Czech Police reconstruct murder of Romani man, shooter faces 20 years in prison if convicted

/in , /by

Czech Police performed a reconstruction during the night of Friday 11 August of the May murder of a Romani man at a housing estate in the town of Chomutov. The re-enactment involved the 37-year-old man who has been accused of the murder, supervising State Prosecutor Vladimír Jan told the Czech News Agency.

Police chose to do the reconstruction at night in order to recreate the conditions of the incident as closely as possible. If convicted, the man faces between 12 and 20 years in prison.

On 25 May around 3 AM, police say the man who has now been charged with the killing heard noise from the street, looked out the window, and saw a van crashing into parked cars. The driver then attempted to drive away, heading the van in the direction of his relatives standing in front of the building on the sidewalk, the people with whom he had been having an argument.

The man watching from the window immediately grabbed his licensed firearm, ran out in front of the building, and began to shoot at the van as it drove past, hitting the driver several times and causing him serious injuries from which he died at the scene. The shooter then waited for the police to arrive.

On 11 August, just after 2 AM, police officers began to arrive at the location of the May crime scene and closed off the connecting streets around the building in front of which the shooting happened. Besides detectives there were also police dogs and riot units.

An investigative attempt at reconstructing the events proceeded. Police re-enacted the shooting victim driving past the building in his van.

“The aim of this investigative attempt is to verify certain facts,” Jan said. “The purpose of the reconstruction is to re-enact the entire course of the incident.”

“The reconstruction involved the cooperation of the accused, without whom it would not have been possible,” the supervising state prosecutor added. The accused demonstrated to detectives how he recalls the incident unfolding.

Detectives chose to re-enact what happened at almost the same time of day that the shooting took place. “That was for the purpose of recreating the conditions that prevailed at the time to the greatest possible extent,” Jan said.

The detectives’ work ended at about 5 AM. The legal qualification of the case remains unchanged.

The accused has been charged with murder under the second paragraph of the Criminal Code, and if convicted, he faces up to 20 years in prison. He has been in custody since the end of May, where he was remanded because the court was convinced he would influence eyewitnesses if at liberty.

ČTK, voj, translated by Gwendolyn Albert

Petra Gelbart: I don’t study the Roma, I study the gadje

/in , /by

Dr. Petra Gelbart was born in Ústí nad Labem and considers Prague her home. At the age of 10, her parents moved the family to the USA. She studied musicology, specializing in ethnomusicology and education. During the school year she lives with her husband and two children in New York, in the predominantly Hispanic/Indian neighborhood of Jackson Heights. She lectures on Romani cultures at colleges and for the general public. Her lectures often feature accordion playing and singing.

The following interview was first published in the magazine Romano voďi. In it she discusses how she went from being a student at Harvard to becoming a lecturer at the State University of New York, the necessity of being both a Romani activist and a Romani scholar, and how she still enjoys teaching children most of all.

Q:  You have begun teaching at university – what will you lecture in there?

A: It’s SUNY – the State University of New York. I also work at another university with a similar name, New York University, which is private and headquartered in the center of town, but SUNY is less expensive for students and has campuses all over the state. At their campus in Purchase I will teach about Indian, Indonesian, Romani and popular music in general. I have 70 students enrolled in two courses there this semester and they will all be regularly graded, so I won’t be bored. At New York University I am supervising the independent studies of two postgraduate students and I also lead a university music group called Raklorom together with a young expert in “gypsy jazz”.

Q:  You are also negotiating the establishment of a Romani Music Institute at this prestigious New York University. How is that going and what can we expect?

A:  It won’t be an Institute. The head of the music department originally wanted it to be one, but the university leadership thought that idea was too ambitious. We are therefore remaining the Initiative for Romani Music. Right now we are in the phase of holding conferences, seminars and other activities through which we raise awareness about the Romani ethnicity in the academy and in general. The next step is to get a grant for this work, because otherwise it is predominantly done by volunteers. In the future we would also like to attract a larger number of students, including Romani ones, to devote themselves to studying Romani cultures and issues of inter-ethnic coexistence at NYU.

Q:  You have gone in for Romani studies and you are Romani yourself. What are the advantages and disadvantages to being an insider in the community you are actually researching?

A:  What I do really isn’t Romani studies. In my academic work, I practice what I call “gadjology” (the study of the gadje). To a certain degree, I am an insider among both non-Romani and Romani people, so I do my best to get others to stop comparing Romani people to the gadje (to what degree we have adapted gadje ways, or on the other hand, to what degree we are exotic) and to also compare the gadje to Romani people – and mainly, to compare the gadje to one another. That means that when we discuss “gypsy crime”, as if it were something extra-specific, we should also discuss gadje crime, because in the Czech Republic that has even more specific features than, for example, Romani theft does. That is just one example of many.

I consider the greatest advantage of being involved in Romani studies to be the fact that I have gotten to know Romani people from very diverse subgroups, and I never assume that one or or another feature of these groups belongs to some sort of general “Romani culture”. The disadvantage, besides the fact that I am only Romani on my mother’s side and I have never personally experienced some realities, is that I am constantly engaged as an activist. Sometimes it is then difficult to find the objectivity needed for research. I believe “the truth will set us free” and that there is no point in manipulating facts, because if we paint situations as rosier than they are, no one will ever believe us and, as Romani people, we will then only ever be able to communicate with one another, not with the rest of the world.

Q:  What were your studies like? You attended primary school in the Czech Republic, and then where did you go?

A:  I completed primary school in the USA. Then I went to high school, which in America isn’t much of a dividing line, because almost everyone attends their local high school, whether they graduate or not. I studied music at UC Berkeley, but in a rather theoretical area. After a year-long break, during which I was a volunteer with Romani asylum seekers in London, I started my postgraduate studies in musicology at Harvard and after some years got my doctorate.

Q:  Which of those universities suited you best?

A:  I have nice memories of St. Mary’s College in Maryland where I spent my freshman year of college. After that I moved back to Prague for a year, and then I transferred to Berkeley. Berkeley is incomparably larger, so one gets a bit lost there, but I found a couple of professors who advised me well. I was afraid of Harvard, I thought it would be snobbish. However, it wasn’t – at least it wasn’t for postgraduate studies. There was an excellent group of students there and the opportunities for research were brilliant. In retrospect, some of the lectures seem to have been exaggeratedly leftist, but what else can you expect from idealistic professors, right? I’m an idealist myself, so I understand that.

Q: Financially it is extremely demanding to attend college in the USA – how did you handle it?

A:  Partly through loans, partly through stipends, and I worked full-time almost every summer. I didn’t pay anything for the doctorate – on the contrary, the university paid me, first just for showing up, and then for teaching students in Bachelor’s programs.

Q:  I presume your parents have always supported you in studying. Were they both college graduates also?

A:  My father yes, my mother just went to an academic high school with college extension courses. It’s a shame she never attended college, because there is no doubt she has what it takes. Even without it, though, she got pretty far in the academic world – in Maryland she taught the Czech language at a university run by the US Department of Agriculture. A Romani woman teaching Czech in America! Now she is studying operatic singing at a conservatory, which I think is fabulous, except she has somehow forgotten how to sing in Romanes.

Q:  Your husband also lectures at university? What school do your children attend, what grades are they in?

A:  My husband lectures in music history, which doesn’t just mean the history of “dead white men”, but also of jazz or popular music. My children attend schools where the classes are not numbered according to age – instead, each child is in the group that he or she needs most to be in. The children love their school, for which I am immeasurably grateful.

Q:  You established a project in the Czech Republic a few years ago called “Our Romani Child” (Naše romské dítě). How did it go? Is it continuing?

A: I didn’t establish it, that was the work of Mgr. Martina Vančáková and I was just hanging around. She always organizes everything excellently, she gives lectures on foster care and on Romani-ness, and also – fortunately! – she is constantly seeking other Romani lecturers besides me. Whenever I am in the Czech Republic, which is seven or eight weeks in the year, I always get involved as a volunteer and do programs for adoptive or foster families with Romani children, whether as part of the “Our Romani Child” project or with another association of foster parents. That’s my favorite work.

Q:  You are a member of other movements and projects, e.g., “Roma Woman” or nebo “Hlasohled”. You also blog. Do you have any energy for anything else?

A:  I’d say I am a rather unused member of several organizations, for example, the California-Kosovo association Voice of Roma, but I am always up to something as an activist. I basically have the need to constantly educate people, its probably a deformation stemming from my character rather than from my profession. The blog bothers me because I would like to write regularly and unfortunately I don’t get around to it. It is much more difficult for me to write a text that is more or less correct in Czech than it is in English. As I already indicated, I prefer teaching, and teaching children most of all. If no other opportunity is on the horizon, I go to my daughter’s or son’s school and the poor children have to listen to what I have invented for them this time. Last time we made candy apples with my son’s class and the children learned the connection between the English word “lollipop” and the Romani words “loliphab” or “phabaj”, which means “red apple”. Romani people used to make candy apples and sell them at fairs in Britain.

Q:  What about your band?

A:  It’s called Via Romen and its been working for many years, both with me and without me, even though I co-founded it with Vadim Kolpakov (Editors’ Note:  see our interview with him here). Since the members of the current lineup live in three different states, it’s a touring band, and as the mother of small children, that doesn’t suit me. I prefer to play and sing occasionally, mainly when an audience wants to learn something more about Romani people than that we are allegedly hot-blooded and therefore socially impossible and that our clothes are ablaze with color.

Q:  Did you and your family spend the summer in the Czech Republic this year as usual? What are the differences between life here and life in the USA?

A:  Yes, we had a crazy summer with the foster families and it was great, the children enjoyed it. This year we didn’t have to deal with any open manifestations of racism. Otherwise we’ve had rather bad luck in that regard, and my children from an early age have very well understood the difference between life in America, where no one objects to us, and a visit to the Czech Republic, where they are considered “gypsy” brats even when they behave like angels. Naturally there are other differences, for example, in social security, which is incomparably higher in the Czech Republic, or in health care, but that’s a long story.

Q:  You are co-organizing a conference and festival at NYU for next spring. What is its central topic?

A:  We want to open a dialogue between non-Romani and Romani people about how Romani people present themselves compared to how non-Romani people present them, such as music companies or the organizers of festivals. Sometimes non-Romani music producers present highly educated Romani musicians as fools who know nothing, who “only feel” and produce uncontrollable passion for the admiration of others. I don’t have anything against passion, but there is also a need to educate the public and show them what Romani people have in their heads, what they are communicating through their music, what their other aesthetic goals are besides passion.

New York, 24.10.2012 17:58, (Romano vod’i)

Mladi romski lideri: Znanje je najveće bogatstvo koje vam niko ne može oduzeti

/in , /by

Admira Biberović iz Tuzle ima 21 godinu i kaže da je za postizanje napretka u društvu potrebno da svatko prvo radi na sebi, i da svojim primjerom sredini pokaže kako su neke stvari moguće. Studira poslovnu psihologiju, članica je Komisije za ravnopravnost spolova pri Gradskom vijeću Tuzle, povjerenica Mjesne zajednice Mosnik, predsjednica Udruženja “Euro Rom” i članica lokalnog LYRA tima mladih romskih lidera za Tuzlu.

– Sve što sam kroz školovanje, učešće u aktivnosti LYRA grupe kroz projekat “Save The Childrena” i već sada bogato iskustvo u radu želim koristiti na osnaživanje drugih mladih osoba koji će motivirati ostale mlade Rome da se pokrenu, da i mi mladi Romi konačno dokažemo da možemo nešto pokrenuti u društvu, kaže Admira koja je i članica redakcije “Udara”. Dodaje kako posebno želi uticati na mlade Romkinje da se uključe u rad u zajednici, uputiti ih kome se mogu obratiti, prijaviti diskriminaciju u društvu, reagirati:

– Želim im poručiti da se trebaju školovati, završiti srednju školu, fakultet, zaposliti se. Pokazujem im to i svojim primjerom, da nisam završila srednju školu ne bih došla u priliku da se zaposlim, sada imam mogućnost da studiram i uspjela sam se izboriti da budem predsjednica jednog udruženja. Kada završim fakultet i izgradim se kao ličnost, tada ću razmišljati i o udaji. Mnoge Romkinje nažalost misle da je dio tradicije da rade samo u kući, ali ne i da su aktivne u društvu ili da imaju posao, i na tome će se još dosta trebati raditi, priča Admira.

Dodaje kako je svjesna da put koji je sebi zacrtala neće biti lagan, spremna je na borbu sa predrasudama i stereotipima i zna da je mnogo prepreka s kojima će se susresti kako u okolini, tako i unutar same Romske zajednice.

“Bez obzira na sve ne mislim odustati. Napretka ima i on se primijeti i na nama je da tajnapredak ohrabrimo. Na primjer, sve je više djevojčica u školi, srednjoškolaca generalno iz godine u godinu imamo sve više, trenutno ih se preko Udruženja “Euro Rom” 72 stipendira i taj broj, bar kad je Tuzla u pitanju raste”.

Borba za ljudska prava u cjelini

Među aktivnim mladim koji žele aktivno uticati na svoju i budućnost zajednice je  Salmir Seferović iz Bijeljine koji kaže da mu je završena škola najveće bogatstvo koje ima, koje mu niko nemože oduzeti i koje namjerava povećavati:

Salmir Seferović, (Foto: Almir Panjeta)

– Ljudi ne znaju kako je kada žudiš za školovanjem, a nemaš priliku. Ta gomilica papira moje su stečeno bogatstvo i plan mi je da uskoro bude još veća. Nisam imao priliku na vrijeme ići u školu, onda sam preko ‘Otaharina’ uspio završiti vanredno osnovnu školu, a onda sam završio trogodišnju srednju za trgovca. Tada sam se počeo uključivati volonterski u aktivnosti ‘Otaharina’, kroz neformalno obrazovanje sam stekao brojne vještine kao i kroz angažman u LYRA projektu gdje sam se uključio kao član tima, priča Salmir koji je kroz program podrške zapošljavanju Roma zaposlen u Udruženju ‘Otaharin’ Bijeljina na mjesto projekt asistenta.

– Mlade često ograniči kada imaju želju za nečim a neko im kaže ‘Ne možeš ti to’. Želim im svojim pozitivnim primjerom pokazati da mogu sve ako to jako žele, i ako se školuju i stiču znanje koje im u tome može pomoći. Djeci stalno govorim koliko je važno da završe školu jer će im se to kad-tad isplatiti, priča Salmir koji kaže kako se kroz svoj angažman želi boriti za prava svih kojima su ta prava ugrožena.

“Potrebno je da se borimo za ljudska prava u cjelini, za prava Roma i drugih marginaliziranih skupina, za prava LGBT osoba, i svih koje sredina po bilo kojem osnovu diskriminira.”

Sa školovanjem namjerava nastaviti kako bi povećao svoju “gomilicu papira”, svoje bogatstvo:

“Plan mi je da položim četvrtu godinu, pa se nadam nekoj stipendiji kako bih upisao fakultet i uz svoj rad nastavio školovanje, zanima me grafički dizajn i nadam se da će biti nešto u tom pravcu“.

Nemojte ga tjerati da prosi

Prateći projekat “Save The Childrena” kroz inspirativne priče aktivnih mladih koji se trude promijeniti sebe i svoju sredinu najbolje potpisnik ovih redova imao je priliku upoznati i Harisa Halilovića, koordinatora LYRA grupe za Mostar i čuti njegovu inspirativnu priču.

– Završio sam ugostiteljstvo, ali nisam imao priliku raditi u struci jer kao Roma nitko nije htio da me zaposli. Prije nisam bio do kraja svjestan u kolikoj mjeri je to diskriminirajuće, a sada pomažem i drugima da to shvate. Radim na platformi PrijaviDiskriminaciju, ali i svoja znanja primjenjujem i direktno na ulici i u zajednici, zauzimajući se za Rome i sve druge čija se prava ugrožavaju, priča Haris. Kaže da ranije ni sam nije znao dovoljno o diskriminaciji, a da mu je danas jedan od glavnih ciljeva djelovanja upravo upoznavanje onih čija su prava ugrožena i koji su diskriminirani sa načinima na koje ta prava da zaštite i da se za njih izbore:

“Dešava se da neki ljudi dođu i da tjeraju Rome koji prose u Starom Gradu, i ako se tu nađem, zauzmem se za njih, uključim se i pitam odakle im pravo da nekoga tjeraju i određuju mu gdje smije, a gdje ne smije biti. Obično ustuknu jer na ta pitanja nemaju odgovor”.

Haris Halilović, (Foto: Almir Panjeta)

Haris kaže kako je imao priliku reagirati i u slučajevima nasilja u porodici:

“Branio sam dijete od fizičkog nasilja, tjerali su ga da prosi. Rekao sam roditeljima: ‘Ne smijete ga tući! I nemojte ga tjerati da prosi! Tjerajte ga da ide u školu ili u vrtić!’ Moramo promijeniti sliku o Romima i pokazati i pozitivne priče kojih ima!”, priča, dodajući kako kroz svoj aktivizam fokuz stavlja na informiranje diskriminiranih o njihovim pravima.

“Ljudi čija su prava ugrožena često ne žele sami da se uključe u borbu za ostvarivanje tih prava. Ne znaju koja prava imaju ni kome da se obrate, sistem ih zbunjuje, i onda nažalost često odustaju. Veliki broj ih ne ide u školu, uskraćuje im se pravo na školovanje što poslije dovodi da im se i druga prava ugrožavaju jer nemaju potrebno obrazovanje, i to je nešto na čemu trebamo posebno raditi.”

Poput Salmira i Haris kaže kako je obrazovanje najbitnije i nema namjeru odustati od školovanja i stalnog unapređivanja znanja i vještina:

“Plan mi je da položim još jedan razred i završim turistički smjer kako bih se zaposlio kao turistički vodić. Volio bih ići i na fakultet, pa ću pokušati da nađem neku stipendiju i da se dalje školujem. Promjena svijesti i obrazovanje su najbitniji, to je nešto što ti nemogu oduzeti”.

Da je informiranje diskriminiranih o njihovim pravima posebno bitno smatra i Jelena Jelić iz Banja Luke. Na masteru je međunarodnog privatnog prava, a posebno je zanima humanitarno pravo što je bio i jedan od razloga da se priključi lokalnom LYRA timu za Banja Luku.

– Nepoznavanje prava škodi, i zato one koji su diskriminirani i čija se prava krše treba što više upoznavati sa pravima i načinima kako da ta prava ostvare i ko im ta prava štiti. Zbog toga sam, između ostalog i članica ove grupe u kojoj kroz svoj angažman i osobni primjer želim raditi na razvoju svijesti o pravima među djecom, mladima i svim ostalima na koje mogu uticati, kaže Jelena koja svoja znanja ima priliku primijeniti i kroz rad na platformi PrijaviDiskriminaciju gdje je angažirana kao administratorica.

Svi mladi s kojima smo razgovarali u svojoj sredini pokušavaju direktno uticati na vršnjake i kroz razgovor ili online djelovanje ih potaknuti na to da uzmu aktivnije učešće u zajednici, da se informišu i bore za svoja prava. Gazmend  Junuzi iz Sarajeva uz sve to je i član mobilnog tima Centra za socijalni rad KS, a kroz Dnevni centar za djecu koja obavljaju rad na ulici koji je pokrenuo “Save The Children”.

– Kroz posao se svakodnevno susrećem s ljudima kojima su prava na neki način ugrožena, i bitno je da im osim podrške kroz posao mogu ponuditi i korisne informacije o tome gdje da se za određeni problem obrate, da im ukažem ako su im prava ugrožena, da ih upoznam s tim kako da prepoznaju i na koji način da reagiraju na diskriminaciju, priča Gazmend. Kaže da kroz rad ima priliku komunicirati direktno s roditeljima i djecom na terenu, posredovati između njih i škole ili institucija na koje ih upućuje.

Gazmend Junuzi, (Foto: Almir Panjeta)

– Govorim im da trebaju školovati djecu, jer kroz školovanje će naći svoju budućnost. Mnogi kažu ‘kakva je korist od škole’, ja im onda pokažem svojim primjerom da se školovanje isplati, jer da nisam završio školu ne bih mogao dobiti posao. Zato je bitno da mladi vide kako kad si školovan i znaš svoja prava lakše možeš da se boriš protiv diskriminacije i da je svojim znanjem pobijediš, kaže nam Gazmend.

– Svako znanje je od koristi. Meni u poslu pomaže i to što govorim još albanski i romski jezik, tako da kada s mobilnim timom dođem u zajednicu, na početku je odmah lakše kad ljudi vide nekoga s kim se mogu identificirati, i kada im se obratim na jeziku koji oni poznaju i na kojem lakše mogu iznijeti svoj problem, dodaje Gazmend.

(portal-udar.net)

Medijatori kao spona između institucija i romske zajednice

/in , /by

U sklopu projekta “Za aktivnu inkluziju i prava Romkinja na Zapadnom Balkanu” koji se implementira uz podršku CARE International Balkans, zaposlena su dva romska medijatora i jedna medijatorica, koji će u Tuzli, Sarajevu, Vukosavlju i Prnjavoru raditi na povezivanju Roma i lokalne vlasti, te raditi na rješavanju problema sa kojima se ova nacionalna manjna svakodnevno susreće.

–Medijator su od velike važnosti u romskim zajednicama jer su oni ti koji ulaze direktno u zajednice i razgovaraju o problemima sa kojima se susreću Romi i Romkinje i rade na rješenju tih problema. Oni su spona između institucija i romske zajednice – rekao je jedan od romskih medijatora, Mišo Mirković.

Osnovna ideja projekat je da jača samopouzdanje Romkinja. One će kroz ovaj projekat biti osnažene da ostvare svoje pravo na zdravstvo, obrazovanje i život bez nasilja. Plan je da se Romske ženske organizacije i Romkinje umreže, kako na regionalnom tako i na evropskom nivou, što predstavlja mogućnost zajedničkog učenja i rješavanja višegodišnjih problema.

Projekat se realizuje u partnerstvu sa Udruženjem žena Romkinja Bolja budućnost iz Tuzle, Ženskim romskim centrom „Bibija“ iz Srbije i Centrom za romske incijative Nikšić iz Crne Gore.

(portal-udar.net)

Romi – evropsko političko pitanje

/in , /by

Ni u jednoj zemlji Evrope nema dovoljno kapaciteta za sve oblasti kulture i istorije Roma. Evropski romski institut za umetnost i kulturu koji je juče (8.6. 2017.) otvoren u Berlinu trebalo bi da bude takvo mesto.

DW: Gospodine Jovanoviću, Vi ste predsednik Nadzornog odbora Evropskog romskog instituta za umetnost i kulturu. Kakve su ciljevi zacrtani?

Željko Jovanović: Mi već nekoliko dekada kao zajednica u Evropi pokušavamo da održimo svoj identitet i kulturu koju smo razvijali vekovima u Evropi. Mnogo organizacija, uključujući i one u Srbiji i na Balkanu, već radi na očuvanju kulture i jezika. Međutim, pod pritiskom rasizma u Evropi mnogi mladi ljudi i deca radije bi izbegli probleme u društvu tako što bi odustali od svog identiteta. Međutim, problemi ne nestaju time što se asimiluju ili time što oni veruju da ih drugi ne smatraju Romima. Dakle, mi pokušavamo da budućim generacijama omogućimo mesto gde umetnici, kulturni radnici, lingvisti i istoričari iz različitih delova Evrope mogu zajedno da rade na stvaranju identiteta i očuvanju postojeće tradicije i kulture na nivou Evrope. Tako da, recimo, zemlje koje su ili u centralnoj ili u zapadnoj Evropi mogu da dođu do Instituta koji može da im ponudi pomoć kako da oni formulišu u knjigama, udžbenicima za istoriju.

Jovanović: Mesto za buduće generacije

Može da se radi na tome da Romi dobiju svoje mesto u nacionalnoj istoriji i udžbenicima. Televizija i radio koji su javni servis mogu da proizvode dokumentarni program koji je informativan, koji nije pun predrasuda kao što to vidimo u medijima. Mi hoćemo da institut bude mesto gde i civilno društvo i države imaju korist od jednog ujedinjenog bloka ljudi koji se bave romskom kulturom i tradicijom. Ni u jednoj zemlji Evrope nema dovoljno kapaciteta za sve oblasti kulture i istorije Roma. Ovo je mesto gde može da se razvija umetnost iz različitih delova Evrope i da se širi u različite delove Evrope.

Gde je danas najveći problem kada je reč o integraciji Roma. U politici, medijima, u društvu?

Znate kako, vi imate različite interpretacije gde problem počinje i gde se završava. Gde je uzrok i gde je posledica. Neki kažu da je uzrok u predrasudama i da je zbog toga socijalno-ekonomska situacija loša. Drugi kažu – zbog toga što je socijalno-ekonomska situacija loša postoje i predrasude. Po mom mišljenju problem je u jednom istorijskom procesu u kojem Romi nisu imali dovoljno prostora da učestvuju u definisanju društva, u definisanju države, da budu deo političkog procesa koji definiše institucije. A institucije utiču na to kako se razvija društvo.

Timea Junghaus, direktorka Evropskog romskog instituta za umetnost i kulturu u Berlinu

Po meni, to je političko pitanje i politički problem. Nakon toga nastaju predrasude, nakon toga se ljudi osiromašuju, ne mogu da se zapošljavaju, ne mogu da idu u školu. Zbog toga se gubi povezanost Roma i neroma u društvu koja može da vodi u suživot koji je harmoničan, koji nije pun tenzija. To ostaje nezavršen posao, Institut to neće da reši preko noći. Tu moraju prevashodno da učestvuju države, Evropska unija, Romi kao zajednica. Institut je samo jedno dodatno mesto na kojem će posao, koji do sada nije rađen na nivou Evrope, sada imati i prostor i kapacitet, da se odradi na evropskom nivou. I da služi i državama I društvima u svakoj zemlji.

Govorite o različitim zemljama. Da li postoji evropski romski identitet ili prevladavaju individualni, lokalni i regionalni uticaji?

Znate kako, pitanje identiteta je kompleksno pitanje. Mi svi, i vi i ja, imamo nekoliko identiteta. Oni mogu da budu etnički, socijalni, profesionalni itd. tako da ne postoji ekskluzivitet između romskog identiteta, evropskog identiteta, srpskog identiteta, mađarskog identiteta. Znate da mnogo ljudi dolazi iz mešanih brakova. Vršiti pritisak na ljude da izaberu jedan od svojih identiteta nije u skladu sa ljudskom prirodom. Mi se identifikujemo na različite načine. Romi se identifikuju kao Romi, alo to je samo jedan od načina identifikacije. Oni mogu recimo da se identifikuju i sa mađarskim i sa evropskim identitetom. Mi ne vidimo problem da se ljudi identifikuju ako Evropljani. Ne vidimo problem da se ljudi identifikuju kao pripadnici većinske populacije. Problem postoji da se ljudi identifikuju kao pripadnici romske populacije. Zbog toga što su stereotipi u društvu jaki ne samo na individualnom već I na institucionalnom nivou. Institucije jačaju stereoptip o Romima u odnosu na to kako su Romi prikazani u školama, na javnim mestima, u bibliotekama, u medijima i tako dalje.

Koliko je važan finansijski doprinos Fonda za otvoreno društvo i Džordža Sorosa u osnivanju Instituta?

Finansiranje od strane Fonda za otvoreno društvo je bitan faktor ali nije jedini. Osnovni budžet je u stvari rezultat partnerstva između Saveta Evrope, nemačke Vlade i Fondacije za otvoreno društvo. Svaki od ova tri partnera donosi po trećinu budžeta. Fondacija je važan faktor jer smo mi napravili prvi iskorak u svojoj posvećenosti da doprinesemo finansijski, međutim, drugi partneri imaju i odgovornost i privilegiju da budu deo ovog projekta.

Željko Jovanović je direktor Kancelarije za romske inicijative pri Fondu za otvoreno društvo i predsednik Nadzornog odbora novoosnovanog Evropskog romskog instituta za umetnost i kulturu u Berlinu.

Evropa; Diskriminisani u Srbiji, nepoželjni svuda

/in , /by

Više od 90 odsto građana Srbije koji traže azil u Nemačkoj jesu Romi. Izgledi na uspeh su im gotovo nepostojeći. Jer oni se smatraju „ekonomskim izbeglicama“ iako su problemi koje imaju daleko dublji od ekonomskih.

Reč je zapravo o Draganu. Poslednjih nedelja Dragan je na naslovnim stranama nemačke štampe, psuju ga u pivnicama, a političari ga u intervjuima kritikuju jer je navodno došao da parazitira na nemačkom poreskom obvezniku. Dragan hvata zrake jutarnjeg sunca na klupi ispred improvizovanog doma za prijem potražilaca azila u Mufendorfu, Bon. Smeštaj nije loš, kaže. Pre nekoliko dana je stigao u Nemačku sa ženom i troje male dece sa jednom jedinom idejom – da traži azil. Šta je odvelo ovog Roma iz Šapca tako daleko od kuće? „Problemi, brate, šta drugo!? Čuo sam da može da se dobije azil, da se sredi život…“

Nemačko tumačenje

Dragan se u stvari ne zove Dragan. Reči moraju da mu se čupaju iz usta dok pričamo kroz žičanu ogradu – obezbeđenje ne pušta novinare unutra. Pre nego što uopšte objasni šta ga muči, jedan došljak iz Makedonije dobacuje: „Nema rabota, samo socijalno.“ Dragan, kao i svi ostali ovde, uskoro će biti pozvan na razgovor u Ured za izbeglice. Imaće sat ili dva da objasni službeniku kako je biti Rom u Srbiji. Da ispriča o „provokacijama i maltretiranju“ i opiše nipodaštavajuće poglede u očima ljudi kada se pojavi negde da traži pravi posao. „Reći ću istinu, kao tebi što kažem. Šta bude biće.“

Ali neće biti onako kako bi Dragan hteo. On dolazi iz zemlje sa ekskluzivne liste sigurnih na kojoj će se, ako je verovati najavama političara, Srbiji, Makedoniji i BiH uskoro pridružiti Albanija, Kosovo i Crna Gora. Uz to, Dragan je mlad i zdrav, a Nemačka došljacima iz pobrojanih zemalja nudi privremenu zaštitu samo ako su teško bolesni. „Sve drugo ne spada pod Ženevsku konvenciju koja reguliše ko je uopšte izbeglica“, rekao je u intervjuu za DW Manfred Šmit

, šef Saveznog ureda za migraciju i izbeglice. Došljaci iz regiona koji se birokratski zove Zapadni Balkan imaju prođu u 1 do 2 promila slučajeva.

Ima i drugačijih mišljenja u Nemačkoj. Recimo ono profesora emeritusa za međunarodno pravo Normana Peha, koji je u martu dostavio svoju ekspertizu Ustavnom sudu. Tamo navodi da Nemačka ne samo da tvrdo tumači izbegličko pravo, već direktno krši direktive EU u kojima piše da progon ne mora da bude državni i organizovan kako bi bio priznat kao razlog za azil. „Balkanskim državama zaista ne može da se prebaci da progone Rome, to ja ni ne tvrdim u ekspertizi. Ali tamo piše da čitava paleta mizernih situacija u kojima se nalazi deo stanovništva zapravo ispunjava sve uslove da se okvalifikuje kao kumulativni progon“, kaže Peh za DW*.

Nek tamo kradu, ne idu u školu

Romi čine više od 90 odsto tražilaca azila iz Srbije, iz BiH i Makedonije je taj procenat iznad 60 odsto. Prema poslednjem popisu, u Srbiji živi 155.000 Roma, ali ta brojka je daleko od realne. Razne procene idu do 500.000, a razliku u brojkama u Nacionalnom savetu Roma za DW objašnjavaju „mimikrijom“ kao odgovorom na strah. Uslovi u kojima žive Romi su poražavajući – uglavnom u udžericama u divljim naseljima, bez tekuće vode, zdravstvenog osiguranja, retko sa normalnim poslom. Polovina dece ne ide u, inače obaveznu, osnovnu školu, ni jedan odsto Roma nema diplomu fakulteta. Tu skandaloznu statistiku ne navodi neki zlonamerni kritičar srpskih vlasti, nego sama Republika Srbija u Strategiji za poboljšanje položaja Roma.

Informelle Roma Siedlung Belgrad Serbien Romsko naselje u Beogradu

„Ne postoji blag način da se to kaže, ali Romi su u osnovi tretirani kao niža rasa“, kaže sociolog Dario Hajrić. On za DW navodi da ne postoji društvena grupa u Srbiji za koju je vezano više predrasuda: „Počev od nehigijene, manjka inteligencije, sklonosti krađi, pa do incesta, pedofilije i silovanja. Te predrasude nisu karakteristične samo za krajnju desnicu – Romi su u svakom istraživanju međuetničke distance na samom začelju. Niko ih ne želi za komšije, prijatelje, kolege na poslu ili članove porodice.“ Hajrić stoga zaključuje da su ekonomski problemi samo najvidljiviji među razlozima zbog kojih Romi masovno napuštaju Srbiju i traže zaštitu u drugim zemljama.

Primere ogoljenog rasizma ne treba dugo tražiti. Samo redakcija DW na srpskom jeziku dnevno dobija nekoliko komentara čitalaca u kojima su „Cigani“ označeni kao „lopovski ološ“ koji voli da živi na tuđ račun, a sada još ide da nas bruka po Evropi. Ti komentari verovatno su i materijal za policiju i tužilaštva, s obzirom da stižu potpisani punim imenom i prezimenom ili sa pravih Fejsbuk profila. Recimo čitalac Vojislav M. piše: „Svi za Nemačku!!!! Ionako je tamo sad sve crno od arapa i turaka i smrada!!! Isti kao crnci, neradnici I lenčuge“. Uroš P. beleži svoje misli: „onda naselite ih sve u nemacu pa nek tamo kradu neidu u skolu pa nek pricaju kasnije kako im neko nije dozvolio nek prave po 10 dece primaju socijalu i nek zive na vasoj grbaci pa da vidimo za koliko vremena ce dapromenite misljenje“.

DW.COM

UN beže od odgovornosti na Kosovu

/in , /by

Bernar Kušner, Mihael Štajner, Seren Jesen Petersen – svi su oni bili šefovi UNMIK-a na Kosovu u vreme dok su proterani Romi živeli na zemljištu otrovanom olovom u Severnoj Mitrovici, podseća „Noje cirher cajtung“.

Švajcarski dnevnik Noje cirher cajtung pod naslovom: „UN beže od odgovornosti“ objavio je tekst o tome kako „neće biti obeštećenja za Rome otrovane na Kosovu“. Novinar Andreas Ernst navodi da je Komisija UN za ljudska prava na Kosovu u februaru prošle godine utvrdila da je naseljavanje prognanih romskih porodica na zemljištu otrovanom olovom u Severnoj Mitrovici bilo nezakonito. Romi, kako navodi Komisija, imaju pravo na individualno obeštećenje.

„Ta ekspertiza je izazvala pažnju javnosti, a čitava stvar je ostala da visi u vazduhu, dok Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Guteres u februaru 2017. nije doneo odluku: neće biti ni izvinjenja ni obeštećenja. Umesto toga, UN će sakupljati novac za finansiranje projekata pomoći Romima u Mitrovici i okolini. Guteres je zatražio dobrovoljne priloge i obećao da će iz tog iskustva biti izvučene pouke“.

„Oni koji su, međutim, žrtve tog iskustva, jesu romske porodice koje su 1999. godine naoružani Albanci oterali iz njihovog sela na južnoj obali Ibra u Severnu Mitrovicu. Tamo je UNMIK podigao tri provizorna logora za oko 600 osoba. Zašto su ti logori bili manje od 200 metara udaljeni od ogromnog đubrišta sa industrijskim otpadom iz obližnje topionice olova – to danas više niko ne zna. Mesta je u svakom slučaju bilo dovoljno.“

Autor navodi da je već 2000. godine UNMIK-u bilo poznato – i naučno potvrđeno – da otrovano zemljište predstavlja veliki rizik za zdravlje, pogotovo dece. Oboljenja i smrtni slučajevi među stanarima logora su učestali. Ali provizorni smeštaj je potrajao. Ne manje od pet šefova UNMIK-a je dolazilo i odlazilo dok su Romi živeli na industrijskom području. Među tim šefovima su bili i francuski saosnivač „Lekara bez granica“ Bernar Kušner, nemački diplomata od karijere Mihael Štajner i Danac Seren Jesen Petersen. bivši zamenik Visokog komesara UN za izbeglice.“

Tek jedanaest godina kasnije, 2006, Romi su preseljeni na drugu lokaciju. „Teško je razumeti zašto je to trajalo jedanaest godina, ali sigurno nije u pitanju nedostatak novca.“

Izbor iz štampe

Mnogo kasnije shvatite da je to greška

/in , /by

Maloletnički brak

„Mnogo kasnije shvatite da je to greška“

Svake godine u svetu oko deset miliona devojčica stupi u brak. Maloletničkih brakova najviše je u Africi, Južnoj Aziji i na Srednjem Istoku. Ali ima ih i u Srbiji, pre svega među romskom populacijom.

default

D.D. iz Aleksinca ima 41. godinu i četiri braka iza sebe. Zaljubila se sa nepunih 15, iako porodica to nije odobravala: „Zaljubite se, volite nekog, a neko vam to ne odobrava. I vi onda smatrate da je brak jedini način da ostanete s njim. A onda, mnogo kasnije, shvatite da je to greška. Meni se desilo nešto još strašnije. Dogovorila sam se s tim dečkom da se nađemo u Nišu, a tamo su me čekali drugi ljudi – trojica braće. Strpali su me u kola i odvezli me. Bilo je tu svega. I nasilja. Jedva sam ostala živa… Mnogo sam se kajala. Kriviš sebe, shvatiš da su roditelji bili u pravu…“

Agonija devojčice od nepunih 15 godina trajala je čitavu večnost – sedam meseci. Otac ju je odbacio, a majka pokušavala da izgladi odnose. A onda je sa nepunih 18 još jednom otišla od kuće. I ponovo se pokajala. Tek četvrti brak doneo joj je ljubav. Ali i siromaštvo, kaže naša sagovornica koja je u tom braku ostala i udovica. „On je bio srpske nacionalnosti. Njegova majka je bila protiv mene jer sam Romkinja. Zajedno smo bili 13 godina. I kada smo konačno dobili sina, on je poginuo.“

Serbien Romni D.D. aus Nis D.D: Mnogo sam se kajala. Kriviš sebe, shvatiš da su roditelji bili u pravu…

Teško siromaštvo

D.D. nije jedina Romkinja koja se gorko pokajala zbog pogrešnih odluka i preranog braka. Zato su udruženja Romkinja „Osvit“ iz Niša, „Nada“ iz Aleksinca“ i opština Aleksinac pokrenuli projekat pod nazivom „Izgradnja kapaciteta lokalnih institucija u prevenciji ranih, dečjih brakova u Aleksincu“. Projekat su podržali Evropska unija i Vlada Švajcarske, a dodatnu pomoć pružila je i Vlada Srbije.

U okviru projekta urađeno je i istraživanje u kome je, od ukupno 1.050 Roma koliko ih ima u Aleksincu, učestvovalo 165 žena svih godišta. Prema tom istraživanju, u bračnu zajednicu između 10. i 15. godine stupilo je 50 žena, a sto žena između 16. i 20. godine. Samo 15 Romkinja udalo se nakon svoje 20. godine. Od njih 150 koje su pre punoletstva postale supruge, 18 žena nije samostalno donelo odluku o tome, već je na njih izvršio pritisak neko iz porodice. Čak 23 žene su pre svoje 15. godine rodile prvo dete, a 107 pre 20. godine. Zapanjujući je podatak da je 78 ispitanica imalo abortus pre punoletstva. Samo 20 žena završilo je srednju školu, 67 samo osnovnu, a skoro 80 nije završilo ni osnovnu. Više od 140 ispitanica nije zaposleno, a 135 njih živi od socijalne pomoći.

„Upravo zato smo i pokrenuli projekat, jer rani brakovi dovode pre svega devojčice romske nacionalnosti u poziciju teškog siromaštva“, kaže objašnjava Ana Saćipović, predsednica udruženja „Osvit“. „One ispadaju iz obrazovnog sistema i potencijalne su žrtve porodičnog ili partnerskog nasilja. Jednostavno, to je prepreka za razvoj, ne samo romske zajednice, ne samo romskih devojčica, već društva u celini.“

Serbien Ana Sacipovic Ana Saćipović: Rani brakovi su prepreka za razvoj društva u celini

Baza podataka

Pored istraživanja koje je urađeno sa ženama u Aleksincu i ruralnim delovima u kojima žive Romi, organizacije „Osvit“ i „Nada“ organizovale su i radionice za decu od 13 do 18 godina, kao i tribine za roditelje. U okviru projekta formiran je i stručni tim sastavljen od predstavnika lokalne samouprave, policije, zdravstvene i školske ustanove, kao i centra za socijalni rad.

„Ako se devojčica od 5. do 7. razreda ne pojavi u školi na nastavi, stručni tim škole u obavezi je da nedolazak prijavi centru za socijalni rad i policiji. Ako oni na terenu dođu do informacije da je devojčica prisiljena ili sama izabrala da uđe u maloletnički brak, tj. da ispada iz sistema obrazovanja, policija reaguje i sankcioniše roditelje, jer su oni do punoletstva odgovorni za svoju decu. Napravili smo i računarski program koji će koristiti Centru za socijalni rad u Aleksincu i preko kojeg će voditi evidenciju o maloletničkim brakovima. Jer, kada dođe Romkinja koja ima 21. godinu radi ostvarivanja prava iz socijalne zaštite i kaže da je samohrana majka dvoje dece od kojih jedno ima šest godina, program je prepoznaje i ubacuje u bazu podataka da je maloletna stupila u brak“, objašnjava Saćipovićeva.

Serbien Roma-Siedlung in Nis Život u teškom siromaštvu

Nema kazne za prekid školovanja

Ljiljana Stojanović iz Centra za socijalni rad u Aleksincu kaže da za osnivanje bračne zajednice dok je devojčica maloletna saznaju tek kada se ona prijavi za roditeljski dodatak. Prema rečima Stojanovićeve, Romi znaju da je to protivzakonito i poriču da su u bračnoj zajednici. Ako se desi da devojčica ostane u drugom stanju, onda po zakonu devojčica i njena beba dobijaju staratelja i preispituje se roditeljsko pravo. Kako kaže predstavnica aleksinačkog Centra za socijalni rad, takvih slučajeva je srećom sve manje – i to zahvaljujući radu nevladinih organizacija, jer država nema mehanizam da radi na prevenciji, već tek nakon što problem nastane.

Iako ne mogu da primaju socijalnu pomoć ako im sva deca ne idu u školu, država ipak nema sistem koji će romsku decu zadržati u školskim klupama, jer to nije jedini uslov za primanje pomoći, kaže za Ljiljana Stojanović. Da bi državni aparat reagovao, škola je dužna da obavesti Centar za socijalni rad da neko dete ne dolazi u školu, ali tek nakon mesec-dva prema zakonskim okvirima. U situaciji u kakvoj je bila D.D. – to je prilično kasno.

Serbien Ljiljana Stojanovic Ljiljana Stojanović: Za maloletnički brak saznajemo obično tek kada se majka prijavi za roditeljski dodatak

Međutim, interesantan podatak je da, iako je Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju roditelj dužan da detetu obezbedi redovno pohađanje škole, nijednom odredbom tog zakona nije predviđena sankcija za nepoštovanje tih normi. S druge strane, po zakonu je moguće stupiti u brak i sa 16 godina, uz dozvolu Suda i mišljenje Centra za socijalni rad o duševnoj razvijenosti osobe.

„Mi ovde razgovaramo sa maloletnicom, s njenim roditeljima i sa budućim suprugom“, kaže socijalna radnica iz Aleksinca Ljiljana Stojanović. „Za naše mišljenje i za dozvolu suda potrebno je lekarsko uverenje o njenoj fizičkoj spremnosti i uverenje od psihologa. I važno je da vidimo da je ona duševno zrela da prihvati dužnosti i obaveze u braku. Takođe, tu vidimo da li se radi o prisili, da li je i suprug svestan šta znači uzeti maloletnicu za ženu, a takođe razgovaramo i s roditeljima – da li su saglasni i, ako bračna zajednica slučajno ne uspe, da li je prihvataju da se vrati u njihovo domaćinstvo“, objašnjava Stojanovićeva, ali i napominje da je takvih zahteva iz godine u godinu sve manje.

Serbien Natasa Petrovic Natasa Petrović: Ako roditelji smatraju da školovanje nije bitno, onda tako vaspitavaju i decu

Selo kao geto

Situacija na terenu ipak je nešto drugačija. To nam potvrđuje i Nataša Petrović, predsednica udruženja Romkinja „Nada“ iz Aleksinca. Prema njenim rečima, velika je razlika između romskih porodica koje žive u samoj opštini, gde je pretežno srpsko stanovništvo, ili u selima u kojima su oni jedini meštani.

Petrovićeva je inače pedagoška asistentkinja u osnovnoj školi i trener ženskog fudbala. Rad sa decom smatra veoma važnim segmentom u tom projektu, ali tvrdi da su roditelji iz ruralnih područja najveći problem: „Ja radim sa vrlo specifičnom romskom grupom – Deca su mi iz Prćilovice. To vam je selo – ’život na margini’. Uslovi iz 13. veka. Na 75 kuća i 480 stanovnika imaju dve česme. Roditelji tu igraju glavnu ulogu – ako oni smatraju da školovanje nije bitno, onda tako vaspitavaju i decu. Teško je raditi s takvim ljudima, jer oni gledaju jedni od drugih, i iako sam ja Romkinja, opet neće da poslušaju savete, jer nisam iz njihovog sela, već iz Aleksinca.“

Serbien Ivana Pavlovic Ivana Pavlović: Zakon predviđa zatvorske kazne za vanbračnu zajednicu s maloletnom osobom

Mehanizmi za rešavanje problema

Iako je zakon u pogledu maloletničkih brakova jasan, vanbračna zajednica pravno je teško uočljiva. U svakom slučaju, onima koji su uhvaćeni u krivičnom delu stupanje u vanbračnu zajednicu s maloletnom osobom, preti kazna od tri godine zatvora, podseća advokatkinja Ivana Pavlović: „Ta kazna predviđena je i za roditelja, usvojioca ili staraoca koji je dozvolio vanbračnu zajednicu. Ako je to delo učinjeno iz koristoljublja, zatvorska kazna je pooštrena – od šest meseci, do pet godina zatvora. Ako se međutim, brak u međuvremenu zaključi, krivično gonjenje prestaje.“

Rad na prevenciji maloletničkih brakova među Romima dugoročan je posao i za nevladine organizacije nema vremena za odmor. Zahvaljujući projektu udruženja „Osvit“ i „Nada“, država dobija mehanizme koji mogu da poboljšaju situaciju po tom pitanju. Prema rečima Ane Saćipović iz „Osvita“, država sada može da stvori zakonsku regulativu za rešavanje problema. „Projektom smo ponudili rešenje, čak stvorili i mehanizme za rešavanje problema. Napravljen je i taj program u koji će biti upisane sve naše ispitanice. Na Centru za socijalni rad je sada da nastavi da vodi evidenciju na osnovu koje će pratiti da li se problem rešava, ili je potrebno možda kreirati nove mehanizme. A na državi da taj pozitivan primer prakse u jednoj opštini prenese kao model u ostalim opštinama.“

Serbien Roma-Siedlung in Nis Rani brakovi dovode pre svega devojčice romske nacionalnosti u poziciju teškog siromaštva

Ponosna mama

D.D. danas, nakon deset godina, ponovo živi sa roditeljima. Bolesni su i ona se brine o njima. Osnovnu školu završila je preko programa „Druga šansa“, ali do posla nikada nije uspela da dođe. Svi zajedno žive od majčine penzije od 13.000 dinara i dečijeg dodatka od 3.200. Njen sin ima deset godina, odličan je đak, takmiči se u matematici i ide u muzičku školu. Da bi nešto zaradila, D.D. ponekad čisti kuće.

Na pitanje kako vidi sebe u budućnosti, kaže: „Eto, sad kad imam 41. godinu i živim s roditeljima, više mi ne pada na pamet da se udajem. I ne razmišljam o sebi već deset godina, već samo o sinu i njegovoj budućnosti. Ne zato što je moje dete pa ga hvalim, već svi kažu da je izvanredan. Ide na takmičenja iz matematike, klavir mu ide odlično. Ja sam ponosna mama! Ako sam nešto uspela u životu, onda je to on. Svoju prošlost sam ostavila u prošlosti. Sad živim za njegovu budućnost. Mislim da će on baš da uspe mnogo – mnogo više nego što su ikada moji snovi bili.“

Uspješna priča ekonomskog osnaživanja Romkinja

/in , /by

Opšta ženska zadruga Bolja budućnost Tuzla, registrovana je 2016 godine. Zadruga se trenutno bavi proizvodnjom i distribucijom svježeg povrća

Plastenici u Opštoj ženskoj zadruzi “Bolja budućnost”.

Tokom jula ove godine, delegacija međunaordne organizacije Care International Austrija, koju je predvodila  direktorica Andrea Barschdorf-Hager, bila je u posjeti ženskim nevladinim organizacijama u Bosni i Hercegovini.

Care Austrija posebno sarađuju sa Austrijskom razvojnom agencijom koja finansira veliki broj projekata na Balkanu, a ovom posjetom, delegacija je imala za cilj da vidi njihov napredak, posebno onih koje realizuju ženske romske organizacije.

Prema riječima direktorice Care Balkans Sumke Bučan, u Bosni i Hercegovini se trenutno realizuje  regionalni projekt Za aktivnu inkluziju i prava Romkinja na zapadnom Balkanu II, koji se pored naše zemlje, sprovodi još u Srbiji i Crnoj Gori. Bavi se ženskim romskim pravima i svim onim temama koje su bile prioritet Vlada i Nacionalnih akcionih planova. Tu su projekti ekonomskog osnaživanja žena, koji također uključuje Romkinje, s posebnim akcentom na projekt Ekonomskog osnaživanja žena koji je do sada dao dobre rezultate.

U trodnevnoj posjeti, delegacija je obišla romske organizacije u Bijeljini, Udruženje građana za promociju obrazovanja Roma “Otaharin”, u Tuzli Udruženje žena Romkinja „Bolja budućnost“ i Omladinsku romsku inicijativu „Budi mi prijatelj“ iz Visokog.

Uspješna priča

Opšta ženska zadruga Bolja budućnost Tuzla,  registrovana je 2016 godine. Zadruga se trenutno bavi proizvodnjom i distribucijom svježeg povrća, te je cilj zadruge uvijek pružati kvalitetnu ponudu povrća te distribuciju istog.

Do sada su Romkinje koje su se bavile proizvodnjom povrća imale poteškoće u plasiranju svojih proizvoda na tržištu.

-I dalje ne razumijem slučajeve da neko neće kupiti povrće od Romkinje, samo zato što je Romkinja. Uvjerena sam u to da u budućnosti pripadnost nekoj etničkoj grupi, religiji mora biti stavljeno u pozadinu. Niko ne treba da se odrekne svojih vjerovanja ali religija i etnička pripadnost ne smiju biti kočnica za napredak društva u ekonomskom, političkom i svakom drugom smislu, rekla je za naš portal direktorica Care Austria, dr Andrea Barschdorf-Hager.

Kroz zadrugu će korisnice projekta Ekonomsko osnaživanje žena moći  prodavati svoje proizvode, što predstavlja značajan faktor za uspjeh njihovog biznisa.

(portal-udar.net)

Bizarna gradnja svjetske prijestolnice Roma

/in , /by
Jeste li ikad čuli za Sorocu? Radi se o moldavskom gradiću koji nosi titulu ‘svjetske prijestolnice Roma’. Tamošnji stanovnici imaju svojeg kralja i najbizarnije kuće na svijetu…
Sasvim slučajno, bez da su to ikada poželjeli njegovi stanovnici, Soroca je postao jedna od najneobičnijih turističkih atrakcija na svijetu. To prije svega može zahvaliti bizarnoj, trash i megalomanskoj arhitekturi koja je inspirirana najslavnijim zdanjima na svijetu poput bazilike Sv. Petra ili sjedišta američkog kongresa – Capitol Hilla.I ne, te vile nitko nije sagradio iz kulturnih ili poslovnioh pobuda. Ne, to su sve samo obične obiteljske kuće vlasnika koji očito imaju višak novca. Neobična arhitektura Soroci je privrijedila titulu ‘svjetske prijestolnice Roma‘, a u skladu s time – njegovo stanovništvo ima i kralja.Njegovo je ime Arthur ‘Baron’ Cerari , a zadužen je za lokalnu vlast te je savjetnik predsjednika Moldavije za pitanje Roma.

Grad od 37 tisuća stanovnika nedavno je posjetio novinar Andrei Ghihan, a o njegovim iskustvima je pisao i Daily Mail. Ghihana je ugostio sam kralj Arthur Cerari, čovjek koji svira brojne instrumente i govori osam svjetskih jezika.

Titula kralja najviša je u romskoj tradiciji, no Cerari za nju ima i legitimnu ‘podlogu’ – on je naime službeni predstavnik i vođa Roma u Moldaviji i u Rumunjskoj.

Foto: BrightSide/Screenshot

Ukoliko se pitate odakle stanovnicima Soroce novac za tako velika zdanja – njega većinom šalju rođaci koji rade u inozemstvu i vile su u većini slučajeva u njihovom vlasništvu. Romi su vrlo ponosni na svoje kuće i njihovu gradnju vide kao najveće životno postignuće.

  Autor: Marin Zdelar