Svaka peta osoba diskriminirana, najprisutniji stereotipi prema Romima

/in , /by
“Svaka peta osoba u Hrvatskoj bila je barem jednom diskriminirana u posljednjih pet godina, i to najčešće u području rada i zapošljavanja te zdravstvene zaštite. No, čak 68 posto njih nije potražilo pomoć, ponajviše jer smatraju da im se situacija ne bi promijenila ili da bi se još i pogoršala”, pokazuje istraživanje o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije koje je Ured pučke pravobraniteljice danas predstavio u Kući Europe.

“Podaci će nam biti iznimno koristan izvor informacija za daljnji rad, kako pri utjecanju na javne politike, tako i u promociji jednakog postupanja. Nadam se da će ga s istim ciljem koristiti i sve grane vlasti u zemlji – državne i javne službe te poslovni i nevladin sektor, sindikati i pojedinci. Jedino tako možemo se boriti protiv neprijavljivanja diskriminacije, na duge staze, za što je potrebno snažiti povjerenje građana u institucije, prvenstveno u policiju i sudstvo”, izjavila je pučka pravobraniteljica Lora Vidović na predstavljanju rezultata.

Gotovo 40 posto ispitanika misli kako je diskriminacija najveći ili jedan od najvećih problema u društvu, dok ga u potpunosti nevažnim smatra nešto manje od četiri posto. Iako veliki broj građana ne podržava stavove koji reflektiraju predrasude, one su i dalje prisutne, a usmjerene su ponajviše prema Romima, zatim prema članovima sindikata, mladima, starijima, azilantima, osobama s duševnim smetnjama, dok su najmanje prisutne prema osobama nižeg obrazovanja i osobama s invaliditetom. Također, u odnosu na ranija istraživanja, manji je broj onih koji kažu kako im je neprihvatljivo da njihovo dijete stupi u brak s osobom druge nacionalnosti, boje kože ili vjere.

“Nužno je informirati i educirati javnost o diskriminaciji i mogućnostima zaštite, ali i konkretno djelovati. Naš Ured je i u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2016. dao niz preporuka za suzbijanje postojeće, ali i prevenciju buduće diskriminacije u Hrvatskoj. Naravno, Vlada bi trebala što prije usvojiti i početi primjenjivati dugo očekivani Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije”, rekla je Tena Šimonović Einwalter, zamjenica pučke pravobraniteljice i predstavnica Hrvatske u Europskoj komisiji protiv rasizma i netolerancije (ECRI) Vijeća Europe.

Treće je to istraživanje koje je Ured proveo od 2009., kada je na snagu stupio Zakon o suzbijanju diskriminacije, a provedeno je u okviru Programa o pravima, jednakosti i građanstvu Europske komisije, Glavne uprave za pravosuđe i potrošače, kao dio projekta Mjerenje (ne)jednakosti u Hrvatskoj.

Diskriminacija u Hrvatskoj:
stavovi, razina svijesti i pojavni oblici
Projekt „Mjerenje (ne)jednakosti u Hrvatskoj“
Čitavo istraživanje možete pronaći na stranicama Pučkog pravobranitelja RH

Mladi romski lideri: Znanje je najveće bogatstvo koje vam niko ne može oduzeti

/in , /by

Admira Biberović iz Tuzle ima 21 godinu i kaže da je za postizanje napretka u društvu potrebno da svatko prvo radi na sebi, i da svojim primjerom sredini pokaže kako su neke stvari moguće. Studira poslovnu psihologiju, članica je Komisije za ravnopravnost spolova pri Gradskom vijeću Tuzle, povjerenica Mjesne zajednice Mosnik, predsjednica Udruženja “Euro Rom” i članica lokalnog LYRA tima mladih romskih lidera za Tuzlu.

– Sve što sam kroz školovanje, učešće u aktivnosti LYRA grupe kroz projekat “Save The Childrena” i već sada bogato iskustvo u radu želim koristiti na osnaživanje drugih mladih osoba koji će motivirati ostale mlade Rome da se pokrenu, da i mi mladi Romi konačno dokažemo da možemo nešto pokrenuti u društvu, kaže Admira koja je i članica redakcije “Udara”. Dodaje kako posebno želi uticati na mlade Romkinje da se uključe u rad u zajednici, uputiti ih kome se mogu obratiti, prijaviti diskriminaciju u društvu, reagirati:

– Želim im poručiti da se trebaju školovati, završiti srednju školu, fakultet, zaposliti se. Pokazujem im to i svojim primjerom, da nisam završila srednju školu ne bih došla u priliku da se zaposlim, sada imam mogućnost da studiram i uspjela sam se izboriti da budem predsjednica jednog udruženja. Kada završim fakultet i izgradim se kao ličnost, tada ću razmišljati i o udaji. Mnoge Romkinje nažalost misle da je dio tradicije da rade samo u kući, ali ne i da su aktivne u društvu ili da imaju posao, i na tome će se još dosta trebati raditi, priča Admira.

Dodaje kako je svjesna da put koji je sebi zacrtala neće biti lagan, spremna je na borbu sa predrasudama i stereotipima i zna da je mnogo prepreka s kojima će se susresti kako u okolini, tako i unutar same Romske zajednice.

“Bez obzira na sve ne mislim odustati. Napretka ima i on se primijeti i na nama je da tajnapredak ohrabrimo. Na primjer, sve je više djevojčica u školi, srednjoškolaca generalno iz godine u godinu imamo sve više, trenutno ih se preko Udruženja “Euro Rom” 72 stipendira i taj broj, bar kad je Tuzla u pitanju raste”.

Borba za ljudska prava u cjelini

Među aktivnim mladim koji žele aktivno uticati na svoju i budućnost zajednice je  Salmir Seferović iz Bijeljine koji kaže da mu je završena škola najveće bogatstvo koje ima, koje mu niko nemože oduzeti i koje namjerava povećavati:

Salmir Seferović, (Foto: Almir Panjeta)

– Ljudi ne znaju kako je kada žudiš za školovanjem, a nemaš priliku. Ta gomilica papira moje su stečeno bogatstvo i plan mi je da uskoro bude još veća. Nisam imao priliku na vrijeme ići u školu, onda sam preko ‘Otaharina’ uspio završiti vanredno osnovnu školu, a onda sam završio trogodišnju srednju za trgovca. Tada sam se počeo uključivati volonterski u aktivnosti ‘Otaharina’, kroz neformalno obrazovanje sam stekao brojne vještine kao i kroz angažman u LYRA projektu gdje sam se uključio kao član tima, priča Salmir koji je kroz program podrške zapošljavanju Roma zaposlen u Udruženju ‘Otaharin’ Bijeljina na mjesto projekt asistenta.

– Mlade često ograniči kada imaju želju za nečim a neko im kaže ‘Ne možeš ti to’. Želim im svojim pozitivnim primjerom pokazati da mogu sve ako to jako žele, i ako se školuju i stiču znanje koje im u tome može pomoći. Djeci stalno govorim koliko je važno da završe školu jer će im se to kad-tad isplatiti, priča Salmir koji kaže kako se kroz svoj angažman želi boriti za prava svih kojima su ta prava ugrožena.

“Potrebno je da se borimo za ljudska prava u cjelini, za prava Roma i drugih marginaliziranih skupina, za prava LGBT osoba, i svih koje sredina po bilo kojem osnovu diskriminira.”

Sa školovanjem namjerava nastaviti kako bi povećao svoju “gomilicu papira”, svoje bogatstvo:

“Plan mi je da položim četvrtu godinu, pa se nadam nekoj stipendiji kako bih upisao fakultet i uz svoj rad nastavio školovanje, zanima me grafički dizajn i nadam se da će biti nešto u tom pravcu“.

Nemojte ga tjerati da prosi

Prateći projekat “Save The Childrena” kroz inspirativne priče aktivnih mladih koji se trude promijeniti sebe i svoju sredinu najbolje potpisnik ovih redova imao je priliku upoznati i Harisa Halilovića, koordinatora LYRA grupe za Mostar i čuti njegovu inspirativnu priču.

– Završio sam ugostiteljstvo, ali nisam imao priliku raditi u struci jer kao Roma nitko nije htio da me zaposli. Prije nisam bio do kraja svjestan u kolikoj mjeri je to diskriminirajuće, a sada pomažem i drugima da to shvate. Radim na platformi PrijaviDiskriminaciju, ali i svoja znanja primjenjujem i direktno na ulici i u zajednici, zauzimajući se za Rome i sve druge čija se prava ugrožavaju, priča Haris. Kaže da ranije ni sam nije znao dovoljno o diskriminaciji, a da mu je danas jedan od glavnih ciljeva djelovanja upravo upoznavanje onih čija su prava ugrožena i koji su diskriminirani sa načinima na koje ta prava da zaštite i da se za njih izbore:

“Dešava se da neki ljudi dođu i da tjeraju Rome koji prose u Starom Gradu, i ako se tu nađem, zauzmem se za njih, uključim se i pitam odakle im pravo da nekoga tjeraju i određuju mu gdje smije, a gdje ne smije biti. Obično ustuknu jer na ta pitanja nemaju odgovor”.

Haris Halilović, (Foto: Almir Panjeta)

Haris kaže kako je imao priliku reagirati i u slučajevima nasilja u porodici:

“Branio sam dijete od fizičkog nasilja, tjerali su ga da prosi. Rekao sam roditeljima: ‘Ne smijete ga tući! I nemojte ga tjerati da prosi! Tjerajte ga da ide u školu ili u vrtić!’ Moramo promijeniti sliku o Romima i pokazati i pozitivne priče kojih ima!”, priča, dodajući kako kroz svoj aktivizam fokuz stavlja na informiranje diskriminiranih o njihovim pravima.

“Ljudi čija su prava ugrožena često ne žele sami da se uključe u borbu za ostvarivanje tih prava. Ne znaju koja prava imaju ni kome da se obrate, sistem ih zbunjuje, i onda nažalost često odustaju. Veliki broj ih ne ide u školu, uskraćuje im se pravo na školovanje što poslije dovodi da im se i druga prava ugrožavaju jer nemaju potrebno obrazovanje, i to je nešto na čemu trebamo posebno raditi.”

Poput Salmira i Haris kaže kako je obrazovanje najbitnije i nema namjeru odustati od školovanja i stalnog unapređivanja znanja i vještina:

“Plan mi je da položim još jedan razred i završim turistički smjer kako bih se zaposlio kao turistički vodić. Volio bih ići i na fakultet, pa ću pokušati da nađem neku stipendiju i da se dalje školujem. Promjena svijesti i obrazovanje su najbitniji, to je nešto što ti nemogu oduzeti”.

Da je informiranje diskriminiranih o njihovim pravima posebno bitno smatra i Jelena Jelić iz Banja Luke. Na masteru je međunarodnog privatnog prava, a posebno je zanima humanitarno pravo što je bio i jedan od razloga da se priključi lokalnom LYRA timu za Banja Luku.

– Nepoznavanje prava škodi, i zato one koji su diskriminirani i čija se prava krše treba što više upoznavati sa pravima i načinima kako da ta prava ostvare i ko im ta prava štiti. Zbog toga sam, između ostalog i članica ove grupe u kojoj kroz svoj angažman i osobni primjer želim raditi na razvoju svijesti o pravima među djecom, mladima i svim ostalima na koje mogu uticati, kaže Jelena koja svoja znanja ima priliku primijeniti i kroz rad na platformi PrijaviDiskriminaciju gdje je angažirana kao administratorica.

Svi mladi s kojima smo razgovarali u svojoj sredini pokušavaju direktno uticati na vršnjake i kroz razgovor ili online djelovanje ih potaknuti na to da uzmu aktivnije učešće u zajednici, da se informišu i bore za svoja prava. Gazmend  Junuzi iz Sarajeva uz sve to je i član mobilnog tima Centra za socijalni rad KS, a kroz Dnevni centar za djecu koja obavljaju rad na ulici koji je pokrenuo “Save The Children”.

– Kroz posao se svakodnevno susrećem s ljudima kojima su prava na neki način ugrožena, i bitno je da im osim podrške kroz posao mogu ponuditi i korisne informacije o tome gdje da se za određeni problem obrate, da im ukažem ako su im prava ugrožena, da ih upoznam s tim kako da prepoznaju i na koji način da reagiraju na diskriminaciju, priča Gazmend. Kaže da kroz rad ima priliku komunicirati direktno s roditeljima i djecom na terenu, posredovati između njih i škole ili institucija na koje ih upućuje.

Gazmend Junuzi, (Foto: Almir Panjeta)

– Govorim im da trebaju školovati djecu, jer kroz školovanje će naći svoju budućnost. Mnogi kažu ‘kakva je korist od škole’, ja im onda pokažem svojim primjerom da se školovanje isplati, jer da nisam završio školu ne bih mogao dobiti posao. Zato je bitno da mladi vide kako kad si školovan i znaš svoja prava lakše možeš da se boriš protiv diskriminacije i da je svojim znanjem pobijediš, kaže nam Gazmend.

– Svako znanje je od koristi. Meni u poslu pomaže i to što govorim još albanski i romski jezik, tako da kada s mobilnim timom dođem u zajednicu, na početku je odmah lakše kad ljudi vide nekoga s kim se mogu identificirati, i kada im se obratim na jeziku koji oni poznaju i na kojem lakše mogu iznijeti svoj problem, dodaje Gazmend.

(portal-udar.net)

Medijatori kao spona između institucija i romske zajednice

/in , /by

U sklopu projekta “Za aktivnu inkluziju i prava Romkinja na Zapadnom Balkanu” koji se implementira uz podršku CARE International Balkans, zaposlena su dva romska medijatora i jedna medijatorica, koji će u Tuzli, Sarajevu, Vukosavlju i Prnjavoru raditi na povezivanju Roma i lokalne vlasti, te raditi na rješavanju problema sa kojima se ova nacionalna manjna svakodnevno susreće.

–Medijator su od velike važnosti u romskim zajednicama jer su oni ti koji ulaze direktno u zajednice i razgovaraju o problemima sa kojima se susreću Romi i Romkinje i rade na rješenju tih problema. Oni su spona između institucija i romske zajednice – rekao je jedan od romskih medijatora, Mišo Mirković.

Osnovna ideja projekat je da jača samopouzdanje Romkinja. One će kroz ovaj projekat biti osnažene da ostvare svoje pravo na zdravstvo, obrazovanje i život bez nasilja. Plan je da se Romske ženske organizacije i Romkinje umreže, kako na regionalnom tako i na evropskom nivou, što predstavlja mogućnost zajedničkog učenja i rješavanja višegodišnjih problema.

Projekat se realizuje u partnerstvu sa Udruženjem žena Romkinja Bolja budućnost iz Tuzle, Ženskim romskim centrom „Bibija“ iz Srbije i Centrom za romske incijative Nikšić iz Crne Gore.

(portal-udar.net)

Romi – evropsko političko pitanje

/in , /by

Ni u jednoj zemlji Evrope nema dovoljno kapaciteta za sve oblasti kulture i istorije Roma. Evropski romski institut za umetnost i kulturu koji je juče (8.6. 2017.) otvoren u Berlinu trebalo bi da bude takvo mesto.

DW: Gospodine Jovanoviću, Vi ste predsednik Nadzornog odbora Evropskog romskog instituta za umetnost i kulturu. Kakve su ciljevi zacrtani?

Željko Jovanović: Mi već nekoliko dekada kao zajednica u Evropi pokušavamo da održimo svoj identitet i kulturu koju smo razvijali vekovima u Evropi. Mnogo organizacija, uključujući i one u Srbiji i na Balkanu, već radi na očuvanju kulture i jezika. Međutim, pod pritiskom rasizma u Evropi mnogi mladi ljudi i deca radije bi izbegli probleme u društvu tako što bi odustali od svog identiteta. Međutim, problemi ne nestaju time što se asimiluju ili time što oni veruju da ih drugi ne smatraju Romima. Dakle, mi pokušavamo da budućim generacijama omogućimo mesto gde umetnici, kulturni radnici, lingvisti i istoričari iz različitih delova Evrope mogu zajedno da rade na stvaranju identiteta i očuvanju postojeće tradicije i kulture na nivou Evrope. Tako da, recimo, zemlje koje su ili u centralnoj ili u zapadnoj Evropi mogu da dođu do Instituta koji može da im ponudi pomoć kako da oni formulišu u knjigama, udžbenicima za istoriju.

Jovanović: Mesto za buduće generacije

Može da se radi na tome da Romi dobiju svoje mesto u nacionalnoj istoriji i udžbenicima. Televizija i radio koji su javni servis mogu da proizvode dokumentarni program koji je informativan, koji nije pun predrasuda kao što to vidimo u medijima. Mi hoćemo da institut bude mesto gde i civilno društvo i države imaju korist od jednog ujedinjenog bloka ljudi koji se bave romskom kulturom i tradicijom. Ni u jednoj zemlji Evrope nema dovoljno kapaciteta za sve oblasti kulture i istorije Roma. Ovo je mesto gde može da se razvija umetnost iz različitih delova Evrope i da se širi u različite delove Evrope.

Gde je danas najveći problem kada je reč o integraciji Roma. U politici, medijima, u društvu?

Znate kako, vi imate različite interpretacije gde problem počinje i gde se završava. Gde je uzrok i gde je posledica. Neki kažu da je uzrok u predrasudama i da je zbog toga socijalno-ekonomska situacija loša. Drugi kažu – zbog toga što je socijalno-ekonomska situacija loša postoje i predrasude. Po mom mišljenju problem je u jednom istorijskom procesu u kojem Romi nisu imali dovoljno prostora da učestvuju u definisanju društva, u definisanju države, da budu deo političkog procesa koji definiše institucije. A institucije utiču na to kako se razvija društvo.

Timea Junghaus, direktorka Evropskog romskog instituta za umetnost i kulturu u Berlinu

Po meni, to je političko pitanje i politički problem. Nakon toga nastaju predrasude, nakon toga se ljudi osiromašuju, ne mogu da se zapošljavaju, ne mogu da idu u školu. Zbog toga se gubi povezanost Roma i neroma u društvu koja može da vodi u suživot koji je harmoničan, koji nije pun tenzija. To ostaje nezavršen posao, Institut to neće da reši preko noći. Tu moraju prevashodno da učestvuju države, Evropska unija, Romi kao zajednica. Institut je samo jedno dodatno mesto na kojem će posao, koji do sada nije rađen na nivou Evrope, sada imati i prostor i kapacitet, da se odradi na evropskom nivou. I da služi i državama I društvima u svakoj zemlji.

Govorite o različitim zemljama. Da li postoji evropski romski identitet ili prevladavaju individualni, lokalni i regionalni uticaji?

Znate kako, pitanje identiteta je kompleksno pitanje. Mi svi, i vi i ja, imamo nekoliko identiteta. Oni mogu da budu etnički, socijalni, profesionalni itd. tako da ne postoji ekskluzivitet između romskog identiteta, evropskog identiteta, srpskog identiteta, mađarskog identiteta. Znate da mnogo ljudi dolazi iz mešanih brakova. Vršiti pritisak na ljude da izaberu jedan od svojih identiteta nije u skladu sa ljudskom prirodom. Mi se identifikujemo na različite načine. Romi se identifikuju kao Romi, alo to je samo jedan od načina identifikacije. Oni mogu recimo da se identifikuju i sa mađarskim i sa evropskim identitetom. Mi ne vidimo problem da se ljudi identifikuju ako Evropljani. Ne vidimo problem da se ljudi identifikuju kao pripadnici većinske populacije. Problem postoji da se ljudi identifikuju kao pripadnici romske populacije. Zbog toga što su stereotipi u društvu jaki ne samo na individualnom već I na institucionalnom nivou. Institucije jačaju stereoptip o Romima u odnosu na to kako su Romi prikazani u školama, na javnim mestima, u bibliotekama, u medijima i tako dalje.

Koliko je važan finansijski doprinos Fonda za otvoreno društvo i Džordža Sorosa u osnivanju Instituta?

Finansiranje od strane Fonda za otvoreno društvo je bitan faktor ali nije jedini. Osnovni budžet je u stvari rezultat partnerstva između Saveta Evrope, nemačke Vlade i Fondacije za otvoreno društvo. Svaki od ova tri partnera donosi po trećinu budžeta. Fondacija je važan faktor jer smo mi napravili prvi iskorak u svojoj posvećenosti da doprinesemo finansijski, međutim, drugi partneri imaju i odgovornost i privilegiju da budu deo ovog projekta.

Željko Jovanović je direktor Kancelarije za romske inicijative pri Fondu za otvoreno društvo i predsednik Nadzornog odbora novoosnovanog Evropskog romskog instituta za umetnost i kulturu u Berlinu.

Evropa; Diskriminisani u Srbiji, nepoželjni svuda

/in , /by

Više od 90 odsto građana Srbije koji traže azil u Nemačkoj jesu Romi. Izgledi na uspeh su im gotovo nepostojeći. Jer oni se smatraju „ekonomskim izbeglicama“ iako su problemi koje imaju daleko dublji od ekonomskih.

Reč je zapravo o Draganu. Poslednjih nedelja Dragan je na naslovnim stranama nemačke štampe, psuju ga u pivnicama, a političari ga u intervjuima kritikuju jer je navodno došao da parazitira na nemačkom poreskom obvezniku. Dragan hvata zrake jutarnjeg sunca na klupi ispred improvizovanog doma za prijem potražilaca azila u Mufendorfu, Bon. Smeštaj nije loš, kaže. Pre nekoliko dana je stigao u Nemačku sa ženom i troje male dece sa jednom jedinom idejom – da traži azil. Šta je odvelo ovog Roma iz Šapca tako daleko od kuće? „Problemi, brate, šta drugo!? Čuo sam da može da se dobije azil, da se sredi život…“

Nemačko tumačenje

Dragan se u stvari ne zove Dragan. Reči moraju da mu se čupaju iz usta dok pričamo kroz žičanu ogradu – obezbeđenje ne pušta novinare unutra. Pre nego što uopšte objasni šta ga muči, jedan došljak iz Makedonije dobacuje: „Nema rabota, samo socijalno.“ Dragan, kao i svi ostali ovde, uskoro će biti pozvan na razgovor u Ured za izbeglice. Imaće sat ili dva da objasni službeniku kako je biti Rom u Srbiji. Da ispriča o „provokacijama i maltretiranju“ i opiše nipodaštavajuće poglede u očima ljudi kada se pojavi negde da traži pravi posao. „Reći ću istinu, kao tebi što kažem. Šta bude biće.“

Ali neće biti onako kako bi Dragan hteo. On dolazi iz zemlje sa ekskluzivne liste sigurnih na kojoj će se, ako je verovati najavama političara, Srbiji, Makedoniji i BiH uskoro pridružiti Albanija, Kosovo i Crna Gora. Uz to, Dragan je mlad i zdrav, a Nemačka došljacima iz pobrojanih zemalja nudi privremenu zaštitu samo ako su teško bolesni. „Sve drugo ne spada pod Ženevsku konvenciju koja reguliše ko je uopšte izbeglica“, rekao je u intervjuu za DW Manfred Šmit

, šef Saveznog ureda za migraciju i izbeglice. Došljaci iz regiona koji se birokratski zove Zapadni Balkan imaju prođu u 1 do 2 promila slučajeva.

Ima i drugačijih mišljenja u Nemačkoj. Recimo ono profesora emeritusa za međunarodno pravo Normana Peha, koji je u martu dostavio svoju ekspertizu Ustavnom sudu. Tamo navodi da Nemačka ne samo da tvrdo tumači izbegličko pravo, već direktno krši direktive EU u kojima piše da progon ne mora da bude državni i organizovan kako bi bio priznat kao razlog za azil. „Balkanskim državama zaista ne može da se prebaci da progone Rome, to ja ni ne tvrdim u ekspertizi. Ali tamo piše da čitava paleta mizernih situacija u kojima se nalazi deo stanovništva zapravo ispunjava sve uslove da se okvalifikuje kao kumulativni progon“, kaže Peh za DW*.

Nek tamo kradu, ne idu u školu

Romi čine više od 90 odsto tražilaca azila iz Srbije, iz BiH i Makedonije je taj procenat iznad 60 odsto. Prema poslednjem popisu, u Srbiji živi 155.000 Roma, ali ta brojka je daleko od realne. Razne procene idu do 500.000, a razliku u brojkama u Nacionalnom savetu Roma za DW objašnjavaju „mimikrijom“ kao odgovorom na strah. Uslovi u kojima žive Romi su poražavajući – uglavnom u udžericama u divljim naseljima, bez tekuće vode, zdravstvenog osiguranja, retko sa normalnim poslom. Polovina dece ne ide u, inače obaveznu, osnovnu školu, ni jedan odsto Roma nema diplomu fakulteta. Tu skandaloznu statistiku ne navodi neki zlonamerni kritičar srpskih vlasti, nego sama Republika Srbija u Strategiji za poboljšanje položaja Roma.

Informelle Roma Siedlung Belgrad Serbien Romsko naselje u Beogradu

„Ne postoji blag način da se to kaže, ali Romi su u osnovi tretirani kao niža rasa“, kaže sociolog Dario Hajrić. On za DW navodi da ne postoji društvena grupa u Srbiji za koju je vezano više predrasuda: „Počev od nehigijene, manjka inteligencije, sklonosti krađi, pa do incesta, pedofilije i silovanja. Te predrasude nisu karakteristične samo za krajnju desnicu – Romi su u svakom istraživanju međuetničke distance na samom začelju. Niko ih ne želi za komšije, prijatelje, kolege na poslu ili članove porodice.“ Hajrić stoga zaključuje da su ekonomski problemi samo najvidljiviji među razlozima zbog kojih Romi masovno napuštaju Srbiju i traže zaštitu u drugim zemljama.

Primere ogoljenog rasizma ne treba dugo tražiti. Samo redakcija DW na srpskom jeziku dnevno dobija nekoliko komentara čitalaca u kojima su „Cigani“ označeni kao „lopovski ološ“ koji voli da živi na tuđ račun, a sada još ide da nas bruka po Evropi. Ti komentari verovatno su i materijal za policiju i tužilaštva, s obzirom da stižu potpisani punim imenom i prezimenom ili sa pravih Fejsbuk profila. Recimo čitalac Vojislav M. piše: „Svi za Nemačku!!!! Ionako je tamo sad sve crno od arapa i turaka i smrada!!! Isti kao crnci, neradnici I lenčuge“. Uroš P. beleži svoje misli: „onda naselite ih sve u nemacu pa nek tamo kradu neidu u skolu pa nek pricaju kasnije kako im neko nije dozvolio nek prave po 10 dece primaju socijalu i nek zive na vasoj grbaci pa da vidimo za koliko vremena ce dapromenite misljenje“.

DW.COM

UN beže od odgovornosti na Kosovu

/in , /by

Bernar Kušner, Mihael Štajner, Seren Jesen Petersen – svi su oni bili šefovi UNMIK-a na Kosovu u vreme dok su proterani Romi živeli na zemljištu otrovanom olovom u Severnoj Mitrovici, podseća „Noje cirher cajtung“.

Švajcarski dnevnik Noje cirher cajtung pod naslovom: „UN beže od odgovornosti“ objavio je tekst o tome kako „neće biti obeštećenja za Rome otrovane na Kosovu“. Novinar Andreas Ernst navodi da je Komisija UN za ljudska prava na Kosovu u februaru prošle godine utvrdila da je naseljavanje prognanih romskih porodica na zemljištu otrovanom olovom u Severnoj Mitrovici bilo nezakonito. Romi, kako navodi Komisija, imaju pravo na individualno obeštećenje.

„Ta ekspertiza je izazvala pažnju javnosti, a čitava stvar je ostala da visi u vazduhu, dok Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Guteres u februaru 2017. nije doneo odluku: neće biti ni izvinjenja ni obeštećenja. Umesto toga, UN će sakupljati novac za finansiranje projekata pomoći Romima u Mitrovici i okolini. Guteres je zatražio dobrovoljne priloge i obećao da će iz tog iskustva biti izvučene pouke“.

„Oni koji su, međutim, žrtve tog iskustva, jesu romske porodice koje su 1999. godine naoružani Albanci oterali iz njihovog sela na južnoj obali Ibra u Severnu Mitrovicu. Tamo je UNMIK podigao tri provizorna logora za oko 600 osoba. Zašto su ti logori bili manje od 200 metara udaljeni od ogromnog đubrišta sa industrijskim otpadom iz obližnje topionice olova – to danas više niko ne zna. Mesta je u svakom slučaju bilo dovoljno.“

Autor navodi da je već 2000. godine UNMIK-u bilo poznato – i naučno potvrđeno – da otrovano zemljište predstavlja veliki rizik za zdravlje, pogotovo dece. Oboljenja i smrtni slučajevi među stanarima logora su učestali. Ali provizorni smeštaj je potrajao. Ne manje od pet šefova UNMIK-a je dolazilo i odlazilo dok su Romi živeli na industrijskom području. Među tim šefovima su bili i francuski saosnivač „Lekara bez granica“ Bernar Kušner, nemački diplomata od karijere Mihael Štajner i Danac Seren Jesen Petersen. bivši zamenik Visokog komesara UN za izbeglice.“

Tek jedanaest godina kasnije, 2006, Romi su preseljeni na drugu lokaciju. „Teško je razumeti zašto je to trajalo jedanaest godina, ali sigurno nije u pitanju nedostatak novca.“

Izbor iz štampe

Mnogo kasnije shvatite da je to greška

/in , /by

Maloletnički brak

„Mnogo kasnije shvatite da je to greška“

Svake godine u svetu oko deset miliona devojčica stupi u brak. Maloletničkih brakova najviše je u Africi, Južnoj Aziji i na Srednjem Istoku. Ali ima ih i u Srbiji, pre svega među romskom populacijom.

default

D.D. iz Aleksinca ima 41. godinu i četiri braka iza sebe. Zaljubila se sa nepunih 15, iako porodica to nije odobravala: „Zaljubite se, volite nekog, a neko vam to ne odobrava. I vi onda smatrate da je brak jedini način da ostanete s njim. A onda, mnogo kasnije, shvatite da je to greška. Meni se desilo nešto još strašnije. Dogovorila sam se s tim dečkom da se nađemo u Nišu, a tamo su me čekali drugi ljudi – trojica braće. Strpali su me u kola i odvezli me. Bilo je tu svega. I nasilja. Jedva sam ostala živa… Mnogo sam se kajala. Kriviš sebe, shvatiš da su roditelji bili u pravu…“

Agonija devojčice od nepunih 15 godina trajala je čitavu večnost – sedam meseci. Otac ju je odbacio, a majka pokušavala da izgladi odnose. A onda je sa nepunih 18 još jednom otišla od kuće. I ponovo se pokajala. Tek četvrti brak doneo joj je ljubav. Ali i siromaštvo, kaže naša sagovornica koja je u tom braku ostala i udovica. „On je bio srpske nacionalnosti. Njegova majka je bila protiv mene jer sam Romkinja. Zajedno smo bili 13 godina. I kada smo konačno dobili sina, on je poginuo.“

Serbien Romni D.D. aus Nis D.D: Mnogo sam se kajala. Kriviš sebe, shvatiš da su roditelji bili u pravu…

Teško siromaštvo

D.D. nije jedina Romkinja koja se gorko pokajala zbog pogrešnih odluka i preranog braka. Zato su udruženja Romkinja „Osvit“ iz Niša, „Nada“ iz Aleksinca“ i opština Aleksinac pokrenuli projekat pod nazivom „Izgradnja kapaciteta lokalnih institucija u prevenciji ranih, dečjih brakova u Aleksincu“. Projekat su podržali Evropska unija i Vlada Švajcarske, a dodatnu pomoć pružila je i Vlada Srbije.

U okviru projekta urađeno je i istraživanje u kome je, od ukupno 1.050 Roma koliko ih ima u Aleksincu, učestvovalo 165 žena svih godišta. Prema tom istraživanju, u bračnu zajednicu između 10. i 15. godine stupilo je 50 žena, a sto žena između 16. i 20. godine. Samo 15 Romkinja udalo se nakon svoje 20. godine. Od njih 150 koje su pre punoletstva postale supruge, 18 žena nije samostalno donelo odluku o tome, već je na njih izvršio pritisak neko iz porodice. Čak 23 žene su pre svoje 15. godine rodile prvo dete, a 107 pre 20. godine. Zapanjujući je podatak da je 78 ispitanica imalo abortus pre punoletstva. Samo 20 žena završilo je srednju školu, 67 samo osnovnu, a skoro 80 nije završilo ni osnovnu. Više od 140 ispitanica nije zaposleno, a 135 njih živi od socijalne pomoći.

„Upravo zato smo i pokrenuli projekat, jer rani brakovi dovode pre svega devojčice romske nacionalnosti u poziciju teškog siromaštva“, kaže objašnjava Ana Saćipović, predsednica udruženja „Osvit“. „One ispadaju iz obrazovnog sistema i potencijalne su žrtve porodičnog ili partnerskog nasilja. Jednostavno, to je prepreka za razvoj, ne samo romske zajednice, ne samo romskih devojčica, već društva u celini.“

Serbien Ana Sacipovic Ana Saćipović: Rani brakovi su prepreka za razvoj društva u celini

Baza podataka

Pored istraživanja koje je urađeno sa ženama u Aleksincu i ruralnim delovima u kojima žive Romi, organizacije „Osvit“ i „Nada“ organizovale su i radionice za decu od 13 do 18 godina, kao i tribine za roditelje. U okviru projekta formiran je i stručni tim sastavljen od predstavnika lokalne samouprave, policije, zdravstvene i školske ustanove, kao i centra za socijalni rad.

„Ako se devojčica od 5. do 7. razreda ne pojavi u školi na nastavi, stručni tim škole u obavezi je da nedolazak prijavi centru za socijalni rad i policiji. Ako oni na terenu dođu do informacije da je devojčica prisiljena ili sama izabrala da uđe u maloletnički brak, tj. da ispada iz sistema obrazovanja, policija reaguje i sankcioniše roditelje, jer su oni do punoletstva odgovorni za svoju decu. Napravili smo i računarski program koji će koristiti Centru za socijalni rad u Aleksincu i preko kojeg će voditi evidenciju o maloletničkim brakovima. Jer, kada dođe Romkinja koja ima 21. godinu radi ostvarivanja prava iz socijalne zaštite i kaže da je samohrana majka dvoje dece od kojih jedno ima šest godina, program je prepoznaje i ubacuje u bazu podataka da je maloletna stupila u brak“, objašnjava Saćipovićeva.

Serbien Roma-Siedlung in Nis Život u teškom siromaštvu

Nema kazne za prekid školovanja

Ljiljana Stojanović iz Centra za socijalni rad u Aleksincu kaže da za osnivanje bračne zajednice dok je devojčica maloletna saznaju tek kada se ona prijavi za roditeljski dodatak. Prema rečima Stojanovićeve, Romi znaju da je to protivzakonito i poriču da su u bračnoj zajednici. Ako se desi da devojčica ostane u drugom stanju, onda po zakonu devojčica i njena beba dobijaju staratelja i preispituje se roditeljsko pravo. Kako kaže predstavnica aleksinačkog Centra za socijalni rad, takvih slučajeva je srećom sve manje – i to zahvaljujući radu nevladinih organizacija, jer država nema mehanizam da radi na prevenciji, već tek nakon što problem nastane.

Iako ne mogu da primaju socijalnu pomoć ako im sva deca ne idu u školu, država ipak nema sistem koji će romsku decu zadržati u školskim klupama, jer to nije jedini uslov za primanje pomoći, kaže za Ljiljana Stojanović. Da bi državni aparat reagovao, škola je dužna da obavesti Centar za socijalni rad da neko dete ne dolazi u školu, ali tek nakon mesec-dva prema zakonskim okvirima. U situaciji u kakvoj je bila D.D. – to je prilično kasno.

Serbien Ljiljana Stojanovic Ljiljana Stojanović: Za maloletnički brak saznajemo obično tek kada se majka prijavi za roditeljski dodatak

Međutim, interesantan podatak je da, iako je Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju roditelj dužan da detetu obezbedi redovno pohađanje škole, nijednom odredbom tog zakona nije predviđena sankcija za nepoštovanje tih normi. S druge strane, po zakonu je moguće stupiti u brak i sa 16 godina, uz dozvolu Suda i mišljenje Centra za socijalni rad o duševnoj razvijenosti osobe.

„Mi ovde razgovaramo sa maloletnicom, s njenim roditeljima i sa budućim suprugom“, kaže socijalna radnica iz Aleksinca Ljiljana Stojanović. „Za naše mišljenje i za dozvolu suda potrebno je lekarsko uverenje o njenoj fizičkoj spremnosti i uverenje od psihologa. I važno je da vidimo da je ona duševno zrela da prihvati dužnosti i obaveze u braku. Takođe, tu vidimo da li se radi o prisili, da li je i suprug svestan šta znači uzeti maloletnicu za ženu, a takođe razgovaramo i s roditeljima – da li su saglasni i, ako bračna zajednica slučajno ne uspe, da li je prihvataju da se vrati u njihovo domaćinstvo“, objašnjava Stojanovićeva, ali i napominje da je takvih zahteva iz godine u godinu sve manje.

Serbien Natasa Petrovic Natasa Petrović: Ako roditelji smatraju da školovanje nije bitno, onda tako vaspitavaju i decu

Selo kao geto

Situacija na terenu ipak je nešto drugačija. To nam potvrđuje i Nataša Petrović, predsednica udruženja Romkinja „Nada“ iz Aleksinca. Prema njenim rečima, velika je razlika između romskih porodica koje žive u samoj opštini, gde je pretežno srpsko stanovništvo, ili u selima u kojima su oni jedini meštani.

Petrovićeva je inače pedagoška asistentkinja u osnovnoj školi i trener ženskog fudbala. Rad sa decom smatra veoma važnim segmentom u tom projektu, ali tvrdi da su roditelji iz ruralnih područja najveći problem: „Ja radim sa vrlo specifičnom romskom grupom – Deca su mi iz Prćilovice. To vam je selo – ’život na margini’. Uslovi iz 13. veka. Na 75 kuća i 480 stanovnika imaju dve česme. Roditelji tu igraju glavnu ulogu – ako oni smatraju da školovanje nije bitno, onda tako vaspitavaju i decu. Teško je raditi s takvim ljudima, jer oni gledaju jedni od drugih, i iako sam ja Romkinja, opet neće da poslušaju savete, jer nisam iz njihovog sela, već iz Aleksinca.“

Serbien Ivana Pavlovic Ivana Pavlović: Zakon predviđa zatvorske kazne za vanbračnu zajednicu s maloletnom osobom

Mehanizmi za rešavanje problema

Iako je zakon u pogledu maloletničkih brakova jasan, vanbračna zajednica pravno je teško uočljiva. U svakom slučaju, onima koji su uhvaćeni u krivičnom delu stupanje u vanbračnu zajednicu s maloletnom osobom, preti kazna od tri godine zatvora, podseća advokatkinja Ivana Pavlović: „Ta kazna predviđena je i za roditelja, usvojioca ili staraoca koji je dozvolio vanbračnu zajednicu. Ako je to delo učinjeno iz koristoljublja, zatvorska kazna je pooštrena – od šest meseci, do pet godina zatvora. Ako se međutim, brak u međuvremenu zaključi, krivično gonjenje prestaje.“

Rad na prevenciji maloletničkih brakova među Romima dugoročan je posao i za nevladine organizacije nema vremena za odmor. Zahvaljujući projektu udruženja „Osvit“ i „Nada“, država dobija mehanizme koji mogu da poboljšaju situaciju po tom pitanju. Prema rečima Ane Saćipović iz „Osvita“, država sada može da stvori zakonsku regulativu za rešavanje problema. „Projektom smo ponudili rešenje, čak stvorili i mehanizme za rešavanje problema. Napravljen je i taj program u koji će biti upisane sve naše ispitanice. Na Centru za socijalni rad je sada da nastavi da vodi evidenciju na osnovu koje će pratiti da li se problem rešava, ili je potrebno možda kreirati nove mehanizme. A na državi da taj pozitivan primer prakse u jednoj opštini prenese kao model u ostalim opštinama.“

Serbien Roma-Siedlung in Nis Rani brakovi dovode pre svega devojčice romske nacionalnosti u poziciju teškog siromaštva

Ponosna mama

D.D. danas, nakon deset godina, ponovo živi sa roditeljima. Bolesni su i ona se brine o njima. Osnovnu školu završila je preko programa „Druga šansa“, ali do posla nikada nije uspela da dođe. Svi zajedno žive od majčine penzije od 13.000 dinara i dečijeg dodatka od 3.200. Njen sin ima deset godina, odličan je đak, takmiči se u matematici i ide u muzičku školu. Da bi nešto zaradila, D.D. ponekad čisti kuće.

Na pitanje kako vidi sebe u budućnosti, kaže: „Eto, sad kad imam 41. godinu i živim s roditeljima, više mi ne pada na pamet da se udajem. I ne razmišljam o sebi već deset godina, već samo o sinu i njegovoj budućnosti. Ne zato što je moje dete pa ga hvalim, već svi kažu da je izvanredan. Ide na takmičenja iz matematike, klavir mu ide odlično. Ja sam ponosna mama! Ako sam nešto uspela u životu, onda je to on. Svoju prošlost sam ostavila u prošlosti. Sad živim za njegovu budućnost. Mislim da će on baš da uspe mnogo – mnogo više nego što su ikada moji snovi bili.“

Uspješna priča ekonomskog osnaživanja Romkinja

/in , /by

Opšta ženska zadruga Bolja budućnost Tuzla, registrovana je 2016 godine. Zadruga se trenutno bavi proizvodnjom i distribucijom svježeg povrća

Plastenici u Opštoj ženskoj zadruzi “Bolja budućnost”.

Tokom jula ove godine, delegacija međunaordne organizacije Care International Austrija, koju je predvodila  direktorica Andrea Barschdorf-Hager, bila je u posjeti ženskim nevladinim organizacijama u Bosni i Hercegovini.

Care Austrija posebno sarađuju sa Austrijskom razvojnom agencijom koja finansira veliki broj projekata na Balkanu, a ovom posjetom, delegacija je imala za cilj da vidi njihov napredak, posebno onih koje realizuju ženske romske organizacije.

Prema riječima direktorice Care Balkans Sumke Bučan, u Bosni i Hercegovini se trenutno realizuje  regionalni projekt Za aktivnu inkluziju i prava Romkinja na zapadnom Balkanu II, koji se pored naše zemlje, sprovodi još u Srbiji i Crnoj Gori. Bavi se ženskim romskim pravima i svim onim temama koje su bile prioritet Vlada i Nacionalnih akcionih planova. Tu su projekti ekonomskog osnaživanja žena, koji također uključuje Romkinje, s posebnim akcentom na projekt Ekonomskog osnaživanja žena koji je do sada dao dobre rezultate.

U trodnevnoj posjeti, delegacija je obišla romske organizacije u Bijeljini, Udruženje građana za promociju obrazovanja Roma “Otaharin”, u Tuzli Udruženje žena Romkinja „Bolja budućnost“ i Omladinsku romsku inicijativu „Budi mi prijatelj“ iz Visokog.

Uspješna priča

Opšta ženska zadruga Bolja budućnost Tuzla,  registrovana je 2016 godine. Zadruga se trenutno bavi proizvodnjom i distribucijom svježeg povrća, te je cilj zadruge uvijek pružati kvalitetnu ponudu povrća te distribuciju istog.

Do sada su Romkinje koje su se bavile proizvodnjom povrća imale poteškoće u plasiranju svojih proizvoda na tržištu.

-I dalje ne razumijem slučajeve da neko neće kupiti povrće od Romkinje, samo zato što je Romkinja. Uvjerena sam u to da u budućnosti pripadnost nekoj etničkoj grupi, religiji mora biti stavljeno u pozadinu. Niko ne treba da se odrekne svojih vjerovanja ali religija i etnička pripadnost ne smiju biti kočnica za napredak društva u ekonomskom, političkom i svakom drugom smislu, rekla je za naš portal direktorica Care Austria, dr Andrea Barschdorf-Hager.

Kroz zadrugu će korisnice projekta Ekonomsko osnaživanje žena moći  prodavati svoje proizvode, što predstavlja značajan faktor za uspjeh njihovog biznisa.

(portal-udar.net)

INTERVJU G. OSMANA BALIĆA

/in /by

Prošlo je više od 25 godina od raspada Jugoslavije. Romska zajednica našla se u najmanje sedam država. Kako Vi vidite to razdoblje?

Od 1990-ih do danas situacija je u Srbiji, što se tiče Roma, vrlo nekonzistentna. Ona ima obilježja manipulacija u kojima su Romi glavni akteri i sami se nude državi za manipuliranje u cilju stjecanja nekih osobnih koristi.

Kakve su bile devedesete za Rome u Srbiji?

Bile su teške, i za Rome i za druge građane Srbije. U odnosu na režim Slobodana Miloševića, Sait Balić i dio romskih vođa iz 1970-ih i 1980-ih odlučilo se za opoziciju okupljenu u Savezu reformskih snaga Srbije. Osnovana je i Socijaldemokratska partija Roma, ali je to bilo gušeno sa svih strana, posebno od samih Roma pripadnika i jurišnika režima koji su radili za svoje privilegije. Svi oni dobili su neke beneficije, položaje, diplome. Režimu su tada trebali režimski Romi. Velik dio Roma podržao je režim. Jovan Damjanović je govorio uime Roma i bio prvi Rom ministar u Vladi.

Na koji način pitanje Kosova utječe na položaj Roma?

Položaj Roma u Srbiji bio je u velikoj mjeri vezan za pitanje Kosova. Najjača europska romska zajednica živjela je na Kosovu. Više od 120 tisuća Roma živjelo je ondje. Romska zajednica s Kosova u doba Jugoslavije bila je najhomogenija i najzdravija u smislu da su imali časopise, televiziju, najveći broj zaposlenih Roma i ekonomski su bili jaki. Imali su redakciju na romskom, dramske grupe, kazališne predstave, radioemisije.

Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća društveno-ekonomska pozicija Roma i Albanaca na Kosovu je bila slična. Ali putevi su nam se razdvojili. Albanci su vođeni nacionalizmom krenuli svojim putem. Romi su zadnjih 25 godina žrtva te kosovske priče i drame. Odcjepljenje Kosova već se naziralo pa je politika nudila drugu viziju. Isticalo se kako Kosovo nikako ne može pripadati samo Albancima jer tu žive i Bošnjaci i Turci i Crnogorci i Srbi i Aškalije i Egipćani i Romi. Kako bi se pokazalo da je Kosovo multietničko i da nisu samo Albanci problem, a zapravo jesu bili najveći problem i jedini problem, neki su romski predstavnici prihvatili to cijepanje romskog tijela na tri dijela. Mi smo se žrtvovali zbog te političke manipulacije.

Govorite o podjeli na Rome, Egipćane i Aškalije?

Da. Uza sva uvažavanja i Egipćana i Aškalija, ipak je to produkt političke trgovine. Sami smo se žrtvovali jer su neki Romi bili tada bliski režimu Slobodana Miloševića i odlično živjeli na Kosovu. Nama je ostalo to što sada imamo tri odvojene romske zajednice. To je neuspio politički trik, gdje je nama ostala uspomena o tijelu koje je sada razbijeno na tri dijela, a radi se o istome romskom narodu.

Nakon rata 1999. godine Romi su, kao i Srbi i Crnogorci, najvećim dijelom protjerani s Kosova i Metohije. Od 120 tisuća Roma na Kosovu ih je ostalo sedam-osam tisuća. Oko deset tisuća je u Srbiji, više tisuća u Crnoj Gori, a svi ostali u trećim zemljama, uglavnom u Europi.

U Prištini je ostalo pet-šest romskih obitelji. Ostalo je nešto Roma po selima, u Gračanici ih ima dosta. Imali smo jednog svećenika koji je glumio hodžu, Halđin Zulfi iz Prizrena, koji je sačuvao prizrensku romsku zajednicu. Oni nisu istjerani iz Prizrena, ali je on paktirao s Albancima, prištinski Romi nisu i oni su protjerani. Imali su 15 minuta da napuste svoje kuće.

Radi se o tragediji romskog naroda, u vremenu kada se tragedija nije ni mogla izbjeći. Egzodus Roma s Kosova je strašan. Nisu mogli sve da nas pobiju tijekom Drugoga svjetskog rata. Nikada nitko ne radi 100 % neki svoj posao. Nikada nemaš 100 % provedeno etničko čišćenje. To nije uspjelo Nijemcima, a nije uspjelo ni na Kosovu.

Sudjelovali ste u aktivnostima kojima je na izborima srušen režim Slobodana Miloševića, tzv. 5. oktobar. Na koji su način Romi sudjelovali u tom procesu?

Moje sudjelovanje počelo je pozivom moje prijateljice Sonje Licht. Rekla je treba 200 tisuća Roma izvesti na izbore. Trebalo nam je da 4,2 milijuna birača iziđe na izbore da bi režim Slobodana Miloševića pao. Ja sam imao zadatak da izvedem 200 tisuća Roma na izbore. U to vrijeme obnovili smo društvo Rom i organizirano djelovali kroz nevladine organizacije. Mnogo smo na tome radili i dali svoj doprinos. I dobro smo mi to obavili. Miloševićev režim pao je 5. oktobra 2000. godine. Poslije 5. oktobra Miloševićev SPS se raspada. Romi naravno napuštaju SPS. Vita Mihajlović je dvije godine šutio. Onda polako svi prelaze u Demokratsku stranku koja je bila na vlasti. DS ih prima i onda opet ”Jovo nanovo”, ono što su radili za SPS, sad rade za DS, kupuju se romski glasovi. Romi su uvijek uz vlast.

Čime ste se Vi bavili nakon demokratskih promjena u Srbiji?

U razdoblju od 2000. do 2006. godine bio sam potpredsjednik gradske vlade Niša, a istovremeno i savjetnik ministra za ljudska i manjinska prava. Djelovao sam i u Građanskom savezu. U međuvremenu se dogodilo ubojstvo premijera Đinđića. Vidio sam kako je veći broj kriminalaca u DS-u nego u SPS-u i 2006. godine sam se povukao. Preuzimam odgovornost za to što sam napravio 2000. – 2006. Formirano je stotinjak ozbiljnih nevladinih organizacija, donesen je zakon o pravima manjina i osnovani nacionalni savjeti nacionalnih manjina.

Spomenuli ste nacionalne savjete. Kako taj oblik predstavništva Roma u Srbiji funkcionira? Jeste li zadovoljni?

Godine 2003. smo dobili Nacionalni savjet Roma. U međuvremenu su provedena četiri izborna ciklusa za članove Nacionalnog savjeta. Politička kultura zapravo je problem. Sve se promijenilo, mogu i režimi i vlade da se mijenjaju, ali politička kultura naroda teško je promjenjiva. Svi nacionali savjeti, ne samo romski, služe manipulaciji i postali su predmet manipulacije i potpunog dezavuiranja pojma manjinskih prava. Napravljena je jedna ”fasadna demokracija” stvaranjem zakona i statusa, a s druge strane imamo političku svakodnevicu koja je i dalje na razini kriminala, korupcije i manipulacije. Svi nacionalni savjeti su se pokazali lošima. Sprema se novi zakon i to je jedan od uvjeta u procesu pridruživanja Srbije EU-u, ali nisam siguran hoće li doći do promjene te manjinske političke elite ni kod Roma ni kod drugih zato što je politička kultura nešto jako teško i ozbiljno i ona se ne mijenja. Ozbiljni ljudi više se ne bave politikom jer politika na Balkanu nije cool.

Predstavlja li problem sam sustav izbora nacionalnog savjeta ili je to pitanje ljudi koji su birani u romski Nacionalni savjet?

Pitanje je ljudi i zapravo to je pitanje političke zrelosti jednog naroda. Krivi su i birači. Ja sam se zalagao da se ne ide na elektorski sustav, nego da glasanje za Nacionalni savjet Roma bude kao i svako glasanje, dakle glasačke kutije, i skupljali smo tada tih 3000 potpisa. Ja sam inzistirao i napravio državi veliki trošak u nadi da se demokracija i odgovornost treniraju. Dakle, neka sto puta Romi griješe, neka biraju koga biraju, sami će snositi posljedice i to se i događa. I nema boljeg načina nego da narod sam uči, samo da se ukazuje na greške. Nisu politički obrazovani niti je razina političke kulture kod Roma takva da oni mogu primijetiti što to nije dobro.

Jer taj bijeg iz jednog paternalizma u kome se nalaze romske zajednice u većinu zemalja Balkana i ta promjena stanja u stanje političke i građanske odgovornosti – to traži proces i to je najbolje kada se prođe kroz vlastite greške.

To političko sazrijevanje podrazumijeva i Vitu i nacionalne savjete i sve ovo kroz što prolazimo. Jer sve ono brže i sve po sustavu gotovih rješenja neće dati rezultate. Neće jer je kultura vrlo ozbiljna stvar. Sve je u kulturi i u sazrijevanju.

Kakva je struktura Nacionalnog savjeta Roma? Pripadaju li svi ili apsolutna većina jednoj grupaciji ili su u Srbiji zastupljeni razni dijelovi romske zajednice?

Članovi Nacionalnog savjeta dolaze iz 3-4 grupacije, ali svi imaju nešto zajedničko, svi su korumpirani. Vrlo brzo se posvađaju i vrlo brzo se pomire kad je novac u pitanju, tako da se radi zapravo o skupu sličnih ljudi po onoj izreci ”sličan se sličnom raduje”.

Imaju li Romi u Srbiji, s obzirom na svoju brojnost, zastupnika u Narodnoj skupštini?

Ne, nemaju. Nemaju zato što su sami građani, sami Romi, prodavali svoje glasove. Bilo je naravno pritisaka, ali kako drugi glasaju slobodno, tako su i Romi mogli glasati slobodno. Ne možemo reći kako Romi nisu informirani. Imamo internet, Facebook, emisije na romskom i druge oblike informiranja. Romi znaju što se događa i u Srbiji i u svijetu. Za to što su prodavali glasove neka snose odgovornost. Loše će biti jer račun za to plaćaju nedužne generacije koja dolaze. Anticiganizam na Balkanu je, zasad, benigan, ali ako se ekonomska situacija radikalizira u zemljama Balkana onda će taj reaktivni nacionalizam biti usmjeren prema Romima, k najslabijima. I to je opasno, tu može doći do otvorenih fizičkih sukoba.

Tko bi po Vašem mišljenju sada trebali biti zastupnici romskih interesa?

Imamo mozaik dionika koji svi snose svoj dio odgovornosti. U tom sustavu najveće značenje dao bih europskim institucijama i tu prije svega mislim na Europsku uniju kao centar moći i mjesto gdje se daju nove ideje i kreira politika. Imamo tu ”Barossovu” politiku prema Romima i ona se primjenjuje. Važno je da tu imamo dovoljan broj ljudi, ne samo Roma nego svih onih ljudi koji govore uime Roma.

To je težišna točka. Središte političke moći trebalo bi biti u Bruxellesu, ali središte intelektualne moći trebao bi biti taj novi Romski institut. Možda i Svjetska organizacija Roma nakon re-institucionalizacije sa zadržanim nekim tradicionalnim odnosima, ali sa sasvim novim sustavom vrijednosti, sukladno vremenu u kojem živimo i opasnostima s kojima se suočavamo jer se kontekst promijenio. Ta Svjetska organizacija trebala bi se fokusirati na zaštitu Roma jer nažalost anticiganizam može dobivati različite forme i može se ponovo raširiti. Vrlo je važna i mjesna samouprava u romskim mahalama. Nekada smo imali starješine naselja. Sada nemamo ništa i trebaju nam vijeća mahale koja bi brinula o dobrosusjedskim odnosima i kvaliteti života.

Ali ono što je glavna linija fronte jesu romske nevladine organizacije. Bez jakih, po sistemu kože dalmatinera raspoređenih, tih malih centara reakcija, ideja i promjena nema ničega. Jer romski narod mora se mijenjati. Ako se sami ne promijenimo, promijenit će nas drugi.

Govorim to jer ne možemo šutke prelaziti preko stilova života koji se zasnivaju na socijalnoj pomoći. Nije više Europa tako bogata da može nekome to plaćati. Našim precima i našim potomcima dugujemo makar pokušaj da se kao narod mijenjamo i da generacijski ne budemo ovisnici. To je loše za Rome, ali to bode oči mnogim siromašnim ljudima i u Srbiji i u Hrvatskoj i u cijeloj Europi. Romi moraju prestati misliti kako je država ili vlast dužna brinuti se o Romima, a Romi mogu ne raditi i pisati po Facebooku. To neće tako više moći.

Koja je uloga mladih obrazovanih Roma u romskom pokretu?

Mi smo prije petnaestak godina htjeli imati romsku elitu. Osigurali smo tisuće stipendija i mi je stvaramo. Svaka se elita treba malo distancirati od naroda, malo da bude u višim krugovima da bi više vidjela. Jer ako ostane u narodu, neće doći do promjena. Na kraju, promjene nikad ne provodi narod kolektivno, nego ih provode pojedinci. Romski intelektualci trebaju se vratiti u trenutku kada misle da mogu pomoći romskom narodu i neka pomognu jer sasvim će sigurno biti pojedinaca koji će provesti promjene, to je prirodan proces. I kako god, s obzirom na taj kontekst u kojem romski pokret živi, on ipak napreduje.

TKO SU ROMI?

/in /by

Istraživanje jezičnog, kulturnog i genetskog porijekla Roma vodi nas oko 1 000 godina unatrag, u područje sjeverne Indije. Poznato je da romski jezik, izuzev nekih izraza koji su usvojeni u novije vrijeme, potječe iz Indije. No nije točno poznato zašto su Romi napustili Indiju. Neki znanstvenici pretpostavljaju da su njihovi preci bili obrtnici i zabavljači što su pratili skupine vojnika koji su nakon ratnih sukoba napustili svoju domovinu. U svakom slučaju, Romi su prije početka 14. stoljeća preko Perzije i Turske stigli u Europu.

Kako su Europljani gledali na Rome? U njihovim su stavovima dugo vremena prevladavale dvije krajnosti. S jedne strane, Rome se u nekim romanima i filmovima prikazivalo kao divne, druželjubive i bezbrižne ljude koji putuju svijetom i uveseljavaju narod svojim plesom i pjesmama u kojima iskreno govore o životnim radostima i tugama. S druge strane, prikazivalo ih se u ružnom svjetlu, kao nepoštene, čudne i nepovjerljive ljude — strance koji su uvijek otuđeni od društva u kojem žive. Da bismo bolje razumjeli kako je došlo do stvaranja takvih uvriježenih predodžbi o Romima, osvrnimo se na njihovu zanimljivu prošlost.

Vrijeme nepravde i diskriminacije

U srednjem vijeku mnogi Europljani nisu znali gotovo ništa o svijetu izvan mjesta u kojem su živjeli. Stoga zamislite kako su bili iznenađeni kad su prvi put vidjeli romske obitelji koje su došle u njihova sela i gradove. Romi su im vjerojatno bili vrlo neobični. Osim što su imali tamnu put, tamne oči i crnu kosu, ti su se došljaci drugačije odijevali, imali su potpuno drugačije običaje i govorili su drugim jezikom. Romi su bili skloni držati se odvojeno od drugih ljudi — ta njihova navika vjerojatno potječe još iz vremena kad su živjeli u Indiji, zemlji u kojoj je društvo bilo strogo podijeljeno na kaste. Za nekoliko desetljeća prvobitna radoznalost Europljana pretvorila se u nepovjerljivost.

Romi su i u doslovnom smislu bili odvojeni od drugih ljudi. Bili su prisiljeni živjeti izvan naseljenih mjesta i nisu smjeli ulaziti u njih čak ni da kupe hranu ili uzmu pitku vodu. O njima su se širile svakojake glasine. Ljudi su govorili: “Oni kradu djecu i jedu ih!” U nekim zemljama čak su postojali zakoni prema kojima su Romi morali kuhati na otvorenom kako bi svatko tko to želi mogao pogledati što imaju u loncu. Oni koji su htjeli vidjeti što Romi imaju u loncu često su ga znali prevrnuti i proliti jelo po zemlji. Taj bi dan Romi ostali bez ručka. Stoga nije čudno da su neki od njih krali hranu kako bi preživjeli.

Zbog nepravde i diskriminacije Romi su se još više držali jedni drugih. Stoljećima su tražili podršku i sreću u obiteljskom krugu. Romi su još i danas jako vezani za svoju djecu, a i djeca su jako vezana za svoje roditelje i brinu se za njih kad ostare. Mnogi Romi jako drže do tradicionalnih mjerila pristojnog i čestitog ponašanja.

Česte seobe

Budući da gotovo nigdje nisu bili dobro prihvaćeni, Romi su se često selili. Putujući od mjesta do mjesta, s vremenom su izučili mnoge zanate i stekli razne vještine. Tako su se jedni počeli baviti obradom metala, drugi trgovinom, a neki su postali i zabavljači. Bavljenje takvim poslovima omogućilo im je da prehrane svoje obitelji. Neke su Romkinje vješto iskoristile to što se o njima pričalo da imaju moć proricanja budućnosti. One su se često pravile da imaju tu moć, a ljudi su im plaćali da im gataju. Zbog čestih seoba nisu previše bili u kontaktu s gadžama (romski naziv za one koji nisu Romi), pa stoga nije postojala velika opasnost da se pomiješaju s drugim kulturama ili da ih netko iskvari u moralnom pogledu.*

U međuvremenu predrasude su dovele do toga da se Rome počelo proganjati. Tako su bili protjerani iz nekih dijelova Europe. U nekim drugim područjima Romi su stoljećima živjeli kao robovi. Ukidanje ropstva krajem 60-ih godina 19. stoljeća dovelo je do daljnjeg raseljavanja Roma, pri čemu je velik broj njih otišao u zapadnu Europu te Sjevernu i Južnu Ameriku. Gdje god da su došli, nastavili su njegovati svoj jezik, svoje običaje i vještine.

Čak i kad su živjeli u vrlo teškim uvjetima, Romi su nalazili utjehu u glazbi i plesu. U Španjolskoj je miješanjem romske i nekih drugih kultura nastao flamenko, narodni ples i istoimena glazba. U istočnoj Europi romski su glazbenici obradili tamošnje narodne pjesme, izvodeći ih na svoj osebujan način. Romska glazba prožeta snažnim osjećajima utjecala je i na čuvene skladatelje kao što su Beethoven, Brahms, Dvořák, Haydn, Liszt, Mozart, Rahmanjinov, Ravel, Rossini, Saint-Saëns i Sarasate.

Romi među Jehovinim svjedocima

Mnogi su Romi postali Jehovini svjedoci. Neki od njih služe kao starješine i punovremeni propovjednici. Razni državni službenici i mnogi ljudi koji nisu Romi smatraju ih uzornim građanima. Jedan Rom koji je Jehovin svjedok i živi u Slovačkoj kaže: “Jednog dana na vrata našeg stana pokucao je jedan naš susjed koji nije Rom. ‘Brak mi je u krizi, ali znam da mi vi možete pomoći’, rekao je susjed. ‘Zašto mislite da vam mi možemo pomoći?’ upitali smo ga. On je nato rekao: ‘Ako Bog kojem služite može pomoći vama Romima da poboljšate kvalitetu svog života, onda vjerojatno može i nama pomoći.’ Dali smo mu jednu knjigu koju su objavili Jehovini svjedoci. Ona se temelji na Bibliji, a govori o obiteljskom životu.

Kasnije nam je na vrata pokucala njegova žena. Došla je s istom molbom, ne znajući da je njen muž već bio kod nas. ‘Nitko drugi u ovoj zgradi ne može nam pomoći’, rekla je žena. Njoj smo dali istu knjigu. I muž i žena zamolili su nas da ne kažemo onom drugome za taj posjet. Nakon mjesec i pol dana počeli smo s tim bračnim parom proučavati Bibliju. Zahvaljujući tome što živimo u skladu s biblijskim istinama ljudi su stekli tako lijepo mišljenje o nama da nam se sada obraćaju kad trebaju duhovnu pomoć.”

Bolji život i nada u sretnu budućnost

U takvim je prilikama pohađala školu i Andrea, crnokosa Romkinja koja živi u jednoj zemlji istočne Europe. Ona je bila jedina učenica romskog porijekla u svom razredu. Premda je inače vrlo odvažna, ne može zadržati suze dok se prisjeća kako su joj se drugi znali rugati i kako je nisu prihvaćali. “Kad bi na igralištu trebalo izabrati tko će s kim igrati, mene bi svi uvijek zadnju izabrali”, prisjeća se Andrea. “Željela sam pobjeći u Indiju jer tamo ne bih bila drugačija od drugih ljudi. Jednom je prilikom mom prijatelju netko čak doviknuo: ‘Vrati se u Indiju!’ On je nato odgovorio: ‘Vratio bih se da imam novaca.’ Osjećali smo se kao da nikamo ne pripadamo. Svagdje smo bili nepoželjni.” Budući da ima dara za plesanje, Andrea je kao mala sanjala o tome kako će jednog dana postati slavna i prihvaćena u društvu. No kad je bila u tinejdžerskim godinama, pronašla je nešto puno bolje od toga.

“Jednog dana na naša je vrata došla mlada Jehovina svjedokinja koja se zove Piroska”, priča Andrea. “Ona mi je na temelju Biblije objasnila da Bog ne ljubi samo čovječanstvo u cjelini nego i svakog od nas pojedinačno. Rekla mi je da i ja mogu razviti dobar odnos s Bogom ako to želim. Zahvaljujući tome osjetila sam da sam nekome doista važna. Saznanje da su u Božjim očima svi ljudi jednako vrijedni pomoglo mi je da steknem više samopouzdanja.

Piroska me vodila na sastanke Jehovinih svjedoka, na kojima sam upoznala neke Rome i druge ljude koji nisu Romi. Primijetila sam da među svima njima vlada jedinstvo. Stekla sam prave prijatelje među Jehovinim svjedocima koji su Romi i onima koji su nekog drugog porijekla. Nakon što sam otprilike godinu i pol proučavala Bibliju s Piroskom, i sama sam postala Jehovin svjedok.” Danas Andrea i njen suprug služe kao punovremeni propovjednici koji poučavaju druge o tome kako Bog iskreno ljubi ljude iz svih naroda.

Prihvaćen kao jednako vrijedan

Prisjećajući se svoje mladosti, Rom po imenu Hajro priča: “Zbog druženja s mladićima koji su se loše vladali i nisu poštovali zakon često sam znao upasti u probleme. Kad sam jednom bio s tim mladićima, policajci su me uhapsili zbog krađe. Dok su me vodili kući, više sam se bojao reakcije svoje majke nego što sam se bojao policije, jer se u našoj obitelji, kao i u mnogim drugim romskim obiteljima, uvijek učilo djecu da ne smiju krasti.”

Kad je Hajro odrastao, on i članovi njegove obitelji došli su u kontakt s Jehovinim svjedocima. Hajra je duboko dirnulo biblijsko obećanje da će Božje Kraljevstvo otkloniti iz ljudskog društva sve probleme, pa tako i predrasude i diskriminaciju. “Romi nikada nisu imali svoju državu koja bi se brinula za njih”, kaže Hajro. “Zato smatram da Romi sigurno mogu dobro razumjeti i cijeniti ono što će Božje Kraljevstvo učiniti za sve ljude. Ja već danas vidim kako će to biti divno. Kad sam prvi put ušao u dvoranu Jehovinih svjedoka, osjećao sam se jednako kao i apostol Petar kad je rekao: ‘Sad zaista shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom narodu prihvaća onoga tko ga se boji i čini što je pravedno’ (Djela apostolska 10:34, 35). Svi su me prihvatili kao čovjeka koji je jednako vrijedan kao i oni. Nisam mogao vjerovati kad sam čuo da me oni koji nisu Romi zovu prala, što na romskom znači ‘brat’!

U početku su se neki članovi moje obitelji jako protivili tome što sam počeo proučavati Bibliju. Nisu mogli shvatiti neke promjene koje sam učinio kako bih svoj život doveo u sklad s biblijskim načelima. No sada moja obitelj, rodbina i drugi Romi vide da zbog toga što se čvrsto držim Božjih načela živim sretnijim i puno boljim životom. Većina njih i sama bi željela poboljšati svoj život.” Hajro danas služi kao kršćanski starješina i punovremeni propovjednik. Njegova žena Meghan, koja nije Romkinja, također poučava Rome i druge ljude o tome kako im Biblija može pomoći da steknu nadu u bolju budućnost te da već danas žive sretnijim životom. “Članovi muževe obitelji i drugi Romi među kojima oni žive u potpunosti su me prihvatili”, kaže Meghan. “Sviđa im se to što netko tko nije Rom pokazuje zanimanje za njih.”

Preuzeto sa stranice „Internetska biblioteka“