OSOBNIM PRIMJEROM POKAZUJEM ROMIMA KOLIKO JE VAŽNO OBRAZOVANJE je važno obrazovanje

/in , , , /by

Apsolventkinja Pravnog fakulteta u Nišu Anabela Saćipović (24) jedna je od najuspješnijih i društveno najangažiranijih mladih Romkinja u Nišu. Ona je također jedna od najboljih primjera pobjeda stigme ovog društva i inkluzije mladih ljudi u sve sfere društva.

Iako ima tek 24 godine Anabela se može pohvaliti učešćem u velikom broju projekata nevladinih organizacija, kao i jednogodišnjim volonterskim radom u Kancelariji za lokalni ekonomski razvoj Grada Niša.

„Relativno rano sam krenula da se time bavim jer je moja baka Ana Saćipović osnivačica Udruženja Romkinja „Osvit“. Od malih nogu sam krenula prvo da dijelim flajere na uličnim akcijama čija je tema bila feminizam, odnosno prava žena. U Udruženju Romkinja „Osvit“ sada radim kao vršnjački edukator u osnovnim i srednjim školama. Sa djecom obrađujemo različite teme kao što su vršnjačko nasilje, korupcija, rodna ravnopravnost i zdravi stilovi života. Osim toga angažirana sam i u Asocijaciji mladih volontera koja okuplja stotinjak mladih iz cijele Srbije. To su uglavnom mladi Romi, ali ima i ne Roma i izbjeglica. Želimo da poboljšamo sliku o Romima i o izbjeglicama. Imali smo skoro u Beogradu forum teatar i kroz predstavu smo prikazali sa kojim problemima se susreću Romi, ali i izbjeglica“, kazala je Anabela.

Prema njenim riječima, slika o Romima u našem društvu se mijenja, ali veoma sporo.

„Vladaju stereotipi da su Romi prljavi, da kradu, da se ne obrazuju, da su neradnici. Mi koji smo obrazovani trudimo se da pokažemo drugačiju sliku o Romima. Dosta Roma sada upisuje srednju školu i fakultet. Na Pravnom fakultetu nas ima desetak, a na ostalim fakultetima makar po jedan, ali uglavnom više. Naravno, to još nije dovoljno, mora da bude više, ali ukoliko pogledamo kako je bilo pre deset godina, pomakli smo se. Naročito je Dekada Roma uticala na to. Donijela je afirmativne mjere i dosta pomogla da se položaj Roma u oblasti obrazovanja popravi. Sada je jedan od većih problema zapošljavanje. Kada završe školu Romi i Romkinje teže dolaze do posla, upravo zbog diskriminacije, ali se nadam da će se poraditi na tom pitanju“, izjavila je Anabela.

To što je Romkinja, dodala je, njoj nikada nije predstavljalo problem ili prepreku ali zato što ima dovoljno saznanja da reagira na takve stvari.

„Imala sam priliku da budem dio pravne klinike na Pravnom fakultetu koja se bavila anti diskriminacijom, tako da znam dosta o tome. Reagirala bi i znala kako da se ponašam u takvoj situaciji. Na žalost, ljudi iz mog okruženja često su nailazili na diskriminaciju. Dešavalo im se da taksista nije želio da ih odveze do željene adrese ili ih nisu primili na posao zato što su Romi“, istakla je Anabela.

Ona je kazala da vjeruje da kroz nevladin sektor i različite projekte možemo uticati na mlade Rome i Romkinje da ne prekidaju školovanje i rano stupaju u brak.

„Vjerujem da možemo da utičemo na mlade kroz nevladin sektor i različite projekte. Kroz različite vršnjačke radionice trudimo se da im i ličnim primerom i primerima dobre prakse pokažemo koliko je važno obrazovanje, zbog čega treba da nastave školovanje. Mislim da na mom primeru i primeru nekih mojih vršnjaka vide koliko je bitno obrazovanje, koliko im može pomoći da za sebe izgrade bolju budućnost“, kazala je Anabela.

Prema njenim riječima, mladi Romi koji rano prekidaju školovanje uglavnom to čine zbog siromaštva, zbog toga što roditelji ne mogu da im priušte sve ono što je potrebno za školovanje.

„Obrazovanje jeste besplatno, ali plaćaju se knjige, užina, puno toga što je potrebno za školu dosta košta, a roditelji nemaju para. Dešava se i da djeca pomažu u kući oko čuvanja mlađeg brata ili sestre dok roditelji rade“, navela je Anabela.

Za Rome, kazala je, postoje gradske stipendije i za srednjoškolce i fakultete i za to može da pohvali Grad Niš. Postoje i republičke stipendije tako da smatra da je država sa financijske strane poduzela sve što je mogla.

Autor. Niška redakcija, vijesti

KOMNTARI

Draga djevojko, svaka ti čast na tome što si u vezi sebe postigla na polju obrazovanja i karijere. Ali svom narodu ćeš više pomoći ako svojim primerom predstaviš šta se u društvu trudom može postići umjesto da društvu predstaviš kako su Romi drugačiji. Naše društvo je sklono predrasudama bilo da se cilja Rom, crnac, kinez…ali na žalost za predrasude o Romima, pogotovo kada je u pitanju dječji brak, ne obrazovanje, sitan kriminal, ne higijena i sl krivi su neodgovorni članovi Romske zajednice. Pojedinci dakle, ali mnogobrojni.

Samo da znate da ima puno ovakvih ljudi, iako Vas život nagradi da NAS upoznate iskoristite to na pravi način. Na žalost većina ne-Roma gleda sa određenom dozom ljubomore pa cak i sputava mlade Rome koje žele nešto da postignu i poboljšaju situaciju koja bi doprinijela svima. Ne zaboravite da smo zajedno u svemu ovome stotinama godina unazad, kroz život, školovanje i ratove.

Bravo Anabela 😉

 

Zar nije cijela poanta njenog aktivizma da njenom narodu, između ostalog, stvori svijest o tome kako je obrazovanje bitno, tako da ne bi dolazilo do „neodgovornih članova Romske zajednice“?

 

 

MLADA I AMBICIOZNA LIJEČNICA

/in , /by

MLADA I AMBICIOZNA LIJEČNICA RESMIJE ASANOVSKA ČEKA ZAPOŠLJAVANJE I SANJA DA BUDE VRHUNSKA NEUROLOGINJA

“Oduvijek sam željela pomoći ljudima. Humanost je odraz veličine osobe i dio je načela i životne etike građanina. To znači pomoći uvijek i u svakom trenutku, svakome i na bilo koji način, bez obzira na vjersku, etničku i nacionalnu pripadnost. A osjećaj biti liječnik nešto je najljepše i najhumanije. Jako sam sretna što mi se san konačno ostvario”.

Ovako razmišlja mlada liječnica Resmije Asanovska iz Kumanova, koja je trenutno jedina liječnica romske nacionalnosti u općini i šire. Ima 26 godina, a Medicinski fakultet Sveučilišta Sv. Ćirila i Metoda u Skoplju završila je rano, odnosno umjesto šest, diplomirala je za manje od pet godina. Kao liječnik kaže da je motivacija za znanost izravno povezana s mozgom, ali i sa srcem, odakle dolaze naši osjećaji. U životu se vodi mišlju velikog Mahatme Gandhija, prema kojoj je čovječanstvo ocean, ako se nekoliko kapi zamuti, cijeli ocean neće biti prljav.

„Znala sam da je put do zvanja liječnika jako dug i težak. Zato sam prihvatila takav živjeti da bih uspjela i eto, moj cilj se ostvario. Studiji medicine doista su jedni od najtežih. Zahtijevaju puno rada, predanosti, empatije, upornosti, inteligencije, širokog znanja. U dugom razdoblju od šest godina studenti medicine susreću se ne samo s vlastitim poteškoćama, teškim ispitima, već i s važnim životnim pitanjima. Ali u isto vrijeme, studirati medicinu je privilegija, za mene je to ultimativna karijera, jer ti daje moć da pomažeš ljudima, da te drugi poštuju i da osjećaš na neki zadovoljstvo u poslu što je nemoguće osjetiti kod mnogih drugih karijere“, kaže lijepa Resmiye, koju svi zovu Reni.

PROFESORICA U VLASTITOJ SREDNJOJ ŠKOLI

Ova ambiciozna djevojka završila je osnovno obrazovanje u OOU “Toli Zordumis”, srednje obrazovanje u OSTU “Nace Bugjoni”, profil medicinska sestra/tehničar, a nakon završenog Medicinskog fakulteta vratila se u svoju srednju školu u Kumanovu, ali ovoga puta kao profesorica. U „ Nace Buđonija“ radila sam kao profesorica zdravstvenih predmeta medicinske struke i bila sam dobro prihvaćena od strane nastavnog osoblja i učenika. “Učiteljsko zanimanje jedno je od najplemenitijih koje odlikuje odgovornost i predanost. Dobar učitelj treba biti istinski pedagog i psiholog, biti osoba i primjer u odgojno-obrazovnom procesu, znati uspostaviti komunikaciju i interakciju s mladima te održavati kodeks ponašanja u kontinuitetu. Učenici uopće nisu krivi ako učitelj ne zna pravilno organizirati i voditi nastavu. To samo potvrđuje nekontroliranu demokraciju na satu iz kojeg se ne izvlači apsolutno nikakva moralna pouka, a ponajmanje znanje sa sata. Te sam stvari naučila od svojih cijenjenih profesora s kojima sam postale kolege u školi i oni su bili ponosni što ja tu predajem, jer sam bila i najbolja učenica u toj školi“, objašnjava Reni.

Posebno je ponosna što je svojim studentima bila velika motivacija za upis na Medicinski fakultet u Skopju i Shtipu te se nada da će u budućnosti postati dobri doktori i njezini dragi kolege. No, unatoč velikoj ljubavi prema nastavničkom poslu kroz koji prenosi svoje znanje i iskustvo, Reni svoju budućnost vidi u liječničkom praktičnom radu, a jednog dana želi biti cijenjeni neurolog. “Nadam se da će se za mene kao mladog i ambicioznog doktora, i kao jedinog doktora romske nacionalnosti, naći posao. „Moji planovi su da se prvo zaposlim, inače bih htjela u svom gradu Kumanovu, a onda da otvorim privatnu zdravstvenu ustanovu i nastavim sa specijalizacijom iz neurologije“, otkriva svoje planove Reni.

 

Obrazovanje je moj čarobni leteći tepih

Potječe iz obrazovane i dobrostojeće obitelji u kojoj su svi članovi posvećeni medicini, osim oca koji je diplomirani profesor obrane i zaštite i radi kao inspektor kriminalističke tehnike u SVR Kumanovo. Majka joj je medicinska sestra u Domu zdravlja u Kumanovu, kao i sestra koja živi i radi u Švedskoj, a brat je apsolvent na Farmaceutskom fakultetu, smjer laboratorijsko biomedicinsko inženjerstvo. “Roditelji su mi uvijek govorili da uvijek trebam učiti i imati dobre ocjene, a da liječnik treba biti dobar psiholog i brižna osoba. Ove godine studija pokazale su mi put u život, naučile me biti otporan i stajati iza svojih odluka. Uvijek mi govore da je obrazovanje moj čarobni leteći tepih. Nije ni čudo što kažu da je učenje svjetlo, a neznanje tama. „Neznanje je mrak koji zamagljuje pogled i onemogućuje vidjeti pravi put, sve prilike i prepreke“, objašnjava mlada liječnica.

Koliko je obrazovanje važno u obitelji Asanovski govori i činjenica da je Renina baka bila prva djevojka koja je završila Ekonomsku školu i radila je kao službenica, a djed je završio Tehničku školu u vrijeme kada je rijetko koji Rom imao srednjoškolsko obrazovanje .

Glavni razlog diskriminacije nije etnička pripadnost, već ekonomski faktor

Upravo je posvećenost obrazovanju bila presudna da Reni izraste u samosvjesnu, samouvjerenu i neovisnu mladu djevojku koja nije pogođena predrasudama i diskriminacijom romske zajednice. “Nikakvu diskriminaciju nisam osjetila tijekom školovanja i u svojoj sredini u kojoj živim. Možda zato što sam bila najbolja učenica u osnovnoj i srednjoj školi, što su mi roditelji obrazovani ili zato što nisam živjela u okruženju s Romima. Ali iskreno, u djetinjstvu sam imala predrasude prema učenicima koji znaju manje od mene ili kad sam ih vidjela da se ponašaju nedolično, pa nisam htjela biti prijatelj s njima.

Po mom mišljenju, glavni razlog diskriminacije nije nacionalna pripadnost, već ekonomski faktor. “Siromašni, stari i nemoćni  su obično diskriminirani, ali novac ne može zamijeniti ljubav i humanost u životu”, smatra Reni.

Za sebe kaže da je blagoslovljena od Boga što je Romkinja, jer se smatraju ljudima jake inteligencije, komunikativne su i zabavne, do kraja se bore za svoja prava i mjesto u društvu koje im pripada. Najčešći razlozi za predrasuda prema Romima, povezani su uz nisku razinu obrazovanja roditelja, socio-ekonomski status, nezaposlenost, siromaštvo, tradiciju, kao i poseban način življenja. Smatra da romska populacija ne pridaje previše pažnje svom zdravlju, što je posljedica materijalne situacije, pa im treba omogućiti besplatne preglede za razne pretrage, posebno za socijalno-osjetljive skupine.

“Problem je što samo stanovništvo nije dovoljno educirano i što ih nema tko potaknuti na brigu o svom zdravlju. Romska populacija nije dovoljno upoznata s kontracepcijom i zato čujemo sve više Romkinja koje imaju spolno prenosive infekcije, prerano rođenu djecu, neredovita cijepljenja”, ističe mlada Reni.

Mladim Romkinjama poručuje da vjeruju u sebe, da se bore za bolje mjesto u društvu i školi, da se ne srame onoga što jesu, jer su Romi miroljubiva nacija kojoj ne treba puno da bi bila sretna.

“Romi su napredni, pošteni i dobri ljudi, a bit će još bolji kada više nauče i uzdignu se u društvu. Uvijek se borim za sebe, nisam osoba koja stvari dobiva na dar, već po zaslugama. Ta me činjenica čini još borbenijom, otpornijom i spremnijom na rizike koje život nosi. Uspjeh nije privilegija pametnih i učenih ljudi, već ustrajnih i upornih. Da biste uspjeli, nakon svakog neuspjeha morate imati hrabrosti nastaviti“, kategorična je ova odlučna liječnica.

Jednakost je jedinstvo i zajednički rad, a ne nadmoć jednih nad drugima

Ujedno, Reni je i zagovornica ravnopravnosti spolova te ističe primjere žena na vodećim i značajnim pozicijama u raznim sferama društvenog i političkog života, koje su dokazale svoju profesionalnost, sposobnost i uspješnost te stekle poštovanje upravo zato što su žene.

“Ali ne ukazuje li to ‘upravo zato što su žene’ da u ovoj priči ipak nešto nedostaje? Odrastamo uz to kako su se žene nekoć borile za svoja prava, no je li ta bitka gotova? Iako velik dio nas uživa ta prava, pravo na slobodan izbor partnera, pravo na obrazovanje, uključenost u sve sfere društvenog i političkog života, ipak se i u krugovima visoko obrazovanih ljudi susrećemo s raznim vrstama stereotipi i prepreka za žene. Otvorimo oči i shvatimo da jednakost treba značiti zajedništvo, zajednički rad, stvaranje i uživanje u životu, a ne nadmoć jednih nad drugima”, kaže Asanovska. Uopće se ne boji da bi se kao mlada liječnica mogla suočiti s nepovjerenjem pacijenata te kaže da su liječnici pacijenti kao i svaki drugi pacijent koji je osoba sa svojim stavovima, vrijednostima i očekivanjima.

„Pacijenti od liječnika očekuju da poznaje zdravlje i bolest s kojom se suočavaju, da im pomogne i omogući sudjelovanje u procesu dijagnostike i liječenja. No, mora se imati na umu da na svakog pacijenta utječu mnogi čimbenici, uključujući kulturno podrijetlo, fizičko i emocionalno stanje, iskustva iz djetinjstva, prethodni odnosi s roditeljima, kao i prethodno iskustvo s bolestima i liječnicima. Svatko je individualan slučaj i liječnik mora dati odgovarajući pristup”, stav je ove liječnice.

Resmiye za sebe kaže da je brižna osoba, humana, odgovorna, poštena, ambiciozna i vrijedna djevojka. Uvijek s osmijehom na licu i uvijek na stvari gleda u pozitivnom smjeru. Kao i svaka mlada osoba, voli se moderno odijevati, putovati, učiti nove stvari i suočavati se s izazovima. Istovremeno voli pustolovinu, čita knjige, piše poeziju i najviše od svega voli svog nećaka od sestre u Švedskoj. Spremna je cijeli dan pričati o humanosti i medicini te inspirirati ljude oko sebe.

NACIONALNOST NIJE SVE

/in , /by

Severina: Više sam od svoje nacionalnosti

Svjesna sam jako važnosti svog stava i angažiranosti. Mladima u Hrvatskoj generalno se posvećuje premalo pažnje, ne daje im se dovoljan medijski prostor, a još se manji medijski prostor posvećuje manjinama.

Severina Lajtman studentica je Filozofskog fakulteta u Zagrebu s velikim snovima o glumi na Akademiji dramske umjetnosti. Nošena snagom glazbe koja je obilježila njezino odrastanje u romskom naselju, čvrsto vjeruje u svoj potencijal dok oprezno pod ruku drži sva svoja očekivanja i nadanja. Iz svega, čak i iz trenutnog nezadovoljstva vlastitim životom, zna izvući samo najbolje za sve veliko, uvjereni smo, što slijedi. Nacionalnost nije sve što ja jesam i potpuno je pogrešno prikazivati me i eksponirati javnosti samo na taj način. Iako temu svoje nacionalnosti držim bitnom i vrijednom češćeg spominjanja, nije mi drago da me se povezuje isključivo i samo s njom. Ja sam osoba s potencijalom! To mi je, naravno, uvijek draži kut gledanja.

Studiram na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i lagala bih kad bih rekla da sam ispunila svoj cilj. Sanjam odmalena o glumi na Akademiji dramske umjetnosti. Nadam se upadu ove godine iako se čuvam svojih očekivanja i nadanja.

Bavim se glumom i u svijetu umjetnosti moguća je zarobljenost u identitetu vlastite nacionalnosti, bojim se da će upravo ona imati veliki utjecaj na moju karijeru, da će uloge koje ću dobivati (ako ih dobijem) biti usko vezane uz zajednicu. Kako se to ne bi dogodilo, svjesna sam jako važnosti svog stava i angažiranosti. Mladima u Hrvatskoj generalno se posvećuje premalo pažnje, ne daje im se dovoljan medijski prostor, a još se manji medijski prostor posvećuje manjinama.

Glazba me pokreće, daje mi smisao, uz nju sam odrasla, uvijek je bila tu. Kad se sjetim naselja u kojem sam odrasla, uvijek se sjetim nekih trenutaka u kojima je glazba bila prisutna. Volim provoditi vrijeme u društvu prijatelja, to me jednostavno opušta. S njima mogu biti svoja, sa svim svojim manama i vrlinama i, moram reći, odlično me trpe.

Trenutno nisam baš zadovoljna svojim životom, borim se s perfekcionizmom. Voljela bih da je sve što radim vrlo uspješno, no ne ispadne to uvijek baš onako kako sam zamislila da treba biti. Znam da mogu upravo iz ovog nezadovoljstva izvući samo najbolje za sebe dalje.

pktn

 

INTERVJU S DANICOM MITROVIĆ

/in , , , /by

ROMSKOM POMAGAČICOM U OSNOVNOJ ŠKOLI HUGO BADALIĆ

Danica Mitrović: Preporučila bi sustavu da bude što više romskih asistenata

Iako je prema zadnjim izvještajima porastao broj segregiranih razreda u Hrvatskoj u kojoj su samo romska djeca, njihov uspjeh u školi bi vjerojatno bio bolji kada bi djeca imali romskog pomagača/asistenta koji bi s njima radio u prvim godinama svog obrazovanja. Posjetili smo romsko naselje u Slavonskom brodu i  razgovarali s Danicom Mitrović o njenom iskustvu u radu kao romska pomagačica u produženom boravku s romskom djecom u Osnovnoj školi Hugo Badalić.

Osnovna škola Hugo Badalić u Slavonskom brodu niz godina provodi projekte za romsku djecu kako bi im olakšali prve korake u obrazovnom sustavu.  Kroz njihove aktivnosti vidimo da uče djecu od početka poštivanja raznolikosti, a romsku zajednicu približava svojim učenicima kroz godišnje obilježavanje Svjetskog dana Roma ili Svjetskog dana romskog jezika.

To su hvalevrijedni projekti koji svim učenicima približavaju romsku kulturu i jezik, a osobito se ističu projekti koji pomažu djeci da kvalitetnije savladaju školsko gradivo. Jedan od tih projekata i programa je proveden u najtežem razdoblju kada je izoliranost romska zajednica osjetila u najvećoj mjeri, a to je za vrijeme Covida 19.   Pilot program Učenje u jeku krize – unaprjeđenje učenja romskih učenica i učenika proveden je  od strane Romske organizacija mladih RH  koja se udružila s Uredom UNICEF-a te uključila  mlade Romkinje i Rome koji su sami prošli kroz obrazovne izazove te su završili minimalno srednju školu, a kroz devet mjeseci, uključujući i period školskih praznika, svaki drugi dan radila s romskim učenicama i učenicima i pružali im podršku u učenju.

Ti mladi Romi i Romkinje služili su kao uzor romskoj djeci, a pomogli su im da steknu pozitivan stav prema nastavku školovanja te navike i dispozicije kako bi postigli što bolji školski uspjeh. Ovo nije jedini način kojim škola sudjeluje u prikazivanju uzora, vjerujemo da Danica Mitrović koja već deset godina radi kao romska pomagačica u Osnovnoj školi Hugo Badalić zaista jest najbolji primjer uspješne Romkinje.

Srednju školu je završila u Sisku te se dodatno usavršila za komercijalista. Osobito ističe svoj primjer u obrazovanju i ulogu svojih roditelja u svom obrazovnom putu.

Moji roditelji, posebno otac, su bili strogi što se tiče obrazovanja. Uvijek nas je usmjeravao i  poticao na daljnja usavršavanja. Govorio je da je obrazovanje jako bitno u životu i da od sebe na taj način možemo učiniti dobre i obrazovanje ljude, kako meni tako i mome bratu. 

Svoj posao ističe veoma bitnim jer je djeci bitna podrška i motivacija za napredak, a svoj rad bazira na ljubavi i prijateljskim odnosom prema djeci kako bi bili otvoreniji te mogli prići sa svojim problemima.

-Obavezno čim uđem u razred ta djeca mi odmah trče u zagrljaju i jako me vole.  Volim i ja njih i to se vidi  kroz moj rad. Vidi se taj osmjeh na djeci, kako me dočekaju a to pokazuje da su me dobro prihvatili.

Na svojih deset godina rada je veoma ponosna iako je imala kratki prekid zbog pobune pojedinih romskih predstavnika te nakon ponovno objavljenog natječaja na koji se javila, dobila je posao koji i danas obnaša. Svoj posao obavlja savjesno te nam pojašnjava svoju ulogu u radu s romskom djecom,

– Ja radim u produženom boravku s djecom od prvog do četvrtog razreda i s njima pišem zadaću, radim sve što rade i druge učiteljice u produženom boravku. Imamo ih 25, s time da sam ja zajedno s učiteljicom u produženom boravku. Iako radim od 11 sati do 15 sati s djecom, trudim se u tom vremenskom periodu maksimalno doprijeti do svakog djeteta.

Iako je vjerojatno teško obuhvatiti toliki broj djece, zanimalo nas je koliko njen rad utječe na djecu i je li vidljiv napredak kod djece.

– Vidi se, djeca su redovita i pišu zadaće, puno su bolja u svom savladavanju gradiva i učitelji hvale djecu jer se vidi napredak djece u nastavi. Da nema produženog boravka, vjerojatno ne bi imali svi redovito zadaću, ne bi bilo napretka kao sada. To se vidi i u broju djece koje završavaju osnovnu školu.

Osobito ističe napredak djece koja sad upisuju prve razrede. Njen rad je dakako zaslužan za bolji uspjeh djece, ali i svijesti roditelja o bitnosti  obrazovanja čini ogroman korak za sada još nedostižnom cilju da djeca krenu jednakim startom kao i neromska djeca.

Općenito u našem naselju većina roditelja govori hrvatski jezik, a nije kao prije kada sam ja pohađala osnovnu školu. To se vidi i kod djece, pogotovo u produženom boravku gdje pišu zadaću i druže se. Bolje shvaćaju gradivo, a u biti kroz tu igru uče i jezik. Mogu reći da i roditelji aktivno sudjeluju u obrazovanju, da je taj broj narastao. Sjećam se prije pet ili šest  godina  nisu znali doći na informacije ili roditeljski sastanak, a sad većina dolazi.

Svjesni smo problematike koja se događa u obrazovnom sustavu i isticanja problema uključenosti roditelja u pojedinim izvještajima. Zanimalo nas je kakva je suradnja s roditeljima te koliko roditelji aktivno potiču u nastavku obrazovanja nakon završetka osnovne škole.

 Pa to ovisi o roditeljima, kako svoju djecu potiču i kako na sve to skupa gledaju. Nekad djeca znaju odustati, a roditelji pružaju podršku djeci u tome, umjesto da im kažu da je škola jako važna, pogotovo u današnje vrijeme.  Ali sada većina ipak podržava djecu, svjesni bitnosti obrazovanja, osobito unazad dvije ili tri godine jer se radi o mlađim roditeljima.  

U cijelom razgovoru ističe i kvalitetnu suradnju s kolegama učiteljima u školi koji su je jako dobro prihvatili i u njima vidi veliku podršku.  Tu se postavilo pitanje kakva je suradnja s drugim romskim pomagačima i asistentima te je li postoje dodatne edukacije za njih koje organizira Ministarstvo znanosti i obrazovanja.

Do sada nisam imala takvu vrstu dodatne edukacije ni radne sastanke s drugim pomagačima. Mislim da je veoma korisno imati ovakve asistente u nastavi i voljela bih da ih još više u Slavonskom brodu.  Mislim da su veoma korisna, osobito našoj djeci romske populacije.   Prije će prići romskog pomagaču nego pomagaču većinskog stanovništva.  Preporučila bi sustavu da bude što više romskih pomagača jer dosta pomažu djeci koja dobivaju podršku, a to se vidi kroz napredak djece.

Ramiza M

Milan Mitrovićem

/in , , /by

Posjetili smo romsko naselje Josip Rimac u predgrađu Slavonskog broda i razgovarali s Milanom Mitrovićem o njegovom dosadašnjem uspjehu i radu na području grada. Njegovo iskustvo i uspjeh nam pokazuju da je samo nebo granica, kako Milan Mitrović kaže.

Zašto si se odlučio baviti romskim pitanjima?
Odlučio sam se baviti romskim pitanjima zato što sam imao poteškoće u obrazovanju dok sam bio u srednjoj školi. U tom trenutku kad sam imao tih problema, nisam se imao kome obratiti i svi ti problemi koje sam na kraju imao rezultirali su ispadanjem iz sustava obrazovanja. To me to dosta tištalo i morilo jer sam oduvijek imao želju da završim srednju školu.
Budući da nije bilo tada puno mladih u naselju  koji su završavali svoje obrazovanje, na neki način kad sam se osvijestio o problemu  i važnosti obrazovanja odlučio sam se i formalno obrazovati te se u meni stvorila ta neka želja da bih na neki način mogao uspjeti i pomoći mladima koji nailaze ili su se već nalazili sa sličnim situacijama, da bi se imali kome obratiti u rješavanju tog problema.

Kako su izgledali tvoje prve aktivnosti u civilnom sektoru, koji je bio prvi projekt u kojem si sudjelovao?
Prvi projekt koji sam pokrenuo nije bio u sklopu organizacije, radilo se o anketi po pitanju suglasnosti, odnosno izražavanja volje roditelja u naselju kojem živim te da li bi svoju djecu upisivali u vrtiće.
S time da sam s tim anketnim upitnicima išao prema odgojno obrazovnoj ustanovi  odnosno prema vrtiću jer sam imao dobru suradnju sa ravnateljicom tog vrtića te smo na neki način zajedničkim snagama uspjeli doći do organizacije samog programa unutar same zajednice.

Poteškoće na koje si nailazio tokom svog obrazovanja utjecale su na tvoj daljnji rad, možemo reći da je fokus tvog rada u sklopu organizacije jest na obrazovanju?

Pa to je bio, prvenstveno,  motiv zašto sam se uopće uključio. Kasnije smo se kao organizacija proširile na druge probleme. Dakle, tu smo se na neki način doticali i starijih i nemoćnih te drugih problema vezano za stambeno zbrinjavanje. Ovisno kako na to gledamo, opet svi ti problemi su usko povezani i  sa srednjim obrazovanjem. Da bi mladi bili ravnopravni  u samom sustavu moraju imati neke adekvatne uvjete života.

S kojim se problemima u Slavonskom brodu najviše suočavaju mladi Romi? 

Najviše suočavaju s problemom zapošljavanja, a dalje je još  prisutan problem srednjoškolskog obrazovanja. Osobito nailaze na probleme prilikom traženja prakse.

Bio si politički angažiran te  predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine na području Slavonskog broda, kakvo je bilo tvoje iskustvo i kojim se poteškoćama na lokalnoj razini bori romska zajednica?

Pa problem je kod vijeća nacionalnih manjina, što na neki način, još nisu konkretno definirana. U nekim situacijama se svrstavaju u savjetodavna tijela lokalne, odnosno područne samouprave. U nekim situacijama se izjednačavaju s nevladinim organizacijama, tako da to pitanje još nije riješeno. Činjenica je, kad smo mi kao mladi preuzeli vijeće romske nacionalne manjine, da se tu dosta toga promijenilo nabolje. Moram priznati da je i lokalna samouprava imala više sluha budući da je mogla konkretno i kvalitetnije komunicirati i donositi neke odluke odnosno raditi na nekim strateškim programima vezana za interesna područja pripadnika romske nacionalne manjine.

Samim time, ta komunikacija i suradnja se nastavila i nakon što smo se odlučili da više nećemo nastaviti tim putem jer smo na neki način postavili dobre temelje koje su i dalje stabilni jer jednom kad se kotač pokrene, taj kotač se teško može zaustaviti.

Kakva je situacija s romskim udrugama na područje Brodsko-posavske županije i Slavonskog broda te koliki su kapaciteti tih udruga za provedbu projekata?

Na području Slavonskog broda ima dosta registriranih organizacija iz redova romske zajednice. Moram priznati da su udruge nedovoljno kapacitirane budući da nema dovoljno ljudskog kadra koji bi bili stručni u određenim područjima, da bi se na neki način mogli neki poslovi odrađivati na višoj razini.

Radio si i kao asistent u predškolskom obrazovanju? 

Radio sam četiri godine kao asistent u provedbi programa predškole. To je na neki način dosta utjecalo na mene  i usmjerilo, jer sam upisao preddiplomski studij ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.  Plan mi je utjecati na kvalitetu ranog i predškolskog obrazovanja, ne možda direktno, više možda kroz neke politike.

U planu imam još, osim tog preddiplomskog studija, upisati još diplomskih studij koji nije direktno vezan uz to područje, nego nešto drugo, tako da mogu više doprinijeti i raditi na politikama za mlade.

Upisao si Učiteljsku fakultet, rani predškolski odgoj i obrazovanje?
Ja sam oduvijek imao u planu upisivati studij. Zato me toliko i ponijela ta činjenica da sam ispao iz sustava obrazovanja. Učiteljski fakultet sam upisao da na neki način dokažem sebi, ali kasnije i drugima, da, ako se nešto u životu dovoljno želi, da se to može i ostvariti.

Obzirom na prethodno iskustvo u obrazovanju, koliko je postotak djece koje završavaju osnovnu školu te je li se smanjio postotak djece koji ne završavaju obveznu osnovnu školu?

Pa moram priznati da se unazad par godina taj postotak drop auta iz osnovnog obrazovanja nije u potpunosti smanjio, ali se vidi napredak u tom području.

To se sada svodi možda na nekolicinu, iako je to puno, puno je i kad jedan ispadne iz sustava obrazovanja, pogotovo iz osnovnog obrazovanja. Ali kažem, činjenica je da ti projekti i  višegodišnja ulaganja dolaze sada do izražaja. Sve više mladih završavaju osnovnu školu, upisuju i završavaju srednju školu.

Jedan od problema koji pogađa romsku zajednicu je svrstavanje romske djece po prilagođenom programu, koliki je postotak djece koji su po prilagođenom programu osnovnoj školi u Slavonskom brodu?

Sada je to dosta nizak postotak djece koja pohađaju nastavu po prilagođen programu. Naša osnovna škola je aplicirala prema Ministarstvu znanosti i obrazovanja za dodatno učenje hrvatskog jezika što ja pozdravljam. Tu je sama činjenica da je našim Romima  hrvatski jezika drugi jezik, ali trebaju njegovati i svoj materinji jezik jer da bi uopće vladao drugim jezikom moraš dobro poznavati i materinji jezik.

To dodatno učenje hrvatskog jezika, mogu otvoreno reći, da to čak nije loše niti za izvorne govornike hrvatskog jezika. Budući da hrvatski jezik, ako ćemo pričat o stručnom jeziku, ja koji sam u visokom sustavu obrazovanja, to jest obrazujem se u tom smjeru,  imam situaciju da kad djetetu u prvom ili drugom razredu treba pomoći oko zadatka moram dobro promisliti što se točno traži u tom zadatku. Stručni hrvatski jezik ponekad zna biti težak i za izvorne govornike, kamoli za inojezične govornike hrvatskog jezika.

Kakav je postotak upisa djece u srednje škole,  je li upisuju studij?

Dosta se povećao broj djece koji upisuju srednju školu, veliki je postotak koji upisuju, ali je i veliki postotak onih koji završavaju. Sada se to svodi  na  nekolicinu  da su možda upisali pa nisu do kraja završili ili da uopće nisu upisali srednju školu. Prošle godine smo imali jednog kandidata koji je upisao strojarski fakultet, međutim, odustao je od studiranja jer otišao živjeti  u Njemačkoj.

Koji su ključni preduvjeti za napredak kvalitete života romske zajednice?

Prvo i osnovno je kvaliteta življenja, ali to opet kažem, to su stvari koje su vezane jedne uz druge. Opet se vraćam na obrazovanje, da bismo uopće bili kompetentni na tržištu rada. Onda zakon o suzbijanju diskriminacije da bi se uopće ti koji su završavali srednje škole mogli  zaposliti. Ako ćemo gledati  ono što europska unija potiče, desegregaciju naselja, na način da se dosta ulaže u soft projekte te se potiče politika izlaženja iz naselja bez davanja mogućnosti. Zašto govorim o tome? Zato što mladi, da bi uopće izlazili iz naselja moraju imati na neki način  mogućnost financiranja, odnosno kupovine stana ili financiranje  stanarine.

Da bi sve to mogli, da bi kupili nekretninu, moraju biti kreditno sposobni. Ako niste zaposleni, ne možete dobiti kredit.

Po navedenom,  je li zaista desegregacija ključ uspjeha romske zajednice?

Ne, ne smatram to. To treba biti osobni izbor. Da se mene pitalo prije zaposlenja, kao što su me pitali u više navrata dobri prijatelji da li bi bio spreman živjeti i raditi u Zagrebu kada bih dobio dobro plaćeni posao, rekao bih da jesam. Sada kad sam se zaposlio i da me pitaju da izađem iz naselja, ne.  Zato što smatram da imam iste mogućnosti, živio u naselju ili izvan naselja. Jedino što, na neki način, neke usluge  nisu  pristupačne, kao što bi bile pristupačni da živim u centru grada.

Kao mlada osoba koja studira, brine o obitelji, radi što bi preporučio ostalim mladima Romima?

Nikad nije kasno, treba ulagati u sebe. Trebamo se osvijestiti na neki način da je nebo granica za neke stvari. Činjenica je da većina Roma ima nametnuti kompleks manje vrijednosti, što kroz odrastanje u samim obiteljima, što kroz obrazovni sustav, da se uvijek, na neki način očekuje od njih manje, tako da možda na neki način smatraju, kao što sam i sam smatrao, da nemam toliko kompetencija da bih mogao upisati  fakultet.  Unatoč tome, na neki način sam upisao fakultet i kad sam se osvijestio da nisam među najlošijima u godini, nego među najboljima,  tada sam se osvijestio.

Mogu dakle  reći da je nebo granica, tako da je poruka mladima da rade na sebi, da se obrazuju te nikad nije kasno bez obzira na godine.

Orham Memedi

 

 

ROMKINJE KOJE DOPRINOSE ZAJEDNICI

/in , /by

Ako promatramo povijest Romkinja, počevši još od same migracije Roma iz Indije, možemo primijetiti da su žene Romkinje već tada bile sklone razvijanju svoje karijere kroz muziku i ples. Iako su žene bile domaćice, majke i zaštitnice svojih porodica, postojala je jedna stvar koja je žene Romkinje izdvaja od drugih žena u društvu. Žene tog vremena bile su hrabre i ispoljavale su svoja osjećanja kroz muziku i ples. Flamenco je poznat kao ples koji potiče još od migracije Roma iz Indije. Ples je predstavljao slobodu za Romkinje, ples kojim su Romkinje izražavale svoju tugu i bol. Prepoznatljive duge haljine i ritmična muzika bile su Romkinjama  njihov bijeg u drugu stvarnost u kojoj su tugu i bol ostavljale iza sebe.

I danas je flamenco karakterističan kod španjskih Roma. Oni i dalje izgrađuju povijest ovog plesa. Mnoge Romkinje u Španiji grade svoju karijeru i to su uspješne žene koje i dalje čuvaju kulturu i tradiciju ovog plesa.

Jedna od poznatijih umjetnica ovog plesa i pjevanja jeste španjska Romkinja Alba Molina Montoja. Alba je umjetnica, pjevačica i plesačica flamenca. Svoj prvi samostalni album izdala je prije više od 15. godina. Odrasla je u muzičkoj obitelji i vjeruje da je muzika dio nje. Za Albu je kako kaže veoma teško definirati flamenco jer je isti vrlo profinjen, lakše je slušati muziku i osjetiti ono što želi da kaže nego da ga opiše riječima.

Alba unatoč svojoj karijeri ne zaboravlja svoje romske korijene i svoju pripadnost romskoj zajednici. Tvrdi da su predrasude prema Romima i dalje prisutne u društvu i da i dalje postoji veliko nepoštovanje prema romskoj kulturi, zato svojim primjerom ruši sve predrasude i nastavlja razvoj tradicije i kulture kroz muziku i ples.

Primjer je također i njena majka Manuela Montoja koja je poznata pjevačica i plesačica flamenco muzike. Sedamdesetih godina aktivno je nastupala sa svojim suprugom pod imenom Lole y Manuel gdje su bili najpoznatiji flamenco umjetnici tog vremena.

Njihovi nastupi su i dan danas poznati po jačini poruke, emocije i duboke povezanosti sa muzikom i romskom tradicijom koju gaje već decenijama. Javno su se deklarirali kao Romi gdje već vjekovima, vuku korijene flamenca, a svoju privrženost romskoj zajednici izražavaju kroz muziku i ples. Njihov flamenco je iskren, pozitivan i čist, miješali su poeziju i muziku, i tako ruše predrasude prema romskoj zajednici sedamdesetih godina u cijeloj tadašnjoj Španiji.

Romi su poznati po svojim kompetencijama i talentima za umjetnost, ples, muziku kao i glumu. Malo je poznato da je romska zajednica bogata i holivudskim glumicama koje su u potpunosti promijenili svijet svojim umjetničkim djelima. Njihovi filmovi su i dan danas remek djelo i veliki doprinos Holivudskoj kinematografiji. 1937. godine Holivud je dobio jednu od najboljih holivudskih glumica Ritu Hejvort koja je potpisala ugovor sa Colombia Pictures. Bila je poznata kao vatrena crvenokosa koja ruši sve stereotipe o romskoj zajednici tog vremena. U Holivudskoj kinematografiji imala je ukupno 71 ulogu. Njeni najpoznatiji filmovi su Gilda, Cover Girl, The Lady from Shangai itd…

Ooana Chaplin, unuka Čarli Čaplina, danas je englesko – španska glumica, plesačica i balerina koja se javno, kao i njen djeda, deklarirala kao Romkinja. Svoju karijeru započela je 1988. godine kada je dobila svoju prvu ulogu u filmu Incocenciva. Ova glumica proslavila se u ulozi najgledanije serije Game of Thrones gde glumi Talisu Stark. Također Ana se proslavila i u seriji The Crimson Field koja se emitira na BBC-u. Dakle Ana iza sebe ima karijeru jedne jaka uspješne žene Romkinje, gdje ju je Holivud prepoznao kao umjetnicu koja  je vrijedna da bude dio Holivudske kinematografije.

Leonor Teles je najmlađa dobitnica Zlatnog Medvjeda u Berlinu 2016. godine i to za najkraći film koji opisuje život Roma u vidu bajke. Ova mlada redateljica iz Portugala nazvala je film ,,Balada jednog žapca”, čiji je cilj predstavljanje romskog naroda kao zajednice koja ne može biti neprimijećena od strane većinskog stanovništva.

Opis njenog filma glasi:  ,,Nekada davno, prije nego što su ljudi naišli, sva bića su bila slobodna i mogla su biti jedno s drugim. Sve životinje su plesale zajedno i bile neizmjerno sretne. Samo je jedan bio pozvan na proslavu – žaba. U svom bijesu zbog nepravde, počinio je samoubistvo. Nešto zajedničko Romima i žabama je to što nikada neće biti neviđeni ili ostati neprimijećeni”.  Leonor Teles je sa svojih 24. godina uspjela da uradi nešto što do sada nikada nitko nije, a to je da privuče pažnju, svojim kratkim filmom na život Roma u svijetu danas.

Pored toga veoma je bitno napomenuti i romske umjetnice koje dodatno ističu svoju povezanost sa romskom zajednicom. To su umjetnice Esma Redžepova i Usnija Redžepova koje iza sebe imaju karijeru velikih umjetnica Jugoslavije.

Esma Redžepova je pokazala da žena Romkinja može imati sjajnu i uspješnu karijeru, a da pritom bude ostvarena i u ulozi majke. Na žalost nikada nije uspijela da se u potpunosti ostvari u toj ulozi, ali jeste othranila ukupno 70-oro romske djece. Aktivno je učestvovala u njihovom obrazovanju, a većina njih je privuklo učenje i ljubav ka muzici kao i njihovu hraniteljicu tj. njihovu majku kako su je oni nazivali. Esma je bila jedna od najbogatijih žena, ali žena koja je bila bogata ljubavlju svoje velike obitelji, bogata svojom uspješnom karijerom i bogata svojim pjesmama koje opisuju težak život Romkinja i ranih brakova djevojčica. Iako je iza sebe imala veliku karijeru, Esma je vratila svojoj zajednici njenim pjesmama, humanim radom i ohrabrivanjem svih žena da borba nikada ne smije da stane.

Usnija Redžepova je umjetnica koja se bavila muzikom. Mnogi  povezuju srodstvo Esme i Usnije, međutim interesantno je to što se nisu poznavale prije samog potpisivanja ugovora za tadašnju produkcijsku kuću Jugoton. Usnija je prije potpisivanja ugovora 1966. godine, studirala i diplomirala arapski jezik na Univerzitetu u Beogradu. Ipak tako akademski obrazovana, njena ljubav prema muzici je nije spriječila da se ne ostvari i oproba u tim vodama. 1973. godine Usnija Redžepova dobije  ulogu koja će obilježiti njenu karijeru. U filmu Koštana dobije glavnu ulogu i njena karijera počinje dodatno da se razvija. Usnija je Romkinja koja pokazuje da obrazovanje i umjetnost idu zajedno, da su žene Romkinje jake i samostalne žene i ruše sve stereotipe o ženama Romkinjama koje igraju ulogu domaćice tokom cijelog života.

Ethel Brooks je Romkinja i profesorica na Rutgers Univerzitetu, gdje predaje ženske i rodne studije i sociologiju. Iza sebe ima knjigu na temu romskog ženskog feminizma. Bavi se istraživanjima političke ekonomije, društvenim pokretima i globalizacijom. Smatra da su ove teme najmanje okrenute ka Romima i da dodatno treba da se radi na akademskim naučnim radovima na ovu temu. Upravo zato je napisala knjigu na temu ženskog romskog aktivizma, zastupa ženska romska prava, i dodatno upozorava svijet na nasilje nad Romima u svijetu.  Ethel doprinosi unapređenju položaja romske zajednice u pravom smislu te riječi, stavlja fokus na ženski romski feminizam i na loše socijalno i ekonomsko stanje romske zajednice u cijelom svetu. Njene knjige i naučni radovi pokazuju da Romkinje jesu bića koja mogu sve, koje postižu svoje ciljeve, a brižnost koja je već vjekovima urođena u njima podstiče njihovu brigu za romsku zajednicu i stvaranje boljeg svijeta za istu.

Svaka od njih stvarala je i stvara bolji svijet za romsku zajednicu i državu. Romkinje su doprinosile i nastavljaju da doprinose ne samo kao domaćice već i kao umjetnice, naučnice, radnice.

Prva Romkinja iz Piškorovca s fakultetskom diplomom

/in , /by

Druga slika romske zajednice

U moru tekstova na portalima i tiskovinama koji pokazuju negativnu sliku romske zajednice, Rosa Oršuš svojim primjerom pokazuje da se i članovi romske zajednice bore za kvalitetno obrazovanje kao svi drugi u našoj državi.  

Ne možemo osporavati  činjenicu da čak 70% pripadnika romske nacionalne manjine ne završi srednju školu, ali ne možemo dopustiti da se šuti o mnogobrojnim uspjesima koji čine mladi iz romske zajednice. Rosa Oršuš je jedan od mnogih primjera koji ukazuju da se trud isplati, osobito u obrazovanju.

Kako se može pročitati u brojnim intervjuima, njen život nije bio lagan. Odrasla je u osmeročlanoj obitelji koja je imala iznimno teške uvjete za život, bilo to od stambenih uvjeta i nedostatka sanitarnog čvora te vode ili života u romskog naselju u kojem nerijetko nije mogla spavati od glasne glazbe, izbijanih svađa te  velike buke do kasnih noćnih sati.

Njezin otac radio je kao zidar i obitelj je preživljavala od njegove plaće, a školovanje je oduvijek bio prioritet i svi su morali završiti srednju školu.

Iako je život bio težak, njen život obilježava tragedija koja obitelji te djevojke još više otežava život.

– Moj tata je poginuo u prometnoj nesreći kad sam imala devet godina. Ostali smo bez ikakvih prihoda, i mama koja ima samo tri završena razreda osnovne škole prijavila se u centar za socijalnu skrb kako bi dobila socijalnu pomoć od koje smo tada preživljavali. Naravno da je to bio minimalan novac i onda je radila za nadnicu. Išla je u berbe voća – prisjeća se Rosa  za 24sata, ističući kako je oduvijek voljela učenje. No s obzirom na životne uvjete, nije joj bilo lako.

Stradanje njenog oca u prometnoj nesreći kada je imala samo devet godina, još više je utjecalo na njen život. Cijela obitelj ostaje bez prihoda koja živjela od očevih primanja kao zidara te sav teret pada na njenu  moj tata je poginuo u prometnoj nesreći kad sam imala devet godina. Ostali smo bez ikakvih prihoda, i mama koja ima samo tri završena razreda osnovne škole prijavila se u centar za socijalnu skrb kako bi dobila socijalnu pomoć od koje smo tada preživljavali. Naravno da je to bio minimalan novac i onda je radila za nadnicu. Išla je u berbe voća – prisjeća se Rosa skromnih početaka ističući kako je oduvijek voljela učenje. No s obzirom na životne uvjete, nije joj bilo lako.

Završila je osnovnu i upisala ekonomsko trgovačku školu za komercijalisticu. Dodatno, tek je tijekom školovanja doznala da ima pravo na besplatan smještaj u učeničkom domu, pa je s nepunih 15 morala napustiti roditeljski dom i osamostaliti se, što joj je, kaže, teško palo.

Na kraju trećeg razreda shvatila sam da se želim školovati dalje i da želim upisati fakultet.

– Na kraju trećeg razreda shvatila sam da se želim školovati dalje i da želim upisati fakultet. Najprije sam upisala preddiplomski studij upravnog prava na Veleučilištu u Požegi, a po završetku sam postala prvostupnica javne uprave. Tada sam upisala specijalistički diplomski studij javne uprave u Osijeku zahvaljujući načelniku općine Mala Subotica koji mi je sufinancirao školarinu. Sad kad je završila specijalistički diplomski studij kaže da želi raditi u struci, u društvenom odjelu u kojem će imati mogućnost usmjeriti mlade Rome i Romkinje na obrazovanje te ih informirati o njihovim pravima koja im pripadaju kao pripadnicima romske nacionalne manjine – rekla je za nedjimurski.hr.

Trudila sam se i borila da budem tu gdje jesam, ali ne želim stati na tome – rekla je Rosa za varaždinski.hr, a nadamo se da će i uspjeti u svome naumu.

Svojim radom već uveliko doprinosi romskoj zajednici te svojim primjerom pokazuje drugo lice romske zajednice koje u zadnje vrijeme sve glasnije na romskoj sceni. Nadamo se da je ovo samo početak priče  vrhunske  karijere koje čeka Rosu kroz njen profesionalni i volonterski rad za dobrobit nje same i romske zajednice.

Preuzeto sa stranice ROMALEN.COM

Životna priča Davida Oršuša koji danas studira u Zagrebu

/in , /by

Velike priče

Briljantan David iz Međimurja. Odrastao je u romskom naselju i krenuo u školu bez da je znao hrvatski. Sad je na prvoj godini faksa

Moja mama, recimo, nikada nije otišla popiti kavu negdje, nikada nije bila u noćnom izlasku. Često joj opisujem kako je to i što sam sve prošao van romskog naselja. Pa me gleda očima punim čuđenja i kaže: ‘Joooj, što si ti sve doživio!’

David Oršuš odrastao je u romskom naselju Orehovica u Međimurju. Završio je srednju medicinsku školu u Čakovcu, a danas je na prvoj godini sestrinstva na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Ovaj 20-godišnjak ispričao nam je kako je izgledalo njegovo odrastanje kao Roma u Međimurju, te kako je pomirio dvije suprotne strane života u kojima se našao.

Imao sam tipično romsko djetinjstvo. Igrao se na ulici s ostalom romskom djecom i bilo mi je sasvim normalno da se iz kuća čuju svađe, da se u bilo koje doba dana čuje glasna muzika i da rijetko možeš imati tišinu i mir. Svejedno, bio sam zadovoljan tim romskim načinom života jer do ranih tinejdžerskih godina nisam znao za bolje.

Sve mi je to postalo nekako neobično kada sam krenuo u srednju medicinsku školu u Čakovcu. Preko tjedna sam živio u đačkom domu gdje sam se družio se i s neromskom djecom i tek tada sam počeo kužiti u kakvom sam drugačijem svijetu do tada živio.

Imao sam sretno djetinjstvo u romskom naselju

Mogu reći da sam imao sretno djetinjstvo. Danas je to moje naselje uređenije, postoje asfaltirane ceste, imamo i nogometna igrališta, ali ljudi i dalje žive istim načinom života. Puno se druže i međusobno su jako povezani. Nisu separirani u svojim dvorištima i uvijek se ljeti okupljaju na ulicama i tamo provode dane.

Ipak, smatram da su romska naselja rak-rana našega društva jer djeca tamo žive u potpunoj izolaciji bez kontakta s neromskim stanovništvom. Isključenost iz društva je ono što koči moj narod. U romska naselja se u zadnjih par godina ulaže, no nije stvar samo u struji i vodi, veći je problem stalno prisutna glasna glazba, loš odnos prema ženama i djeci, nepristojnost i općenito uvjeti koji nisu normalni za 21. stoljeće.

Dolazim iz velike obitelji. Imam dvije mlađe sestre, jednog starijeg i jednog mlađeg brata. Najstariji brat već radi i oženjen je, a ostali su još u školi i vrtiću. Roditelji mi ne rade. Mama je stala sa školovanjem u drugom razredu osnovne škole, a tata ima završenu osnovnu školu. Ne krivim ih što su prekinuli školovanje i oženili se kao maloljetnici jer je to kod nas bilo uobičajeno. Danas s njima imam više prijateljski odnos, jer su oboje još mladi.

Išao sam u segregirani vrtić. Nisam znao hrvatski jer se u romskim naseljima govori staro rumunjski, takozvani bajaški, pa smo u školi imali romskog pomagača koji nam je u početku sve prevodio. Bili smo dosta divlji jer u romskim naseljima nema pravila ponašanja, ali naša odgajateljica se jako trudila s nama i promjene su bile vidljive.

Bio sam jedini Rom na sestrinstvu

U osnovnu školu krenuo sam s ostalom romskom djecom iz naselja i prve četiri godine svi smo bili u istom razredu. Nismo se miješali s ostalom djecom i to se promijenilo tek u petom razredu. Škola mi je oduvijek bila veselje. Još kao klinac osjećao sam se nekako sretno što mogu svaki dan otići iz romskog naselja, naučiti nešto novo i vidjeti drugačiji život.

Učenje mi nikada nije predstavljalo problem. Htio sam raditi, imati mir i tišinu i u mom slučaju sve je to teklo nekako lagano. Bio sam jedan od najboljih učenika, a istaknuo sam se i među neromskom djecom. Još u osnovnoj školi sam bio volonter i pomagao djeci kojoj je teže išlo učenje. Imao sam poticaj profesora i pedagogice s kojom sam pred kraj osnovne odlazio na razgovore da vidimo koja bi srednja škola bila najbolja za mene.

Odlučio sam se za Medicinsku školu u Čakovcu jer me zdravstvo oduvijek zanimalo. Sjećam se da sam se kao klinac s ostalom romskom djecom igrao bolnice. Ja sam bio doktor, a oni moji pacijenti. U srednjoj sam krenuo na praksu u Županijsku bolnicu Čakovec i tu sam se susreo s divljenjem svojih kolega u bolnici. Kad su saznali da sam Rom u Medicinskoj školi imao sam njihov ogroman poticaj. Rekli su mi da još nije bilo Roma u ovoj struci i da im je to super.

Pričao sam s romskom djecom u bolnici koja nisu znala hrvatski

Jedno sam vrijeme bio na praksi na pedijatriji. Tamo su se liječila i malena romska djeca koja još nisu znala hrvatski. Plakala su cijeli dan. Meni je bilo zabranjeno govoriti bajaški jezik u ustanovi što je naravno razumljivo, ali sam prilikom jedne pauze razgovarao s glavnom sestrom i pitao je mogu li pristupiti toj djeci i ostalim Romima, ako vidim da se ne snalaze.

Dobio sam potvrdni odgovor i uspio sam stvoriti taj neki most između njih. Razgovarao sam s djecom koja su plakala. Pokušao sam ih umiriti, rekao bih im na bajaškom jeziku da će sve biti u redu, da će im mama doći u posjetu i u tom bi se trenutku ta djeca potpuno umirila. Teške su te situacije. I odraslom čovjeku bi bilo teško, a kamoli djetetu odvojenom od roditelja.

Pred kraj srednje škole bio sam na praksi u Orehovici, u tamošnjem Domu zdravlja i to mi je bilo super jer sam imao kontakt i s Romima iz naselja. Mislim da je to bila prekretnica, kada su me Romi iz naselja počeli drugačije gledati. Vjerujem da im je bilo drago što je tamo bio netko njihov.

Nisam želio pred prijateljima govoriti romski

Ne mogu reći da sam tijekom školovanja doživio diskriminaciju. U osnovnoj nisam niti mogao, jer nas je bilo puno Roma, a u srednjoj sam možda nekada krivo pomislio da me netko ružno gleda. Kada ulaziš u taj neromski svijet, nekako kao da na vlastitoj koži osjećaš diskriminaciju i kada nije prisutna. Primjerice, na praksi, kada bi mi netko rekao da nešto nisam dobro napravio, prvo sam pomislio da mi to govore jer sam Rom. Danas shvaćam da su to naprosto bili dobronamjerni savjeti i kritike. Profesori su bili stvarno dobri prema meni. Možda su me učenici malo čudno gledali na početku, ali svi su me vrlo brzo prihvatili.

Na početku sam osjećao jaku nelagodu. Sjećam se, kada bi me pod odmorom nazvali roditelji, uvijek sam se nekako odmaknuo u stranu da me prijatelji iz razreda ne čuju kako pričam bajaški. Ne zato što se sramim svojeg jezika nego zato što nisam znao kako će reagirati. Danas mi to nije problem, u međuvremenu sam se oslobodio.

Pred svima su mi rekli da prevrnem sve džepove

No, diskriminaciju sam doživio u Čakovcu izvan škole. Živio sam kroz cijelu srednju školu u učeničkom domu u Čakovcu gdje sam se družio i s romskom djecom koja su bila tamo smještena. Sjećam se kako smo jednog poslijepodneva otišli do obližnjeg trgovačkog lanca kupiti neke namirnice.

Vidjelo se da smo Romi, i po izgledu i po odijevanju. Ušli smo u grupici i svatko je tražio nešto za sebe. Ja sam bio prvi gotov i krenuo sam prema blagajni. Bio je jako veliki red i dok sam stigao na red, blagajnica mi je pred svima rekla da izvrnem džepove i pokažem što imam u njima. Bio sam u šoku. Rekao sam da nisam ništa uzeo, izvadio sam sve iz jakne i ostalih džepova. Bilo mi je grozno, vidjeli su me s ostalom romskom djecom i na temelju našeg izgleda zaključili su da smo loši.

Pitate me je li se ispričala na kraju? Nije. Prodavačica je bila prilično hladna i samo je oštro rekla da je to rutina i da su morali provjeriti jer se stalno događaju krađe. Slična situacija dogodila mi se i u jednom dućanu s odjećom u Čakovcu, gdje sam zaštitaru morao pokazati novac s kojim sam namjeravao kupiti odjeću.Nekako s vremenom zaboraviš na to, ali ostane ti negdje u podsvijesti. Zato i danas, kada odem u dućan, pazim da budem brz, da ne djelujem sumnjivo i da ne dođem opet u situaciju u kojoj bi se osjećao neugodno.

U učeničkom domu imao sam podršku odgajatelja

U srednjoj školi sam se dosta lomio, bilo je tjedana kada sam bio ponosan na sebe, pa tjedana kada se počneš zapitkivati što ja ovdje radim? Nisam znao gdje pripadam.

Najviše potpore imao sam u đačkom domu od odgajateljice Renate Novački. Puno smo razgovarali i imali smo prijateljski odnos. Često sam se osjećao čudno između ta dva svijeta i pitao sam je zašto se tako čudno osjećam, zašto mi je toliko nelagodno? Rekla mi je da ne brinem, da ću upisati faks i da više neću htjeti živjeti ovdje. To mi se tada činilo nemoguće.

Isto tako, već se u ranim godinama kao Rom susrećeš s pitanjem kada ćeš se oženiti i imati obitelj. Imao sam i ja taj pritisak da se moram oženiti do dvadesete i pričao sam o tome s gospođom Novački, a ona mi je rekla: ‘Nećeš. Ti ćeš za godinu dana završiti medicinsku školu i bit će ti nepojmljivo to što si sada rekao, bit će ti to smiješno. Htjet ćeš nešto drugo i vidjet ćeš kako ćeš se u Zagrebu otvoriti i postati slobodan čovjek’. I tako je i bilo.

U Zagrebu se konačno osjećam slobodno

Počeo sam sve više težiti tome da se maknem iz Čakovca, a to sam mogao jedino ako upišem faks. Kada sam došao u Zagreb, već sam prvi dan osjetio slobodu. Gledam ljude oko sebe; jedan priča jezikom kojeg nikad nisam čuo, vidim tamnopute ljude, Kineze i osjećam se toliko slobodno da mogu hodati raširenih ruku. Osjeća se razlika i na tome sam zahvalan svojim odgajateljima, što su mi stalno pokušali utuviti u glavu da će se stvari posložiti i da je Zagreb najbolji put za mene.

S nekih 15, 16 godina nisam znao što znači biti Rom u neromskom svijetu. Nisam bio svjestan da nas ima više studenata, da nas ima obrazovanih. U Čakovcu sam se osjećao između dvije vatre. Kao da sam jedini na svijetu koji doživljava nešto tako, ali kada sam došao u Zagreb, shvatio sam da nas ima još i da svatko od nas ima neku svoju priču. U učeničkom domu su uglavnom bila romska djeca, ali bili su to prosječni učenici koji su završavali trogodišnje strukovne škole i vraćali se u naselje, a ja sam težio nečemu više i bio sam odmah drugačiji.

Dolaskom u Zagreb , tražio sam zajednicu i htio sam upoznati što više mladih romskih studenata. Učlanio sam se u romsku organizaciju mladih Hrvatske koja je jedina aktivna romska nevladina organizacija u RH koja skuplja mlade ljude i kroz naš rad pokušavamo ostvariti društvo lišeno manifestacija anticiganizma. Unutar organizacije imamo 9 odjela; ja sam član odjela za zapošljavanje, vidljivost i medije, a uskoro planiramo otvoriti i odjel za zdravstvo koji ću voditi.

Ne želim odbaciti niti jedno društvo

Kada sam krenuo u srednju školu, imao sve veću potrebu da se infiltriram u hrvatsko društvo, da se ostvarim i da se počnem osjećati kao čovjek. Tijekom tjedna sam bio u domu i školi u Čakovcu, a vikende sam provodio u naselju i živio romski stil života. Osjećao sam se zbunjujuće i nisam više znao gdje pripadam i zato sam želio ostvariti i tu neku snažnu vezu i s neromskim društvom. Želio sam se potvrditi i krenuo sam s volontiranjem.

Prijavio sam se u Crveni križ, a prošao sam i natječaj za njihov interventni tim, pa sam prošao obuku i odlazio na teren pomagati ljudima. Želio sam tako osnažiti obje strane. I sad mi je dvadeset godina i znam da se nikada neću odreći svoje romske strane i romskog jezika, ali osjećam se sretno ovdje gdje jesam i osjećam pripadnost i hrvatskom društvu.

Ne želim da me se krivo shvati, ali u hrvatskom društvu se na sve jako gleda materijalno. Prolazim sada ulicama, vozim se tramvajima i volim slušati ljude. U tim se razgovorima puno toga vrti oko karijere i novca, a onda dođem doma u romsko naselje i toga nema. I zbog toga razloga ne želim odbaciti niti jedno društvo. Kad se zasitim profesionalnosti, škole i učenja, odem doma na par dana i osjetim tu neku opuštenost i privrženost. Pripadam dvjema, sasvim suprotnim, stranama života i dok ih spojim imam jedan jako lijepi osjećaj.

Ne bih volio da mi netko sada ugrozi ovaj osjećaj slobode

Da sam ostao u romskom naselju i da nisam otišao u đački dom, nisam siguran da bih mogao imati ovakav uspjeh. Okolina bi me usporila, ali i tamošnji uvjeti života. Doma ne bih imao wi-fi, printer, niti računalo, ne bih mogao samo tako otići posuditi knjigu koja mi treba. Vjerujem da bi mi bilo jako teško.

Sada sam u studentskom domu na Cvjetnom i kad završim faks postat ću prvostupnik sestrinstva. Plan mi je zaposliti se u bolnici. Trenutno radim posliće preko studentskog servisa kako bih mogao preživjeti.

Do sada smo na faksu imali online nastavu, ali uskoro nam počinju vježbe uživo i opet malo osjećam nelagodu. Ne znam kako će me moji kolege prihvatiti. Meni se nije problem maknuti kada vidim da netko loše postupa prema meni, ali ne želim da mi sad u Zagrebu, kada konačno osjećam slobodu, netko ugrozi taj osjećaj.

Isto tako ne bih volio da me gledaju kao čudo, kao studenta Roma koji je uspio. Svatko može uspjeti bez obzira odakle dolazi. Volio bih da se takvo mišljenje iskorijeni. Iz mojeg naselja studira nekoliko mladih, a dvoje ih je već završilo faks i želim vjerovati da se stanje s obrazovanjem malo popravlja u romskoj zajednici.

Najmlađoj sestri Lani otkrivam svijet izvan romskog naselja

Moja mlađa braća i sestre završavaju strukovne škole, ali nisam siguran da će ići dalje. Ne vidim tu nekakvu težnju za nečim višim kod njih. Ja na to ne mogu utjecati. No, bude mi krivo kada vidim neke svoje vršnjake iz naselja koji nikada nisu izašli u noćni izlazak, niti doživjeli mladenački život i druženje izvan naselja. Moja mama, recimo, nikada nije otišla popiti kavu negdje, nikada nije bila u noćnom izlasku. Često joj opisujem kako je to i što sam sve prošao van romskog naselja. Pa me gleda očima punim čuđenja i kaže ‘Joooj što si ti sve doživio!’.

Znam da je mama ponosna na mene, iako im je na početku bilo jako čudno što sam upisao faks. Nije im bilo jasno zašto se idem dalje školovati kada već mogu početi raditi i zarađivati, ali razumijem ih i nisam im to dublje objašnjavao. Dosta ljudi iz romskog naselja to ne bi shvatilo. Ostajući tamo, ne shvaćaju što život izvan naselja pruža.

I zato svojoj najmlađoj, 4-godišnjoj sestri Lani pokušavam otkriti drugačiji svijet. Kada god dođem kući, sjednemo na krevet i ispričam joj što sam sve vidio u Zagrebu, pokazujem joj slike adventa, opisujem joj kako ljudi sviraju i plešu na ulici. Želim joj otvoriti neke nove vidike, dok je još tako malena. Učim je hrvatski i jako je ponosna na sebe što zna brojeve do deset. Sama sebi plješće i to mi je još veći poticaj da s njom radim i da joj dočaram nešto drugo da se ne bi, kao ja, s petnaest godina osjećala izgubljeno između dva svijeta.

04. 04. 2021

 

 

 

Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu

/in , , /by

Ana Kosović, profesorica matematike i mentorka u SSŠ „Ivan Uskoković“ – Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu

Ponedeljak, 24 avgust 2020 12:49

Zadovoljni učenici i zahvalni roditelji, rezultat je na koji treba da bude ponosna Ana Kosović. Ona je profesorica matematike i mentorka u SSŠ „Ivan Uskoković“ u okviru projekta „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada koji finansira Evropska unija, a sprovodi se posredstvom Romskog obrazovnog fonda i NVO Mladi Romi kao nacionalnog partnera.
Prije dvije godine postala je jedno od omiljenih lica svih RE učenika. Uz njen način objašnjavanja, čak ni matematika više nije bauk, a osmijeh dobrodošlice kojim ih dočekuje, garantuje rješavanje svakog problema. Ne samo da im pomaže u savladavanju gradiva, komunikaciji sa profesorima, već ih savjetuje kako da se „nose sa svijetom“ izvan škole. Nerijetko ćete je sresti okruženu učenicima i na ulici, Ani nije teško da pritekne u pomoć kad god zatreba, jer smatra da RE učenicima mentor mora biti i prijatelj. I naša pripravnica Melisa o njoj ima samo riječi hvale. A zašto je tako jedinstvena i voljena, pročitajte u redovima koji slijede.

Koliko dugo se bavite poslom mentora, o kom broju djece je riječ i kog su uzrasta?

KOSOVIĆ: Metor RE populacije sam postala prije dvije godine. U toku mentorstva imala sam ukupno osam učenika. Svi su uzrasta od 14 do 18 godina.
Po čemu se Vaš posao razlikuje od posla nastavnika, profesora?
KOSOVIĆ: Biti podrška učenicima zapravo je posao svakog nastavnika. Razlika u ovom slučaju je samo u tome što je podrška intenzivnija i pažnja osim na učenje mora biti usmjerena na socijalni aspekat.
Opišite nam kako protiče jedan radni dan mentora i Vaš rad sa učenicima
KOSOVIĆ: Obično moji radni dani, osim radionica koje obavljam sa učenicima pojedinačno, počinju samim ulaskom u školu. Učenicima sam raspolaganju kad god oni imaju potrebu za tim, pa se nerijetko to odvija osim u mom kabinetu, na hodnicima ili čak prilikom susreta u gradu. Trudim se da ih navedem na vršnjačku edukaciju i tako se svi uključe u proces učenja, ali i pomaganja jedni drugima.
Koji su najveći izazovi sa kojima se suočavate?
KOSOVIĆ: Najveći izazov je navesti ih na pravi put. U početku tu je samo redovan odlazak na časove, dok kasnije moj zadatak biva da im predstavim kako funkcioniše spoljašnji, svijet van škole i navedem ih na odgovorno ponašanje.
Koje su to predrasude koje postoje od učenika većinske populacije ka RE učenicima?
KOSOVIĆ: Mislim da je najveća predrasuda da oni ne mogu da budu dobri đaci, što se promijenilo kod nas otkad imamo odličnu učenicu Melisu Berišu. Ona je pokazala svojoj generaciji, ali i ostalima da je to samo predrasuda. Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu.
Kako RE učenici reaguju na vijest da će dobiti mentora?
KOSOVIĆ: Veoma su zadovoljni i ne kriju to. Ali i njihovi roditelji su neizmjerno zahvalni na toj pruženoj prilici.
Zašto je mentor važna karika u lancu obrazovanja?
KOSOVIĆ: Podrška koju mentori pružaju učenicima je bitna prije svega za njihovo komfornije obrazovanje i bolju saradnju sa nastavnicima. Kad se na lijep način uvedu u obrazovni sistem, prije svega da budu svjesni da to rade zbog njih samih, podrška u učenju bi se znatno smanjila. I mislim da im je potreban neko iz „sistema“ koga smatraju prijateljem.
Koje su to poteškoće sa kojima se suočavaju RE učenici u procesu obrazovanja i kako mentori pomažu u rješavanju tih problema?
KOSOVIĆ: U početku to bude predstavljanje pravila škole, redovno pohađanje nastave i učenje. Mentori im daju smjernice kako pristupiti kojem predmetu, kako doći do materijala i konstanto ih prati u učenju, ali i vladanju. Nerijetko smo im „naporniji“ nego roditelji i odjeljenske starješine. Ukoliko imaju bilo kakav problem, mi smo tu da ga zajedno sa njima riješimo.
Šta je potrebno uraditi da bi se romska djeca bolje uklopila i podstakla na postizanje boljih rezultata?
KOSOVIĆ: Smatram da je pomoć mentorstva potrebno uvesti u ranijim razredima kako bi imali veće šanse da dođu do visokog obrazovanja jer oni to mogu i zaslužuju. Mislim da uz malo napora sa njima u ranom djetinjstvu mogu da se naprave krupni koraci.
Kada je u pitanju nastava, da li romska djeca imaju jaku jezičku barijeru? Smatrate li da to utiče na uspjeh? Postoje li indicije za razmatranje uvođenja romskog jezika.
KOSOVIĆ: Ne smatram da je jezička barijera puno izražena, nemam saznanja o uvođenju romskog jezika, ali smatram da bi to trebalo učiniti.
Intervju sprovela: Milena Čavić, novinarka, saradnica NVO Mladi Romi
Tekst je nastao u okviru projekta „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada“
Stavovi izrečeni u ovom tekstu se ni u kom slučaju ne mogu smatrati stavovima NVO Mladi Romi, Romskog obrazovnog fonda i Evropske unije

 

Samanta Bajram

/in , /by

Samanta Bajrami, brucoškinja na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo UCG Spremno koračajte ka svom cilju

Petak, 18 septembar 2020 07:36

„Budi strpljiva, bez odustajanja, sve će se jednog dana isplatiti, jer gradiš svoju budućnost“ – ponavljala bi sebi Samanta Bajrami svaki put kada bi se obeshrabrila. Završila je SSŠ „Spasoje Raspopović“, smjer konfekcijski tehničar, a vanredno frizerski. Ona je korisnica našeg programa mentorske podrške „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada“ koji finansira Evropska unija, a sprovodi se posredstvom Romskog obrazovnog fonda.

Samanta je tokom školovanja obavljala praksu u frizerskom salonu, firmi Dress-press za proizvodnju i prodaju tekstilne odjeće, kao i u Ateljeu Marine Banović-Džuver. Za nju putovati znači živjeti, pa je vođena tim snom odlučila da nastavi školovanje i upisala Fakultet za turizam i hotelijerstvo Univerziteta Crne Gore. Njena najveća podrška na putu obrazovanja je majka koja joj beskrajnim entuzijazmom uvijek pomaže. Bajrami je bila naša saradnica na projektu „Novi početak za 500 učenika“. Pomagala je romskim porodicama da upišu djecu u vrtiće, osnovne i srednje škole. Učestvovala je u obukama, projektnim aktivnostima, a mogućnost da motiviše, ojača svoju zajednicu i pošalje im važnu poruku joj mnogo znači. Šta osim navedenog poručuje Samanta, pročitajte u nastavku.

Zašto si odabrala Srednju stručnu školu i zanimanje konfekcijski tehničar? Jesi li imala praksu?
BAJRAMI: Htjela sam da se školujem za frizera, ali nisam uspjela dobro da se pozicioniram na rang listi. Bila sam ljuta jer sam imala vrlodobar uspjeh. Nakon razgovora sa direktoricom odlučila sam se za smjer konfekcijskog tehničara jer traje četiri godine, a da za frizera polažem izvanredno. Tako da na kraju imam ne samo jednu, već dvije diplome. S obzirom na to da sam imala dva smjera koja sam uporedo pohađala, i te kako je bilo praktičnog dijela nastave, kako u školi, tako i u frizerskom salonu, potom u DOO Dress-press za proizvodnju i prodaju tekstilne odjeće, također i u Ateljeu Marine Banović-Džuver.

Kakva te sjećanja vežu za srednju? Kakva je bila komunikacija s učenicima, profesorima? Jesi li stekla prijatelje iz škole s kojima se družiš i nakon časova?

BAJRAMI:To su bili moji najljepši dani. Imam pozitivna sjećanja na školu i prijateljstva koja sam stekla za te četiri godine. U odjeljenju je bilo svega osam djevojaka i sa svima sam imala druželjubiv i korektan odnos, ne samo sa odjeljenjem, već i školskom družinom, većinskom zajednicom. Naravno da se naše prijateljstvo nije završavalo u dvorištu, nastavljalo se i nakon polovine dana provedenog u školi, pa i dan-danas. Tokom tog perioda veliki podsticaj davali su mi profesori i razredna. Bili su tu u svakom datom trenutku, da pomognu u učenju, ali i savjetovanju problema i raznih situacija. Mogu im se samo obratiti sa jednom velikom riječju -hvala!

Jesi li imala podršku mentora? Na koji način ti je mentor pomogao?

BAJRAMI: Moja mentorka je bila profesorica Snežana Lopičić. Uvijek je imala odgovor na moja pitanja i pružala mi je pomoć kada mi je bila potrebna. Jedna je od mentora koji brižljivo brinu o đaku. Nikada nisam osjećala da vodi drugačiji razgovor sa mnom u odnosu na druge.

Kako je na tebe uticala pojava korona virusa? Je li bilo teško pratiti nastavu online tokom prvog talasa? Jesi li imala odgovarajuće uređaje?

BAJRAMI: Bila sam jako zbunjena. U početku smo imali grupe na Viberu na kojima nas je profesor obavještavao šta trebamo da učimo. Ali, kako je vrijeme odmicalo, situacija je bila sve ozbiljnija. Došao je trenutak za završne ocjene, a nisam imala laptop. Onoliko koliko sam mogla da radim pomoću telefona, radila sam. Ubrzo nakon toga zahvaljujući projektu NVO Mladi Romi dobili smo tablete i internet kartice kako bismo bili odgovorni prema našim školskim obavezama.

Bila si naša suradnica na terenu za Podgoricu pri upisu djece u vrtiće i škole. Imaš li podatke koliko djece je upisano u vrtiće, osnovnu i srednju školu?

BAJRAMI: Budući da sam prvi put bila u mogućnosti da pružim pomoć mojoj zajednici i zaradim džeparac, zahvaljujem se na pozivu i saradnji. Što se tiče podataka za Podgoricu, 32 učenika upisana su u prvi razred srednje, a 85 učenika u prvi razred osnovne škole.

Je li bilo teško obaviti zadatak? Koji su bili najveći izazovi?

BAJRAMI: Bilo mi je zadovoljstvo da budem dio tima, da mogu da pomognem. Biti motivator svojoj zajednici je veliko postignuće. Prvi put sam bila terenski saradnik. Očekivanja su bila realna. Bilo je porodica koje su znatiželjno prilazile da pitaju za upis, ali i onih koje su smatrale da se njihovo „dijete dovoljno skolovalo“, na što sam reagovala i pokušala onoliko koliko je u mojoj moći da ukažem da griješe, da im objasnim da je u današnje vrijeme situacija drugačija. RE srednjoškolcima je obezbijeđena stipendija od 60 eura mjesečno, imaju mentore koji su zaduženi da im ukažu pomoć. Srednja škola je vrlo važna za njihovu budućnost, za pronalazak posla. Roditelji su bili u nedoumici nakon ovih saznanja i pristali su da upišu djecu. Posmatrajući te porodice koje su pristale, osjećala sam olakšanje i shvatila da dolazi do poboljšanja za Rome. Ovo iskustvo je bilo veliki izazov za mene. Nadam se da će neki roditelji promijeniti mišljenje o školovanju svoje djece.

Upisala si Fakultet za turizam. Šta misliš kako će ti taj fakultet koristiti? Čime bi voljela da se baviš nakon studija? Gdje vidiš sebe?

BAJRAMI: Nešto sto sam oduvijek sanjala jeste putovanje. Putovati znači živjeti. Tokom i završetkom ovog fakulteta ispuniću sama svoje sanjarije. Nakon završetka studija, nastojaću da se bavim turizmom. „Nastojati“ jer sam završila dvije škole koje su takođe različite. Sigurna sam da će mi nešto od njih značiti i poslije studija, ali moj posao će biti u oblasti turizma. Upoznaću druge države, kulture i jezike, imaću prilike da radim ono što volim.

Imaš li podršku roditelja kada je riječ o obrazovanju?

BAJRAMI: Majka mi je najveća podrška. Puna entuzijazma, podstiče me u svakom trenutku. Kada mi ponestane snage, samo se sjetim riječi koje mi upućuje: „Prelistaj, pročitaj i nauči sada dok možeš, jer dani dok učiš učiniće te osobom koja će u budućnosti graditi sama svoj život“. Rečenice poput tih me motivišu da nastavim tamo gdje sam stala bez posustajanja.

Kažite nam nešto o tvojoj porodici. Koliko ima članova, jesu li neki zaposleni, školovani?

BAJRAMI: Moji roditelji su razvedeni, živim sa majkom i nas dvije smo jedna drugoj porodica. Dvije sestre su udate i brat mi je oženjen. Svako od njih ima svoju djecu i svoj dom. Jedna od sestara ima završenu osnovnu školu, druga nije završila srednju, a brat jeste.

Imaš li poruku, savjet za vaše vršnjake što se tiče obrazovanja?

BAJRAMI: Rečenica kojom se uvijek vodim je „Budi strpljiva, bez odustajanja, sve će se jednog dana isplatiti, jer Samanta, gradiš svoju budućnost!“ Isto savjetujem i mojim vršnjacima. Neka pronađu sebe tamo gdje misle da pripadaju i neka koračaju ka zadatom cilju što spremniji. Bez izgradnje samog sebe nisi osoba!

Šta misliš o ranom stupanju u brak?

BAJRAMI: Prije tri godine Centar za romske inicijative iz Nikšića organizovao je forum teatar. Bila sam pozvana da učestvujem u toj aktivnosti, prihvatila sam iz znatiželje. Glumila sam djevojčicu koju odvlače iz školske klupe kako bi je udali za par novčanica. U tim trenucima osjećala sam se jako loše. Dogovarali su koliko novca treba se izbrojati, da li sam prethodno imala momka, znam li da čistim i kuvam… Slušam oca i brata kako se protive mojim riječima, ućutkivajući moju mamu koja sjedi u ćosku i plače. Osjećala sam se kao dostina djevojčica koje sve ovo proživljavaju u stvarnosti. Ta činjenica je nešto što me u svakom momentu može izrevoltirati i dan-danas mi nisu jasne pojedine činjenice vezane o ranom stupanju u brak. Kako roditelji mogu uskratiti svome djetetu djetinjstvo, školovanje, život i dati ga nepoznatoj osobi da živi negdje u inostranstvu u maloljetnim godinama.
I upravo zbog ovih situacija mojim drugaricama toplo preporučujem da se obrazuju, jer će upravo kroz obrazovanje saznati da i oni imaju pravo da kažu ne i da žive normalan život!

Imaš li hobi? Šta radiš u slobodno vrijeme?

BAJRAMI: U slobodno vrijeme sebi, majci, sestrama, sestričnama pravim frizure. Smatram da je to moj hobi, jer kroz hobi mogu proširiti znanje, vještinu i iskustvo te uspostaviti kontakte s drugim ljudima. Kada imam makar tri slobodna dana onda je moj izbor otići negdje, vidjeti i upoznati nešto novo.

 

Intervju sprovela: Milena Čavić, novinarka, saradnica NVO Mladi Romi

Stavovi izrečeni u ovom tekstu se ni na koji način ne mogu smatrati stvavovima NVO Mladi Romi, Romskog obrazovnog fonda i Evropske unije