ovaj članak za primjer Romim kada se hoće sve se može
U Iraku izrazito religioznom gradu izabrana prva žena – komunistkinja, Suhad al-Khateeb
U Iraku su u subotu 12. 5. održani prvi parlamentarni izbori nakon pobjede nad Islamskom državom. Narod Iraka u velikom je broju bojkotirao izbore, a na glasačka mjesta izašlo je manje od polovice birača (44,5%). No, oni koji su izašli u velikoj većini glasali su za Savez Sairoun – koaliciju podržavatelja utjecajnog šijitskog imama Moqtade al-Sadra i Iračke komunističke partije (ICP) te manje Iračke republičke stranke.
Pobjeda sadrističko-komunističkog saveza je opovrgla brojne pretpostavke o politici Iraka, a rezultati ukazuju na potrebu prekida s političkim establišmentom kao posljedice njihove korupcije i nesposobnosti, kao i odmicanja od utjecaja SAD-a i Irana.
Savez religiozno konzervativnog Sardističkog pokreta i ultra-sekularne komunističke partije očito je uspio, a jedno od najprominentinijih lica nove politike je Suhad al-Khateeb, članica Komunističke partije koja je osvojila mjesto u skupštini izrazito religioznog grada Najafa, koji je važno sjedište šijitske teologije.
Khateeb, je učiteljica, aktivistkinja protiv siromaštva te borkinja za prava žena, nije prije razmišljala o izlasku na parlamentarne izbore.
“2014. se nisam kandidirala, no bila sam u grupi koja je obilazila ljude u Najafu. Slušali smo njihove probleme i pomagali im, u slamovima Najafa i siromašnim kvartovima. Za kandidaturu sam se odlučila nakon što sam dobila veliku podršku od svojih kolega i studenata/ica”, izjavila je nakon pobjede.
Pobjedničkoj koaliciji predstoji formiranje vlade i učvršćivanje saveza u sljedećih 90 dana. Otvoreni su za suradnju sa sadašnjim premijerom Haider al-Abadijem i zastupnicima nekih drugih stranaka, uključujući i kurdske, no kažu kako će zasigurno isključiti koaliciju Fatah i koaliciju bivšeg premijera Nouri al-Malikija koje su najpovezanije s Iranom.
Premda je Iran dugo imao ogroman utjecaj u svetim iračkim gradovima Karbali i Najafu, sve je veći strah od rastućih tenzija između Islamske republike i susjeda u regiji – posebno Izraela i Saudijske Arabije, a smanjenje iranskog utjecaja na Irak je bio temelj kampanje sadrističke politike.
“U regiji postoji sukob između Irana i SAD-a koji se odražava na Irak, Jemen i Bahrain”, kaže Khateeb. “No mi, Iračanke i Iračani želimo svoju nezavisnost od SAD-a i Irana. Želimo društvenu pravdu, samostalnost te smo protiv sektarijanizma.”
Trideset mladih Roma i Romkinja odabranih na javnom natječaju trenutno pohađa tromesečnu obuku kako bi stekli nova znanja i vještine i angažirali se u lokalnim samoupravama i/ili drugim vladinim ili nevladinim institucijama na lokalnom nivou. Obuku organiziraju UNDP, UNHCR i Volonteri Ujedinjenih nacija (UNV) u Srbiji, kako bi pomogli učesnicima da utječu na društvene i političke procese u gradovima i općinama u kojima žive i doprineli boljem socijalnom uključivanju Roma.
Devetnaestogodišnja Anabela je Nišlijka, studentkinja Pravnog fakulteta, volonterka jedne nevladine organizacije, edukatorica na temu vršnjačkog nasilja i rodne ravnopravnosti i, nada se, buduća pravnica ili sutkinja.
Anabela je i najmlađa polaznica ove obuke, koja je u njoj našla priliku da zadovolji svoja brojna interesovanja i radoznao duh željan usavršavanja, koji teorijsko znanje mora da potkrepi i praktičnim iskustvom. Pored toga, prijavila se za obuku kako bi mogla i sama da doprinese neophodnim promenama u društvu, rukovođena željom da svaka osoba koja živi na teritoriji njenog grada ima ista prava i mogućnosti da dobije pravovremenu i adekvatnu pomoć.
Anabela veruje da je na putu ka tom cilju neophodno da pripadnici romske nacionalne manjine budu više zastupljeni među zaposlenima u lokalnim institucijama.
„Romi i Romkinje u Nišu se često suočavaju sa predrasudama i diskriminacijom, sa kojima se ponekad susreću i u institucijama. Vjerujem da bi Romima i Romkinjama značilo da, ukoliko ne razumiju stručnu osobu, mogu da se obrate osobi koja govori romski jezik i koja može da olakša komunikaciju. Mislim da bi to pomoglo da nijednoj samohranoj majci ili žrtvi obiteljskog nasilja romske nacionalne pripadnosti u Nišu ne bude uskraćena pomoć usljed nerazumjevanja ili predrasuda.“ Broj Roma na teritoriji Grada po popisu iznosi 6.996, ali nevladine organizacije procenjuju da ih ima 25.000.
Anabela i drugi mladi Romi i Romkinje će na obuci učiti o ljudskim pravima, diskriminaciji, pravno-nevidljivim licima, pristupu pravima za ranjive grupe i funkcioniranju lokalnih mehanizama za socijalnu inkluziju. Sa stečenim znanjem polaznici i polaznice obuke bit će angažirani u nekoj od lokalnih institucija, u 30 općina u Srbiji.
Tako će imati priliku da se uključe u društvene i političke procese u svojim općinama i da budu svojevrsni ambasadori interesa romske zajednice na lokalnom nivou, u suradnji sa raznim zainteresiranim stranama – kako nijedan Rom ili Romkinja ne bi bili zapostavljeni.
Govor mržnje prema pripadnicima romske ili nekih drugih zajednica je realnost evropske političke scene. Čini se da u tome prednjače političari država članica Evropske Unije. Da spomenemo Veleria Simonova, zamenika premijera Bugarske koji je Rome nazvao „ludim i divljim ljudskim bićima koja žele novac bez rada i da žive od socijalne pomoći“. U istom govoru je Romkinje nazvao „ženama koje imaju instinkte pasa lutalica“.
U današnjem izdanju Svetu Roma Soraja Post, poslanica u Evropskom Parlamentu i pripadnica romske zajednice iz Švedske, govori o sopstvenim i naporima nekolicine njenih kolega da pooštre kazne zbog govora mržnje koji dolazi od političara iz država članica evropske Unije.
Srednjoeuropsko sveučilište (CEU) iz Budimpešte otvorilo je prijave za studente za program koji priprema Rome za diplomske studije. Pravo prijave imaju studenti romske nacionalne pripadnosti koji su završili dodiplomske studije društvenih znanosti.
Studenti koji su završili dodiplomske studije društvenih znanosti sada se mogu prijaviti za program pripreme Roma za diplomske studije (RGPP) na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Program je namijenjen studentima koji su se izjasnili pripadnicima romske nacionalne manjine kako bi se oni pripremili za diplomske i post diplomske studije. Uvjet je i poznavanje engleskog jezika.
Radi se o intenzivnom programu koji traje deset mjeseci. Njime je predviđeno poboljšanje znanja engleskog jezika do nivoa za diplomske i post diplomske studije kao i tečaj akademskog pisanja na post diplomskoj razini, kao i razvijanje kritičkog razmišljanja i vještina učenja. Studenti će također sudjelovati u kritičkim debatama o političkom, ekonomskom i socijalnom položaju Roma, a na seminarima će se ukrštati proučavanje povijesti i identiteta sa novim pomacima u politici prema romskim zajednicama u regiji.
Studenti će imati priliku upoznati se s diplomskim programima na CEU, a biće im pruženi kolegiji iz povijesti, rodnih studija, političkih znanosti, javnih politika, međunarodnih odnosa i europskih studija, ekonomije, sociologije, antropologije kao i studija nacionalizma, dok se napominje da postoji mogućnost dodavanja i drugih disciplina.
Odabrani kandidati dobit će punu stipendiju za cjelokupno trajanje programa, odnosno bit će im pokriveni putni troškovi do i od Budimpešte, smještaj u studentskom domu, zdravstvena skrb, školarina kao i troškovi života u vidu hranarine i džeparca.
Prijave su otvorene do 15. travnja 2018. godine.
Priča Đulijane Ramić iz Bijeljine: Odustajanje nije opcija
Ova djevojčica želi pozitivnu promjenu za sebe i primjer je da ne postoje opravdanja za neuspjeh
Đulijana Ramić ima 15 godina, učenica je četvrtog razreda OŠ ”Jovan Dučić” u Bijeljini. Razlog zbog kojeg je ova petnaestogodišnjakinja tek četvrti razred, jeste često napuštanje škole. Od 2014. godine, njena porodica je nekoliko puta pokušavala da dobije azil u Njemačkoj, ali su nakon posljednjeg neuspješnog pokušaja, konačno odustali.
Kada su se Ramići konačno vratili u Bijeljinu, Đulijana je htejla da se vrati u školu. Kaže da joj je bilo veoma teško da se uklopim.
“Nisam mogla da pratim nastavu. Puno sam propustila. Zaostajala sam u odnosu na drugu djecu”, rekla je Đulijana za portal Udar.
Ono što je pozitivno u ovoj priči, jeste da je učiteljica, Branka Mišić, Đulijani posvetila veliku pažnju i radila sa njom na tome da nadoknadi izgubljeno gradivo.
Kaže da je razred odmah prihvatio i da je vrlo uspješno nadoknadila propušteno gradivo. Prvo polugodište u ovoj školskoj godini, završila je sa vrlo dobrim uspjehom i primjernim vladanjem.
“Đulijana je jako bistra i draga djevojčica, iako je starija od svojih drugara, ona je prihvaćena od strane djece. Radila sam sa njom da bi mogla savladati gradivo, što je i uspjela. Ona je dobra i sa malo više truda, mogla bi imati i bolji uspjeh. Inače je vrlo je uredna i precizna djevojčica”, rekla je učiteljica Mišić.
A Đulijana kaže da jako voli da pleše i pjeva, te zbog toga često učestvuje u školskim predstavama. Pored toga, veoma je talentovana za fudbal, te je čak i trenirala neko vrijeme.
Kad završi osnovnu školu, plan joj je da upiše školu za frizere, jer kaže da joj to “ide od ruke”.
Inače, Đulijana i njena mnogobrojna porodica, žive u tuđoj kući i vrlo lošim uslovima. U kući nema struje, vode, a kamo li osnovnh uslove za održavanje higijene. Njena majka Rabija, svjesna je da dijete ne može u takvim uslovima živjeti i pohađati školu, ali bez obzira na sve, Đulijana u školu odlazi vrlo uredno.
“Mi smo morala odlaziti sa porodicom van granica Bosne i Hercegovine, samo da bi uspjeli porodici da obezbjedimo osnovne uslove za normalan život”, kaže Rabija.
Prvi put su otišli još 2014. godine, ali su nakon nekoliko puta prestali i definitivno se vratili u Bijeljinu.
“Sada skupljamo karton i sekunadrne sirovine. Od toga živimo i jedino od toga zarađujemo novac. Sada je i to teško raditi. Ne možemo sakupiti dovojno kartona, jer se sva naša populacija bavi time.
Sve je manje kartona i jako jeftin, tako da se malo može zaraditi”, objasnila je Rabija.
Ova porodica se nada da će uskoro riješiti makar stambeno pitanje, jer su se prijavili na Konkurs socijalnog stanovanja
Na kraju, vraćamo našoj Đulijani. Nakon onoga što je prošla u prethodnom period i onoga što prolazi danas, svojim vršnjacima, ali i njihovim roditeljima, poručuje da budu vrlo odlučni i da je najbitnije da idu redovno u školu i da se, bez obzira na sve, uvjek bore za svoja prava.
Ova djevojčica želi pozitivnu promjenu za sebe i primjer je da ne postoje opravdanja za neuspjeh.
Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.
Foto: European Roma Right Centre
Za romske zajednice na Kosovu, nedavno obilježena deseta godišnjica nezavisnosti najmlađe države u Europi, gorka je i bez razloga za slavlje. Ako bi se moralo imenovati jedno stanje koje najbolje odražava situaciju u kojoj se kontinuirano nalaze, to je marginalizacija.
Ta marginalizacija sa sobom nosi brojne (naizgled) proturječnosti. Prisjećam se posljednjeg posjeta Kosovu, prije dvije godine. “Nema doma za Roma”, bio je zaključak s projekcije dokumentarnog filma Trapped By Law (Zatočeni zakonom) koja se održala u Prištini u hladnom siječnju 2016. godine. Film je sniman pet godina, od 2010. do 2015., a prati Kefaeta i Selamija Prizrenija, dvojicu braće, koji su 2010. godine zajedno s tisućama Roma i Romkinja deportirani iz Njemačke.
Takve iznenadne “akcije” događaju se od 2009. godine, kada je Vlada Kosova s Njemačkom, Belgijom, Francuskom, Norveškom i Švicarskom potpisala sporazume o readmisiji, poradi razvijanja dobrih veza s Europskom unijom. Deportacije iz Njemačke pokazale su se kao posebno kontroverzne, jer su u Bundestagu brojne stranke i nevladine organizacije osudile takvu politiku. Posljednjih godina Human Rights Watch kontinuirano izvještava kako se Romi i srodne manjinske grupe deportirane iz Zapadne Europe na Kosovo suočavaju sa duboko ukorijenjenom i višerazinskom diskriminacijom.
“Europa šalje pripadnike najranjivije grupe s Kosova natrag u naručje diskriminacije, isključivanja, siromaštva i raseljenja”, poručila je Wanda Troszczynska-van Genderen, HRW-ova istraživačica za Zapadni Balkan, kada su počele prve deportacije.
Romske zajednice su na Kosovu u najgorem položaju jer su isključene iz svih aspekata društva i nemaju nikakvu pregovaračku moć ni potporu od vlade Kosova kao ni protekciju i pritisak koji bi dolazio od “vlastite države”, poput nekih drugih manjinskih zajednica. Predstavnici Roma imaju osigurano jedno mjesto u parlamentu, koje u stvarnosti služi isključivo kao privid moći i inkluzivnosti. A stvarnost je takva, kako i navodi Centar za prava manjina, da su Romi “isključeni iz stvarnog sudjelovanja u političkom životu i isključeni su iz rasprava o budućnosti Kosova.”
Romi su se na Kosovo doselili rano, još prije 13. stoljeća, ali su od rana bili promatrani kao građani druge klase, kao i na većini europskih prostora u to vrijeme. Tijekom Drugog svjetskog rata i na prostoru današnjeg Kosova brojni su Romi i Romkinje, kao i diljem Europe, progonjeni, mučeni i ubijani. Za vrijeme Jugoslavije njihov je položaj bio nešto bolji – percepcija značaja romske zajednice u društvu se mijenjala, broj zaposlenih je rastao i ekonomska situacija se popravljala, a razvijala se i romska kulturna produkcija. Sve se, kao i drugdje, promijenilo ratnih devedesetih.
Foto: I.Perić
Tijekom ratnih godina, romskom se populacijom najviše manipuliralo, od njih se sa svih strana tražila lojalnost u sukobu koji nije tolerirao neutralnost, u kojoj bi se većina Roma pronašla. Tisuće pripadnika romske zajednice u krvavom sukobu platilo je svojim životima i bilo progonjeno. Samo u Srbiji broj raseljenih Roma s Kosova 1999. godine prelazio je više od dvadeset tisuća. U ratu su, kao i drugdje, potencirane podjele. Tako je bilo i među romskim zajednicama – podjelu na Rome, Egipćane i Aškalije mnogi su kasnije vidjeli kao politički trik, u duhu one stare “podijeli pa vladaj”.
Mnogi Romi ostali su nakon rata u kampovima na sjevernom Kosovu, u blizini rudnika Trepča, gdje su mnogi, uključujući djecu, patili zbog ozbiljnog trovanja olovom. Unatoč tome što je postojala svjesnost o hitnosti rješavanja ovih slučajeva od 2000. godine, na što su upozoravala izvješća Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i brojnih nevladinih organizacija, UNMIK (Misija Ujedinjenih naroda na Kosovu) je veoma sporo preseljavala Rome iz tih područja. Europski sud za ljudska prava 2006. godine odbio je zahtjev Europskog centra za prava Roma podnesen u ime stanovnika kampova (koje se slobodno može nazvati i logorima). Naime, s obzirom da UNMIK nije stranka Europske konvencije o ljudskim pravima, sud je utvrdio da u ovom slučaju nema nadležnost. Premještanje Roma iz zagađenih logora u nova naselja na jugu Mitrovice nastavljeno je polako tijekom 2006. i 2007. godine. Brojni Romi i dalje pate od posljedica trovanja iz perioda života kraj Trepče, iako nikada nisu dobili ni kompenzaciju ni službenu ispriku.
Danas je romskim zajednicama na Kosovu najveći problem nezaposlenost koja je zacementirala njihovu ekonomsku nesigurnost i loše životne uvjete. Zapošljavanje jest jedan od osnovnih preduvjeta za opstanak i razvitak romskih zajednica, kao i za mijenjanje njihove percepcije u društvu. Manjak zaposlenih Roma pogotovo je primjetan u ministarstvima i drugim institucijama na Kosovu, što još jednom potvrđuje potpuni manjak predstavništva na pozicijama moći.
Željko Jovanović, ravnatelj Ureda za Rome zaklade Otvoreno društvo, vidi nerazmjerne stope nezaposlenosti kao ostavštinu iz ratnih vremena. “Za one koji su ostali na Kosovu, predrasude većinskog stanovništva i neprijateljstva iz vremena sukoba ometaju napore da se integriraju u društvo i nađu posao”, kaže Jovanović u razgovoru za Deutsche Welle.
Human Rights Watch pak u izvještaju za Kosovo za 2017. godinu navodi sljedeće: “Romi, Aškalije i Egipćani i dalje se suočavaju s problemima pri dobivanju osobnih dokumenata koji utječu na njihovu mogućnost pristupa zdravstvenoj zaštiti, socijalnoj pomoći i obrazovanju. Usporena je provedba nove strategije za integraciju svih romskih zajednica. Strategija je usvojena 2016. godine i fokusirana je na poboljšanje dokumentiranja građana, pristup stambenom zbrinjavanju, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i zapošljavanju. Međutim, nedostaju javna sredstva za financiranje programa strategije.”
Javna sredstva za financiranje programa nedostaju zato što nedostaje političke volje za provedbom tih programa, kao i za poboljšanjem situacije za Rome na Kosovu općenito. Unatoč svemu tome, a sada se vraćamo i na početak ove priče i braću Prizreni koji su deportirani na Kosovo, mnoge europske zemlje, uključujući Njemačku, i dalje klasificiraju Kosovo kao sigurnu zemlju podrijetla.
Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ovim ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.
Ožujak je mjesec u kojem slavimo 8. mart i otpor žena, mjesec u kojem slavimo one koje su promjene izborile i skrećemo pozornost na one koje promjene žele. Zato vas ovaj mjesec upoznajemo s nekoliko značajnih Romkinja koje trenutno mjenjaju svoje zajednice i svijet na bolje.
Delia Grigore
Grigore je romska spisateljica, aktivistkinja i profesorica romskog jezika i kulture na Sveučilištu u Bukureštu. Doktorirala je antropologiju romske kulture, a pjesme i eseji su joj prevođeni na više jezika. Predsjednica je udruge Amare Rromentza. Velik dio njenog rada posvećen je predstavljanju Roma i Romkinja u medijima, i često upozorava kako se diskurs o Romima u medijima još uvijek nije značajno promijenio. Grigore sam imala priliku upoznati u Bukureštu 2016. godine, kada mi je rekla kako je “lakše reći da Romi žele živjeti u stanju u kojem ih dosta danas živi, to ostatak društva odrješuje svake krivnje i odgovornosti. Kada su u pitanju Romi, u medijima je još uvijek gotovo sav fokus na egzotičnosti i kriminalnim radnjama“.
Grigore i brojni drugi aktivisti i aktivistkinje dio su veoma važnog i vjerojatno najsnažnijeg romskog pokreta na svijetu, koji uključuje tisuće aktivista diljem Rumunjske. Jedan od njihovih velikih projekata je i Mesteshukar Butiq, koji povezuje tradicionalne zanate i izradu modernih proizvoda. U izradu nakita, odjeće i pokućstva redovno je uključeno oko četrdeset zanatlija iz romskih zajednica – kovača, krojača, stolara. Na većim projektima ponekad ih je uključeno i stotinjak. Njihov je posao ogromna strast i ljubav, kako pokazuje i kratki film Silversmith – Nevers, drži ih želja za očuvanjem umijeća koje se prenosilo generacijama, ali i želja za ekonomskim progreom i financijskom stabilnošću u modernom društvu.
Iz Rumunjske dolazi i sjajna kazališna družina Giuvlipen. Naziv Giuvlipen sastoji se od romske riječi za ženu – đuvli i sufiksa –ipen, koji označava mnoštvo. Ta kovanica je najbliži prijevod riječi feminizam na romski jezik, kaže Mihaela Drăgan, jedna od osnivačica družine, koja je i diplomirala romski jezik. Giuvlipen je smješten u Bukureštu, a kroz svoj rad pokušavaju osigurati vidljivost romskim glumicama i glumcima, koji češće dobivaju uloge u indijskim ili arapskim filmovima, nego u lokalnim produkcijama.
Jedna od značajnijih i potresnijih Giuvlipenovih predstava je Tko je ubio Szomnu Grancsu? , koja je bazirana na slučaju iz 2007. godine, tinejdžerskom samoubojstvu mlade Romkinje Szomne, sedamnaestogodišnjakinje iz sela Frumoasa. Roditelji joj nisu dopuštali da pohađa srednju školu, jer su je željeli udati. Nije u pitanju bio samo manjak njihove volje, već i financijske nemogućnosti – troškovi putovanja, odjeće i knjiga, bili su im previše. Zahvaljujući nastojanjima lokalnog svećenika i njegovoj ponudi da plati troškove, pustili su je u školu, ali samo pod uvjetom da bude u pratnji muškog rođaka. Szomna se tako neprestano nalazila u situaciji razdora, s jedne strane pod sumnjom i nadzorom romske zajednice, s druge strane suočena s rasizmom svojih razrednih kolega i nastavnika. U konačnici se objesila ostavivši natpis na zidu – Ja sam škola.
Giuvlipen je malu revoluciju izveo i predstavivši na kazališnim daskama prvi lik Romkinje koja je lezbijka te izlazi s muškarcima kako bi izbjegla glasine o svojoj seksualnosti. Govoriti o romskoj LGBT zajednici i dalje je tabu tema u Rumunjskoj, ali gotovo i svugdje drugdje. Tako su organizatori festivala romske umjetnosti, shvativši da se u predstavi pojavljuje lik lezbijke, povukli poziv za sudjelovanje koji su uputili Giuvlipenu. Ali ova feministička kazališna družina hrabro nastavlja dalje.
Foto: Facebook/Giuvlipen
Selma Selman
Selman je umjetnica iz Bihaća, koja posljednjih godina plijeni pažnju svojim slikarstvom, instalacijama i performansima. Dobitnica je brojnih nagrada, između ostalog i nagrade Zvono koja se dodjeljuje najzapaženijim mladim umjetnicima/ama u Bosni i Hercegovini. Kako sama kaže, njezini radovi proizlaze iz razmišljanja o zajednici u kojoj živi i ravnopravnosti kojoj teži, nadajući se da će njima uspjeti utjecati barem na mali dio društva.
“Ono što je bitno u životu jest da prihvaćanjem sebe, direktno ili indirektno, nas prihvaćaju i drugi. Samo pričanje o diskriminaciji je diskriminacija, tako da je ona uvijek prisutna. Pokušavam koliko-toliko ukinuti stereotipe i malo promijeniti sliku koja je prisutna u današnjem svijetu o Romima”, kaže Selman u intervjuu za Libelu.
Posebnu pažnju Selman je privukla performansom Sestro, čuvaj se kriminalaca u kojem stavlja fokus na problematiku romskog društva koje se percipira isključivo kroz kriminal, te radom Ne gledaj Ciganku u oči, u kojem progovara o posebnim stereotipima koji se vezuju uz žene Romkinje (djecu se straši Cigankama kada ne slušaju, priča se da su Ciganke lake žene, govori se da pogledom mogu ureći muškarca ili ženu). Selman trenutno studira na Sveučilištu Syracuse u istoimenom gradu u državi New York.
Foto: selmaselman.mayfirst.org/
Małgorzata Mirga-Tas
Mirga-Tas je romska umjetnica rođena u Spisz regiji, u Poljskoj. Po završetku umjetničke škole Antoni Kenar u Zakopaneu, studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Jan Matejko u Krakovu, gdje je diplomirala kiparstvo. Mirga-Tas je vrhunska i uvažena kiparica, a u svom radu koristi razne materijale, od drveta i kamena do papira. S vremena na vrijeme dizajnira i odjeću, a rado se bavi i fotografijom, čijim radostima rado podučava djecu.
Godinama stvara i sudjeluje u različitim projektima vezanim za romske zajednice. Članica je obrazovne udruge Roma Harangos, a vodi i projekt Romani Click koji se već gotovo čitavo desetljeće odvija u različitim romskim naseljima – radi se o integracijskim radionicama za romsku i ne-romsku djecu. Mirga-Tas je i jedna od značajnih sudionica Pravde Jakhenca – s otvorenim očima, udruženja koje obilježava genocid Roma i Romkinja počinjen u nacističkim logorima u Poljskoj.
Srbija: Bolnica u Šapcu nije htjela zaposliti kandidata zato što je Rom
Foto: Medija centar Beograd
Povjerenica Srbije za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković utvrdila je da je Opća bolnica “Dr Laza K. Lazarević” u Šapcu u postupku zapošljavanja diskriminirala jednog kandidata zato što je Rom.
U priopćenju povjerenica je navela da je u postupku provedenom po pritužbi protiv bolnice zbog diskriminacije na temelju pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini, dala mišljenje da su prekršene odredbe Zakona o zabrani diskriminacije.
Podnositelj pritužbe je naveo da se veliki broj puta prijavljivao na natječaje bolnice, prilagao dokumentaciju i ispunjavao uvjete, ali da nije primljen u radni odnos zbog pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini.
Povjerenica je dodala da bolnica tijekom postupka nije ponudila činjenice i dokaze kojima bi dokazala da je razmatralo prijavu podnositelja pritužbe, kao i dodatnu dokumentaciju priloženu u skladu s javnim oglasima za prijam u radni odnos i da on nije primljen zbog objektivnih razloga koji nisu u vezi sa svojom nacionalnom pripadnošću.
“Imajući u vidu navedene činjenice i izvedene dokaze, kao i statističke podatke o položaju pripadnika romske nacionalne manjine na tržištu rada, stereotipe i predrasude o radnim navikama Roma, i činjenici da prema ovoj društvenoj skupini i dalje postoji izražena socijalna distanca”, povjerenica je donijela mišljenje da je Bolnica u postupku zapošljavanja diskriminirala kandidata na temelju njegovog osobnog svojstva pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini.
Povjerenica je uz mišljenje dala preporuku Općoj bolnici poduzeti mjere u okviru svoje nadležnosti kako bi otklonila posljedice diskriminatornog postupanja, kao i da u okviru svojih redovnih poslova i aktivnosti ne krši zakonske propise o zabrani diskriminacije.
“S obzirom da ni poslije opomene Opća bolnica ‘Dr. Laza K. Lazarević’ Šabac nije postupila po preporuci, povjerenica za zaštitu ravnopravnosti, sukladno Zakonu o zabrani diskriminacije, o tome obavještava javnost”, navodi se u priopćenju.
Ministrica rada i socijalne politike Mila Tsarovska objavljuje potpuno novi sustav koji će značiti uklanjanje djece iz ustanova i njihovu skrb u malim obiteljskim zajednicama, objavljen je na makedonskom portalu libertas .
Prema Tsarovskoj znači prije svega potpuno novi Zakon o socijalnoj zaštiti, koji će povećati socijalne transfere, ali i na način koji će najbolje biti na obostranu korist. Tada bi postojala nova reorganizacija centara za socijalnu zaštitu i novi Zakon o radnim odnosima.
Za konkretni slučaj silovane maloljetne djevojke u prihvatljivom domu 25. maja, dok je bila pod skrbništvom države, Tsarovska kaže da je odgovorna za više institucija, a ostavka ravnatelja, ne oslobađanje od odgovornosti.
– Do sada su istraženi tri slučaja, djevojka RI. i dvije sestre koje su napustile kuću “25. maj ”2015. godine. Samo naivno mogu reći da nisu znali da se to događa. Sustav je godinama djelovao na taj način i zbog toga je dao ovakvav efekt, to nije novoa niti nepoznato. Ne, kao odgovor na ovu vrstu vrste nasilja i djece bez djece, ne treba kriviti samo jednu instituciju, ali svatko mora biti odgovoran. Ravnatelj kuće “25. maj ”podnio je ostavku, ali to ga sigurno ne oslobađa od odgovornosti. Inspekcijski nalazi pokazali su tko, gdje i kako se dogodio propust i da će doći do podnošenja prekršaja i kaznenih prijava, kaže Tsarovska.
U intervjuu za „Free Press“, ona postavlja odgovornost za mnoge vrste roditelja, prvo na razini roditelja-skrbnika, skrbnika je stručnjaka u Centru za socijalni rad.
– Kad dijete kaže skrbniku da se nešto dogodilo, ako ne prijavi, ima krivičnu odgovornost. U slučaju da su slučajevi ustanovljeni da postoje trenuci kada je prijavljeno da postoji problem, dijete je vraćeno roditeljem da vodi postupak, iako je odlučeno u sudu lišen roditeljskog prava, tu leži najveća povreda.
Prema njezinim riječima, ustanove koje trebaju da skrbe o djeci, zbog kadrovskih aspekata imaju usvojene minimalne kapacitete, osobine koje nemaju dovoljno posvećeno radu s djecom, što se može vidjeti iz dječjih dosjea.
– U ožujku treba usvojiti Strategiju za deinstitucionalizaciju, koja će uključiti transformaciju “Ranke Milanović” i “25. maj ”, kao i druge domove za skrb, kao što su one u Demir Kapiju i Banja Bansko. Izvlačenje djece iz ovakvog kolektivnog življenja i smještaja u malim skupinama pruža priliku da radite sa djetetom jedan na jednog, da imate podršku 24 sata i da imate model roditelja kojeg velike ustanove ne nude niti nude, kaže ona.
Procjenjuje se da se sredinom godine očekuje da prva djeca napuste institucije, ne samo od „25. maj ”, već i od ostalih u Demir Kapiji, Banja Bansko, jer prema njezinim riječima, ljudska prava krši se posvuda.
– Mali grupni dom je stambena jedinica u kojoj petero djece s društvenim rizikom žive uz podršku stručnjaka, odgojitelja, njegovatelja, psihologa, specijalnih odgajatelja i rehabilitacije, te su u stalnoj komunikaciji sa središnjom samoupravom, školama i centrima za socijalni rad. Što se tiče sredstava za realizaciju deinstitucionalizacije, prvi put u proračun za ovu svrhu imamo punu liniju u iznosu od 25.173.000 denara, ali nismo sami u priči, ovdje imamo podršku UNICEF-a i UNDP-a i Tehničku pomoć iz EU. Cijela situacija je složena, vrijeme je da se pokrene cijeli sustav, ali zemlje koje su to postigle dobile su puno veće kvalitete socijalne zaštite, kaže Tsarovska
Foto: Roma Raising
