ŽIVOT ROMA POD REFLEKTORIMA
SEVERINI JE DOSTA SAŽALIJEVANJA, SAMO ŽELI GLUMITI: ‘Bojala sam se da me nitko neće prihvatiti, ali bila sam U KRIVU’
Prije nego što se upale reflektori, dok u mraku iščekuje svoj nastup, Severina osjeća najveće uzbuđenje i u tim trenucima zna da je umjetnost put kojim treba nastaviti koračati. Kad iziđe na pozornicu, njezina karizma i talent opčine publiku, kao i iskrena emocija kojom ih uspijeva dotaknuti.
Ovaj put ne govorimo o Severini Vučković, nego o 18-godišnjoj Severini Lajtman, djevojci koja je po poznatoj pjevačici dobila ime.
Seve, kako je bližnji zovu, ustrajna je u tome da postane glumica, a u svoj životni poziv bila je uvjerena još kao 12-godišnjakinja.
Iako se kao Romkinja, odrasla u romskom naselju Piškorovec u Međimurju, susretala s diskriminacijom okoline i brojnim drugim preprekama, odmalena je imala snagu sve ih preskočiti.
“Odlučila sam završiti školu i postići nešto. Obično cure iz našeg naselja ne završe školu, nemaju novca, udaju se i rađaju djecu. Možda nemaju drugi izbor. Jako su dobrog srca. A neke su i završile školu, ali ne mogu dobiti posao zbog svog prezimena”, izjavila je Severina prije pet godina u videu koji su o njoj snimile učenice OŠ Tomaša Goričanca Mala Subotica nakon što je postigla zapažene rezultate na smotri Lidrano.
San o tome da završi školu i postane glumica danas je još snažniji nego kad se nakon osnovne škole iz Međimurja preselila u metropolu. Prije priprema za Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, što joj je cilj upisati dogodine, glumi u zapaženoj predstavi ‘Pogledajme’ autora Romana Nikolića, koja donosi i njezina osobna iskustva diskriminacije.
IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBEStory: Kako biste se opisali – tko je Severina, koje su njezine najveće ljubavi i strasti?
Rekla bih da sam još zaigrana djevojčica, iako sam nedavno napunila 18 godina. Imam 12 polubraće i polusestara. Možda će se nekome učiniti da nas je puno, ali i otac i majka imali su jedan brak prije ovoga i djecu u tim brakovima. Moja majka voli pjevačicu Severinu pa mi je ime dala po njoj. Kao dijete i ja sam je puno slušala. Inače, ime Severina među Romima i nije toliko rijetko, poznajem ih nekoliko.
Vedra sam i optimistična osoba, a najveća mi je strast gluma. Pozornicu sam zavoljela još u osnovnoj školi tijekom sudjelovanja na županijskim i državnim smotrama Lidrana. Prije preseljenja u Zagreb nisam ni znala da postoji Akademija dramske umjetnosti, no otkad sam doznala, vjerujem da je upravo to moja budućnost. Svjesna sam da je teško upasti se na taj studij, pogotovo iz prvog pokušaja, ali jednostavno nemam druge planove. Zato se nadam da će sve proći u redu.
Zato se nadam da će sve proći u redu.
INSPIRACIJA ZA NAPREDAK – “Kada te netko primjeti i vidi da vrijediš, motivira te i daje nadu”IZVOR: ROBERT GAŠPERT
Story: Do 14. godine živjeli ste u romskom naselju Piškorovec u Međimurju. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?
Kada danas razmišljam o tome, znam da je bilo sretno, bezbrižno, ali ograničeno. Svakako nisam imala mogućnosti kao druga djeca, živjela sam u izoliranoj zajednici, za neke izvanškolske aktivnosti nisam ni znala da postoje… Ipak, ne mogu reći da mi je u Piškorovcu bilo ružno – sjećam se glazbe koja je odzvanjala naseljem cijeli dan, mene i prijatelja kako se družimo i plešemo na ulici.
Kad sam napunila 14 godina, roditelji su odlučili da ćemo se odseliti iz naselja. Nismo otišli daleko, u susjedno selo Držimurec-Strelec, a tamo je postojalo jedno igralište i trgovina, što nam je puno značilo jer dotad to nismo imali. Iako se u početku nisam slagala s roditeljima, jer sam odlaskom iz naselja napustila prijatelje, danas znam da je njihova odluka bila ispravna. Život je postao mirniji, staloženiji. Ali zapravo, tek kad sam stigla u srednju školu u Zagreb, prodisala sam punim plućima.
Story: Koliko vam je vremena trebalo da se prilagodite novoj sredini?
Živim u Učeničkom domu Antuna Gustava Matoša. Kad sam stigla, prvih tjedan dana samo sam plakala. Bojala sam se da me nitko neće prihvatiti, da se neću imati s kime družiti. A onda sam jednog dana obrisala suze i svojim cimericama odlučila priznati da sam Romkinja. Reagirale su riječima: “Da, i što sad?” Prihvatile su me od početka, to su sjajne djevojke. U školi imam svoj mali krug ljudi s kojima se družim.
Naravno, bilo je i neugodnih situacija i dobacivanja, ali uvijek od ljudi koji me ne poznaju i koji, rekla bih, imaju ograničena razmišljanja. Zaklada Solidarna pomogla mi je u financiranju obrazovanja i zahvalna sam do neba na prilici da se školujem. Kao njihovoj stipendistici osigurana su mi sredstva za pokrivanje školarine u Privatnoj umjetničkoj gimnaziji.
IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBE
Story: Još kao djevojčica govorili ste koliko vam je obrazovanje važno kako ne biste završili poput većine vaših vršnjakinja – maloljetne u braku. Od koga ste dobivali najveću podršku da u tome uspijete – roditelja, profesora, prijatelja?
Odmalena sam znala da se jedino uz obrazovanje mogu ostvariti. U Osnovnoj školi Tomaša Goričanca Mala Subotica počela sam otkrivati sebe, svoje talente i mogućnosti, a primijetio ih je profesor Božidar Vadlja koji me nakon jedne školske priredbe na kojoj sam recitirala pozvao da sudjelujem u recitatorskoj grupi. Kada te netko primijeti i vidi da vrijediš, motivira te i daje nadu. Počeo me pripremati za natjecanja i tri godine zaredom sudjelovala sam u državnom natjecanju Lidrano.
Oduvijek sam voljela školu jer sam znala da je to moj jedini izlaz. Kad su mi mentor i pedagoginja na kraju osnovne škole predložili da odem na školovanje u Zagreb, bez razmišljanja sam pristala. Ima puno talentirane djece u romskim naseljima i žao mi je što nemaju mogućnost pokazati što sve mogu. U tome važnu ulogu imaju roditelji, skeptični su prema velikom gradu i ne žele ih pustiti.
Problem je u mentalitetu. Mislim da starijem stanovništvu romske zajednice škola ne predstavlja vrijednost, nema neku težinu. Na sreću, imala sam podršku unutar obitelji, ali i sama sam se borila. Odličan sam đak, volim školu i sve što mi ona nudi – opći gimnazijski program obogaćen umjetničkim predmetima i radionicama iz scenske i likovne umjetnosti. Sada krećem u četvrti razred.
Story: Trenutačno glumite u predstavi ‘Pogledaj me’ redatelja Romana Nikolića kojoj je glavna tema diskriminacija Roma. Kakva je vaša uloga?
Predstava ‘Pogledaj me’ izvodi se još od 2017. godine, a nagrađena je i posebnom Nagradom hrvatskoga glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti. Prije mene u njoj su igrale Sindirela Bobarić i Melanija Mešić, a ja sam treća glumica kojoj je redatelj Nikolić povjerio tu ulogu.
U predstavu su utkana i moja iskustva s diskriminacijom o kojima govorim s kolegom, glumcem Sinišom Senadom Musićem. Mnogo Roma često ne zna da je ono s čime se susreću diskriminacija i predstava im to osvještava. Dosad smo odradili 12 predstava u šest gradova, započeli smo u Zagrebu na 50. Svjetski dan Roma (8. travnja), a nastavili u Slavonskom Brodu, Rijeci, Čakovcu, Belom Manastiru, Kutini.
Na redu je Varaždin, gdje ćemo igrati u studenome. Osim što je u predstavi riječ o diskriminaciji Roma, spominje se i LGBTQ zajednica, kao i diskriminacija srpske manjine u Hrvatskoj. Njome ne želimo poručiti: “Gledaj i žali me!”, nego: “Ovo se događa, tu je problem, njega trebamo riješiti”.
NAGRAĐIVANO DJELO – U predstavi ‘Pogledaj me’ glumački partner joj je Siniša Senad Musić i zajedno upozoravaju na probleme manjinaIZVOR: SANJIN KAŠTELAN
Story: Mislite li da publika nakon odgledane predstave osjeća sažaljenje?
Iskreno, umorna sam od sažalijevanja, ne želim da itko to osjeća prema meni. Samo želim biti normalna tinejdžerica. I mi, Romi, želimo život kakav zaslužuje svaki čovjek na ovom svijetu. Nitko ne želi da ga se omalovažava ili da ga se manje cijeni samo zato što je drukčiji. Ne mislim tu samo na Rome, nego i na LGBTQ i sve druge zajednice na koje se gleda kao ‘drukčije’.
Poručila bih mladim Romima da pohađaju školu, obrazuju se i prošire svoje vidike, a svima ostalima da Romima daju šansu, da ih upoznaju. Predstavom to pokušavamo postići, i pred odraslom publikom i pred srednjoškolcima.
Story: Postoji li razlika u reakcijama? Kako reagiraju srednjoškolci, a kako odrasla publika?
Odrasla publika više suosjeća, nakon predstave više dijeli dojmove s nama, neki su čak priznali da im je u nekim trenucima izazvala i osjećaj krivnje jer su se prepoznali u određenim rečenicama… Moje je mišljenje da srednjoškolci nisu potpuno spremni za tu tematiku, odnosno da ponekad negiraju da uopće postoje takve vrste diskriminacije.
Kolega Siniša mi je znao reći da je ponekad očito na njihovim licima kako se s predstavom u nekim dijelovima ne slažu. Upravo je zato potrebno više o tome razgovarati i educirati mlade.
IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBEStory: Vlastitu frustraciju, koju je prouzročila diskriminacija, najlakše kanalizirate kroz glumu? Kako to postižete?
Glumom možemo prikazati što nam se događa. Redatelj mi je više puta rekao koliko je zadivljen iskrenim emocijama koje prirodno izlaze iz mene na pozornici. Predstava je takva da se uz nju publika i smije i plače, prepuna je sarkastičnih replika. Primjerice, često izgovaram rečenicu: “Kako nam je lijepo”, iako je očito da nije. U svemu sam se pronašla te sve izvodila s lakoćom, ali jedna mi je scena bila posebno teška.
Nisam mogla na vrijeme prodrijeti do emocija koje je trebalo prenijeti jer sam se morala brzo uklopiti u predstavu. Scena govori o genocidu koji je izvršen nad Romima tijekom Drugoga svjetskog rata. Drugi glumac govori: “Zna se koliko je vagona stoke poubijano, ali ne i koliko Cigana.” O tome se i danas šuti, ne uči u školama, nikada nisam čula za taj genocid prije ove predstave. Ni sama nisam znala kako reagirati.
U međuvremenu sam posjetila logor Auschwitz. Potreslo me to, ali tada su emocije došle na mjesto, počela sam ih bolje razumjeti, kao da sam tu svoju frustraciju mogla lakše prenijeti i na pozornici.
Story: Stignete li se, uz školske obaveze i obaveze u predstavi, posvetiti i drugim aktivnostima, hobijima?
Škola mi oduzima dosta vremena, a kad nisam u njoj volim se šminkati, i sebe i prijateljice, volim pjevati, izlaziti s društvom. Član sam Romske organizacije mladih Hrvatske od prošle godine, a predstava u kojoj glumim dio je njihova projekta ProBudiJednakost. Predstava bi, smatram, trebala igrati dok je god društvo ovako formirano i dok god traju tenzije.
Story: Osim upisa na Akademiju dramskih umjetnosti, koji je vaš san koji želite ostvariti?
Volim ići u kazalište i svaki put kad odem u HNK pomislim kako ću i ja jednog dana glumiti na toj pozornici. Možda zvučim nadobudno, ali tako zamišljam. Ne bih imala ništa protiv i da u inozemstvu gradim svoju glumačku karijeru, vrijeme će pokazati. Voljela bih se okušati i u dramama, komedijama i mjuziklima, iako zasad mislim da mi drame najbolje leže.
Prva Romkinja iz Piškorovca s fakultetskom diplomom
Druga slika romske zajednice
U moru tekstova na portalima i tiskovinama koji pokazuju negativnu sliku romske zajednice, Rosa Oršuš svojim primjerom pokazuje da se i članovi romske zajednice bore za kvalitetno obrazovanje kao svi drugi u našoj državi.
Ne možemo osporavati činjenicu da čak 70% pripadnika romske nacionalne manjine ne završi srednju školu, ali ne možemo dopustiti da se šuti o mnogobrojnim uspjesima koji čine mladi iz romske zajednice. Rosa Oršuš je jedan od mnogih primjera koji ukazuju da se trud isplati, osobito u obrazovanju.
Kako se može pročitati u brojnim intervjuima, njen život nije bio lagan. Odrasla je u osmeročlanoj obitelji koja je imala iznimno teške uvjete za život, bilo to od stambenih uvjeta i nedostatka sanitarnog čvora te vode ili života u romskog naselju u kojem nerijetko nije mogla spavati od glasne glazbe, izbijanih svađa te velike buke do kasnih noćnih sati.
Njezin otac radio je kao zidar i obitelj je preživljavala od njegove plaće, a školovanje je oduvijek bio prioritet i svi su morali završiti srednju školu.
Iako je život bio težak, njen život obilježava tragedija koja obitelji te djevojke još više otežava život.
– Moj tata je poginuo u prometnoj nesreći kad sam imala devet godina. Ostali smo bez ikakvih prihoda, i mama koja ima samo tri završena razreda osnovne škole prijavila se u centar za socijalnu skrb kako bi dobila socijalnu pomoć od koje smo tada preživljavali. Naravno da je to bio minimalan novac i onda je radila za nadnicu. Išla je u berbe voća – prisjeća se Rosa za 24sata, ističući kako je oduvijek voljela učenje. No s obzirom na životne uvjete, nije joj bilo lako.
Stradanje njenog oca u prometnoj nesreći kada je imala samo devet godina, još više je utjecalo na njen život. Cijela obitelj ostaje bez prihoda koja živjela od očevih primanja kao zidara te sav teret pada na njenu moj tata je poginuo u prometnoj nesreći kad sam imala devet godina. Ostali smo bez ikakvih prihoda, i mama koja ima samo tri završena razreda osnovne škole prijavila se u centar za socijalnu skrb kako bi dobila socijalnu pomoć od koje smo tada preživljavali. Naravno da je to bio minimalan novac i onda je radila za nadnicu. Išla je u berbe voća – prisjeća se Rosa skromnih početaka ističući kako je oduvijek voljela učenje. No s obzirom na životne uvjete, nije joj bilo lako.
Završila je osnovnu i upisala ekonomsko trgovačku školu za komercijalisticu. Dodatno, tek je tijekom školovanja doznala da ima pravo na besplatan smještaj u učeničkom domu, pa je s nepunih 15 morala napustiti roditeljski dom i osamostaliti se, što joj je, kaže, teško palo.
Na kraju trećeg razreda shvatila sam da se želim školovati dalje i da želim upisati fakultet.
– Na kraju trećeg razreda shvatila sam da se želim školovati dalje i da želim upisati fakultet. Najprije sam upisala preddiplomski studij upravnog prava na Veleučilištu u Požegi, a po završetku sam postala prvostupnica javne uprave. Tada sam upisala specijalistički diplomski studij javne uprave u Osijeku zahvaljujući načelniku općine Mala Subotica koji mi je sufinancirao školarinu. Sad kad je završila specijalistički diplomski studij kaže da želi raditi u struci, u društvenom odjelu u kojem će imati mogućnost usmjeriti mlade Rome i Romkinje na obrazovanje te ih informirati o njihovim pravima koja im pripadaju kao pripadnicima romske nacionalne manjine – rekla je za nedjimurski.hr.
Trudila sam se i borila da budem tu gdje jesam, ali ne želim stati na tome – rekla je Rosa za varaždinski.hr, a nadamo se da će i uspjeti u svome naumu.
Svojim radom već uveliko doprinosi romskoj zajednici te svojim primjerom pokazuje drugo lice romske zajednice koje u zadnje vrijeme sve glasnije na romskoj sceni. Nadamo se da je ovo samo početak priče vrhunske karijere koje čeka Rosu kroz njen profesionalni i volonterski rad za dobrobit nje same i romske zajednice.
Preuzeto sa stranice ROMALEN.COM
Ravnopravnost spolova
Ravnopravnost spolova
OSNAŽIVANJE ŽENA ROMKINJA. – RAZNOLIKOST, DEMOKRATSKO DRUŠTVO I VRIJEDNOST
Veliki broj žena i romskih djevojaka i dalje se suočava s višestrukom diskriminacijom u raznim područjima, posebno istakla bih najbitnija područja u zdravstvu, zaposlenju, stanovanju i obrazovanju, za koje smatram da su temelji za sva druga prava čovjeka. Također imaju ograničene mogućnosti utjecaja na politike koje ih se najviše tiču.
Ravnopravnost spolova jedna je od temeljnih vrijednosti posebno žena. Svi ljudi, u svoj svojoj raznolikosti, trebaju biti slobodni živjeti izabrani život, napredovati socijalno i ekonomski. Žene su ključne u razvoju i promjena u životu.
Tim Roma doprinosi uključivanju pitanja ravnopravnosti spolova u Strateški akcijski plan za uključivanje Romkinja (2020.-2025.) Promicanjem osnaživanja Romkinja u svim sferama, uključujući i politički život, podržavaju međunarodne romske ženske mreže koje se bave reproduktivnim pravima, nasiljem u obitelji i sklapanjem malodobnim brakovima ili trgovinom ljudima u romskim zajednicama.
Raznolikost su prirodni dijelovi svakodnevnog života romske zajednice. Stoga postoje i mnogi različiti pogledi na ravnopravnost spolova. Društvena promjena koja se tiče obrazovanja i zapošljavanja trenutno pogađa cijelu zajednicu.
U svom svakodnevnom životu mnogi su Romi pod pritiskom uzrokovanim poštivanjem tradicije s jedne strane i novih očekivanja u vezi s pripisivanjem rodnih uloga koje proizlaze iz modernog društva i legitimnih težnji samih žena Romkinja, s druge strane. Stoga se moraju pokušati uskladiti te dvije strane kod svoje obitelji, rodbine i šire zajednice.
Žene i muškarci Romi sve više rade u zanimanjima u kojima su ih rijetko viđali ili u kojima se Romi prije tradicionalno uopće nisu bavili. Stereotipi i predrasude prema Romkinjama i Romima se vrlo sporo ruše u očima ostalog stanovništva. Isto tako u romskoj zajednici ne potiču osnaživanje Romkinja svi muškarci. I dalje se tradicija poštuje što se tiče položaja Romkinja u romskoj zajednici što je začuđujuće kod mlađe generacije.
Na primjer, neke žene Romkinje mogu se suočiti sa seksističkim, staromodnim i postavljenim stavovima ili čak ograničenjima u profesionalnom usmjeravanju ili radnom životu kako većinske populacije, tako i pripadnika muške zajednice. Ljudi iz većinskog društva ponekad imaju zastarjelu sliku rodne ravnopravnosti među Romima ili pretpostavljaju da znaju kako je to i generaliziraju da se odnosi na sve žene Romkinje. Međutim, obiteljske se situacije uvelike razlikuju između tradicionalnih i vrlo modernih, ovisno gdje žive u urbanim sredinama i segregiranim naseljima.
Treba se posebno omogućiti mladim Romkinjama da se uključi u politički život na lokalnom, nacionalnom i Europskom nivou kako bi mogli dati svoj doprinos za poboljšanje položaja Romkinja posebno onih koje žele i imaju volju raditi za dobrobit svoje zajednice. Također, mladi koji završavaju srednjoškolsko obrazovanje, uključiti ih odmah u svijet rada, tako da ne bi ostali trajno prijavljeni na HZZ-u. Ujedno takav način tj. nakon završenog obrazovanje- odmah ih uključiti u svijet rada, tj zaposliti ih, motivirali bi ostalu mladež da upišu i završe željeno obrazovanje, što mnoga istraživanja pokazuju da romska djeca zaostaju u obrazovnim postignućima. To bi im bila jedina motivacija-radim ono što želim.
Obrazovanje ima izravan i presudan utjecaj na mogućnosti bilo kojeg pojedinca u životu. Budućnost mladih Romkinja/Roma uvelike ovisi o njihovom obrazovanju. Loše obrazovanje korelira sa lošim zdravljem, nezaposlenošću, siromaštvom i socijalnom isključenošću.
Unatoč mnogim naporima i određenom napretku, još uvijek postoji dovoljno dokaza da Romi i dalje trpe širenje mržnje protiv njih, gdje je prepoznata kao specifičan oblik rasizma potaknut predrasudama i stereotipi. Uz to, Romi i dalje su žrtve različitih oblika diskriminacija, uključujući školsku segregaciju, kao i govor mržnje. Kao dokaz tome je organizirani nedavni antiromski prosvjed na području Međimurja na čakovečkom Trgu Republike pod nazivom “Želim normalan život”.
U skladu sa Strazburškom deklaracijom o Romima iz 2010. godine, koja naglašava ženska prava i ravnopravnost spolova, Vijeće Europe ostat će osjetljivo na višestruku diskriminaciju i intersekcionalnost kao međusektorska pitanja koja će prožeti sve specifične akcije na vodoravni način.
Ima pozitivnih stereotipa, ali su negativni češći
O tome koliko su predrasude i stereotipi duboko ukorijenjeni govore riječi naučnika i fizičara Alberta Ajnštajna koje se danas ponavljaju kao narodna izreka: „Živimo u svijetu u kome je lakše razbiti atome nego predrasude“.
Stereotipi o Romima su česti, čak uobičajeni. Nekada su pozitivni i ukazuju nam da su Romi romantične lutalice, narod nepokorenog duha i slobode, mistični, strastveni i veseli, da sviraju divnu muziku. Vođeni takvim predrasudama pred očima nam je Esma Redžepova i Šaban Bajramović čije pjesme su poznate u cijelom svijetu.
Češće, stereotipi su negativni i po njima Romi su lažljivi, skloni prevari i krađi, lijeni, prljavi su i zbog „specifičnog načina života ostaju zarobljeni u začaranim krugovima bijede“. Kao da u drugim narodima nema onih koji kradu, lažu, čine zločine. Kakvi god da jesu stereotipi koji se odnose na Rome nanose veliku štetu cjelokupnoj romskoj zajednici i izvor su neistina. U želji da ne pripadaju zajednici koja je najviše izložena negativnih predrasuda i stereotipa, posebno Romi i Romkinje mlađe generacije prihvaćaju kulturu i običaje kraja u kojem su se nastanili što ih dovodi do manjeg poznavanja vlastite kulture, tradicije i običaja i potpuno se asimiliraju.
Zato se romska zajednica bori niz godina ublažiti stereotipe i predrasude jer svjesni su da se ne mogu iskorijeniti.
Ramiza Memedi
TRGOVANJE LJUDIMA
Opća skupština Ujedinjenih naroda (UN) rezolucijom proglasila je 30. srpanj Svjetskim danom suzbijanja trgovanja ljudima u cilju podizanja svijesti javnosti o ovom globalnom problemu. Trgovanje ljudima je globalni problem koji utječe na život i krši temeljna ljudska prava, integritet i zdravlje milijuna ljudi diljem svijeta.
Nastaje kao posljedica loše gospodarske situacije u nekoj zemlji, neravnopravnosti spolova, socijalne isključenosti, nejednakih mogućnosti zapošljavanja na tržištu rada, ekonomske nejednakosti i korupcije, ali i ratova i velikih katastrofa. Pod najvećim rizikom su osobe koje žive na margini društva – siromašni, nezaposleni, migranti. U potrazi za boljim životom, lakom zaradom, veliki broj osoba mahom žena, postane žrtvom trgovine ljudima. Prema procjenama UN-a, svake godine u svijetu se trguje sa dva do četiri milijuna ljudi, dok godišnji prihod od trgovine ljudima iznosi između sedam i trinaest milijardi dolara. Prema tome, trgovanje ljudima i ilegalna migracija ostvaruju zaradu kao trgovanje drogom i oružjem. Stoga je prevencija trgovanja ljudima jedna od ključnih zadaća EU.
Republika Hrvatska od 2002. godine pristupila je izgradnji sustava suzbijanja trgovanja ljudima te je u tu svrhu ratificirala najznačajnije međunarodne dokumente na ovom području kao što su: Protokol za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje trgovanja ljudima, posebno ženama i djecom, Konvencija o pravima djeteta, Fakultativni protokol o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji idr.
Od izuzetne važnosti je konstantna nadogradnja već uspostavljenog sustava te prilagodba novim trendovima fenomena trgovanja ljudima.
U prethodnom trogodišnjem razdoblju primjene Nacionalnog plana za suzbijanje trgovanja ljudima za razdoblje od 2012. do 2015. godine, uočeno je da Republika Hrvatska postaje sve više država podrijetla i destinacije za žrtve trgovanja ljudima, a naročito za žrtve iz regije. Važno je naglasiti da pojedine kategorije žrtava trpe različite posljedice nasilja kojeg su preživjele te stoga treba razviti specijalizirani, sveobuhvatni i interdisciplinarni pristup u pružanju pomoći i podrške.
Nacionalni plan za suzbijanje trgovanja ljudima za razdoblje od 2018. do 2021. godine obuhvaća sva područja dosadašnjih nacionalnih dokumenata koji se bave tematikom suzbijanja trgovanja ljudima te je u predložene mjere i aktivnosti ugrađeno iskustvo rada svih nadležnih tijela državne uprave, organizacija civilnog društva i međunarodnih organizacija.
Područja koje obuhvaća Nacionalni plan za suzbijanje trgovanja ljudima za razdoblje od 2018. do 2021. godine su: Normativni okvir, Identifikacija žrtava trgovanja ljudima, Praćenje postupaka otkrivanja, procesuiranja i sankcioniranja kaznenih djela povezanih s trgovanjem ljudima, Pomoć i zaštita žrtava trgovanja ljudima, Prevencija, Obrazovanje, Međunarodna i regionalna suradnja i Koordinacija aktivnosti.
Najveći postotak od ukupnog broja žrtava ovog oblika organiziranog kriminala čine mlađe žene i djeca, gotovo osamdeset posto, dok je sedamdeset posto tih žena prodano za seksualno izrabljivanje. Osim prisilne prostitucije, žrtve se često iskorištava i u svrhe pornografije, prisilnog braka, robovskog rada, prosjačenja, nezakonitog usvajanja, trgovine ljudskim organima… U manjem broju žrtve su i muškarci koji obično završe kao robovi. Trgovanje ljudima nije nešto što se događa daleko od svih nas, već da žrtvom trgovanja ljudima može postati bilo tko, a svaki pojedinac treba biti informiran i oprezan.
Zaštita žrtava trgovanja ljudima u Republici Hrvatskoj uređena je odredbama Nacionalnog plana za suzbijanje trgovanja ljudima koji propisuje poduzimanje potrebnih mjera u području suzbijanja trgovine ljudima te predstavlja nadogradnju već uspostavljenog sustava suzbijanja trgovanja ljudima u Republici Hrvatskoj. Također, uz to, kroz više zakona Republike Hrvatske kao što su: Kazneni zakon, Zakon o strancima, Zakon o kaznenom postupku te Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći, regulirane su sankcije za počinitelje i mjere zaštite za žrtve ovog kaznenog djela.
Obilježavanja Svjetskog dana suzbijanja trgovanja ljudima – 30. srpnja, u organizaciji Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i nacionalnog koordinatora za suzbijanje trgovanja ljudima, održan je on-line skup. Obilježavanje Svjetskog dana suzbijanja trgovanja ljudima otvorio je potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i predsjednik Nacionalnog odbora za suzbijanje trgovanja ljudima, g. Boris Milošević, a uvodne govore održali su i ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i nacionalni koordinator za suzbijanje trgovanja ljudima, g. Alen Tahiri, univ. spec. pol., Nj. E. g. Carlos Ruiz Gonzales, veleposlanik Kraljevine Španjolske za suzbijanje trgovanja ljudima te prof. dr. sc. Davor Derenčinović, predstojnik Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Akademije pravnih znanosti.
On-line skup popratili su brojni predstavnici tijela državne uprave, organizacija civilnog društva te predstavnici pravosudnih tijela, javnih ustanova kao i akademske zajednice.
Isto tako Ured Ujedinjenih naroda za drogu i kriminal (UNODC) u suradnji sa Ministarstvom Europe i vanjskih poslova Republike Francuske te Republikom Albanijom kao domaćinom, organizirao je 6. i 7. srpnja 2021 godine, posljednji u nizu on-line sastanaka na temu suzbijanja trgovanja ljudima, s naglaskom na suzbijanje trgovanja djecom u svrhu iskorištavanja za prisilni kriminalitet. Na tom sastanku sudjelovali su i predstavnici Republike Hrvatske, sudac Tomislav Brđanović sa Županijskog suda u Varaždinu i Marija Penava Šimac iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Svaki iz svog djelokruga rada izložili su problematiku iskorištavanja djece te odgovor nadležnih tijela na ovaj problem.
Iz Ministarstva unutarnjih poslova doznali smo da u 2021 godini do sada identificirano ukupno 14 žrtava trgovanja ljudima, 10 je državljana Republike Hrvatske i četiri državljana Nepala.
Ramiza Memedi
JASENOVAC
- 04 se obilježava 76. obljetnica proboja posljednjih zatočenika Jasenovca. Nažalost i ove godine odavanje počasti i polaganje vijenaca u spomen na žrtve ustaškog logora, polagali su odvojeno
u više grupa kod Spomen obilježja Kameni cvijet. Koncentracijski logor Jasenovac predstavlja jedno od najvećih stratišta u Drugom svjetskom ratu u kojem je između 1941. i 1945. godine ubijeno po procjeni pojedinih 700.000 muškaraca, žena i djece, uglavnom Srba, Židova, Roma i antifašista bez obzira na vjeru i naciju. Neki umanjuju do sto tisuća dok neki uvećavaju i do milion žrtava. Na dan proboja logoraša 22. travnja 1945. godine u logoru Jasenovac bilo je zatvoreno 1.073 logoraša. U proboj je krenulo njih 600, a preživio je 91 logoraš. Više nikada i nikome se ne ponovio Jasenovac i nijedan zločin ovoga svijeta.
Postavljen je vremenski okvir koji je započeo u 9 ujutro i trajao je do 13 ili 14 sati, te su pojedina izaslanstva u tim okvirima dolazili na komemoraciju. Vladino izaslanstvo došlo je u 9 sati, a potom u 10 sati izaslanstvo Hrvatskoga sabora.
Izaslanstvo Vlade Republike Hrvatske predvodio je premijer Andrej Plenković. „Došli smo odati počast svim žrtvama režima NDH i strašnim zločinima koji su počinjeni u ovom i drugim logorima protiv Židova, Srba, Roma, antifašista, Hrvata. Važno je da mlađe generacije osvijeste te zločine i nikad ih ne zaborave. Mi smo ovdje i ove godine, kao što smo bili svake godine tijekom prvog mandata, kao što ćemo biti i do kraja mandata, a dolazit ćemo i kasnije, s pijetetom i sviješću da ovakve zločine ne smijemo dozvoliti da se ikada ponove”, rekao je Plenković.
Predsjednik Sabora Gordan Jandroković položio vijenac u Jasenovcu i rekao kako je u tome logoru počinjen strašan zločin kao i da treba podsjećati mlade generacije da zlo postoji i da uvijek postoje ljudi koji su spremni činiti strašne zločine. „Naša je zadaća da pokažemo da sloboda i demokracija trebaju svoje čuvare, da pokažemo da i mir i ljudska i manjinska prava trebaju biti stečevine moderne hrvatske države. Smatram da sve simbole ustaškog režima treba zakonski sankcionirati. Sve ono što podsjeća i što je bio dio ustaškog pokreta, treba biti zakonski sankcionirano”, rekao je Jandroković.
Predsjednik Republike Zoran Milanović odao je počast polaganjem cvijeta i kamenčića kod Spomen obilježja Kameni cvijet u 11 sati. Nakon odavanja počasti predsjednik Milanović dao je izjavu medijima u kojoj je rekao: „Ovo je bio ustaški logor, ustaše su Hrvati, a kako sam Hrvat, ne mogu se praviti da me se to ne tiče. Prije 76 godina ovdje je bio proboj logoraša kojeg je poveo Ante Bakotić, povikom ‘Naprijed drugovi!’. Spasilo se stotinjak ljudi, ostali su ubijeni. Ovo je bilo kontroverzno mjesto, i dalje je“, rekao je Predsjednik.
Posebno izaslanstvo naroda žrtava predstavljali su predstavnici Srba, Židova, Roma i antifašista. Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, predsjednik koordinacije Židovskih općina u Hrvatskoj Ognjen Kraus, predstavnik Saveza Roma “Kali Sara” Veljko Kajtazi i predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Franjo Habulin zajednički vijenac položili su u 12 sati. Kraus je komentirao i odvojeno obilježavanje državnog vrha 76. obljetnice proboja posljednjih zatočenika iz ustaškog logora Jasenovac.
“Ovo je pokazalo da smo potpuno podijeljeni i da nismo u stanju, ni kada se obilježava komemoracija Jasenovca, prijeći preko nekih stvari. Ovo pokazuje sliku Hrvatske u kojoj živimo”, ustvrdio je Kraus.
Počast žrtvama Jasenovca odao je i veleposlanik Izraela u Hrvatskoj Ilan Mor koji je rekao kako se moramo prisjećati prošlosti te istovremeno boriti protiv antisemitizma, rasizma i netrpeljivosti.
“Svaki puta kada posjetim Jasenovac, Auschwitz ili neko drugo takvo mjesto u Europi, mislim na pouke koje trebamo izvući. Moramo se prisjećati tih događaja, ali i sjetiti se da Holokaust i sistematično istrebljivanje Židova nisu započeli u Auschwitzu, već antisemitizmom koje seže u prošlost do Križara. Imperativ svih nas je da se borimo protiv antisemitizma, rasizma, netrpeljivosti. Nikada ne smijemo biti samo svjedoci i gledati u drugu stranu dok se nešto užasno događa. Trebamo biti aktivni i boriti se za one koji su diskriminirani, drukčiji od nas, kako bismo zaštitili njihova prava. Te pouke trebamo prenijeti mlađim generacijama. Trebamo se boriti i protiv kontinuiranog procesa negiranja i umanjivanja Holokausta“, rekao je Mor. (Al Jezzera)
Koncentracijski logor Jasenovac ili kako ga još nazivaju Sabirni logor Jasenovac bio je najveći koncetracijski logor i logor za istrebljenje u Nezavisnoj državi Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Logor je nastao kao rezultat genocidne politike nad Židovima, Srbima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke i fašističke Italije, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb).
Koncentracijski logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao za cijelo vrijeme njezina postojanja, te najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli kao i po broju žrtava koje su u njemu stradale.
U jasenovački logor upućivani su muškarci, žene i djeca iz svih krajeva tadašnje NDH, a iz njega je dio zatočenika bio upućivan na prisilni rad u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi i “najveća tvornica” u NDH s besplatnom radnom snagom. U njega se dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela, u njemu su zatvarani zarobljeni partizani i pripadnici narodnooslobodilačkog, kao i domobrani i četnici. (Wikepidija)
Bio je to višenamjenski logor a istovremeno koncentracijski prolazni radni, kažnjenički i zarobljenički, te logor smrti kojem je osnovni zadatak bio istrebljivanje Srba, Židova i Roma te ostalih rasno neprihvatljivih manjina. Jasenovac je bio stratište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost (antifašisti, komunisti, članovi HSS-a i dr.
Jasenovac je bio posebno “ozloglašen zbog svojeg barbarizma i broja žrtava”. Za razliku od nacističkih koncentracijskih logora koje su nazivali tvornice smrti, zbog industrijskog pristupa ubijanju kojeg su imali nacisti, posebnost Jasenovca je bila u tome što su ustaški krvnici svoje žrtve često ubijali neposredno, svojeručno i brutalno, tako da su žrtve Jasenovca u velikom broju stradale od noža, malja ili sjekire. Tijekom godina, dosta je logoraša bivalo otpušteno iz Jasenovca, a znatan broj je i pobjegao te su poslije svjedočili o strahotama tog logora.
Većina žrtava Jasenovačkog logora bili su etnički Srbi, državljani NDH, u sklopu provođenja genocidnih zakona i zločinačke politike ustaške države. Osim njih, žrtve su bili i Židovi u sklopu holokausta, te u velikom broju Romi koji su također bili istrebljivani u skladu s rasnim zakonima preuzetim od nacista.
Žrtve Jasenovca bili su i brojni Hrvati koji su bili politički protivnici ustaškog režima, antifašisti ili su kao partizani sudjelovali u borbi protiv istog, te pripadnici iz redova drugih manjina koje su živjele na području NDH (Muslimani, Slovenci, Slovaci, Česi, Ukrajinci, Rusi, Talijani, Nijemci, Crnogorci, Mađari, Poljaci, Rumunji i Rusini), a koji su se nečim zamjerili ustaškom režimu.
Zbog spriječenosti članica Udruge da posjete spomen područje Jasenovac na određeni dan, Udruga žena Romkinja u Hrvatskoj „Bolja budućnost“ organizirala 24. 04., posjet Koncentracijskog logora Jasenovac sa svojim članicama kao i svake godine. Nakon polaganja cvijeća kod Kamenog cvijeta, posjetili smo i romsko groblje u Uštici. Nažalost Memorijski centa u Uštici bio je zatvoren, tako da nisu mogle pogledati unutrašnjost Centra.
Ramiza Memedi
POSLJEDNJA DUBROVAČKA ROMKINJA
POSLJEDNJA DUBROVAČKA ROMKINJA BELKA AHMETOVIĆ Ne može nezadovoljan čovjek gledati sudbinu drugih!
Boris Njavro6.8.2014
“Svoje djetinjstvo provela sam putujući, obišli smo sve krajeve nekadašnje Jugoslavije, putovali smo kao obitelj, nikada kao čerga, s ocem koji je išao za poslom. Ipak, uvijek smo znali gdje ćemo se vratiti, gdje je naša kuća, naš dom.
Ovo je prvi put u mom životu da ja, u ovim staračkim godinama, više ne znam gdje je moj dom, gdje ću ja sa svojim unukom Ćamilom, a zovem ga i Samson, sutra živjeti!” bio je tužni uvodni monolog Belke Ahmetović, negdje oko 2000 – te godine, tada posljednje dubrovačke Romkinje, koja je tih godina živjela kao prognanik u prizemnoj hotelskoj sobi Babina kuka, tad još uvijek zapuštenog i uništenog u ratu.
Soba u kojoj je Belka bila smještena nije imala ni struje ni vode, ulazilo se izvana, ispred je bio manji vrt, gradele, nekoliko kutija sa raznom robom, te psi lutalice, čuvari njenog tada privremenog doma. Tužan je i od mnogih zaboravljen tada bio život njih dvoje, posljednjih preostalih Roma iz nekada njihove velike obitelji, koja je šezdesetih godina doselila u Gruž, točnije Kantafig. Nekoliko starih fotografija, Belka sa obitelji na Stradunu, vratilo je ova sjećanja na ovu dragu ženu, u dane kad je mjesec Ramazana došao kraju.
Obećali svašta…
“Lijepo smo gore živjeli, u toj našoj baraci, kako su je zvali, bila je to naša kuća, mala, nama dovoljna!” sjetno se prisjećala Belka davnih dana. Teško je točno navesti neke detalje iz njena života, nekih se nije ni sjećala, neki joj nisu bili ni važni, a nekih se tada nije ni željela prisjećati. Tek se prisjetila kako joj je otac, stari “kanđija”, majstor za kante, lonce i slično, govorio da se rodila oko 1925. u Prozoru, kasnije je djetinjstvo provela na putovanjima, najviše po Dalmaciji, ali uvijek su se vraćali u Bugojno, gdje im je zapravo bio dom i gdje su provodili zime. “S petnaest sam se udala za Roma Zaika, od Konjica, išli smo od prvih dana braka naokolo, tražili posao. I on je bio “kanđija” kao i mnogi Romi!” vratila se Belka u zaboravljena sjećanja.
“Došli smo u Dubrovnik odmah poslije rata, smjestili se u Gruž, tada gotovo prazan, tamo gdje je kasnije napravljeno naselje TUP – a!” Tu su živjeli lijepo, svi su ih voljeli, djece su izrodili, čak desetero, dvoje je umrlo kao mali, a osmero živjelo u maloj trošnoj kučici. Muž Zaik je putovao, tražio posao, a ona je uvijek živjela u Gružu. Voljeli su je i poštivali. Ali, ni ti dani šezdesetih godina nisu bili najsretniji. “Zaik je umro prije oko 40 godina, kasnije mi je dvoje djece poginulo u prometnim nesrećama, svi su sahranjeni na Boninovu, gdje nam je obiteljska grobnica!“ Godine 1963. srušili su im staru baraku. „Na njenom mjestu počeli su graditi naselje TUP – a, a nas preselili, prevarili, obećali svašta, a nismo dobili ništa!”
Oni rušili, mi gradili!
Dobila je rješenje kako se moraju preseliti na drugu lokaciju, te kako će im tamo, iznad malog igrališta na Kantafigu, napraviti novi montažni objekt. Dobili su “baraku od lesonita, tri puta tri metra, u zamjenu za baraku koju su nam srušili!” Malo iza i tu “zamjensku” kućicu srušili su im “neki inspektori“, ali uz pomoć prijatelja i susjeda, Belka nakon odlaska inspektora i rušitelja njenog malog doma, počinje praviti novu kuću, u koju se useljava i ostaje do prvih ratnih granata 1991. godine. “Sila Boga ne moli, pa smo ja i moja djeca preselili u tu novu kućicu, gdje smo ostali do rata, devedeset prve. Bilo nam je tamo lijepo, snašli smo se, sama sam djecu odgajala, znao ih je cijeli grad! Znaš koliko smo se šetali po Stradunu, vazda, svi, evo, vidi ove slike!“
Znala bi reći kako nikada nije prosila, ni ona ni njena djeca, da ne bi “sramotila sebe ni svoj narod!” Ali, kako nije imala rješenje za objekt u kojem je živjela na adresi Gruška obala 57., problemi su sami dolazili do nje. „Obratila sam se tadašnjem Saboru, 1976., čini mi se Milki Planinc!” podsjećala se tih dalekih dana Belka, a dalje je intervencija išla preko tadašnjeg Centra za socijalnu pomoć, te dobiva u svoju malu kućicu i vodu i struju. Zanimljiv je podatak kako je 1978. godine tadašnja Općina Dubrovnik izdala preporuku da se njenoj obitelji obavezno osigura adekvatan stambeni prostor. Od tada ništa, dapače, stvari su krenule na gore. Ipak, Belka se sjećala samo lijepih dana u Gružu, iz kojeg “dušom nikad nisam otišla!” voljela je reći.
Ne gatara, već vidovnjak!
Tih godina njeni su susjedi, a kasnije i mnogi drugi, saznali za još jednu njenu sposobnost, nepoznatu Dubrovniku do tada – gatanje – iako Belka to tako nije voljela zvati! „Sve više su mi dolazili, posebno dame, koje su voljele da im u četiri oka pričam što ih čeka u njihovim životima, posebno tajnim ljubavima. Kasnije su mi te dame pomagale kad bi nešto zapelo u životu, meni i djeci. Moja stara baba me nešto naučila, ali ne možeš to učiti, moraš imati u duši to da možeš čitati tuđe duše, znati probleme, patnje ljudi koji stoje pred tobom! Nisam voljela da me zovu “gatara”, više sam voljela da me zovu “vidovnjakom”.
Gledala sam u karte, kavu i grah, ali znala sam i pričati s onima koji bi došli do mene, te skidati uroke sa dobrih ljudi, koje su im dali zli, oni koji ih ne vole!” Mnogi su joj tada kucali na vrata, molili pomoć, dolazili su sa svih strana svijeta, a koliko je pogađala probleme i sudbine ljudi, rekla bi; “To samo oni znaju!” ali i prisjetiti se kako su mnogi došli i drugi, treći put, doveli i prijatelje, što je njoj bila potvrda kako je pogodila probleme ljudi. “Da nisu bili zadovoljni, ne bi dolazili drugi put!” voljela je Belka reći o svom „hobiju“, pogađanju sudbina ljudi. “Dođu mi ljudi na vrata, kažu “Muči me nešto!” Gledam ih, pa pitam, pa uzmem Kuran koji znam čitati, naučila kao mala kad sam išla u mejtef (vjeronauk), gledam ih u oči, pitam i onda im kažem; “To ti je, tako ti je i ne možeš od toga!” Znala bi reći kako je tada bila sretna i voljna za život, pa je mogla pomagati, ali nakon svih godina, u toj sobici na Babinom kuku, kad je imala problema, više nije imala volje pričati o sudbini drugih. “Ne može nezadovoljan čovjek gledati sudbinu drugih!”
Skoro sam odmah umrla!
Problemi Belke i njenog unuka i te kako počinju 1991., nakon prvih granata po Dubrovniku. “Kad je počelo s bombama, otišli smo dolje u Auto školu sakriti se, a onda na brod Slavija, moj unuk i ja, pa s drugima u bijeg, smjestili nas u Crikvenicu, gdje sam ostala dvije godine. Lijepo nam je bilo! Vratili se 1993., smjestili nas u hotel Petka, ali sam odmah otišla do barake, naše kuće. Govorili su mi “Nemoj, nemaš što vidjeti! Granate su sve srušila!“ ali rekla sam im “Idem, makar odmah umrla! A kad sam to sve vidjela, skoro sam odmah umrla! Baraka srušena, sve zaraslo u travu, ne zna se gdje je što!” Iz hotela Petka sele na Babin kuk, u sobu u kojoj je bila tada, prije 15 godina.
Molila je za pomoć, tražila da joj se obnovi kućica za koju je imala četvrtu kategoriju oštećenja, po čemu je imala pravo na kredit ili novčanu pomoć, ali ništa se nije dogodilo. “Svi mi obećavaju, ali i lažu me, valjda misle da ću odustati, umrijeti, pa će tako riješiti svoje probleme!” Posljednja dubrovačka Romkinja, ostatak nekad drage i velike obitelji sa Kantafiga, nekad omiljena “gatara”, mada ne voli da je tako zovu, u svoj Gruž više nije otišla, “nemam više srca za sve to gledati”, iako se tome nadala, da se smiri po stare dane. Ona, koja je mnogima pogađala sudbine i buduće dane, tada sama sebi nije mogla reći kakvu joj budućnost sudbina donosi. Umrla je prije više od deset godina. Otišla je pomalo i u zaborav, ali evo, uz iskrenu čestitku za Bajram svima koji ga slave, neka ova priča Belku vrati u naša sjećanja
SVJETSKI DAN ROMA
- travnja/april se diljem svijeta obilježava Svjetski dan Roma, u čast prvog Svjetskog kongresa Roma, održanog od 8. do 12. travnja 1971. godine u Londonu. Taj je dan bio jedan od najvažnijih događaja u povijesti Roma. Na tom kongresu usvojene su odluke o romskoj zastavi i službenoj himni i naziva „Rom“ (umjesto dotadašnjeg naziva Cigan).
Cijenimo da je Međunarodni dan Roma jedan je od najvažnijih događaja u romskoj povijesti zbog donošenja odluke. Izgled romske zastave sastoji se od zelene boje koja simbolizira zemlju, plave koja simbolizira nebo, a kotač u sredini predstavlja putovanja i migracije Roma kroz povijest.
Na kongresu je usvojena i romska himna “Đelem, Đelem”, što znači ˝Idem, idem˝. Romi su kroz povijest tražili svoje mjesto pod suncem kojeg nažalost su teško nalazili. Uz put često su bili svirači i putujući zabavljači, te Međunarodnog dana Roma ujedno smatramo i slavlje romske kulture u kojoj glazba ima posebno mjesto, osim što na taj dan nam je dužnost prikazati i na kršenje prava Roma i na njihov ugroženi životni standard i diskriminaciju koju nažalost do današnjih dana trpe.
Osim ova dva područja koja na istom Kongresu usvojeno je naziv „Rom“ što znači čovjek i romskog jezika kao službeni govor za romsku zajednicu što zapravo je naš jezik „naša država“, jer Romi nemaju svoju matičnu domovinu osim zelju u kojoj je rođen i živi.
Ove godine nažalost zbog COVID -19 nismo mogli ga obilježavati kao prethodnih godina.
Ramiza Memedi
Životna priča Davida Oršuša koji danas studira u Zagrebu
Velike priče
Briljantan David iz Međimurja. Odrastao je u romskom naselju i krenuo u školu bez da je znao hrvatski. Sad je na prvoj godini faksa
Moja mama, recimo, nikada nije otišla popiti kavu negdje, nikada nije bila u noćnom izlasku. Često joj opisujem kako je to i što sam sve prošao van romskog naselja. Pa me gleda očima punim čuđenja i kaže: ‘Joooj, što si ti sve doživio!’
David Oršuš odrastao je u romskom naselju Orehovica u Međimurju. Završio je srednju medicinsku školu u Čakovcu, a danas je na prvoj godini sestrinstva na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Ovaj 20-godišnjak ispričao nam je kako je izgledalo njegovo odrastanje kao Roma u Međimurju, te kako je pomirio dvije suprotne strane života u kojima se našao.
Imao sam tipično romsko djetinjstvo. Igrao se na ulici s ostalom romskom djecom i bilo mi je sasvim normalno da se iz kuća čuju svađe, da se u bilo koje doba dana čuje glasna muzika i da rijetko možeš imati tišinu i mir. Svejedno, bio sam zadovoljan tim romskim načinom života jer do ranih tinejdžerskih godina nisam znao za bolje.
Sve mi je to postalo nekako neobično kada sam krenuo u srednju medicinsku školu u Čakovcu. Preko tjedna sam živio u đačkom domu gdje sam se družio se i s neromskom djecom i tek tada sam počeo kužiti u kakvom sam drugačijem svijetu do tada živio.
Imao sam sretno djetinjstvo u romskom naselju
Mogu reći da sam imao sretno djetinjstvo. Danas je to moje naselje uređenije, postoje asfaltirane ceste, imamo i nogometna igrališta, ali ljudi i dalje žive istim načinom života. Puno se druže i međusobno su jako povezani. Nisu separirani u svojim dvorištima i uvijek se ljeti okupljaju na ulicama i tamo provode dane.
Ipak, smatram da su romska naselja rak-rana našega društva jer djeca tamo žive u potpunoj izolaciji bez kontakta s neromskim stanovništvom. Isključenost iz društva je ono što koči moj narod. U romska naselja se u zadnjih par godina ulaže, no nije stvar samo u struji i vodi, veći je problem stalno prisutna glasna glazba, loš odnos prema ženama i djeci, nepristojnost i općenito uvjeti koji nisu normalni za 21. stoljeće.
Dolazim iz velike obitelji. Imam dvije mlađe sestre, jednog starijeg i jednog mlađeg brata. Najstariji brat već radi i oženjen je, a ostali su još u školi i vrtiću. Roditelji mi ne rade. Mama je stala sa školovanjem u drugom razredu osnovne škole, a tata ima završenu osnovnu školu. Ne krivim ih što su prekinuli školovanje i oženili se kao maloljetnici jer je to kod nas bilo uobičajeno. Danas s njima imam više prijateljski odnos, jer su oboje još mladi.
Išao sam u segregirani vrtić. Nisam znao hrvatski jer se u romskim naseljima govori staro rumunjski, takozvani bajaški, pa smo u školi imali romskog pomagača koji nam je u početku sve prevodio. Bili smo dosta divlji jer u romskim naseljima nema pravila ponašanja, ali naša odgajateljica se jako trudila s nama i promjene su bile vidljive.
Bio sam jedini Rom na sestrinstvu
U osnovnu školu krenuo sam s ostalom romskom djecom iz naselja i prve četiri godine svi smo bili u istom razredu. Nismo se miješali s ostalom djecom i to se promijenilo tek u petom razredu. Škola mi je oduvijek bila veselje. Još kao klinac osjećao sam se nekako sretno što mogu svaki dan otići iz romskog naselja, naučiti nešto novo i vidjeti drugačiji život.
Učenje mi nikada nije predstavljalo problem. Htio sam raditi, imati mir i tišinu i u mom slučaju sve je to teklo nekako lagano. Bio sam jedan od najboljih učenika, a istaknuo sam se i među neromskom djecom. Još u osnovnoj školi sam bio volonter i pomagao djeci kojoj je teže išlo učenje. Imao sam poticaj profesora i pedagogice s kojom sam pred kraj osnovne odlazio na razgovore da vidimo koja bi srednja škola bila najbolja za mene.
Odlučio sam se za Medicinsku školu u Čakovcu jer me zdravstvo oduvijek zanimalo. Sjećam se da sam se kao klinac s ostalom romskom djecom igrao bolnice. Ja sam bio doktor, a oni moji pacijenti. U srednjoj sam krenuo na praksu u Županijsku bolnicu Čakovec i tu sam se susreo s divljenjem svojih kolega u bolnici. Kad su saznali da sam Rom u Medicinskoj školi imao sam njihov ogroman poticaj. Rekli su mi da još nije bilo Roma u ovoj struci i da im je to super.
Pričao sam s romskom djecom u bolnici koja nisu znala hrvatski
Jedno sam vrijeme bio na praksi na pedijatriji. Tamo su se liječila i malena romska djeca koja još nisu znala hrvatski. Plakala su cijeli dan. Meni je bilo zabranjeno govoriti bajaški jezik u ustanovi što je naravno razumljivo, ali sam prilikom jedne pauze razgovarao s glavnom sestrom i pitao je mogu li pristupiti toj djeci i ostalim Romima, ako vidim da se ne snalaze.
Dobio sam potvrdni odgovor i uspio sam stvoriti taj neki most između njih. Razgovarao sam s djecom koja su plakala. Pokušao sam ih umiriti, rekao bih im na bajaškom jeziku da će sve biti u redu, da će im mama doći u posjetu i u tom bi se trenutku ta djeca potpuno umirila. Teške su te situacije. I odraslom čovjeku bi bilo teško, a kamoli djetetu odvojenom od roditelja.
Pred kraj srednje škole bio sam na praksi u Orehovici, u tamošnjem Domu zdravlja i to mi je bilo super jer sam imao kontakt i s Romima iz naselja. Mislim da je to bila prekretnica, kada su me Romi iz naselja počeli drugačije gledati. Vjerujem da im je bilo drago što je tamo bio netko njihov.
Nisam želio pred prijateljima govoriti romski
Ne mogu reći da sam tijekom školovanja doživio diskriminaciju. U osnovnoj nisam niti mogao, jer nas je bilo puno Roma, a u srednjoj sam možda nekada krivo pomislio da me netko ružno gleda. Kada ulaziš u taj neromski svijet, nekako kao da na vlastitoj koži osjećaš diskriminaciju i kada nije prisutna. Primjerice, na praksi, kada bi mi netko rekao da nešto nisam dobro napravio, prvo sam pomislio da mi to govore jer sam Rom. Danas shvaćam da su to naprosto bili dobronamjerni savjeti i kritike. Profesori su bili stvarno dobri prema meni. Možda su me učenici malo čudno gledali na početku, ali svi su me vrlo brzo prihvatili.
Na početku sam osjećao jaku nelagodu. Sjećam se, kada bi me pod odmorom nazvali roditelji, uvijek sam se nekako odmaknuo u stranu da me prijatelji iz razreda ne čuju kako pričam bajaški. Ne zato što se sramim svojeg jezika nego zato što nisam znao kako će reagirati. Danas mi to nije problem, u međuvremenu sam se oslobodio.
Pred svima su mi rekli da prevrnem sve džepove
No, diskriminaciju sam doživio u Čakovcu izvan škole. Živio sam kroz cijelu srednju školu u učeničkom domu u Čakovcu gdje sam se družio i s romskom djecom koja su bila tamo smještena. Sjećam se kako smo jednog poslijepodneva otišli do obližnjeg trgovačkog lanca kupiti neke namirnice.
Vidjelo se da smo Romi, i po izgledu i po odijevanju. Ušli smo u grupici i svatko je tražio nešto za sebe. Ja sam bio prvi gotov i krenuo sam prema blagajni. Bio je jako veliki red i dok sam stigao na red, blagajnica mi je pred svima rekla da izvrnem džepove i pokažem što imam u njima. Bio sam u šoku. Rekao sam da nisam ništa uzeo, izvadio sam sve iz jakne i ostalih džepova. Bilo mi je grozno, vidjeli su me s ostalom romskom djecom i na temelju našeg izgleda zaključili su da smo loši.
Pitate me je li se ispričala na kraju? Nije. Prodavačica je bila prilično hladna i samo je oštro rekla da je to rutina i da su morali provjeriti jer se stalno događaju krađe. Slična situacija dogodila mi se i u jednom dućanu s odjećom u Čakovcu, gdje sam zaštitaru morao pokazati novac s kojim sam namjeravao kupiti odjeću.Nekako s vremenom zaboraviš na to, ali ostane ti negdje u podsvijesti. Zato i danas, kada odem u dućan, pazim da budem brz, da ne djelujem sumnjivo i da ne dođem opet u situaciju u kojoj bi se osjećao neugodno.
U učeničkom domu imao sam podršku odgajatelja
U srednjoj školi sam se dosta lomio, bilo je tjedana kada sam bio ponosan na sebe, pa tjedana kada se počneš zapitkivati što ja ovdje radim? Nisam znao gdje pripadam.
Najviše potpore imao sam u đačkom domu od odgajateljice Renate Novački. Puno smo razgovarali i imali smo prijateljski odnos. Često sam se osjećao čudno između ta dva svijeta i pitao sam je zašto se tako čudno osjećam, zašto mi je toliko nelagodno? Rekla mi je da ne brinem, da ću upisati faks i da više neću htjeti živjeti ovdje. To mi se tada činilo nemoguće.
Isto tako, već se u ranim godinama kao Rom susrećeš s pitanjem kada ćeš se oženiti i imati obitelj. Imao sam i ja taj pritisak da se moram oženiti do dvadesete i pričao sam o tome s gospođom Novački, a ona mi je rekla: ‘Nećeš. Ti ćeš za godinu dana završiti medicinsku školu i bit će ti nepojmljivo to što si sada rekao, bit će ti to smiješno. Htjet ćeš nešto drugo i vidjet ćeš kako ćeš se u Zagrebu otvoriti i postati slobodan čovjek’. I tako je i bilo.
U Zagrebu se konačno osjećam slobodno
Počeo sam sve više težiti tome da se maknem iz Čakovca, a to sam mogao jedino ako upišem faks. Kada sam došao u Zagreb, već sam prvi dan osjetio slobodu. Gledam ljude oko sebe; jedan priča jezikom kojeg nikad nisam čuo, vidim tamnopute ljude, Kineze i osjećam se toliko slobodno da mogu hodati raširenih ruku. Osjeća se razlika i na tome sam zahvalan svojim odgajateljima, što su mi stalno pokušali utuviti u glavu da će se stvari posložiti i da je Zagreb najbolji put za mene.
S nekih 15, 16 godina nisam znao što znači biti Rom u neromskom svijetu. Nisam bio svjestan da nas ima više studenata, da nas ima obrazovanih. U Čakovcu sam se osjećao između dvije vatre. Kao da sam jedini na svijetu koji doživljava nešto tako, ali kada sam došao u Zagreb, shvatio sam da nas ima još i da svatko od nas ima neku svoju priču. U učeničkom domu su uglavnom bila romska djeca, ali bili su to prosječni učenici koji su završavali trogodišnje strukovne škole i vraćali se u naselje, a ja sam težio nečemu više i bio sam odmah drugačiji.
Dolaskom u Zagreb , tražio sam zajednicu i htio sam upoznati što više mladih romskih studenata. Učlanio sam se u romsku organizaciju mladih Hrvatske koja je jedina aktivna romska nevladina organizacija u RH koja skuplja mlade ljude i kroz naš rad pokušavamo ostvariti društvo lišeno manifestacija anticiganizma. Unutar organizacije imamo 9 odjela; ja sam član odjela za zapošljavanje, vidljivost i medije, a uskoro planiramo otvoriti i odjel za zdravstvo koji ću voditi.
Ne želim odbaciti niti jedno društvo
Kada sam krenuo u srednju školu, imao sve veću potrebu da se infiltriram u hrvatsko društvo, da se ostvarim i da se počnem osjećati kao čovjek. Tijekom tjedna sam bio u domu i školi u Čakovcu, a vikende sam provodio u naselju i živio romski stil života. Osjećao sam se zbunjujuće i nisam više znao gdje pripadam i zato sam želio ostvariti i tu neku snažnu vezu i s neromskim društvom. Želio sam se potvrditi i krenuo sam s volontiranjem.
Prijavio sam se u Crveni križ, a prošao sam i natječaj za njihov interventni tim, pa sam prošao obuku i odlazio na teren pomagati ljudima. Želio sam tako osnažiti obje strane. I sad mi je dvadeset godina i znam da se nikada neću odreći svoje romske strane i romskog jezika, ali osjećam se sretno ovdje gdje jesam i osjećam pripadnost i hrvatskom društvu.
Ne želim da me se krivo shvati, ali u hrvatskom društvu se na sve jako gleda materijalno. Prolazim sada ulicama, vozim se tramvajima i volim slušati ljude. U tim se razgovorima puno toga vrti oko karijere i novca, a onda dođem doma u romsko naselje i toga nema. I zbog toga razloga ne želim odbaciti niti jedno društvo. Kad se zasitim profesionalnosti, škole i učenja, odem doma na par dana i osjetim tu neku opuštenost i privrženost. Pripadam dvjema, sasvim suprotnim, stranama života i dok ih spojim imam jedan jako lijepi osjećaj.
Ne bih volio da mi netko sada ugrozi ovaj osjećaj slobode
Da sam ostao u romskom naselju i da nisam otišao u đački dom, nisam siguran da bih mogao imati ovakav uspjeh. Okolina bi me usporila, ali i tamošnji uvjeti života. Doma ne bih imao wi-fi, printer, niti računalo, ne bih mogao samo tako otići posuditi knjigu koja mi treba. Vjerujem da bi mi bilo jako teško.
Sada sam u studentskom domu na Cvjetnom i kad završim faks postat ću prvostupnik sestrinstva. Plan mi je zaposliti se u bolnici. Trenutno radim posliće preko studentskog servisa kako bih mogao preživjeti.
Do sada smo na faksu imali online nastavu, ali uskoro nam počinju vježbe uživo i opet malo osjećam nelagodu. Ne znam kako će me moji kolege prihvatiti. Meni se nije problem maknuti kada vidim da netko loše postupa prema meni, ali ne želim da mi sad u Zagrebu, kada konačno osjećam slobodu, netko ugrozi taj osjećaj.
Isto tako ne bih volio da me gledaju kao čudo, kao studenta Roma koji je uspio. Svatko može uspjeti bez obzira odakle dolazi. Volio bih da se takvo mišljenje iskorijeni. Iz mojeg naselja studira nekoliko mladih, a dvoje ih je već završilo faks i želim vjerovati da se stanje s obrazovanjem malo popravlja u romskoj zajednici.
Najmlađoj sestri Lani otkrivam svijet izvan romskog naselja
Moja mlađa braća i sestre završavaju strukovne škole, ali nisam siguran da će ići dalje. Ne vidim tu nekakvu težnju za nečim višim kod njih. Ja na to ne mogu utjecati. No, bude mi krivo kada vidim neke svoje vršnjake iz naselja koji nikada nisu izašli u noćni izlazak, niti doživjeli mladenački život i druženje izvan naselja. Moja mama, recimo, nikada nije otišla popiti kavu negdje, nikada nije bila u noćnom izlasku. Često joj opisujem kako je to i što sam sve prošao van romskog naselja. Pa me gleda očima punim čuđenja i kaže ‘Joooj što si ti sve doživio!’.
Znam da je mama ponosna na mene, iako im je na početku bilo jako čudno što sam upisao faks. Nije im bilo jasno zašto se idem dalje školovati kada već mogu početi raditi i zarađivati, ali razumijem ih i nisam im to dublje objašnjavao. Dosta ljudi iz romskog naselja to ne bi shvatilo. Ostajući tamo, ne shvaćaju što život izvan naselja pruža.
I zato svojoj najmlađoj, 4-godišnjoj sestri Lani pokušavam otkriti drugačiji svijet. Kada god dođem kući, sjednemo na krevet i ispričam joj što sam sve vidio u Zagrebu, pokazujem joj slike adventa, opisujem joj kako ljudi sviraju i plešu na ulici. Želim joj otvoriti neke nove vidike, dok je još tako malena. Učim je hrvatski i jako je ponosna na sebe što zna brojeve do deset. Sama sebi plješće i to mi je još veći poticaj da s njom radim i da joj dočaram nešto drugo da se ne bi, kao ja, s petnaest godina osjećala izgubljeno između dva svijeta.
Clara Zetkin – “Velika dama” ženskog pokreta
Njen buntovni život političarke, feministice i angažirane pacifistkinje donio joj je veliki ugled, ali i brojne neprijatelje. Teze Clare Zetkin o zapošljavanju žena su i danas aktualne. Dan žena koji se danas obilježava u velikom broju zemalja širom svijeta, prvi put je obilježen 28. februara 1909. godine i to u Sjedinjenim Američkim Državama na osnovu deklaracije koju je donijela Socijalistička partija te zemlje. Od 1975. Ujedinjene nacije službeno obilježavaju 8. mart kao Međunarodni dan žena.
Clara Zetkin umrla je 20. lipnja prije točno 75 godina. Na njenom ispraćaju bilo je 600.000 ljudi. Clara Zetkin je preminula u 76. godini života u dvorcu Archangelskoje nedaleko od Moskve, a njena je urna u zidinama Kremlja u Moskvi.
Život posvećen radničkom pokretu
Clara Zetkin, kćer seoskog učitelja, odrasla je u domu u Saskoj u kojem su se njegovale kršćanske i humanističke ideje. Već tijekom obrazovanja za učiteljicu u Leipzigu priključila se njemačkoj Socijaldemokratskoj stranci. Sa svojim životnim partnerom, židovskikm tipografom i revolucionarem Ossipom Zetkinom iz Odese, preselila je u Pariz, gdje je rodila dva sina i pisala za francuski i njemački radnički tisak. Tamo je promijenila svoje djevojačko ime Eissner u Zetkin, bez obzira što nije bila udata za svoju veliku ljubav Ossipa Zetkina. Sudjelovala je u radu osnivačkog kongresa “Druge internacionale” u Parizu kao izaslanica njemačkih socijaldemokrata. Tamo je održala govor kojim je postavila temelje proleterskog ženskog pokreta. U govoru je, među ostalim rekla: “kao što kapitalisti podjarmljuju radnike, tako muškarci podjarmljuju žene, a one će u tom položaju ostati sve dok ne budu ekonomski nezavisne.” Nakon rane smrti svog životnog partnera Zetkina 1890. godine, bez ikakvih sredstava za život preselila je iz Pariza u Stuttgart. Tamo se zaposlila kao urednica proleterskog ženskog časopisa “Jednakost” i udala za slikara Georga Friedricha Zundela.
Clara Zetkin i Rosa Luxemburg – prijateljstvo s posljedicama
Clara Zetkin je bila prva žena koja je ušla u samo vodstvo socijaldemokrata, a na prvoj međunarodnoj socijalističkoj konferenciji žena u Stuttgartu izabrana je za tajnicu. Tri godine kasnije, na drugoj međunarodnoj konferenciji žena 1910. godine u Kopenhagenu prihvaćen je njen prijedlog da se u svijetu 8. ožujak slavi kao Međunarodni dan žena. Rosa Luxemburg bila je jedna od najboljih prijateljica Clare Zetkin. Budući da su unutar socijaldemokratske stranke nailazile na sve veću izlolaciju zbog njihovih antimilitarističkih stajališta, one su 1917. godine zajedno osnovale grupu Spartakus. Iz nje su se kasnije formiralale Nezavisna socijal-demokratska stranka (USPD) i Komunistička partija Njemačke (KPD). Kao delegatkinja KPD-a Clara Zetkin je za vrijeme cijelog trajanja Weimarske republike bila zastupnica u njemačkom Reichstagu, no ona je pretežno živjela u Moskvi gdje je vodila žensko tajništvo “Treće internacionale”. 30. kolovoza 1932. otvorila je sjednicu njemačkog Reichstaga kao najstarija članica parlamenta, a svega nekoliko mjeseci kasnije bježi pred nacionalsocijalistima u Moskvu, gdje je i umire 20. lipnja 1933.
Ramiza Memedi
Autor Ulrike Mast-Kirschning