Stipendija Grada Zagreba za učenike i studente pripadnike romske nacionalne manjine

/in , , /by

 04.10.2019.


Stipendija se dodjeljuje od 2012./2013. školske, odnosno akademske godine učenicima i studentima, a studentima poslijediplomskih studija od akademske godine 2018./2019., s ciljem poticanja pripadnika romske nacionalne manjine na završavanje srednje škole, kao i na nastavak školovanja u sustavu visokog obrazovanja.
 
Uvjeti, postupak i kriteriji za dodjelu Stipendije propisani su Odlukom o Stipendiji Grada Zagreba za učenike i studente pripadnike romske nacionalne manjine (Službeni glasnik Grada Zagreba 11/18).
 
Stipendija se dodjeljuje na temelju natječaja. Gradonačelnik Grada Zagreba odlučuje o raspisivanju i objavi natječaja do kraja rujna za učenike, a do kraja listopada za studente. Obavijest o objavi natječaja objavljuje se u dnevnom tisku, a natječaj na web-stranici Grada Zagreba (www.zagreb.hr).
 
O dodjeli Stipendije odlučuje Povjerenstvo za dodjelu Stipendije Grada Zagreba, koje imenuje Gradska skupština Grada Zagreba.
 
Neto iznos Stipendije utvrđen je u visini 35% za učenike, 50% za studente i 60% za studente poslijediplomskih studija prosječne neto plaće u Gradu Zagrebu za razdoblje siječanj – kolovoz godine u kojoj se natječaj za Stipendiju raspisuje.
 
Iznos Stipendije utvrđen je u visini 35% za učenike i 50% za studente prosječne neto plaće u Gradu Zagrebu za razdoblje siječanj – kolovoz godine u kojoj se natječaj za Stipendiju raspisuje..
 
Za Stipendiju Grada Zagreba, Grad Zagreb u svom proračunu godišnje izdvaja 2.000.000,00 kuna.
 
Do školske godine 2017./2018. dodijeljena je 231 stipendija pripadnicima romske nacionalne manjine: 213 učenicima i 18 studentima za što je izdvojeno 5.900.000,00 kuna

NATJEČAJ 

OBRAZAC MOLBE

Stipendija Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege

/in , , /by
  • Stipendija Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege

Stipendija Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege

03.10.2019.
Stipendija Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege
 
Od školske godine 2019./2020. Grad Zagreb dodjeljuje Stipendiju Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege, koji imaju obvezu nakon završenog školovanja zaposliti se u ustanovama socijalne skrbi kojima je osnivač Grad Zagreb.
 
Uvjeti, postupak i kriteriji za dodjelu Stipendije propisani su Odlukom o Stipendiji Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege(Službeni glasnik Grada Zagreba 18/19).
 
Stipendija se dodjeljuje na temelju natječaja. Gradonačelnik Grada Zagreba odlučuje o raspisivanju i objavi natječaja svake godine do kraja rujna. Obavijest o objavi natječaja objavljuje se u dnevnom tisku, a natječaj na web-stranici Grada Zagreba (www.zagreb.hr).
Stipendija se dodjeljuje redovnim učenicima četvrtih i petih razreda srednjih škola za medicinske sestre / tehničare opće njege u Gradu Zagrebu. Broj Stipendija za četvrti odnosno peti razred utvrđuje gradonačelnik Grada Zagreba prema sredstvima osiguranima u proračunu Grada Zagreba i potrebama ustanova socijalne skrbi kojima je osnivač Grad Zagreb.
 
Neto iznos mjesečne Stipendije utvrđuje se u visini od 35% prosječne neto plaće u Gradu Zagrebu za razdoblje siječanj – kolovoz godine u kojoj se natječaj za Stipendiju raspisuje.
 
O dodjeli Stipendije odlučuje Povjerenstvo za dodjelu Stipendije Grada Zagreba, koje imenuje gradonačelnik Grada Zagreba.

Nikada ne budite na koljenima, gradite sebe da bi gradili bolju budućnost za svoj narod

/in , /by

Johnson Welch: Nikada ne budite na koljenima, gradite sebe da bi gradili bolju budućnost za svoj narod

Nebojša Vladisavljević0

Septembar 29, 201968

Johnson Welch (Fotografija ustupljena redakciji Udar)

Johnson Welch je mladi Rom iz Velike Britanije koji želi da u Evropi donese promjenu. Njegovi stavovi  prema diskriminaciji, omalovažavanju romske kulture i historije su prikaz odnosa prema Romima ne samo u Velikoj Britaniji, nego u cijeloj Evropi. Jason trenutno studira pravo na Univerzitetu Darlington  i aktivano se bori da Romi budu tretirani jednako kao i ostali ljudi. Protekle dvije godine je član medijskog  tima DIKH HE NA BISTER  događaja, koji okuplja na stotine mladih Roma kako bi odali počast  žrtvama Holokausta u Drugom svjetskom ratu. U razgovoru za Udar, Johnson je govorio o svom aktivizmu, borbi protiv diskriminacije, medijima, predrasudama…

Svakodnevno se susrećemo sa segregacijom Roma, šta po vašem mišljenju ima najveći uticaj na segregaciju kada govorimo o Romima u Velikj Britaniji?

– Jedan od glavnih problema u Velikoj Britaniji je taj što mediji i većinsko stanovništvo ne ulažu nimalo  truda  da  bi napravili razliku kada se govori o kulturama manjina. U Britaniji postoji i to nomadsko  stanovništvo, travellers, čiju kulturu poistovjećuju sa romskom. Za njih je mnogo lakše da urade to, da nas sve  stave u jednu kutiju, kako bi lakše  kontrolisali naše kretanje i naša prava, jer ako nas posmatraju kao jedan narod, onda se ne moraju zamarati sa više naroda i kultura.

Društvo i mediji zaboravljaju da se manjinski narodi razlikuju i baš zbog toga ne pridaju značaj različitosti kultura, već sve spajaju u jednu kulturu. To je na neki način ponižavajuće, jer nam naša kultura mnogo znači, i ponosni smo na činjenicu da smo Romi. Moja porodica živi ovdje preko 200 godina i moj otac je jedan od lidera romske zajednice u Velikoj Britaniji.

Ako vlasti ne spoznaju našu kulturu, onda neće ni znati koliko nam je zapravo važna.

Johnson Welch (Fotografija ustupljena redakciji Udar)

Diskriminacija nad Romima je jedan od najvećih problema u Evropi. Jeste li ikada osjetili diskriminaciju na vlastitoj koži?

-Diskriminacija je uvijek prisutna, ali činjenica je da se veliki broj Roma u V.Britaniji  može uklopiti sa većinskom populacijom jer nisu tamnoputi. To je slučaj i kod mene. Mogao bih bez problema da se uklopim sa ostatkom koji nisu Romi. Ali zašto bih ja donio svesnu odluku da se uklopim sa ostatkom i da na taj način zapostavljam kulturu svog naroda, da krijem činjenicu da sam Rom?! Za mene je to suludo uraditi, samo da bih dobio jednaka prava.

Ja imam pravo da se izražavam kako želim i da ne budem diskriminiran zbog toga. I verujte mi da postoje načini po kojima određuju da li ste Rom ili ne. Odjeća, govor, pokreti tijela, mjesto stanovanja, sve ukazuje na to jeste li Rom ili ne.

Par puta sam na vlastitoj koži osjetio diskriminaciju, od svojih prijatelja koji nisu Romi, jer su mi govorili : okej,  možeš posuditi našu odjeću da bi ušao u klub, i kada dođemo tamo, govorili bi da ne pričam, jer ako shvate da imam romski naglasak neće me pustiti u klub. Ovo sam prije radio, jer sam htio da imam prijatelje, ali sada ne želim. Hoću da budem ponosan na ono što jesam, da ja budem ja. Mnogo klubova ne dozvoljava Romima da uđu u klub, jer postoji to mišljenje da prouzrokuju probleme,  što naravno nije istina. To je ponovo suđenje grupi na osnovu pojedinca, što je za mene uvreda.

Ne dopada mi se dio mene kada sam sakrivao svoje porijeklo, ali sada sam veoma otvoren, ponosan i glasan, kako bi svima ukazao na to da su Romi jednaki kao i svi ostali. Hoću da iskoristim svaku priliku da se borim za prava Roma u Evropi.

Često se surećemo sa tematikama koje se odnose na gubljenje identiteta romskog naroda. Kako sistem utiče na gubljenje identiteta romskog naroda kroz asimilaciju sa drugim narodima?

-Ne gledaju nas kao narod koji cijeni kulturu, sve dok mi ne uradimo nešto što za njih znači da napuštamo svoju kulturu i ostavljamo je iza sebe. Tek tada burno reaguju i naprave medijski haos.

Svaki narod treba drukčije potrebe od društva i vlade koja je zadužena za mjesto gdje žive. Ne postoji jedno univerzalno riješenje za sve manjinske narode i marginalizovane grupe. Sistem uporno pokušava da nas ubjedi da je riješenje koje pomaže nomadskom narodu takođe i rješenje za status Roma.

Koliki uticaj imaju stereotipi i predrasude koje su široko zastupljene?

-Problem je u vladi i u medijima, jer mediji su ti koji čine najveću štetu. Njihovo mišljenje o Romima je sasvim iskrivljeno zbog nedovoljne edukacije o Romima, što u svakom pogledu šteti našoj kulturi. Kada sam na univerzitetu, susrećem se sa mnogo stereotipa i predrasuda koji su usmjereni prema Romima. Stereotipe koji postoje poistovjećuju sa našom kulturom, kažu da su to vidjeli na televiziji ili internet medijima i uvjereni su da su ti stereotipi dio naše kulture. Problem u svemu tome je što stereotipi i predrasude nastaju od jednog manjeg dijela –

Johnson Welch (Fotografija ustupljena redakciji Udar)

par osoba koje su uradile određenu stvar. Nakon toga se cijelom jednom narodu prepiše taj stereotip, što je zasigurno jedna od stvari koja uveliko utiče na današnji položaj Roma.

Govoreći o kulturi i historiji naroda, koliko je historija Roma zastupljena u obrazovnom sistemu u Velikoj Britaniji?

-U mjestu gdje ja stanujem je mnogo romske djece koja redovno pohađaju školu, ali u školama ih ne uče  skoro pa ništa o historiji, kulturi i tradiciji Roma. Tek su prije par godina počeli da ih uče sasvim  mali dio o Romima, u mjesecu junu, kada je mjesec historije Roma u Darlingtonu. Veliki je broj romskih učenika i studenata i oni bi trebali da uče o svojoj kulturi, jeziku i tradiciji. Dok sam ja išao u školu, učio sam o Holokaustu i o tome šta se desilo sa Židova. Kao Rom, nisam saznao ništa o Romskom dijelu historije. Te stvari sam  naučio od  svoje porodice, a zatim sam počeo sam da se interesujem i obrazujem o tome,. Mislim da je važno da  obrazovni sistem počne da edukuje mlade o Romima, jer to nije samo romska kultura, već pripada kulturi svijeta.

Kako i da li mladi mogu uticati na donošenje promjena? Imate li neku poruku koju bi ste poslali mladim Romima i Romkinjama?

-Moja poruka mladim Romima svijeta je: ako živite negdje gdje morate da krijete ono što jeste da bi uspjeli u životu, nemojte to raditi. Morate biti hrabri i boriti se da vas svi vide kao ponosnog Roma koji može da ostvari i više nego što drugi očekuju. Nikada ne budite na koljenima, gradite sebe da bi gradili bolju budućnost za svoj narod.

Izvor: (portal-udar.net)

Preuzeo: Evropske romske novine

Dječiji brakovi jedan je od najvećih problema u romskoj zajednici

/in , /by

Sklapanje maloljetničkih brakova mnogi smatraju tradicijom u romskoj sredini i tako se prema ovoj pojavi i odnose

Dragana Sotirovski (Foto: Udar)

Srbija će zabraniti maloljetničke brakove, a to će biti omogućeno izmjenama i dopunama Porodičkog zakona. Početkom godine formirana je i Nacionalna koalicija za suzbijanje dječjih brakova koja ima glavni zadatak da stane na put ovoj praksi.

Procenat sklopljenih brakova između maloljetnih osoba u Nišavskom okrugu visok, posebno u romskoj populaciji. Zato su se članovi Koalicije sada po prvi put okupili u Nišu, na poziv Nišavskog okruga i načelnice Dragane Sotirovski, koja je i član ove Koalicije. Sastanku su prisustvovali predstavnici svih institucija koje mogu da doprinesu da ova praksa bude promjenjena, ali i da oni koji prekrše  zakon snose odgovarajuće sankcije.
Na ovom sastanku posebno mjesto pripalo je nevladinim organizacijama, jer je praksa pokazala da pripadnici romske nacionalnosti više povjerenja imaju u njih nego u državne institucije.

Načelnica Nišavskog okruga kaže da su pored tradicije koja još postoji u romskim zajednicima, uzroci maloljetničkih brakova još i siromaštvo, socijalna isključenost i neravnopravnost u polovima, odnosno u položaju tih djevojčica u samoj zajednici. Podaci kojima raspolaže UNICEF iz 2014.godine su više nego zabrinjavajući.

Gotovo 40 odsto romskih djevojčica rodi dijete između 15. i 18. godine, a četiri odsto postaju majke i pre navršene 15. godine, podaci su UNICEFA.

Za sastanak Nacionalne koalicije izabran Nišavski okrug, jer je on pored  Jablaničkog, jedan od okruga  gdje se  dječiji i ugovoreni  brakovi najviše javljaju.

“Statistika pokazuje da svaka peta devojčica koja pre 18 godine stupa u brak  mlađa od 15 godine. Ovde se nameće pitanje na koji način možemo dodatno da ih obrazujemo, da ih ekonomski osnažimo i da im pokažemo na koji način mogu da izađu iz tog začaranog kruga”, dodala je Sotirovski.

Sklapanje maloljetničkih brakova mnogi smatraju tradicijom u romskoj sredini i tako se prema ovoj pojavi i odnose. Jedini način da se izbori sa tradicijom je obrazovanje, ekonomsko osnaživanje, ali i postupanje po zakonu na isti način kako se to radi kada je u pitanju većinsko stanovništvo, konstatovano je na sastanku.

Ana Saćipović iz nevladine organizacije Romska ženska mreža Srbije ističe da je suzbijanje maloljetničkih brakova proces u kome svi zajedno moramo da učestvujemo.

Ana Saćipović (Foto: Udar)

“Štetnost maloletničkih brakova koji su jedan od najvećih problema u romskoj zajednici je prepoznata i krenuli smo da radimo sa porodicama kako bi to bilo zaustavljeno. Organizovano je puno radionica, edukacija, poseta porodicama. Ukazivano je na to da su ovim problemom igroženi i dečaci, a ne samo devojčice. Kada vi dete od 15 godina oženite i  dovedete ga do pozicije da mora da brine o svojoj porodici on dolazi u situaciju da ne vidi  put kako obezbediti osnovnu egzistenciju članovima svoje porodice kada nema završenu školu, kada nema zanimanje i kada nije kurentan na tržištu rada. To je veliki problem”, objašnjava Ana Saćipović.

Primjer dobre prakse ponudio je Centar za socijalni rad u Aleksincu.

“Problem maloletničkih brakova mora sistemski da se posmatra sa svih aspekata, zdravstveni sistem, škola, sistem socijalne zaštite, tužilaštvo”, istakla je Jasna Nikolić, direktorka Centra za socijalni rad u Aleksincu. “Svi smo na istom zadatku, a naš Centar ima dovoljno iskustva sa ovim problemom i članovi smo mobilnog tima koji radi na ovom prolemu. Od 2015. godine do danas mi imamo samo dva zaključena maloletnička braka  što znači da smo preventivno delovali uglavnom preko tribina na kojima smo uglavnom govorili o štetnosti ovih brakova”, zaključila je Nikolić.

(portal-udar.net)

Četvrtina nemačkih građana migrantskog porekla

/in , /by

Prema novim podacima Saveznog ureda za statistiku u Njemačkoj živi 20,8 miliona ljudi migrantskog porijekla, od kojih više od polovine posjeduje njemačko državljanstvo. Porijeklom iz zemalja regiona Jugoistočne Evrope u Nemačkoj je preko milion i po stanovnika.

Kao osoba sa migrantskim porijeklom smatra se svatko ko sam ili najmanje jedan njegov roditelj nije rođen kao njemački državljanin. U odnosu na 2017. godinu broj stanovništva sa migrantskim porijeklom je porastao za 2,5 procenata.

Od ukupnog broja od 20,8 miliona osoba migrantskog porijekla više od polovine (13,5 miliona) nisu rođeni u Njemačkoj nego su se doselili tokom života.

Najvažniji razlozi migracije su bili porodične prirode (48 posto). 19 posto su došli zbog traženja zaposlenja u Nemačkoj. Za 15 posto imigranata glavni motivi su bili bijeg i azil, dok se pet posto izjasnilo da su došli u Njemačku na studije, usavršavanje ili dalje obrazovanje.

Najvažnije zemlje porekla migranata

Statistika iz 2018. godinu pokazuje da je kao zemlja porekla doseljenika na prvom mestu Turska (2.769.000), slijedi Poljska (2.253.000), Rusija (1.366.000), Kazahstan (1.252.000) Rumunija (965.000). Sirija je na šestom mestu kao zemlja porijekla sa 813.000 migranata. Od zemalja regija Jugoistočne Evrope najviše je migranata sa Kosova (433.000), zatim iz Hrvatske (398.000), Bosne i Hercegovine (373.000) i Srbije sa 324.000 doseljenika. To je ukupno 1.528.000 osoba porijeklom iz zemalja regiona.

52 procenta osoba migrantskog porijekla posjeduju njemačko državljanstvo, od kojih 5,5 miliona po rođenju. Većina osoba koje su došle iz porodičnih razloga (72 posto) je iz evropskih zemalja, a još više u potrazi za poslom (85 posto). Skoro polovina izbjeglica i tražitelja azila su porijeklom iz zemalja Bliskog istoka (47 posto).

 

Nacionalne manjine nisu krive za vaše greške i propuste

/in , /by

“Nacionalne manjine nisu krive za vaše greške i propuste”

YIHR

02.09.2019. 10:20 Vijesti Ispiši
Foto: ytb-prtsc
Foto: ytb-prtsc
Inicijativa mladih za ljudska prava poziva predsjednicu i premijera, saborske zastupnike iz vladajućeg i opozicijskog političkog spektra da se ujedine u zaštiti i promociji ljudskih prava, a ne u prozivkama onih koji ukazuju na mržnju i nasilje. “Pozivamo ih da prestanu trošiti javni novac na sponzoriranje komemoracija i koncerata koji promoviraju mržnju, zločine i zločinačke režime, da uklone ustaška znakovlja i simbole ustaške i fašističke ideologije, da se konačno udruže u zaustavljanju netrpeljivosti i mržnje koja vlada u našem društvu”, poručuju iz YIHR-a.

“Trenutno svjedočimo verbalnim napadima i osudama zastupnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, od strane premijera, članova Vlade te saborskih zastupnika iz vladajućeg i opozicijskog političkog spektra koji za klimu mržnje i nasilja koja vlada u društvu kao odgovorne zlonamjerno prozivaju upravo pripadnike manjina. U isto vrijeme izostaju osude brojnih izjava, činjenja i nečinjenja koja kao rezultat imaju veličanje mržnje, kršenje ljudskih prava te slavljenje nasilja, zločina i zločinačkih režima iz prošlosti”, stoji u priopćenju YIHR-a.Zbog svega navedenog predsjednicu, premijera, članove Vlade, zastupnike i zastupnice Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta, gradonačelnike iz YIHR-a upućuju da krivca za nasilje i mržnju ne traže u pripadnicima nacionalnih manjina već u njima samima

Upozoravaju kako jasna, uporna i kontinuirana osuda svih recentnih slučajeva ne postoji.

“Za zaključiti je da upravo pripadnici nacionalnih manjina ne smiju govoriti o društvenom posrnuću iako je odgovornost svih građana i građanki upravo ukazivati i reagirati na sve ono što je u državi problematično. Žalosno je što predsjednicu, premijera, Vladu i većinu zastupnika ne zanima što se u društvu srozavanju minimalni standardi ljudskih prava, a to je ovih dana i mjeseci konkretizirano u obliku premlaćivanja, kamenovanja i psovanja ljudi jer su „pogrešnog“ nacionalnog podrijetla. Njih muči što o tome govori – Srbin”, ističu iz YIHR-a.

Dodaju kako je sramotno da gotovo svi politički akteri kršenja ljudskih prava koja su počinjena u posljednje vrijeme vide kao priliku za manipulacije i vlastiti politički profit, a ne kao potrebu da stanu u obranu temeljnih vrijednosti naše države i vrate povjerenje građanima svih pripadnosti u vladavinu prava.

Pučka pravobraniteljica te međunarodne organizacije i tijela koja imaju mandat štiti i zagovarati prava nacionalnih manjina redovno oštro upozoravaju da porast govora mržnje te kaznenih i prekršajnih djela motiviranih mržnjom ugrožava stabilnost i napredak društva, ali nažalost bezuspješno.Dodaju kako je sramotno da gotovo svi politički akteri kršenja ljudskih prava koja su počinjena u posljednje vrijeme vide kao priliku za manipulacije i vlastiti politički profit

Zbog svega navedenog predsjednicu, premijera, članove Vlade, zastupnike i zastupnice Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta, gradonačelnike iz YIHR-a upućuju da krivca za nasilje i mržnju ne traže u pripadnicima nacionalnih manjina već u njima samima.

Od njih traže da predlože i usvoje zakone koji jasno i oštro definiraju temelje kažnjavanja počinitelja prekršajnih i kaznenih djela, a vezanih za korištenje i upotrebu simbola mržnje u koje spadaju fašistički i ustaški simboli, traže da se suzdrže od izjava i djelovanja koje promovira nasilje, mržnju i zločine te nedvojbeno i redovno javno i najoštrije osude svakog tko takve izjave uputi.

“Pozivamo ih da prestanu trošiti javni novac na sponzoriranje komemoracija i koncerata koji promoviraju mržnju, zločine i zločinačke režime, da uklone ustaška znakovlja i simbole ustaške i fašističke ideologije s pročelja objekata na vašim institucijama i gradovima. Pozivamo ih da se konačno udruže u zaustavljanju netrpeljivosti i mržnje koja vlada u našem društvu”, zaključuju iz inicijative.

Mi Romi ne smijemo da izgubimo svoju kulturu

/in , /by

Lois Brookes-Jones je mlada Romkinja iz Velike Britanije koja se bori za prava Roma i LGBT populacije širom Evrope.

Lois trenutno studira političke nauke u Chesteru, gdje je dobila i mnogobrojne nagrade za najangažovanijeg studenta u projektima koji su doprinijeli poboljšanju lokalne zajednice.  Svoj aktivizam koji pomaže Romima širom Evrope Louis smatra obavezom svake mlade osobe koja želi da donese promjenu. Pored redovnih studija, Louis se bori da tradicija i historija Roma ne padne u zaborav. Kroz edukovanje mladih o romskom genocidu koji se desio u logoru Auschwitz-Bikernau koji takođe nosi naziv „Ciganski logor“ i zalaganje za prava ranjivih grupacija žena, ona kao član Evropskog komiteta mladih daje sve od sebe da se njen glas čuje i da mladi Romi ustanu na noge i bore se za svoja prava sljedeći njen primjer. Portal Udar je razgovarao sa ovom aktivisticom.

„Od malena nosim tradicionalne romske nošnje i ne želim da to promjenim, jer ako se prilagodim ostalima, onda napuštam svoju tradiciju i stavljam je u zaborav. Nije dovoljno to što samo pričamo konstantno o romskoj kulturi, tradiciji, i historiji Roma, ako mi sami zapostavljamo ono na šta treba da budemo ponosni. Moramo da se riješimo straha koji imamo kao narod, ako ustanemo, ogranizujemo proteste, demonstracije, i zauzmemo se sami za sebe, Romi za Rome, jedino tako ćemo moći da donesemo pozitivnu promjenu.

Potrebno je mnogo više rada na lokalnom nivou, kako bi dostigli taj internacionalni nivo i povezanost Roma širom Evrope. Ne smijemo dopuštati da  drugi dobijaju zasluge i bivaju nagrađeni jer su pomogli Romima da nauče svoju historiju, kada ima i Roma koji su mnogo obrazovaniji i mogu da se bore za svoj narod. Romi se posmatraju kao resurs koji se može iskoristiti, a ne kao narod„, pojasnila je Lois.

Kao mlada Romkinja koja je pripadnik LGBT populacije, Lois tvrdi da nije oduvijek znala kako da prihvati samu sebe i bude ponosna, već je to samo došlo kako je sazrijevala i formirala sebe kao osobu.

„Od malih nogu sam učena da samim time ako kažem da sam Romkinja, već sebe izlažem određenoj opasnosti i postavljam sebe u ranjiv položaj, jer dajem opštoj populaciji razlog da me diskriminišu i rasno segregiraju. Da bi imali osnovna ljudska prava moramo da krijemo svoj  kulturni identitet i da se prilagodimo kulturi i običajima opšte populacije gdje smo nastanjeni, što je zaista apsurdno. Duplo više moramo da se trudimo da postignemo jednake rezultate kao ostali i da dobijemo ta osnovna ljudska prava. Mi Romi ne smijemo da izgubimo svoju kulturu“, tvrdi Lois.

Ona tvrdi da najteži dani u njenom životu su bili kada je htjela da saopšti svojoj porodici da je biseksualna.

„Imala sam 14 godina tada, htjela sam da im kažem, ali strah u meni me sprečavao. Nisam htjela da izgubim sve oko sebe, da vidim zabrinutost u očima roditelja, ma koliko god puta oni pokazali svoju podršku prema LGBT populaciji. Kao pripadnica Romske nacionalne manjine koja prolazi kroz proces u kojem vlasti i vodeće institucije žele da odbace historiju i tradiciju Roma, strah postaje samo veći, jer ako me već na jedan način društvo odbija jer sam Romkinja, šta će biti ako saznaju da sam i LGBT? To pitanje koje sam sebi postavila, mnogo je uticalo na moj dalji razvoj, i vremenom dalo mi snagu da radim i prenesem svoje znanje i želju za bolje sutra na ostale Rome širom Europe“, pojasnila je Lois.

Prema njenom mišljenju i ličnom iskustvu, za Rome najveći problem je diskriminacija, i negativni stereotipi koji se godinama razvijaju u društvu.

„Kada god sam tražila zaposlenje, imala sam super kvalifikacije, i super su se odnosili prema meni, sve dok ne dođemo do dijela u kojem treba da izjasnim svoju nacionalnu pripadnost. Kada kažem da sam Romkinja, jedino što mi kažu je da će mi se javiti na broj telefona, i kao po običaju, nikada me ne kontaktiraju. Romi moraju da se bore, da obrazuju mlade, ulažu u budućnost, jer svakim danom sve smo bliži onome što je dovelo do genocida nad Romima, toj vrsti diskriminacije, javnog govora koji propagira istrebljenje Roma. Moramo da se borimo, jer kada ljudima koji su na vrhu postavimo pitanja, oni samo odu ili ne odgovore, a kada bi mi otišli, rekli bi da ne želimo promjenu i da se ne zalažemo za promjene.  Društvo želi samo naš ples, muziku, i umjetničku stranu naše kulture ,sve ostalo što se tiče nas je za njih nebitno, i ne dopuštaju nam da imamo naša osnovna ljudska prava“, rekla je Louis.

Ona je zaključila da jedini način da se spriječi postojeća i nadolazeća segregacija je kroz obrazovanje mladih jer jedino tako je moguće uticati na cjelokupan sistem koji zapostavlja Rome, i stavlja ih u potlačen položaj.

Njena poruka svim mladim Romima je da da drže glavu visoko, budu ponosni na ono što jesu i da se bore za zajednički cilj – Ujedinjenje svih Roma svijeta.

Izvor; Mustafa Husić
preuzeto od portala UDAR

GODIŠNJICA ROĐENJA BRONISLAWE WAJS “PAPUSZE”

/in /by

 

Prije 111 godina rodila se Bronislawa Wajs. Ona je bila je prva romska pjesnikinja iz Poljske, poznatija pod nadimkom Papusza, što na romskom jeziku znači lutka. Osim pisanja poezije, bavila se i pjevanjem.

Autor: Sindirela Bobarić

Rođena je 17. kolovoza, 1908. godine u Lublinu u Poljskoj. Živjela je nomadskim načinom života sa svojom obitelji. Bila je pismena, što je bilo neuobičajeno za jednu Romkinju u Poljskoj u to doba.

Kao djevojčica, da bi naučila čitati, davala je kokoši u zamjenu za satove čitanja, te radila razne fizičke poslove kao što su kopanje i obrađivanje plodne zemlje za povrće i voće. Njezini roditelji nisu podupirali njenu ljubavi prema čitanju i učenju.

Živjela je u teškom razdoblju, koje naročito nije bilo naklonjeno ženama umjetnicama. Sa 15 godina su je udali za mnogo starijeg svirača po imenu Dionizy Wajs. Bila je jako nesretna u svom braku. Posvojila je jednog dječaka, pošto nije mogla imati svoju djecu.

U svakom trenutku je pronalazila inspiraciju za pisanje, pjevanje i pripovijedanje. Često je pjevala u pratnji svog muža koji je svirao harfu. Nakon toga je sama naučila skladati svoje balade i pjesme bazirane na tradicionalnim romskim pričama.

Njoj i njenom mužu se 1949. godine, pridružio poljski pisac i folklorist po imenu Jerzy Ficowski. Ovaj poznati poljski ‘pisac napisao je tri knjige o kulturi Roma u Poljskoj te uvjerio Papuszu da napiše svoje stihove. On ih je preveo sa romskog na poljski jezik.

Objavio ih je u časopisu „Problemy“ uz intervju pjesnika Juliana Tuwima. Nikad nije htjela prihvatiti stipendiju i naknade od autorskih prava jer je govorila kako nije mislila da je moguće uzeti novac za pisanje pjesama.

Objavljivanje njenih stihova u časopisu „Problemy“ rezultiralo je time da je bila prvi put zapažena od strane poljske publike. Većini Roma se u to vrijeme nije svidio njeni pothvat. Smatrali su kako je objavljivanje pjesama o Romima u časopisu, loš put za Rome, te su ju optužili da je otkrila tajne svoje romske kulture neromima.

Tako su je izbacili iz vlastite romske zajednice. To joj je pridodalo razvijanju mentalnih problema. Zbog neplodnosti, optužbi i izbacivanja iz njene romske zajednice, doživjela je živčani slom te je bila prisiljena na psihijatrijsko liječenje od 8 mjeseci. U samoći je vidjela utjehu, te je tako živjela sama sve do svoje smrti.

O njezinom životu snimljena su dva dokumentarca, a 2013. godine, premijerno je prikazan i igrani film “Papusza”. U pozorištu u Krakowu, 1994. izvedena je premijera simfonijske pjesme Papusza Harp, na romskom jeziku.

Bronislawa Wajs, imala je nadimak Papusza i bila je prva romska pjesnikinja iz Poljske, koja je živjela u vrijeme Drugog svjetskog rata. Umrla je 8. veljače 1987. u starosti od 79 godina.

 

 

 

Prijatelj me nije pustio u stan jer sam Romkinja

/in /by

Sindirela Bobarić (28) iz Zagreba tvrdi kako se u Hrvatskoj često osjećala odbačeno od strane drugih. Na predrasude nailazila je ne samo u školi već i tijekom obavljanja svakodnevnih obaveza…

Imala sam prijatelja iz susjedstva koji mi je rekao da više ne mogu doći kod njega zato što mu je baka rekla da se ne može družiti s Cigankom, rekla je Sindirela Bobarić (28) iz Zagreba.

Osim što je danas glumica i novinarka u redakciji Romi.hr, Sindirela radi u Romskom nacionalnom vijeću kao asistent na europskim projektima. Tvrdi kako se u Hrvatskoj često osjećala odbačeno od strane drugih.

Tada kao dijete, sve te predrasude su jako utjecale na moje samopouzdanje. Bila sam emocionalno povrijeđena i nisam ni znala što znači riječ Cigan. Otišla sam doma i pitala sam mamu što to znači. Objasnila mi je da to na način da sam shvatila da sam netko koga ljudi uglavnom ne prihvaćaju, netko tko se mora uvijek duplo potruditi da bi dokazao da nije nešto za čime ga se smatra, ispričala je Sindirela.

Osim u školi, Sindirela je na razne predrasude nailazila i tijekom objavljanja svakodnevnih obaveza.

Išla sam u srednju školu, polagala sam vozački u Sesvetama i bila sam jedina cura u razredu koja ga je položila. Jedan dečko iz srednje škole imao me priliku vidjeti kako vozim na poligonu i onda mi je rekao da se tamo više ne smijem pojaviti. Iako me povrijedilo, nisam se obazirala. Nastavila sam polagati vozački, kaže Sindirela.

Na mogućnost da postane jedna od mnogih žrtvi diskriminacije, Sindirelu je kao dijete upozorila majka. Objasnila joj je kako će imati problem cijeli život te da će se morati potruditi duplo više da bi se dokazala. Stav da ne može promijeniti svijet već samo svoj pogled na svijet, Sindirela je shvatila sa 28 godina.

– Kada sam imala deset godina, mislila sam da mogu promijeniti cijeli svijet. Odgojena sam na način da ne mrzim nikoga niti osuđujem. Mi ljudi smo skloni predrasudama. Sada sa 28 godina sam shvatila da ne mogu promijeniti svijet i ljude oko sebe ali mogu sebe i svoj pogled na svijet, istaknula je Bobarić.

Zbog predstave ‘Pogledaj me’ u kojoj glumi, ima priliku nastupati po raznim kazališnim festivalima i školama diljem zemlje. Predstava u kojoj razbija predrasude prema manjinama, kaže, da ima pozitivan utjecaj na mlade.

Romi koji su me vidjeli u predstavi me podržavaju. Mnogi se žele okušati u tome i često me znaju pitati kako si došla do toga, što treba za to. Rekla sam im da postoje različiti načini. Trebaju jako puno raditi i čitati. Ako želiš u nečemu uspjeti, moraš se jako potruditi da bi došao do toga. Njima sam svojevrsni uzor, rekla je Sindirela.

Mladima poručuje nikad ne odustaju od svojh snova.

– Nikad ne smiješ odustati ako nisi dao sve od sebe. Bitno je obrazovanje, bitno je školovanje. Tako ćeš moći biti ono što želiš biti. Snovi su ostvarivi, zaključila je Sindirela.

Autor: Maja Furjan

I nagrada i kazna postižu najbolje rezultate

/in , /by

I nagrada i kazna postižu najbolje rezultate kada su dobro, pravedno odmjereni. Inače, od njih može biti više štete nego koristi.

O tome sam razmišljao danas dok sam slušao kako je poznati romski pjevač Šaban Bajramović bio u zatvoru, zbog čega i koliko. Kao mladić, otišao je na odsluženje vojnog roka, ali već prvih dana je pobjegao da bi vidio svoju djevojku u koju je bio zaljubljen do ušiju. Nije mogao izdržati bez nje, i nije mario za kaznu, bio je spreman na sve. Naravno, uhvatili su ga, a onda i osudili za – dezerterstvo! Kao da je pobjegao s ratišta. Dobio je tri godine zatvora, ali on je bio spreman na velike žrtve, samo kako bi pokazao svojoj dragoj koliko je voli i na presudu je rekao da ga oni ne mogu osuditi na onoliko godina koliko on može izdržati. I dobio je pet godina umjesto tri. U to vrijeme, na „prestižnom“ Golom Otoku je odradio svoj „dug domovini“ i za vjerovati je da mu tamo nije bilo lijepo.

Pet godina je ipak mnogo za neke mladalačke grijehe, mnogi za pravi kriminal, nekada i čisti zločin, prolazili su bolje. Nalazili su im razne olakotne okolnosti, pomagali su im neki ljudi iz sjene, utjecajni u društvu, bogati ili moćni na neki treći način. A Šaban – bio je mlad i još uvijek neafirmiran kao pjevač i kompozitor, nikoga nije imao na svojoj strani i, da prostite, bio je tek jedan Rom, pa kao takav idealan za pokazivanje mišića tamo nekom u sudu koji se, sve mi se čini, nije usuđivao biti tako strog prema nekima prema kojima je želio, pa mu je ostao neko ko nije mogao pružiti otpor.

Zamislite kad bi sada kažnjavali tako oštro sve ove koji stvarno zaslužuju ozbiljne kazne, koliko bi nam zatvora trebalo? Koliko ima onih koji su pijani pogazili ljude na putevima, a da nisu ni jednog jedinog dana bili u zatvoru? Koliko ima onih zbog kojih su stotine ili hiljade ljudi ostali bez posla? Koliko je dokazanih pedofila koji nisu dobili veću kaznu od prelaska u drugu školu, župu ili klub? Koliko je onih koji su toliko isprebijali svoju ženu da je ostala invalid ili čak podlegla? Koliko je… Ali nema potrebe dalje nabrajati, svi znamo da je mnogo više nego bi to smjelo biti onih koji su počinili protuzakonita djela, a hodaju slobodno i nastavljaju sa svojom praksom.

I sada će stradati tek poneki sitni šaban, da se dokaže da vlast postoji i da se statistički zabilježi da je od toliko i toliko kazni bilo toliko i toliko teških. Oni koji su najveći kriminalci će imati „slučajnu sreću“ da im je kazna zastarjela, da su se dokazi negdje zagubili, da su se svjedoci predomislili, da je drugostupanjski sud vratio presudu prvostupanjskom na ponovo razmatranje, i tako dalje. Uvijek su neki pred sudovima bili ravnopravniji od drugih. Istina, u nekim vremenima i zemljama je to sporadično, a u nekima prevladava. Sada u većini zemalja bivše Jugoslavije…

Ivo Kobaš