ANU RUCNER PROLAZE TRNCI OD ROMSKE GLAZBE: ‘Kako se to obično događa kod nas umjetnika, jednog dana uzela sam violončelo i odsvirala ‘Đelem, đelem’

/in /by

ana-rucner14-210217

Nakon petnaest godina uspješne glazbene karijere Ana Rucner odlučila je krenuti u novi glazbeni izazov. Atraktivna 34-godišnja glazbenica na skorašnjim slavljeničkim koncertima u Zagrebu i Osijeku predstavit će svoj novi program romske glazbe, a oba ta nastupa imat će i humanitarni karakter.

– U zagrebačkom HNK 19. ožujka, kao i u osječkom HNK 23. ožujka, održat ću, u suradnji s Rotary klubom Zagreb Maksimir, čija sam i sama članica, koncerte na kojima ću izvesti svoje najizvođenije skladbe, ali i predstaviti svoj novi glazbeni pravac. U Zagrebu će moji gosti biti Goran Karan, Danijela Pintarić, Ivan Jelić i vokalni ansambl Arije, a u Osijeku će sa mnom nastupiti Danijela Pintarić, Ivan Jelić i HKUD Osijek 1862. Prihod od koncerta darovat ćemo udruzi Baranjski leptirići za nabavu medicinskih pomagala, Udruzi sv. Martina za pomoć ugroženim obiteljima i dječjem vrtiću Radost iz Darde te društvenom domu u Popovcu za gradnju dječjeg igrališta.

Petnaest godina je lijepa obljetnica i jako me veseli da ću je obilježiti sa svojim prijateljima i dragim posjetiteljima na koncertima. Moja ljubav prema Baranji počela je prošle godine kad smo snimali spot u Kopačkom ritu, tom netaknutom prirodnom raju. Otada pomažem nekim obiteljima u Baranji, a sad ćemo prihod usmjeriti na društveno dobro – najavljuje Ana, koja će svoj novi glazbeni pravac na tim nastupima premijerno izvesti uz vokalni sastav Arije, sastavljen od bivših ladarica. Zbog čega se odlučila baš za romsku glazbu?

Dugo razmišljanje

– Ta ideja dugo je u meni nastajala, godinama sam o tome razmišljala. Romska glazba iznimno je puna emocija i uvijek kad bih je slušala, prolazili su me trnci. Istovremeno je tužna i nosi u sebi životnu strast i veselje. Kako se to obično događa kod nas umjetnika, jednog dana uzela sam violončelo i odsvirala ‘Đelem, đelem’. Budući da se ništa u životu ne događa slučajno, kad sam počela raditi na toj glazbi, sjetila sam se sjajnih pjevačica koje poznajem godinama: Jadranke Gračanin, Aleksandre Ptičar, Janje Ivančan i Vere Radić.

One poznaju moj novi opus pjesama, sjajno su se uklopile i vrlo su važan dio ovog projekta… Godinama su nastupale u Folklornom ansamblu Lado i u Ladaricama. Počela sam suradnju i s bendom Filipa Gjuda i kad se to sve spojilo, stvarno je zazvučalo fantastično. Ta glazba – to sam ja, a sve te emocije i ja prolazim u životu – otkriva glazbenica koja će za potrebe novog pravca promijeniti i modni stil, pa će na pozornicama zasjati u kostimima koje za nju kreira Juraj Zigman. Ipak, kako će romska glazba zvučati u izvođenju glazbene “klasičarke”?

– Romska glazba je istina i izvodit ću je na način na koji se treba izvoditi. Zvučat će vrlo jednostavno, što ne znači da je izvedba jednostavna. Romska glazba je meni tuga i veselje u jednom, s ogromnom količinom strasti. U životnom sam razdoblju kad me ova glazba hrani, ona je i hrana i lijek za moju dušu. Osim vokalnog ansambla Arije i benda, na sceni će mi se pridružiti trubači koji su vrlo važni za ovaj tip glazbe – kaže Ana, koja, dakako, nije prva glazbenica s ovih prostora koja poseže za romskom glazbom. Publici je po tome možda najpoznatiji Goran Bregović. Treba li bivši šef Bijelog dugmeta strepjeti od mlade zagrebačke violončelistice?

Sedlarov film

– Istina je, postoji jako puno glazbenika koji izvode ovaj tip glazbe. Moj brat Mario također je jedan od njih i on izvodi ovu glazbu na svoj način. No, mislim da se nitko nikoga ne treba bojati kad je glazba u pitanju, jer za sve ima mjesta. Što se gospodina Bregovića tiče, izuzetno ga cijenim i iskreno se divim njegovu radu – govori glazbenica o čijem je radu i životu snimljen i dokumentarni film u režiji njezina dugogodišnjeg prijatelja Jakova Sedlara, koji će se prikazati na njezinim slavljeničkim koncertima.

ana-rucner15Žao mi je što će za ovu prigodu, jer se prikazuje na koncertu, film trajati samo 10 minuta, no u planu je i snimanje jednosatnog dokumentarnog filma jer smatram da to Ana definitivno zaslužuje zbog velike promocije Hrvatske u svijetu putem turističkih videa. Ova kraća verzija filma sastoji se od sekvenci koje će prikazati sam početak Anina umjetničkog rada, dakle, vidjet ćemo kako je njezina karijera tekla od prvih nastupa do danas. Sastojat će se od nastupa, spotova i osvrta na humanitarne događaje jer je Ana poznata i po humanitarnom djelovanju – kaže Sedlar, koji Anu prati od početka njezine karijere. Može li Ana odrediti koji joj je trenutak u proteklih petnaest godina bio najdraži?

Diplomacija

– Svaki na svoj način, no pamtim veće promjene. Sjećam se prvog trenutka kad sam u ruke uzela električno čelo, sjećam se izazovnih nastupa kad su me spuštali s petnaest metara visoke zgrade, nastupa u Gruziji, snimanja spota na Kineskom zidu… – prisjeća se Ana koja je, kaže, oduvijek znala da će se u životu baviti glazbom.

– Moje jedino zanimanje, zapravo, moj život jest glazba. Odmalena sam znala da ću se baviti glazbom. Budući da sam odrastala u glazbenoj obitelji, to je bio prirodan odabir. Najvažnije je uživati u onome što radite, osjećati da radite nešto dobro, a ja uživam u glazbi svih ovih godina i sigurno će tako biti i dalje. Uz glazbu, vrlo mi je zanimljivo područje i diplomacija te management u kulturi jer se i sama njime bavim – kaže velika glazbena zvijezda koja, kad se ugase svjetla pozornice, ne živi nikakvim glamuroznim životom.

Putovanja

– Kad sam u Zagrebu, moj dan izgleda uobičajeno, samo možda nešto dinamičnije. Osim što brinem o sinu, pomažem mu u učenju, kuham, pospremam, peglam i obavljam sve kućanske poslove. Uz još jedan dodatak – vježbanje čela po nekoliko sati na dan. Dopustim si koji dan pauze od vježbanja samo ponekad, kad se ne osjećam dobro ili kad su praznici. U glazbi je jako važan kontinuitet. Kao i u svim profesijama, i ja imam neke dobre i neke lošije dane kad me žice jednostavno ne slušaju i koliko god pokušavala, ne ide, pa ne ide. Tada je najbolje stati i posvetiti se nečem drugom. Jako volim sama prošetati Maksimirom i u prirodi napuniti baterije.

Tjelovježba je važan dio mog rasporeda jer nama glazbenicima jako je važno biti u dobroj formi. Tu su, iako ne baš česta, i druženja s prijateljima. Kad sam na putovanjima, raspored je malo drukčiji. Uključuje intenzivno vježbanje prije puta, zatim putovanje koje ponekad traje gotovo cijeli dan, vježbanje nakon dolaska na destinaciju, prije koncerta i na kraju koncert. Sjećam se lani, kad smo išli u Gruziju, na humanitarni koncert, kako smo između dolaska u hotel i odlaska na primanje kod njihova patrijarha imali samo petnaestak minuta vremena za spremanje i cijeli dan smo bili angažirani na primanjima i susretima. Stigli smo u hotel u 17 sati, odmorili se pola sata i otišli na generalnu probu koja je trajala do dva sata. To je manje glamurozan dio mog posla. No, kad izađem na pozornicu, sve je to zaboravljeno i postojimo samo moja glazba i ja, što je predivan osjećaj – ističe bivša supruga Vlade Kalembera s kojim je i nakon razvoda ostala u odličnim odnosima.

– A zašto ne? Što je tu čudno? Meni je čudno što se drugi čude, jer po meni to bi tako trebalo biti među ljudima koji se razvedu, osobito ako imaju djecu, jer ona su najvažnija. Ljudi ponekad nisu svjesni koliko djeca zbog razvoda pate jer im se mijenjaju životne okolnosti, a još kad gledaju kako mama govori protiv tate ili obrnuto, njihova je bol još veća. Jako je važno poštovanje i ako više niste s bračnim partnerom, to ne znači da ste u ratu. Vlado i ja zajedno odgajamo Dariana, dogovaramo se i između nas postoji veliko poštovanje i razumijevanje, što je važno. Na prvo mjesto stavili smo brigu o djetetu i njegovu dobrobit. Nažalost, često ljudi djeluju iz svog ega i osvećuju se bivšem partneru, ne shvaćajući da zapravo štete prije svega svom djetetu. Osoba sam koja nikad ne zatvara vrata za sobom – ističe Ana koja je i Vladu Kalembera pozvala na svoje slavljeničke koncerte.

ana-rucner19Svoju mamu će na sceni gledati i desetogodišnji Darian koji, kako sad stvari stoje, neće krenuti stopama svojih roditelja.

– Darian voli glazbu, ali na drukčiji način. Voli je slušati, znamo ponekad zajedno pjevati dok se vozimo u autu, no on je zaljubljen u robotiku i elektroniku. Jako voli raditi zvučnike, odnosno voli raditi novo od starog. Spretan je i precizan pa me ponekad začudi svojim izumima. Jako voli prirodu, biljke i životinje – kaže ponosna mama koja je dosad trideset i dva puta nagrađivana za svoj rad.

– Svaka od tih nagrada jako mi puno znači, jer mi je velika motivacija za daljnji rad i pokazatelj da struka cijeni to što radim, a i da se publici sviđa. Osim nagrada, puno mi znači oduševljenje gledatelja na koncertima kad vide na spotovima ljepote Hrvatske – govori Ana koja je zahvaljujući poslu proputovala pola svijeta. Gdje joj je bilo najljepše?

Bez objašnjenja

– Vrlo mi je zanimljiva bila Kina. Tamo sam nastupala više puta, čak su me proglasili počasnom ambasadoricom. Ta zemlja je posebna, specifična, s drukčijom tradicijom od naše. Ljudi su jako dragi, ljubazni i jako cijene glazbu – govori Ana koja je lani u timu Bosne i Hercegovine nastupala na Eurosongu. Ima li kakav savjet za Jacquesa?

– Neka bude svoj i da sve od sebe. Nije jednostavno na Eurosongu, no u isto vrijeme posebno je iskustvo to doživjeti, upoznati puno ljudi, a to je i prilika za neke poslovne mogućnosti. Jacquesu želim svu sreću – iskreno govori atraktivna crnka koja je već tri godine, što se ljubavi tiče, slobodna i sama. Kako objašnjava to što joj se u proteklom razdoblju nitko nije svidio, što ni jednom nije bila zaljubljena?

– Ponekad objašnjenja ne postoje. Jednostavno se nije dogodilo. Puno radim, fokusirana sam na posao i na svog sina, imam u planu puno novih projekata i to mi je prioritet. Trenutačno nisam spremna za veze i ne želim se vezivati u skoroj budućnosti – kaže Ana Rucner.

AUTOR:
Klara Rožman
jutarnji

U Hrvatskoj nedostaje vidljiva politička volja da se osudi nasilje nad ženama

/in /by

Dubravka Šimonović, specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za nasilje nad ženama, revno prati zbivanja u Hrvatskoj, pa ju tako nije mimoišlo niti posljednje rodno uvjetovano ubojstvo u Hrvatskoj, kako ni inicijative koje se protive ratifikaciji Istanbulske konvencije. Za Jutarnji list je kazala kako smatra da povećani broj ubojstava upućuje na sustavne probleme te upozorava da su prošle godine 17 žena ubili njima bliski nasilnici te da se radi o rodno uvjetovanim ubojstvima.

„U Hrvatskoj nedostaje vidljiva politička volja. Govorim o volji i javnim nastupima političara u kojima se nasilje nad ženama osuđuje, a nedostaju i dobri zakoni i programi za prevenciju i sprječavanja takvog nasilja“, istaknula je.

Ističe da je nužno utvrditi postoje li sustavni problemi u zakonu ili u primjeni zakona te kako ih promijeniti. U tom je smislu i ranije sugerirala osnivanje Femicid watcha, tijela koje bi sustavno pratilo ovaj problem. „Mislim da bi u Hrvatskoj bilo najbolje da Vlada imenuje posebnu nezavisnu komisiju ili taj posao prepustiti pravobraniteljici za ravnopravnost spolova koja može imenovati grupu stručnjaka i napraviti analizu slučajeva koji su se dogodili prošle godine, a svakako i slučaja Kristine Krupljan. Važno je dobiti podatke od svih koji su na bilo koji način bili službeno uključeni u ovaj slučaj, naglasit ću, ne samo od policije nego od svih.“

Navela je da u Australiji postoji sličan mehanizam Homicide review panel, u okviru kojeg mrtvozornik ima dodatne ovlasti da analizira svaki slučaj ubojstva i okolnosti koje su do njega, pri čemu može sugerirati promjene. „Analize kakve postoje u Australiji su izvrsne i upućuju na probleme u zakonu ili pri primjeni privremenih mjera koje su često nedovoljno učinkovite i koje se krše, a policija ne reagira na kršenje.“, kazala je.

U nužnost ratifikacije Istanbulske konvencije nije uspjela uvjeriti niti Zorana Milanovića niti Tihomira Oreškovića, a još čeka na sastanak s trenutnom Vladom. Argumenti bivše vlade bili su, kako kaže, da je to ‘financijski preskupo’, no istovremeno nisu naveli koliko se troši na postojeći sustav zakona, tijela i mjere koji nisu učinkoviti, niti kako se računa trošak gubitka života žena koje stradavaju zbog neučinkovitosti sustva.

„Istanbulska konvencija nudi najmoderniji i najdetaljniji pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja i u osnovi razrađuje globalne obveze koje već imamo preuzete putem CEDAW konvencije. Osnovna prednost Istanbulske konvencije je upravo u tome što detaljno razrađuje te obveze pa ih je državama lakše pretočiti u nacionalne zakone. Ona ima i odredbe o skloništima i nadzornim mjerama, ali najvažnije je to da je sveobuhvatna jer obuhvaća i prevenciju i mjere zaštite koje su dio socijalnog sustava i mjere progon počinitelja koje su dio građanskog ili kaznenog sustava.“, pojašnjava Šimonović. Ističe da je u Hrvatskoj velik problem nekoordiniranje nacionalnih tijela zbog čega često dolazi do propusta, što bi se također riješilo primjenom Konvencije.

„Mi u Hrvatskoj imamo zakone koji nisu međusobno usklađeni i koji nisu na razini Istanbulske konvencije, a sam sustav je nepovezan, nema centralnog koordinirajućeg mehanizma. Kod nas vlada neka čudna inercija i bezvoljnost pa kada i imamo dobre primjere kako naprijed, mi ih ne pratimo. Dapače, izmišljamo razloge protiv.“

Kritizirala je i navode da Istanbulska konvencija donosi ‘rodnu ideologiju’.

„To mogu navoditi samo oni koji nemaju pojma što je u CEDAW i što je to nasilje nad ženama – to je uvijek rodno uvjetovano nasilje koje se odnosi na žene zato što su žene ili ono koje prekomjerno pogađa žene, a može imati različite oblike od psihičkog, fizičkog, seksualnog do ekonomskog. Kad ne bi bilo te definicije, onda bi svako nasilje bilo nasilje nad ženama. Rodno uvjetovano nasilje nad ženama oblik je diskriminacije žena i predstavlja kršenje ljudskih prava. Ili još jednostavnije: kod nas je termin ‘Gender Equality’ preveden kao ‘ravnopravnost spolova’, a zapravo je engleski termin ‘Gender’ – ‘rod’, a ne spol.“

Obiteljsko nasilje u Hrvatskoj definirano je čl. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji kao prekršaj. Propisuje sve oblike nasilja kao i Konvencija, ali nije rodno osjetljivo i ne definira nasilje u obitelji kao kršenje ljudskih prava niti kao diskriminaciju nad ženama. Diskriminacija na temelju spola propisana je Zakonom o ravnopravnosti spolova u čl. 6., međutim ona ne govori o nasilju, nego o nenasilnoj diskriminaciji.

 

U nastavku pročitajte što bi se promijenilo usvajanjem Istanbulske konvencije.

KONVENCIJA: ”Nasilje u obitelji” označava sva djela tjelesnog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja koja se događaju u obitelji ili kućanstvu ili između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom.

HRVATSKA: U hrvatskim zakonima nije pokriven odnos između partnera koji nisu imali zajedničko prebivalište ili njihov zajednički život ne ispunjava zahtjeve za postojanje izvanbračne zajednice.

KONVENCIJA: Radi učinkovite provedbe njezinih odredaba od strane Stranaka, ova Konvencija uspostavlja specifičan mehanizam nadzora. Država odgovara ako adekvatno ne reagira na nasilje nad ženama.

HRVATSKA: Trenutačno država nema odgovornost. Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (u daljnjem tekstu GREVIO) pratit će provedbu ove Konvencije od strane Stranaka. GREVIO će se sastojati od najmanje 10 članova i najviše 15 članova, uzimajući u obzir rodnu i geografsku ravnotežu, kao i multidisciplinarno stručno znanje.

KONVENCIJA: “Žene” uključuju i djevojčice mlađe od 18 godina.

HRVATSKA: Bitno će se poboljšati položaj posebno starijih maloljetnica u procesu i kažnjavanju nasilnika.

KONVENCIJA: Stranke će osigurati provedbu odredaba ove Konvencije.

HRVATSKA: Nužno je dalje jačati međuresornu suradnju sukladno predviđenim mjerama nacionalnih strategija i navedenim protokolima. Ali, to će sada biti pod nadzorom GREVIO-a.

KONVENCIJA: Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.

HRVATSKA: Izravan utjecaj na hrvatski kurikulum jer je nužno provoditi obvezne nastavne planove i programe koji će obuhvatiti teme rodne ravnopravnosti i neprihvatljivosti nasilničkog ponašanja i štetnih tradicijskih praksi. Treba izmijeniti ili ukloniti iz udžbenika sve diskriminirajuće sadržaje i društveno uvriježene stereotipe.

KONVENCIJA: Stranke će osigurati primjereno usavršavanje odgovarajućih stručnih osoba koje rade sa žrtvama ili počiniteljima svih djela nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije.

HRVATSKA: Financijske obveze za proračun: obvezno i redovito rodno osjetljivo obrazovanje sudaca, policije, osoblja centara za socijalnu skrb, državnog odvjetništva, zdravstvenih djelatnika i pružatelja psihosocijalnog tretmana. Nužno je osigurati geografski ravnomjerno rasprostranjenu pomoć.

KONVENCIJA: Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da tijela odgovorna za provedbu zakona žurno odgovore na sve oblike nasilja obuhvaćene područjem primjene ove Konvencije te da na odgovarajući način pruže žrtvama primjerenu i trenutnu zaštitu.

HRVATSKA: Potrebno je propisati postupak u kojem će se mjere opreza u slučajevima nasilja nad ženama moći izricati odmah, kako bi se žrtva trenutačno zaštitila. Žrtvama je potrebno osigurati mjere civilne zaštite. Dokida se široko rasprostranjena praksa dvostrukog uhićenja u kojoj se žrtva uhićuje zajedno s počiniteljem.

 

Izvor: Jutarnji list

Informacije

/in , , /by

”Isplata stipendija za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine u školskoj godini 2016./2017. za siječanj 2017. godine

13. veljače 2017.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja objavljuje da su 10. veljače 2017. godine isplaćene stipendije za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine koji su ostvarili pravo na stipendiju sukladno Odluci o kriterijima i načinu ostvarivanja prava na stipendiju za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine za školsku godinu 2016./2017. Isplaćene su stipendije za siječanj 2017. godine.”

S poštovanjem,

Mirko Marković

JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA

/in , /by

NOVI GLOBUS DONOSI

JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA Kako je Romkinja Hajrija iz logora izvukla Židovku Ester i odgajala je kao svoje vlastito dijete

AUTOR; Jutarnji.hr objavljeno; 25.01.2017. u 15:28

Nacisti nisu primijetili da je Hajrija iz logora izašla s jednim djetetom više u naručju. Daje joj ime Miradija i odgaja je zajedno sa šestoro vlastite djece.U proljeće 1941. nakon nacističke okupacije Židovi s Kosova masovno bježe u Albaniju, ali se već 1942. mnogi vraćaju, vjerujući da će moći nastaviti živjeti u svojim domovima. No, tada ih četnici odvode u logor u Kosovskoj Mitrovici.

Suočeni s prijetnjom da ih zadesi takva sudbina, Židovka Bukica i njen suprug Blagoje odlaze u partizane, dok njihova jednogodišnja kćerkica Stela, rođena 27. prosinca 1940.  i po baki nazvana Ester, zajedno s bakom završava u logoru.

Tada se na ulazu logora pojavljuje Romkinja Hajrija, koja je pomagala po njihovoj kući u Kosovskoj Mitrovici. Niska, sitna tamnoputa 35-godišnja žena okruglog lica, velikih crnih očiju i s kosom u pletenicama, sa svoje troje djece dolazi u logor i spašava život malene Stele. Baka Ester predaje joj svoju unučicu uz riječi: “Ja sam stara i nije važno što će mi se dogoditi, ali ovo dijete mora živjeti. Ako netko od obitelji preživi rat, doći će po nju. Ako ne, podigni je kao da je tvoje dijete i jednog joj dana reci tko su joj roditelji i obitelj.”

Nacisti nisu primijetili da je Hajrija iz logora izašla s jednim djetetom više u naručju. Daje joj ime Miradija i odgaja je zajedno sa šestoro vlastite djece.

 Esterina-najranija-fotografMalena je spavala u krevetu s Hajrijom i njenim suprugom, koji su je na taj način pažljivo čuvali u strahu da je netko ne odvede. U prvih šest godina svog života djevojčica je Hajriju zapamtila po nesebičnoj majčinskoj ljubavi koju je pružala. Iako ih je život razdvojio 1946., nije bilo večeri da Stela Ester Levy nije usnula s mislima na ženu koju, kako otvoreno priznaje za Globus, voli i više od svoje biološke majke.

Hajrija Imeri-Mihaljić jedina je Romkinja čije je ime uklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu. Na tom zidu stoje imena više od 23.000 ljudi iz cijeloga svijeta koji su dobili odlikovanje Pravednika među narodima, a koje izraelska država od 1953. godine dodjeljuje nežidovima koji su u doba holokausta riskirajući vlastiti život spašavali živote Židova.

Hajrija

Kad je rat završio, Hajrija nije uspjela pronaći Stelinu obitelj, pa ispunjava obećanje dato baki Ester i djevojčici otkriva tko su joj pravi roditelji. No, zbog jedne svađe Hajrijin susjed policiji prijavljuje njezina muža pod optužbom da je ukrao židovsko dijete. Tada dolazi policajac Josef Josipović, Židov koji je u Kosovskoj Mitrovici bio zadužen pronaći židovsku siročad, i šalje djevojčicu u sirotište za židovsku djecu u Beogradu. Ester u to vrijeme razumije samo romski jezik, koji je naučila u jedinom domu kojeg poznaje, tamo da danima ne progovara.

Jednog dana na romskom joj se obratila mlada žena i djevojčica joj govori svoje ime i imena svojih pravih roditelja. Žena je gotovo pala u nesvijest i jedva kolegici izustila: “Upravo sam pronašla svoju kćer.” Bila je to Bukica. Stelina majka preživjela je rat, za razliku od Stelinog oca koji je poginuo.

Nakon godinu dana Hajrija doznaje gdje je Stela smještena i dolazi je vidjeti. Bio je to dirljiv susret dviju majki i njihove djevojčice. Bukica se nakon toga udala za kolegu iz sirotišta i 1948. sa Stelom odlaze u Izrael.

Kao već odrasla žena i majka troje djece, Stela Levy vratila se sredinom 70-ih kako bi pronašlla rođake i doznala bilo što o svojoj voljenoj Hajriji, barem njeno prezime i mjesto gdje živi.

Usprkos velikom trudu uloženom u istraživanje s kojim ni do danas nije prestala, uspjela je saznati samo ta dva podatka koja su bila potrebna da se ime Hajrije Imeri-Mihaljić upiše na Zid časti.

Po ovoj nevjerojatnoj ‘filmskoj’ priči Jakov i Dominik Sedlar snimili su dokumentarni film ‘Pravednica Romkinja’ koji se danas prvi put prikazuje u Zagrebu. Na premijeri će u publici sjediti i jedna gledateljica koja je zbog toga došla iz Izraela – Stela Ester Levy.

Iscrpnije detalje ove dirljive životne priče doznajte u novom izdanju tjednika Globus.

Sjećanje na časnu ženu koja je spasila židovsku djevojčicu

/in , , /by

“Samo zahvaljujući Hajriji ja sam danas živa”

Samo zahvaljujući »majci« Hajriji ja sam danas živa, i voljela bih da sam joj mogla reći koliko je volim i koliko mi znači, kaže Ester Stela Levy koju je Hajrija spasila od smrti u koncentracijskom logoru

Hajrija Imeri-Mihaljić jedina je pripadnica romskog naroda čije je ime isklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu, na kojem se nalaze 23 tisuće imena nežidova iz cijelog svijeta – Pravednika među narodima koji su za vrijeme Holokausta, riskirajući vlastiti život, spasili na tisuće Židova. Ništa drugo se o toj ženi ne zna – ni gdje je rođena niti sahranjena, ne postoji njena fotografija, osim u srcu Ester Stele Levy, rođene Buhar, danas 77-godišnjakinje iz Tel Aviva, koju je hrabra Hajrija spasila od smrti u koncentracijskom logoru. Svojevrsno posljednje počivalište Hajrija je, osim na Zidu časti, dobila u potresnom dokumentarnom filmu »Pravednica Romkinja« Jakova i Dominika Sedlara, koji je povodom 27. siječnja, Dana sjećanja na žrtve Holokausta, prikazan u Zagrebu, i na čijoj je projekciji sudjelovala i Ester, umirovljena odgajateljica u vrtiću, žena zbog koje je Hajrija davne 1946. godine što autobusom, ali većim dijelom pješice jer novaca za autobus nije imala dovoljno, prešla preko 550 kilometara od Kosovske Mitrovice do Beograda da bi ju još jednom, nažalost posljednji put, vidjela.

 

Pralja i pomoćnica

Priča i počinje u Kosovskoj Mitrovici, u obitelji Jaffe Bukice i Blagoja Buhara, Židovke i Srbina kojima se 1940. godine rodila kći, nazvana Ester po baki Židovki, kojoj su odmah dali i nadimak Stela. Za obitelj je kao pralja i kućna pomoćnica godinama radila Romkinja Hajrija, koja je u vrijeme Esterinog rođenja imala trideset godina, i petero djece. Kad je Ester imala godinu dana, krenule su deportacije Židova u logore pa su Esterini roditelji otišli u partizane, a djevojčica je ostala s bakom te su zajedno završile u četničkom logoru u Mitrovici, iz kojih su kretale daljnje deportacije Židova u nacističke logore smrti. Hajrija je, uzevši i vlastitu djecu za ruke, otišla u četnički logor i od stare Ester uzela djevojčicu te iz logora neprimjetno izašla. »Ja sam stara i nije važno što će mi se dogoditi, ali ovo dijete mora živjeti. Podigni ju kao vlastitu kći i jednog joj dana reci tko je, i tko su joj pravi roditelji«, kazala je baka Hajriji. Romkinja je po povratku u svoj kućerak u selu Ade pored Mitrovice, dijete odmah nazvala imenom Miradija i učinila ju malom Romkinjom, koja je narednih pet godina provela u toj obitelji, spašena od sigurne smrti u konclogoru. Živjela je kao i ostali, rano djetinjstvo provodeći sa »braćom i sestrama«, i naučivši samo romski jezik, kojeg danas govori malo, ali se sjeća romskih pjesama koje je tada naučila.

Kad je rat završio, a i Hajrijina se obitelj spasila od smrti zahvaljujući samo činjenici što se u logore deportiralo Rome lutalice, ne i one koji su negdje bili trajno nastanjeni, Hajrija je pokušala doznati bilo što o Esterinoj obitelji, no nije uspjela. Tad je djevojčici prvi put i rekla tko je ona zapravo. Nakon što je, međutim, između Hajrijinog muža i susjeda došlo do svađe oko neke zemlje, susjed ih je na policiji optužio da su ukrali židovsko dijete, te iz Beograda u Ade 1945. stiže Josef Josifović, zadužen da na tom području pronalazi židovsku siročad. Malu, tada petogodišnju Ester odvode u beogradsko sirotište, u kojem ona odbija jesti od žalosti što su je odvojili od obitelji, i ne progovara zato što ju nitko, budući da govori samo romski, ne razumije.

Kroz neko vrijeme u sirotište stiže učiteljica, poslana tamo jer zna ponešto romskog. Dijete upita kako se zove i tko su joj pravi roditelji, a kad joj mala Ester odgovori »Bukica i Blagoje«, žena pada u nesvijest te po buđenju progovara: »Ljudi, pronašla sam svoju kćer«. Bila je to Bukica – koja je preživjela rat, sudbina Esterinog oca nije poznata – koja se ubrzo udala za Židova koji je i sam u Holokaustu izgubio obitelj te su njih troje 1948. otišli živjeti u Izrael.

Dirljiv zadnji susret

Dvije godine prije, međutim, Hajrija je sama, najviše hodajući, stigla u beogradsko sirotište nakon što je doznala da se tamo nalazi njena Miradija. Susret je, sjeća se Ester i danas, bio vrlo dirljiv, a ona je bila presretna što vidi »majku«. Nikad ju nakon toga više nije vidjela, ne zna jesu li joj stizala mnogobrojna pisma koja joj je pisala iz Beograda i Izraela, niti je ikad uspjela doznati što je s Hajrijom na kraju bilo, i gdje je sahranjena. Ne zna ništa ni o njenoj djeci. S biloškom majkom, Ester se nije nikad zbližila, niti je s njom o Hajriji razgovarala do 14. godine, kad je ubrzo zatim otišla živjeti u kibuc, završila školu, udala se i rodila troje djece. Jaffa, njena kći, nazvana po baki, s Ester je prisustvovala i na projekciji filma u Zagrebu.

»Imala je oblo lice i velike crne oči, nosila je pletenice i maramu, vezanu sprijeda ili otraga. Tad je, iz vremena kad je se ja sjećam, imala 35 godina. Samo zahvaljujući njoj ja sam danas živa, i voljela bih da sam joj mogla reći koliko ju volim i koliko mi ona znači. Jedna me je majka rodila, a druga mi je, Hajrija, pružila majčinsku ljubav. Zauvijek ću je se sjećati, čuvati u svom srcu i ovu priču pričati iz dubine svoje duše«, kazala nam je, prilično dobrim srpskim jezikom na projekciji filma gospođa Levy, vitalna i snažna žena zavaljujući čijem je opisu Hajrije u filmu akademska slikarica Aleksandra Alfirević iz Zagreba naslikala Romkinjin portret, jedinu »fotografiju« žene koja je spasila židovsko dijete i voljela ga kao vlastito. Kako je i samoj Hajriji bilo kad su odveli dijete, nitko nikad neće doznati, no to što je propješačila više stotina kilometara da bi ju još jednom vidjela – govori sve, kao i činjenica da je po nju otišla, vodeći tamo i vlastitu djecu, u četnički logor.

Samo ime i selo

Jakov Sedlar nam otkriva kako je za priču doznao od Miriam Avizer, Židovke porijeklom iz Hrvatske, koja radi u Yad Vashemu i koja je napisala knjigu o hrvatskim Pravednicima među narodima. »Bio sam u procesu rada na filmu o Židovima i Albancima, kad mi je u Yad Vashemu Miriam ispričala ovu nevjerojatnu priču. Hajrija je jedina Romkinja čije je ime na Zidu časti. Miriam Avizer je pak za Hajrijino prezime, koje Ester nije znala, doznala slučajno, kad je u jednom kafiću u Tel Avivu, čiji je vlasnik bio porijekom iz Jugoslavije, doznala da je on sin Josefa Josifovića, istog onog Židova koji je od Romkinje dijete odveo u sirotište u Beograd. Tako je pronađen i njegov zapisnik o djetetu, time i Hajrijino prezime i ime sela u kojem je živjela, a koje više ne postoji jer je potopljeno zbog izgradnje hidroelktrane. Ime i njeno selo jedino je što se o Hajriji zna. Cijela Esterina životna priča je pak toliko fascinantna da sam o njoj morao snimiti film«, kazao je Jakov Sedlar. Film, prijavljen za Oscara u kategoriji kratkometražnih dokumentaraca, prikazan je u New Yorku i Los Angelesu, gdje je privukao brojnu publiku, a gostovat će i na desetak međunarodnih filmskih festivala.

Autor: Bojana Mrvoš Pavić

IDEJA KOJA JE IZAZVALA BURNE REAKCIJE

/in , , /by

IDEJA KOJA JE IZAZVALA BURNE REAKCIJE Naselje za dvjesto Roma u Svetoj Klari. Dobra ideja ili promašaj?

Oko 75 posto romskih kućanstava prima socijalnu pomoć, dok je u općoj populaciji takvih oko dva posto. Gotovo polovica Roma starijih od 25 godina nema nikakvu završenu školu. Je li integracija uopće moguća?

Ahmet Beganović, 43-godišnji kvalificirani bravar, otac sedmorice sinova i jedne kćeri, već 33 godine živi u radničkim barakama u istoimenoj zagrebačkoj Radničkoj cesti, tek koji metar od nove zgrade Zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba, omeđen stambenim zgradama VMD-a u Folnegovićevoj i poslovnim tornjevima na Heinzelovoj ulici. Doselio se tu kao desetogodišnjak, s roditeljima, nakon što im je Grad dodijelio na korištenje gradski stan. S 23 i sam je osnovao obitelj. Preselio se tek koji kućni broj niže, također u dodijeljeni gradski stan, u istu takvu baraku u kojoj i danas živi, s djecom i 35-godišnjom suprugom Danijelom. Najstarije dijete ima 20 godina, a najmlađe ima pet godina. S njima živi i sinova djevojka – sveukupno 11 članova kućanstva na skučenih 50 četvornih metara.

I barake su već oronule, gazi ih zub vremena. One nisu trajno rješenje, svjesni su svi. Posjet službenika

Prije nekog vremena Beganoviće su posjetili gradski službenici. Bilo mu je to, kaže, neobično, jer je relativno nedavno predao svu dokumentaciju i dobio produženje najma stana u radničkim kućama za još pet godina. Ali gradski službenici ovaj put su mu ponudili nešto drugo: htjeli su s njim razgovarati o mogućem preseljenju – u dvostruko prostraniju, također gradsku, kuću, s vrtom i drugim sadržajima. U Svetoj Klari, naselju na rubu grada, u sklopu Novog Zagreba Zapad.

Gradska uprava, naime, svjesna je da veliki dio zagrebačkih Roma živi u uvjetima koji nisu održivi. Želi ih stambeno zbrinuti te je, kako nam potvrđuju, jedno od rješenja planska gradnja romskog naselja u Svetoj Klari, na površini od 3000 četvornih metara uz Sisačku ulicu, na prostoru bivše betonare i nasuprot reciklažnom dvorištu.

Prema planu koji je izrađen – ali nije prihvaćen već je, ponovno naglašava gradska uprava, u fazi procjene – na tom prostoru, koji sa svih strana okružuju obiteljske kuće stanara Svete Klare, gradile bi se kuće s dvorištima za oko 200 osoba, od čega 100-tinjak djece. Obitelji bi pretežno bile romske, uz plan da barem pet obitelji bude neromsko. Veličina kuća i dvorišta ovisila bi o članovima obitelji: obitelji s deset članova tako bi dobile stambenu površinu od 95 četvornih metara i dvorište od 150 kvadrata. Samci bi, zajedno s dvorištem, imali na raspolaganju 80 kvadratnih metara, a dvočlana kućanstva ukupno 100 četvornih metara. Sa svakim dodatnim članom kućanstva korisnici bi dobili pet kvadrata stambenog prostora više i deset metara kvadratnih većeg dvorišta.

Burne reakcije

Još prošle jeseni procurila je informacija o takvom gradskom planu. I odmah su krenule burne reakcije: dio stanovnika Svete Klare i okolnih mjesta žestoko se pobunio, a i djelu romske zajednice nije bio drag takav plan. Pojedini Romi ne žele novi geto, a starosjedioci ne žele geto – baš u svojem kvartu.

– Zašto se taj projekt ne gradi, recimo, na Pantovčaku? – pita se ironično predsjednik ogranka HČSP-a Ivan Iličić, koji je pokrenuo i potpisivanje peticije protiv takvog projekta, dok Boris Kihak, predsjednik Mjesnog odbora Sveta Klara, koji je na prošle izbore izašao sa svojom nezavisnom listom, smatra kako bi se na površini od tih 3000 metara kvadratnih trebali graditi sadržaji za djecu jer je to ono što kronično nedostaje ovom naselju od 18 tisuća stanovnika.

– Nemamo ambulantu ni dječji vrtić. Nemamo, naravno, ništa protiv Roma, ali ovo su naši prioriteti – tvrdi.

Jedan dio njihovih susjeda potpisao je peticiju, no jedan dio – nije. I Romi moraju negdje živjeti, kažu, ipak se pitajući je li gradnja romskog naselja doista dobar način integracije romskog stanovništva ili novi način izoliranja, samo u humanijim uvjetima?

– Zašto gradonačelnik nas, Rome, ne rasprši po gradu, pa da dvije obitelji odu u jedan kvart, dvije u drugi, dvije u treći – pita se i Beganović, kojem bi takvo rješenje bilo draže.

Međutim, Beganović, i sam nam priča, nešto je drugačiji od ostalih romskih obitelji u Radničkoj cesti. Desetak je kućanstava u njegovu susjedstvu romsko, a Ahmet Beganović jedini je od njih zaposlen. Završio je srednju školu za bravara, radi u Čistoći i mjesečno zarađuje 5000 kuna. Na ime dječjih doplataka i drugih pomoći obitelj mjesečno dobije još oko 2300 kuna, a imaju i pravo na prehranu u pučkoj kuhinji. Uspiju, kažu, nekako pokriti troškove i platiti režije. Najmlađa djeca idu im u vrtić, oni stariji u obližnju osnovnu školu. Kći tinejdžerica pohađa trgovačku školu. Najmanjem Kristijanu kum je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, čije slike vise u dnevnom boravku.

U Hrvatskoj je zaposleno tek osam posto radno sposobnih Roma: u općoj populaciji radi 61 posto ljudi. Oko tri četvrtine ukupnog prosječnog prihoda romskog kućanstva čine socijalna pomoć i dječji doplatak, zarada od rada – bilo kakvog, legalnog ili ilegalnog – participira s tek 12 posto. Prema istraživanjima, oko 75 posto romskih kućanstava prima socijalnu pomoć, dok je u općoj populaciji takvih oko dva posto. Gotovo polovica Roma starijih od 25 godina nema nikakvu završenu školu, na tržištu rada su bez ikakve perspektive. Svaki šesti stariji od 25 godina nepismen je, posebno žene.

U mlađim generacijama slika se bitno mijenja na bolje, većina mladića i dio djevojaka završi osnovnu školu. U srednju školu ih dosta krene, međutim prije mature školovanje prekine njih 70 posto. Prosječna romska djevojka u vrijeme udaje ima 16 godina, žene u hrvatskoj neromskoj populaciji u brak stupaju s prosječnih 28 godina. Romsko kućanstvo prosječno broji 5,6 osoba, a neromsko 2,8 člana. Tijekom života, prosječna Romkinja rodi petero djece, a neromske žene 1,5.

Već i šturi statistički podaci pokazuju da se radi o dva različita svijeta, čija integracija zahtijeva ozbiljan rad i volju.

Beganovići žele da im se djeca školuju i žele da budu svoji ljudi, koji će živjeti od svojih plaća.

– Pripadnicima romske manjine koji su se uspjeli izdići iz prosjeka, onima koji su školovani i zaposleni i, zapravo, već strukturno integrirani u društvo, odgovara rješenje negrupiranja, odnosno rješenje koje podrazumijeva osiguravanje pristojnih stambenih uvjeta izvan romskih naselja, unutar neromskog stanovništva. Međutim, činjenica je da većina romske populacije ne pripada toj skupini, već skupini koja se tradicionalno oslanja na obitelj, širu obitelj i zajednicu, i kojoj bolje odgovara zajedničko preseljenje – kaže dr. Zoran Šućur sa Studijskog centra za socijalni rad zagrebačkog Pravnog fakulteta.

Poželjni susjedi

Raseljavanje romskih obitelji u različite kvartove načelno je, smatra njegov kolega, socijalni psiholog dr. Ivan Magdalenić, neusporedivo bolji koncept, međutim da bi došlo do integracije, a ne dodatnog stigmatiziranja, potreban je dobar plan cjelokupne potpore i savjetovališta. Romska manjina i dalje je neromskom stanovništvu najneprihvatljivija: istraživanja pokazuju da bi neromski stanovnici prije prihvatili pripadnika bilo koje druge nacionalne manjine kao susjeda, prijatelja ili novog člana obitelji (zeta ili snahu) nego pripadnika romske manjine, a pri izboru poželjnijeg susjeda i narkomani prolaze bolje od Roma.

Stoga, smatra dr. Šućur, generalna ocjena o tome koje je rješenje bolje ne može se dati bez poznatih drugih varijabli projekta. U inozemstvu je bilo pokušaja rješavanja katastrofalnih stambenih uvjeta romske populacije kroz razmještanje u lokalnoj sredini, no rezultati nisu bili osobito uspješni. Romi se samom činjenicom dodjele stana u kvartu ili zgradi u kojoj živi neromsko stanovništvo i samim boravljenjem u toj sredini neće integrirati. Iskustva pokazuju da, krajnje nezadovoljni, vrlo brzo sami odlaze iz takve sredine.

Romi kroz povijest, kaže, tradicionalno žive u izoliranim enklavama i iznimno se oslanjaju na cjelokupnu podršku svoje etničke zajednice, a ne lokalne sredine. Preseljenje u pristojno romsko naselje, kaže, svakako je bolje od nikakvog preseljenja jer će osigurati tim obiteljima infrastrukturu i životne uvjete neusporedivo bolje od onih koje imaju. A hoće li se takvo naselje pretvoriti u geto i ostaviti romsku zajednicu u daljnjoj izolaciji, iako tek nekoliko metara od neromskog stanovništva, ili će doći do integracije s lokalnim stanovništvom ovisit će, kaže o količini potpore koja će im se, osim preseljenja, osigurati.

Dodatni napor

– Spontana integracija neće se dogoditi. Kako bi do nje došlo, prije svega treba inzistirati na uključivanje djece u obrazovni sustav s neromskom djecom, od predškolskog na dalje, i zapošljavanju romskog stanovništva. Skloni smo starosjedioce iz daljine osuđivati zbog njihovih protesta, ali moramo biti svjesni da je romski način života bučan, da se mnogi od njih bave skupljanjem sekundarnih sirovina, da su sukobi unutar zajednice češći nego u općoj populaciji, da se pojavljuju sitne krađe. No, hoće li se sve to ispoljiti u nekom novom zagrebačkom naselju, ovisit će o dodatnom naporu koje društvo uloži i u romsku zajednicu i u podršku lokalnom stanovništvu. Meni se čini da je već i činjenica da jedan dio mogućih susjeda romskog naselja ne prosvjeduje dobar potencijal – kaže prof. Šućur.

Neki dobri projekti, ističe Nura Ismailovski, prva romska zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, gdje je boravila u prošlom sazivu, magistra farmacije i prva Romkinja s diplomom, u Zagrebu već postoje, poput projekta stipendiranja romskih učenika i studenata: svaki srednjoškolac s prosjekom ocjena većim od 3 mjesečno prima 35 posto prosječne zagrebačke plaće koja iznosi oko 6800 kuna, a svaki student čak 50 posto.

Propali pokušaj

– Te 2012., kad smo pokrenuli projekt, dodijelili smo četiri stipendije, a ove godine imamo 56 stipendista – kaže Ismailovski, uvjerena da se naselje u Svetoj Klari, bude li uopće izgrađeno, neće pretvoriti u geto.

– To će biti naselje otvorena tipa. Ako se Grad uopće upusti u gradnju, tamo bi trebali biti i obrazovni sadržaji poput vrtića i škole. Romi se mogu integrirati u društvo, to pokazuju brojne situacije – kaže Ismailovska.

Beganovići se, pak, prisjećaju kako je jedan od pokušaja preseljenja romskog stanovništva te drugih ugroženih skupina u Zagrebu već propao.

– Pa znate što se dogodilo u Sopnici Jelkovec. Otišlo nas je tamo mnogo, neki su napravili gluposti, ne znaju poštivati kućni red, nisu plaćali režije, ne znaju se socijalizirati i onda zbog njih nitko ne želi Rome jer ispada da smo svi isti. Da nitko od nas ne radi, da svi skupljamo željezo i otpad, i da se ne znamo ponašati. A to nije tako – kažu nam Beganovići.

U Sopnici Jelkovec, na istoku Zagreba, tijekom 2009. Grad je izgradio naselje s ukupno 53 zgrade, 2713 stanova i 179 poslovnih prostora. Polovica je bila namijenjena za socijalne stanove, a druga polovica za prodaju i najam. Međutim, cijelo se naselje s vremenom pretvorilo u svojevrsni socijalni geto, a za kupnju i najam malo je tko zainteresiran. U potpunosti se promijenila i socijalna slika cijelog starog naselja, a problemi su se nagomilali.

U Gradu Zagrebu, pak, ne dijele takvo mišljenje o uspjehu Sopnice Jelkovec te naglašavaju kako je jedan od načina mogućeg stambenog zbrinjavanja romske populacije gradnja objekata za najam na parcelama stambene namjene u vlasništvu Grada “kao što je bio slučaj s gradnjom objekata u naselju Novi Jelkovec u Sesvetama, a koji zasigurno neće ostati jedini projekt takve vrste”.

– Lokacija Sisačka – Burićeva u Svetoj Klari je mješovite, pretežno stambene namjene, u stopostotnom vlasništvu Grada Zagreba te bi zbog toga bila u potpunosti odgovarajuća za gradnju objekata kojima bi se mogao namiriti jedan dio već iskazanih stambenih potreba građana. Za definiranje tog projekta još uvijek se traže najbolja rješenja koja bi bila najprimjerenija kako u pogledu vrste, veličine objekata i broja stanova, tako i modela financiranja gradnje – šturo odgovaraju u Gradu.

Ovaj bi put, kažu i Beganovići, ipak moglo biti bolje jer je Grad izbjegao kobnu, nepremostivu grešku: ovaj put za romske obitelji gradi obiteljske kuće, a ne stanove u zgradama, u kakve su smještavani u Sopnici. Zgrade i stanovi za Rome su, kaže, smrt i na takvo preseljenje nikad ne bi pristao.

Kuće su bolje

– Mi imamo mnogo djece, ona su glasna, trče, viču, igraju se, i to bi susjedima ispod, iza i do nas moglo smetati. Mislim, ljudi možda ne bi mogli spavati. I ne bih se želio dovesti u situaciju da pišu peticije protiv nas. Mala prizemnica bi nas zadovoljila – kaže Ahmet.

Veljko Kajtazi, saborski zastupnik iz redova romske manjine, za projekt Sveta Klara čuo je samo iz medija, nakon čega je uputio službeni dopis gradonačelniku Bandiću. U odgovoru se navodi, kaže Kajtazi, kako se za projekt Sv. Klara i slične traže najbolja rješenja, drugim riječima da od toga još uvijek nema ništa, a da je trenutno jedini “model” pomoći za stambeno zbrinjavanje, kako Roma tako i ostalih, davanje postojećih stanova u najam.

– Njihova disperzija pri rješavanju stambenih pitanja sigurno je bolja nego da se koncentriraju na jednoj lokaciji. S druge strane, uređenje njihovih postojećih objekata ne smije biti ograničeno argumentom da ih se time segregira. To je samo opravdanje da se ne učini ništa kako bi im se olakšao život. Nije rješenje tražiti opravdanje zašto se nešto ne bi trebalo učiniti nego pronaći model koji bi svima odgovarao. Sigurno je da Grad Zagreb mora pronaći bolji model od postojećeg kako bi riješio probleme Roma na području Zagreba – kaže Kajtazi.

AUTOR ;Kristina Turčin i Tomislav Mamić

OBJAVLJENO: 05.02.2017.

 

PROJEKT KOJI JE PODIJELIO ZAGREBAČKO NASELJE

/in , /by

Ovdje će niknuti nekoliko zgrada za romsku manjinu, dio građana nema ništa protiv, dio potpisuje peticiju

Oko dvije tisuće stanara potpisalo je peticiju protiv gradnje romskog naselja

U Svetoj Klari trebalo bi niknuti nekoliko zgrada u kojima će stanove dobiti pripadnici romske nacionalne manjine. Zgrade će niknuti na prostoru na kojemu se sada nalazi zapušteno ilegalno smetište. Iako je dio stanovnika Svete Klare oduševljen što će se na zapuštenoj parceli nešto konačno raditi, drugi su protiv toga da im se u susjedstvo dosele Romi. Oko dvije tisuće stanara Svete Klare potpisalo je peticiju kojom traže da se najavljeno naselje za Rome ne gradi.

Stanari kažu kako su dobili informacije da bi se trebale graditi zgrade na tri tisuće kvadrata gdje će se smjestiti 40-ak obitelji. U nove domove uselit će se nešto više od 200 ljudi, od kojih su polovina maloljetna djeca. U Klaru će se doseliti Romi iz Plinarskog naselja, Struga, Heinzelove ulice te Kosnice. Mišljenja stanara susjednih kuća su podijeljena. Dok oni koji ne žele da se Romi dosele uglavnom ne žele izaći pred kamere, oni koji pozdravljaju njihov dolazak kažu da im uopće nije važno koje će nacionalnosti biti njihovi novi susjedi.

Bivša betonara

Na tom je zemljištu prije bila betonara, a već godinama je zapušteno. Ljudi su tamo bacali smeće, stotine štakora se time hrane… Svaki mjesec potrošim 200 kuna na otrov protiv štakora koji su stvarno golemi. Zato mi je drago što će se zemljište urediti i zapravo mi je drago što će doći Romi. Neka ljudi negdje žive i zapravo mi je drago što dolaze u naše naselje – kaže Zlatko Radinić čija se kuća nalazi u blizini budućeg gradilišta.

Slično razmišlja i Vera Dalić kojoj je jedino žao što se na napuštenom zemljištu neće graditi dječji vrtić, igralište ili dom zdravlja. Kaže da u naselju nema ni zubara, pa su neke stvari možda potrebnije od stambenih zgrada.

– Smeta mi kad ljudi kažu da će nam Romi krasti stvari. Evo, meni su ukrali bicikl, a susjedu kosilicu, a u kvartu nemamo Roma. Dakle, kradu ljudi, neovisno o tome koje su nacionalnosti, i meni je zaista svejedno tko će se doseliti u zgrade. Neću se osjećati nimalo nesigurnijom ako mi susjedi budu Romi – kaže Dalić.

Predsjednik Mjesnog odbora Sveta Klara, Boris Kihak, tvrdi kako nitko od stanovnika naselja nema ništa protiv Roma, nego imaju druge prioritete. Među njima su gradnja ambulante, dječjeg vrtića ili igrališta.

“Nije diskriminacija”

– Naš je prijedlog bio da se zemljište sanira i potom pokloni građanima na korištenje. Djeca se moraju negdje igrati jer sad za to nemaju nikakav prostor. Klara ima 18 tisuća ljudi, prenapučeni smo i treba nam neki drugi sadržaj osim dodatnih zgrada – smatra Kihak.

Protiv zgrada nemaju ništa u lokalnom HČSP-u, no tvrde kako one ne bi trebale biti namijenjene isključivo jednoj nacionalnoj manjini. Zbog toga su pokrenuli potpisivanje peticije jer smatraju da, ako će se već graditi, u naselju treba biti stanova u koje će se useliti, primjerice, studenti ili branitelji.

– Uopće nije riječ o diskriminaciji, iako, znate, Romi su na lošem glasu. No, zašto im se ne sagrade stanovi na Pantovčaku ili u Lici? Ovako će se uništiti imidž Klare kao naselja u kojem se nalaze mirne obiteljske kuće. Protiv ove gradnje su i stanovnici Botinca, Čeha, Odre i Male Mlake, koji trenutačno i sami prikupljaju potpise protiv gradnje – kaže Ivan Iličić, predsjednik HČSP-a Sveta Klara.

Sociolozi

I dok se političari i stanari dijele oko toga trebaju li se Romi doseliti u naselje, neki se pitaju hoće li se oni na ovaj način dodatno getoizirati te je li pametno sagraditi naselje samo za njih. Gojko Bežovan, profesor na Pravnom fakultetu i jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za socijalnu politiku, ističe da mu se ovakvo rješenje uopće ne čini lošim, štoviše.

-Mislim da bi i sami Romi više voljeli da se ovako ciljano gradi za njih. Ovakve primjere nalazimo i u drugim zemljama, primjerice u Češkoj i Slovačkoj, i nipošto nisu doveli do getoizacije.

Jedna skupina

Doduše, neke zemlje imaju program koji moraju proći svi oni koji žele živjeti u socijalnim stanovima. To je svojevrsni tečaj na kojem uče kako zapravo biti dobar susjed – kaže Bežovan i pojašnjava kako bi se na taj način mogli riješiti mnogi potencijalni problemi koji nastaju između Roma i njihovih susjeda.

No, sociolog Ivan Magdalenić kaže kako se njemu ne čini dobrom idejom graditi naselje isključivo za jednu društvenu skupinu, neovisno o kome je riječ.

AUTOR: Zrinka Korljan

OBJAVLJENO: 02.02.2017

Komentar

Čitajući tekst i analizirajući pojedine dijelova teksta vrlo je zanimljivo. Prvi govornik je jasno rekao da je i bolje doseliti Rome negoli razmnožavanje štakora i trošenje novaca svaki dan po 200kn. Potpuno se slažemo sa njegovom izjavom. Slažemo se i sa drugom govornicom koja na početku kaže da joj je žao što se ne izgrađuju objekti koji su potrebni tom naselju. Istina je, ukoliko se radi o 18 tisuća stanovnika potrebno im je vrtić, dom zdravlja sa svim potrebnim odjelima te igralište za djecu.

Posebno nam se dojmila njena izjava “Smeta mi kad ljudi kažu da će nam Romi krasti stvari. Evo, meni su ukrali bicikl, a susjedu kosilicu, a u kvartu nemamo Roma. Dakle, kradu ljudi, neovisno o tome koje su nacionalnosti, i meni je zaista svejedno tko će se doseliti u zgrade. Neću se osjećati nimalo nesigurnijom ako mi susjedi budu Romi”. Zanimljivo što bi tu drugi rekli ?????

Ali zanimljiva je izjava Ivan Iličić koji kaže da to uopće nije diskriminacija ako se sele Romi u Svetoj Klari iako su na lošem glasu. Zanimljivo.

Pita se predsjednik HČSP-a Svete Klare “No, zašto im se ne sagrade stanovi na Pantovčaku ili u Lici? Ovako će se uništiti imidž Klare kao naselja u kojem se nalaze mirne obiteljske kuće. Protiv ove gradnje su i stanovnici Botinca, Čeha, Odre i Male Mlake, koji trenutačno i sami prikupljaju potpise protiv gradnje” iako kaže da nije diskriminacija ako se sele Romi u Svetoj Klari iako su na lošem glasu.

Istog je mišljenja i Gojko Bežovan, profesor na Pravnom fakultetu i jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za socijalnu politiku koji ističe da mu se ovakvo rješenje uopće ne čini lošim, štoviše. Nailazi na primjere i u drugim zemljama, primjerice u Češkoj i Slovačkoj, i nipošto nisu doveli do getoizacije. Gojko Bežovan uopće nije upoznat sa položajem Roma u Češkoj i Slovačkoj, ili je po njemu dobro da se Romi ograde sa zidom, da se Romkinje steriliziraju, da mala romska djeca ne idu u školi ili se segregiraju i posebne razrede, da se treba Roma ubiti za ako mu zasmeta, da se trebaju paliti romska naselja itd. Sve to nije getoizacija za profesora Gojka Bežovana.

Ramiza Memedi

Besmrtna slikarica koja je pomirila Istok i Zapad

/in , /by

Amrita Sher-Gil je bila istaknuta slikarica 20. stoljeća, jedna od najvažnijih indijskih, ali i svjetskih umjetnica. Njezina umjetnička ostavština bila je izjednačivana s dostignućima bengalske renesanse, a često ju se nazivalo indijskom Fridom Kahlo.

amrita 1

Amrita (na sanskrtu ‘besmrtna’) je rođena 30. siječnja 1913. godine u Budimpešti, kao prvo dijete Sikha Umraa Singha Sher-Gila Majithije i Židovke Marie Antoniette Gottesmann. Njezin otac bio je stručnjak za sanskrt i farsi, a majka joj je bila operna pjevačica. Godine 1921. obitelj se preselila u Summer Hill (Šimla, Indija).

Amrita je započela slikati kao petogodišnja djevojčica, a njezini roditelji su ubrzo prepoznali potencijal za razvijanje tog talenta, te su je počeli voditi na poduke. Malena Amrita je s osam godina svirala klavir i violinu, te je sa svojom mlađom sestrom, Indirom održavala koncerte i glumila u kazališnim predstavama u Gaiety Theatreu u Šimli.

Godine 1923. Amritina majka je upoznala nekog talijanskog kipara koji je živio u Šimli. Kada se vraćao u Italiju, s njime su pošle i majka i kći. Marie Antoniette Amritu je očito htjela izložiti utjecaju europske umjetnosti, kao i određenim slikarskim tehnikama, zgog čega započinje školovanje u Santa Annunziati, umjetničkoj školi u Firenci. Ipak, Amrita se tamo nije zadržala, te u Indiju vraća 1924. godine.

amrita-painting

Sa 16 godina s majkom se ponovo zaputila u Europu, ovoga puta u Pariz, kako bi u europskoj prijestolnici umjetnosti pohađala poduku kod Pierrea Vaillanta i Luciena Simona u Grande Chaumiere, potom u Ecole des Beaux-Arts (1930-34.). Inspirirali su je europski slikari poput Paula Cezannea i Paula Gauguina, a taj utjecaj zapadnog slikarstva vrlo je vidljiv u njezinim ranim radovima.

Godine 1932. naslikala je svoje prvo važno djelo, Mlade djevojke (‘Young girls’), čime je dospjela u famozni Grand Salon u Parizu kao najmlađa umjetnica koja je izložila svoje djelo, te jedina Azijka koja je zavrijedila to priznanje.

Young-Girls

Navodno se, mlada Amrita, upravo u Parizu upoznala s raskoši i porocima tadašnjih umjetničkih krugova. Ipak, čežnja ju je nagnala na povratak u Indiju, koju je možda više percipirala kao ishodište svoga identiteta nego li svoj rodni kontinent.

Upravo u Indiji, njezino slikarstvo je dosegnulo svoj vrhunac. Amrita je iskoristila najbolje od europskog i indijskog slikarstva, te tipično za indijsku kulturu, stvorila umjetničku masalu u kojoj se isprepliću utjecaji i tehnike od Cezannea do Jaminija Roya.

Amritino slikarstvo tako spaja najoštrije začine dvaju svijeta, vječito u prepirci i ljubavi, dalekih, ali istovremeno vrlo bliskih ljubavnika, Zapada i Istoka.

Godine 1937. krenula je na proputovanje Istočnom Indijom, tijekom kojeg su nastale neke od njezinih najznačajnijih slika poput Bride’s Toilet. Iako je dolazila iz imućne aristokratske obitelji, zabilježila je indijsku svakodnevicu s nevjerojatnim suosjećanjem. Od pobožnih asketa i siromašnih seljaka do maloljetnih mladenki, Amrita je zagasitim zemljanim bojama uspjela učiniti neke od scena i trenutaka besmrtnima.Brides-Toilet

Godine 1938. udala se za svog prvog rođaka, liječnika Victora Egana, te je s njime živjela u svom roditeljskom domu u Uttar Pradešu, no, navodno se upuštala u brojne afere i s muškarcima i sa ženama. Sa suprugom se 1941. godine doselila u Lahor (današnji Pakistan), gdje se iznenada razboljela, završila u komi, te zatim umrla. Postoje razne teorije o njezinoj iznenadnoj smrti, kao i njezinom životu, no to je nešto što je Amrita odnijela sa sobom. Učinit ćemo joj najveću počast ako se usredotočimo na ono što nam je ostavila kao zalog, na ono na što nam je ukazala zamrznuvši uvijek tako brzoprolazne trenutke života, koji je za nju, nažalost, bio prekratak.

Amrita nije Frida. Amrita je Amrita. Besmrtna. Svoja.

 

  • Paula Ćaćić

 

Rano opismenjavanje dece – posao roditelja, vrtića ili škole

/in , /by

Treba li deca da znaju da čitaju i pišu pre polaska u prvi razred ili je opismenjavanje zadatak škole, dilema je o kojoj se poslednjih godina sve više diskutuje.

Roditelji, po pravilu, očekuju da deca već u vrtiću savladaju i slova i brojeve, i tvrde da to podrazumevaju i učitelji, dok struka poručuje suprotno.

– Opismenjavanje zahteva određena profesionalna znanja (metodika početnog čitanja i pisanja, priprema za opismenjavanje) koje učitelji dobijaju tokom studija. Roditelji uglavnom ne umeju na ispravan način da nauče decu čitanju i pisanju, tako da često to pogrešno rade. S druge strane, vaspitači u predškolskim ustanovama takođe nisu stručno osposobljeni za opismenjavanje dece, oni o tome ne uče na svojim fakultetima i u školama. Prema postojećim programima vaspitno-obrazovnog rada u državnim predškolskim ustanovama, opismenjavanje dece nije predviđeno u ovim ustanovama. Vaspitači treba da pomažu deci u učenju slova, čitanju ili pisanju u skladu sa tim koliko su ona zainteresovana. Ovo su zvanični pedagoški stavovi – kaže profesorka Slobodanka Gašić Pavišić, nacionalna koordinatorka za Srbiju istraživanja TIMSS 2011.

Ona naglašava da već duži niz godina opismenjavanje dece u predškolskom uzrastu ostaje u praksi otvoren problem. Deca spontano u ranom uzrastu počinju da se interesuju za slova, pisane i štampane tekstove, a na to u značajnoj meri utiču savremene informacione tehnologije sa kojima ona rano dolaze u dodir.

– Roditelji odgovaraju na ta dečja interesovanja kako znaju i umeju. Oni, takođe, vrše pritisak na predškolske ustanove da se deca u predškolskom uzrastu opismene i na osnovu toga procenjuju kvalitet ustanove. Pod tim pritiskom vaspitači angažuju decu da popunjavaju različite radne sveske, a da ne umeju da ih upute u pravilno pisanje slova ili ščitavanje reči. Žalosna je situacija kada u vrtiću vidite decu da leže na podu i s potpuno nepravilnim držanjem ruke nepravilno ispisuju redove slova – kaže Gašić Pavišić.

Ona potvrđuje da učitelji danas brzo prelaze kroz proces pripreme za čitanje i pisanje i početno opismenjavanje, s obzirom da veći broj dece dolaskom u prvi razred poznaje slova ili zna da čita, što ne odgovara prvacima koji su u školu došli bez tih znanja. Takav nastavni rad traži od njih veće angažovanje, pa su u riziku da počnu da zaostaju u učenju i da gube samopouzdanje u školskom radu, ukazuje naša sagovornica.

– Rešenje ovakve situacije može da donese promena u obrazovanju predškolskih vaspitača na fakultetima i visokim školama, odnosno da se uvede metodika početnog čitanja i pisanja i da se oni stručno osposobe za takvu obuku dece. Iskreno, ne verujem da će uskoro doći do takve promene. Pogotovu ne sinhronizovano, u nastavnim planovima i programima, jer su ustanove koje školuju buduće predškolske vaspitače samostalne u donošenju takvih odluka. To bi, takođe, moralo da bude povezano sa odgovarajućim prilagođavanjem predškolskog pripremnog programa, kao i nastavnog programa u prvom razredu osnovne škole. Pošto je sada izrada novog predškolskog programa u toku, videćemo kako će pitanje opismenjavanja u vrtiću biti rešeno – ističe Gašić Pavišić.

Roditelji prvaka sa kojima smo razgovarali jedinstveni su u oceni da je vreme predviđeno za opismenjavanje u prvom razredu vrlo kratko, da se slova “preleću”, da se pred decu postavljaju previsoki zahtevi da moraju po nekoliko slova za jedan čas da nauče. Šta savetovati roditeljima?

– Moraju sami da procene šta bi bilo dobro rešenje za njihovo dete. Aktivnosti koje roditelji preduzimaju u opismenjavanju dece mogu da budu direktne (kada direktno podučavaju decu slovima, čitanju teksta) ili indirektne (bez podučavanja čitanju, ali kroz podsticanje aktivnosti koje čine važne preduslove za veštine čitanja i pisanja). Za učenje čitanja i pisanja je važna pravilna artikulacija (izgovor) svih glasova i razvijen takozvani fonematski sluh, odnosno prepoznavanje i izdvajanje glasova u reči i uočavanje finih razlika u glasovima koji se slično izgovaraju ( b-p, d-t, ć-dž-đ…) . To se kod dece razvija kroz razne igre glasovima – brzalice, brojalice, igre ” Na slovo , na slovo…” “Kaži reči koje počinju/završavaju se istim glasom…”, pravljenje rima, stihova koji se rimuju. Decu treba podržati da sama sastavljaju priče, pesmice, da izmisle novi završetak poznate bajke ili priče, dati im priliku da govore i razgovaraju. Svedoci smo da deca i mladi iz generacije u generaciju sve manje umeju da govore, ali i da imaju sve manje prilike u školi da usmeno izlažu svoje znanje ili da diskutuju – ističe Gašić Pavišić.

Poslednje TIMSS istraživanje, koje je u Srbiji realizovao Institut za pedagoška istraživanja, pokazalo je da rana pismenost utiče na rezultate koje učenici postižu u četvrtom razredu osnovne škole.

– Rana jezička pismenost podrazumeva da dete pre polaska u prvi razred prepoznaje većinu slova azbuke, čita neke reči, čita rečenice, priča priče, piše slova azbuke i piše neke reči. Procena roditelja o umećima njihove dece pre polaska u školu u domenu jezičkih i matematičkih aktivnosti pokazuje se kao značajan pozitivan prediktor postignuća za đake u Srbiji. Učenici sa bogatijim iskustvom u aktivnostima usmerenim na razvoj matematičke kompetencije i rane pismenosti i obimnijim resursima u kućnom okruženju (digitalni uređaji za obradu informacija, knjige za odrasle i dečje knjige) postižu bolje rezultate na TIMSS 2015 testu iz matematike i prirodnih nauka. Međutim, treba imati u vidu da na školski uspeh učenika značajno utiče socioekonomski status porodice – ističe Gašić Pavišić.

Priprema

– Priprema za čitanje i pisanje se sastoji u tome da se deci često čita, da budu okružena knjigama, da se ona upoznaju sa karakteristikama štampanog teksta – da beline razdvajaju reči, da se čita sa leva na desno, odozgo nadole i slično. Priprema za pisanje obuhvata vežbanje grafomotorike – pravilno držanje i vešto korišćenje pribora za pisanje, iscrtavanje/ispisivanje različitih linija, ovladavanje pravilnim pravcem ispisivanja linija slova – kaže Slobodanka Gašić Pavišić.

V. Andrić

31. januar 2017

Ženska prava nikada nisu izborena do kraja

/in /by
Naišla sam na ovaj tekst koji me je potaknuo da ga pročitam jer ma koliko su se žene borile a da nikada do kraja nisu se ženska prava izborila. Prilikom čitanja pojedini dijelovi ovog teksta mi se jako dopali te prenosim cjeloviti tekst na portalu.
Slavenka Drakulić: Ženska prava nikada nisu izborena do kraja

Društvo se reproducira preko ženskog tijela i zato ne može dopustiti da ona sama njime raspolaže * Nitko nikada nije rekao da će se žena predsjednica posebno zalagati za žene. Bilo bi naivno u to vjerovati

Nakon romana “Frida Kahlo ili o boli” i “Dora i Minotaur – moj život s Picassom”, koji govore o Fridi Kalo te Dori Mar, hrvatska književnica i publicistkinja Slavenka Drakulić napisala je knjigu o još jednoj talentovanoj i nesretnoj ženi – Milevi Marić Ajnštajn.

Izdanje “Mileva Einstein, teorija tuge”, koje je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, govori o ženi koja je bila predodređena za najveća naučna dostignuća, genijalnoj matematičarki, prvoj ženi na politehničkom fakultetu Univerziteta u Cirihu, iz bogate vojvođanske porodice, koja je u svojoj sudbini gotovo paradigmatični primer kada razmišljamo o položaju žena.

* Kako je došlo do toga da poslednje tri knjige posvetite isključivo ženama iz senke? Kako ste birali vaše junakinje?

– Sve su moje knjige o ženama i sve su pisane iz ženske perspektive. Tako da ova tri romana ne odudaraju posebno po izboru teme ni likova. No ipak su različita po tome što sam uzela postojeće, povijesne ličnosti kao likove romana i literarizirala jedan aspekt njihovog života. Kod Fride Kahlo je to njezino slikarstvo. Zanimalo me kako je uspjela slikati uprkos tome što je često trpjela jake bolove koji su bili posljedica preživljenog sudara tramvaja u mladosti. Dora Maar je uprkos ljubavi prema fotografiji i uspjehu koji je već postigla odustala od fotografiranja ubrzo nakon što je srela Picassa i zaljubila se. Picasso međutim nije odustao ni od čega, a nije se ni zaustavio na Dori. A Mileva je, kad se naglo prestala baviti znanstvenim radom, iznevjerila samu sebe, očekivanja oca i Alberta. Zašto? Što joj se dogodilo? U biografijama nisam našla zadovoljavajući odgovor. Eto, sve su to jako zanimljive situacije koje su me motivirale da se pozabavim ovim ženama.

* Po čemu se razlikuju Mileva, Dora i Frida, a šta im je zajedničko?

– Sve tri su kreativne, talentirane osobe i sve tri su živjele s istim takvim muškarcima. NJihovi odnosi, ravnoteža ljubavi i stvaralaštva, dominacija i submisija – sve to intrigira, zar ne? Zatim, tu je i vrijeme u kojem su živjele. Koliko je vrijeme i tadašnji običaji utjecali na njihov život, odluke, viđenje sebe? Koliko je žena poput Mileve na prelazu iz 19. u 20. stoljeće morala biti jaka da uspije uprkos konvencijama? Recimo, bila je jedna od pet žena koje su ikada upisale politehnički fakultet u Zurichu. Od njih pet diplomirala je samo jedna, a to na žalost nije bila Mileva. Je li za njezin neuspjeh bila kriva mizoginija profesora? Imajte na umu da je prva profesorica na tom fakultetu postavljena tek 1985! Mileva oko sebe nije imala model žene na koju bi se ugledala. Idol joj je bila nobelovka Marie Curie, koju je kasnije i upoznala. Meni je zanimljivo i to da su sve tri žene imale jaku očevu potporu i da su odatle izvlačile snagu i samopouzdanje.

* U Srbiji svi znaju priču o Milevi Marić, ali čini se da i nije baš tako izvan naših granica. Koliko je njena sudbina poznata svetu?

– Doista sam se iznenadila kad sam shvatila da se o Milevi Marić zna malo, premalo. Naravno da se spominje u svakoj Einsteinovoj biografiji – no kad kažete “Einsteinova supruga” svi obično misle na njegovu drugu suprugu, rođakinju Elsu Lowenthal. A s Milevom je imao troje djece, kćer čija sudbina nije poznata a pretpostavlja se da je u djetinjstvu umrla od šarlaha – i dva sina, Hansa Alberta i Eduarda. Ima i nekoliko biografija Mileve, ali sve je to premalo s obzirom na utjecaj koji je imala na njega u početku njihove veze i braka, sve negdje do 1905, godine. Razišli su se 1914, a rastali 1919, kad se on oženio po drugi put.

* Zašto ste se odlučili da knjigu napišete isključivo kroz Milevinu vizuru i da Albertu ne date glas? Šta vam je to omogućilo? Šta priča o Milevi govori o Ajnštajnu?

– Mislim da je on imao dosta prilike! Puno je pisao, i to ne samo naučne radove. On je najpoznatiji i svojevremeno najpopularniji znanstvenik na svijetu, prvi znanstvenik kojeg su mediji proizveli u zvijezdu u modernom smislu te riječi. Dogodilo se da je 1986. godine, dakle dugo nakon što su oboje umrli, otkriveno jedno zanimljivo Albertovo pismo Milevi. Napisano je u ljeto 1914. pred sam početak Prvog svjetskog rata. Tada su se doselili u Prag, gdje je on napokon dobio mjesto koje je želio. U tom pismu Albert njihov zajednički život uvjetuje pravilima kojih se Mileva mora pridržavati a koja je zapravo svode na služavku. Određuje joj kada smije ući u njegovu sobu i obratiti mu se, koliko puta dnevno će mu servirati obroke i slično. Upravo nevjerojatno kako se njihov u početku ravnopravni odnos srozao na tako sramotne uvjete. Zašto se to dogodilo? Zagolicalo me to pitanje, tako da je to pismo bilo početak romana o Milevi.

* Mileva je uspela da prevaziđe i fizički hendikep i polna ograničenja ali ne i traume majčinstva. Je l’ to stvar prirode ili ipak pritisak društva?

– Teško je odrediti granicu između utjecaja prirode i utjecaja društva. O tome se spore najveća imena feminističke teorije. U svakom slučaju, početkom 20. stoljeća pritisak društva na ženu da bude majka i ostane kod kuće bio je velik. Mileva se tome odupirala, ali ju je omela bolest.

* Čini li vam se da su žene koje smognu snage da žrtvuju svoju porodicu zarad umetnosti ili nauke, obično viđene kao čudovišta?

– Mileva nije bila obična žena. Od malena je iskazivala talent za matematiku i fiziku i to je ponukalo oca da je dalje školuje. NJezin je otac bio izuzetno napredan u svojim shvaćanjima, tada se žene obično nisu školovale nakon četiri razreda osnovne škole. Sigurno mu je na umu bila i njezina tjelesna mana. Nije bilo vjerojatno da će takva šepava naći muža koji će je uzdržavati, kako je tada bilo uobičajeno. Zato joj je želio osigurati profesiju i mogućnost da se uzdržava kao profesorica u školi. To joj je trebalo omogućiti studij u Cirihu. Možete li zamisliti koliko je bio razočaran kad Mileva nije diplomirala? I ne samo to, rodila je Albertovo vanbračno dijete. Dijete se moralo zatajiti jer Albert ne bi dobio preporuke za posao. Ali ne bih rekla da se ona žrtvovala za porodicu. Nije to njezin slučaj. Moj je zaključak da se, zbog teškog psihičkog sloma, nije više mogla baviti znanošću. NJezina je situacija bila zaista jako komplicirana tom njenom bolešću kao i bolešću mlađeg sina, iako izvana izgleda kao klasično žensko žrtvovanje.

* S druge strane, podrazumeva se da će nevidljiva žena i porodica uvek da budu žrtvovani u ime genija i napretka društva…

– Pa živimo u patrijarhatu, još uvijek. To znači da je muška karijera važnija od ženske. To je vrijeme kada žene još nisu izborile ravnopravnost. Danas su prava uglavnom izborena, ali vidimo da je uvijek moguć korak natrag i u tome. Odnosno, da ženska prava nikada nisu izborena do kraja – a dokaz za to je na primjer činjenica da ni u Švedskoj muškarac i žena nisu jednako plaćeni za isti posao. Ne samo da nisu izborena, nego uvijek mogu biti oduzeta. Društvo se reproducira preko ženskog tijela i zato ne može dopustiti da ona sama njime raspolaže. To je suština.

* Tema abortusa lebdi iznad priče o životu Mileve Marić. U Srbiji je aktuelno pitanje osnivanja Saveta za borbu za smanjenje abortusa, a u Hrvatskoj, Poljskoj i još ponekim zemljama Evrope, tema pobačaja se iznova pokreće… Zašto se u 21. veku ponovo govori o tome?

– Ne mogu reći da se slažem s vama u pogledu Mileve. Za nju pobačaj ni u jednom trenutku nije dolazio u obzir, oboje su se veselili djeci. Ali se slažem da je ta tema u fokusu pogotovo u društvima u tranziciji. Naročito je povezana s porastom nacionalizma i utjecajem katoličke crkve – dovoljno je zaista pogledati što prolaze žene u Poljskoj. Nedavno su za dlaku izbjegle zakon koji potpuno zabranjuje pobačaj bez obzira čak i na ugroženost majčinog zdravlja. Nema sumnje da se taj obrazac ponavlja u Hrvatskoj, samo je pitanje vremena kada će određene utjecajne grupe predložiti promjenu zakona.

* Gotovo da je postala krilatica koju obično izgovaraju oni koji o tome manje znaju, da je feminizam ženama samo doneo više obaveza. Šta se sve danas smatra smrtnim gresima feminizma?

– U društvu koje je pod sve većim utjecajem crkve već i sama ideja ravnopravnosti je za osudu!

* Angela Merkel, Tereza Mej, Hilari Klinton, Marin le Pen, pa i Kolinda Grabar Kitarović, nisu donele nikakve političke promenu u odnosu na svoje kolege muškog roda. Čak su, naprotiv, češće viđene kao protivnice a ne predstavnice feminizma. Šta su političarke učinile za prava žene i brine li danas uopšte neko o ženskim pitanjima?

– Da, u pravu ste, nisu promijenile ništa. Jedino što mislim da je ipak važno da su na tim važnim mjestima kao neka vrsta simbola. Mlade žene mogu se ugledati na njih u smislu ambicije. No nitko nikada nije rekao da će se žena predsjednica posebno zalagati za žene. Bilo bi naivno u to vjerovati.

I ne, nitko posebno ne brine za žene. Političke stranke nemaju posebne programe za žene jer se žensko pitanje smatra odavno riješenim. A nije tako. Dovoljno je pogledati statističke podatke o zaposlenosti, o plaćama, o siromaštvu… Zato bi žene trebale shvatiti da se mogu osloniti jedino na sebe i same se organizirati u onim područjima u kojima se smatraju zakinutima. No i tu postoji problem: mlade žene danas kao da ne vide da su sve više neravnopravne, ni da se same moraju izboriti za sebe. Misle da će to učiniti netko drugi, netko “nadležan”. Sve dok tako misle, njihova su prava u opasnosti. Bojim se da za njih nema druge metode osim one učenja na vlastitoj koži, što je zapravo porazno.