”, “Men with balls”, “The forest is like the mountains”, “The queen of silence”, “Toto and his sisters” te dva nagrađena filma “Czechs against Czechs”, koji je osvojio nagradu žirija autora Tomáša Kratochvíla  i film “Gypsy spirit” autora Klausa Hundsbichlera iz Austrije koji je osvojio nagradu publike.

Za organizaciju festivala bila je zadužena samostalna organizacija Roma u Berlinu “Roma trial”, u saradnji sa još nekoliko romskih i neromskih organizacija. Projekat su podržali i “International Visegrad Fund’’, koji organizira performanse u školama u sklopu programa “Living Democracy”, program Federalnog ministarstva za obiteljske poslove, starije građane, žene i mlade.

Jews and Gypsies unite in effort to beat ‘obscene’ levels of hate

/in , /by

 

The Board of Deputies said it would be “stand in solidarity” with the groups on shared interests and to combat “obscene” levels of hostility.

The joint meeting between Jewish, Gypsy and traveller groups in Leeds (Photo: Board of Deputies)

The Jewish community will work more closely with Gypsy and traveller groups on issues including hate crime and Holocaust remembrance.

Following a series of meetings in Leeds, the Board of Deputies said it would be “stand in solidarity” with the groups on shared interests and to combat “obscene” levels of hostility.

Among the topics which will be tackled together are human rights issues and welfare concerns.

Marie van der Zyl, Board vice-president, said Gypsy and traveller groups were “working hard for the empowerment of their communities”.

She added: “Because of our history – like that of the Gypsy, Roma and traveller communities – the Jewish community is acutely aware of where racial prejudice can lead us.

“In 2017, racism remains a stain on our society, and we’re here today to say we stand in solidarity with other minority groups, who are facing obscene levels of hostility.”

Ms van der Zyl led a Board delegation alongside members of the René Cassin charity and Leeds Jewish Representative Council at the sessions in Leeds last week.

They visited the Leeds Gypsy and Traveller Exchange (Gate) to discuss housing issues, healthcare, education and employment among Roma people.

Helen Jones, Gate chief executive, said her charity was “really excited” to be developing links with British Jews.

“Whilst some of our common ground is inevitably our experiences of being demonised, excluded and subject to hate, what is really exciting to explore is our shared experiences of promoting human rights, peace building and resilience,” she said.

Mia Hasenson-Gross, René Cassin director, said: “It’s been an extremely positive few days. We have tragic historic ties as well as shared current and pressing issues such as rising hate crime.

“These are best tackled through building strong relationships and an understanding of the experiences of our respective communities. We look forward to building on these meetings.”

Simon Phillips, from the Rep Council, said the communities had “so much in common – the importance of family, a pride in culture, heritage and history and a commitment to challenging and tackling hate crime, racism and prejudice.

“The Jewish community have always had a strong belief in supporting the rights of minorities and we thank Rene Cassin for reminding us of our responsibilities for tikkun olam, the ‘healing of the world’.”

Marcus Dysch

JEZIVA PRIČA DEVOJČICE IZ BOSNE

/in /by

Express.hr | 26. 06. 2017 –

Trgovina ljudima jedan je od najgorih zločina. Šokantne, stvarne priče žrtava, njihove tragične sudbine zapisane su u policijskim beležnicama. Pojedine slučajeve potresli su i istražioce koji se bave suzbijanjem korupcije i organizovanog kriminala.

 

Anina (11) majka je prostitutka. Rodila ju je u BiH. Nije znala ko je Anin otac. Bebu nije želela, ostavila ju je nakon porođaja. O Ani se počela brinuti baka. Zapravo, nije se brinula o njoj. Zanemarivala ju je i hranila tek toliko da može preživeti. No baka joj je bila jedino živo biće koje je imala na ovom svetu, pa je Ana volela baku. Rasla je uz nju u siromaštvu i prošnji.

S vremenom, kako je Ana odrastala, a bila je predivna curica prekrasne smeđe kose, baka je, zahvaljujući Ani, počela više zarađivati.Ljudi su voleli Anino milo lice pa bi uvek udelili više novca. No nije samo prosila…

– Za nas su baka i Ana bile strankinje koje smo u Hrvatskoj zatekli u prošnji. Curica je bila gotovo nepismena, ali vrlo inteligentna i prelepa – svedoče za Express.ba istražioci, koji su baku i Anu lani uhvatili dok su prosile. Ana kao da je odahnula. Kao da je shvatila da su patnje završile. Ne zbog prosačenja nego zbog onoga što su psiholozi posle otkrili veštačenjem.

Više od godinu dana Anu su u Bosni držali zatočenu, izgladnjivali, tukli, silovali. Imala je manje od 10 godina. To nije rekla lečnicima. Nacrtala im je svoje patnje. Crteži su to koji, kad ih vidite, mislite da su predložak za film strave i užasa. Baka, koju su na kraju proterali iz Hrvatske, morala je znati što su zveri činili njezinoj unuci. Ali nije reagovala.”

– Ona ju je koristila za prosačenje i samo joj je to bilo bitno. Od dražesne curice pretvarala ju je u još dražesniju samo radi svoje koristi – kažu istražioci.

Zločincima iz Bosne policija još nije ušla u trag. Baka, nažalost, nikoga nije odala. Vratila se u Bosnu bez svoje male curice, kako joj je lažno tepala.

Ani je Hrvatska odobrila četvrti privremeni boravak iz humanitarnih razloga. U sigurnoj je skrbničkoj porodici. Ne želi otići iz Hrvatske, rado bi ovde zauvek ostala.

Ima svoju dekicu, krevetić, jastučić i medu. Naučila je čitati i pisati, jede redovni, ne tuku je, ne prisiljavaju ni na šta.

– Više od 12 milijardi dolara na godinu zarade trgovci ljudima – su u MUP ovim podatkom, piše Express.hr.

Ova dobit odnosi se samo na trgovanje ženama i decom, i to zbog seksualnog iskorištavanja. Trgovanje ljudima jedan je od najvećih međunarodnih problema poslednjih godina, piše Express.