NAVIKLI SU ŽIVJETI U BLATO

/in , , /by

Pročitala sam članak u večernjem listu da je hrvatska odblokirala Srbiju u kojem ministar vanjskih poslova g  Stier izjavivljuje -Stekli su se uvjeti da možemo podići rezervu oko poglavlja 26.

Dodao je da će u okviru poglavlja 23 pratiti ispunjavanje svih obaveza što se tiče nacionalnih manjina, s naglaskom na hrvatsku manjinu.

Zanimljivo, postoji ona famozna rečenica koja kaže. „Svako na svome grobu plače“

A tko će odblokirati Rome koji nemaju svoju matičnu zemlju a kojih ima u zemljama po cijelom svijetu. Njihova je matična zemlja ona u kojoj žive. Oni će vječno ostati blokirani i za njih nikada se neće ostvariti i neće se uspuniti obveze koju je svaka zemlja preuzela da poboljša uvjete romskoj zajednici.

Iako slične probleme imaju i mnogi drugi građani, ali za Rome je mnogo teži put do njihovog rješenja.

I dalje za romsku zajednicu nema posla, nema adekvatnog stambenog zbrinjavanja, njihova se djeca ne mogu upisati u osnovnu školu a da nema neka odgađanja ( što zbog kilaže, što zbog nepoznavanja govora sredine u kojoj živi, što zbog neadekvatnih uvjete i dr) a kamoli u srednju četvorogodišnje škole. Oni ne mogu imati dovoljan broj bodova za upis u željeno obrazovanje. Oni imaju dovoljan broj bodove za upis u strukovnu školu (vrtlara, cvjećara, idr.) gdje se nikada neće moći zaposliti. . Njima ne trebaju obrazovani ljudi, jer će se onda znati boriti za svoja prava. Oni ne trebaju znati svoju povijest, svoju kulturu.

Romi se ne znaju boriti za svoja prava. Navikli su da uvijek budu odbijeni i neprihvatljivi i živjeti život koji su navikli. Oni su zadovoljni sa malo, njima ne treba posao, ne trebaju im kuće niti uređena infrastruktura. Ne treba im struja, oni mogu živjeti i u mraku. Oni su navikli živjeti u blato sa miševima i štakorima. Njihova djeca su navikla ići bosi, goli neoprani i dr. Zato prosječni životni vijek Roma je 48 godina.

Romi su dobri široj zajednici onda kada nekome treba očistiti dvorište, kada treba raditi posao koji druge ne žele raditi.

Romi su u Hrvatskoj najisključenija skupina obilježena trajnim siromaštvom, slabim obrazovanjem i kraćim životnim vijekom. Dva do tri puta kraće borave u školskim klupama i gotovo da su protjerani s tržišta rada

Oni Romi koji rade i koji se bore za bolji položaj svoje zajednice, blokirani su,  skraćena su im financijska sredstva za rad u Udrugama jer govore istinu o položaju njihove zajednice. Naravno, oni nemaju državu koja bi stala uz njih te pregovarala za bolji položaj. Koga trebaju Romi primiti za rukav i reći „DOSTA“.

Romi i Romkinje u visokom obrazovanju

/in , /by

Romi i Romkinje u visokom obrazovanju

Postati obrazovan(a) i ostati Rom(kinja)…

Ako (vrijednosnoj krizi usprkos!) prihvatimo tezu da je obrazovanje jedno od osnovnih alata socijalne promocije, a da upravo studenti slabijeg ekonomskog statusa, studenti iz redova nacionalnih manjina i imigranti spadaju u tzv. „premalo zastupljene“ skupine u visokom obrazovanju, onda nam jasna postaje društvena perspektiva pripadnika romske nacionalne manjine.

Osim što njihov položaj ujedinjuje niz rizičnih faktora za jednak pristup obrazovanju, obrazovni sustav nije dovoljno senzibiliziran da bi spriječio asimilaciju koja se u tom procesu vrlo često događa, pa nam se na pitanje kako postati visokoobrazovan i društveno ugledan, a pritom ostati Rom, nameće logičan odgovor: vrlo, vrlo teško. Pokušajmo ipak osvijetliti koji su dublji razlozi ovakvoga stanja, kako ih liječiti te koje su nove tendencije u Hrvatskoj u ovom području?

Predškolsko i osnovno obrazovanje – ishodište problema i ključ rješenja

Naime, već kratkim pogledom u zastupljenost studenata Roma u sustavu visokog obrazovanja, uočavamo veličinu problema. Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa trenutno bilježi 11 Roma/Romkinja u sustavu visokog obrazovanja od ukupno 9.463 deklariranih pripadnika te nacionalne manjine na posljednjem popisu stanovništva. Kakvo je pak stanje u starijoj populaciji na tržištu rada govore podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Zagrebu i Čakovcu (1) iz 2006. koji daju podatak o tek jednom (1) pripadniku romske manjine sa završenim visokim obrazovanjem, dok njih 3% u Međimurju i 6% u Zagrebu ima srednju stručnu spremu, a istodobno čak 85% nezaposlenih međimurskih Roma nema završeno osnovno obrazovanje. Dodamo li tome tradicionalno ukorijenjene predrasude o Romima koje gaje poslodavci (2), slabu dinamiku samozapošljavanja, jasno nam je koliko su niske šanse da pripadnici ove skupine nađu zadovoljavajući posao i poboljšaju društveni status.

No, problemi počinju daleko ranije od stupanja u svijet visokog, pa i srednjeg obrazovanja. Stoga se na nižim razinama obrazovanja trebaju i rješavati. Naime, kod pripadnika ove manjine značajan je trend „ispadanja“ iz školskog sustava te kasnijeg ulaska u osnovno obrazovanje. Podatak da u ukupnom školskom sustavu trenutno ima 3.010 učenika (što je tri puta više nego u času kada je Hrvatska pristupila „Desetljeću uključivanja Roma“), dok ih je od toga broja u osmim razredima tek 113, govori o tome da se oko 70% romskih učenika do osmog razreda na ovaj ili onaj način „gubi“ kroz sustav osnovnog školovanja. Za rješavanje ovog problema ključan je pomak svijesti od tvrdnje da su za tu činjenicu „odgovorni isključivo roditelji“ (3) , do spoznaje da obrazovni sustav nije učinio sve da romska djeca na vrijeme i uz adekvatnu pripremu uđu u obrazovni sustav, i u njemu zadovoljna ostanu. Činjenica kako je osnovno obrazovanje po Ustavu obvezno i besplatno obvezuje ne samo roditelje, već jednako i donositelje odluka, odgovorne na državnoj i lokalnoj razini, škole, vrtiće i socijalne institucije.

Svima koji se bave obrazovanjem poznato je da kvalitetno i integrirano predškolsko obrazovanje jamči bolji uspjeh u osnovnoj školi, osigurava jezičnu pripremljenost (Romi u Hrvatskoj govornici su Romani Chiba, bajaškog jezika te albanskog jezika, pa im je hrvatski drugi jezik), odnosno osigurava približno jednake startne pozicije onima koje imaju djeca većinske skupine. Zato je besplatna dvogodišnja predškola za romsku djecu, kao uostalom i za djecu iz obitelji slabijeg društveno-ekonomskog statusa, jedino rješenje. Odluka da MZOS preuzima dio troška roditelja za svako romsko dijete donesena je tek nedavno, više godina nakon što je prepoznata potreba sustavnog ulaganja u predškolski odgoj u ishodišnim strateškim dokumentima Nacionalnom programu za Rome Vlade RH iz 2003. godine (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/) i Akcijskom planu Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/Clanak_APD/%20%20i%20%20http:/www.romadecade.org/), kojeg je Vlada usvojila 2005. godine. Da je ova odluka više nego dobrodošla govore i podaci o niskom postotku djece u Hrvatskoj koja su uključena u predškolske programe (2004. taj je postotak iznosio 43% dječje populacije u Hrvatskoj, a koji je ispod prosjeka zemalja EU: 75%).

Zakonski i strateški okvir postoji – praćenje provedbe ili zašto se bojimo pokazatelja?

Dakle, zakonska osnova za unapređenje položaja Roma kroz obrazovanje postoji, kroz Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina i druge zakone i propise.

Postoji i strateški okvir, kroz već spomenute dokumente koji su se obvezali na neke mjere namijenjene pripadnicima ove manjine: besplatnu dvogodišnju predškolu, produžene boravke/mentorsku potporu, dodatne edukacije za učitelje, odgajatelje, edukacije za roditelje, sustavno stipendiranje srednjoškolaca i studenata, besplatan smještaj u đačke i studentske domove itd.

Istovremeno, još uvijek nemamo javno objavljene službene statistike (4) o postotku ispadanja romske djece iz obrazovnog sustava, o postotku djece naknadno upisane u osnovnu školu, o postotku srednjoškolaca koji ulaze u sustav visokog obrazovanja. Koliko god vođenje ovakve statistike bilo „osjetljivo“ i iziskivalo dodatan trud, postavlja se pitanje kako uopće možemo kreirati javnu politiku o obrazovanju – u ovom slučaju politiku obrazovanja manjina, ukoliko nemamo pokazatelje početnih pozicija, te pomaka prema ciljevima koje pritom želimo postići? Podaci se ipak sve sustavnije sakupljaju, pa je za nadati se da će ova kampanja biti dodatan poticaj da indikatori praćenja provedbe politike obrazovanja romske nacionalne manjine budu, kao zbirni podaci, javno i lako dostupni svim zainteresiranim dionicima. Na ovaj problem u Hrvatskoj ukazuje i niz međunarodnih studija o obrazovanju Roma (5).

Nove tendencije i pomaci u Hrvatskoj ili možemo li bolje?

Posljednje dvije godine bilježe se tendencije povećanja broja učenika i studenata na svim razinama obrazovanja, kao i njihovo sustavnije podupiranje i stipendiranje. Ilustrativno je da je broj djece koja su deklarirana kao Romi u osnovnoj školi znatno porastao (sada broji 3.010 učenika/ca u osnovnim školama), da se broj stipendiranih srednjoškolaca Roma udvostručio (101 u 2007. u odnosu na 55 u 2006. godini), kao i broj stipendiranih studenata (s 5 u 2006. na 11 studenata/ca u 2007). Dvostruko veći brojevi govore o dodatnim ulaganjima, većoj medijskoj pozornosti tj. boljem informiranju korisnika/ca obrazovnih usluga Roma, ali nažalost i o vrlo slaboj polazišnoj točki, tj. prethodnoj zastupljenosti Roma u obrazovanju.

Važno je pratiti i sustavnu provedbu mjere državnog sufinanciranja vrtića za romsku djecu, pogotovo način na koji će se on provoditi na lokalnoj razini, koja mora preuzeti dio odgovornosti za provedbu. Također valja pratiti mjeru uvođenja produženog boravka, odnosno mentorske potpore djeci kako bi postala “prirodan” dio sustava, kao i dodatne edukacije za nastavnike, pri čemu izvještaj EUMAP-a (Open Society Institute EU Monitoring and Advocacy Program) za Hrvatsku u području obrazovanja Roma preporuča edukaciju o romskim jezicima i kulturi te anti-bias (6) trening za kadar u školama i vrtićima. Mjera koja bi posebno doprinijela kvaliteti obrazovanja u školama s romskom djecom jest dodatna financijska motivacija koja bi se, uz stručno usavršavanje, davala učiteljima u jezično mješovitim odjeljenjima, kako se u tim školama ne bi događala negativna selekcija među učiteljima i stručnim suradnicima.

Obrazovni sustav po mjeri djeteta ili dijete po mjeri sustava ?

Naposljetku, vratimo se ponovno početnoj tezi o procesu marginalizacije romske etničke manjine s jedne strane (slabom obrazovanošću i nezaposlenošću) i njene asimilacije s druge (Romi sa završenom srednjom i visokom školom nerado izražavaju svoj romski identitet).

Naime, uz sve već navedene mjere, bitni pomaci u obrazovanju manjina mogu se učiniti samo ako pripadnost manjinskom identitetu, pa tako i romskom, bude normalna pojava u obrazovnom sustavu. To znači da udžbenici, rad i ponašanje učitelja moraju uključivati i sastavnice manjinske kulture, da atmosfera u obrazovnim institucijama mora biti takva da se izražavanje manjinskoga identiteta omogućava i potiče. Mogu li se bez takvog pristupa romska djeca doista „prilagoditi“ školskom sustavu, kako se to često od njih traži, ili se zapravo sustav treba, koliko je god to moguće, prilagoditi djetetu, njegujući individualiziran pristup, koji uključuje i podržavanje manjinskih identiteta.

Autorica: mr. spec. Jagoda Novak, voditeljica Odjela za informiranje i istraživanje, Centar za ljudska prava

ROMI U HRVATSKOJ

/in , , /by

Romi obitavaju na području Republike Hrvatske od 14. stoljeća. Romska manjina u Republici Hrvatskoj nije homogena: govore različitim jezicima, raznih su vjeroispovijedi…
Položaj Roma je marginaliziran, pa se Nacionalni program donosi radi poboljšanja uvjeta življenja i boljeg uključivanja Roma u društvenu zajednicu uz očuvanje vlastite osobnosti.

Povijesni izvori koji izričito govore o podrijetlu i početku seoba Roma skromni su. Postoje mnoge teze o postojbini Roma i razlozima pokretanja migracijskih procesa. Sami Romi su, trajnom izoliranošću od okružja te različitim preuzetim elementima jezika, folklora, običaja i legendi, otežavali pristup znanstvenicima koji su se bavili pitanjem njihova podrijetla. Prema povijesno-lingvističkim izvorima može se zaključiti kako Romi potječu iz sjeverozapadne Indije (Dardistan, Kafiristan), područja oko rijeke Gangesa, a migracije Roma odvijale su se stoljećima od Indije, preko Afganistana i Perzije. Dio plemena južne skupine kretao se u smjeru Sirije, Egipta (vjerojatno uz sjeverozapadnu Afriku preko Gibraltara u Španjolsku – Gitani), dok najveći dio romskih plemena preko Turske prelazi Bospor i dolazi u Europu (u vremenu od X. do XIV. stoljeća Romi se zadržavaju u Turskoj i Grčkoj).

Romima su seobe bile sastavni dio života i način preživljavanja, koji se nakon dolaska u Europu i susreta s drugačijom kulturom nije bitno izmijenio te se migracijski procesi nastavljaju, iako se javljaju pokušaji njihova sprječavanja ili barem ograničavanja. Rome su u Europi različito nazivali (što je često izazivalo nesporazume), ali i različito prihvaćali. Ime Romi potječe od izraza “romani chib” i znači čovjek.

O Romima u Republici Hrvatskoj govori nekoliko istraživanja provedenih posljednjih dvadesetak godina. Među najznačajnijima su: istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, iz 1982., čiji su rezultati objavljeni pod naslovom “Društveni položaj Roma u SR Hrvatskoj”; istraživanje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, iz 1998. godine, pod naslovom “Društveni i razvojni položaj Roma u Hrvatskoj”, te Državnog zavoda za obitelj, materinstvo i mladež, iz 2002., pod naslovom “Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima”.

Prema navodima spomenutog istraživanja iz 1998., Romi se na području Hrvatske spominju prvi put u Dubrovniku 1362. godine, u trgovačkom spisu. Desetak godina kasnije (1373. godine) Romi se spominju i u Zagrebu, gdje su trgovci, krojači i mesari. U Dubrovniku Romi (Jeđupi) žive u Gružu i već krajem XIV. i u XV. stoljeću formiraju srodničke zadruge koje se bave tradicionalnim romskim zanatima i glazbom. U srednjem je vijeku romsko stanovništvo vezano za gradove. U Puli 1497. djeluje svećenik Dominik Ciganin, a 1500. godine Romi se spominju u predgrađu Šibenika. O stvarnom broju i položaju Roma u Hrvatskoj tijekom XVI. i XVII. stoljeća, malo je podataka. Cigani “šipuši”, svirači, spominju se u Hrvatskoj 1671. godine. U Međimurju se Romi spominju 1688. godine, kada je u Legradu (koji tada administrativno pripada Međimurju) kršteno dijete “ciganskog” vojvode Ivana, a u XVIII. stoljeću međimurski feudalci dozvoljavaju doseljavanje Roma koritara.

Velike romske skupine dolaze u Hrvatsku tijekom XIX. stoljeća iz Rumunjske. Pripadaju romskoj skupini Koritara, a naseljavaju područje Međimurja i Podravine. Govore ljimba d’ bjaš, jedan od rumunjskih dijalekata (vlax-dijalekti), te uz već prisutne Kalderaše i Lovare, čine jezgru današnjeg romskog stanovništva u Hrvatskoj.

Točan broj Roma koji danas žive u Republici Hrvatskoj i njihov teritorijalni raspored teško je utvrditi iz više razloga, pa su rezultati službenog popisa stanovništva tek naznaka stvarnog stanja. Broj Roma u Republici Hrvatskoj po zadnjem popisu iz 2011 godine je 16.975.

Tijekom migracija, susrećući se s mnogobrojnim jezicima, običajima i vjerovanjima drugih naroda, Romi su usvajali elemente sredine u kojoj su duže vrijeme obitavali. Većinsko stanovništvo u pravilu ne poznaje ili nedovoljno poznaje tradiciju, jezik, umjetnost i druge karakteristike Roma.

Obitelj je temeljni element socijalnog ustroja Roma, uz specifičnosti koje proizlaze iz tradicije nastanka plemenske vlasti i zakona.

Žene su često marginalizirane, prisutna je visoka stopa fertiliteta i tradicionalna podjela uloga u obitelji. Odnos prema ženi nije emancipiran, žene su izložene diskriminaciji, što se odražava u odgoju djece i funkcioniranju obitelji. Djeca od 10 do 12 godina, pa i mlađa, sudjeluju u poslovima svojih roditelja i obitelji, što im u velikoj mjeri otežava redovno školovanje.

Romi su pripadnici različitih vjeroispovijedi. Romi se izjašnjavaju kao  muslimanima, katolicima, pravoslavcima, protestantima a i druge skupinekao što su  Jehovinih svjedoci, Baptisti i dr. Kako prema mnogim izvorima Romima vjera nije osobito važna, oni često prihvaćaju dominantnu religiju sredine u kojoj žive te joj dodaju elemente svojih tradicijskih vjerovanja.

Uvjeti življenja s kojima se suočava veći dio romske populacije u Republici Hrvatskoj, teški su, prvenstveno zbog visoke stope nezaposlenosti, nedovoljnog obuhvata sustavom obrazovanja, neadekvatnih stambenih uvjeta te (ne)uređenosti prostora naseljenih Romima.

 

ESMA REDŽEPOVA 1943-2016

/in , , /by

Makedonska pjevačica romske glazbe Esma Redžepova preminula je ujutro 11. 12. 2016 godine u Skoplju u 73. godini, nakon kratke i teške bolesti. Prije dva tjedna bila je primljena u jednu skopsku bolnicu u teškom zdravstvenom stanju. Imala je veliko srce, bila je svjetski poznata, a njen put do uspjeha bio je ispunjen usponima i padovima.

Esma je rođena u Makedoniji 1943. godine, kao peto od šestoro djece. Njen otac je u bombardiranju 1941. godine izgubio nogu, a Esma mu je pomogla da na dostojanstven način zarade za obitelj.

Na njenu sreću ili nesreću, počela je vrlo rano da pjeva. Imala je samo 10 godina kada je pobjedila na takmičenju koje je organiziralo tadašnji Radio Skoplje. Ona je prva Romkinja koja je izašla da pjeva na romskom jeziku. Godine 1976. u Gandinagaru, Indiji, proglašena je za kraljicu romske muzike, što joj je dalo veliki motiv da neumorno radi i stvara.

Jednom prilikom kraljica romske muzike kazala je “Moje djetinjstvo je bilo jako teško, ali to sam iskoristila kao veliku školu. Zapravo, težu stranu života osjetila sam u djetinjstvu. Dok su mnogi rasli bezbrižno, ja sam radila razne poslove, nosila sam mlijeko, čistila stanove, čuvala psa jednom čuvenom skopskom doktoru Cipuševom, a zarađeni novac trošila sam ekonomično. Voljela sam bioskop, pa bih svojom ušteđevinom kupovala karte. Borila sam se sa predrasudama u društvu, uvijek sam morala nekome da se dokazujem ali, kao što vidite, isplatilo se, ja sam zahvalna Bogu”,

Esma je prva Romkinja koja je zapjevala na maternjem jeziku i dva puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Prvi put 1987. godine kao kandidat Crvenog križa Jugoslavije, a drugi put na inicijativu Svjetske organizacije Roma. Potpredsjednica je Svjetske organizacije Roma u svijetu. Poznato je da se svim snagama bori za bolji status Roma u svijetu.

Obišla je četiri kontinenta – i to nekoliko puta, a njeni koncerti su uvijek punile dvorane. Mogla je živjeti u bilo kojoj svjetskoj prestonici, ali se uvijek vraćala kući, u njeno rodno Skoplje.

Bila je svjetski poznata pjevala poznatim te posebno je isticala da je pjevala predsjednicima, Josipu Brozu Titi, Gadafiju  i dr.

“Sa Titom sam često bila na njegovom brodu, išla na sva njegova mesta gdje je boravio po bivšoj Jugoslaviji. I uvek kad je nekog dočekivao, oni me pronađu, gde god da se u tom trenutku nalazim. Sećam se, imala sam u Cazinu u Bosni neki koncert, oni su došli, uzeli me i odneli u Dubrovnik”, pričala je Esma prije nekoliko godina. Esma Redžepova nije krila da je obožavala Tita.

“Pazite, ja sam obožavala Tita. Obožavala sam njegovu politiku. Kad smo pevali napolju, znali su odakle smo kad kažemo njegovo ime. Sazrevala sam u to vreme i ne mogu da kažem da mi je bilo loše. Znate kako, pevala sam na Prvoj konferenciji nesvrstanih ovde u Beogradu. Ja i hor “Branko Krsmanović”. Posle toga je Inidira Gandi rekla da želi da poseti Esmu Redžepovu, pa je nastao opšti haos. Bio je veliki problem kako da joj to organizuju jer je mimo protokola, pa su između ostalog ponovo popločavali ulicu u kojoj sam živela, iako je bila popločana. To su ipak mnogo lepe i bitne stvari koje sam doživela i to je bila jedna čast.

U jednom od intevjua Esma otkriva.  Nije da sam ja morala, već sam predstavljala svoju zemlju. Na primer, bila sam ’68. godine u Australiji, kad mi je stigla nota od SIP-­a da treba da”svratim” u Bombaj. I ja “svratim” u Bombaj, i tamo ostanem 25 dana. Gradila se, naime, tamošnja luka i četiri zemlje su konkurisale za taj posao, među njima i naša zemlja. Od kad sam sišla u Bombaj, prvo počnem da pevam nekim vojnicima, pa za malo višu klasu, pa za diplomatie, pa za nekih sedam, osam hiljada ljudi u nekoj fablici…”.

Nikada nije rađala, ali je usvojila njih 48. Djece. Njen suprug nikad joj nije dopustio da radi nešto što bi je udaljilo od pjevanja i nastupa. Nikada u životu nije ni kuhala ni čistila jer je tvrdio da para šteti glasnim žicama. To ju je neki put jako ljutilo jer je obožavala kuhati, a on joj to nije odobravao i uvijek je imala kućnu pomoćnicu. Djecu su odlučili usvojiti jer su najčešće dolazila iz romskih obitelji koje su bile teški socijalni slučajevi. Da bi ih sačuvali od domova ili ulice, Stevo ih je podučavao sviranju raznih instrumenata i danas su svi oni muzičari u nekim orkestrima i pošteno žive i zarađuju.

Esma Redžepova Teodosijevska nazvana je kraljica romske lazbe i po izvođenju te glazbe je bila poznata u svjetskim razmerama, a od 2013. nosila je i titulu nacionanog umjetnika Makedonije.Tijekom karijere duge 55 godina sudjelovala je na vrhunskim svjetskim glazbenim festivalima i manfestacijama. Esma je, kako se ističe, bila pravi glazbeni ambasador.

Kraljica romske glazbe je za gotovo šest decenija estradnog staža održala više od 23.000 koncerata širom svijeta, od čega je trećina bila humanitarnog karaktera.Tokom svoje karijere primila je veliki broj priznanja kako za muziku, tako i za svoj humanitarni rad. Esma je stvorila više od 580 umjetničkih djela, što uključuje 108 singlova, 20 albuma i 6 filmova.

Malo je onih koji su stranice života i karijere ispisali blistavim slovima kao Esma Redžepova. Pjevala je na najznačajnijim svetskim festivalima, osvajala prestižne nagrade, a pjesmama i angažiranjem doprinjela je afirmaciji romske populacije.

Ženska mreža Hrvatske

/in , /by
Ženska mreža Hrvatske poslala je dopis MUP-u da im se dostavi podatak o broju ubijenih žena od strane njihovih partnera od početka godine do 10.11. 2016. godine
Poštovane,
nastavno na Vaš upit od 10. studenog 2016. godine, vezano za dostavu podataka o broju ubijenih osoba ženskog spola, dostavljamo brojčane pokazatelje Ministarstva unutarnjih poslova koji se odnose na represivno policijsko postupanje na području kaznenih djela ubojstava i teških ubojstava počinje među bliskim osobama (čl. .87. St.9. Kaznenog zakona) na štetu osoba ženskog spola:

– u razdoblju od 01. siječnja do 31. listopada 2016. godine u Republici Hrvatskoj od ukupno 36 kaznenih djela ubojstva i teških ubojstava zabilježeno je 16 kaznenih djela ubojstava i teških ubojstava počinje među bliskim osobama što iznosi 44,4% od ukupnog broja ubojstava i teških ubojstava, dok je taj udio u prvih deset mjeseci 2015. godine bio 53,3%.

Obzirom na spol, 12 oštećenih osoba je ženskog spola, a 4 oštećena lica su muškog spola.

Navedeni brojčani pokazatelji odnose se na slijedeće srodničke odnose: u 6 slučajeva supruzi su ubili svoje supruge, u jednom slučaju supruga je ubila svoju suprugu, u 5 slučajeva sinovi su ubili majke, u jednom slučaju sin je ubio oca, u jednom slučaju otac je ubio kćer, u jednom slučaju nećak je ubio strica, au jednom slučaju radi se o ubojstvu osobe-člana zajedničkog kućanstva.

 
S poštovanjem
 
Služba za odnose s javnošću Ministarstva unutarnjih poslova RH

Ovo je najveća sramota ovih izbora o kojoj se šuti

/in /by

Najnoviji, deveti saziv Hrvatskog sabora imat će najmanji broj zastupnica od 90-ih godina prošlog stoljeća. Od ukupno 151 zastupničkog mjesta, mizernih 12-ak posto osvojile su žene, a feministkinja i politologinja Tajana Broz iz Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) ističe da je riječ o posljedici apsolutnog nerada po ovom pitanju u političkim strankama

Podzastupljenost žena u području zakonodavne vlasti došla je do izražaja već na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima kada je u Sabor izabrano najmanje žena od uspostave parlamentarne demokracije u Republici Hrvatskoj – svega 15 posto, nasuprot 85 posto muškaraca. No da od goreg uvijek može i gore, pokazalo se već nakon samo 10 mjeseci pa je nakon jučerašnjih prijevremenih parlamentarnih izbora jasno da smo se prema broju izabranih žena u Sabor vratili čak 20 godina unatrag.

Tko će činiti ženski klub u Saboru?

Nakon što je Državno izborno povjerenstvo (DIP) obradilo sva biračka mjesta, zasad se među 19 budućih zastupnica nalazi najviše njih iz Narodne koalicije: Vesna Pusić (HNS), Anka Mrak Taritaš (HNS), Marija Puh (HNS), Ana-Marija Petin (HSS), Marta Luc Polanc (SDP), Milanka Opačić (SDP), Nada Turina Đurić (HNS), Romana Jerković (SDP), Ana Komparić Devčić (SDP) i Sabina Glasovac (SDP).

Kolegice im iz HDZ-a i partnera su Bruna Esih, Ivana Maletić, Irena Petrijevčanin Vuksanović, Branka Juričev Martinčev i Grozdana Perić, mostovke Ines Strenja Linić i Ivana Ninčević Lesandrić te Vladimira Palfi iz Živog zida i Ermina Lekaj Prljaskaj kao jedina zastupnica iz redova nacionalnih manjina.
Kako smo se nakon 10 mjeseci vratili 20 godina unatrag

‘Broj izabranih žena je najniži od devedesetih. Svega 11,9 posto je osvojilo direktni mandat što znači da mi uporno idemo unatrag umjesto unaprijed. Postotak će se vjerojatno nešto povećati kada muškarci odu u Vladu, ali teško da ćemo dohvatiti i 20 posto. Stranačke elite jednostavno pri slaganju lista nisu vodili računa o rodnoj ravnopravnosti i žene su smještali na dno lista. To je posljedica apsolutnog nerada po ovom pitanju u političkim strankama. Možemo se opet vratiti obaveznim kvotama, ali bez stvarnog razumijevanja zašto je ravnopravna politička participacija žena važna teško da možemo očekivati ikakve pomake’, upozorava feministkinja te politologinja Tajana Broz iz Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI).

I među onima koji su osvojili najveći broj preferencijalnih glasova prednjače muškarci. Naime, samo su dvije žene ušle u top 10, a to su članice Narodne koalicije SDP-ova Milanka Opačić na 6. mjestu i HNS-ova Anka Mrak Taritaš na 9. mjestu preferencijalne elite. Njima još treba, premda nije u spomenutoj desetki, ali jest ušla u Sabor temeljem preferencijalnih glasova, kao i Mrak Taritaš, ‘dodati’ Brunu Esih.

Anka Mrak Taritaš Ranko Šuvar, Izvor:Cropix


Zašto i kako birači (ne) prepoznaju žene?

Ima li dijelom i odgovornosti i svijesti, odnosno zašto ona izostaje, kod birača za ovakvo stanje jer ipak imaju priliku izabrati i žene, naravno, ne samo jer su žene, nego zbog njihova rada, a ipak to ne čine? ‘Pa učinili su u slučajevima Brune Esih i Anke Mrak Taritaš. Po meni je najveće pitanje koliko su stranke svjesne potrebe da profiliraju žene unutar svojih redova. Tu i tamo neka od žena iskoči, ali nikako ne možemo govoriti o stranačkim naporima da tome pripomognu’, zaključuje Broz.

Naime, čak i kada bi žene bile jednako tretirane od svojih političkih stranaka primjerice kad ne bi bile smještane na začelje liste ili u smislu izborne promocije (isti broj plakata, letaka i slično), prisutne u medijima barem onoliko koliko i njihovi kolege te kad bi tjerale birače da glasaju za njih, to još uvijek nije dovoljno da budu izabrane. Zakon, podsjetimo, nalaže da se preferirane glasove za pojedine kandidate uvažava samo ako broj preferiranih glasova pojedinog kandidata/kandidatkinje iznosi najmanje 10 posto glasova koje je osvojila pojedina lista.

Hoće li biti žena u Vladi i lupanja po džepu stranaka?

Na prijevremenim parlamentarnim izborima 2016. od 177 prijavljenih lista čak njih 54 nije poštovalo odredbu o 40 posto podzastupljenog spola propisanu Zakonom o izborima zastupnika u Hrvatski sabor i Zakonom o ravnopravnosti spolova, a među onima koji nisu ispunili žensku kvotu su i SDP i HDZ. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se nadležne institucije odrediti ove godine po tom pitanju i hoće li kazniti stranke, baš kao i kako će, kad jednom bude složena vlada, izvršna vlast izgledati s obzirom na ravnopravnost spolova.

Što se zakonodavne vlasti tiče po pitanju prosjeka u širim razmjerima, u jednodomnim parlamentima ili donjim domovima u svijetu je prosjek 22,8 posto, a u Europi 25,7 posto žena. Najveća prosječna zastupljenost žena trenutačno je u nordijskim parlamentima (41,1 posto), a najmanja u parlamentima zemalja Pacifika (13,4 posto).

Neki bi čak možda primijetili da i u Saudijskoj Arabiji, apsolutnoj monarhiji u kojoj je ženama zabranjeno upravljati automobilom, a tijelo im u javnosti mora biti pokriveno od glave do pete i koja je do prošle godine bila jedina zemlja u kojoj ženama nije bilo dozvoljeno glasati niti se kandidirati na izborima, u tamošnjem ‘parlamentu’ odnosno savjetodavnom tijelu Shura Council, među 150 članova broji i 30 žena, koje je, doduše, odabrao jedan muškarac – pokojni kralj Abdullah.

 

Autor: A. Žapčić

NI KRIV NI DUŽAN

/in /by

Dijeca su vrijeđala moje djete u vrtiću, a učiteljice nisu ništa napravile još su optužile mene i mog sina da je mlitavac

Pozdrav od Sandre.

Plakala sam dugo kad se sve to dogodilo. Nisam mogla doći sebi što su drugi ljudi u stanju napraviti. Pa koliko ima zla na ovome svijetu? Nevjerojatno koliko sam tužna.

Negdje prije 5 mjeseci sin mi je nekoliko dana za redom dolazio uplakan doma. Kad bih ga pokupila iz vrtića bio je sav u suzama. Naravno odmah sam ga pitala što je bilo? Ali ni jedanput nisam dobila konkretan odgovor od njega. Kao nešto posvađao sam se sa drugima. Inače je super dečko i ima svoje društvo s kojima je ok pa sam mislila da je to neka faza trenutno. Malo su se kao klinci zakačili, bit će to sve ok. Ali to se nastavilo i kako on nije ništa govorio odlučila sam pričati sa tetama u vrtić da vidim u čemu je problem. Tek tada sam doživjela šok. Ne samo jer sam saznala da mojeg sina vrijeđaju druga djeca, nego da je i on sam kriv jer je mlitavac pa si dopušta da mu drugi to rade. Mlitavac?!?! Nisam mogla vjerovati da izlazi to iz usta jedne učiteljice ili odgajateljice koja radi u vrtiću. Koja se školovala da pomogne djeci kad se nalaze u teškim situacijama i da ih nauče nositi se s time. Prestrašno. Nastavila je ona naravno. Da smo i mi roditelji krivi što je dijete toliko mlitavo, da smo ga previše razmazili. Razmazili? Pa što da radim? Jedinac je i volim ga najviše na svijetu, pa nema stvari koje za njega ne bi napravila. I nismo sad roditelji koji mu dopuštamo baš baš sve. Mislim financijski mu ni ne možemo jer nemamo puno novaca. Možemo mu dati samo ljubav što svako dijete zaslužuje. Ne znam kako da to kažem, ali naš sin je jedno normalno i mentalno zdravo biće. I uvijek zahvalan. Dobar je dečko za svoje godine. I znam da nije u njemu nikada bio problem. Znam. Počela sam se sva tresti tamo pred tom odgajateljicom i ostala potpuno bez riječi. Bila sam ljuta, bila sam tužna. Ma bila sam sve. Kad sam došla sebi pitala sam je tko su ta djeca koja ga vrijeđaju i koja su loša prema njemu? Htjela sam bez obzira na sve što je rekla to civilizirano riješiti. Grupa je mala tako da sam znala o kojoj dijeci se radi jer su imali priredbe i rođendane pa vidiš s kojom klincima ide u grupu. Znači to je par klinaca koji su za glavu veći od njega. Ma i viši. I što je najbolje znala sam da su neki radili i prije probleme, ali je prestalo. Pa je očito opet počelo i sad im je moj sin pao na pik.

Nevjerojatno u svemu tome je što je ta odgajateljica stala u njihovu obranu, a ne u obranu moga sina. Kasnije sam saznala zašto i onda mi je sve bilo potpuno jasno. Inače pošto nismo imucni roditelji kao roditelji druge djece ne možemo mu kupovati i skupu odjeću i igračke pa na neki način mi se ni ne uklapamo u taj nivo u kojem se ostali nalaze. Zapravo su nas se htjeli i riješiti, pa su dopustili da mi sina vrijeđaju. Nisu ga tukli, ali su ga vrijeđali i to dosta. Eto, platili smo mu taj vrtić i koji nam je zbilja bio skup, ali očito je bitno i kakav statusni simbol imate. Htjeli smo mu samo najbolje. To smo mu priuštili na ostalim stvarima smo štedili. I eto statusni simbol naravno drugima daje pravo da se tako ponašaju. A mojeg sina onda nazivati mlitavcem. A ni kriv ni dužan. Prestrašno. Nisam dugo dvoumila i ispisala sam ga odmah sljedeći dan iz tog vrtića. Nismo išli u nikakve sukobe dalje s tim vrtićem i odgajateljicom. Jednostavno nismo imali snage za to, a i vjerujem da bi nas to samo dodatno dotuklo. I mene i supruga i mojeg sina. Naravno suprug je sudjelovao u svim tim našim odlukama. Bio je stravično ljut, ali i on je shvatio s kakvim ljudima imamo posla. I iskreno mislim da ne bi ništa postigli jer je bilo vidljivo da sustav ne funkcionira. Od početka. Da sam plakala, jesam. Jer nisam mogla doći sebi koliko je sve to naopako i kako su stvari krivo postavljene. Da moraju mala dijeca ispaštati zbog toga. Prestrašno gdje živimo. Sad sam preko ljeta našla za svoga sina novi vrtić i pričala sa tetama preko telefona i bile su zaista ljubazne i idemo pogledati ovaj tjedan kako to sve izgleda i toplo se nadam da neće biti više takvih stvari.

KOTAR ŽUPANJA; ROMI U PRVOM SVJETSKOM RATU

/in , /by

Romi su tijekom 1. svjetskog rata bili vojni obveznici. U mjestima kotara Županja tada je živio znatan broj Roma (žive većinom sjedilačkim životom) a većina vojno sposobnih je unovačena. Novačeni su u razne vojne formacije Austro-Ugarske vojske, relativno najveći broj Roma sa kotara Županja ( kao i domaći Hrvati) služio je u ;
– 28. domobranska pješačka pukovniji -Osijek ( 28. Landwer/Honved infanteri regiment )
– 70. pješačka pukovniji zajedničke vojske -Petrovaradin ( 70. infanteri regiment )

Osječka, 28. domobranska pješačka pukovnija bila je u sastavu čuvene 42. domobranske pješačke divizije, ( „ vražja divizija ” ). Petrovaradinska 70. pješačka pukovnija bila u sastavu 32. budimpeštanske divizije.
U manjem broju raspoređeni su i služe u drugim jedinicama ( borbenim i neborbenim ) nap. 78. pješačka pukovnija Osijek, 31. samostana lovačka bojna ( Zemun ), služe kao ulani, saperi, pioniri, u transportnim odjelima, kao kuhari, u radnim odjelima, kao posluga časnicima i u drugim vojnim službama .

Novačenje
Što se tiče novačenja vojnika na samom početku rata nije bilo velikih otpora jer se očekivala brza i laka pobjeda, niko nije slutio što ih čeka na bojištu. Kako su stizale vijesti o strahotama bojišta tako se povećavao otpor novačenju. Oni imućniji “otkupljivali” su odlazak na bojište korupcijom- podmićivanjem nadležnog vojnog osoblja za novačenje. O tome svedoči zanimljiv zapis iz knjige Vinka Juzbašića “ Bošnjačani u Prvom svjetskom ratu”
“ Djed Mato Lenić u rat nije morao ići jer je “otkupio” svoj odlazak. Tako su radili i drugi dobrostojeći ljudi i zadruge.”
Otkupljivanje vojne obveze u stvarnosti je značilo zamjenu, morao se pronaći netko tko će zamjeniti „otkupljenoga” i na taj način ispuniti potrebnu kvotu za popunu postrojbi na bojištu.
Dukatima se plaćalo „otkpljivanje” od odlaska na bojište. Zamjene su tražene među onima koji iz razno raznih razloga nisu unovačeni, najčešće među seoskom sirotinjom. Žrtve takvih korupcija bili su i Romi.
Donosimo citate iz već spomenute knjige Vinka Juzbašića;
„ Strica Petra Bertića, koji je trebao ići u Srbiju, zamjenio je jedan Ciganin m(Rom) za što se pobrinula moja baka Bara”

No i sami Romi nevoljko su išli u rat. Ratovanje je strano romskoj kulturi a osim toga taj rat vode „ gadže” što se njih nije ticalo. No i pored toga mnogi Romi sudjeluju u ratu osobito oni koji žive sjedilačkim životom stalno nastanjeni na jednom mjestu. Romi koji žive tradicionalnim nomadskim načinom života stalnim skitanjem pokušavaju izbjeći novačenje. U stalnom pokretu bili su nedostupni vojnim vlastima jer im jednostavno nisu mogli ući u trag. Tijekom rata Romima – nomadima priključio se i jedan dio sjedilačkih Roma.

Uredba o Romima
U trećoj ratnoj godini u cijeloj Monarhiji osjeća se kriza koja se svakim danom produbljuje. Stanje je sve teže. I u bogatoj Slavoniji vlada teška oskudica, u mnogim mjestima ni hrane nema dovoljno.
O teškom stanju u Slavoniji govori citat iz knjige Mate Blaževca Pajkovog iz Bebrine „Neoplakani slavonski soldati“

„30.5.915; Gačić Andrija govori. U Brodu nema brašna, nema ni mesa, jest se ne more dobit za novce. Eto gotov glad, svit će pomrt od glada, a kud će soldati, kad je kila kruva 6 seksera.“

Takvo stanje osobito pogađa Rome. Način života Roma, bez velike brige o budućnosti ( „od danas do sutra“ ), bez zaliha hrane i kakve takve sigurnosti doveo ih je na rub egzistencije. Zbog toga i mnogi sjedilački Romi ( uz tradicionalne Rome – nomade ) kreću u skitnju, u potragu za hranom i boljim životom. U mjestima kroz koja prolaze Romi česte su pritužbe na krađe, prijevare i štete koje prave na imovini.

„… obće poznato, da su cigani skitalci na teret ljudskom družtvu te da zadavaju brigu pučanstvu i oblastima. Nebrojene su prevare i krađe, koje su oni počinili sa još brojnije svagdanje štete, što ih čine na tuđem dobru. Kad dođu, osjećaju se kod kuće, smještavaju se na tuđem posjedu bez znanja i privole vlasnika, pasu konje po tuđem zemljištu, sijeku drvo i lože vatru, kidaju plotove, kradu povrće i harače po tuđem imetku.“

To je očito postao ozbiljan problem jer banska vlast uredbom o Romima pokušava tome stati na kraj. Ban Ivan Škrlec donio je 23.8.1916. godine uredbu o provedbi nadzora nad Romima-nomadima pod nazivom „O popisu cigana skitalaca i o stalnom nadzoru nad njima „. Uredba zabranjuje Romima uobičajeni nomadski način života, („uobičajeno skitanje“) te se nadležnim državnim organima naređuje popisivanje skitalačkih Roma. Pri provođenju popisa naloženo je oduzimanje isprava, oružja, novca i ostalih vrijednosti. Oduzeti su im i konji i ostala tegleća stoka kao i zaprežna kola. Oduzimanjem konja i kola htjelo se onemogućiti njihovo kretanje. Nakon provedenog popisa nomadskih Roma predviđeno je novačenje vojno sposobnih Roma u vojsku. Osim toga uredbom je predviđeno njihovo cijepljenje te medicinska kontrola radi prijenosa zarazni bolesti (kolera i dr.) na ljude. Mjera se odnosila i na suzbijanje širenja stočnih bolesti (svinjska kuga, slinavka i dr.) Oštrina uredbe može se opravdati ratnim stanjem, vlasti su htjele prisiliti Rome na sjedilački način života i iskoristiti ih za ratne potrebe kao vojnike i radnu snagu a pojačanom kontrolom i oduzimanjem oružja spriječiti njihove kriminalne aktivnosti.

O Romima i uspješnosti provođenja mjera iz uredbe govori prilično tolerantan članak u Ilustrovanom listu
1.-Članak-Cigani-oko-Zagreba2.-Slika-Romi3.-Slika-Romi

4.-Slika-Romi

5.-Slika-pojašnjenje-uz-fotograf.6.-Slika-lijepe-romkinje

Lijepe Ciganke u Sisku

Romi u tamburaškim kapelama hrvatskih pukovnija na bojištu
Kao što čitamo iz članka i Romi su bili dobri vojnici a kad su se već našli na bojištu u mirnim razdobljima prihvaćali su se tambura i violina i radilo ono što su najbolje znali – svirali. Mnoge hrvatske postrojbe na bojištu imale su u svom sastavu tamburašku kapelu sastavljeno od vojnika vičnih sviranju tambure, među njima nalazimo i Rome. U svim mjestima kotara Županja gdje je bilo Roma postojala je i njihova sviračka kapela, možda se koji od njih nalazi na priloženim fotografijama. Do početka 20 stoljeća Romske kapele bile su gudačke – violina, viola, čelo i kontrabas. Kako je tambura u Hrvatskoj postajala sve popularnija i Romi je prihvaćaju. Poznati Romski talent za glazbu i svirku djelili su i sa domaćim ljudima koji su od njih učili.
Što se tiče samih fotografija iz Ilustrovanog lista njihova zadaća je u prvom redu promidžbena, htjelo se pokazati kako na bojištu i nije tako strašno jer se, eto, vojnici mogu i zabaviti uz tamburaše. Međutim, zbilja bojišta je bila okrutna; patnja i smrt. Tko zna, možda za mjesec dana od nastanka fotografije više nitko od tamburaša nije bio u stanju svirati; osakaćen ili mrtav.
Donosimo tri fotografije vojnih tamburaški kapela s bojišta tijekom Prvog svjetskog rata objavljenih u Ilustrovanom listu na kojima su i Romi.

Tamburaška kapela 16. satnije 78. pješačke pukovnije iz Osijeka
Novine ne donose imena tamburaša no po karakterističnim crtama lica na fotografiji se može prepoznati šestorica Roma. Osobito je zanimiljiv bas koji je četvrtast, izgleda sašiven od dasaka.

8.-Kapela-pri-štabu-78.-pukov.

Tamburaška kapela Vjekoslava Karlovčana pri zapovijedništvu 78. pješačke pukovnije iz Osijeka. Čini se kako je basista u pozadini i basista sa četvrtastim basom sa prethodne fotografije ista osoba.

9.-Tamburaši-7.-divizije

Tamburaška kapela 7.pješačke divizije iz Osijeka

10.Slika-iz-knjige-Vinka-Juzbašića

Fotografija je objavljena u već spomenutoj knjizi Vinka Juzbašića. Autor ne navod o kojoj se postrojbi rad, vjerovatno o 70.pješačkoj pukovniji- Petrovaradin ili 28. domobranskoj pješačkoj pukovniji –Osijek. Na fotografiji lijevo poznaju se četiri svirača Roma.

Kraj rata
Ciničan komentar raspada Austro-Ugarske monarhije i stvaranje nove države viđen očima mještanina Vrbanje, jugofila , Ante Kovača ( spominje vrbanjske Rome );

„ U mom selu bilo je pravo ratno, svatovsko slavlje. Venčavalo se na gomile, sanjaklo se i pucalo iz pušaka. Najodvažniji su bili markirantski heroji iz Bršadina a zeleno-kaderaši držahu se mudro kao „najzaslužniji“ za slobodu. Cigani su odmah počeli prilaziti komunizmu i po selu nasta dreka od ukradenih gusaka i pilića…“Narodno veće“ dovršilo je svoj mučni posao pošto je oteran bilježnik a doveden njegov predšasnik nazad. Time je veliko delo nacionalnog „prevrata“ bilo dovršeno. Švabe su se već oporavile od prvog straha i kritikovale pomalo novo stanje. Svi se međutim obogatiše švercom, pa je konačno bio pripremljen teren za Radićevu republiku, jer ništa lepše; oženio si se, imaš para, ne plaćaš poreza, pečeš slobodno rakiju i sad samo da neideš u vojsku, pa eto Amerike. Ipak se iz sviju bircuza čula galama: Zovi samo zovi, svi će sokolovi…“
Romi u Popisu gubitaka i Vijestima o ranjenicima i bolesnicima
U popisu su navedena imena Roma, vojnika sudionika rata sa područja ondašnjeg vojno – popunidbenog kotara Županja. Popis se odnosi na Županju i mjesta u okolici. Popis je sastavljen prema karakterističnim imenima i prezimenima pripadnika Romske zajednicu sa područja kotara Županja. Moguće su pogreške.
Ovaj popis ne sadrži imena svih Roma koji su sudjelovali u ratu a broj poginulih za navedena mjesta ( na popisu 6 poginulih ) zasigurno mora biti veći. Problem sa popisima poginulih je širi problem, ne samo kod vojnika Roma.
Pukovnije u kojima služe Romi 1914. godine ratuju u Srbiji, od 1915. godine ratuju u Galiciji/Bukovini i 1918. godine u Italiji na Sočanskom bojištu. Mnogi od njih su u borbama zarobljeni i završili u zarobljeništvu, u Srbiji, Rusiji i Italiji. Sudbina mnogih zarobljenih ostaće nepoznata, osobito onih u Rusiji. S obzirom na način života Roma, moguće je kako je pokoji zauvijek tamo i ostao. Takvih slučajeva bilo je i među drugim zarobljenicima.
Uokvirena vijest u popisu koji slijedi označava poginulog.

Babina Greda

1Radosavljević Antun, Inft,, IR ‘Nr. 70,1. ErsKomp., Slavonien, Zupana, Babinagreda, 1893; kriegsgef., Rußland,
Radosavljević Martin, Inft., IE, Nr. 70, 11. Komp,, Slavonien, Zupanja, Babina greda, 1896, verw.
Radosavljević Antun, Inft., IR. Nr. 70, 1. ErsKomp., Babina Greda, Slavonien, krank, ResSpit. in Nagyszeben.

Štitar
Radosavljević Gjuro, Inft., k. u. LIR. Nr. 28, 3. ErsKomp., Slavonien, Zupanja, Stitar, 1892, verw., kriegsgef. (Res-Militärspital Alexinac, Serbien.)

2Radosavljević Šändor, Trainsold., TrainDiv. Nr. 3, Stitar, Schuß i. d. 1. Knie. Städt. Spital in Ujvidek.

Gradište
Đorđević Pero, Inft. k. n. LIR. Nr. 28., 5. Komp., Slavonien, Zupanja, Gradiste, 1893, verw.

3Milenković Stevo, Inft., IR. Nr. 78., Slavonien, Zupanja, Gradiste,verw. kriegsgef. (Spital Idadic und Islahane in Skoplje, Serbien.)
Đorđević Stevan, Inft., IR. Nr.70., 8. Komp., Slavonien, Zupanja, Gradiste, 1889, kriegsgef. (Pirot, Serbien.)
Đorđevic Đuro, Reslnft. statt Inft., IR, Nr. 70., 5. Komp.,Slavonien, Zupanja,Gradiste, 1889, verw.

4Đorđevic Petar, Inft., k. u. LIR. Nr. 28., 5. Komp., Gradiste,1893. Schuft i. d. r. Hand, KesSpit. in Nagykaniza.

Županja
Đorđević Janko, ErsRes., F.JB. Nr. 31, 1. Komp., Slavonien,Zupanja, 1883; kriegsgef., Rußland.
Nikolić Đoka,Inft., IR. Nr. 70, C. Komp., Slavonien, Zupanja, kriegsgef.

Bošnjaci
Radosavljević Glišo, Inft., IR. Nr. 70, 11. Komp., Slavonien, Zupanja, Bosnjaci, verw.

5Drenovci
Nikolić Steva, Inft., IR. Nr. 70,12. Komp., Slavonien, Zupanja,Drenovci, verw.

Račinovci
Nikolić Tanasija, Inft., IR. Nr. 70, 8. Komp., Slavonien, Zupanja, Racinovci, 1883; kriegsgef., Kiew, Rußland.
Nikolić Pavle, LstInfst., IR. Nr. 70, TechnJnfKomp., Slavonien, Zupanja, Racinovci, 1898; verw.
Dimović Miloš, Inft., k. u. LIR. Nr. 28, 2. Komp., Slavonien, Zupanja, Racinovci, 1893, verw.

Podgajci
Petrović Todor, Inft., IR. Nr. 70, 14. Komp., Podgajci, 1889, Schußwunde a. r. kl. Finger, GarnSpit. Nr. 21 in Temisvar.

Gunja
Nikolić Branko, ErsRes., k. u. LIR. Nr. 28, 4. Komp., Slavonien, Zupanja, Gunja, 1887, verw.
Stefanović Sava, Slavonien, Vukovar Gunja, kriegsgef. (Reserve-Militärspital in Veles, Serbien.)
Nikolić Glino, Inft., IR. Nr. 70, 9. Komp., Gunja, 1885, Schuß i. d. r. Hand, ResSpit. in Steyr.
Nikolić Đuro, Inft., IR. Nr. 70, 9. Komp., Gunja, 1885, Schuß i. d. r. 2. u. 3. Finger, VereinsResSpit. Armenbadspital in Bad Hall.

Vrbanja
Jovanović Ilija, ErsRes., IR. Nr. 7, 2. Komp.,_ Slavonien, Zupanja-Srijem, Vrbanja, verw.
Radosavljević Dušan, Inft.,. IR. Nr. 70, 15. Komp., Slavonieni, Zupanja, Vrbanja, 1883; kriegsgef., Rußland.
Radosavljević Mihajlo, ErsRes., IR. Nr. 70, 1. ErsKomp., Slavonien, Zupanja, Vrbanja, 1890; verw,, kriegsgef., Forte Begato, Genoa, Italien.
Mitrović Jovo, Inft., IR. Nr. 70, 3. ErsKomp., Slavonien, Zupanja, Vrbanja, 1893; kriegsgef. Vereinigtes Evakuations-spital Nr. 34 in Kaluga, Rußland.
Radosavljević Jovo, Inft.. k. u. LIR. Nr. 28 3. ErsKom. Vrbanja, 1896, krank, ResSpit. Nr. 1 in Osijek.

Soljani
Nikolic Jovan, ErsRes., IR. Nr. 70, 4. Msarchkomp., Slavonien, Zupanja, Srijem, Soljani, verw.

Cerna
Radosavljević Gjuro, Inft., IE. Nr. 70, 4. Komp., Slavonien, Vinkovci, Cerna, 1878, verw.

Radosavljević Mijo, Inft., k. u. LIR. Nr. 28, 5. Komp., Cerna, 1881, krank, Komitatsspital in Füzesgyarmat.
Petrović Joca, Inft., IR. Nr. 70, 1. Komp., Ccrna, 1892, Schußwunde, Zita-Spital in Budapest.

Šiškovci
Petrović Miloš, Reslnft. statt Inft.,IR. Nr. 70, 6. Komp., Slavonien, Vinkovci, Siskovci, 1887, verw.
Petrović Stevan, Inft.; IR. Nr. 70, 9. Marschkomp., Slavonien,Vinkovci, Siskovci, 1890, verw.
Petrović Milan, Inft.. IR. Nr. 70. 13. Komp., Siskovci, 1892,Schuß i. d. I. Hand, NotResSpit. in Nagy-Värad.

Izvori:
1.Danijel Vojak, Radovi-Zavod za hrvatsku povijest, Zakonsko reguliranje položaja romskog stanovništva na području banske Hrvatske 1873-1918. vol.37. Zagreb, 2005.str 157-158
2.Ministarstvo rata Austro – Ugarske monarhije – Popis gubitaka – online.
( K.u k. Kriegministerium – Verlustliste )
3.Ministarstvo rata Austro – Ugarske monarhije – Zajednički centralni ured za iskazivanje
vijesti o ranjenicima i bolesnicima – online.
( K.u k. Kriegministerium -Gemeinsames Zentralnachweisebureau
Nachrichten über Verwundete und Verletzte )
4.© Portal Stare hrvatske novine, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 2009.
Ilustrovani list
5. Vinko Juzbašić, Bošnjačani u Prvom svjetskom ratu,Vlastita naklada, Bošnjaci, 2013.
6. Mato Blaževac Pajkov, Neoplakani slavonski soldati,Udruga povijesničara baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema, Donja Bebrina,2015.
7.Ivan Ćosić Bukvin,Vrbanjci u Velikom ratu,Vrbanja,2014.

Mato Dominković, kolovoz 2016.

zupanjac.eu

ZAČARANI KRUG PREDRASUDA: Romi ne žive kako žive jer su tako odabrali

/in /by

Na kolima konjske zaprege obitelj. Iscrpljeni otac i majka kojima je teško odrediti godine i dva osmoškolca, djevojčica i dječak – sjede na balama sijena. Na leđima nose školske torbe. Vuče ih neuhranjeni konj, sitno kljuse nalik onima što smo ih sretali kako pasu uz prometnice. Nalazimo se u Bugarskoj, u romskom naselju na rubu Samokova, grada u podnožju planina Rila i Vitoša s čijih vrhova većinu godine blistaju bijele snježne kape.

„Zahvaljujući zimskom turizmu i skijašima, grad je među vodećim turističkim destinacijama u Bugarskoj“, objašnjava nam ponosno naš domaćin, Georgi Nikolov. Ovog 28-godišnjeg „fakina“ upoznali smo dan ranije kad nam je, kao jedan od ambasadora Roma, govorio o tome kako je odrastao u romskom naselju s bakom i djedom nakon rastave roditelja, i od tinejdžera koji je bježao iz škole postao aktivist odlučan pomagati zajednici.

„Nisam nikada bio osobito dobar đak, kad sam otkrio hip hop počeo sam često i markirati jer imali smo bend i snimali svoje pjesme pa mi se to tada činilo važnije od školovanja“, govori iskreno Nikolov zaposlen kao zdravstveni medijator u Samokovu. Program zdravstvenih medijatora inicirala je fundacija Ethnic Minorities Health Problems, a lani je u Bugarskoj bilo 170 educiranih medijatora zaposlenih u 26 regija diljem zemlje. To su ljudi koji uživaju povjerenje zajednice i pomažu Romima da srede svoje papire, dobiju zdravstvenu pomoć i općenito da se lakše probijaju kroz administraciju nužnu da bi, ravnopravno s ostalim stanovnicima Bugarske, ostvarili svoja temeljna ljudska prava.
samokov

Georgi Nikolov, osim toga, inicijator je umjetničke radionice u mjesnoj srednjoj turističkoj školi koju zajedno pohađaju romska i ne-romska djeca. Zajedno su i na radionicama, a najbolji radovi natječu se na lokalnom Street Art festivalu. Pobjednici ovog lokalnog, za nagradu će dobiti priliku predstaviti se i na nacionalnom natjecanju. Svoje ručne radove, oslikane majice, čestitke, kamenčiće u međuvremenu prodaju kao suvenire i tako skupljaju novac za financiranje tog pothvata. Mladi je hip-hoper silno ponosan na taj uspjeh. Djeca romske manjine u Bugarskoj inače pohađaju osnovnu školu odvojeni od bugarske djeca, a odvojeni su i u vrtićima. Oko 3.000 Roma živi u Samokovu, dok ih je još oko 9.000 u odvojenom romskom naselju na rubu grada koje smo išli posjetiti.

„Trenutno ne vole baš novinare“, govori nam Nikolov i moli nas da ništa ne snimamo. Kolege iz Latvije su ljuti, posebno fotograf. Nekoliko dana prije našeg dolaska dogodio se incident u kojem je napadnuta bugarska novinarka. U naselju je radila priču o ilegalnoj distribuciji struje. Stanovnici naselja, naime, struju kupuju od „elektro mafije“ koja cijenu kreira prema vlastitim preferencijama pa neki plaćaju više, neki manje. Novinarku je udario jedan od onih kojima nipošto nije u interesu da se o ovoj temi govori i piše, a naselje je nakon toga danima bilo pod opsadom medija.

Autobus prolazi pored novo uređenog parka, u blizini je i škola, sve se u tom djelu javnog prostora čini novim i uređenim. Nakon toga počinje red kuća kakve bismo očekivali u svakom selu, s dvorištem i ukućanima oslonjenima na kapiju.
romi-samokov

Poslije jučerašnje kiše osvanuo je svjež i sunčan dan. Autobus prate znatiželjni pogledi dok se vozilo kroz red kuća probija do prostrane ledine na kojoj je divlje odlagalište otpada. Pored njega ograđeno je veliko dvorište sa zidanom jednokatnicom u koju se smjestila evangelistička crkva.

Ulazimo u dvorište gdje nas dočekuje pijetao očerupana repa. Nikolov juri uz stepenice po svećenika dok se ogledamo po uskom hodniku iz kojeg vrata vode do prostrane blagovaonice što zauzima veći dio prizemlja. Svećenik, Nikolai Vasilev, govori nam kako ovdje svakodnevno na obroke dolaze samohrane majke i djeca koja su ostala bez skrbnika, ukupno više od stotinu njih. Crkva okuplja oko 700 aktivnih vjernika koji redovito dolaze na propovijedi, i uživa veliki ugled u zajednici.

Želimo pitati u kakvom je odnosu svećenik s ekipom koja ilegalno distribuira struju no Nikolov nas strijelja zabrinutim pogledom. Na velikim je mukama jer ovdje je naš domaćin, a istovremeno strašno zabrinut kako bi netko od nas mogao lanuti nešto i uvrijediti svećenika – njegov uzor i očinsku figuru.

„Zašto je ovo naselje na tako zlu glasu?“, pitao je konačno jedan od romskih ambasadora koji su nas pratili na ovom putovanju, 30-godišnji Miroslav Angelov, student završne godine medicine koji školovanje namjerava nastaviti kako bi specijalizirao kardiologiju.

Media Seminars - Stop Discrimination against Roma / Sofia, Bulgaria | 11-12 April 2016

Media Seminars – Stop Discrimination against Roma / Sofia, Bulgaria | 11-12 April 2016

Svećenik duboko uzdahne, a grč na licu mladog repera Nikolova pretvori se u izraz očaja pred katastrofu.

Romi su žrtve, barem većina koja nema izbora nego poslovati s ovim ljudima. Izbjegava ih zvati kriminalcima. Najradije bi uopće izbjegavao govoriti o njima, oprezno važe svaku riječ, izvlači se dugačkim rečenicama u kojima, osim jezičnih figura, nema previše drugog sadržaja. Postaje jasno da je pitanje preosjetljivo za jednosatni boravak u gostima kod svećenika koji nas zabrinuto ispraća do kapije.

Ljudi, s jedne strane uplašeni, s druge strane nemaju previše razloga vjerovati u nepristranost medija. Stječe se dojam kako bi i jedna pogrešna riječ mogla biti dovoljnim razlogom da se zamjere pogrešnim ljudima kojima kao da su prepušteni na milost ili nemilost.

„Govorite engleski?“, pita jedna od nas dvoje djece i prilazi im praćena pogledima roditelja koji su zaustavili kola.

„Bili ste u školi?“

„Da.“

„Volite ići u školu?“

„Yes“, u glas govore djeca i smiju se pogledavajući prema roditeljima i svećeniku koji još stoji na kapiji i gestikulira nam kojim putem krenuti.

Nastavljamo uskom ulicom oko koje su natisnute straćare. Zastajemo kraj improvizirane tržnice u dvorištu jedne od kuća. Tri generacije obitelji sjede oko štanda na kojem je izloženo nešto krumpira, luk, jabuke i među ostalim banane koje nam velikodušno nude na poklon. Uklanjamo se u kraj blatnom Land Roveru. Iz drugog dvorišta cvrče kobasice koje se peku na improviziranom roštilju. Improviziran je i mali šank, dva reda niskih klupica na kojima sjede gosti. Preko puta je sendvič bar s bogatom ponudom.

Media Seminars - Stop Discrimination against Roma / Sofia, Bulgaria | 11-12 April 2016

Media Seminars – Stop Discrimination against Roma / Sofia, Bulgaria | 11-12 April 2016

Putem kuće postaju solidnije jer iz ovog naselja ljudi ne odlaze niti nakon što završe škole, zaposle se i, kako bi se reklo – uspiju u životu. Miroslav Angelov, budući kardiolog, jednako tako i dalje živi u romskoj četvrti Konjevica u srcu Sofije. Odrastao je u obitelji koja je obrazovanje smatrala prioritetom. Još kao dječak odlučio je kako će biti liječnik, a cijelo ga je naselje u tome podržavalo pa su ga još kao klinca prozvali doktorom što mu je ostao nadimak do danas. Uskoro će imati i titulu, no njegovi roditelji umrli su premladi da bi svjedočili ispunjenju tog sna. Prema procjenama, životni vijek Roma u Europi je deset godina manji nego prosječnog stanovnika Europe koji nije Rom.

Uska ulica kojom hodamo izlazi na prostran trg oko kojeg su se natisnule trgovine i birtije, štandovi i trafike. Uz kraj stoji parkiran naš autobus s nestrpljivim suputnicima koji su već bili zabrinuti za nas. Lokalne vlasti, govori nam kasnije Kamelia Metodieva, zdravstvena medijatorica koja nas je pratila u kratkoj šetnji naseljem, počele su rješavati problem opskrbe strujom i neke su se kuće u naselju već prebacile na državnu mrežu. Opskrba je bolja, a cijena predvidiva.

Romi čine osam do deset posto stanovništva Bugarske, premda ih službeno, prema posljednjem popisu stanovništva 2013. godine ima dvostruko manje. Više od polovice živi u selima na tuđoj zemlji i bez stalnog zaposlenja, no u urbanim je romskim naseljima puno veći rizik siromaštva, a tu su puno vidljivije i razlike među pojedinim etničkim grupama.

„Romi u Bugarskoj nisu homogeni“, objašnjava nam Cveta Petkova, nacionalni koordinator projekta Za Rome s Romima. Postoje bugarski Romi katolici, turski Romi muslimani i ortodoksni kršćani. Međusobno se također dijele prema profesijama, pa su tako bugarski Romi kovači, trgovci stokom, proizvođači cjedila, dok su turski muzičari, limari, proizvođači košara. Svima im je zajednička bijeda u kojoj većina živi.

Media Seminars - Stop Discrimination against Roma / Sofia, Bulgaria | 11-12 April 2016

Media Seminars – Stop Discrimination against Roma / Sofia, Bulgaria | 11-12 April 2016

Najugroženije su obitelji s troje i više djece koje žive u izoliranim romskim naseljima, gdje su roditelji neobrazovani i bez stalnog zaposlenja. Gotovo svaki veći grad u Bugarskoj ima odvojena romska naselja, a unutar samih naselja postoje još posebno odvojena geta za najsiromašnije, najranjivije skupine.

Podaci su slični u cijeloj Europi. Istraživanje koje je Agencija EU-a za temeljna prava provela 2011. godine u 11 zemalja članica pokazuju kako 90 posto Roma živi u kućanstvima čiji je ukupan dohodak ispod nacionalne granice siromaštva. Istraživanje Programa Ujedinjenih naroda za razvoj iste godine pokazalo je kako su romski muškarci sa završenom osnovnom školom u prosjeku plaćeni 11 posto manje od jednako obrazovanih muškaraca koji nisu Romi. Za one koji imaju završenu srednju školu ta je razlika još i veća pa u nekim zemljama iznosi i do 39 posto.

Tijekom komunizma u Bugarskoj Romi su bili regrutirani u rudarstvu, teškoj industriji, nekvalificiranim tvorničkim i fizičkim poslovima ili u poljoprivrednim poslovima gdje i danas obavljaju najnapornije poslove za najmanju plaću. Romima su komunističke vlasti u Bugarskoj zabranjivale čak i sviranje zurle i tapana, pa i na svadbama koje su u snažnoj obiteljskoj tradiciji Roma najvažnije svetkovine uopće.

Zabrana je uvedena 1984. godine kada su i romske svadbe postale ilegalne jer su na njima i dalje nastupali majstori na ovim glazbalima dok su muški članovi obitelji bili na straži za slučaj da ih ipak pronađe policija. Zabrana je ukinuta 1989. godine.

Ipak, mnogi će bugarski Romi, među njima čak i evangelistički svećenik, reći kako se u vrijeme komunističkih vlasti bolje živjelo. Nakon pada komunizma i privatizacije poljoprivrede i drugih poduzeća mnogi su Romi postali nezaposleni, i veliki broj bio je prisiljen napustiti Bugarsku u potrazi za boljim životom. Jer, suprotno popularnoj slici Roma kao nomada koje ne drži mjesto, većina ih živi u istim mjestima koja već stoljećima naseljavaju njihovi preci.

Prvi Romi stigli su u Europu iz sjeverne Indije prije više od tisuću godina. Prije 20. stoljeća živjeli su kao putujući radnici koji su brusili svoje vještine kao šumari, težaci, kovači, radnici u metalurškoj industriji i trgovci, glazbenici, zabavljači te gatari. Isprva su zahvaljujući svojim zanatskim vještinama i znanju s konjima bili dobro prihvaćeni u društvu, no kasni Srednji vijek to je promijenio. Vladama i zanatskim cehovima nije se sviđala nezavisnost Roma, a crkva, sumnjičava prema njihovoj kulturi, prozivala ih je strancima i poganima. Kulminiralo je tijekom tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća kada su nacisti pobili između 250.000 i 500.000 romskih muškaraca, žena i djece. Točan broj žrtava Porajmosa, romskog holokausta, do danas nije poznat.

Iako najbrojnija europska manjina, Romi su do danas ostali najviše progonjena, marginalizirana, ugrožena i klevetana zajednica u Europi. Sasvim konkretan dokaz tomu daje i istraživanje slovačkog Financial Policy instituta koji je 2014. godine poslao poslodavcima niz fiktivnih prijava za posao. Samo je 37 posto ljudi s romskim imenom dobilo odgovor na prijavu, u usporedbi s 69 posto ostalih.

Media Seminars - Stop Discrimination against Roma / Sofia, Bulgaria | 11-12 April 2016

Media Seminars – Stop Discrimination against Roma / Sofia, Bulgaria | 11-12 April 2016

Posljednjih 20 godina u Bugarskoj raste broj obrazovanih Roma, a među pismenim je bugarskim Romima tri puta više žena nego muškaraca. Većinu studenata Roma u Bugarskoj stipendira Soroševo Otvoreno društvo, iako postoje i državne stipendije u sklopu nacionalne strategije za uključivanje Roma, a donošenje koje se očekuje od svake države članice jer predstavlja ključni dio strategije Europa 2020. Europske komisije. Prema podacima koje je iznijela Cveta Petkova, postotak visoko obrazovanih Roma u Bugarskoj je 2011. godine bio 0,5 posto, što ipak predstavlja porast u odnosu na deset godina ranije kad ih je bilo 0,2 posto.

Najveći broj Roma u Bugarskoj, njih nešto više od 40 posto, ima završenu tek osnovnu školu. Romski školarci u pravilu su u neusporedivo lošijoj startnoj poziciji od svojih školskih kolega koji, ako ništa, imaju tekuću vodu i struju i roditelje koji im mogu pomoći oko zadaće. Romski učenici često su i diskriminirani u razredima gdje čine manjinu u odnosu na djecu koja nisu Romi.

Govorila nam je o tome i Paola Patseva, 25-godišnja studentica dizajna koja je, kaže, u srednjoj školi koju je upisala najprije skrivala da je Romkinja. Ubrzo joj je, međutim, postalo sve teže prelaziti šutke preko različitih komentara kojima se diskriminiralo učenike romske nacionalnosti i konačno se i sama predstavila kao Romkinja. To je, kako kaže, „začepilo“ usta njezinim prijateljicama, a sve je drugo ostalo više-manje jednako. Samo jedan dječak nastavio ju je dosljedno maltretirati do mature što je upravi škole više puta prijavljivala, no uprava nije reagirala.

Kako onda motivirati mlade Rome na nastavak školovanja, pitamo je. Posebno one koji niti u vlastitoj obitelji ne nailaze na podršku.

Media Seminars - Stop Discrimination against Roma / Sofia, Bulgaria | 11-12 April 2016

Media Seminars – Stop Discrimination against Roma / Sofia, Bulgaria | 11-12 April 2016

„Meni je školovanje omogućilo da se uključim u brojne projekte poput ovoga u kojem danas obavljam posao asistenta u pripremi predškolske djece Roma za osnovnu školu. Govorim im kako sam zahvaljujući obrazovanju bila u Americi, i u Parizu i vidjela svijeta, inače ne bih imala takve mogućnosti“, govori nam djevojka koja bi, da se nije školovala, danas sigurno već bila supruga i majka.

Romska su djeca suočena s obrazovnom neravnopravnošću, pokazao je pokusni projekt „Dobar početak: približavanje pristupa kvalitetnim uslugama za romsku djecu“ koji je trenutačno u tijeku u pojedinim državama članicama i sufinanciran iz proračuna EU. Paola Patseva već je dvije godine aktivna u programu koji pomaže djeci iz najugroženijih romskih obitelji tako što im osigurava mjesto u vrtiću i priprema ih za školu u koju će nakon toga krenuti.

Europska komisija izračunala je kako zbog diskriminacije u obrazovanju i zapošljavanju Roma svaka zemlja članica u kojoj oni čine i do deset posto populacije, gubi približno 500 milijuna eura godišnje. Prosječna dob među Romima jest 25 godina u usporedbi s prosječnom dobi od 40 godina diljem EU. Ipak, njihova je stopa zaposlenosti znatno manja jer velika većina radno sposobnih Roma nema potrebno obrazovanje za pronalazak dobrih poslova. Ili su isključeni već samim time što su Romi.

I tako zarobljeni u začaranom krugu predrasuda, pritisnuti siromaštvom i zbog poteškoća s jezikom i pisanjem opterećeni osjećajem isključenosti i nedoraslosti trebaju svaku pomoć da se u javnosti čuje i njihov glas. Dobra je vijest da je sve više mladih, obrazovanih Roma odlučnih da pomognu svojoj zajednici i da im se nude prilike za to. Iako Georgiju Nikolovu ide na živce to što ih ističu kao pozitivne primjere, kao da su nešto neobično i posebno. Njemu je važno naglasiti kako su razlike među nama bitno manje nego što možda mislimo, ali su pozicije s kojih startamo u društvo ekstremno neravnopravne. Teško je onda povjerovati da Romi žive kako žive jer su tako odabrali, a što je prilično rasprostranjeno razmišljanje. Lakše je zaključiti kako je to zato što im je mogućnost izbora u startu ograničena.

Melisa Skender
27. kolovoza 2016.

Lupiga.Com