Odustajanje nije opcija

/in , /by

Priča Đulijane Ramić iz Bijeljine: Odustajanje nije opcija

Ova djevojčica želi pozitivnu promjenu za sebe i primjer je da ne postoje opravdanja za neuspjeh

Đulijana Ramić ima 15 godina, učenica je četvrtog razreda OŠ ”Jovan Dučić” u Bijeljini. Razlog zbog kojeg je ova petnaestogodišnjakinja tek četvrti razred, jeste često napuštanje škole. Od 2014. godine, njena porodica je nekoliko puta pokušavala da dobije azil u Njemačkoj, ali su nakon posljednjeg neuspješnog pokušaja, konačno odustali.

Kada su se Ramići konačno vratili u Bijeljinu, Đulijana je htejla da se vrati u školu. Kaže da joj je bilo veoma teško da se uklopim.

“Nisam mogla da pratim nastavu. Puno sam propustila. Zaostajala sam u odnosu na drugu djecu”, rekla je Đulijana za portal Udar.

Ono što je pozitivno u ovoj priči, jeste da je učiteljica, Branka Mišić, Đulijani posvetila veliku pažnju i radila sa njom na tome da nadoknadi izgubljeno gradivo.

Kaže da je razred odmah prihvatio i da je vrlo uspješno nadoknadila propušteno gradivo. Prvo polugodište u ovoj školskoj godini, završila je sa vrlo dobrim uspjehom i primjernim vladanjem.

“Đulijana je jako bistra i draga djevojčica, iako je starija od svojih drugara, ona je prihvaćena od strane djece. Radila sam sa njom da bi mogla savladati gradivo, što je i uspjela. Ona je dobra i sa malo više truda, mogla bi imati i bolji uspjeh. Inače je vrlo je uredna i precizna djevojčica”, rekla je učiteljica Mišić.

A Đulijana kaže da jako voli da pleše i pjeva, te zbog toga često učestvuje u školskim predstavama. Pored toga, veoma je talentovana za fudbal, te je čak i trenirala neko vrijeme.

Kad završi osnovnu školu, plan joj je da upiše školu za frizere, jer kaže da joj to “ide od ruke”.

Inače, Đulijana i njena mnogobrojna porodica, žive u tuđoj kući i vrlo lošim uslovima. U kući nema struje, vode, a kamo li osnovnh uslove za održavanje higijene. Njena majka Rabija, svjesna je da dijete ne može u takvim uslovima živjeti i pohađati školu, ali bez obzira na sve, Đulijana u školu odlazi vrlo uredno.

“Mi smo morala odlaziti sa porodicom van granica Bosne i Hercegovine, samo da bi uspjeli porodici  da obezbjedimo osnovne uslove za normalan život”, kaže Rabija.

Prvi put su otišli još 2014. godine, ali su nakon nekoliko puta prestali i definitivno se vratili u Bijeljinu.

“Sada skupljamo karton i sekunadrne sirovine. Od toga živimo i jedino od toga zarađujemo novac. Sada je i to teško raditi. Ne možemo sakupiti dovojno kartona, jer se sva naša populacija bavi time.
Sve je manje kartona i jako jeftin, tako da se malo može zaraditi”, objasnila je Rabija.

Ova porodica se nada da će uskoro riješiti makar stambeno pitanje, jer su se prijavili na Konkurs socijalnog stanovanja

Na kraju, vraćamo našoj Đulijani. Nakon onoga što je prošla u prethodnom period i onoga što prolazi danas, svojim vršnjacima, ali i njihovim roditeljima, poručuje da budu vrlo odlučni i da je najbitnije da idu redovno u školu i da se, bez obzira na sve, uvjek bore za svoja prava.

Ova djevojčica želi pozitivnu promjenu za sebe i primjer je da ne postoje opravdanja za neuspjeh.

(portal-udar.net)

 

IDENTITET I DISKRIMINACIJA

/in , /by

Čija je država? U demokraciji ne bi trebalo biti dvojbe: država pripada narodu. Istina, mnogi će na to odmah prigovoriti da se ‘narod’ efektivno pojavljuje na sceni samo kad su izbori, a inače je, po čitave četiri godine, ‘raspušten’, onako kako je (na mnogo kraće vrijeme) raspušten parlament kad mu istekne mandatni rok. Ali dobro, uzmimo da u demokraciji ono ‘demos’ ipak nešto znači, i da mu neku vlast ipak daje to što se direktni nosioci vlasti moraju bojati da im za četiri godine ne iskaže nepovjerenje. Ali, tko je narod? Ustav države u kojoj živimo kaže da je ona “nacionalna država” jednog naroda, hrvatskoga, ali da pripada i (taksativno nabrojenim) nacionalnim manjinama. Ujedno, ona pripada i građanima (i građankama). Njihov suverenitet, dakle njihovo pravo da u krajnjoj liniji odlučuju o državi kao političko zajednici, neotuđiv je, neprenosiv, nedjeljiv itd.

U malo odredbi koje smo samo ukratko naveli krije se više dilema nego jasnih odgovora. Što znači “nacionalna država”, koja je pripisana samo jednom ‘narodu’? Ako je i država nacionalnih manjina, što onda znači da njima nije “nacionalna”? Kako je to suverenitet građana neprenosiv ako ga najviše svake četiri godine, ponekad i češće, na izborima prenose na zastupnike (i poneku zastupnicu) i vladu koju oni izaberu? I moraju trpjeti propise i mjere te vlade čak i ako već nakon pola godine, godinu zaključe da je ne podržavaju? Ako je suverenitet pak nedjeljiv, kako to da ga se dijeli s raznim međunarodnim asocijacijama čija je Hrvatska članica, i čije se norme obavezala provoditi? A u svjetlu one odredbe o “nacionalnoj državi”, čiji je suverenitet – one posebne (hrvatske) nacije uz koju je ta odredba vezana, ili se dijeli između nje i nacionalnih manjina, ili pak pripada naprosto građankama i građanima bez obzira na etnonacionalnu pripadnost (što se također može – i treba – zaključiti iz ustavnih odredbi)? I tako dalje, i tako dalje…

Moglo bi se jednostavno odgovoriti da mnoge od tih i sličnih odredbi, bilo onih u Ustavu, bilo u drugim svečano proglašenim dokumentima, ionako nisu egzaktan opis postojećih odnosa nego služe, onako, pomalo i kao ukras. Praktično političko funkcioniranje traži ograničavanje mnogih odredbi koje se ističe u svečanim prilikama, ali nisu baš upotrebljive za stvarni život. Baš kao što i sama politika traži mnoge ustupke u odnosu na neki čistunski moral. Da, tako je to u životu, ali ako želimo tom životu dati jednu određenu kvalitetu, onda pravne norme ne možemo prepustiti toj puko ukrasnoj funkciji, a u zbilji se ponašati kao da ih nema. Jer pravo u osnovi znači da važe neke norme koje štite slobodu svakoga i važe jednako za sve. Ta ‘kvaliteta’ života, koju zovemo ‘vladavina prava’, nije prirodno ili po tradiciji dana sama od sebe; nju treba uspostaviti, zajamčiti, i stalno se boriti da ostane na snazi. Inače bi društveni odnosi bili naprosto prepušteni sili i moći, vladavini jačih i ničim ograničenoj patnji slabijih, koji se nekako uvijek nađu u većini.

No, nije dobro ni ako većina neograničeno vlada. Jer najmanja manjina, koja unatoč svojoj slabosti i zanemarivoj veličini, ipak treba biti slobodna jest svaki pojedinac i pojedinka. Bez pravne zaštite, većina bi je mogla zgaziti, i lako se može dogoditi da navodna vladavina većine pređe u totalitarnu vlast nad gotovo svim pojedinkama i pojedincima. Kao što se i događalo ne samo u davnim povijesnim razdobljima nego i u modernom dvadesetom stoljeću, a vidimo kako se i u nekim današnjim državama, čak i članicama tako napredne asocijacije kao što je Evropska Unija, vlastodršci hvale kako razvijaju “iliberalnu” – dakle neslobodnu – “demokraciju”.

IDENTITET PROTIV RAVNOPRAVNOSTI

Koliko s tim imamo problema u Hrvatskoj može se raspravljati, ali imamo i drugi (također ne samo ‘naš’) problem: odnos većine i manjine u etničkom (‘nacionalnom’) smislu i pitanje diskriminacije. Kao što ukazuje i pitanje koje smo samo kratko dotaknuli – određenje države kao “nacionalne” – državi se ne pripisuje samo moderno demokratsko određenje po kojemu je ona politička zajednica svih državljanki i državljana (građana). Njoj se pridaje i poseban kolektivni identitet, u kojem ni narod ne znači isto što i demos, nego ima hrvatski atribut. Dobro znamo koliko je u proteklim decenijima, pa i u posljednjih sto i više godina bilo sukoba koji su se vrtjeli oko tih kolektivnih ‘identiteta’, i kako je u određenim razdobljima i glava na ramenima ovisila o tome ‘kamo pripadaš’ u tom rasporedu zamišljenih zajednica. Nekada se stradalo zato što si Hrvat, a nekada zato što to nisi. Nekada i jedno i drugo istodobno.

Zbog toga nije više potrebno posebno dokazivati da je u državi koja već više od 40 godina (da, još od ustava donesenog u socijalizmu) nosi hrvatski atribut potrebna zaštita manjih ‘zajednica’ od etničke diskriminacije. Pa ipak, to se pitanje uvijek iznova pojavljuje. Prvo, zbog toga što norme koje pružaju takvu zaštitu – kako se redovno priznaje – nisu isto što i stvarni život, to jest, potrebno je još mnogo napora i dorađivanja da ih se zaista provede. No iza toga čuči i drugi, važniji razlog – što većina i dalje pokazuje tendencije diskriminiranja. Srećom, nemamo više posla s oružanim sukobima u kojima je ugrožen i sam život, ali i dalje postoji nešto što bi nakon gotovo triju desetljeća života u državi koju Hrvati (i Hrvatice) smatraju ‘svojom’ trebalo biti čudno: da većinska etnička zajednica (koju se krivo naziva nacijom) i dalje pokazuje potrebu da se potvrđuje u svojem ‘identitetu’, da se brani od zadiranja u svoj suverenitet, ukratko – da se ponaša kao da je ugrožena manjina. A kad je neka skupina ugrožena, prije treba očekivati agresiju nego toleranciju prema drugima.

Kada se govori ovako u kolektivnim odrednicama, o ‘zajednicama’ kao političkim subjektima, treba biti jasno da nismo precizni već se izražavamo u metaforama. Nema sumnje da, kada se kaže “Hrvati (ili Romi, Austrijanci, Srbi…) čine ovo ili ono”, ne govorimo o skupini u kojoj tako postupa svaki Hrvat i Hrvatica. Ne znamo čak ni da li tako postupa (ili misli) većina. Ali u javnosti zapažamo da u ime takvog kolektivnog ‘identiteta’ nastupaju neki pojedinci i skupine koje nisu bez utjecaja, a ne čuje se jednako jake ili jače glasovi koji izražavaju drukčije stavove. Ovi koje se čuje svako malo dođu i do ekstrema, poput Ruže Tomašić koja jasno poruči nehrvatima da su u ovoj državi samo gosti, ili skupine vucibatina koja silom nametne ‘pravilo’ po kojem pismo jedne manjinske etničke zajednice (ćirilica) nema pravo javnosti u cijeloj jednoj regiji (vukovarskoj, a po svoj prilici ni u državi). I što se dogodi? Autorica izjave o ‘gostima’ bude izabrana kao nacionalna zastupnica u Evropskom parlamentu, a vukovarskim vucibatinama priznaje se dostojanstveni status ‘branitelja’ čije se stavove uvažava kao ozbiljne i relevantne.

DOKLE SEŽE KOLEKTIV?

Zbog toga – što u većinskom dijelu društva prevladava taj stav kolektivnog ‘identiteta’ koji stalno valja braniti – još veću težinu ima pitanje ravnopravnosti onih s manjinskim ‘identitetima’. Bilo da se u (većinskoj) javnosti te identitete gleda kao konkurentske, bilo da ih se pripisuje populaciji koja se na taj način jedva uopće konstituirala. Među prve – ‘konkurente’ – spadaju, dakako, Srbi, u određenom razdoblju Bošnjaci, Slovenci ili još neki, ovisno o političkoj konjunkturi, a potonji su prije svega Romi. Za razliku od mnogih drugih, Rome se ni u nacionalističkoj vizuri nikada nije vidjelo kao neprijatelje koji ugrožavaju većinsku ‘naciju’ i njenu državu, simbole i slično. Ali ih se uvijek guralo na marginu, odbijalo priznati kao legitiman dio društva, tjeralo sve do potpunog socijalnog isključenja. Njihova sudbina pokazuje da ne moraš nekoga ni simbolički ugrožavati da bi te smatrao neprijateljem ili nepoželjnim strancem.

Za razliku od drugih etničkih manjina, za Rome ne postoji negdje izvan Hrvatske neka druga država u kojoj većina govori njihov jezik, historijski pamti povijesne tradicije, održava institucionalnu podlogu njihove kulture i obrazovanja. Nitko im izvana ne pruža materijalne resurse i političku potporu u nošenju sa životnim tegobama i zajedničkom zaštitom prava. I ne samo u Hrvatskoj; Romi su najveća evropska etnička manjina, upravo zbog toga što nijedna država nije ‘njihova’. Tako se ipak događa da izvana dolazi barem neka vrst podrške – iz evropskih standarda zaštite prava, jer problemi romske manjine nisu samo nacionalni, pa ih se na nadnacionalnoj razini primjećuje i rješava bolje nego u mnogim pojedinačnim nacijama.

No, u mnogim programima i mjerama kojima se nastoji prevladati tešku socijalnu isključenost velikog dijela romske populacije kriju se i novi problemi. Da bi se poboljšalo položaj populacije koja je istodobno i siromašna, i isključena iz ekonomskog života (nezaposlena, preživljava od djelatnosti koje nisu sistemski priznate…), i slabije obrazovana, i živi u lošim i nezdravim uvjetima, mora se prisustvo te populacije u cjelokupnom društvu i priznati i prepoznati. Između ostaloga, to znači i da javne službe i državne institucije moraju prikupljati podatke koji govore o socijalnom, ekonomskom, obrazovnom, zdravstvenom… stanju Roma u Hrvatskoj. Jedna od najpoznatijih poteškoća pri tome jest to što se mnogi među samim Romima i Romkinjama ne deklariraju kao Romi, bilo zbog toga što nisu upoznati s programima potpore romskoj manjini, bilo zbog toga što ne vjeruju u njihovu djelotvornost ili korisnost, bilo zbog općeg (nažalost realnog) lošeg iskustva s odnosom šireg društva spram Roma.

Tako i mnoge konkretne mjere izazivaju dvojbu. Primjerice, da bi se poboljšalo uključivanje djece Roma u predškolski i školski odgoj i obrazovanje, trebalo bi znati kolika je ukupno romska populacija, koja je njena demografska struktura i koliki je njen dio u dobi kada treba pohađati vrtiće i škole. Kako to znati kad se i dalje, po mnogim procjenama, manje od polovice Roma u Hrvatskoj tako izjašnjava (da ne ulazimo i u konkretnije probleme, poput registriranja novorođene djece, rješavanja pitanja državljanstva itd.)? Kada se nedavno saznalo da se u prikupljanju podataka o obrazovanju institucije ne oslanjaju samo na iskazanu etničku pripadnost nego i na procjene stvarne društvene smještenosti u romsku ‘zajednicu’, to je među onima koji brinu za ljudska prava izazvalo zabrinutost koju logično izaziva svako etničko ‘profiliranje’ koje ne počiva na vlastitom slobodnom izjašnjavanju. Na taj se način podatke (i ne samo u obrazovnim resoru) prikuplja već više od desetak godina, pa to dosad nije dovelo do nekih pojačanih diskriminatorskih postupaka, a moglo bi se reći da su barem neki podaci bolji od nikakvih. (Suprotan je primjer zdravstvo, u kojem se formalno drže toga da svi imaju pravo na zdravstvenu zaštitu bez obzira na etničku pripadnost, a u praksi nema nikakve kontrole nad time da li se Rome ipak diskriminira.) Ipak, podaci prepušteni procjenama, bez standardizirane metodologije, nisu dovoljno pouzdani. K tome, sve dok oni ovise o angažmanu pojedinih službenika i službenica, oni neće biti ni dovoljno ujednačeni po svim resorima, odnosno područjima života u kojima su Romi barem indirektno diskriminirani. Obavezu unapređenja prikupljanja podataka jasno je definirala Nacionalna strategija za uključivanje Roma, ali o konkretnim rezultatima zasad ne znamo ništa.

 Piše: Srđan Dvornik

MINISTARSTVO ĆE SUFINANCIRATI PREDŠKOLSKI ODGOJ ROMSKE DJECE

/in , /by

Pripadnici romske nacionalne manjine čija djeca pohađaju predškolski program, odnosno vrtiće, mogu biti oslobođeni plaćanja predškolskog odgoja za svoju djecu. Sukladno Nacionalnoj strategiji za uključivanje Roma, predškolske ustanove moći će podnijeti Ministarstvu zahtjev za sufinaciranje odgoja djece romske nacionalnost.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja sufinanciraće preškolski odgoj djece pripadnika romske nacionalne manjine, odnosno sufinanciraće cijenu roditeljskog udjela u cijeni programa predškolskog odgoja u predškolskim ustanovama koje su osnovane od strane jedinica lokalnih i područnih samouprava.

Pri donošenju ove odluke Ministarstvo se pozvalo na Nacionalnu strategiju za uključivanje Roma za razdoblje 2013. do 2020. godine i Akcijski plan provedbe nacionalne strategije 2013. – 2015. godine. Kako je Akcijski plan za provođenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma istekao prije više od dvije godine nije jasno radi li se o naknadnom izvršenju obveza iz Akcijskog plana za razdoblje do 2015. godine ili o neposrednoj primjeni Nacionalne strategije. U svakom slučaju provođenje ove mjere u okolnostima u kojima ne postoji Akcijski plan za provođenje Nacionalne strategije može poslužiti primjerom drugim državnim tijelima koja su, u očekivanju Godota zvanog Akcijski plan za provođenje Nacionalne strategije prestale ili značajno usporile aktivnosti na provođenju Nacionalne strategije za uključivanje Roma.

Kako se navodi u dopisu Ministarstvo pretpostavlja da „sve predškolske ustanove koje podnose zahtjev poštuju načela integracije pripadnika romske nacionalne manjine u mješovite skupine djece sukladno odgojno-obrazovnoj politici“ što otvara niz pitanja.

Postavlja se pitanje hoće li i kako Ministarstvo utvrđivati poštuje li predškolska ustanova koja im se obratila s zahtjevom za sufinanciranje prethodno spomenuta ”načela integracije”. Posebno je to zanimljivo pitanje u svjetlu činjenice kako u popisu dokumenata koje predškolske ustanove trebaju dostaviti uz zahtjev nema zahtjeva da se dostave dokaz o ispunjavanju ”načela integracije” pa čak ni zahtjev da se dostavi obvezujuća izjava odgovorne osobe ustanove u kojoj se potvrđuje ispunjavanje ”načela integracije”.

Drugi set pitanja koji ovakva objava otvara su pitanja načelnog karaktera o tome kako točno glase ”načela integracije” čije poštovanje od strane predškolskih ustanova pretpostavlja Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Postavlja se i konkretno pitanje koji je najveći broj odnosno postotak romske djece u jednog grupi u predškolskom odgoju kako bi se takva grupa smatrala integriranom tj. grupom čiji sastav ispunjava ”načela integracije”.

KAKO PODNIJETI ZAHTJEV ZA SUFINANCIRANJE

Prema objavi Ministarstva zahtjev za sufinanciranje podnosi predškolska ustanova, odnosno dječji  vrtić u koji su integrirana djeca pripadnici romske nacionalne manjine i to odvojeno za dva razdoblja – od 1. siječnja do 31. kolovoza tekuće godine i od 1. rujna do 31. prosinca tekuće godine. Zahtjevi se upućuju Ministarstvu znanosti i obrazovanja poštom i trebaju sadržavati:

  1. popis djece polaznika po spolu/naznačiti braću ili sestre/ za koje se traži sufinanciranje;
  2. izjavu odgovorne osobe ustanove da je obavijestila roditelje polaznika o sufinanciranju roditeljskog udijela te izjavu da neće teretiti roditelje polaznika za plaćanje roditeljskog udjela koji pokriva Ministarstvo znanosti i obrazovanja;
  3. dnevno trajanje programa u koji su uključena djena na koje se zahtjev odnosi
  4. mjesečnu cijenu roditeljskog udjela koju roditelji pripadnici romske nacionalne manjine ostvaruju prema odluci o mjerilima i kriterijima za sufinanciranje ekonomske cijene u programima predškolskog odgoja, a koju donosi gradsko, upravno, odnosno općinsko vijeće na području ustanove predškolskog odgoja;
  5. zahtjevu za sufinanciranje obavezno treba priložiti navedenu odluku iz točke 4.

Privatni vrtići koje pohađaju djeca pripadnici romske nacionalne manjine uz navedeno u prethodnim točkama prilažu i rješenje o odobrenju za rad koje izdaje županijski ured odnosno ured Grada Zagreba nadležan za poslove odgoja i obrazovanja.

Novi iskoraci u međimurskom školstvu

/in , /by
Pomoćnik ministrice znanosti i obrazovanja sa županom o novim iskoracima u međimurskom školstvu

U službenom posjetu Međimurskoj županiji boravili su danas Momir Karin, pomoćnik ministrice za odgoj i obrazovanje te Vera Šutalo, voditeljica službe za rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Tom su prigodom odradili radni sastanak sa svojim domaćinom Matijom Posavcem i suradnicima u Maloj vijećnici Međimurske županije s naglaskom na ključne teme razgovora, mrežu dječjih vrtića na području Međimurja, prijava na natječaj ministarstva za opremanje škola, ali i činjenice kako će Međimurje skoro dobiti svoje centre kompetencija.

Istom su nazočili i predstojnik Ureda državne uprave u Međimurskoj županiji Branimir Posavec uz voditeljicu Službe za društvene djelatnosti Nives Kolarić Strah, pročelnica Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb Međimurske županije Sonja Tošić Grlač, predstavnici Grada Čakovca, zamjenik gradonačelnika Zoran Vidović i pročelnik Upravnog odjela za društvene, protokolarne i europske poslove gospodin David Vugrinec, ravnatelj Županijske bolnice Čakovec Robert Grudić, zamjenica ravnatelja Sandra Oslaković i pomoćnik za sestrinstvo Neno Škvorc, te ravnateljica Dječjeg vrtića „Cipelica“ Čakovec Gordana Šoltić Siladi.

Pomoćnik ministrice: „Iz međimurskog predškolskog sustava ostale sredine mogu učiti“

Kako je istaknuo međimurski župan, naglasak posjeta pomoćnika ministrice stavljen je na jedan novi standard, otvaranja dječjeg vrtića u krugu Županijske bolnice Čakovec kojoj je Međimurska županija osnivač, a koji bi bio namijenjen za zaposlenike zdravstvenih ustanova. „Ima puno razloga i prednosti zašto je to dobro i korisno, ne samo za okolicu grada Čakovca, već i za cijelu županiju, ali i za naše liječnike kojima bi olakšali rad, te odluku da ostanu u Međimurju“, objasnio je Posavec, dok pomoćnik ministrice dodao da ovakvi inovativni i jedinstveni projekti itekako imaju podršku resornog ministarstva. „To je nešto što bi  trebalo biti za primjer drugim sredinama kako se predškolski odgoj treba organizirati. Znate da je upravo predškolski odgoj naznačen kao vrlo bitna komponenta zbog toga što upravo roditelji koji napuštaju našu zemlju, naglašavaju da treba drugačije organizirati naš predškolski odgoj. U Međimurju se i to mijenja, uz sva ulaganja i projekte koje imaju u obrazovanju“, naglasio je Karin, ali i dodao da se Međimurska županija pokazala kao odgovorna i aktivna u svim segmentima vezanima za odgoj i obrazovanje, posebice kroz prijave na projekte i suradnju. „Često dolazimo u neku županiju da pomognemo, ovdje možemo čak i nešto naučiti, kako se brine o svojoj djeci i kako se brine o sustavu. Stoga mi je uvijek drago da ja koji dolazim iz druge sredine iz razine ministarstva mogu vaša iskustva prenijeti na neke druge sredine“, zaključio je. „Svjesni smo potrebe za vrtićem i kadrovske situacije, te da moramo napraviti vrtić, da složimo jednu dodatnu vrijednost zaposlenicima da žele ostati raditi u našoj ustanovi, ali i u Međimurju. Tako je krenula inicijativa da u sklopu bolnice imaju mogućnost smještaja djeteta predškolske dobi, to moram reći da je prva inicijativa u Hrvatskoj što se tiče javnih ustanova i formiranja vrtića“, dodao je na temu ravnatelj bolnice.

6 međimurskih škola u eksperimentalnom programu „Škola za život“

Iskorištena je prilika da se istakne i doprinos Međimurske županije, odnosno osnovnih i srednjih škola čiji je Županija osnivač, u uključenju u eksperimentalni program „Škola za život“. U tom će programu na razini Republike Hrvatske biti oko 60 škola, a Međimurska županija činit će 10% novog programa s aktivnom prijavom i sudjelovanjem 4 osnovne i 2 srednje škole. „U tom programu sudjeluju učenice i učenici, ali i njihovi profesori, s kojima se radi na način da ostanu motivirani, da im se osigura korisnije i suvislije obrazovanje koje će ih osposobiti za svijet rada i spremiti za život. To podrazumijeva i dodatno opremanje škola, besplatni internet, učenicima osigurava tablete, dakle sve u svemu stvaranje škola za 21. stoljeće, jednog potpuno novog sustava obrazovanja, uz ulaganja u kadrove kao i u trenutno stanje škola kao institucija. Iz Međimurja su se prijavile osnovne škole iz Murskog Središća, Donje Dubrave, Orehovice i Svete Marije te Gospodarska škola Čakovec i Srednja škola Prelog“, objasnio je međimurski župan i istaknuo nadu kako će upravo sve prijavljene škole napredovati novim programom, te dodao da se očekuje novi zakon o odgoju i obrazovanju i zakon o strukovnom obrazovanju koji Međimurju daje dvije nove mogućnosti, jedna je da se prijave na natječaj novi centri kompetencija, za informatiku, ugostiteljstvo i turizam, te stvore uvjeti da se nastavi s izgradnjom OŠ Pribislavec za što su već osigurana sredstva u državnom Proračunu. Ujedno Međimurje čeka odobrenje projekta metalske jezgre vrijednog 36 milijuna kuna koji je u posljednjem stadiju evaluacije.

Nakon odrađenog sastanka, delegacija je posjetila dječji vrtić koji će provoditi redoviti program predškolskog odgoja u prostorijama Županijske bolnice Čakovec, ali i Županijsku bolnicu Čakovec.

(mg)

Autor :

Ja sam mlada samohrana majka iz Romskog naselja

/in , /by

Ivana Stanković: Ja sam mlada samohrana majka iz Romskog naselja, zahvalna sam na svakoj pomoći, ali pomoći nam treba još

SLAVONSKI BROD- Živjeti u Romskom naselju danas u Slavonskom Brodu nije lako, istina napredak se vidi i puno je bolje nego li je bilo prije desetak godina, ali problema je niz, posebice kada ste mladi, nezaposleni ili ste mlada mama bez primanja.
Najveći problem Roma u Slavonskom Brodu kao i u cijeloj Hrvatskoj je obrazovanje i nezaposlenost.- Mladi Romi ne rade, nisu dovoljno školovani, često kradu, drogiraju se, završavaju u zatvoru. Svima je teško, ali Romi su uvijek zadnja rupa na svirali.- kaže nam mlada prabaka, s kojom živi njen sin, pomaže kćeri i unuci koja je sada i samohrana majka. – Ja sam imala sreću, sa 17 godina sam otišla van i zaradila stranu mirovinu, skučila se, ali u situaciji kada moram svima pomagati, živi se jako teško.
– Zahvalna sam Gradu na svakoj pomoći, na bilo kakvoj pomoći, ali pomoći nam još treba.- priča Ivana Stanković, samohrana majke djeteta starog godinu i dva mjeseca.- Meni je prošlo porodiljno, sada sam bez primanja i moram čekati da prođu tri mjeseca kako bi ostvarila pravo na zajamčenu minimalnu naknadu. Živim od mame i bake, od oca s kojim ne živim nemam nikakve pomoći. Dijete je još malo, i da hoću raditi nemam gdje. Nije lako živjeti u Romskom naselju, a ne vjerujem da će biti puno bolje, svaka pomoć mi je dobro došla.- kazala je Ivana.

– Ne živimo dobro. Od 800 kuna koliko imam mjesečno, ne mogu ni ja živjeti, a plaćam stanarinu, pomažem kćerki koja je samohrana majka. Probala sam tražiti posao, ali od toga ništa, odbili su me, ne vjerujem da će ni ova Nova godina biti bolja nego prošla. Kada bi dobila neki posao, barem preko javnih radova, bilo bi lakše- kazala je nam je Mira, Ivanina mama.

 


Milan Mitrović predsjednik je Romskog vijeća Grada Slavonskog Broda- Vijeća služe kao savjetodavna tijela lokalnoj samoupravi. Ima pomaka ali radimo od općih uvijeta života, od legalizacije objekata do infrastrukture. Najveći nam je problem što mladi nemaju dovoljno društvenih aktivnosti niti mogućosti za razvijanje nekih ideja. U tom smjeru razgovarali smo s gradom o društvenom domu gdje bi ipak mogli okupiti prvenstveno mlade ljude.- kazao je Milan koji grad Slavonski Brod vidi kao ključnim čimbenikom u poboljšanju uvjeta života romske zajednice jer, kako je rekao- Ulaganje u romsko naselje, ulaganje je i u Slavonski Brod. Napravilo se dosta, nama i malo znači puno, ali još je puno toga što se uz pomoć europski fondova može učiniti u samom naselju.-

 

 

– U suradnji s predstavnicima Vijeća romske nacionalne manjine Grada Slavonskog Broda, Centra za socijalnu skrb Slavonski Brod, Osnovne škole „Hugo Badalić“ Slavonski Brod, Ustanove dječji vrtić „Ivana Brlić Mažuranić“ i Romskim nacionalnim vijećem izrađen Akcijski plan Grada Slavonskog Broda za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje 2017. – 2020. godine. Nadalje, UNICEF i Grad Slavonski Brod potpisali su i Sporazum o suradnji kojim je predviđeno zajedničko financiranje programa predškole pod nazivom „Krenimo zajedno II“. Cilj programa je inkluzija djece romske nacionalne manjine u program predškole, unapređenje njihova obrazovanja te jačanje kapaciteta stručnjaka iz područja obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi. Grad i UNICEF financirali su i postavljanje modernog dječjeg igrališta u Naselju Josipa Rimca, ukupne vrijednosti 100.000 kuna, a Grad je financirao i postavljanje te opremanje kontejnera namijenjenih za provođenje radionica za djecu te aktivnosti udruga romske nacionalne manjine. Također, tijekom 2016. godine financirani su i radovi na postavljanju nadstrešnica na autobusnim stajalištima u ovom gradskom naselju.
Tijekom protekle godine na području Slavonskog Broda provođen je i Program javnih radova „Romi za Rome“, a pripadnicima romske nacionalne manjine Grad pomaže i kroz mjeru naknade troškova stanovanja. Uz to , Grad radi i na projektu izgradnje Društvenog doma u Romskom koji je planiran proračunom za 2018. godinu uz mogućnost potpore iz EU fondova.- kazala je prilikom podjele 420 paketića romskoj djeci, Tea Tomas, zamjenica gradonačelnika.

 

 

/sš/

Deset gorkih godina

/in , /by

Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.


Foto: European Roma Right Centre

Za romske zajednice na Kosovu, nedavno obilježena deseta godišnjica nezavisnosti najmlađe države u Europi, gorka je i bez razloga za slavlje. Ako bi se moralo imenovati jedno stanje koje najbolje odražava situaciju u kojoj se kontinuirano nalaze, to je marginalizacija.

Ta marginalizacija sa sobom nosi brojne (naizgled) proturječnosti. Prisjećam se posljednjeg posjeta Kosovu, prije dvije godine. “Nema doma za Roma”, bio je zaključak s projekcije dokumentarnog filma Trapped By Law (Zatočeni zakonom) koja se održala u Prištini u hladnom siječnju 2016. godine. Film je sniman pet godina, od 2010. do 2015., a prati Kefaeta i Selamija Prizrenija, dvojicu braće, koji su 2010. godine zajedno s tisućama Roma i Romkinja deportirani iz Njemačke.

Takve iznenadne “akcije” događaju se od 2009. godine, kada je Vlada Kosova s Njemačkom, Belgijom, Francuskom, Norveškom i Švicarskom potpisala sporazume o readmisiji, poradi razvijanja dobrih veza s Europskom unijom. Deportacije iz Njemačke pokazale su se kao posebno kontroverzne, jer su u Bundestagu brojne stranke i nevladine organizacije osudile takvu politiku. Posljednjih godina Human Rights Watch kontinuirano izvještava kako se Romi i srodne manjinske grupe deportirane iz Zapadne Europe na Kosovo suočavaju sa duboko ukorijenjenom i višerazinskom diskriminacijom.

“Europa šalje pripadnike najranjivije grupe s Kosova natrag u naručje diskriminacije, isključivanja, siromaštva i raseljenja”, poručila je Wanda Troszczynska-van Genderen, HRW-ova istraživačica za Zapadni Balkan, kada su počele prve deportacije.

Romske zajednice su na Kosovu u najgorem položaju jer su isključene iz svih aspekata društva i nemaju nikakvu pregovaračku moć ni potporu od vlade Kosova kao ni protekciju i pritisak koji bi dolazio od “vlastite države”, poput nekih drugih manjinskih zajednica. Predstavnici Roma imaju osigurano jedno mjesto u parlamentu, koje u stvarnosti služi isključivo kao privid moći i inkluzivnosti. A stvarnost je takva, kako i navodi Centar za prava manjina, da su Romi “isključeni iz stvarnog sudjelovanja u političkom životu i isključeni su iz rasprava o budućnosti Kosova.”

Romi su se na Kosovo doselili rano, još prije 13. stoljeća, ali su od rana bili promatrani kao građani druge klase, kao i na većini europskih prostora u to vrijeme. Tijekom Drugog svjetskog rata i na prostoru današnjeg Kosova brojni su Romi i Romkinje, kao i diljem Europe, progonjeni, mučeni i ubijani. Za vrijeme Jugoslavije njihov je položaj bio nešto bolji – percepcija značaja romske zajednice u društvu se mijenjala, broj zaposlenih je rastao i ekonomska situacija se popravljala, a razvijala se i romska kulturna produkcija. Sve se, kao i drugdje, promijenilo ratnih devedesetih.

Foto: I.Perić

Tijekom ratnih godina, romskom se populacijom najviše manipuliralo, od njih se sa svih strana tražila lojalnost u sukobu koji nije tolerirao neutralnost, u kojoj bi se većina Roma pronašla. Tisuće pripadnika romske zajednice u krvavom sukobu platilo je svojim životima i bilo progonjeno. Samo u Srbiji broj raseljenih Roma s Kosova 1999. godine prelazio je više od dvadeset tisuća. U ratu su, kao i drugdje, potencirane podjele. Tako je bilo i među romskim zajednicama – podjelu na Rome, Egipćane i Aškalije mnogi su kasnije vidjeli kao politički trik, u duhu one stare “podijeli pa vladaj”.

Mnogi Romi ostali su nakon rata u kampovima na sjevernom Kosovu, u blizini rudnika Trepča, gdje su mnogi, uključujući djecu, patili zbog ozbiljnog trovanja olovom. Unatoč tome što je postojala svjesnost o hitnosti rješavanja ovih slučajeva od 2000. godine, na što su upozoravala izvješća Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i brojnih nevladinih organizacija, UNMIK (Misija Ujedinjenih naroda na Kosovu) je veoma sporo preseljavala Rome iz tih područja. Europski sud za ljudska prava 2006. godine odbio je zahtjev Europskog centra za prava Roma podnesen u ime stanovnika kampova (koje se slobodno može nazvati i logorima). Naime, s obzirom da UNMIK nije stranka Europske konvencije o ljudskim pravima, sud je utvrdio da u ovom slučaju nema nadležnost. Premještanje Roma iz zagađenih logora u nova naselja na jugu Mitrovice nastavljeno je polako tijekom 2006. i 2007. godine. Brojni Romi i dalje pate od posljedica trovanja iz perioda života kraj Trepče, iako nikada nisu dobili ni kompenzaciju ni službenu ispriku.

Danas je romskim zajednicama na Kosovu najveći problem nezaposlenost koja je zacementirala njihovu ekonomsku nesigurnost i loše životne uvjete. Zapošljavanje jest jedan od osnovnih preduvjeta za opstanak i razvitak romskih zajednica, kao i za mijenjanje njihove percepcije u društvu. Manjak zaposlenih Roma pogotovo je primjetan u ministarstvima i drugim institucijama na Kosovu, što još jednom potvrđuje potpuni manjak predstavništva na pozicijama moći.

Željko Jovanović, ravnatelj Ureda za Rome zaklade Otvoreno društvo, vidi nerazmjerne stope nezaposlenosti kao ostavštinu iz ratnih vremena. “Za one koji su ostali na Kosovu, predrasude većinskog stanovništva i neprijateljstva iz vremena sukoba ometaju napore da se integriraju u društvo i nađu posao”, kaže Jovanović u razgovoru za Deutsche Welle.

Human Rights Watch pak u izvještaju za Kosovo za 2017. godinu navodi sljedeće: “Romi, Aškalije i Egipćani i dalje se suočavaju s problemima pri dobivanju osobnih dokumenata koji utječu na njihovu mogućnost pristupa zdravstvenoj zaštiti, socijalnoj pomoći i obrazovanju. Usporena je provedba nove strategije za integraciju svih romskih zajednica. Strategija je usvojena 2016. godine i fokusirana je na poboljšanje dokumentiranja građana, pristup stambenom zbrinjavanju, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i zapošljavanju. Međutim, nedostaju javna sredstva za financiranje programa strategije.”

Javna sredstva za financiranje programa nedostaju zato što nedostaje političke volje za provedbom tih programa, kao i za poboljšanjem situacije za Rome na Kosovu općenito. Unatoč svemu tome, a sada se vraćamo i na početak ove priče i braću Prizreni koji su deportirani na Kosovo, mnoge europske zemlje, uključujući Njemačku, i dalje klasificiraju Kosovo kao sigurnu zemlju podrijetla.

Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ovim ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.

Romkinje koje mijenjaju stvari

/in , /by

Romkinje koje mijenjaju stvari


Foto: Ivana Perić

Ožujak je mjesec u kojem slavimo 8. mart i otpor žena, mjesec u kojem slavimo one koje su promjene izborile i skrećemo pozornost na one koje promjene žele. Zato vas ovaj mjesec upoznajemo s nekoliko značajnih Romkinja koje trenutno mjenjaju svoje zajednice i svijet na bolje.

Delia Grigore

Grigore je romska spisateljica, aktivistkinja i profesorica romskog jezika i kulture na Sveučilištu u Bukureštu. Doktorirala je antropologiju romske kulture, a pjesme i eseji su joj prevođeni na više jezika. Predsjednica je udruge Amare Rromentza. Velik dio njenog rada posvećen je predstavljanju Roma i Romkinja u medijima, i često upozorava kako se diskurs o Romima u medijima još uvijek nije značajno promijenio. Grigore sam imala priliku upoznati u Bukureštu 2016. godine, kada mi je rekla kako je “lakše reći da Romi žele živjeti u stanju u kojem ih dosta danas živi, to ostatak društva odrješuje svake krivnje i odgovornosti. Kada su u pitanju Romi, u medijima je još uvijek gotovo sav fokus na egzotičnosti i kriminalnim radnjama“.

Grigore i brojni drugi aktivisti i aktivistkinje dio su veoma važnog i vjerojatno najsnažnijeg romskog pokreta na svijetu, koji uključuje tisuće aktivista diljem Rumunjske. Jedan od njihovih velikih projekata je i Mesteshukar Butiq, koji povezuje tradicionalne zanate i izradu modernih proizvoda. U izradu nakita, odjeće i pokućstva redovno je uključeno oko četrdeset zanatlija iz romskih zajednica – kovača, krojača, stolara. Na većim projektima ponekad ih je uključeno i stotinjak. Njihov je posao ogromna strast i ljubav, kako pokazuje i kratki film Silversmith – Nevers, drži ih želja za očuvanjem umijeća koje se prenosilo generacijama, ali i želja za ekonomskim progreom i financijskom stabilnošću u modernom društvu. 

Feministička kazališna družina Giuvlipen

Iz Rumunjske dolazi i sjajna kazališna družina Giuvlipen. Naziv Giuvlipen sastoji se od romske riječi za ženu – đuvli i sufiksa –ipen, koji označava mnoštvo. Ta kovanica je najbliži prijevod riječi feminizam na romski jezik, kaže Mihaela Drăgan, jedna od osnivačica družine, koja je i diplomirala romski jezik. Giuvlipen je smješten u Bukureštu, a kroz svoj rad pokušavaju osigurati vidljivost romskim glumicama i glumcima, koji češće dobivaju uloge u indijskim ili arapskim filmovima, nego u lokalnim produkcijama.

Jedna od značajnijih i potresnijih Giuvlipenovih predstava je Tko je ubio Szomnu Grancsu? , koja je bazirana na slučaju iz 2007. godine, tinejdžerskom samoubojstvu mlade Romkinje Szomne, sedamnaestogodišnjakinje iz sela Frumoasa. Roditelji joj nisu dopuštali da pohađa srednju školu, jer su je željeli udati. Nije u pitanju bio samo manjak njihove volje, već i financijske nemogućnosti –  troškovi putovanja, odjeće i knjiga, bili su im previše. Zahvaljujući nastojanjima lokalnog svećenika i njegovoj ponudi da plati troškove, pustili su je u školu, ali samo pod uvjetom da bude u pratnji muškog rođaka. Szomna se tako neprestano nalazila u situaciji razdora, s jedne strane pod sumnjom i nadzorom romske zajednice, s druge strane  suočena s rasizmom svojih razrednih kolega i nastavnika. U konačnici se objesila ostavivši natpis na zidu – Ja sam škola.

Giuvlipen je malu revoluciju izveo i predstavivši na kazališnim daskama prvi lik Romkinje koja je lezbijka te izlazi s muškarcima kako bi izbjegla glasine o svojoj seksualnosti. Govoriti o romskoj LGBT zajednici i dalje je tabu tema u Rumunjskoj, ali gotovo i svugdje drugdje. Tako su organizatori festivala romske umjetnosti, shvativši da se u predstavi pojavljuje lik lezbijke, povukli poziv za sudjelovanje koji su uputili Giuvlipenu. Ali ova feministička kazališna družina hrabro nastavlja dalje.

Foto: Facebook/Giuvlipen

Selma Selman

Selman je umjetnica iz Bihaća, koja posljednjih godina plijeni pažnju svojim slikarstvom, instalacijama i performansima. Dobitnica je brojnih nagrada, između ostalog i nagrade Zvono koja se dodjeljuje najzapaženijim mladim umjetnicima/ama u Bosni i Hercegovini. Kako sama kaže, njezini radovi proizlaze iz razmišljanja o zajednici u kojoj živi i ravnopravnosti kojoj teži, nadajući se da će njima uspjeti utjecati barem na mali dio društva.

“Ono što je bitno u životu jest da prihvaćanjem sebe, direktno ili indirektno, nas prihvaćaju i drugi. Samo pričanje o diskriminaciji je diskriminacija, tako da je ona uvijek prisutna. Pokušavam koliko-toliko ukinuti stereotipe i malo promijeniti sliku koja je prisutna u današnjem svijetu o Romima”, kaže Selman u intervjuu za Libelu.

Posebnu pažnju Selman je privukla performansom Sestro, čuvaj se kriminalaca u kojem stavlja fokus na problematiku romskog društva koje se percipira isključivo kroz kriminal, te radom Ne gledaj Ciganku u oči, u kojem progovara o posebnim stereotipima koji se vezuju uz žene Romkinje (djecu se straši Cigankama kada ne slušaju, priča se da su Ciganke lake žene, govori se da pogledom mogu ureći muškarca ili ženu). Selman trenutno studira na Sveučilištu Syracuse u istoimenom gradu u državi New York.

Foto: selmaselman.mayfirst.org/

Małgorzata Mirga-Tas

Mirga-Tas je romska umjetnica rođena u Spisz regiji, u Poljskoj. Po završetku umjetničke škole Antoni Kenar u Zakopaneu, studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Jan Matejko u Krakovu, gdje je diplomirala kiparstvo. Mirga-Tas je vrhunska i uvažena kiparica, a u svom radu koristi razne materijale, od drveta i kamena do papira. S vremena na vrijeme dizajnira i odjeću, a rado se bavi i fotografijom, čijim radostima rado podučava djecu.

Godinama stvara i sudjeluje u različitim projektima vezanim za romske zajednice. Članica je obrazovne udruge Roma Harangos, a vodi i projekt Romani Click koji se već gotovo čitavo desetljeće odvija u različitim romskim naseljima – radi se o integracijskim radionicama za romsku i ne-romsku djecu. Mirga-Tas je i jedna od značajnih sudionica Pravde Jakhenca – s otvorenim očima, udruženja koje obilježava genocid Roma i Romkinja počinjen u nacističkim logorima u Poljskoj.

Foto: Roma Raising

Ivana Perić

U Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti

/in , /by

Gotovo 30% stanovništva u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti

Ovog tjedna obilježen je Svjetski dan socijalne pravde, a podaci Državnog zavoda za statistiku navode poražavajuće podatke. Tako prema njihovoj anketi u Hrvatskoj živi 58,5% osoba koje žive u kućanstvima koja ne mogu podmiriti neočekivani financijski izdatak iz vlastitih sredstava dok samo 3,6% osoba živi u kućanstvima kojima ukupni troškovi stanovanja nisu financijsko opterećenje.

Prema zadnjim podacima stopa materijalne deprivacije u Republici Hrvatskoj u 2016. iznosi 30,7%.

Prema Izvješću Pučke pravobraniteljice nejasna granica između javnog i privatnog zdravstva siromašne građane stavlja u nepovoljniji položaj, zbog nejednake mogućnosti pristupa zdravstvenim uslugama. Tijekom 2016. povećane su liste čekanja, a time su pravovremeni zahvati i pregledi često nedostupni onima koji ih ne mogu platiti. Također, tijekom 2016. prvi je put provedeno sveobuhvatno znanstveno istraživanje beskućništva u Republici Hrvatskoj koje pokazuje kako su njegovi najčešći uzroci gubitak posla, nedovoljna pomoć društva u nepovoljnim situacijama, loše zdravstveno stanje i narušeni obiteljski odnosi.

Zbog kontinuiranog porasta cijena energije od 2012. sve više građana živi u energetski neadekvatnim uvjetima, zbog čega su dužni za režije, žive u hladnim domovima, narušenog su psihičkog i fizičkog zdravlja, ugrožene radne produktivnosti, povećanog obolijevanja i smrtnosti, pogotovo tijekom zimskih mjeseci.

Bolnica u Šapcu nije htjela zaposliti kandidata zato što je Rom

/in , /by

Autor portala; Ramiza Memedi

Srbija: Bolnica u Šapcu nije htjela zaposliti kandidata zato što je Rom

 

Foto: Medija centar Beograd

Povjerenica Srbije za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković utvrdila je da je Opća bolnica “Dr Laza K. Lazarević” u Šapcu u postupku zapošljavanja diskriminirala jednog kandidata zato što je Rom.

U priopćenju povjerenica je navela da je u postupku provedenom po pritužbi protiv bolnice zbog diskriminacije na temelju pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini, dala mišljenje da su prekršene odredbe Zakona o zabrani diskriminacije.

Podnositelj pritužbe je naveo da se veliki broj puta prijavljivao na natječaje bolnice, prilagao dokumentaciju i ispunjavao uvjete, ali da nije primljen u radni odnos zbog pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini.

Povjerenica je dodala da bolnica tijekom postupka nije ponudila činjenice i dokaze kojima bi dokazala da je razmatralo prijavu podnositelja pritužbe, kao i dodatnu dokumentaciju priloženu u skladu s javnim oglasima za prijam u radni odnos i da on nije primljen zbog objektivnih razloga koji nisu u vezi sa svojom nacionalnom pripadnošću.

“Imajući u vidu navedene činjenice i izvedene dokaze, kao i statističke podatke o položaju pripadnika romske nacionalne manjine na tržištu rada, stereotipe i predrasude o radnim navikama Roma, i činjenici da prema ovoj društvenoj skupini i dalje postoji izražena socijalna distanca”, povjerenica je donijela mišljenje da je Bolnica u postupku zapošljavanja diskriminirala kandidata na temelju njegovog osobnog svojstva pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini.

Povjerenica je uz mišljenje dala preporuku Općoj bolnici poduzeti mjere u okviru svoje nadležnosti kako bi otklonila posljedice diskriminatornog postupanja, kao i da u okviru svojih redovnih poslova i aktivnosti ne krši zakonske propise o zabrani diskriminacije.

“S obzirom da ni poslije opomene Opća bolnica ‘Dr. Laza K. Lazarević’ Šabac nije postupila po preporuci, povjerenica za zaštitu ravnopravnosti, sukladno Zakonu o zabrani diskriminacije, o tome obavještava javnost”, navodi se u priopćenju.

Djece s društvenim rizikom

/in , /by

Autor portala Ramiza Memedi

Ministrica rada i socijalne politike Mila Tsarovska objavljuje potpuno novi sustav koji će značiti uklanjanje djece iz ustanova i njihovu skrb u malim obiteljskim zajednicama, objavljen je na makedonskom portalu libertas .

Prema Tsarovskoj znači prije svega potpuno novi Zakon o socijalnoj zaštiti, koji će povećati socijalne transfere, ali i na način koji će najbolje biti na obostranu korist. Tada bi postojala nova reorganizacija centara za socijalnu zaštitu i novi Zakon o radnim odnosima.

Za konkretni slučaj silovane maloljetne djevojke u prihvatljivom domu 25. maja, dok je bila pod skrbništvom države, Tsarovska kaže da je odgovorna za više institucija, a ostavka ravnatelja, ne oslobađanje od odgovornosti.

– Do sada su istraženi tri slučaja, djevojka RI. i dvije sestre koje su napustile kuću “25. maj ”2015. godine. Samo naivno mogu reći da nisu znali da se to događa. Sustav je godinama djelovao na taj način i zbog toga je dao ovakvav efekt, to nije novoa niti nepoznato. Ne, kao odgovor na ovu vrstu vrste nasilja i djece bez djece, ne treba kriviti samo jednu instituciju, ali svatko mora biti odgovoran. Ravnatelj kuće “25. maj ”podnio je ostavku, ali to ga sigurno ne oslobađa od odgovornosti. Inspekcijski nalazi pokazali su tko, gdje i kako se dogodio propust i da će doći do podnošenja prekršaja i kaznenih prijava, kaže Tsarovska.

U intervjuu za „Free Press“, ona postavlja odgovornost za mnoge vrste roditelja, prvo na razini roditelja-skrbnika, skrbnika je stručnjaka u Centru za socijalni rad.

– Kad dijete kaže skrbniku da se nešto dogodilo, ako ne prijavi, ima krivičnu odgovornost. U slučaju da su slučajevi ustanovljeni da postoje trenuci kada je prijavljeno da postoji problem, dijete je vraćeno roditeljem da vodi postupak, iako je odlučeno u sudu lišen roditeljskog prava, tu leži najveća povreda.

Prema njezinim riječima, ustanove koje trebaju da skrbe o djeci, zbog kadrovskih aspekata imaju usvojene minimalne kapacitete, osobine koje nemaju dovoljno posvećeno radu s djecom, što se može vidjeti iz dječjih dosjea.

– U ožujku treba usvojiti Strategiju za deinstitucionalizaciju, koja će uključiti transformaciju “Ranke Milanović” i “25. maj ”, kao i druge domove za skrb, kao što su one u Demir Kapiju i Banja Bansko. Izvlačenje djece iz ovakvog kolektivnog življenja i smještaja u malim skupinama pruža priliku da radite sa djetetom jedan na jednog, da imate podršku 24 sata i da imate model roditelja kojeg velike ustanove ne nude niti nude, kaže ona.

Procjenjuje se da se sredinom godine očekuje da prva djeca napuste institucije, ne samo od „25. maj ”, već i od ostalih u Demir Kapiji, Banja Bansko, jer prema njezinim riječima, ljudska prava krši se posvuda.

– Mali grupni dom je stambena jedinica u kojoj petero djece s društvenim rizikom žive uz podršku stručnjaka, odgojitelja, njegovatelja, psihologa, specijalnih odgajatelja i rehabilitacije, te su u stalnoj komunikaciji sa središnjom samoupravom, školama i centrima za socijalni rad. Što se tiče sredstava za realizaciju deinstitucionalizacije, prvi put u proračun za ovu svrhu imamo punu liniju u iznosu od 25.173.000 denara, ali nismo sami u priči, ovdje imamo podršku UNICEF-a i UNDP-a i Tehničku pomoć iz EU. Cijela situacija je složena, vrijeme je da se pokrene cijeli sustav, ali zemlje koje su to postigle dobile su puno veće kvalitete socijalne zaštite, kaže Tsarovska