The Board of Deputies said it would be “stand in solidarity” with the groups on shared interests and to combat “obscene” levels of hostility.
The joint meeting between Jewish, Gypsy and traveller groups in Leeds (Photo: Board of Deputies)
The Jewish community will work more closely with Gypsy and traveller groups on issues including hate crime and Holocaust remembrance.
Following a series of meetings in Leeds, the Board of Deputies said it would be “stand in solidarity” with the groups on shared interests and to combat “obscene” levels of hostility.
Among the topics which will be tackled together are human rights issues and welfare concerns.
Marie van der Zyl, Board vice-president, said Gypsy and traveller groups were “working hard for the empowerment of their communities”.
She added: “Because of our history – like that of the Gypsy, Roma and traveller communities – the Jewish community is acutely aware of where racial prejudice can lead us.
“In 2017, racism remains a stain on our society, and we’re here today to say we stand in solidarity with other minority groups, who are facing obscene levels of hostility.”
Ms van der Zyl led a Board delegation alongside members of the René Cassin charity and Leeds Jewish Representative Council at the sessions in Leeds last week.
They visited the Leeds Gypsy and Traveller Exchange (Gate) to discuss housing issues, healthcare, education and employment among Roma people.
Helen Jones, Gate chief executive, said her charity was “really excited” to be developing links with British Jews.
“Whilst some of our common ground is inevitably our experiences of being demonised, excluded and subject to hate, what is really exciting to explore is our shared experiences of promoting human rights, peace building and resilience,” she said.
Mia Hasenson-Gross, René Cassin director, said: “It’s been an extremely positive few days. We have tragic historic ties as well as shared current and pressing issues such as rising hate crime.
“These are best tackled through building strong relationships and an understanding of the experiences of our respective communities. We look forward to building on these meetings.”
Simon Phillips, from the Rep Council, said the communities had “so much in common – the importance of family, a pride in culture, heritage and history and a commitment to challenging and tackling hate crime, racism and prejudice.
“The Jewish community have always had a strong belief in supporting the rights of minorities and we thank Rene Cassin for reminding us of our responsibilities for tikkun olam, the ‘healing of the world’.”
Trgovina ljudima jedan je od najgorih zločina. Šokantne, stvarne priče žrtava, njihove tragične sudbine zapisane su u policijskim beležnicama. Pojedine slučajeve potresli su i istražioce koji se bave suzbijanjem korupcije i organizovanog kriminala.
Anina (11) majka je prostitutka. Rodila ju je u BiH. Nije znala ko je Anin otac. Bebu nije želela, ostavila ju je nakon porođaja. O Ani se počela brinuti baka. Zapravo, nije se brinula o njoj. Zanemarivala ju je i hranila tek toliko da može preživeti. No baka joj je bila jedino živo biće koje je imala na ovom svetu, pa je Ana volela baku. Rasla je uz nju u siromaštvu i prošnji.
S vremenom, kako je Ana odrastala, a bila je predivna curica prekrasne smeđe kose, baka je, zahvaljujući Ani, počela više zarađivati.Ljudi su voleli Anino milo lice pa bi uvek udelili više novca. No nije samo prosila…
– Za nas su baka i Ana bile strankinje koje smo u Hrvatskoj zatekli u prošnji. Curica je bila gotovo nepismena, ali vrlo inteligentna i prelepa – svedoče za Express.ba istražioci, koji su baku i Anu lani uhvatili dok su prosile. Ana kao da je odahnula. Kao da je shvatila da su patnje završile. Ne zbog prosačenja nego zbog onoga što su psiholozi posle otkrili veštačenjem.
Više od godinu dana Anu su u Bosni držali zatočenu, izgladnjivali, tukli, silovali. Imala je manje od 10 godina. To nije rekla lečnicima. Nacrtala im je svoje patnje. Crteži su to koji, kad ih vidite, mislite da su predložak za film strave i užasa. Baka, koju su na kraju proterali iz Hrvatske, morala je znati što su zveri činili njezinoj unuci. Ali nije reagovala.”
– Ona ju je koristila za prosačenje i samo joj je to bilo bitno. Od dražesne curice pretvarala ju je u još dražesniju samo radi svoje koristi – kažu istražioci.
Zločincima iz Bosne policija još nije ušla u trag. Baka, nažalost, nikoga nije odala. Vratila se u Bosnu bez svoje male curice, kako joj je lažno tepala.
Ani je Hrvatska odobrila četvrti privremeni boravak iz humanitarnih razloga. U sigurnoj je skrbničkoj porodici. Ne želi otići iz Hrvatske, rado bi ovde zauvek ostala.
Ima svoju dekicu, krevetić, jastučić i medu. Naučila je čitati i pisati, jede redovni, ne tuku je, ne prisiljavaju ni na šta.
– Više od 12 milijardi dolara na godinu zarade trgovci ljudima – su u MUP ovim podatkom, piše Express.hr.
Ova dobit odnosi se samo na trgovanje ženama i decom, i to zbog seksualnog iskorištavanja. Trgovanje ljudima jedan je od najvećih međunarodnih problema poslednjih godina, piše Express.
Romkinje su u posebno ranjivoj poziciji i predstavljaju najugroženiju i najmarginalizovaniju grupu u svim državama zapadnog Balkana. Uprkos pomacima koji su napravljeni u prethodnom periodu, one i dalje trpe vištruke oblike diskriminacije – jedan je od zaključaka u Beogradu održane regionalne konferencije “Sigurnost Romkinja na zapadnom Balkanu”, u organizaciji CARE International Balkans i Koordinacionog tela za praćenje realizacije Strategije za socijalno uključivanje Roma i Romkinja Vlade Republike Srbije.
Kako bi se unapredio položaj Romkinja i osigurala njihova bezbednost, neophodan je intenziviniji rad na informisanju javnosti, ali i saradnji institucija i civilnog sektora. Neophodno je da i same Romkinje aktivno učestvuju u razgovorima koji se tiču njihove kolektivne i lične bezbednosti, što bi trebalo da rezultira razvijanjem bezbednosne kulture.
Takođe, veoma je važan rad na povećanju poverenja u institucije, kao što su policija i ombudsman, informisanju romske zajednice kako i na koji način može da ostvari svoja prava, obezbeđivanju dosledne primene zakona i strategija koje se tiču poboljšanja položaja Roma i uz pomoć obrazovanja ekonosmki ojačati romsku zajednicu – zaključci su oko kojih se saglasilo sedamdesetak učesnika regionalne konferencije „Sigurnost Romkinja na zapadnom Balkanu“.
Državni sekretar Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, Nenad Ivanišević, rekao je da problem Roma nije njihova odvojenost od ostatka zajednice, jer su oni neupitno njen deo, već to što je njihov položaj unutar nje znatno teži u odnosu na druge. On ističe da je važno da se čuje glas romskih aktivista i aktivistinja na mestima odlučivanja.
“Važno je da romski aktivisti budu glasni, da budu jaki. Sa ponosom mogu da istaknem da je Vlada Republike Srbije usvojila novu strategiju za poboljšanje položaja Romkinja i Roma i da je predsednik radne grupe za njenu izradu bio Rom“, navodi Ivanišević, koji je ovom prilikom najavio i izmenu krivičnog zakonodavstva po ugledu na Crnu Goru, koja, prema njegovim rečima, predstavlja odličan primer kako bi se trebalo suočiti i rešavati probleme sa kojima se susreće romska zajednica.
Jovana Atancković, pomoćnica u Ministarstvu građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, ističe da je veoma značajno što u Srbiji postoji baza podataka koja se odnosi na takozvana podstandardna romska naselja, kojih je u Srbiji oko 580. Zakon o stanovanju koji je usvojen u decembru prošle godine, a čija primena je započeta prvog dana 2017. doneo je, kako kaže Atanackovićeva, efikasnija rešenja.
“Zakon koji smo usvojili garantuje pravo adekvatnog stanovanja i adekvatnog smeštaja svima koji se nađu u situaciji da budu relocirani sa područja u kojima žive. Takom relokacije stanovništva, nadležni organ koji to sprovodi dužan je da obezbedi i potpunu inkluziju tog dela stanovništva koje je preseljeno. To znači pristup obrazovanju, zdravstvenim institucijama i zapošljavanju“, rekla je ona.
Prema oceni Sumke Bučan, regionalne direktorke CARE Internacional Balkans, na prostoru zapadnog Balkana, za razliku od velikog broja zemlja članica EU, ne postoji fizička segregacija Roma, iako diskriminacija i predrasude u velikoj meri opterećuju društva. “Posebno bih istakla višestruku diskriminaciju Romkinja, one predstavljaju najmraginalizovaniju populacijsku grupu u regionu.“ Bučan je izrazila očekivanje da će se nastaviti dijalog romskog nevladinog sektora i državnih institucija i da će se Romkinje uključiti u izradu i implementaciju nacionalnih strategija i politika koje su usmerene prema njihovoj zajednici.
Sokoj Beganaj, predstavnik ministarstva za ljudska i manjinska prava Crne Gore, smatra da su Romkinje najugroženije ne samo zbog činjenice da su pripadnice romske nacionalne manjine, već i zbog toga što su žene. Posledice takve ugroženosti, kako ocenjuje Beganaj, dovode do toga da Romkinje veoma mlade stupaju u brak i postaju majke, te da se isključuju iz obrazovnih procesa. A upravo je obrazovanje, prema njegovim rečima, ključ za rešavanje problema mladih Romkinja.
„U Crnoj Gori je obezbeđen besplatan boravak u vrtićima za decu romske i egipćanske populacije. Ministarstvo za ljudska i manjinska prava obezbeđuje besplatne knjige za svu romsku decu do trećeg razreda, dok od četvrtog do devetog razreda knjige obezbeđuje ministarstvo prosvete. Ministarstvo za ljudska i manjinska prava redovno organizuje zimovanja i letovanja za učenike i učenice sedmog, osmog i devetog razreda. U saradnji sa Zavodom za školstvo i Fondom za obrazovanje Roma, implementiramo program za stipendiranje Roma i Egipćana, za sve srednjoškolce i studente.“
Aleksandra Bojađijeva, iz Veća za regionalnu saradnju, smatra da Romkinje imaju najmanje šanse da se odbrane od bilo koje nedaće, te da trpe veće posledice u odnosu na ostale. “Svi smo prolazili kroz tranziciju, ali su Romkinje prve koje su masvono ostajale bez posla. Njima je ujedno i najteže da pronađu zaposlenje.”
Patrijarhat, nizak nivo obrazovanja, loš socio-ekonmski položaj, nasilje u porodici i ugovoreni brakovi su, prema oceni Fane Delije, izvršne koordinatorke Centra za romske inicijative Nikišić, najveći problemi koji ugrožavaju bezbednost Romkinja. „Ne možemo očekivati veliki napredak, kad neke Romkinje i dalje smatraju da je nasilje nad njima normalno, kad majke smatraju da njihova deca ne bi trebalo da se obrazuju dalje od četvrtog ili petog razreda, kad su žene pod kontinuiranom kontrolom muškaraca, što ugrožava nihovu sigurnost i uskraćuje njihovu samostalnost.“
Ženske mreže koje povezuju Romkinje moraju aktivnije da se bave sektorom bezbednosti, s obzirom da su Romi, koliko žene, toliko i muškarci, najčešće žrtve krivičnog dela – zločin iz mržnje, istakao je Osman Balić, dirketor YUROM centra. On smatra da pojedinačni incidenti u kojima su Romi žrtve, oslikavaju raspoloženje većinske zajednice. „Kada neko udari šamar romskom dečaku, on šalje signal o opštem društvenom raspoloženju. Kada neko ruši kuću, a ne obezbeđuje alternativni smeštaj romskoj porodici, to je signal da Zakon o stanovanju nije dobar. Mi živimo u nebezbednom regionu, jer ovde još uvek nisu uspostavljene stabilne demokratije. Svi ti signali imaju svrhu da nas zastraše.“
Sistemska i neformalna diskriminacija najveće manjinske zajednice
Osvrćući se na rezultate istraživanja koje su sprovele nevladine organizacije Atlantska inicijativa i Kali Sara, Maida Čehajić-Čampara, projketna koordinatorka UN Women, navodi da je u odnosu na sistemsku diskriminaciju, daleko bolnija ona neformalna. Navodeći primer jednog od najmlađih ispitanika, romskog dečaka koji je jedan od najboljih učenika u svom odeljenju, Čehajić-Čampara slika situaciju diskriminacije Roma čak i u školi.
„Na roditeljskom sastanku razredna je želela pohvali jednog učenika, rekavši da se radi o dečaku koji živi u dosta teškoj situaciji, ali uprkos tome on ima skoro sve petice. Druga deca, koja žive u daleko boljim uslovima, ne uče dovoljno dobro. Roditelji kad su došli kući rekli su: ‘Eto, jedan ciganin ima sve petice, a ti nemaš.’ Ovakav pristup oslikava kompletno mišljenje jednog društva“, zaključila je Maida Čehajić.
Svjetski dan učitelja obilježava se 5. listopada od 1994. godine kada ga je proglasio UNESCO želeći ukazati na važnost Preporuke o statusu učitelja, potpisane istoga datuma 1966. godine. Preporuka iz 1966. godine predstavlja glavni referentni okvir za rješavanje prava i odgovornosti nastavnika na globalnoj razini.
Svjetski dan učitelja 2017., prema UNESCO-u, ima moto “Podučavanje u slobodi i osnaživanje nastavnika”, a koji se temelji na novim ciljevima održivog razvoja iz rujna 2015., kada je osnaživanje nastavnika bilo ponovno potvrđeno kao glavni prioritet u svim obrazovnim i razvojnim strategijama.
Svjetski dan učitelja slavi se svake godine diljem svijeta i okuplja vlade, multilateralne i bilateralne organizacije, nevladine udruge, privatne sektore, učitelje i stručnjake iz svih područja podučavanja. Obilježavanje toga dana postalo je prigoda za iznošenje postignuća i razmišljanja o načinima za borbu protiv preostalih izazova za promociju učiteljske profesije, kao i akutni nedostatak nastavnika. Doista, prema UNESCO-vom Institutu za statistiku, svijet treba 69 milijuna učitelja ako želimo postići univerzalno osnovno i srednje obrazovanje do 2030. godine.
Živimo u vremenu u kojem su mnogi zaboravili da naši učitelji igraju veliku, ako ne najvažniju, ulogu u našem životu i ovo je prigoda iznova podsjetiti na to. Učitelji pomažu unaprijediti znanje, razinu vještina, razviti pozitivne ljudske osobine te svoje učenike “oblikuju” u uspješne osobe u svakome pogledu. Dakle, trebali bismo se odgovornije odnositi prema učiteljima i osigurati im zaslužen status. Trebali bismo im iskazivati svoju zahvalnosti i dokazati da cijenimo njihovo, u današnje vrijeme, sve zahtjevnije zvanje. I to ne samo na Svjetski dan učitelja!
HVALA UČITELJIMA NE GOVORI SE SVAKI DAN, ALI KADA KAŽEMO, UISTINU TO I MISLIMO!
Predstavljamo izveštaj predstavnice Roma u Evropskom Parlamentu, Soraye Post, koji se odnosi na položaj Roma od strane Europskih vlada i kršenje njihovih ljudskih prava. Izveštaj pokazuje da se Europa nije baš proslavila u inkluziji ove najbrojnije manjine na Kontinentu. Izveštaj o raširenom anticiganizmu u Europskom društvu, urađen je na inicijativu Soraye Post i predstavila ga je prošle tjedan ispred Libe Komiteta.
Romkinja Soraya Post parlamentarka u EU iz Švedske, poručuje da Europa mora priznati neuspjeh u integraciji Roma.
Fokus izvještaja je prvi ove vrste o široko rasprostranjenom ciganizmu. Ono što ja želim da predstavim je uzrok isključenosti i zašto postoji stigmatizacija Roma. Ovakva situacija je u svakoj od država članica. Recimo u Švedskoj koja je vrlo bogata i razvijena zemlja 80% Roma je nezaposleno. Nikada nismo prepoznali anticiganizam On postoji i na osobnom i na lokalnom nivou srukturni je i veoma star. Mislim da je ovdje od kako su Romi stigli u Europi prije 800 godina.
Europa mora da prepozna svoju grešku. Države članice to moraju prepoznati. Ja sam također Romkinja i znam da sam rođena osuđena, zato što postoji toliko puno predrasuda i toliko toga protiv mene upravo zbog mojeg podrijekla. Sada je vrijeme da se poduzme puna odgovornost za ove ljude. Niko ne želi biti siromašan, niko ne želi da živi kao stoka, svi žele da njihova djeca idu u školu, niko ne želi da živi bez struje i vode.
Ako želimo biti ponosni građani Europe, to nećemo biti sve dok 10-12 miliona Roma žive potpuno isključeni od svega.
Libe komitet, parlamentarna grupa u Europski parlament, koji se sastoji od saveza socijalista i demokrata čiji je član Soraja Post, usvojio je ovo izvješće, a parlamentarci će uskoro raspravljati o tome u Europskom parlamentu.
“Svaka peta osoba u Hrvatskoj bila je barem jednom diskriminirana u posljednjih pet godina, i to najčešće u području rada i zapošljavanja te zdravstvene zaštite. No, čak 68 posto njih nije potražilo pomoć, ponajviše jer smatraju da im se situacija ne bi promijenila ili da bi se još i pogoršala”, pokazuje istraživanje o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije koje je Ured pučke pravobraniteljice danas predstavio u Kući Europe.
“Podaci će nam biti iznimno koristan izvor informacija za daljnji rad, kako pri utjecanju na javne politike, tako i u promociji jednakog postupanja. Nadam se da će ga s istim ciljem koristiti i sve grane vlasti u zemlji – državne i javne službe te poslovni i nevladin sektor, sindikati i pojedinci. Jedino tako možemo se boriti protiv neprijavljivanja diskriminacije, na duge staze, za što je potrebno snažiti povjerenje građana u institucije, prvenstveno u policiju i sudstvo”, izjavila je pučka pravobraniteljica Lora Vidović na predstavljanju rezultata.
Gotovo 40 posto ispitanika misli kako je diskriminacija najveći ili jedan od najvećih problema u društvu, dok ga u potpunosti nevažnim smatra nešto manje od četiri posto. Iako veliki broj građana ne podržava stavove koji reflektiraju predrasude, one su i dalje prisutne, a usmjerene su ponajviše prema Romima, zatim prema članovima sindikata, mladima, starijima, azilantima, osobama s duševnim smetnjama, dok su najmanje prisutne prema osobama nižeg obrazovanja i osobama s invaliditetom. Također, u odnosu na ranija istraživanja, manji je broj onih koji kažu kako im je neprihvatljivo da njihovo dijete stupi u brak s osobom druge nacionalnosti, boje kože ili vjere.
“Nužno je informirati i educirati javnost o diskriminaciji i mogućnostima zaštite, ali i konkretno djelovati. Naš Ured je i u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2016. dao niz preporuka za suzbijanje postojeće, ali i prevenciju buduće diskriminacije u Hrvatskoj. Naravno, Vlada bi trebala što prije usvojiti i početi primjenjivati dugo očekivani Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije”, rekla je Tena Šimonović Einwalter, zamjenica pučke pravobraniteljice i predstavnica Hrvatske u Europskoj komisiji protiv rasizma i netolerancije (ECRI) Vijeća Europe.
Treće je to istraživanje koje je Ured proveo od 2009., kada je na snagu stupio Zakon o suzbijanju diskriminacije, a provedeno je u okviru Programa o pravima, jednakosti i građanstvu Europske komisije, Glavne uprave za pravosuđe i potrošače, kao dio projekta Mjerenje (ne)jednakosti u Hrvatskoj.
Diskriminacija u Hrvatskoj:
stavovi, razina svijesti i pojavni oblici
Projekt „Mjerenje (ne)jednakosti u Hrvatskoj“
Čitavo istraživanje možete pronaći na stranicama Pučkog pravobranitelja RH
Admira Biberović iz Tuzle ima 21 godinu i kaže da je za postizanje napretka u društvu potrebno da svatko prvo radi na sebi, i da svojim primjerom sredini pokaže kako su neke stvari moguće. Studira poslovnu psihologiju, članica je Komisije za ravnopravnost spolova pri Gradskom vijeću Tuzle, povjerenica Mjesne zajednice Mosnik, predsjednica Udruženja “Euro Rom” i članica lokalnog LYRA tima mladih romskih lidera za Tuzlu.
– Sve što sam kroz školovanje, učešće u aktivnosti LYRA grupe kroz projekat “Save The Childrena” i već sada bogato iskustvo u radu želim koristiti na osnaživanje drugih mladih osoba koji će motivirati ostale mlade Rome da se pokrenu, da i mi mladi Romi konačno dokažemo da možemo nešto pokrenuti u društvu, kaže Admira koja je i članica redakcije “Udara”. Dodaje kako posebno želi uticati na mlade Romkinje da se uključe u rad u zajednici, uputiti ih kome se mogu obratiti, prijaviti diskriminaciju u društvu, reagirati:
– Želim im poručiti da se trebaju školovati, završiti srednju školu, fakultet, zaposliti se. Pokazujem im to i svojim primjerom, da nisam završila srednju školu ne bih došla u priliku da se zaposlim, sada imam mogućnost da studiram i uspjela sam se izboriti da budem predsjednica jednog udruženja. Kada završim fakultet i izgradim se kao ličnost, tada ću razmišljati i o udaji. Mnoge Romkinje nažalost misle da je dio tradicije da rade samo u kući, ali ne i da su aktivne u društvu ili da imaju posao, i na tome će se još dosta trebati raditi, priča Admira.
Dodaje kako je svjesna da put koji je sebi zacrtala neće biti lagan, spremna je na borbu sa predrasudama i stereotipima i zna da je mnogo prepreka s kojima će se susresti kako u okolini, tako i unutar same Romske zajednice.
“Bez obzira na sve ne mislim odustati. Napretka ima i on se primijeti i na nama je da tajnapredak ohrabrimo. Na primjer, sve je više djevojčica u školi, srednjoškolaca generalno iz godine u godinu imamo sve više, trenutno ih se preko Udruženja “Euro Rom” 72 stipendira i taj broj, bar kad je Tuzla u pitanju raste”.
Borba za ljudska prava u cjelini
Među aktivnim mladim koji žele aktivno uticati na svoju i budućnost zajednice je Salmir Seferović iz Bijeljine koji kaže da mu je završena škola najveće bogatstvo koje ima, koje mu niko nemože oduzeti i koje namjerava povećavati:
Salmir Seferović, (Foto: Almir Panjeta)
– Ljudi ne znaju kako je kada žudiš za školovanjem, a nemaš priliku. Ta gomilica papira moje su stečeno bogatstvo i plan mi je da uskoro bude još veća. Nisam imao priliku na vrijeme ići u školu, onda sam preko ‘Otaharina’ uspio završiti vanredno osnovnu školu, a onda sam završio trogodišnju srednju za trgovca. Tada sam se počeo uključivati volonterski u aktivnosti ‘Otaharina’, kroz neformalno obrazovanje sam stekao brojne vještine kao i kroz angažman u LYRA projektu gdje sam se uključio kao član tima, priča Salmir koji je kroz program podrške zapošljavanju Roma zaposlen u Udruženju ‘Otaharin’ Bijeljina na mjesto projekt asistenta.
– Mlade često ograniči kada imaju želju za nečim a neko im kaže ‘Ne možeš ti to’. Želim im svojim pozitivnim primjerom pokazati da mogu sve ako to jako žele, i ako se školuju i stiču znanje koje im u tome može pomoći. Djeci stalno govorim koliko je važno da završe školu jer će im se to kad-tad isplatiti, priča Salmir koji kaže kako se kroz svoj angažman želi boriti za prava svih kojima su ta prava ugrožena.
“Potrebno je da se borimo za ljudska prava u cjelini, za prava Roma i drugih marginaliziranih skupina, za prava LGBT osoba, i svih koje sredina po bilo kojem osnovu diskriminira.”
Sa školovanjem namjerava nastaviti kako bi povećao svoju “gomilicu papira”, svoje bogatstvo:
“Plan mi je da položim četvrtu godinu, pa se nadam nekoj stipendiji kako bih upisao fakultet i uz svoj rad nastavio školovanje, zanima me grafički dizajn i nadam se da će biti nešto u tom pravcu“.
Nemojte ga tjerati da prosi
Prateći projekat “Save The Childrena” kroz inspirativne priče aktivnih mladih koji se trude promijeniti sebe i svoju sredinu najbolje potpisnik ovih redova imao je priliku upoznati i Harisa Halilovića, koordinatora LYRA grupe za Mostar i čuti njegovu inspirativnu priču.
– Završio sam ugostiteljstvo, ali nisam imao priliku raditi u struci jer kao Roma nitko nije htio da me zaposli. Prije nisam bio do kraja svjestan u kolikoj mjeri je to diskriminirajuće, a sada pomažem i drugima da to shvate. Radim na platformi PrijaviDiskriminaciju, ali i svoja znanja primjenjujem i direktno na ulici i u zajednici, zauzimajući se za Rome i sve druge čija se prava ugrožavaju, priča Haris. Kaže da ranije ni sam nije znao dovoljno o diskriminaciji, a da mu je danas jedan od glavnih ciljeva djelovanja upravo upoznavanje onih čija su prava ugrožena i koji su diskriminirani sa načinima na koje ta prava da zaštite i da se za njih izbore:
“Dešava se da neki ljudi dođu i da tjeraju Rome koji prose u Starom Gradu, i ako se tu nađem, zauzmem se za njih, uključim se i pitam odakle im pravo da nekoga tjeraju i određuju mu gdje smije, a gdje ne smije biti. Obično ustuknu jer na ta pitanja nemaju odgovor”.
Haris Halilović, (Foto: Almir Panjeta)
Haris kaže kako je imao priliku reagirati i u slučajevima nasilja u porodici:
“Branio sam dijete od fizičkog nasilja, tjerali su ga da prosi. Rekao sam roditeljima: ‘Ne smijete ga tući! I nemojte ga tjerati da prosi! Tjerajte ga da ide u školu ili u vrtić!’ Moramo promijeniti sliku o Romima i pokazati i pozitivne priče kojih ima!”, priča, dodajući kako kroz svoj aktivizam fokuz stavlja na informiranje diskriminiranih o njihovim pravima.
“Ljudi čija su prava ugrožena često ne žele sami da se uključe u borbu za ostvarivanje tih prava. Ne znaju koja prava imaju ni kome da se obrate, sistem ih zbunjuje, i onda nažalost često odustaju. Veliki broj ih ne ide u školu, uskraćuje im se pravo na školovanje što poslije dovodi da im se i druga prava ugrožavaju jer nemaju potrebno obrazovanje, i to je nešto na čemu trebamo posebno raditi.”
Poput Salmira i Haris kaže kako je obrazovanje najbitnije i nema namjeru odustati od školovanja i stalnog unapređivanja znanja i vještina:
“Plan mi je da položim još jedan razred i završim turistički smjer kako bih se zaposlio kao turistički vodić. Volio bih ići i na fakultet, pa ću pokušati da nađem neku stipendiju i da se dalje školujem. Promjena svijesti i obrazovanje su najbitniji, to je nešto što ti nemogu oduzeti”.
Da je informiranje diskriminiranih o njihovim pravima posebno bitno smatra i Jelena Jelić iz Banja Luke. Na masteru je međunarodnog privatnog prava, a posebno je zanima humanitarno pravo što je bio i jedan od razloga da se priključi lokalnom LYRA timu za Banja Luku.
– Nepoznavanje prava škodi, i zato one koji su diskriminirani i čija se prava krše treba što više upoznavati sa pravima i načinima kako da ta prava ostvare i ko im ta prava štiti. Zbog toga sam, između ostalog i članica ove grupe u kojoj kroz svoj angažman i osobni primjer želim raditi na razvoju svijesti o pravima među djecom, mladima i svim ostalima na koje mogu uticati, kaže Jelena koja svoja znanja ima priliku primijeniti i kroz rad na platformi PrijaviDiskriminacijugdje je angažirana kao administratorica.
Svi mladi s kojima smo razgovarali u svojoj sredini pokušavaju direktno uticati na vršnjake i kroz razgovor ili online djelovanje ih potaknuti na to da uzmu aktivnije učešće u zajednici, da se informišu i bore za svoja prava. Gazmend Junuzi iz Sarajeva uz sve to je i član mobilnog tima Centra za socijalni rad KS, a kroz Dnevni centar za djecu koja obavljaju rad na ulici koji je pokrenuo “Save The Children”.
– Kroz posao se svakodnevno susrećem s ljudima kojima su prava na neki način ugrožena, i bitno je da im osim podrške kroz posao mogu ponuditi i korisne informacije o tome gdje da se za određeni problem obrate, da im ukažem ako su im prava ugrožena, da ih upoznam s tim kako da prepoznaju i na koji način da reagiraju na diskriminaciju, priča Gazmend. Kaže da kroz rad ima priliku komunicirati direktno s roditeljima i djecom na terenu, posredovati između njih i škole ili institucija na koje ih upućuje.
Gazmend Junuzi, (Foto: Almir Panjeta)
– Govorim im da trebaju školovati djecu, jer kroz školovanje će naći svoju budućnost. Mnogi kažu ‘kakva je korist od škole’, ja im onda pokažem svojim primjerom da se školovanje isplati, jer da nisam završio školu ne bih mogao dobiti posao. Zato je bitno da mladi vide kako kad si školovan i znaš svoja prava lakše možeš da se boriš protiv diskriminacije i da je svojim znanjem pobijediš, kaže nam Gazmend.
– Svako znanje je od koristi. Meni u poslu pomaže i to što govorim još albanski i romski jezik, tako da kada s mobilnim timom dođem u zajednicu, na početku je odmah lakše kad ljudi vide nekoga s kim se mogu identificirati, i kada im se obratim na jeziku koji oni poznaju i na kojem lakše mogu iznijeti svoj problem, dodaje Gazmend.
U sklopu projekta “Za aktivnu inkluziju i prava Romkinja na Zapadnom Balkanu” koji se implementira uz podršku CARE International Balkans, zaposlena su dva romska medijatora i jedna medijatorica, koji će u Tuzli, Sarajevu, Vukosavlju i Prnjavoru raditi na povezivanju Roma i lokalne vlasti, te raditi na rješavanju problema sa kojima se ova nacionalna manjna svakodnevno susreće.
–Medijator su od velike važnosti u romskim zajednicama jer su oni ti koji ulaze direktno u zajednice i razgovaraju o problemima sa kojima se susreću Romi i Romkinje i rade na rješenju tih problema. Oni su spona između institucija i romske zajednice – rekao je jedan od romskih medijatora, Mišo Mirković.
Osnovna ideja projekat je da jača samopouzdanje Romkinja. One će kroz ovaj projekat biti osnažene da ostvare svoje pravo na zdravstvo, obrazovanje i život bez nasilja. Plan je da se Romske ženske organizacije i Romkinje umreže, kako na regionalnom tako i na evropskom nivou, što predstavlja mogućnost zajedničkog učenja i rješavanja višegodišnjih problema.
Projekat se realizuje u partnerstvu sa Udruženjem žena Romkinja Bolja budućnost iz Tuzle, Ženskim romskim centrom „Bibija“ iz Srbije i Centrom za romske incijative Nikšić iz Crne Gore.
Ni u jednoj zemlji Evrope nema dovoljno kapaciteta za sve oblasti kulture i istorije Roma. Evropski romski institut za umetnost i kulturu koji je juče (8.6. 2017.) otvoren u Berlinu trebalo bi da bude takvo mesto.
DW: Gospodine Jovanoviću, Vi ste predsednik Nadzornog odbora Evropskog romskog instituta za umetnost i kulturu. Kakve su ciljevi zacrtani?
Željko Jovanović: Mi već nekoliko dekada kao zajednica u Evropi pokušavamo da održimo svoj identitet i kulturu koju smo razvijali vekovima u Evropi. Mnogo organizacija, uključujući i one u Srbiji i na Balkanu, već radi na očuvanju kulture i jezika. Međutim, pod pritiskom rasizma u Evropi mnogi mladi ljudi i deca radije bi izbegli probleme u društvu tako što bi odustali od svog identiteta. Međutim, problemi ne nestaju time što se asimiluju ili time što oni veruju da ih drugi ne smatraju Romima. Dakle, mi pokušavamo da budućim generacijama omogućimo mesto gde umetnici, kulturni radnici, lingvisti i istoričari iz različitih delova Evrope mogu zajedno da rade na stvaranju identiteta i očuvanju postojeće tradicije i kulture na nivou Evrope. Tako da, recimo, zemlje koje su ili u centralnoj ili u zapadnoj Evropi mogu da dođu do Instituta koji može da im ponudi pomoć kako da oni formulišu u knjigama, udžbenicima za istoriju.
Jovanović: Mesto za buduće generacije
Može da se radi na tome da Romi dobiju svoje mesto u nacionalnoj istoriji i udžbenicima. Televizija i radio koji su javni servis mogu da proizvode dokumentarni program koji je informativan, koji nije pun predrasuda kao što to vidimo u medijima. Mi hoćemo da institut bude mesto gde i civilno društvo i države imaju korist od jednog ujedinjenog bloka ljudi koji se bave romskom kulturom i tradicijom. Ni u jednoj zemlji Evrope nema dovoljno kapaciteta za sve oblasti kulture i istorije Roma. Ovo je mesto gde može da se razvija umetnost iz različitih delova Evrope i da se širi u različite delove Evrope.
Gde je danas najveći problem kada je reč o integraciji Roma. U politici, medijima, u društvu?
Znate kako, vi imate različite interpretacije gde problem počinje i gde se završava. Gde je uzrok i gde je posledica. Neki kažu da je uzrok u predrasudama i da je zbog toga socijalno-ekonomska situacija loša. Drugi kažu – zbog toga što je socijalno-ekonomska situacija loša postoje i predrasude. Po mom mišljenju problem je u jednom istorijskom procesu u kojem Romi nisu imali dovoljno prostora da učestvuju u definisanju društva, u definisanju države, da budu deo političkog procesa koji definiše institucije. A institucije utiču na to kako se razvija društvo.
Timea Junghaus, direktorka Evropskog romskog instituta za umetnost i kulturu u Berlinu
Po meni, to je političko pitanje i politički problem. Nakon toga nastaju predrasude, nakon toga se ljudi osiromašuju, ne mogu da se zapošljavaju, ne mogu da idu u školu. Zbog toga se gubi povezanost Roma i neroma u društvu koja može da vodi u suživot koji je harmoničan, koji nije pun tenzija. To ostaje nezavršen posao, Institut to neće da reši preko noći. Tu moraju prevashodno da učestvuju države, Evropska unija, Romi kao zajednica. Institut je samo jedno dodatno mesto na kojem će posao, koji do sada nije rađen na nivou Evrope, sada imati i prostor i kapacitet, da se odradi na evropskom nivou. I da služi i državama I društvima u svakoj zemlji.
Govorite o različitim zemljama. Da li postoji evropski romski identitet ili prevladavaju individualni, lokalni i regionalni uticaji?
Znate kako, pitanje identiteta je kompleksno pitanje. Mi svi, i vi i ja, imamo nekoliko identiteta. Oni mogu da budu etnički, socijalni, profesionalni itd. tako da ne postoji ekskluzivitet između romskog identiteta, evropskog identiteta, srpskog identiteta, mađarskog identiteta. Znate da mnogo ljudi dolazi iz mešanih brakova. Vršiti pritisak na ljude da izaberu jedan od svojih identiteta nije u skladu sa ljudskom prirodom. Mi se identifikujemo na različite načine. Romi se identifikuju kao Romi, alo to je samo jedan od načina identifikacije. Oni mogu recimo da se identifikuju i sa mađarskim i sa evropskim identitetom. Mi ne vidimo problem da se ljudi identifikuju ako Evropljani. Ne vidimo problem da se ljudi identifikuju kao pripadnici većinske populacije. Problem postoji da se ljudi identifikuju kao pripadnici romske populacije. Zbog toga što su stereotipi u društvu jaki ne samo na individualnom već I na institucionalnom nivou. Institucije jačaju stereoptip o Romima u odnosu na to kako su Romi prikazani u školama, na javnim mestima, u bibliotekama, u medijima i tako dalje.
Koliko je važan finansijski doprinos Fonda za otvoreno društvo i Džordža Sorosa u osnivanju Instituta?
Finansiranje od strane Fonda za otvoreno društvo je bitan faktor ali nije jedini. Osnovni budžet je u stvari rezultat partnerstva između Saveta Evrope, nemačke Vlade i Fondacije za otvoreno društvo. Svaki od ova tri partnera donosi po trećinu budžeta. Fondacija je važan faktor jer smo mi napravili prvi iskorak u svojoj posvećenosti da doprinesemo finansijski, međutim, drugi partneri imaju i odgovornost i privilegiju da budu deo ovog projekta.
Željko Jovanović je direktor Kancelarije za romske inicijative pri Fondu za otvoreno društvo i predsednik Nadzornog odbora novoosnovanog Evropskog romskog instituta za umetnost i kulturu u Berlinu.
Više od 90 odsto građana Srbije koji traže azil u Nemačkoj jesu Romi. Izgledi na uspeh su im gotovo nepostojeći. Jer oni se smatraju „ekonomskim izbeglicama“ iako su problemi koje imaju daleko dublji od ekonomskih.
Reč je zapravo o Draganu. Poslednjih nedelja Dragan je na naslovnim stranama nemačke štampe, psuju ga u pivnicama, a političari ga u intervjuima kritikuju jer je navodno došao da parazitira na nemačkom poreskom obvezniku. Dragan hvata zrake jutarnjeg sunca na klupi ispred improvizovanog doma za prijem potražilaca azila u Mufendorfu, Bon. Smeštaj nije loš, kaže. Pre nekoliko dana je stigao u Nemačku sa ženom i troje male dece sa jednom jedinom idejom – da traži azil. Šta je odvelo ovog Roma iz Šapca tako daleko od kuće? „Problemi, brate, šta drugo!? Čuo sam da može da se dobije azil, da se sredi život…“
Nemačko tumačenje
Dragan se u stvari ne zove Dragan. Reči moraju da mu se čupaju iz usta dok pričamo kroz žičanu ogradu – obezbeđenje ne pušta novinare unutra. Pre nego što uopšte objasni šta ga muči, jedan došljak iz Makedonije dobacuje: „Nema rabota, samo socijalno.“ Dragan, kao i svi ostali ovde, uskoro će biti pozvan na razgovor u Ured za izbeglice. Imaće sat ili dva da objasni službeniku kako je biti Rom u Srbiji. Da ispriča o „provokacijama i maltretiranju“ i opiše nipodaštavajuće poglede u očima ljudi kada se pojavi negde da traži pravi posao. „Reći ću istinu, kao tebi što kažem. Šta bude biće.“
Ali neće biti onako kako bi Dragan hteo. On dolazi iz zemlje sa ekskluzivne liste sigurnih na kojoj će se, ako je verovati najavama političara, Srbiji, Makedoniji i BiH uskoro pridružiti Albanija, Kosovo i Crna Gora. Uz to, Dragan je mlad i zdrav, a Nemačka došljacima iz pobrojanih zemalja nudi privremenu zaštitu samo ako su teško bolesni. „Sve drugo ne spada pod Ženevsku konvenciju koja reguliše ko je uopšte izbeglica“, rekao je u intervjuu za DW Manfred Šmit
, šef Saveznog ureda za migraciju i izbeglice. Došljaci iz regiona koji se birokratski zove Zapadni Balkan imaju prođu u 1 do 2 promila slučajeva.
Ima i drugačijih mišljenja u Nemačkoj. Recimo ono profesora emeritusa za međunarodno pravo Normana Peha, koji je u martu dostavio svoju ekspertizu Ustavnom sudu. Tamo navodi da Nemačka ne samo da tvrdo tumači izbegličko pravo, već direktno krši direktive EU u kojima piše da progon ne mora da bude državni i organizovan kako bi bio priznat kao razlog za azil. „Balkanskim državama zaista ne može da se prebaci da progone Rome, to ja ni ne tvrdim u ekspertizi. Ali tamo piše da čitava paleta mizernih situacija u kojima se nalazi deo stanovništva zapravo ispunjava sve uslove da se okvalifikuje kao kumulativni progon“, kaže Peh za DW*.
Nek tamo kradu, ne idu u školu
Romi čine više od 90 odsto tražilaca azila iz Srbije, iz BiH i Makedonije je taj procenat iznad 60 odsto. Prema poslednjem popisu, u Srbiji živi 155.000 Roma, ali ta brojka je daleko od realne. Razne procene idu do 500.000, a razliku u brojkama u Nacionalnom savetu Roma za DW objašnjavaju „mimikrijom“ kao odgovorom na strah. Uslovi u kojima žive Romi su poražavajući – uglavnom u udžericama u divljim naseljima, bez tekuće vode, zdravstvenog osiguranja, retko sa normalnim poslom. Polovina dece ne ide u, inače obaveznu, osnovnu školu, ni jedan odsto Roma nema diplomu fakulteta. Tu skandaloznu statistiku ne navodi neki zlonamerni kritičar srpskih vlasti, nego sama Republika Srbija u Strategiji za poboljšanje položaja Roma.
Romsko naselje u Beogradu
„Ne postoji blag način da se to kaže, ali Romi su u osnovi tretirani kao niža rasa“, kaže sociolog Dario Hajrić. On za DW navodi da ne postoji društvena grupa u Srbiji za koju je vezano više predrasuda: „Počev od nehigijene, manjka inteligencije, sklonosti krađi, pa do incesta, pedofilije i silovanja. Te predrasude nisu karakteristične samo za krajnju desnicu – Romi su u svakom istraživanju međuetničke distance na samom začelju. Niko ih ne želi za komšije, prijatelje, kolege na poslu ili članove porodice.“ Hajrić stoga zaključuje da su ekonomski problemi samo najvidljiviji među razlozima zbog kojih Romi masovno napuštaju Srbiju i traže zaštitu u drugim zemljama.
Primere ogoljenog rasizma ne treba dugo tražiti. Samo redakcija DW na srpskom jeziku dnevno dobija nekoliko komentara čitalaca u kojima su „Cigani“ označeni kao „lopovski ološ“ koji voli da živi na tuđ račun, a sada još ide da nas bruka po Evropi. Ti komentari verovatno su i materijal za policiju i tužilaštva, s obzirom da stižu potpisani punim imenom i prezimenom ili sa pravih Fejsbuk profila. Recimo čitalac Vojislav M. piše: „Svi za Nemačku!!!! Ionako je tamo sad sve crno od arapa i turaka i smrada!!! Isti kao crnci, neradnici I lenčuge“. Uroš P. beleži svoje misli: „onda naselite ih sve u nemacu pa nek tamo kradu neidu u skolu pa nek pricaju kasnije kako im neko nije dozvolio nek prave po 10 dece primaju socijalu i nek zive na vasoj grbaci pa da vidimo za koliko vremena ce dapromenite misljenje“.
