DVANAESTA IZBORNA JEDINICA Hoće li nacionalne manjine biti prevaga na ovim izborima?
Hrvatska izlazi na parlamentarne izbore za deseti saziv Hrvatskoga sabora u nedjelju, 5. srpnja. Dvanaesta izborna jedinica pripada nacionalnim manjinama u Republici Hrvatskoj.
Pripadnici autohtonih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor u jednoj izbornoj jedinici koju čini cjelokupno područje Republike Hrvatske.
Birači pripadnici nacionalnih manjina biraju ukupno osam zastupnika u posebnoj (XII.) izbornoj jedinici.
-pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika,
– pripadnici talijanske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika,
– pripadnici mađarske nacionalne manjine također biraju jednog zastupnika,
– pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika
– pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika,
– pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Hrvatski sabor.
U dvanaestoj izbornoj jedinici na izborima održanima 2016. na ta su mjesta izabrani:
Milorad Pupovac – predsjednik SDSS-a i saborski zastupnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, saborski zastupnik još od 2003. godine, a sudjelovao je u pet saziva Sabora do sada.
Dragana Jeckov – članica SDSS-a, a ovoj zastupnici je započeo mandat 30. lipnja 2017. kao zamjenici zastupnika Mile Horvata. Zastupa srpsku nacionalnu manjinu.
Boris Milošević – član SDSS-a, izabran kao kandidat Samostalne demokratske srpske stranke te zastupnik srpske nacionalne manjine, koji je prašinu podigao ćiriličnim plakatima na predsjedničkim izborima u prosincu 2019. godine.
Izborima je 2016. godine pristupilo 14,10 posto pripadnika srpske nacionalne manjine točnije glasalo je 19.534 birača na 6547 biračkih mjesta. Važećih glasova je bilo 19.120 ili 97,88 posto, a nevažećih 414 ili 2,12 posto. Najviše preferencijalnih glasova osvojio je Milorad Pupovac – 16.166, slijede ga Mile Horvat s 12.175 i Boris Milošević sa 11.479 glasova.
Za očekivati je da će na predstojećim izborima ponovno sva tri mandata za zastupnike srpske nacionalne manjine dobiti Pupovčev SDSS.
Vladimir Bilek – nezavisni je kandidat i zastupnik češke i slovačke nacionalne manjine.
Robert Jankovics – nezavisni kandidat i zastupnik mađarske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Veljko Kajtazi – nezavisni kandidat, zastupnik je austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine. Izabran kao kandidat Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “Kali Sara”.
Ermina Lekaj Prljaskaj – nezavisna kandidatkinja i zastupnica za albansku, bošnjačku, crnogorsku, makedonsku i slovensku nacionalnu manjinu, a izabrana kao kandidatkinja Unije Albanaca u Republici Hrvatskoj.
Furio Radin – nezavisni zastupnik talijanske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj koji je još od 2000. godine, odnosno četvrtog saziva Sabora zastupnik u istom, a u posljednjem devetom sazivu, od lipnja 2017. obnaša funkciju potpredsjednika Hrvatskog sabora.
Od 11.440 birača talijanske nacionalne manjine, glasanju je pristupilo 2338 ljudi što je 20,44 posto, a Radin je osvojio 1676 preferencijalih glasova što je u postotcima 72,65 posto.
‘Saborski veterani’ – je li vrijeme za odlazak u mirovinu?
Prema gore nabrojanim saborskim zastupnicima, možemo izdvojiti Milorada Pupovca i Furija Radina kao svojevrsne saborske veterane budući da su u sazivima Sabora još od 2003. odnosno 2000. godine. Naime, obojica su već odavno ispunili uvjete za mirovinu.
Zastupnik srpske nacionalne manjine je izjavio da će u mirovinu tek onda kada se za to steknu uvjeti, iako dobne uvjete ispunjava. Također je izjavio da su mlade generacije ljudi u SDSS-u već na pozicijama od općina, gradova, županija, zastupnika te da je na njemu odgovornost da im pomogne osigurati normalne uvjete za funkcioniranje i za rad te normalne okolnosti kako bi bili zaštićeni od napada i komentara kojima je i on sam, kako je rekao, izložen.
Drugi saborski veteran je Furio Radin, zastupnik talijanske nacionalne manjine.
Podsjetimo, Vlada je 2012. godine bila najavila ukidanje povlaštenih mirovina, a sedam saborskih zastupnika tada je otišlo u mirovinu na samo jedan dan, i tako ostvarilo pravo na povlaštenu mirovinu.
Među tih sedam zastupnika našao se i Radin. Iako je ovaj zastupnik rođen 1950. godine te je već odavno stekao uvjete za mirovinu, nije poznato zašto se tako grčevito drži saborske fotelje koju očito ne želi prepustiti nekom mlađem zastupniku ili zastupnici.
Manjine često na prevagi parlamentarne većine
Kao što smo već pisali nijedan parlament u zemljama Europske unije ne poznaje toliko visok stupanj pozitivne diskriminacije kao što je to u Hrvatskoj. Većina zemalja Unije nema predstavnike nacionalnih manjina u parlamentu. Tako je u Francuskoj, Nizozemskoj, Norveškoj, Švedskoj, Austriji, Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Estoniji, Litvi, Letoniji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj.
Države članice Europske unije nisu dužne imati zasebne parlamentarne zastupnike nacionalnih manjina. Ta preporuka pojašnjava se činjenicom da zemlje članice Europske unije imaju riješeno pitanje nacionalnih manjina.
No, model prema kojem pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru imaju osiguranih osam zastupnika, a koje biraju s posebnih manjinskih lista, posljednjih se godina i u domaćem političkom diskursu sve češće kritizira.
Činjenica je da su ovo do sada zasigurno najneizvjesniji parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Na desnom dijelu političkog spektra je poprilična neizvjesnost, koju je najviše unio Domovinski pokret Miroslava Škore koji sa svojim koalicijskim partnerima uzima dio glasova HDZ-u.
Restart koalicija tom velikom podijeljenosti na desnom političkom spektru mogla bi profitirati, ali je upitno može Restart koalicija s Davorom Bernardićem na čelu imati dovoljno glasova za formiranje Vlade? Možda bi s manjinama i mogli uspjeti, ali činjenica je da je odlaskom HNS-a u koaliciju s HDZ-om lijevopolitička scena izgubila jednog važnog partnera za formiranje većine i čini se kako do danas nije našla zamjenu.
Ako uzmemo u obzir sve navedeno, očito je kako postoji opravdana vjerojatnost da će na predstojećim izborima ponovno značajnu ulogu imati manjine, odnosno dvanaesta izborna jedinica.
Pupovac je ovih dana u medijima izjavljivao kako će srpska nacionalna manjina, ako nakon izbora bude sudjelovala u nekoj koaliciji, zasigurno imati svoje uvjete, a društvo u Domovinskom pokretu je opisao kao ‘otpadnike od HDZ-ovih partnera’.
Također je rekao kako bi HDZ-ova koalicija sa Škorinim Domovinskim pokretom sasvim sigurno udaljila HDZ od politike nacionalnih manjina te bi se time vratila ‘duboku podijeljenost u društvu’ poput one 2015. godine. Dodao je kako je prozivkama poput one da je dosta ‘sramotne koalicije SDSS-om’ započela nova faza antimanjinske i antidemokratske u politike u Hrvatskoj te da s njima i njihovim nasljednicima ili sljedbenicima sigurno neće ići u koaliciju te je samim time dao do znanja kako koalicija SDDS-a i Domovinskog pokreta zasigurno nije opcija.
Zanimljivo je da su zastupnici manjina zadnjih godina u Hrvatskoj vrlo često bili na vagi parlamentarne većine te se ‘manjinci’ uglavnom priklanjaju onome tko uspije skupiti većinu, budući da im je na taj način lakše ostvariti i osigurati zaštitu interesa svojih manjinskih zajednica.
Preostaje nam pričekati 5. srpnja i vidjeti hoće li ‘manjinci’ prevagnuti i na ovim izborima.
“Moje ime je Mladen Ignac, imam 18 godina i živim u Murskom Središću. ” – rečenica je kojom započinje govor ovaj mladić u Hrvatskom saboru kao predstavnik Savjetodavnog odbora za dječju participaciju na sjednici djece i zastupnika povodom 30 godina Konvencije UN-a o pravima djeteta održane 20. studenog 2019. godine. Posebno dirljiv govor jer je govorio o značenju udomiteljstva iz perspektive udomljenog djeteta, pojasnio da mu je nova udomiteljska obitelj, u kojoj je prvi put dobio ljubav, podršku, red i topli dom, promijenila život. U današnjem intervjuu sam mi je rekao: “Da nisam udomljen, vrlo vjerojatno bih već imao podeblji kriminalni dosje i bio u zatvoru! No imao sam sreću što završio u obitelji Hoblaj i saznao što znači obitelj i ljubav!”
I zato prenosim njegov govor u cijelosti:
“Poštovane dame i gospodo, Hvala vam na ovako velikoj časti da u samom Hrvatskom saboru smijem podijeliti svoju priču!
Moje ime je Mladen Ignac, a udomljen sam od 28. kolovoza 2013. godine. S obzirom na to da nisam znao što me čeka i zašto sam tog jutra morao napustiti svoj biološku obitelj, bio sam jako uznemiren, jadan i uplašen. No, sad vidim da je upravo tog dana počeo moj novi život kakav nikad nisam imao niti sam ga mogao zamisliti. U svojoj sam udomiteljskoj obitelji po prvi put dobio ljubav, pažnju, red, podršku, nadu, topli dom i redovne tople obroke.
S vremenom sam otkrio svoj talent za trčanje što je mom odrastanju dalo novi poticaj i vrijednost. Posebno mi je drago da sam u svojoj udomiteljskoj obitelji imao prilike upoznati i Boga u kog se mogu nastaviti pouzdati cijeli svoj život. Volio bih kad bi svako dijete koje nema odgovarajuću roditeljsku skrb ili živi u domu za nezbrinutu djecu imalo priliku dobiti obitelj kakvu sam ja dobio. Ovo tim više jer će oni zauvijek ostati moja obitelj, dok će neki moji vršnjaci kad navrše 18 godina možda biti prepušteni sami sebi. U nadi da moje iskustvo pomogne da bude više kvalitetnih udomitelja pa da ni jedno dijete u Hrvatskoj ne ostane nezbrinuto, još jednom Vam se najljepše zahvaljujem i molim Vas da upotrijebite sav svoj ugled i moć za razvoj udomiteljstva i osamostaljivanje mladih koji izlaze iz sustava socijalne skrbi.”
<
Sjednica djece i zastupnika u povodu 30. obljetnice Konvencije UN-a o pravima djeteta i obilježavanja Svjetskog dana djeteta
A zapravo sam ga zamolio za današnji intervju povodom njegovih sportskih uspjeha. Njegov brat Igor i ja zajedno radimo pa sam tako postao FB prijatelj i s Mladenom, a onda su mi samo počele iskakivati njegove sportske fotografije i nije dugo trebalo da pomislim kako tog mladića treba intervjuirati i dati mu podršku, i nisam se prevario!
Kad si shvatio da si talentiran za trčanje?
U osnovnoj školi me je više zanimao nogomet, ali nisam bio baš ustrajan. Iako sam mogao brzo trčati, to mi nije bilo dovoljno za napredak u igri pa mi je nedostajalo motivacije, a i dečki su me počeli zafrkavati. No kad sam krenuo u srednju školu i s lakoćom otrčao jednu utrku, shvatio sam da je atletika moj sport. Odnosno, shvatila je to moja nastavnica Marina Trajbar, kontaktirala AK Međimurje i tamo je počelo moje treniranje.
I tako si počeo osvajati medalje?
Haha, ne baš tako lako. Prva utrka koju sam trčao bila je na 800 m i bio sam zadnji. Imao sam snage za izdržati utrku no neiskusan prebrzo sam krenuo, nisam tu snagu dobro rasporedio. Danas, zahvaljujući treneru Aleksandru Žbulj i ostalim voditeljima kluba već znam kako rasporediti tempo. Za uspjeh u atletici treba uložiti puno rada, truda i volje bez čega se ne mogu očekivati dobri rezultati.
Znači trkač si na 800 m?
Zapravo su mi omiljene discipline 3000 m i 5000 m u kojima sam jako napredovao uz pomoć trenera i uz podršku obitelji i prijatelja, a trčim još i 1500 m i 10 km. Zapravo se još tražim jer se i sam još razvijam i ima još dosta prostora za napredovanje.
Dobro, a do sada ima li neka najdraža utrka?
Svakako, to je državna utrka sa zaprekama na 2000 m (steeplechase), tada sam osvojio i prvu medalju, brončanu, na nacionalnom nivou! No najdraža mi je jer sam upoznao ekipu s kojom najčešće sudjelujem na državnim prvenstvima. Volim državna prvenstva i zbog toga što skoro svaki put uspijem postaviti novi osobni rekord u svojim disciplinama.
Znači medalja ima od lokalnih do nacionalnih utrka. Nije ti žao što te nastavnica usmjerila prema atletici?
Moju policu već krasi puno medalja, pehara i priznanja. Napisao sam jednom na Facebooku: “Ja sam kao bik: padnem, ali uvijek se dignem jer ne želim odustati!” Ne želim niti neću stati sve dok ne ostvarim svoje snove. Bilo je uspona i padova i bit će ih još puno, ali neću odustati nego ću biti jači i odlučniji!!! Ništa vrijedno ne dolazi lagano!
Mislim da je atletika jedina stvar u koju sam se iskreno zaljubio i ne mogu niti jedan dan bez nje!
Znate što? Trčanje me je naučilo da nastavim dalje i kad je najteže. Zato se neću nikada predati slabosti!
Poručio bih svim sportašima da ulažu maksimalan trud i volju u sportovima kojima se bave jer će jedino tako doći do dobrih rezultata. A moja poruka svim prijateljima i poznanicima je – svima vam veliko hvala sto me podržavate. To mi jako puno znači!
Postoji li još nešto čime se baviš u slobodno vrijeme?
Prije podne škola, pohađam Srednju školu Čakovec, smjer njegovatelj, poslije podne treninzi. Ponekad kad ipak uhvatim malo slobodnog vremena glumim u MAKAMUS-u, Malom kazalištu Mursko Središće no moram priznati da je to sve rjeđe. Dobar sam učenik i takav želim ostati, a dobar sam i atletičar, još bolji želim postati!
Dok razgovaramo sam si nekoliko puta spomenuo da si Rom i da ponekad i nemaš ugodna iskustva i jedna rečenica mi je zapela za uho pa bih htio da je čuju (pročitaju) i čitatelji!
Da, nekad me tete u dućanu prate da nešto ne ukradem jer sam tamnoputi no i razumijem ih. Rekao sam već, da nisam imao tu sreću biti posvojen tko zna što bi danas bilo sa mnom, možda bi i imale dobro opravdanje da me prate. No s druge strane, nismo svi isti! Ni u čemu ni nigdje nisu svi isti, zbog generaliziranja ispaštaju i oni koji žele normalan život!
Kako ide ona pjesma Ciganin sam, ali najljepši, haha, a ja sam Ciganin pa sam najbrži! Znate tko je izmislio triatlon? Pa mi cigani, odemo pješke na bazen, okupamo se i vratimo se s nečijim biciklom! Kad je stvarno loš dan jedino što me može vratiti je trening..što je trening teži ja se bolje osjećam!
Neki ljudi imaju predrasude jer imam tamniju kožu, ma ljudi moji neki se sunčaju cijelo ljeto da bi bili tamniji, a mene je Bog takvog stvorio. Ja sam samo Rom i imam tamniju kožu, Cigan sam i neću se zamarati s takvim ljudima! Nekad sam se sramio što sam Rom, danas više ne!
Otrčah zadnjih 2 km bos u cilj, izgubio sam patike!”
Za kraj objavit ću jedan komentar o Mladenu objavljen na Facebooku: “Ja sam te upamtio na jednom natjecanju u Zagrebu kad si kasnio na start trke na 5000 m, sprintao preko cijelog nogometnog igrališta da bi stigao na start i sekundu kasnije startao u utrci – na 5 km koju si pošteno odradio. To je srce sportsko ! Samo naprijed!”
Mladene, još puno sportskog, ali i sveg drugog uspjeha!
Intervju – Mladen Ignac: Samo da preživim ovu utrku!!! Da prijavim novu!!!!
“Moje ime je Mladen Ignac, imam 18 godina i živim u Murskom Središću. ” – rečenica je kojom započinje govor ovaj mladić u Hrvatskom saboru kao predstavnik Savjetodavnog odbora za dječju participaciju na sjednici djece i zastupnika povodom 30 godina Konvencije UN-a o pravima djeteta održane 20. studenog 2019. godine. Posebno dirljiv govor jer je govorio o značenju udomiteljstva iz perspektive udomljenog djeteta, pojasnio da mu je nova udomiteljska obitelj, u kojoj je prvi put dobio ljubav, podršku, red i topli dom, promijenila život. U današnjem intervjuu sam mi je rekao: “Da nisam udomljen, vrlo vjerojatno bih već imao podeblji kriminalni dosje i bio u zatvoru! No imao sam sreću što završio u obitelji Hoblaj i saznao što znači obitelj i ljubav!”
I zato prenosim njegov govor u cijelosti:
“Poštovane dame i gospodo, Hvala vam na ovako velikoj časti da u samom Hrvatskom saboru smijem podijeliti svoju priču!
Moje ime je Mladen Ignac, a udomljen sam od 28. kolovoza 2013. godine. S obzirom na to da nisam znao što me čeka i zašto sam tog jutra morao napustiti svoj biološku obitelj, bio sam jako uznemiren, jadan i uplašen. No, sad vidim da je upravo tog dana počeo moj novi život kakav nikad nisam imao niti sam ga mogao zamisliti. U svojoj sam udomiteljskoj obitelji po prvi put dobio ljubav, pažnju, red, podršku, nadu, topli dom i redovne tople obroke.
S vremenom sam otkrio svoj talent za trčanje što je mom odrastanju dalo novi poticaj i vrijednost. Posebno mi je drago da sam u svojoj udomiteljskoj obitelji imao prilike upoznati i Boga u kog se mogu nastaviti pouzdati cijeli svoj život. Volio bih kad bi svako dijete koje nema odgovarajuću roditeljsku skrb ili živi u domu za nezbrinutu djecu imalo priliku dobiti obitelj kakvu sam ja dobio. Ovo tim više jer će oni zauvijek ostati moja obitelj, dok će neki moji vršnjaci kad navrše 18 godina možda biti prepušteni sami sebi. U nadi da moje iskustvo pomogne da bude više kvalitetnih udomitelja pa da ni jedno dijete u Hrvatskoj ne ostane nezbrinuto, još jednom Vam se najljepše zahvaljujem i molim Vas da upotrijebite sav svoj ugled i moć za razvoj udomiteljstva i osamostaljivanje mladih koji izlaze iz sustava socijalne skrbi.”
Sjednica djece i zastupnika u povodu 30. obljetnice Konvencije UN-a o pravima djeteta i obilježavanja Svjetskog dana djeteta
A zapravo sam ga zamolio za današnji intervju povodom njegovih sportskih uspjeha. Njegov brat Igor i ja zajedno radimo pa sam tako postao FB prijatelj i s Mladenom, a onda su mi samo počele iskakivati njegove sportske fotografije i nije dugo trebalo da pomislim kako tog mladića treba intervjuirati i dati mu podršku, i nisam se prevario!
Kad si shvatio da si talentiran za trčanje?
U osnovnoj školi me je više zanimao nogomet, ali nisam bio baš ustrajan. Iako sam mogao brzo trčati, to mi nije bilo dovoljno za napredak u igri pa mi je nedostajalo motivacije, a i dečki su me počeli zafrkavati. No kad sam krenuo u srednju školu i s lakoćom otrčao jednu utrku, shvatio sam da je atletika moj sport. Odnosno, shvatila je to moja nastavnica Marina Trajbar, kontaktirala AK Međimurje i tamo je počelo moje treniranje.
I tako si počeo osvajati medalje?
Haha, ne baš tako lako. Prva utrka koju sam trčao bila je na 800 m i bio sam zadnji. Imao sam snage za izdržati utrku no neiskusan prebrzo sam krenuo, nisam tu snagu dobro rasporedio. Danas, zahvaljujući treneru Aleksandru Žbulj i ostalim voditeljima kluba već znam kako rasporediti tempo. Za uspjeh u atletici treba uložiti puno rada, truda i volje bez čega se ne mogu očekivati dobri rezultati.
Znači trkač si na 800 m?
Zapravo su mi omiljene discipline 3000 m i 5000 m u kojima sam jako napredovao uz pomoć trenera i uz podršku obitelji i prijatelja, a trčim još i 1500 m i 10 km. Zapravo se još tražim jer se i sam još razvijam i ima još dosta prostora za napredovanje.
Dobro, a do sada ima li neka najdraža utrka?
Svakako, to je državna utrka sa zaprekama na 2000 m (steeplechase), tada sam osvojio i prvu medalju, brončanu, na nacionalnom nivou! No najdraža mi je jer sam upoznao ekipu s kojom najčešće sudjelujem na državnim prvenstvima. Volim državna prvenstva i zbog toga što skoro svaki put uspijem postaviti novi osobni rekord u svojim disciplinama.
Znači medalja ima od lokalnih do nacionalnih utrka. Nije ti žao što te nastavnica usmjerila prema atletici?
Moju policu već krasi puno medalja, pehara i priznanja. Napisao sam jednom na Facebooku: “Ja sam kao bik: padnem, ali uvijek se dignem jer ne želim odustati!” Ne želim niti neću stati sve dok ne ostvarim svoje snove. Bilo je uspona i padova i bit će ih još puno, ali neću odustati nego ću biti jači i odlučniji!!! Ništa vrijedno ne dolazi lagano!
Mislim da je atletika jedina stvar u koju sam se iskreno zaljubio i ne mogu niti jedan dan bez nje!
Znate što? Trčanje me je naučilo da nastavim dalje i kad je najteže. Zato se neću nikada predati slabosti!
Poručio bih svim sportašima da ulažu maksimalan trud i volju u sportovima kojima se bave jer će jedino tako doći do dobrih rezultata. A moja poruka svim prijateljima i poznanicima je – svima vam veliko hvala sto me podržavate. To mi jako puno znači!
Postoji li još nešto čime se baviš u slobodno vrijeme?
Prije podne škola, pohađam Srednju školu Čakovec, smjer njegovatelj, poslije podne treninzi. Ponekad kad ipak uhvatim malo slobodnog vremena glumim u MAKAMUS-u, Malom kazalištu Mursko Središće no moram priznati da je to sve rjeđe. Dobar sam učenik i takav želim ostati, a dobar sam i atletičar, još bolji želim postati!
Dok razgovaramo sam si nekoliko puta spomenuo da si Rom i da ponekad i nemaš ugodna iskustva i jedna rečenica mi je zapela za uho pa bih htio da je čuju (pročitaju) i čitatelji!
Da, nekad me tete u dućanu prate da nešto ne ukradem jer sam tamnoputi no i razumijem ih. Rekao sam već, da nisam imao tu sreću biti posvojen tko zna što bi danas bilo sa mnom, možda bi i imale dobro opravdanje da me prate. No s druge strane, nismo svi isti! Ni u čemu ni nigdje nisu svi isti, zbog generaliziranja ispaštaju i oni koji žele normalan život!
Kako ide ona pjesma Ciganin sam, ali najljepši, haha, a ja sam Ciganin pa sam najbrži! Znate tko je izmislio triatlon? Pa mi cigani, odemo pješke na bazen, okupamo se i vratimo se s nečijim biciklom! Kad je stvarno loš dan jedino što me može vratiti je trening. što je trening teži ja se bolje osjećam!
Neki ljudi imaju predrasude jer imam tamniju kožu, ma ljudi moji neki se sunčaju cijelo ljeto da bi bili tamniji, a mene je Bog takvog stvorio. Ja sam samo Rom i imam tamniju kožu, Cigan sam i neću se zamarati s takvim ljudima! Nekad sam se sramio što sam Rom, danas više ne!
Za kraj objavit ću jedan komentar o Mladenu objavljen na Facebooku: “Ja sam te upamtio na jednom natjecanju u Zagrebu kad si kasnio na start trke na 5000 m, sprintao preko cijelog nogometnog igrališta da bi stigao na start i sekundu kasnije startao u utrci – na 5 km koju si pošteno odradio. To je srce sportsko ! Samo naprijed!”
Mladene, još puno sportskog, ali i sveg drugog uspjeha!
ELE UKINUTI NOVČANU POMOĆ RODITELJIMA ODGOJITELJIMA: ‘Djeca ne idu u vrtić, a majke neće biti sposobne za tržište rada’
Mrak Taritaš je objasnila kako je tom mjerom proračun Grada Zagreba ozbiljno opterećen, a rezultati su takvi i da ta djeca ne idu u vrtić kako bi se socijalizirala, a majke nakon korištenja te mjere neće biti sposobne za tržište rada
Predsjednica kluba zagrebačkih gradskih zastupnika GLAS-a i HSU-a Anka Mrak-Taritaš u srijedu se založila da se Odluka o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja završi s 30. lipnjem 2020. jer opterećuje gradski proračun, djeca ne idu u vrtić, a majke neće biti sposobne za tržište rada.
Mrak-Taritaš je na konferenciji za novinare predstavila taj prijedlog Kluba gradskih zastupnika GLAS-a i HSU-a koji su stavili na dnevni red predstojeće skupštinske sjednice zakazane za 23. listopada.
Bandićeva mjera nije urodila plodom
Rekla je kako je 2016. gradonačelnik Zagreba Milan Bandić predložio mjeru “roditelj odgojitelj” zbog predizborne kampanje, te da oni sada traže njezinu dopunu jer nije urodila “onim što je gradonačelnik imao ideju, ako je uopće imao ideju”.
“U GLAS-u smo dobro analizirali sve razloge ‘za’ i ‘protiv’ te idemo s prijedlogom da se zahtjevi mogu podnositi do 30. lipnja iduće godine, kada treba završiti tu mjeru”, istaknula je Mrak-Taritaš.
Objasnila je kako je tom mjerom proračun Grada Zagreba ozbiljno opterećen, a rezultati su takvi i da ta djeca ne idu u vrtić kako bi se socijalizirala, a žene, odnosno majke koje u većini slučajeva koriste tu mjeru, nakon njenog korištenja apsolutno neće biti sposobne za tržište rada.
Ustvrdila je kako ta mjera nije bila pripremljena na odgovarajući način, te je bilo rečeno da će se zajedno sa strategijom demografskog razvoja grada Zagreba analizirati svi njezini elementi i vidjeti što je dobro, a što loše.
‘U predizbornoj kampanji Bandić ima posebne vizije’
Međutim, kaže Mrak-Taritaš, na dnevnom redu predstojeće skupštinske sjednice je točka “Strategija demografskog razvoja grada Zagreba”, ali u njoj piše da će analiza svega toga biti 2025. godine.
Podsjetila je da je Bandić 2016. bio u kampanji za premijera ili kako je on rekao gradonačelnika cijele Hrvatske i da je jedna od stvari koju je tada predložio bila mjera koja se zove ‘roditelj odgojitelj’ iz jednostavnog razloga jer uvijek kada je predizborna kampanja gradonačelnik ima posebne vizije.
Gradski zastupnik GLAS-a Stanko Kordić istaknuo je da će ta mjera u ovoj godini koštati Grad Zagreb oko 370 milijuna kuna, ali s obzirom da broj korisnika raste iz mjeseca u mjesec, u proračunu za sljedeću godinu morali bi izdvojiti 400 milijuna kuna, a u 2021. bi to moglo biti oko 500 milijuna kuna. Nakon tri godine provođenja te mjere, dodao je, vidimo da je i 2017. i 2018. prirodni rast stanovništva bio negativan.
GRADONAČELNIK REŽE NAKNADE: Bandić snižava prava! Majke odgojiteljice ostaju bez sedam godina plaće
Članovi Hrvatske udruge roditelja odgojitelja zatečeni su ovim prijedlozima
Ako se prihvate drastične izmjene u nacrtu prijedloga izmjena uvjeta za korisnike zagrebačke mjere, koji je nedavno “ispod radara” pušten u javno savjetovanje, roditelji odgojitelji više neće primati novčanu pomoć od Grada sve dok najmlađe dijete ne napuni 15 godina, nego je taj rok smanjen na osam godina. U prijevodu, majke i očevi odgojitelji ostaju bez sedam godina gradske plaće, točnije, oko pola milijuna kuna.
Sudeći prema prijedlogu, svi roditelji, od trenutačnih gotovo pet tisuća korisnika, čije je dijete navršilo osam godina prije stupanja na snagu ove odluke, prestat će dobivati novčanu pomoć. Također, postojećim korisnicima će se izmijeniti novčana pomoć u skladu s novom odlukom, koja će biti nešto manja nego dosad, odnosno 4250 umjesto 4264 kune mjesečno koliko je iznosila naknada za siječanj 2019. godine. Taj iznos ubuduće će biti fiksan – 4250 kuna, za razliku od dosadašnje odredbe da pomoć iznosi 65 posto prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje od prvog do osmog mjeseca prethodne godine. Uz sve to, jedan od novih uvjeta bit će da roditelj mora biti nezaposlen najmanje šest mjeseci prije podnošenja zahtjeva, piše Jutarnji list.
Dali otkaz i postali roditelji odgojitelji
“Osim nezaposlenih roditelja, mjeru su počeli koristiti i oni zaposleni koji su dali otkaz, ispisali dijete iz vrtića neposredno prije početka škole, odnosno prije polaska djeteta u prvi razred, kako bi još osam ili devet godina mogli primati novčanu pomoć od Grada Zagreba do djetetove 15. godine. Najvjerojatnije je da su mnogi roditelji ovdje kalkulirali da li raditi za manju plaću ili minimalac od 3000 kuna ili uzeti ovu mjeru i dobivati 4264 kune”, stoji u obrazloženju.
Također, u Gradskom uredu za demografiju sada su spoznali da su djeca koja su bila od utjecaja na ostvarivanje novčane pomoći, odnosno najstarija djeca u obitelji, u nekim slučajevima već zasnovala vlastite obitelji te su i sami već postali korisnici novčane pomoći. Stoga novom odlukom uvode dobno ograničenje: naknadu više neće moći ostvarivati roditelji troje ili više djece čije je najmlađe dijete predškolske dobi, a najstarije ima najviše 26 godina, nego ako im najstarije dijete nije starije od 18 godina.
Članovi Hrvatske udruge roditelja odgojitelja zatečeni su ovim prijedlozima te su zatražili sastanak s pročelnicom Gradskog ureda za demografiju Milom Jelavić.
Izignorirali su naše prvorođeno dijete u 2020., tko se boji ksenofobičnih reakcija?
Bolnica i zdravstveni sustav jako su veliki i za sve mogu preuzeti odgovornost, ali ne mogu pristati na to da se vrši bilo kakva diskriminacija. Mi brinemo za sve naše stanovnike svakodnevno i jako mi je žao zbog toga što se dogodilo
Potvrđeno je – županijska bolnica u Čakovcu definitivno je zajedno s Međimurskom županijom u novogodišnjoj noći ignorirala prvorođeno dijete roditelja Roma te u objavama u medijima i na službenoj Facebook stranici župana postavila fotografije župana, roditelja i djeteta rođenog kasnije istoga dana. O slučaju smo izvijestili sinoć.
Ravnatelj čakovečke bolnice Tomislav Novinščak rekao je za N1 televiziju da se dogodila komunikacijska greška, zbog koje su iz bolnice županiji dali krivu informacije o tome koja je beba prva rođena u 2020. godini.
Jako mi je žao, kao ravnatelju, da se dogodila takva greška. Bolnica i zdravstveni sustav jako su veliki i za sve mogu preuzeti odgovornost, ali ne mogu pristati na to da se vrši bilo kakva diskriminacija. Mi brinemo za sve naše stanovnike svakodnevno i jako mi je žao zbog toga što se dogodilo. Mislim da je ljudski da se radi i da se događaju greške, ali i da se ispriča, kao što smo jučer učinili. Bili smo kod gospođe i djeteta, ispričali smo se, a ljudski je i oprostiti – rekao je.
Tvrdi da se majka i i dijete osjećaju dobro, te da im ne zamjeraju zbog greške koja se dogodila.
– Gospođa nas je primila i rekla da razumije da se takve stvari događaju, rekla je da je sretna što smo je se sjetili i primila je poklone. Ona se dobro osjeća, nikakvo zgražanje nije izrazila i rekla je da je svjesna da se događaju greške. U velikom broju ljude se događaju greške. Bila je jedna vanjska intervencija na kojoj se išlo po trudnice, tu se vjerojatno dogodilo… Uvijek se darivala neka unutarnja od trudnica, znači netko tko je unutra rođen, međutim nismo imali prave informacije – zaključio je Novinščak za N1
Aktivistkinja Ramiza Memedi dobitnica nagrade za životno djelo „Šaip Jusuf“
Ovogodišnja dobitnica nagrade za životno djelo „Šaip Jusuf“, koju svake godine Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „KALI SARA“ dodjeljuje povodom Svjetskog dana romskog jezika, dugogodišnja je aktivistica, predsjednica Udruge „Bolja budućnost“ te urednica istoimenog časopisa, Ramiza Memedi, prenosi Phralipen .
Svoj rad službeno započeo je 1999. godine kada je nakon posjeta romskim naseljima zajedno s nekoliko kolegičara osnovala Udrugu žena Romkinja Hrvatske „Bolja budućnost“ te se susreli sa izazovima u vremenima kada romska zajednica još uvijek nije bila dostupna u različitim programima niti strategije za poboljšanje uvjeta života u istoj.
Naselja su bila bez uređene infrastrukture, bez vode, struje, ljudi bez uređenog statusa, bez zdravstvenog osiguranja, djeca nisu bila upisana u matične knjige rođenih, de facto oni su tu, ali kao da uopće ne postoje. Roditelji nisu mogli djecu upisati u osnovnoj školi bez važećih dokumenata, a djeca nisu posjedovala niti rodni list. Prvo smo krenuli s upisom djece u matične knjige rođenih, a da su djeca rođena u Republici Hrvatskoj svjedočila su po dva svjedoka. Istovremeno smo radili i na tome da njihovi roditelji dobivaju važne hrvatske isprave s obzirom na to da su imali samo stare dokumente bivše Jugoslavije.
Vlada Republike Hrvatske je 2003. godine donijela Nacionalni program za Rim, au okviru Desetljeća za uključivanje Roma i Akcijski plan obrazovanja Roma koji je obuhvatio sve razine obrazovanja, počevši od predškolskog obrazovanja pa do obrazovanja odraslih u koje se i UŽRH „Bolja budućnost“ uključila.
Iz djetinjstva mi je ostalo u sjećanju obaveza svakog djeteta koje je do 7. godine moral krenuti u osnovnu školu jer bi u protivnom roditelji platili kaznu. Dijete je bio u školi sve do navršene 15. godine što u Republici Hrvatskoj nije bio slučaj. U radu sam se vrlo često susretao sa službenicima raznih državnih institucija koji su govorili da je romska tradicija ne slati djecu u školi bez obzira na Zakon o obveznom osnovnoškolskom obrazovanju. Taj dio mi je najteže padao jer nije dio romske tradicije ne ići u školu niti dogovarati izvanbračnu dječju zajednicu.
Memedi se nakon završene više ekonomske škole susretao s diskriminacijom pri zapošljavanju pa je dugo godina pokušavao naći posao na Kosovu, gdje je živjela, ali iu Zagrebu. Nadajući se da će joj dodatno obrazovanje olakšati pronalazak posla naknadno završava tečaj daktilografije te 1998. studij Pedagoških znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Nakon dugogodišnjeg rada s Romkinjama mogu se tvrditi da iste nisu dovoljno uključene u javni društveni život. Njihova nesamostalnost proizlazi iz ekonomske zavisnosti o partneru, a sama romska zajednica nije ekonomski osnažena kako bi mogla zaposliti veći broj Roma i Romkinje. Projekt „Bolja perspektiva žena Romkinja na tržištu rada“, na kojem sam bio partner, bio je imenovan ženama sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem ili bez obrazovanja, a na poziv se javilo puno žena sa završnim srednjim školom jer su nadale da će kroz projekt lakše pronaći posao. Nažalost, projekt je završen, jedan su i dalje ostali u evidenciji nezaposlenih. Romkinje su diskriminirane i unutar svojih zajednica, ali i šire društvo, kao žene i kao pripadnici nacionalnih manjina. Moje pitanje je koliko je obrazovano Romkinja zaposleno u javnim društvenim institucijama? One su državljanke Republike Hrvatske i prema Ustavu, ravnopravne građanke u društvu.
Udruga „Bolja budućnost“ je nedavno, zajedno s udrugama Kultura Nova i iDEMO – Institut za demokratiju, izvijestila predstavnica „Mi bi da se ženimo“ koja je jedan od produkata projekta Teatar R. Predstava prati život dvoje mladih Roma od njihovih zaruka pa do vjenčanja , a na projekt je uključeno više od četrdeset Roma i Romkinje. (Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda , op. CV).
Rad na predstavi nam nije bio težak zadatak. Lako je raditi s ljudima u kojima imate povjerenje, a kroz pripremu predstava sastavljen je tim od Roma i ne-Roma koji su korištenjem improvizacija sami osmislili koncept predstave. Mi smo bili prisutni samo da ih usmjerimo i podržimo.
Predstava je premijerno izvedena u lipnju ove godine u Zagrebu, a Udruga je osim kroz umjetničku sekciju aktivna na području medija. UŽRH „Bolja budućnost“ nakladnik je istoimenog časopisa čija je redakcija broji tri stalne novinare vanjske suradnike i volontere.
Sam rad na manjinskom mediju izazov je, a još više kada želite da isti medij stvori pozitivnu promjenu u vašim zajednicima. Pratili smo i prosvjedili koji su se održali u Međimurju i Zagrebu, a koji su bili usmjereni protiv Roma. Problemi se mogu jedino riješiti sustavno, odnosno ukoliko institucije pokažu dobru volju za rješavanje i prevenciju istih.
Međimurje: Vlasti prikrile činjenicu o prvorođenoj bebi u 2020.
Veljko Kajtazi sa majkom i prvorođenom bebom. (Foto: Facebook)
Saborski zastupnik romske nacionalne manjine u Hrvatskoj Veljko Kajtazi zgrožen je što je prikrivena činjenica i obmanuta javnost o prvorođenom djetetu u Međimurskoj županiji.
Naime, u tradicionalnim medijskim objavama o prvorođenoj djeci, preskočena je romska porodica.
Kajtazi za ovo krivični odgovorne u županijskoj bolnici u Međimurju iu Međimurskoj županiji.
Kako su mediji pogrešno izvjestili javnost.
„Neugodno sam iznenađen viješću da je županijska bolnica u Međimurju, zajedno s predstavnicima Međimurske županije, prikrila činjenicu i obmanula javnost o prvorođenom djetetu u Međimurskoj županiji“, napisao je Kajtazi na svom Facebook profilu.
Pita se zašto se prikrila informacija o prvorođenom romskom djetetu i zašto je ova porodica preskočena u tradicionalnim medijskim objavama o prvorođenoj djeci?
„Bojite li se ksenofobičnih reakcija osoba kojima ne bi ugodno sjela informacija o prvorođenom romskom djetetu? Ima li u ovakvim i sličnim situacijama elemenata diskriminacije, kršenja ljudskih prava?“, napisao je zastupnik.
Na kraju je dodao da očekuje javnu ispriku odgovornih u što kraćem roku, ali ne očekuje da će situacija u Međimurju u 2020. biti bolja dok se odnos prema Romima ne promijeni „i dok ne dobijemo jednak tretman, poštovanje i uvažavanje našeg ljudskog dostojanstva“.
KOMUNIKACIJSKA GREŠKA
U razgovoru za N1, direktor čakovečke bolnice Tomislav Novinščak rekao je da se dogodila komunikacijska greška, zbog koje su iz bolnice županiji dali krivu informacije o tome koja je beba prva rođena u 2020. godini.
“Jako mi je žao, kao ravnatelju, da se dogodi takva greška. Bolnica i zdravstveni sustav jako su veliki i za sve mogu preuzeti odgovornost, ali ne mogu pristati na to da vrši bilo kakvu diskriminaciju. Mi brinemo za sve naše stanovnike svakodnevno i jako mi je žao zbog toga što se dogodilo. Mislim da je ljudski da se radi i da se događaju greške, ali i da se ispriča, kao što smo jučer učinili. Bili smo kod gospođe i djeteta, ispričali smo se, a ljudski je i oprosti ”, rekao je direktor bolnice u Čakovcu Novinščak, prenosi N1 .
Dodao je da se majka i dijete osjećaju dobro, te da ih ne zamjenjuju zbog greške koja se dogodila.
Ako želimo više Roma na kulturnoj sceni, trebamo im pružiti priliku
Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.
“Mi bismo da se ženimo”, predstava u kojoj igraju mladi Romi i Romkinje iz Hrvatske (Foto: Romi.hr)
Ako našu regionalnu temu „Romi i umjetnost„ (kako se umjetnost bavi Romima, a kako se Romi iskazuju kao umjetnici) pokušamo najprije „internetski“ locirati u Hrvatsku, jedna od najčešćih tema koju ćemo dobiti, biti će ona o poznatim umjetnicima romskog podrijetla. No koliko ti intrigantni i zanimljivi podaci kako su neka od najvećih umjetničkih imena svijeta poput Pabla Picasa ili Charliea Chaplina porijeklom Romi išta znači za romsku umjetnost, pa objektivno i za romsku zajednicu?
Ne mijenja tu ništa ni činjenica da su neki umjetnički velikani s ponosom isticali svoje romsko porijeklo, ili pak da je veliki glumac Yul Bryner (podrijetlom Rom ) bio i počasni predsjednik Međunarodne unije Roma (IRU). Što je u njihovoj umjetnosti romsko, teško je reći. S druge pak strane, možemo se prisjetiti i činjenice da su neke izuzetne umjetničke kreacije i ostvarenja upravo za svoje teme imali – Rome.
Yul Brynner
Dva izuzetno značajna filma romske tematike u kinematografiji bivše Jugoslavije npr. „Sakupljači perja „ i „Dom za vješanje“ bili su leureati Cannesa. Da li zato što su se bavili Romima? Da li su ti izuzetni filmovi, koji su sigurno puno doprinijeli filmskoj umjetnosti, doprinijeli išta pozitivno i romskoj zajednici, ili su pak i nesvjesno učvrstili neke predrasude i stereotipe?
Ni traganje u drugom pravcu, na primjer iščitavanje iscrpnog članaka dr. sc. Danijela Vojka s Instituta za društvena istraživanja „Ivo Pilar„ u Zagrebu „O proučavanju Roma u hrvatskoj znanosti i kulturi ili postoji li hrvatska romologija„ (Historijski zbornik 2010. ) neće nam dati puno boljih rezultata. Ili točnije, pokazati će vrlo interesantan nalaz: da, moglo bi se kazati da hrvatska romologija postoji (relativno iznenađujuće impresivna bibliografija pisanja o Romima), ali teško je tu naći neku širu i dublju analizu vezanu za problematiku Roma i umjetnosti.
Olivera Katarina i Bekim Fehmiu u filmu “Skupljači perja (Foto: screeshot iz filam Skupljači perja)
Ako pođemo i trećim pravcem i na tragu onoga što pred kraj prošlog stoljeća eksperti označavaju kao promjenu pardigme u kulturnoj praksi te se uz jačanje civilnog društva otvaraju prostori kulturne demokracije za mnoga potisnuta socijalna, etnička, rodna, identitetska i sl. pitanja, kada su pak Romi u pitanju, taj novi kulturni okret i novi kulturni put, na našim prostorima (konkretno u hrvatskim okvirima) isto nam neće donijeti bogzna što, ali taj istraživački put ipak i nije tako beznadežan …
Ako romsku umjetnost pomalo i diskriminacijski ne reduciramo na estradnu glazbu i folklor (čije umjetničke potencijale ne treba podcjenjivati, ali ne uvijek i nekritički glorificirati…) otvaraju se i drugi značajni prostori i dosezi.
I to, naravno, ako prije svega želimo otvoriti pitanje i važnost Roma kao subjekta umjetnosti kao mogućih umjetničkih stvaraoca, sagledati umjetničke potencijale same romske zajednice, ali možda prije toga i to kako se uopće umjetnost danas bavi Romima (ili možda točnije i realnije zašto se ne bavi tom izazovnom društvenom temom).
ERIAC
Kada je 2017. godine uz podršku više međunarodnih institucija i europskih vlada u Berlinu otvoren Europski romski institut za kulturu i umjetnost (ERIAC) predsjednik Upravnog odbora Instituta Željko Jovanović, u jednom je intervjuu rekao:
„I pored velikih predrasuda prema nama, kultura i umjetnost su jedine oblasti u kojima se o nama govori na pozitivan način, kao o stvaraocima. Međutim, o nama kao narodu se i dalje piše, govori i prikazuju najgore stvari u medijima i javnom životu.“
Željko Jovanović
Odbacujući tezu da je pretenciozno osnivati romski Institut za kulturu i umjetnost u situaciji kada Romi gotovo svagdje imaju problema s elementarnim obrazovanjem, Jovanović smatra da pitanje umjetnosti i kulture jednog naroda nije pitanje kojem se prilazi nakon što su se riješili drugi problemi. Pitanje kulture Roma i kulture odnosa drugih prema nama je također dio rješavanja drugih problema. Nijedan narod nije čekao da riješi pitanje obrazovanja da bi se bavio svojim identitetom, kulturnim opstankom i razvojem, kao i odnosom s drugima.
A nema sumnje da je to težak, dug i mukotrpan put koji zahtjeva slamanje mnogih „mainstream“ barijera i predrasuda, realno vrednovanje površnog egzotizma i romantizma koje značajno prati temu romske umjetnosti ali i značajne promjene u samom romskom socijalnom pa i klturnoidentiteskom biću. No prije svega treba jasno naglasiti da su Romi tu još uvijek itekako marginalizirani pa i diskriminirani unatoč svojih značajnih potencijala pa ti potencijali najčešće ostaju tek puka floskula i fraza.
Ramiza Memedi (Foto: Lična arhiva)
„Romska zajednica je jako umjetnički talentirana. Jedini razlog što ih nema na umjetničkoj sceni je akademsko obrazovanje i društvena neprepoznatljivost talenta mladih Roma. U romskoj zajednici postoje talentirani glumci, likovni umjetnici, muzički umjetnici i dr. ali Rome blokira diskriminacija koja ih dovodi do getoizacije i asimilacije. A društvo je najviše upoznato s romskom glazbom koju inače obožavaju zaboravljajući da Romi imaju i drugih umjetničkih sposobnosti“, tvrdi Ramiza Memedi, predsjednica Udruge žena Romkinja „Bolja budućnost“ koja se intezivno bavi i kulturnim stvaralaštvom mladih Roma, te ističe kako u Hrvatskoj npr. nemamo poznatih Roma u kazališnoj, ili filmskoj umjetnosti, dok je situacija u drugim europskim zemljama bitno različita i puno bolja.
„UMJETNIČKA“ DISKRIMINACIJA
Kristijan Novak, kojega mnogi danas svrstavaju u vrh aktualne hrvatske književnosti, a koji je literarnu slavu i priznanja stekao upravo romskom temom odnosno romanom „Ciganin, ali najljepši“, ističući kako su romske teme u hrvatskoj literarnoj produkciji u velikoj mjeri zanemarene i marginalizirane (uz njegov roman tu je još i „Oblak boje kože“ Nebojše Lujanovića i tu priča faktički staje), a Romi najčešće tretirani kao „prolaznici“, usputni likovi, plošni i stereotipni, upozorava i na „težinu“ umjetničkog bavljenja romskim temama i potrebi umjetničkog angažmana samih Roma.
Foto: zagorje.com
„Kada kao nerom počneš pisati o likovima koji su na ovaj ili onaj način vezani za romske zajednice, imaš stotine mina na koje možeš nagaziti, o tome sam se osobno osvjedočio.“
A na pitanje da li je zaobilaženje, literarno i umjetničko ignoriranje romskih tema, uvjetno rečeno i neka „ umjetnička“ diskriminacija kao što se to događa i na drugim područjima, Novak odgovara:
„Ako pišeš o Romima, onda će te kad-tad optužiti da iskorištavaš i zarađuješ na tuđoj, u ovom slučaju, romskoj nesreći. Ako pak se ne piše o njima, onda je diskriminacija. Često ponavljam kako sam vrlo skeptičan spram svake ideologije, pa bila ona i ljudskopravaška, koja nameće bilo kakav imperativ umjetničkom djelovanju. Umjetnost, ako je odvažna, pronađe pravu temu i pravi put. Pišući prošli roman želio sam pisati o Romu ne kao o usputnom liku koji odradi svoju funkciju i nestane da ovi glavni likovi mogu odraditi svoje, nego ga staviti u centar. Prikazati njegovu genezu u svim dimenzijama, sa svim kontradikcijama, sa svim vrlinama i nedostatkom vrlina, od kojih neke imaju, a neke nemaju veze s njegovim etničkim backgroundom.“
Kristijan Novak (Foto: zabok.hr)
Objasnivši kako je pravi izazov pisati o romskoj zajednici, a ne upasti u egzotiziranje ili romantiziranje te da osobno nigdje kao u likovima Roma, zato što žive tako kako žive, Novak govori da nije imao prilike otići tako duboko u vlastite dvojbe i kontradikcije .
Novak posebno naglašava upravo problem pristupa romskim temama ističući pogubnost površnosti (bilo da se radi o negativnom bilo pozitivnom odnosu), jer se tako zamagljuju pravi problemi i njihovi uzroci, te često prikrivaju, ili iskrivljavaju teška pitanja života i funkcioniranja romskih zajednica kao što se stalno pogrešno generira i teza o Romima kao drugom i posebnom svijetu s kojima većina teško da može ostvariti puni suživot.
U razbijanju tih socijalnih, ali i umjetničkih kordona i prepreka, Novak se najviše od svega nada da će se uskoro pojaviti snažni glasovi spisateljica i spisatelja Roma, i nekako očekuje da će iz te pozicije pisati, osim o životu romskih zajednica i pojedinaca, upravo o „neromskim“ temama. To itekako treba ovom društvu, a s druge strane, to vidim kao pravi emancipacijski proces.
“Nešto se već lijepo događa u izvedbenim umjetnostima i to me jako veseli.”
UMJETNIČKA EMANCIPACIJA
Ali kavi su stvarno potencijali za to i može li aktualna romska socijalno-egzistencijalna situacija iznjedriti tako nešto. Novak ne samo da vjerujem u to, nego se i uvjerio na nekoliko svojih kratkih radionica kreativnog pisanja, na kojima su polaznici bili i Romkinje i Romi školarci.
„Ali jasno je da trebaju biti zadovoljeni nekakvi osnovni životni preduvjeti da bi se odrasla osoba bavila pisanjem. Pritom još jednom naglašavam – važno je da Romi pišu i pripovijedaju o sebi i svojim iskustvima u romskim zajednicama, ali je još i važnije da reflektiraju o cijeloj svojoj okolini. Tek ćemo tako dobiti važan glas u društvu, koji se neće autogetoizirati na isključivo manjinsku tematiku.“
No, ta umjetnička emancipacija naravno da najprije ide preko romskih tema i projekata i oni nesumnjivo potvrđuju spomenute umjetničke potencijale unutar romske zajednice koje treba tek razvijati. Kakvi su uvjeti za to, drugo je pitanje, no bar primjera pozitivne prakse – ima!
U Zagrebu je tako kroz suradnju romskih i neromskih kulturnih udruga (Udruga žena Romkinja „Bolja budućnost“, „Kultura nova“ i iDEMO Institut za demokraciju) pokrenut zanimljiv socijalno umjetnički projekt – TeatarR.
Ekipa predstave “Mi bi da se ženimo”
Više od godinu dana mladi romske zajednice u Zagrebu, pod vodstvom i mentoriranjem edukatora, učili su i radili na produkciji te osmislili i producirali živopisnu i veselu kazališnu predstavu pod naslovom „Mi bi da se ženimo“ koja je dobila i stručna priznanja te potaknula ideju o osnivanju pravog Romskog teatra.
Zbog niza razloga, kao što su i kulturna i socijalna, te do jedne mjere i jezična barijera, djeca i mladi iz romske zajednice uglavnom ne mogu sudjelovati, ili nedovoljno sudjeluju u kulturnim i umjetničkim aktivnostima i sadržajima i redovitim programima treninga, edukacija i usavršavanja na kulturno-umjetničkom području što je drugoj djeci puno dostupnije.
Zato je i cilj ovoga projekta bio unaprijediti mogućnosti uključivanja romske djece i mladih osoba, kao jedne populacije u izrazito nepovoljnom položaju u Republici Hrvatskoj te povećati njihovu kompetenciju u umjetničkom izražavanju jačajući njihove osobne vještine umjetničkog izraza i kreacije, kaže voditeljica projekta Ramiza Memedi.
A jedna od neromskih koordinatorica na projektu iz Udruge „Kultura nova“, Zvjezdana Bubnjar, podsjećajući kako su mladi Romi aktivno sudjelovali u stvaranju svih segmenata kazališne predstave (tekstu, scenografiji, režiji, glazbi, glumi) i pokazali ogromne umjetničke potencijale i bogati vrč talenata, kazala je da to što Roma nema više na kulturnoj sceni, razlog je što nisu dobili priliku.
Zvijezdana Bubnjar
„Sigurna sam da ih u Zagrebu ima za barem pet vrhunskih postava. Zato trebamo raditi na promociji kazališta, pozivati ih da dođu i da se okušaju. Oni kojima se svidi, ostat će. Velikim uspjehom smatram što su se naši glumci zadržali u kazalištu, što imaju nove ideje i što žele nastaviti s radom na novim predstavama. Po meni, romskih tema je premalo. Ta kultura ima toliko toga za pokazati i potrebno je samo iznaći model kako da se ona predstavi javnosti. Mi smo krenuli s modelom teatra i to se pokazalo punim pogotkom.“
A ništa manji pogodak ne čini se ni „RoUm“ koji je pokrenula Tamara Puhovski, ekspertica za startup projekte. Projekt je nastao kao simbioza socijalnog poduzetništva i umjetničkog dizajna. Faktički je pošao od skupljanja otpada, ali sada uz njegovu umjetničku obradu i dogradnju, pokazao veliki ne „sakupljački“, već romski umjetnički potencijal!
Na pitanje što je ovaj projekt donio romskoj zajednici, Tamara Puhovski kaže da je pravo pitanje što romska zajednica donosi projektu, a to je puno – posebno kada govorimo o mladim Romima i Romkinjama koji su se pokazali kao nadprosječno manualni i kreativni, po ocjeni i na oduševljenje umjetnika i stručnjaka koji su s njima radili tijekom naših proizvodnih radionica.
Izložba “Odbačeni” (Foto: rijeka2020.eu)
„Jako pazimo da ne održimo samo radionicu, dignemo nade i otiđemo već da generiramo stvarne mogućnosti, posebno za mlade Rome i Romkinje i to je vrlo težak posao. Upravo zato RoUm nije samo projekt već je i društveno poduzetništvo te mislim da ćemo nastaviti raditi na tome da zaposli i osnaži što je više ljudi u zajednici. Moj je dojam da su romske teme u umjetnosti kao i sami romi vrlo često nevidljivi i svedeni na negativne, ili pozitivne sterotipe, ali uvijek stereotipe.“
U okviru projekta je nedavno organizirana i izložba „Odbačeni“ koja kroz pitanja ekologije i konzumerizma, kritički progovara o suvremenom društvu, ali i osvješćuje problem romske zajednice koja je bila osuđena da se bavi otpadom iako od tog otpada može napraviti – umjetnost!
OČUVANJE KULTURNE BAŠTINE
Na tom tragu ništa manje zanimljiv nije ni projekt „Muzej osobne povijesti Roma“. Nositelj ovog jedinstvenog projekta je poznata producentska kuća FADE IN (Fantastično dobra institucija) iz Zagreba, koja se i do sada isticala sličnim projektima, a u partnerstvu s Romskim kulturno umjetničkim društvom Darda (RKUD – Darda) koji niz godina okuplja upravo mlade Romkinje i Rome nastojeći im usaditi ljubav i vještine za očuvanje i promicanje romske kulture, baštine i tradicije.
KUD “Darda”
Cilj projekta je bio educirati i razviti kreativne vještine mladih Romkinja i Roma te pokrenuti Muzej osobne povijesti Roma kao model održivog pristupa mladih kulturnim sadržajima i osvještavanju identiteta Roma. U sklopu projekta mladi Romi bi suvremenim medijskim sredstvima trebali početi bilježiti romsku povijest i tradiciju kako bi je sačuvali od zaborava ali i približili (neromskoj) široj javnosti. Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.
To je primjetno ne samo u romskoj zajednici, već i u širem javnom okruženju, pa tako neka ključna pitanja romske povijesti (i kulture) kao npr. Porajmos ili holokaust nad Romima u II svjetskom ratu (koji je po svojoj genocidnosti nije bio ništa manji od drugih), ostaju u velikoj mjeri prešućeni i potisnuti.
Projekt Muzej osobne povijesti Roma, naravno sve te ne može nadoknaditi, ali može potaknuti mlade Rome da se motiviraju, aktiviraju i uključe u istraživanje svoje povijesti i kulture, te da se možda neki od njih nastave sustavno i profesionalno time i baviti.
A mogući potencijal romske umjetnosti na svoj način vrlo interesantno ilustrira i dr. sc.
dr. sc. Ines Cvitković Kalanjoš
Ines Cvitković Kalanjoš, profesorica muzikologije na Sveučilištu u Zadru koja je prije dvije godine doktorirala na ljubljanskoj Univerzi temom „Mogućnosti upotrebe glazbe Roma u obrazovnom procesu u Hrvatskoj“. Polazeći od teze da su Romi najbrojnija transnacionalna manjina u europskom prostoru te da mogu biti važan čimbenik u određivanju kulturnih politika i provedbi obrazovnog procesa u kontekstu nacionalnih država, profesorica Kalanjoš je u tom kontekstu istraživala romsku muzičko-umjetničku baštinu na riječko-istarskom području.
Kao jedno od ključnih rezultata njenog istraživačkog projekta, profesorica Kalanjoš naglašava da je glazbu Roma moguće uvesti u obrazovni proces, te da se uz pomoć takvog pristupa može poboljšati kvaliteta odnosa Roma i neroma odnosno da specifična glazba Roma može doprinijeti ublažavanju rasnih stereotipa. Ocjenjujući da je romska glazba prihvaćena od strane većinskog stanovništva samo bi trebala biti vidljivija, a tome mogu pripomoći i sami Romi sa većim angažmanom u promoviranju svoje glazbe na mnogobrojnim glazbenim manifestacijama na kojima bi pokazali svoje sposobnosti. Ona pak upozorava da je tretman romskih tema u hrvatskoj umjetnosti vrlo mali, pogotovo u znanosti.
„Većina znanstvenika u Republici Hrvatskoj istražuju Rome sa društvenog, socijalnog ili obrazovnog aspekta, ali ne i sa umjetničkog gdje uistinu ima materijala za istraživanje“, zaključuje profesorica Kalanjoš.
MOĆ UMJETNOSTI?
A ta nevidljivost u inače insuficijetnoj umjetničkoj produkciji Roma i o Romima i postaje jedan od najvećih problema. Možda je to najizraženije upravo u filmskoj produkciji. Gledajući u europskim okvirima možete naći izuzetno zanimljivih i kvalitetnih filmova koji razornom kritičnošću razotkrivaju i pokazuju široko rasprostranjene oblike predrasuda i sustavne oblike diskriminacije i marginalizacije romskih zajednica ali i primjere uporne, žilave i osvješćene procese emancipacije unutar romske zajednice ( kao što je to slučaj i s hrvatskim dokumentarnim filmom „ Razred“ Vesne Ćudić), ali nažalost ti filmovi u pravilu završavaju samo na programima specijaliziranih filmskih festivala, uglavnom nedostupni široj publici.
Kristijan Novak (Foto: zagorje-international.hr)
A da li i kako umjetnost može uticati na život romske zajednice? Oni koji je poznaju i oni koji o njoj stvaraju poput Kristijana Novaka, kaže da baš i nije nešto siguran da književnost može mijenjati svijet. Napišete knjigu i to će pročitati ljudi koji čitaju knjige, dakle u stanju su reflektirati o sebi i okolini. Napravite kazališnu predstavu, time ste se isto obratili, ako ne istomišljenicima, ono barem relativno kulturnim ljudima…
„Da bismo poboljšali životne uvjete Roma u mnogim dijelovima zemlje, trebamo utjecati s jedne strane na centre moći, s druge strane na slojeve koji s kulturom veze nemaju, a kanaliziraju šovinizam. Nisam, dakle, siguran da umjetnost može mijenjati svijet, ali sam siguran da može ostvariti pomake u ljudima, dati im ideju, emociju, artikulirati nešto što sami nisu u stanju. Možda i dati hrabrosti da djeluju u svojoj okolini i svakodnevici …“
Zadnjih nekoliko godina postoje više organiziranih aktivnosti za podizanje svijesti građana u borbi protiv nasilja a posebno nad ženama. Nažalost, nasilja nad ženama postoi još uvijek. Iako nevladine organizacije i institucije rade i pokušavaju na više načina upozoriti i razviti proces zaustavljanja nasilja, ono još uvijek postoji i u porastu je.
Kada govorimo i nasilju, moramo reći da nasilje ne poznaje nacionalnost, boju kože a niti spol.
Kada je riječ o položaju Roma moram naglasiti da nemaju isti položaj. Oni su nepoželjni i uvijek postoji nešto protiv te zajednice. Svjedoci smo niz događanja ove godine koji su bili usmjereni protiv Roma. I dalje postoji veliki jaz što se svakodnevno produbljuje između Roma i ne Roma. Teško se Romi/Romkinje zapošljavaju, dalje postoje osobe bez riješenih osobnih dokumenata iako tu borave i više od 3 desetljeća. Bez riješenih osobnih dokumenata ne mogu ostvariti daljna ljudska prava koja su neophodna.
Brojni su problemi sa kojima se suočava romska nacionalna manjina ali kada je riječ o Romkinjama one su u dvostruko težem položaju u odnosu na muškarce, izložene dvostrukoj diskriminaciji i to na osnovu svoje pripadnosti Romskoj nacionalnoj manjini i na osnovu spola odnosno roda.
Veliki broj Romkinja nema formalno obrazovanje koje se traže na tržištu rada, ali iako ima neko od obrazovanja teško će doći do željenog zaposlenja. Određeni broj Romkinja preživljavaju od sakupljanja sekundarnih sirovina, rada na crno, preprodaje robe na cesti koje su svakodnevno maltretirane od strane komunalnih redara i policij, ili socijalnih primanja. Nedovoljno obrazovane i ekonomski ovisne Romkinje nemaju mogućnosti da prežive izvan svoje obitelji.
Nasilje nad ženama, posebno obiteljsko nasilje, je duboko ukorijenjen i široko rasprostranjen društveni problem. Romska zajednica živi tradicionalno u patrijarhalnom društvu. Od žena se očekuje da ne govore o nasilju sa kojim se suočavaju jer je to „njihova sramota i njihov problem.“ smatrajući je nesposobnom. Smatra se da su žene odgovorne za održavanje i brigu u obitelj, te da treba trpiti bračne „probleme“ i ostati u braku zbog djece. Razloge za ne prijavljivanje i obraćanje sudu Romkinje najčešće navode strah od nasilnika, zatim osjećaj sramote da prijavljuje svog partnera jer živi s njime i imaju zajedničku djecu, a i nedostatak finansijskih sredstava.
Ako potražimo od nadležnih institucija koliko ima prijavljenih slučaja nasilja nad Romkinjama u obitelji , dobit ćemo odgovor da institucije ne vode slučaje po nacionalnosti. Nadležne institucije nemaju statistike niti istraživanja o problemu nasilja nad Romkinja ili nasilja u obitelji. Romkinje su naročito ugrožene zbog široko rasprostranjenih predrasude da je nasilje nad ženama dio romske kulture što mnogima je to prihvatljivo posebno državnim institucijama koje ovo pitanje ne prihvaća ozbiljno. Odgovarajuće institucije su propustili da uspostave adekvatnu suradnju i sustav podrške i pomoći, da Romkinje koje su preživjele nasilje, naročito nasilje u obitelji, da ih se ohrabri i osnaži da razumiju i traže svoja prava na život bez nasilja kroz postojeće institucije i zakone. Postoje nekoliko slučajeva da su nasilnici osuđeni zbog počinjenog nasilja nanošenja izrazito teških i po život opasnih tjelesnih povreda kada ode liječniku i oni pozovu policiju, u slučaju silovanja ali još uvijek nedovoljno i netransparentno.
Dodatan problem za Romkinje je i mali broj organizacija koje se bave pravima Romkinja, a naročito pravima Romkinja na život bez nasilja i diskriminacije. Romkinje liderice i njihove organizacije nisu uključene niti su njihovi stavovi ispoštivani kod izrade zakona i politika naročito kada govorimo o politikama rodne ravnopravnosti ili politka za brorbu protiv nasilja nad ženama.
Ovogodišnja dobitnica nagrade za životno djelo „Šaip Jusuf“, koju svake godine SRRH „KALI SARA“ dodjeljuje povodom Svjetskog dana romskog jezika, dugogodišnja je aktivistica, predsjednica Udruge „Bolja budućnost“ te urednica istoimenog časopisa, Ramiza Memedi.
Svoj rad službeno je započela 1999. godine kada je nakon posjete romskim naseljima zajedno s nekoliko kolegica osnovala Udrugu žena Romkinja Hrvatske „Bolja budućnost“ te se susrela s izazovima u vremenima kada romska zajednica još uvijek nije imala na raspolaganju različite programe niti strategije za poboljšanje uvjeta života u istoj.
Naselja su bila bez uređene infrastrukture, bez vode, struje, ljudi bez uređenog statusa, bez zdravstvenog osiguranja, djeca nisu bila upisana u matične knjige rođenih, de facto oni su tu, ali kao da uopće ne postoje. Roditelji nisu mogli djecu upisati u osnovnu školu bez važećih dokumenata, a djeca nisu posjedovala niti rodni list. Prvo smo krenuli s upisom djece u matične knjige rođenih, a da su djeca rođena u Republici Hrvatskoj svjedočila su po dva svjedoka. Istovremeno smo radili i na tome da njihovi roditelji dobiju važeće hrvatske isprave s obzirom da su imali samo stare dokumente bivše Jugoslavije.
Vlada Republike Hrvatske je 2003. godine donijela Nacionalni program za Rome, a u okviru Desetljeća za uključivanje Roma i Akcijski plan obrazovanja Roma koji obuhvaća sve razine obrazovanja, počevši od predškolskog obrazovanja pa do obrazovanja odraslih u koje se i UŽRH „Bolja budućnost“ uključila.
Iz djetinjstva mi je ostala u sjećanju obaveza svakog djeteta koje je do 7. godine moralo krenuti u osnovnu školu jer bi u protivnom roditelji platili kaznu. Dijete je bilo u školi sve do navršene 15. godine što u Republici Hrvatskoj nije bilo slučaj. U radu sam se vrlo često susretala sa službenicima raznih državnih institucija koji su govorili da je romska tradicija ne slati djecu u školu bez obzira na Zakon o obveznom osnovnoškolskom obrazovanju. Taj dio mi je najteže padao jer nije dio romske tradicije ne ići u školu niti dogovarati izvanbračnu dječju zajednicu.
Memedi se nakon završene više ekonomske škole susrela s diskriminacijom pri zapošljavanju pa je dugo godina pokušavala pronaći posao na Kosovu, gdje je živjela, ali i u Zagrebu. Nadajući se da će joj dodatno obrazovanje olakšati pronalazak posla naknadno završava tečaj daktilografije te 1998. studij Pedagoških znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Nakon dugogodišnjeg rada s Romkinjama mogu tvrditi da iste nisu dovoljno uključene u javni društveni život. Njihova nesamostalnost proizlazi iz ekonomske zavisnosti o partneru, a sama romska zajednica nije ekonomski osnažena kako bi mogla zaposliti sve veći broj Roma i Romkinja. Projekt “Bolja perspektiva žena Romkinja na tržištu rada“, na kojem sam bila partner, bio je namijenjen ženama sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem ili bez obrazovanja, a na poziv se javilo puno žena sa završenom srednjom školom jer su se nadale da će kroz projekt lakše pronaći posao. Nažalost, projekt je završio, a one su i dalje ostale u evidenciji nezaposlenih. Romkinje su diskriminirane i unutar svoje zajednice, ali i šireg društva, i kao žene i kao pripadnice nacionalne manjine. Moje pitanje je koliko je obrazovanih Romkinja zaposleno u javnim društvenim institucijama? One su državljanke Republike Hrvatske i prema Ustavu, ravnopravne građanke u društvu.
Udruga „Bolja budućnost“ je nedavno, zajedno s udrugama Kultura Nova i iDEMO – Institutom za demokraciju, izvela predstavu “Mi bi da se ženimo” koja je jedan od produkata projekta Teatar R. Predstava prati život dvoje mladih Roma od njihovih zaruka pa do vjenčanja, a na projektu je bilo uključeno više od četrdeset Roma i Romkinja.
Rad na predstavi nam nije bio težak zadatak. Lako je raditi s ljudima u koje imate povjerenja, a kroz pripremu predstave sastavljen je tim od Roma i ne-Roma koji su korištenjem improvizacije sami osmislili koncept predstave. Mi smo bili prisutni samo da ih usmjerimo i podržimo.
Predstava je premijerno izvedena u lipnju ove godine u Zagrebu, a Udruga je osim kroz umjetničku sekciju aktivna i u području medija. UŽRH “Bolja budućnost” nakladnik je istoimenog časopisa čija redakcija broji tri stalna novinara te vanjske suradnike i volontere.
Sam rad na manjinskom mediju je izazov, a još više kada želite da isti medij stvori pozitivnu promjenu u vašoj zajednici. Pratili smo i prosvjede koji su se održali u Međimurju i Zagrebu, a koji su bili usmjereni protiv Roma. Problemi se mogu jedino riješiti sustavno odnosno ukoliko institucije pokažu dobru volju za rješavanjem i prevencijom istih.
