Naše društvo ne prihvata većinu manjskih grupa

/in , /by

Indira Bajramović: Naše društvo ne prihvata većinu manjskih grupa

Kada se govori o  rodnoj ravnopravnosti u našem društvu, jako malo se govori o položaju i pravima Romkinja. Svjesni smo da postoji višestruka diskriminiracija Romkinja, koja je povezana sa brojnim drugim poteškoćama koje pogađaju Romkinje kao što su: otežan pristup obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, visoki procent nezaposlenosti, neuslovnost prostora za stanovanje, nedostatak osnovnih živežnih namirnica, često verbalno i fizičko nasilje unutar porodice, ali i od strane pripadnica_ka našeg društva, nezaštićenost od strane države, nemogućnost ostvarenja osnovnih prava…

Jedna od najvidljivijih nevladinih organizacija koja  koja se zalaže za bolji položaj Romkinja je Udruženje žena Romkinja (UŽR) “ BOLJA BUDUĆNOST”, koje  je registrovano 2001. godine kao prva ženska romska nevladina organizacija u BiH, koja djeluje na području Opštine Tuzla ali  i šire (Federacije BiH i Republike Srpske). Ovo udruženje svojim djelovanjem nastoji smanjiti društvene predrasude, ekonomski osnažiti Romkinje, poticati ravnopravnost i ostvarenje njihovih prava u zdravstvu, obrazovanju, politici i kulturi, sa ciljem da Romkinje aktivno i ravnopravno sudjeluju u svim sferama života u BiH.

Bolja budućnost aktivno radi na osposobljavanju žena romske nacionalnosti kroz pokretanje kurseva opismenjavanja, kursa kućnih radinosti, kurseva stranih jezika i brojnih drugih. Neki od prioriteta udruženja su pomoć starim i iznemoglim osobama, ženama žrtvama nasilja, samohranim majkama, očuvanje reproduktivnog zdravlja Romkinja, zalaganje za ravnopravnost spolova, prevencija nasilja  te izrada projekata u skladu sa programskim pravcima udruženja.

U ovom tekstu vam donosimo intervju sa Indirom Bajramović, predsjednicom UŽR “Bolja Budućnost”, koja nam je dala informacije o tome na koji način  Bolja budućnost radi na tome da Romkinje i Romi budu  prihvaćeni kao ravnopravni građani našeg društva.

Vi ste predsjednica prve romske ženske nevladine organizacije. Koliko često i za koje vrste pomoći se Romkinje i Romi najčešće obraćaju Boljoj budućnosti?

Romkinje i Romi se nama  najčešće obraćaju jer im je potrebna  pomoć u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava kao što su prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, tuđu njegu, naknadni upis djece u matičnu knjigu rođenih, upis djece u srednju školu, jer djeca često izraze želju za upis na određeni smjer, a ne ispunjavaju kriterije za isti.  Obraćaju nam se i zbog pisanja  zahtjeva, molbi, pa i žalbi, da im kopiramo dokumentaciju, da provjerimo da li su su prikupili svu potrebnu dokumentaciju za ostvarivanje nekih prava itd.

Svjedoci smo da je položaj Romkinja u BiH posebno težak. Osim što trpe duplu diskrimininaciju, jer su žene i jer su Romkinje, izložene su svakodnevnom neprihvatanju od strane društva, a nerijetko trpe verbalno i fizičko nasilje. Šta biste izdvojili kao najveće probleme s kojima se Romkinje susreću? U kojoj mjeri naša država štiti zagarantovana prava Romkinja i Roma?

Kako ste i sami rekli diskriminacija prema Romkinjama je najteža jer im otežava  položaj u kojem se nalaze, koji je i onako težak. Tu je i nezaposlenost, neke su bez krova nad glavom, nemaju od čega da prehrane porodicu, školuju djecu, mnoge na ulici prose kako bi zaradile neki dinar, a mnoge zajedno sa muževima skupljaju sekundarne sirovine i bore se da na svaki način budu korisne i privrede porodici. Uz sve navedeno, neke trpe nasilje u porodici, ali i van porodice kao i diskriminaciju od društva i šire zajednice. Ja mislim da država ne štiti prava žena globalno, a posebno Romkinja. Nas nema u politčkom i javnom životu organizovane smo u NVO sektoru i borimo se za svoja prava koristeći zakone i mehanizme koji nam omogućavaju da budemo u nekim savjetodavnim tijelima ili komisijama, za to smo se izborile  mi same, a ne država.

U našoj državi je teško doći do zaposlenja, a pogotovo su Romi i Romkinje uskraćene_ni u svojim radnim pravima. Među aktivnostima Bolje budućnosti se ističu brojni kursevi edukativnog karaktera koji imaju za cilj osposobljavanje Romkinja i mladih Roma za određene poslove. Kakva je zainteresovanost za te kurseve, na kojim imate najviše polaznika i polaznica? 

Zainteresovanost za naše edukativne programe je zadovoljavajuća. Na svim našim kursevima uvijek smo imali više polaznika_ca, ponekad nismo imali dovoljno sredstava u projektu da obuhvatimo sve zainteresovane. Najviše polaznika_ca smo imali na edukaciji informatike i stranih jezika, engleskog  i njemačog. To su bili sve polaznici_ce sa završenom srednjom školom ili pri završetku iste, a koji su pohađali kurseve s ciljem da što lakše kasnije dođu do posla. Zbog toga smo im omogućili pomenute kurseve  jer znamo da  sad pri zapošljavanju svi traže poznavanje stranog jezika i rada na računaru i željeli smo dati alat u ruke toj omladini.

Koliko često se dešava da nakon osposobljavanja za određeno zanimanje polaznice i polaznici dobiju posao? Možete li nam navesti neke pozitivne primjere?

Danas se jako teško dolazi do posla, i to ne samo Romi i Romkinje nego i drugi građani naše države. Iako su završili neke vidove obuke, završili srednje škole nažalost ne možemo se pohvaliti da su se neki zaposlili, neki od njih su napustili BiH jer ovdje nisu vidjeli perspektivu za opstanak.

Veliki problem Romkinjama predstavlja prisup zdravstvu. Bolja budućnost provodi projekte čiji je cilj očuvanje zdravlja i približavanje Roma i Romkinja institucijama javnog zdravlja.  Kakva je zainteresovanost pripadnika romske populacije za ove aktivnosti? Da li su uposleni u institucijama zdravstva senzibilizirani u pružanju pomoći Romima i Romkinjama ?       

Kako na edukativnim kursevima, tako i ovdje postoji velika zainteresovanost žena i djevojaka za preglede kada je u pitanju reproduktivno zdravlje, ali isto tako velika  je prisutnost na edukativnim radionicama na ovu temu gdje im dovodimo doktorice i gdje mogu  direktno postavljati pitanja. Što se tiče odnosa ljekara prema Romkinjama do sada su bili veoma korektni jer mi imamo dobru saradnju sa domovima zdravlja i ambulantama. Nerijetko,  na našu preporuku, prime one koji nisu u sistemu zdravstvene zaštite na pregled, a ponekad ih prime i na vađenje nalaza. Smatramo da ni to nije rješenje jer se mora pronaći način da   Romi i Romkinje, ali i svi ostali koji to još nisu, budu  uvedeni u sistem zdravstvene zaštite, a to je obaveza koje je na državi da je obavi.

Koliko su ostale nevladine organizacije zainteresovane za saradnju sa Boljom budućnosti?    

Nevladine organizacije koje djeluju u našoj državi su veoma  zainteresovane za saradnju sa nama, kao i međunarodne organizacije , a to nam pokazuju time što traže da im budemo partneri na projektima koje implementiraju.

Šta biste poručili građanima i građankama Bosne i Hercegovine, na koji način ih senzibilizirati?

Pa nema tu neke mudrosti, sve predrasude i diskriminacija prema Romoma i Romkinjama se nose iz kuće, a razlog za to je nedovoljno poznavanje ove populacije, njihove kulture, tradicije i historije, a činjenica je da u našem društvu postoji  veliki stepen neprihvatanja većine manjinskih grupa, ma koje one bile.

Razgovarala: Maida Zagorac, Sarajevski otvoreni centar

Marija Demić prva Romkinja u MUP -u

/in , /by

Zadovoljna sam i srećna što sam dobila posao u Ministarstvu unutrašnjih poslova, posebno zbog toga što do sada nije obraćana pažnja na mlade Rome i Romkinje koji su diplomirali ili će vrlo brzo diplomirati, kaže za Jugmediu mr Marija Demić, diplomirana pravnica iz Niša, koja je ovih dana dobila stalno zaposlenje u PU Niš.

Ovako počinje razgovor za Jugmediu Demićeva, prva visokoškolavana Romkinja zaposlena u Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Srbije.

Marija je rođena u Nišu, odrasla u Makedoniji jer joj je otac bio vojno lice, saobraćajac. Fakultet je završila u rodnom gradu i 15 godina bila aktivistkinja u romskom nevladinom sektoru, a radila je dve godine na određeno i u matičnoj evidenciji Fonda PIO u Nišu. Dvoje visokoškolaca primljena su u službu povodom Dana MUP Republike Srbije, ali Nacionalni savet romske nacionalne manjine  i Romski Centar za strategiju, razvoj i demokratiju, saopštavaju da je taj čin plod dužih razgovora i pregovora sa nadležnima.

„Prvi put u istoriju srbijanske policije zaposleno je dvoje fakultetski obrazovanih lica romske nacionalnosti nakon inicijative koja je pokrenuta od strane NSRNM i Romskog centra za strategiju,razvoj i demokratiju i apela i razgovora sa ministrom policije,direktorom i zamenikom direktora policije i načelnicima i rukovodiocima Sektora za ljudske resurse u MUP. Tokom tih razgovora istaknuta je potreba participacije visoko obrazovanih Roma i Romkinja u sektoru bezbednosti, posebno ako se ima u vidu mali procenat zastupljenosti Roma u MUP u Srbije, jezička barijera i sama potreba za efikasnijim radom MUP Srbije“, navodi se u zajedničkom saopštenju dve organizacije.

U MUP Srbije trenutno je zaposleno 132 Roma i Romkinja a na obuci za policajce u Sremskoj Kamenici je 17 pripadnika ove nacionalne manjine, dok se ove godine na apel NSRNM i Asocijacije romskih policajaca na obuku za policijace prijavilo 139.

Marija Demić kaže da će se sa kolegom Vladanom Stanojevićem iz NVO sektora „maksimalno zauzeti da budemo zastupnici za dalje povećanje broja Roma i Romkinja koji će raditi u bezbedonosnim strukturama Srbije“

 

IZBORI ZA BUDUĆNOST

/in , /by
ovaj članak za primjer Romim kada se hoće sve se može

U Iraku izrazito religioznom gradu izabrana prva žena – komunistkinja, Suhad al-Khateeb

U Iraku su u subotu 12. 5. održani prvi parlamentarni izbori nakon pobjede nad Islamskom državom. Narod Iraka u velikom je broju bojkotirao izbore, a na glasačka mjesta izašlo je manje od polovice birača (44,5%). No, oni koji su izašli u velikoj većini glasali su za Savez Sairoun – koaliciju podržavatelja utjecajnog šijitskog imama Moqtade al-Sadra i Iračke komunističke partije (ICP) te manje Iračke republičke stranke.

Pobjeda sadrističko-komunističkog saveza je opovrgla brojne pretpostavke o politici Iraka, a rezultati ukazuju na potrebu prekida s političkim establišmentom kao posljedice njihove korupcije i nesposobnosti, kao i odmicanja od utjecaja SAD-a i Irana.

Savez religiozno konzervativnog Sardističkog pokreta i ultra-sekularne komunističke partije očito je uspio, a jedno od najprominentinijih lica nove politike je Suhad al-Khateeb, članica Komunističke partije koja je osvojila mjesto u skupštini izrazito religioznog grada Najafa, koji je važno sjedište šijitske teologije.

Khateeb, je učiteljica, aktivistkinja protiv siromaštva te borkinja za prava žena, nije prije razmišljala o izlasku na parlamentarne izbore.

“2014. se nisam kandidirala, no bila sam u grupi koja je obilazila ljude u Najafu. Slušali smo njihove probleme i pomagali im, u slamovima Najafa i siromašnim kvartovima. Za kandidaturu sam se odlučila nakon što sam dobila veliku podršku od svojih kolega i studenata/ica”, izjavila je nakon pobjede.

Pobjedničkoj koaliciji predstoji formiranje vlade i učvršćivanje saveza u sljedećih 90 dana. Otvoreni su za suradnju sa sadašnjim premijerom Haider al-Abadijem i zastupnicima nekih drugih stranaka, uključujući i kurdske, no kažu kako će zasigurno isključiti koaliciju Fatah i koaliciju bivšeg premijera Nouri al-Malikija koje su najpovezanije s Iranom.

Premda je Iran dugo imao ogroman utjecaj u svetim iračkim gradovima Karbali i Najafu, sve je veći strah od rastućih tenzija između Islamske republike i susjeda u regiji – posebno Izraela i Saudijske Arabije, a smanjenje iranskog utjecaja na Irak je bio temelj kampanje sadrističke politike.

“U regiji postoji sukob između Irana i SAD-a koji se odražava na Irak, Jemen i Bahrain”, kaže Khateeb. “No mi, Iračanke i Iračani želimo svoju nezavisnost od SAD-a i Irana. Želimo društvenu pravdu, samostalnost te smo protiv sektarijanizma.”

 

BUDUĆI LOKALNI AMBASADORI ROMA I ROMKINJA

/in , /by

Trideset mladih Roma i Romkinja odabranih na javnom natječaju trenutno pohađa tromesečnu obuku kako bi stekli nova znanja i vještine i angažirali se u lokalnim samoupravama i/ili drugim vladinim ili nevladinim institucijama na lokalnom nivou. Obuku organiziraju UNDP, UNHCR i Volonteri Ujedinjenih nacija (UNV) u Srbiji, kako bi pomogli učesnicima da utječu na društvene i političke procese u gradovima i općinama u kojima žive i doprineli boljem socijalnom uključivanju Roma.

Devetnaestogodišnja Anabela je Nišlijka, studentkinja Pravnog fakulteta, volonterka jedne nevladine organizacije, edukatorica na temu vršnjačkog nasilja i rodne ravnopravnosti i, nada se, buduća pravnica ili sutkinja.

Anabela je i najmlađa polaznica ove obuke, koja je u njoj našla priliku da zadovolji svoja brojna interesovanja i radoznao duh željan usavršavanja, koji teorijsko znanje mora da potkrepi i praktičnim iskustvom. Pored toga, prijavila se za obuku kako bi mogla i sama da doprinese neophodnim promenama u društvu, rukovođena željom da svaka osoba koja živi na teritoriji njenog grada ima ista prava i mogućnosti da dobije pravovremenu i adekvatnu pomoć.

Anabela veruje da je na putu ka tom cilju neophodno da pripadnici romske nacionalne manjine budu više zastupljeni među zaposlenima u lokalnim institucijama.

„Romi i Romkinje u Nišu se često suočavaju sa predrasudama i diskriminacijom, sa kojima se ponekad susreću i u institucijama. Vjerujem da bi Romima i Romkinjama značilo da, ukoliko ne razumiju stručnu osobu, mogu da se obrate osobi koja govori romski jezik i koja može da olakša komunikaciju. Mislim da bi to pomoglo da nijednoj samohranoj majci ili žrtvi obiteljskog nasilja romske nacionalne pripadnosti u Nišu ne bude uskraćena pomoć usljed nerazumjevanja ili predrasuda.“ Broj Roma na teritoriji Grada po popisu iznosi 6.996, ali nevladine organizacije procenjuju da ih ima 25.000.

Anabela i drugi mladi Romi i Romkinje će na obuci učiti o ljudskim pravima, diskriminaciji, pravno-nevidljivim licima, pristupu pravima za ranjive grupe i funkcioniranju lokalnih mehanizama za socijalnu inkluziju. Sa stečenim znanjem polaznici i polaznice obuke bit će angažirani u nekoj od lokalnih institucija, u 30 općina u Srbiji.

Tako će  imati priliku da se uključe u društvene i političke procese u svojim općinama i da budu svojevrsni ambasadori interesa romske zajednice na lokalnom nivou, u suradnji sa raznim zainteresiranim stranama – kako nijedan Rom ili Romkinja ne bi bili zapostavljeni.

 

UNDP Serbia·17. travnja 2018

GOVOR MRŽNJE

/in , /by

Govor mržnje prema pripadnicima romske ili nekih drugih zajednica je realnost evropske političke scene. Čini se da u tome prednjače političari država članica Evropske Unije. Da spomenemo Veleria Simonova, zamenika premijera Bugarske koji je Rome nazvao „ludim i divljim ljudskim bićima koja žele novac bez rada i da žive od socijalne pomoći“. U istom govoru je Romkinje nazvao „ženama koje imaju instinkte pasa lutalica“.
U današnjem izdanju Svetu Roma Soraja Post, poslanica u Evropskom Parlamentu i pripadnica romske zajednice iz Švedske, govori o sopstvenim i naporima nekolicine njenih kolega da pooštre kazne zbog govora mržnje koji dolazi od političara iz država članica evropske Unije.

PROGRAM PRIPREME ROMA ZA DIPLOMSKE STUDIJE

/in , /by

Srednjoeuropsko sveučilište (CEU) iz Budimpešte otvorilo je prijave za studente za program koji priprema Rome za diplomske studije. Pravo prijave imaju studenti romske nacionalne pripadnosti koji su završili dodiplomske studije društvenih znanosti.

Studenti koji su završili dodiplomske studije društvenih znanosti sada se mogu prijaviti za program pripreme Roma za diplomske studije (RGPP) na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Program je namijenjen studentima koji su se izjasnili pripadnicima romske nacionalne manjine kako bi se oni pripremili za diplomske i post diplomske studije. Uvjet je i poznavanje engleskog jezika.

Radi se  o intenzivnom programu koji traje deset mjeseci. Njime je predviđeno poboljšanje znanja engleskog jezika do nivoa za diplomske i post diplomske studije kao i tečaj akademskog pisanja na post diplomskoj razini, kao i razvijanje kritičkog razmišljanja i vještina učenja. Studenti će također sudjelovati u kritičkim debatama o političkom, ekonomskom i socijalnom položaju Roma, a na seminarima će se ukrštati proučavanje povijesti i identiteta sa novim pomacima u politici prema romskim zajednicama u regiji.

Studenti će imati priliku upoznati se s diplomskim programima na CEU, a biće im pruženi kolegiji iz povijesti, rodnih studija, političkih znanosti, javnih politika, međunarodnih odnosa i europskih studija, ekonomije, sociologije, antropologije kao i studija nacionalizma, dok se napominje da postoji mogućnost dodavanja i drugih disciplina.

Odabrani kandidati dobit će punu stipendiju za cjelokupno trajanje programa, odnosno bit će im pokriveni putni troškovi do i od Budimpešte, smještaj u studentskom domu, zdravstvena skrb, školarina kao i troškovi života u vidu hranarine i džeparca.
Prijave su otvorene do 15. travnja 2018. godine.

 

 

Odustajanje nije opcija

/in , /by

Priča Đulijane Ramić iz Bijeljine: Odustajanje nije opcija

Ova djevojčica želi pozitivnu promjenu za sebe i primjer je da ne postoje opravdanja za neuspjeh

Đulijana Ramić ima 15 godina, učenica je četvrtog razreda OŠ ”Jovan Dučić” u Bijeljini. Razlog zbog kojeg je ova petnaestogodišnjakinja tek četvrti razred, jeste često napuštanje škole. Od 2014. godine, njena porodica je nekoliko puta pokušavala da dobije azil u Njemačkoj, ali su nakon posljednjeg neuspješnog pokušaja, konačno odustali.

Kada su se Ramići konačno vratili u Bijeljinu, Đulijana je htejla da se vrati u školu. Kaže da joj je bilo veoma teško da se uklopim.

“Nisam mogla da pratim nastavu. Puno sam propustila. Zaostajala sam u odnosu na drugu djecu”, rekla je Đulijana za portal Udar.

Ono što je pozitivno u ovoj priči, jeste da je učiteljica, Branka Mišić, Đulijani posvetila veliku pažnju i radila sa njom na tome da nadoknadi izgubljeno gradivo.

Kaže da je razred odmah prihvatio i da je vrlo uspješno nadoknadila propušteno gradivo. Prvo polugodište u ovoj školskoj godini, završila je sa vrlo dobrim uspjehom i primjernim vladanjem.

“Đulijana je jako bistra i draga djevojčica, iako je starija od svojih drugara, ona je prihvaćena od strane djece. Radila sam sa njom da bi mogla savladati gradivo, što je i uspjela. Ona je dobra i sa malo više truda, mogla bi imati i bolji uspjeh. Inače je vrlo je uredna i precizna djevojčica”, rekla je učiteljica Mišić.

A Đulijana kaže da jako voli da pleše i pjeva, te zbog toga često učestvuje u školskim predstavama. Pored toga, veoma je talentovana za fudbal, te je čak i trenirala neko vrijeme.

Kad završi osnovnu školu, plan joj je da upiše školu za frizere, jer kaže da joj to “ide od ruke”.

Inače, Đulijana i njena mnogobrojna porodica, žive u tuđoj kući i vrlo lošim uslovima. U kući nema struje, vode, a kamo li osnovnh uslove za održavanje higijene. Njena majka Rabija, svjesna je da dijete ne može u takvim uslovima živjeti i pohađati školu, ali bez obzira na sve, Đulijana u školu odlazi vrlo uredno.

“Mi smo morala odlaziti sa porodicom van granica Bosne i Hercegovine, samo da bi uspjeli porodici  da obezbjedimo osnovne uslove za normalan život”, kaže Rabija.

Prvi put su otišli još 2014. godine, ali su nakon nekoliko puta prestali i definitivno se vratili u Bijeljinu.

“Sada skupljamo karton i sekunadrne sirovine. Od toga živimo i jedino od toga zarađujemo novac. Sada je i to teško raditi. Ne možemo sakupiti dovojno kartona, jer se sva naša populacija bavi time.
Sve je manje kartona i jako jeftin, tako da se malo može zaraditi”, objasnila je Rabija.

Ova porodica se nada da će uskoro riješiti makar stambeno pitanje, jer su se prijavili na Konkurs socijalnog stanovanja

Na kraju, vraćamo našoj Đulijani. Nakon onoga što je prošla u prethodnom period i onoga što prolazi danas, svojim vršnjacima, ali i njihovim roditeljima, poručuje da budu vrlo odlučni i da je najbitnije da idu redovno u školu i da se, bez obzira na sve, uvjek bore za svoja prava.

Ova djevojčica želi pozitivnu promjenu za sebe i primjer je da ne postoje opravdanja za neuspjeh.

(portal-udar.net)

 

Deset gorkih godina

/in , /by

Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.


Foto: European Roma Right Centre

Za romske zajednice na Kosovu, nedavno obilježena deseta godišnjica nezavisnosti najmlađe države u Europi, gorka je i bez razloga za slavlje. Ako bi se moralo imenovati jedno stanje koje najbolje odražava situaciju u kojoj se kontinuirano nalaze, to je marginalizacija.

Ta marginalizacija sa sobom nosi brojne (naizgled) proturječnosti. Prisjećam se posljednjeg posjeta Kosovu, prije dvije godine. “Nema doma za Roma”, bio je zaključak s projekcije dokumentarnog filma Trapped By Law (Zatočeni zakonom) koja se održala u Prištini u hladnom siječnju 2016. godine. Film je sniman pet godina, od 2010. do 2015., a prati Kefaeta i Selamija Prizrenija, dvojicu braće, koji su 2010. godine zajedno s tisućama Roma i Romkinja deportirani iz Njemačke.

Takve iznenadne “akcije” događaju se od 2009. godine, kada je Vlada Kosova s Njemačkom, Belgijom, Francuskom, Norveškom i Švicarskom potpisala sporazume o readmisiji, poradi razvijanja dobrih veza s Europskom unijom. Deportacije iz Njemačke pokazale su se kao posebno kontroverzne, jer su u Bundestagu brojne stranke i nevladine organizacije osudile takvu politiku. Posljednjih godina Human Rights Watch kontinuirano izvještava kako se Romi i srodne manjinske grupe deportirane iz Zapadne Europe na Kosovo suočavaju sa duboko ukorijenjenom i višerazinskom diskriminacijom.

“Europa šalje pripadnike najranjivije grupe s Kosova natrag u naručje diskriminacije, isključivanja, siromaštva i raseljenja”, poručila je Wanda Troszczynska-van Genderen, HRW-ova istraživačica za Zapadni Balkan, kada su počele prve deportacije.

Romske zajednice su na Kosovu u najgorem položaju jer su isključene iz svih aspekata društva i nemaju nikakvu pregovaračku moć ni potporu od vlade Kosova kao ni protekciju i pritisak koji bi dolazio od “vlastite države”, poput nekih drugih manjinskih zajednica. Predstavnici Roma imaju osigurano jedno mjesto u parlamentu, koje u stvarnosti služi isključivo kao privid moći i inkluzivnosti. A stvarnost je takva, kako i navodi Centar za prava manjina, da su Romi “isključeni iz stvarnog sudjelovanja u političkom životu i isključeni su iz rasprava o budućnosti Kosova.”

Romi su se na Kosovo doselili rano, još prije 13. stoljeća, ali su od rana bili promatrani kao građani druge klase, kao i na većini europskih prostora u to vrijeme. Tijekom Drugog svjetskog rata i na prostoru današnjeg Kosova brojni su Romi i Romkinje, kao i diljem Europe, progonjeni, mučeni i ubijani. Za vrijeme Jugoslavije njihov je položaj bio nešto bolji – percepcija značaja romske zajednice u društvu se mijenjala, broj zaposlenih je rastao i ekonomska situacija se popravljala, a razvijala se i romska kulturna produkcija. Sve se, kao i drugdje, promijenilo ratnih devedesetih.

Foto: I.Perić

Tijekom ratnih godina, romskom se populacijom najviše manipuliralo, od njih se sa svih strana tražila lojalnost u sukobu koji nije tolerirao neutralnost, u kojoj bi se većina Roma pronašla. Tisuće pripadnika romske zajednice u krvavom sukobu platilo je svojim životima i bilo progonjeno. Samo u Srbiji broj raseljenih Roma s Kosova 1999. godine prelazio je više od dvadeset tisuća. U ratu su, kao i drugdje, potencirane podjele. Tako je bilo i među romskim zajednicama – podjelu na Rome, Egipćane i Aškalije mnogi su kasnije vidjeli kao politički trik, u duhu one stare “podijeli pa vladaj”.

Mnogi Romi ostali su nakon rata u kampovima na sjevernom Kosovu, u blizini rudnika Trepča, gdje su mnogi, uključujući djecu, patili zbog ozbiljnog trovanja olovom. Unatoč tome što je postojala svjesnost o hitnosti rješavanja ovih slučajeva od 2000. godine, na što su upozoravala izvješća Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i brojnih nevladinih organizacija, UNMIK (Misija Ujedinjenih naroda na Kosovu) je veoma sporo preseljavala Rome iz tih područja. Europski sud za ljudska prava 2006. godine odbio je zahtjev Europskog centra za prava Roma podnesen u ime stanovnika kampova (koje se slobodno može nazvati i logorima). Naime, s obzirom da UNMIK nije stranka Europske konvencije o ljudskim pravima, sud je utvrdio da u ovom slučaju nema nadležnost. Premještanje Roma iz zagađenih logora u nova naselja na jugu Mitrovice nastavljeno je polako tijekom 2006. i 2007. godine. Brojni Romi i dalje pate od posljedica trovanja iz perioda života kraj Trepče, iako nikada nisu dobili ni kompenzaciju ni službenu ispriku.

Danas je romskim zajednicama na Kosovu najveći problem nezaposlenost koja je zacementirala njihovu ekonomsku nesigurnost i loše životne uvjete. Zapošljavanje jest jedan od osnovnih preduvjeta za opstanak i razvitak romskih zajednica, kao i za mijenjanje njihove percepcije u društvu. Manjak zaposlenih Roma pogotovo je primjetan u ministarstvima i drugim institucijama na Kosovu, što još jednom potvrđuje potpuni manjak predstavništva na pozicijama moći.

Željko Jovanović, ravnatelj Ureda za Rome zaklade Otvoreno društvo, vidi nerazmjerne stope nezaposlenosti kao ostavštinu iz ratnih vremena. “Za one koji su ostali na Kosovu, predrasude većinskog stanovništva i neprijateljstva iz vremena sukoba ometaju napore da se integriraju u društvo i nađu posao”, kaže Jovanović u razgovoru za Deutsche Welle.

Human Rights Watch pak u izvještaju za Kosovo za 2017. godinu navodi sljedeće: “Romi, Aškalije i Egipćani i dalje se suočavaju s problemima pri dobivanju osobnih dokumenata koji utječu na njihovu mogućnost pristupa zdravstvenoj zaštiti, socijalnoj pomoći i obrazovanju. Usporena je provedba nove strategije za integraciju svih romskih zajednica. Strategija je usvojena 2016. godine i fokusirana je na poboljšanje dokumentiranja građana, pristup stambenom zbrinjavanju, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i zapošljavanju. Međutim, nedostaju javna sredstva za financiranje programa strategije.”

Javna sredstva za financiranje programa nedostaju zato što nedostaje političke volje za provedbom tih programa, kao i za poboljšanjem situacije za Rome na Kosovu općenito. Unatoč svemu tome, a sada se vraćamo i na početak ove priče i braću Prizreni koji su deportirani na Kosovo, mnoge europske zemlje, uključujući Njemačku, i dalje klasificiraju Kosovo kao sigurnu zemlju podrijetla.

Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ovim ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.

Romkinje koje mijenjaju stvari

/in , /by

Romkinje koje mijenjaju stvari


Foto: Ivana Perić

Ožujak je mjesec u kojem slavimo 8. mart i otpor žena, mjesec u kojem slavimo one koje su promjene izborile i skrećemo pozornost na one koje promjene žele. Zato vas ovaj mjesec upoznajemo s nekoliko značajnih Romkinja koje trenutno mjenjaju svoje zajednice i svijet na bolje.

Delia Grigore

Grigore je romska spisateljica, aktivistkinja i profesorica romskog jezika i kulture na Sveučilištu u Bukureštu. Doktorirala je antropologiju romske kulture, a pjesme i eseji su joj prevođeni na više jezika. Predsjednica je udruge Amare Rromentza. Velik dio njenog rada posvećen je predstavljanju Roma i Romkinja u medijima, i često upozorava kako se diskurs o Romima u medijima još uvijek nije značajno promijenio. Grigore sam imala priliku upoznati u Bukureštu 2016. godine, kada mi je rekla kako je “lakše reći da Romi žele živjeti u stanju u kojem ih dosta danas živi, to ostatak društva odrješuje svake krivnje i odgovornosti. Kada su u pitanju Romi, u medijima je još uvijek gotovo sav fokus na egzotičnosti i kriminalnim radnjama“.

Grigore i brojni drugi aktivisti i aktivistkinje dio su veoma važnog i vjerojatno najsnažnijeg romskog pokreta na svijetu, koji uključuje tisuće aktivista diljem Rumunjske. Jedan od njihovih velikih projekata je i Mesteshukar Butiq, koji povezuje tradicionalne zanate i izradu modernih proizvoda. U izradu nakita, odjeće i pokućstva redovno je uključeno oko četrdeset zanatlija iz romskih zajednica – kovača, krojača, stolara. Na većim projektima ponekad ih je uključeno i stotinjak. Njihov je posao ogromna strast i ljubav, kako pokazuje i kratki film Silversmith – Nevers, drži ih želja za očuvanjem umijeća koje se prenosilo generacijama, ali i želja za ekonomskim progreom i financijskom stabilnošću u modernom društvu. 

Feministička kazališna družina Giuvlipen

Iz Rumunjske dolazi i sjajna kazališna družina Giuvlipen. Naziv Giuvlipen sastoji se od romske riječi za ženu – đuvli i sufiksa –ipen, koji označava mnoštvo. Ta kovanica je najbliži prijevod riječi feminizam na romski jezik, kaže Mihaela Drăgan, jedna od osnivačica družine, koja je i diplomirala romski jezik. Giuvlipen je smješten u Bukureštu, a kroz svoj rad pokušavaju osigurati vidljivost romskim glumicama i glumcima, koji češće dobivaju uloge u indijskim ili arapskim filmovima, nego u lokalnim produkcijama.

Jedna od značajnijih i potresnijih Giuvlipenovih predstava je Tko je ubio Szomnu Grancsu? , koja je bazirana na slučaju iz 2007. godine, tinejdžerskom samoubojstvu mlade Romkinje Szomne, sedamnaestogodišnjakinje iz sela Frumoasa. Roditelji joj nisu dopuštali da pohađa srednju školu, jer su je željeli udati. Nije u pitanju bio samo manjak njihove volje, već i financijske nemogućnosti –  troškovi putovanja, odjeće i knjiga, bili su im previše. Zahvaljujući nastojanjima lokalnog svećenika i njegovoj ponudi da plati troškove, pustili su je u školu, ali samo pod uvjetom da bude u pratnji muškog rođaka. Szomna se tako neprestano nalazila u situaciji razdora, s jedne strane pod sumnjom i nadzorom romske zajednice, s druge strane  suočena s rasizmom svojih razrednih kolega i nastavnika. U konačnici se objesila ostavivši natpis na zidu – Ja sam škola.

Giuvlipen je malu revoluciju izveo i predstavivši na kazališnim daskama prvi lik Romkinje koja je lezbijka te izlazi s muškarcima kako bi izbjegla glasine o svojoj seksualnosti. Govoriti o romskoj LGBT zajednici i dalje je tabu tema u Rumunjskoj, ali gotovo i svugdje drugdje. Tako su organizatori festivala romske umjetnosti, shvativši da se u predstavi pojavljuje lik lezbijke, povukli poziv za sudjelovanje koji su uputili Giuvlipenu. Ali ova feministička kazališna družina hrabro nastavlja dalje.

Foto: Facebook/Giuvlipen

Selma Selman

Selman je umjetnica iz Bihaća, koja posljednjih godina plijeni pažnju svojim slikarstvom, instalacijama i performansima. Dobitnica je brojnih nagrada, između ostalog i nagrade Zvono koja se dodjeljuje najzapaženijim mladim umjetnicima/ama u Bosni i Hercegovini. Kako sama kaže, njezini radovi proizlaze iz razmišljanja o zajednici u kojoj živi i ravnopravnosti kojoj teži, nadajući se da će njima uspjeti utjecati barem na mali dio društva.

“Ono što je bitno u životu jest da prihvaćanjem sebe, direktno ili indirektno, nas prihvaćaju i drugi. Samo pričanje o diskriminaciji je diskriminacija, tako da je ona uvijek prisutna. Pokušavam koliko-toliko ukinuti stereotipe i malo promijeniti sliku koja je prisutna u današnjem svijetu o Romima”, kaže Selman u intervjuu za Libelu.

Posebnu pažnju Selman je privukla performansom Sestro, čuvaj se kriminalaca u kojem stavlja fokus na problematiku romskog društva koje se percipira isključivo kroz kriminal, te radom Ne gledaj Ciganku u oči, u kojem progovara o posebnim stereotipima koji se vezuju uz žene Romkinje (djecu se straši Cigankama kada ne slušaju, priča se da su Ciganke lake žene, govori se da pogledom mogu ureći muškarca ili ženu). Selman trenutno studira na Sveučilištu Syracuse u istoimenom gradu u državi New York.

Foto: selmaselman.mayfirst.org/

Małgorzata Mirga-Tas

Mirga-Tas je romska umjetnica rođena u Spisz regiji, u Poljskoj. Po završetku umjetničke škole Antoni Kenar u Zakopaneu, studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Jan Matejko u Krakovu, gdje je diplomirala kiparstvo. Mirga-Tas je vrhunska i uvažena kiparica, a u svom radu koristi razne materijale, od drveta i kamena do papira. S vremena na vrijeme dizajnira i odjeću, a rado se bavi i fotografijom, čijim radostima rado podučava djecu.

Godinama stvara i sudjeluje u različitim projektima vezanim za romske zajednice. Članica je obrazovne udruge Roma Harangos, a vodi i projekt Romani Click koji se već gotovo čitavo desetljeće odvija u različitim romskim naseljima – radi se o integracijskim radionicama za romsku i ne-romsku djecu. Mirga-Tas je i jedna od značajnih sudionica Pravde Jakhenca – s otvorenim očima, udruženja koje obilježava genocid Roma i Romkinja počinjen u nacističkim logorima u Poljskoj.

Foto: Roma Raising

Ivana Perić