INTERVJU

/in , /by

Nakon okruglog stola zamolili smo ravnateljicu Osnovne škole „Žitnjak“ gospođu  Margitu Madunić Kaniški  za intervju kako bi dobili informaciju iz prve ruke na pitanja koje se tiču romske djece. U cijelosti prenosimo njen intervju.

Na početku da Vam se zahvaljujemo što ste pristali na ovaj razgovor za naš časopis Budućnost.  Želite nam reći nešto o školi koliko učenika ima?

U Osnovnoj školi žitnjak imamo 399 učenika, 25 odjeljenja, od toga su 23. redovna odjeljenja i 2. su posebna odjeljenja, to su djeca koja se školuju po posebnom obrazovnom programu sa djelomičnom integracijom. Oni sa svojom učiteljicama slušaju obrazovne predmete, dok odgojne slušaju u svojim razrednim odjeljenjima. Ovo je treća zgrada i tu smo se odselili 2000-te godine. Imamo oko 60-oro romske djece sa rješenjima o adekvatnom načinom  školovanja, to znači da su djeca koja se školuju po redovnom programu sa prilagodbom sadržaja individualnim postupcima, znači da je dosta djece sa poteškoćama. Možemo tu spomenuti i neki postotak koji sam spomenula, a to sve od prilike, negdje oko 15% djece romske populacije, iako je to od prilike zato što godinama nema onog izjašnjavanja nacionalnosti. To je ono što mi znamo obitelji, i ono što mi razgovaramo sa njima.

  • Kako biste opisali ponašanje učenika ove škole, ima li puno učenika s problematičnim ponašanjem posebno bi se osvrnula na romsku djecu?

Ja bih rekla djeca kao djeca. Iako nas prati osnovna da je škola Žitnjak, Kozari bok, da su teške škole ovo-ono, ali kad ja slušam u gradskim školama što se događa, mislim da mi imamo manje problema nego oni. Dakle djeca kao djeca, problema ima, poremećaj u ponašanju, ima svega. Međutim ništa što bi iskakalo iz okvira normalnog djetinjstva. Što se tiče romske djece ja uvijek kažem da imamo manje problema. Romska djeca imaju, mislim,  onaj teret od kuće, rekla bih u pedagoškom smislu jer nema tko im pomoći, da nemaju roditelji onaj osjećaj da ih treba poticati da se školuju, da trebaju redovito dolaziti u školu, i tu je zapravo problem sa romskom djecom, ne u ponašanju. Sada kada razmišljam dali imamo neko romsko dijete da je problematično,  zaista ne mogu se sjetiti , nemamo.

  • Ako imate probleme na koji način rješavate s takvim učenicima? Ima li koja učinkovita metoda? Koliko djece pohađaju prilagođeni program?

Zadržati ću se na romsku djecu. Kada imamo problem izostanaka onda uporno pozivamo roditelje, učitelji to rade, pokušavaju telefonom doći do njih. Vrlo često nam je teško doći do njih jer roditelji mijenjaju telefonske  brojeve. Često pokušavamo preko nekoga doći do njih, ali tu nam najviše pomaže Centar za socijalnu skrb. Imamo dobru suradnju sa Centrom za socijalnu skrb i zapravo oni nam najviše pomažu da dođemo do roditelja. Naravno kada je neadekvatna suradnja sa roditeljima, onda šaljemo prijavu, Centar ulazi u obitelj i onda Centar sa svoje strane odradi što treba, šalju djecu u školu zatim kontroliraju roditelje da li djecu šalju u školu. To nam je nekako najveći problem.

  • Jeli ženska djeca pohađaju do kraja osnovne škole?

Kao što sam i rekla na skušu, ovdje nam djeca vrlo malo odustaju prije kraja osmog razreda i to češće dečki nego li djevojčice. Znam zašto me pitate, jednom to je bilo odavno još sam bila u nastavi, imali smo jednu maloljetničku trudnoću. Gurali smo tu djevojčicu da završi osmi razred, ali je naravno prestala dolaziti. Zvali smo je, zvali, zvali da završi i da ima diplomu osmog razreda ali nije. Poslije nam je došla sa svojom djecom tu u osnovnoj školi. Nekako mi se čini da na kraju dječaci više izgube volju za školom, čak mi se čini da djevojčice su motiviranije da završe osnovnu školu i da upišu srednju, da imaju nekakvo zanimanje i da imaju kruh u ruke. Dečki nam dođu negdje do petnaeste pa im se ne da, pa dokle god nam roditelj potpiše da će se dalje školovat, mi ćemo njega upisivat. Ali ako on dođe i kaže mami i tati ne da mi se više, mama dođe potpišu i više ga nema. Ali rijetko nam se to događa. Nastojimo im pomoći da završe makar osnovnu školu. Što je danas osnovna škola, i to je minimum.

  • Ovdje u osnovnoj školi Žitnjak nemate asistente u nastavi za romsku djecu. Ako dijete ne poznaje dovoljno hrvatski jezik, kako se učitelji snalazi da objasni a da ga dijete u potpunosti svati i koje metode možete koristiti za poučavanje romske djece?

Mi ovdje nemamo asistente. Imali smo suradnju sa Ambideksterom, sa udrugom ROM i UNICEF-om. Oni su nam zadnje dvije godine dolazili tu i kao romski pomagači i na taj način smo rješavali. Oni su sa njima rješavali zadaće i motivirali su ih da nastave daljnje školovanje. Kod nas nema djece koja u potpunosti ne poznaju hrvatski jezik. Postoje djeca koja djelomično poznaju ali nismo imali slučaj da netko ne poznaje u potpunosti. Imam usporedbu sada za Ukrajinsku djecu.  U tom slučaju isto kao i za Ukrajince zatražili bi dodate sate za učenje hrvatskog jezika od Ministarstva znanosti. Iz ministarstva nam odobre 70. sati, onda učitelji hrvatskog jezika rade sa djecom dodatno. Na taj način to rješavamo ali zaista nismo imali potrebu za romsku djecu.

  • Dali imate potrebu za asistente/pomagače u ovoj školi?

Tko god nam nudi pomoć mi objeručke prihvaćamo. Ali posebno asistente za romsku djecu nemamo.

  • Ima li u školama tolerancije i gdje je ona najviše vidljiva?

Zaista mislim da smo mi primjer za integraciju Roma. Tu nema amoniziteta e on je Rom i neću se njime družiti. Čak sam doživjela što smo se nasmijali. Jedna obitelj prije 2-3 godine kupili kuću ovdje. Maka je bila izuzetno draga a curica već je bila u osmom razredu, bola je zgodna i malo se držala onako, dečki su počeli je malo zadirkivati, kad je rekla „Neću se družiti ovim čergarima“. Romsko dijete prema drugom romskom djetetu ali nismo doživjeli od ove druge djece., i to nam je bilo tako smiješno jer mi zapravo do tada nismo imali takve slučajeve. Vrlo često moje suradnice kažu kada dođu roditelji, pa roditelji znaju reći to je zato što je Rom, ma nije zato nego je zbog lopte. Znači djeca nemaju to opterećenje. Zaista se ovdje lijepo druže i lijepo funkcioniraju. Nažalost ja bih rekla da odrasli to pokvare.

  • Jesu li strpljivi učitelji? Imaju li razumijevanja za svakoga kome je pomoć najpotrebnija?

Kako koji, ali većina ih je. To su učitelji koji prihvaćaju svu djecu kao i našu djecu i onda tu nema razlike. Djeca to osjećaju onda niti roditelj nema što reći ako dođe do nekakvih stavova.

  • Kakva vam je suradnja sa roditeljima? Je li dolaze redovito na roditeljskom sastanku?

Kako koji. Ja bih rekla nema tu nikakvih razlika od ostalih roditelja. Imam i brižnih roditelja koji se brinu i odazovu se na svaki poziv i svaku informaciju a ima i onih koji izbjegavaju. Kao što sam rekla često mijenjaju brojeve telefona, ne dolaze niti na službeni poziv, ili se pojavi, on dobije službeni poziv za ponedjeljak a on dolazi utorak. Ali opet kažemo bar je došao. Tako da je suradnja svakakva. Ali evo reći ću da imam jednu mamu, ona ima 10-oro djece.  Pokušavam naći jednoj našoj bivšoj učenici praksu. Ona je sada na praksi u  jednom restoranu ali mama nije zadovoljna ali i mala nije zadovoljna te sada pokušavamo joj naći neki drugi restoran. Moram reći našem islamskom vjeroučitelja. Nešto je pitao i  da ga pitam dali je uspio nešto naći. Pokušavamo pomoći na sve načine koliko god možemo.

  • Da li koristite mjere iz Nacionalne strategije za Rome, produženi boravak, škola u prirodi, izleti, …?

Da koristimo te mjere sve.  Eto baš sada smo poslali da se djeci plati izlet, imamo djecu u produženom boravku i to nam se pokazalo jako dobro, jer su nam ta dječica jako napredovala. Nažalost dođu nepripremljeni za školu, dakle ne pohađaju vrtiće, nema pripreme, ne pohađaju male škole, jer to nije obavezno kao što je škola. Onda nam dođe dijete i nije pripremljeno kao ostala djeca koja su pohađala vrtić. U tom boravku oni uspiju nadoknaditi. Jako su nam lijepo napredovala ta dječica. Imamo dva razreda boravka. Jedno za prvi razred, drugi je za drugi razred. Nažalost za treći i ostalo nemamo prostora. Ja bih njima organizirala boravak do 4. razreda. Tu djeca pojedu nešto, poigraju se sa drugom djecom, naprave svoje zadaće, ako treba može se nešto dodatno napraviti, imaju aktivnosti i imaju lipo ispunjeni cio dan. Napreduju i to nam se pokazalo zaista lijepo. Djeca su inteligentna kao i sva druga djeca i tu nije problem u inteligenciji nego je problem u pedagoškoj zapuštenosti.

  • I na kraju, imate li poruku za učenike, a isto tako i za roditelje?

Moram se vratiti na ono da prvo shvate roditelji te kroz svoj odgoj učiti djecu da je obrazovanje važno za svako dijete, pogotovo bih rekla za romsku djecu jer je to njima izlaz za bolju budućnost, za bolji položaj u društvu, za plaću, za nešto što su zaslužili. Svako dijete zaslužuje dobar život a kroz obrazovanje će ga dobiti.

Razgovarala; Ramiza Memdi

SIROMAŠTVO I MARGINALIZIRANI ŽIVOTNI UVJETI ROMA

/in , /by
Članak 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima, naveden u članku 11. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR), utvrđuje „pravo pojedinca na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge“. Zajedno s (revidiranom) Europskom socijalnom poveljom, ti međunarodni instrumenti o ljudskim pravima pružaju šire uporište za razvoj novog europskog savjetovanja o socijalnim pravima, koji je Europska komisija najavila u 2016.

Siromaštvo se objašnjava kao neposjedovanje novca ili imovine, ili posjedovanje malo i nedovoljno novca za preživljavanje od 1. do 1. sljedećeg mjeseca ili imovine kao na primjer mnogi Romi ne mogu si priuštiti krov nad glavom. Žive u potleušicama koje prokišnjavaju na sve strane i po cijelom prostoru se mogu primijetiti razni lonci. Iako se smatra da osoba mora biti zaposlena kako bi bila zaštićena od siromaštva, ali samo zapošljavanje najčešće nije dovoljno. Ne možemo zaboraviti spomenuti kako se često prilikom zapošljavanja žena gdje se prilikom razgovora za posao pita o planovima vezanim za trudnoću i obitelj ili nacionalnost. A često se dogodi da se žena ne prima u radni odnos, ili zbog trudnoće, roditeljskih obaveza ili zbog njene nacionalnosti ne produži ili im se otkaže ugovor o radu.

Borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti glavni je cilj strategije Europa 2020. Preporuka Vijeća iz 2013. o djelotvornim mjerama integracije Roma povezuje smanjenje siromaštva s politikom njihove aktivacije i osposobljavanja na tržištu rada. To je također u središtu cilja u sklopu Ciljeva održivog razvoja (SDG) Ujedinjenih naroda (UN), koji poziva na iskorjenjivanje siromaštva svuda i u svim oblicima do 2030. i kojemu je cilj osigurati socijalnu zaštitu za siromašne i ranjive osobe te povećati pristup osnovnim uslugama.

Romi su najveća nacionalna manjina u Europi, a najmanje ih se školuje, najmanje ih je zaposleno i najsiromašniji su. Zašto? Zato jer Romi svakodnevno nailaze na niz barijera u ostvarivanju svojih prava i ciljeva, najčešće zbog raznih stereotipa i predrasuda o njima. Teško je biti čovjek u svijetu gdje te ne smatraju jednakim. Romi se smatraju drugačijima zbog boje kože, jezika, nacionalne pripadnosti, kulture, običaja, obrazovanja, financijskoga stanja, uskraćeni su za ravnopravno priznanje, uživanje i ostvarivanje prava i zbog toga su izloženi lošijem položaju i lošijim uvjetima života. Romi se suočavaju sa najviše prepreka a te prepreke nažalost vezana su za dugogodišnju neobrazovanost, nezaposlenost, siromaštvo, specifičan način života. Postavljamo pitanje, „zar su mogli drugačije, koji je taj specifičan način života i što se smatra pod specifičnim načinom života“? Poznavajući visoko obrazovane Rome, ukoliko bi se javno izjasnili da su Romi, oni automatizmom pred očima drugih posebno svojih kolega koji zajedno rade su manje vrijedni. Još ukoliko su imali izbora da ne moraju imati posla sa obrazovanim Romom ili koristiti njegove usluge, oni će ga uvijek izbjegavati i ići onom drugom koji nije Rom. Specifičan način života- možemo li reći da je nomadski život specifičan. Ali taj specifičan način života mnogi su ga danas prihvatili a i također mnogi žele i živjeti takav specifičan život. Ukoliko ta specifičnost se svodi na tome da Romi sakupljaju sekundarnu sirovinu i da od toga žive, isto to možemo pitati  zar su mogli drugačije opstati i preživjeti sa svojom obitelji. Gdje god bi se Romi nastanili, nisu bili dobrodošli. Gledali su ih sa prezirom, često puta su ih iz čistog mira napadali. Ako se odnosi na sakupljanju sekundarnih sirovina, pitanja smo tko je sve očistio i najzabačenija mjesta od starih bačenih ili olupljenih auta, plastike ili plastičnih boca koja se mogla vidjeti na svakome koraku, papira bačenih svuda i dr. Ali danas sva ta zanimanja sa kojima su se bavili Romi bave se i sve druge socijalno ugrožene osobe. Ali kada bi bila neka zabava prvo što im je padalo na pamet jest pozvati Rome da ih zabavljaju, da im sviraju i pjevaju. Tada su dobri, nisu prljavi, grle i hvale ih da su dobri svirači i pjevači, pjeva se zajedno sa njima bez ikakvog straha da će ih Romi pokrasti jer su popili nekoliko čašica više. Jednostavno možemo reći da se uživa sa njima, u njihovoj romskoj muzici i plesu, u njihovom romskom veselom duhu i ogromnom bogom datom talentu.

Ramiza Memedi

NEKE OD ČINJENICA O ROMIMA

/in , /by

Kad se osvrnemo na ugroženim skupinama društva u Hrvatskoj, pripadnici romske nacionalne manjine svakako su onda i sigurno u samome vrhu. Romi u Hrvatskoj su već godinama, pa i desetljećima, unazad suočeni s brojnim predrasudama, iako o njima i njihovom načinu života se malo ili niti malo ne zna. Postalo je uobičajeno da se za njih govori kako se radi o neobrazovanim ljudima, o onima koji kradu, socijalnu pomoć troše ne namjenski u kladionicama, na alkoholu, prave probleme na ulici……

Romi imaju jednu od najdramatičnijih priča u ljudskoj povijesti. Mnogi ne znaju odnosno malo ljudi su od onih koji znaju njihovu povijest i njihove stare priče o putovanjima, progonima i njihovom preživljavanju. Navest ćemo nekoliko od činjenica o romskom narodu: Kao prvo Romi su indijski narod i njihove migracije kreću iz Indije prije od nekoliko tisuću godina. Mnogi lingvisti su analizom romskih riječi i gramatičkih pravila romskog jezika sa indijskim riječima došli su do saznanja da su identični onima u hindskom jeziku. Dokazano je da su Romi porijeklom iz Indije točnije iz sjeverne Indije.

Studija iz 2012., objavljena u časopisu Cell Biology, analizirala je genetske podatke iz 13 romskih zajednica diljem Europe. Istraživači su zaključili da su Romi napustili sjevernu Indiju prije otprilike 1500 godina. Oni Romi koji su sada u Europi migrirali su Balkanom prije otprilike 1100-e godine. Ovi nalazi podupiru pisana izvješća o romskim skupinama koje su stigle u srednjovjekovnu Europu u 1100-ima. Ovi nalazi podupiru pisana izvješća o romskim skupinama koje su stigle u srednjovjekovnu Europu 1100-ih.( Marc Lallanilla).

Nakon što su napustili sjevernu Indiju, većina Roma došla je u Europu, u nekim istočnoeuropskim zemljama. U Rumunjskoj i Bugarskoj, oni čine skoro do 12 posto od ukupnog broja stanovništva. Romi su također brojni u Turskoj, koja ima oko 2,75 milijuna Roma, prema The New York Timesu. Ostale europske zemlje s velikom romskom populacijom uključuju Rusiju, Slovačku, Mađarsku, Srbiju, Španjolsku i Francusku.

Iako je koncentracija Roma u Europi, romskog stanovništvo također ima na svakom kontinentu, oko milion živi u Sjedinjenim Državama, a otprilike 800.000 u Brazilu.

No, kamo god su otišli, Romi su suočeni getoizacijom, diskriminacijom i progonom. Sama činjenica da su Romi bili stoljećima suočeni raznim stresovima dalo im je posebno značenje pojmu „samoosnaživanje”.

Romi suočeni sa strašnim progonom

Rome su inače smatrali trajnim nomadskim narodom. Karakteristično je to da Rome nikada nisu identificirali sa nekom od teritorija niti ima neki usmeni iskaz o teritoriji odakle su krenuli. Zbog toga gdje kod bi se pojavili, ljudi iz tih sredina bili su jako oprezni i imali strah od nepoznatih ljudi. Zato su ih nazvali „Cigani“.

Točno porijeklo pojma „Cigani“ vjerojatno dolazi od grčke riječi “atsinganoi” ili “athinganoi”, što bukvalno znači “nedodirljivi”. Zbog neprihvatljive riječ „Cigani“ sami Romi su promijenili ime 1971-e godine na prvom održanom Kongresu Roma u naziv „Romi“ što u prijevodu znači ljudi.

Kao način preživljavanja, Romi su bili primorani biti stalno na putu. Mnogi stručnjaci se slažu te je opće prihvaćena činjenica da su Romi migrirali u Europu iz Indije prije otprilike 1.500 godina. Ubrzo nakon dolaska u Europu, Romi su porobljeni. Mnoge zemlje su naslijedili i nastavili da progone i izoliraju Rome kao kulturnu baštinu.

Engleski parlament je 1554. godine donio zakon na osnovu kojeg biti “Ciganom” je predstavljalo krivično djelo kažnjivo smrću. U Engleskoj, Švicarskoj i Danskoj Romi su ubijani tijekom srednjeg vijeka. Mnoge zemlje, poput Njemačke, Italije i Portugala, naredile su protjerivanje svih Roma. Nebrojni su izvještaji o otimanju romske djece od roditelja i davali ne-romskim udomiteljima ili bi ih smjestili u kakav dom i učili ih vojnim vještinama tako da su ih koristili kasnije na ratištima, ženama su odsječena uha a muškarce Rome su žigosali ručnim vrućim glačalima. U  nastojanju da se prisili na asimilaciju, upotreba njihovog materinjeg jezika bila je zabranjena u nekim zemljama, druga mjesta zabranjivala su Romima da se međusobno vjenčaju.

Najgrozniji progon Roma dogodio se tijekom Drugog svjetskog rata, kada su bili među prvim metama nacističkih zločina, navodi BBC. Procjenjuje se da je oko 2 miliona Roma umrlo u koncentracijskim logorima i drugim sredstvima istrebljenja. [poput zlih medicinskih eksperimenata].

Od poslijeratnog razdoblja i do današnjih dana Romi su ostali potlačena skupina, osobito u Sovjetskom Savezu. Još 1980-ih godina Romkinje u Čehoslovačkoj bile su prisiljene na sterilizaciju kako bi se ograničilo romsko stanovništvo.

Romska kultura

Romska kultura ima bogatu usmenu tradiciju. Romi su manjinski narod koji je posljednjih tisuća i više godina migrirao širom Europe i svijeta. Kroz povijest nije ništa bilo pisano o romskom jezik i položaju same zajednice. Umjesto toga, poput mnogih drevnih kultura, Romi su se oslanjali na usmenu tradiciju i poeziju za prenošenje priča sa jedne na drugu generaciju.

Romi nikada nisu imali svoju zemlju, niti kraljevstvo, ni republiku, to jest, nikada nisu imali uprave koja provodi zakone ili uredbe.

Zato su imali svoje zakone koje su sami provodili i nazvali su ih „Romano kris“. Za Rome, osnovni glavni faktor čine obitelj i obiteljska loza. Na svu sreću uspjelo se sačuvati jezik, iako ima dosta drugih posuđenih riječi od sredine u kojoj žive i nešto od običaja. Također pisanih tragova sačuvali su drugi koji su pisali o ovoj nepoznatoj grupi, o njihovoj patnji, preživljavanju, kretanju, izgonu i drugo.

Romi se često hvale zbog njihovog glazbenog naslijeđa, koje je utjecalo na jazz, bolero i flamenco glazbu, kao i na klasične skladatelje uključujući Franza Liszta. Nomadsko romsko stanovništvo opstalo je uzdržavajući se kao glazbeni izvođači, obrtnici i trgovci.

Obiteljski odnosi igrali su važnu ulogu u tradicionalnom romskom društvu i često su živjeli zajedno i činili jednu od većih zajednica. Romska obitelj je imala veći broj djece u odnosu na druge zajednice u okruženju. Često su se nazivali imenima nekih od postojećih skupina Roma koje govore isto ili slično, imaju isti stil odijevanja.

Brak se sklapao isključivo iz iste romske zajednice, jer im nisu običaji ali niti govor bio isti. Ali u posljednje nekoliko desetljeća mladi su tu tradiciju promijenili, sklapaju se brakovi bez obzira koje romske grupe pripadaju i kojim romskim dijalektom govore. Iako se vjeruje da su Romi izvorno iz Indije, tijekom stoljeća većina Roma prihvatila su vjeru svojih zemalja domaćina.

Većina romskih zajednica sada prakticira oblik islama ili kršćanstva koji zadržava neke romske utjecaje. Također sačuvani su neki od običaja -kana, romski jezik, koji je jedina romska država.

Romi su različite vjeroispovijest; katolici, muslimani, protestanti, evangelisti, baptisti itd. Romska manjina nije homogena: govore različitim jezicima, … Iako su romske skupine raznovrsne i govore različitim dijalektima, svi govore jedan jezik, nazvan „Romani chib“. Mnogi lingvisti su utvrdili povezanost romskog jezika s pendžapskim i potoharskim jezikom, koji se govore u sjevernoj Indiji i Pakistanu.

Ramiza Memedi

 

SVEČANO OTKRIVEN SPOMENIK ŽRTVAMA HOLOKAUSTA I USTAŠKOG REŽIMA

/in , /by

27.04 2022. u povodu Dana stradanja i junaštva židovskog naroda – Jom Hašoa, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, zajedno s Olegom Mandićem, preživjelim zatočenikom koncentracijskog logora u Auschwitzu, otkrio je u  Zagrebu spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima.

Spomenik je postavljen na Zagrebačkom kolodvoru, u Ulici kneza Branimira ispred zgrade Hrvatske pošte, mjestu s kojeg je u kolovozu 1942. oko 800 zagrebačkih Židova deportirano u Auschwitz.

Svečanosti su prisustvovali preživjeli zatočenici logora, predsjednik Republike Zoran Milanović, izaslanica predsjednika Vlade i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, izaslanik predsjednika Sabora Krešimir Katičić, bivši predsjednici Republike Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. Bili su i predstavnici Židovske općine Zagreb i židovskih vjerskih zajednica Bet Israel i Menore, Zagrebačke nadbiskupije, Islamske zajednice u RH, Mitropolije zagrebačke i ljubljanske te Makedonske pravoslavne crkve, udruge antifašista i udruga Roma. predstavnici nacionalnih manjina, diplomatskog zbora i civilnog društva.

Prije predstavljanja ovog spomenika i otkrivanja ploče s natpisom “U znak sjećanja na žrtve Holokausta i ustaškog režima”, gudački kvartet Zagrebačke filharmonije izveo je skladbu iz filma Schindlerova lista, a predstavnici islamske, pravoslavne i katoličke crkve održali su međureligijsku molitvu za stradale.

Gradonačelnik Grada Zagreba je pozdravio sve uzvanike, posebno one uzvanike koji su preživjeli strahote logora i njihove obitelji. Njegov govor prepisujemo u cijelosti.

 

– Povodom obilježavanja Jom Hašoa ovdje stojim ponizno s dubokim poštovanjem prema desecima tisuća Židova, Srba, Roma i svih drugih koji su mučki progonjeni i ubijani od strane nacista i ustaškog režima. Deseci tisuća zvuče kao brojevi, ali to su ljudi poput mene i vas. To su sudbine ljudi koji su mučki ubijeni. Stojim u nadi da će današnje otkrivanje žrtava Holokausta i ustaškog režima doprinijeti da pogreške i iz prošlosti ne zaboravimo i da ih što manje ponavljamo u budućnosti. Obilježavaju se otpor i stradanja u nacističkoj Njemačkoj i zemljama saveznicama i mora se reći da je jedna od saveznica bila i tadašnja NDH uz izravno sudjelovanje ustaškog režima koji joj je bio na čelu – rekao je Tomašević, ističući da su koncentracioni logori u NDH osnivani po nacističkom uzoru i da su u njima sustavno zatvarani i likvidirani Židovi, Srbi i Romi te svi koji su se suprotstavili ustaškom režimu.

– Kao gradska uprava naslijedili smo spomenik koji nije bio dovršen zbog nemogućnosti dogovora o natpisu. Unatoč prijeporima, smatrali smo da je naša obaveza da spomenik sagrađen novcima Zagrepčana stavimo u funkciju. Zahvaljujući dogovoru s predstavnicima židovskih udruga, ali i svih naroda žrtava, natpis uz spomenik jasno odražava i zločinačku prirodu ustaškog režima.

– Svaki spomenik treba nešto učiniti i za sadašnjost, ali i budućnost; mora biti upozorenje i opomena, ali i doprinijeti informiranju i obrazovanju mladih o tome što se dešavalo na ovom mjestu koje može postati trajno sjećanje na žrtve ustaškog režima i doprinijeti tolerantnoj budućnosti te biti zalog miru. Iako ni jedan spomenik ne može izraziti Zlo koje se dogodilo u gradu, državi i Evropi, volio bih da ovaj spomenik pomogne da se u hrvatskom društvu, koje se u jednom dijelu i dalje nije pomirilo s neželjenom prošlošću, konačno suočimo s time. Suočavanje s tamnim epizodama naše povijesti ne čini nas slabijima, nego jačima za život u sadašnjosti i budućnosti. U ovom gradu ima mjesta za sve i više nitko ne smije biti diskriminiran ni po kojoj osnovi – podvukao je Tomašević na kraju izlaganja.

Na početku svog govora Oleg Mandić, preživjeli zatočenik koncentracijskog logora u Auschwitzu, naglasio je važnost otkrivanja Spomenika kako se ni nakon osam desetljeća ne bi zatrla sjećanja na žalost i sramotna zbivanja iz prošlosti, te istaknuo da samo sjećanje ne znači živjeti u prošlosti, već da je iskustva iz prošlosti potrebno sačuvati od zaborava i učiniti ih zalogom bolje budućnosti. Malo je ostalo onih, koji danas mogu svjedočiti o užasima tog dijela povijesti kada “brat bratu više nije bio brat”.

Predsjednik Republike Zoran Milanović u izjavi novinarima izrazio je zadovoljstvo što je spomenik konačno otkriven, a “natpis uz njega pristojan”. Ako ćemo imati ovakav spomenik, onda treba i pisati što ide uz njega. Ljudi su bili žrtve nacista, Gestapoa, SS-ovaca i ustaškog režima”, rekao.

Kipar Dalibor Stošić i arhitekt Krešimir Rogina u svom su djelu koristili motiv kofera upravo zbog toga što se ljudima prije puta u logor oduzimala prtljaga i slagala uz zid skladišta, a u blizini je postavljena lokomotiva koja sjećanje na ovaj strašan događaj čini potpunim.

Postavljeni spomenik otkriven je  godinu dana nakon završetka radova.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, po rasnim zakonima te takozvane države, uz Židove sistemski se ubijalo Srbe, Rome, kao i sve neprijatelje tadašnjeg režima.

Ramiza Memedi

IMAMO LI IZBORA

/in , /by

U Mariboru je Romska organizacija mladih Hrvatske sudjelovala na završnu aktivnost projekta Webbing theatre koji su provodili Centar za kazalište potlačenih POKAZ , KUD Transformator i KURINGA. Na konferenciji su sudjelovali brojni sudionici, uključujući neke od najznačajnijih metodoloških stručnjakinja za kazalište potlačenih na svijetu poput Barbare Santos ili Claudie Simone, uz brojne druge kazališne praktičare/ke bili u prilici pogledati i intervenirati u našu predstavu:“ Imamo li izbora“?

O predstavi razgovarali smo sa članovima predstave.

Pripremili ste predstavu „Imamo li izbora“. Istu ste prikazali u Mariboru na završnim aktivnostima s još drugih kazalištima?  Koliko dugo ste je pripremili i tko je radio sa kazališnom grupom?

Predstavom Imamo li izbora prikazujemo nepovoljan položaj Romkinja u društvu, odnosno kako je Romkinja dvostruko diskriminirana. Romkinja s jedne strane diskriminaciju doživljava od strane romske zajednice,  a s druge strane od hrvatskog društva. Međutim mlade Romkinje trpe višestruku diskriminaciju, na temelju roda, dobi i nacionalnosti. U romskoj zajednici još uvijek pretežito vlada patrijarhat. Iako znamo da patrijarhat je prisutan i u hrvatskom društvu u romskoj zajednici je intenzivniji. Pojedine Romkinje u društvu percipirane su kao manje vrijedne od muškaraca. One u cjelini imaju niži stupanj obrazovanja, veću nezaposlenosti, imaju jako loše reproduktivno zdravlje i izložene su u većoj mjeri rodno uvjetovanom nasilju. U  romskoj zajednici većina je žena u tradicionalnim odnosima unutar uže i šire zajednice, temeljenim na patrijarhalnim stereotipima, odnosno određene su za rađanje djece i vođenje brige o obitelji i djeci, bavljenje kućanskim poslovima. Pa tako pojedine Romkinje često nemaju mogućnosti sudjelovati u javnom i društvenom životu, nisu uključene u aktivnosti koje su usko vezane za rješavanje problematike u samoj romskoj zajednici. Mladi Romi prisvajaju  ovu kulturnu sferu, i tako se stvara začarani krug unutar romske zajednice (siromaštvo, nezaposlenost, niža obrazovna struktura, socijalna distanca) u kojoj su često mlade Romkinje osuđene da vode život u patrijarhalnom društvu.

Lokalno stanovništvo prema Romkinjama i Romima imaju puno predrasuda i stereotipa te ih ne žele zaposliti (čak ni na pomoćnim poslovima), vršnjaci ne žele Rome i Romkinje za prijatelje, roditelji ne žele da njihova djeca idu s Romima u razred što doprinosi segregaciji romske djece. Segregacija dovodi do nekvalitetnog obrazovanja i u konačnici ranijeg napuštanja školovanja.

U Mariboru smo prikazali predstavu u kojoj se  radi i o diskriminaciji u obrazovnom sustavu. Predstavom smo prikazali kako vršnjaci ne žele Romkinje za prijatelje, roditelji ne žele da njihova djeca idu u s Romima u razred te koji je ujedno i razlog segregirano obrazovanja u RH. Zatim, smo prikazali kako odgojno – obrazovni djelatnici u obrazovnom sustavu imaju niska očekivanja, predrasude i stereotipe prema Romkinjama te kako su nam ranu udaju prepisali kao dio našeg običaja. Također smo u predstavi prikazali kako mediji šire o Romima negativnu konotaciju i samim time proširuje predrasude i stereotipe prema romskom društvu. Prikazali smo i nekoliko  scena pomoću kojih smo  dočarali i diskriminaciju od strane romske zajednice; nedostatak   podrške od  roditelja u obrazovanju, ranu udaju te brak gdje je Romkinja u podređenoj poziciji.

„Imamo li izbora?“ je kazališna predstava u formatu forum teatra. Predstava „Imamo li izbora?“ je nastala kao projektna ideja tri mlade Romkinje iz Zagreba, Male Subotice i Slavonskog Broda. Predstava je osmišljena za vrijeme njihovog angažmana u ROM HR-u na programu prakse i mentorske podrške. ROM HR je predstavu nastavio razvijati uz podršku udruga Zelene Akcije, Statusa M i Centra za kazalište potlačenih POKAZ. ROM HR koristi predstavu kao alat preko kojeg radi s mladim Romkinjama i Romima koji su glumci u predstavi.

Predstava „Imamo li izbora?“ okuplja 15-ero romskih glumaca od 13-41 godinu, kao i Josipu Lulić koja se profesionalno bavi forum teatrom. Među glumcima nalazi se prvi Rom koji je dobio Nagradu hrvatskog glumišta, prva Romkinja koja je pobjeđivala na državnim natječajima iz Lidrana i koja je završila privatnu umjetničku gimnaziju, te Rom koji pohađa privatnu umjetničku gimnaziju i natječe se na županijskim natječajima u kategorije monodrame. Imali smo cijeli niz izvedbi i probi na kojima smo mijenjali i uvježbali predstavu proteklih godinu dana.

  Šta Vas je zainteresiralo u vezi s ovom predstavom? Kako ste se povezali sa učesnicima predstave. Kako biste opisali Vaš način rada sa sudionicima predstave ?

Vodimo smo se željom da Forum teatar uporabimo kao kreativan i snažan društveno-politički  alat kojim se prikazujemo i iskustva nasilja, diskriminacije i opresije nad Romkinjama, te da se međusobno povežemo, podijelimo naša svakodnevna iskustva i gradimo međusobno razumijevanje i solidarnost. Svi mladi u grupi aktivni su u romskoj zajednici i bore se za ljudska prava kroz Romsku organizaciju mladih Hrvatske i druge lokalne organizacije. Mi se svakodnevno u romskoj zajednici i izvan nje suočavamo se navedenim problemima.

Prema tome, mi smo najviše upoznati s problemima u romskoj zajednici te njihovim uzrocima. Unutar  grupe dijelimo iskustva diskriminacije te na temelju tih iskustava pripremamo scene za forum teatar.  Svi iz grupe imamo iste ciljeve, a to su da naša romska manjina prestaje biti marginalizirana skupina društva te da nas se prestane diskriminirati na temelju nacionalnosti, nego da nas se prihvati kao vrlo zanimljiv narod s bogatom kulturom i tradicijom. Također, cilj nam je da u javnom i društvenom životu imamo jednaka prava. Želimo osvijestiti većinsko i romsko stanovništvo  o položaju Romkinja u društvu, odnosno kako su Romkinje višestruko diskriminirane jer su žene, Romkinje i mlade. Nadalje, cilj nam je poboljšati položaj Romkinja u zajednici kroz osnaživanje i edukaciju, kako bi same donosile odluke o vlastitom životu, upoznale i borile se za svoja prava. Većina mladih Romkinja svjesna je važnosti obrazovanja, ali često zbog vanjskog pritiska nisu u mogućnosti završiti obrazovanje nego su prisiljene na ranu udaju. Isto tako u romskoj zajednici želimo potaknuti promjene u percepciji mladih Romkinja – i omogućiti im veću slobodu odabira vlastitog života.

Naša grupa se sastoji od 15 ljudi, a pojedinci su i članovi ROM HR i Pokaza. Grupa smo različitih profila, koja posjeduje  različite vještine i znanja. Kako se grupa sastoji od različitih ljudi i rad s grupom je dosta dinamičan, potrebno je dosta prilagodbe. Bez obzira na navedeno super smo se svi povezali zbog našeg zajedničkog cilja i to je jedan od razloga zašto dobro funkcioniramo. Iznimno sam ponosna na nas!

Koliko ste zadovoljni i sa kojim dijelom predstave ste bili naj najzadovoljniji? Na što ste najviše ponosni?

Mogu reći da smo jako zadovoljni sa intervencijama. Jako nam je bilo drago što smo pred stručnjacima pokazali problematiku s kojom se suočava jedna Romkinja. Pokazali su veliku suosjećajnost i razumijevanje problema. Intervencije su bile veoma osnaživajuće. Sljedeći dan smo s stručnjakinjom Barbarom Santos imali radionicu u kojem su nam sudionici projekta Feminističke estetike za političke poetike davali konstruktivne kritike odnosno prijedloge za poboljšanje, nove ideje koje smo rado prihvatili. Njihove smo prijedloge primijenili na predstavi koju smo izveli u sklopu obilježavanja 70. obljetnice studija Socijalnog rada pred socijalnim radnicima i sveučilišnim profesorima socijalnog rada iz cijele regije.

Odličan je osjećaj na kraju izvedbe, a još bolje kada se ljudi iz publike aktivno uključuju u forumu. Gledajući njihovu motivaciju i želju da pridonose promjeni dajući moć potlačenima nas dodatno motivira za daljnji rad. Iako znamo da se ponekad ne može ponuditi sjajno rješenje u scenama, cilj je zapravo davati što više mogućnosti i osjetiti kako je biti u određenoj ulozi, kako bi mogli razumjeti nekoga tko je potlačen, nad kim je vršena diskriminacija po bilo kojoj osnovi ili staviti se u ulogu onoga tko je Opresor, kako bi ga razumjeli i tako lakše djelovali na promjenu njegovog ponašanja u stvarnosti.

 Što nam nudi ova predstava,  na što asocira cijela predstava?

Očekujemo da će projekt rezultirati educiranim i osnaženim pripadnicima romske zajednice, posebno Romkinjama, koji će u svojim zajednicama stvarati preduvjete za rješavanje nekih od gorućih problema, poput ranog napuštanja školovanja i rane udaje. Također, očekujemo i da će većinsko stanovništvo (posebice osobe koje imaju konkretnu moć, poput nastavnika/ca, socijalnih radnika/ca i lokalne samouprave) biti senzibilizirano, educirano i otvoreno za uključivanje i transformaciju lokalne zajednice u multikulturnu, ravnopravnu i  zajednicu.

U kojem pravcu želite  da se razvija predstava? Šta očekujete da će se postići u narednih godinu dana?

Odobren nam je projekt Tuđe cipele od Europskih Snaga Solidarnosti. Kreirat ćemo još dodatnih  scena u kojima ćemo prikazati problem odnosno diskriminaciju koje trpe cijela romska zajednica

Kao uvod u predstave održat ćemo edukacije o položaju Romkinja u romskoj zajednici i izvan nje, kako bi publici prije predstave omogućili bolje razumijevanje problema. Potom ćemo odigrati predstavu (forum teatar) u kojoj  ćemo prikazati probleme s kojima se suočava Romkinja unutar romske zajednice i izvan nje. Prikazat ćemo ravnopravnost spolova unutar jedne romske obitelji, razloge ranog napuštanja obrazovnog sustava (nedostatak podrške od okoline, diskriminacija od strane svojih vršnjaka, odgojno obrazovnih djelatnika…), maloljetnički brakovi i trudnoće. Također ćemo prikazati diskriminaciju koju Romkinje i Romi doživljavaju od strane većinskog stanovništva. Diskriminaciju unutar javnih služba; prikazat ćemo policijsku brutalnost, diskriminaciju Romkinja i Roma u zdravstvu, prilikom zapošljavanja, obrazovanja. Diskriminaciju koju isto doživljavaju u prodajnim i ugostiteljskim  objektima. Na radionice ćemo pozvati učenike iz romske i lokalne zajednice te njihove roditelje, nastavnike, stručne suradnike iz škole i  načelnike lokalne samouprave te medije koji će informirati širu javnost o našim aktivnostima. Publika je aktivni sudionik u predstavama, te daju svoje ideje o mogućim strategijama promjene

Želite li poslati neku poruku za mlade ali i za cjelokupnu romsku zajednicu.

Prvenstveno želim preporučiti svim ženama u romskoj zajednici kao i ženama u hrvatskom društvu da  se izbore za svoja prava i za svoje mjesto u društvu te da nisu dužne trpjeti bilo kakvu vrstu nasilja. Svim ženama bih sugerirala da je važno i potrebno prijaviti nasilje, a isto tako progovoriti o doživljenom nasilju.  Nasilje u obitelji, nasilje nad ženama i općenito nasilje prisutno je danas u našem okruženju i vrlo je važno da se o njemu govori, da se ne šuti. Za nasilje nad ženama nema opravdanja!

 

 

 

 

ROMI KAO INDIJSKA DIJASPORA – NERASKIDIVE VEZE

/in , /by

Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” organizirala je međunarodnu konferenciju povodom Svjetskog dana Roma 2022 godine, držana od 10. do 12. travnja 2022. godine u Hotelu Vestin, Zagreb.

Na međunarodnoj konferenciji sudjelovali su predstavnici Roma iz 17 zemalja, državni vrh, veleposlanici, akademska zajednica, nevladine udruge i drugi. Konferencija je otvorena Romskom himnom „Đelem, Đelem“ (Idem, idem).

Po izjavi saborskog zastupnika g. Veljka Kajtazi za romsku i dvanaest drugih nacionalnih manjina kazao je da je „Cilj dvodnevne konferencije koja je u hotelu Westin okupila državni vrh, akademsku zajednicu, veleposlanike i predstavnike Roma iz 17 zemalja je dati odgovor na pitanje što Romima danas znači njihovo indijsko porijeklo“. – Porijeklo Roma da su iz Indije nikada do sada nije priznato.

„O indijskom porijeklu Roma postoje lingvistički, kulturni i genetski dokazi, a Indija ima cilj razviti dugoročne odnose s Romima, podržavati pozitivne promjene i zajednički se boriti protiv predrasuda. Za Rome se govori da su narod koji ne poznaje granice, što je u skladu s indijskom filozofijom da je čitav svijet jedna velika obitelj“  – naglasio je veleposlanik Indije“ Nj. E. Raj Kumar Srivastava.

Ovo je važna međunarodna konferencija koja okuplja važnih prijemnika hrvatskog društva koji dijeli vrijednosti i jednakosti, poštivanje nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i ulaganje zajedničkih napora koji su važni ne samo za Rome nego i za sve druge nacionalne manjine da osjećaju dobro, osjećaju jednako i da ostvare svoja prava.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je u ponedjeljak 11. 04. na obilježavanju Svjetskog dana Roma 2022. Ujedno je imao i završnu riječ te je u svome govoru poručio da se povijest ne može promijeniti, ali da zbog strahota koje su Romi tijekom svoje povijesti doživjeli iskreno žali. “Na ta nedjela treba stalno podsjećati i osuđivati ih”, rekao je Plenković i dodao je da kao Vlada daju veliki značaj povijesnom sjećanju Roma.

“Važno je da i danas ova konferencija podsjeti što znači sjećanje. Ne znači živjeti u prošlosti. … Sjećanje koje se ne pretvara u zlopamćenje je ljekovito. Takvo sjećanje ima sadašnjost i bistri pogled u budućnost. Ono se pročišćava i njeguje kroz odgoj, obitelj i, naravno, kroz obrazovni sustav”, poručio je premijer Plenković.

– Jako sam zadovoljan da smo izgradili Romski memorijalni centar u Uštici, kao i Zid boli. On nas podsjeća na obilježavanje najvećeg zločina nad romskim narodom, genocida koji su počinili nacistički i ustaški režim tijekom Drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da je u tom najmračnijem razdoblju svjetske povijesti ubijeno između 250 i 500 tisuća Roma koji su bili sustavno proganjani, zatvarani i odvođeni u koncentracijske logore. Povijest, nažalost, ne možemo promijeniti, ali zbog tih strašnih događaja iskreno žalimo i na ta nedjela trebamo podsjećati i bezuvjetno ih osuđivati – zaključio je Plenković.

Raseljeni po svijetu, u stalnom pokretu i borbi s predrasudama i diskriminacijom, Romi još uvijek čuvaju svoje običaje i kulturno nasljeđe. Stavovi prema Romima  su išli od prvotne radoznalosti kada su ih ugledali do nepovjerenja i diskriminacije pa sve do progona. Unatoč svemu, oni su i dalje tu, društveno marginalizirani,  ali s jakom samosviješću  da svoje običaje, stavove i jezik treba čuvati i njegovati.

Osim u Zagrebu za Svjetski dan Roma je obilježen širom Hrvatske na različite načine; tribine, znanstvene skupove, kulturnim manifestacijama a i širom svijeta.

R. M

 

 

 

SVJETSKI DAN ROMA

/in , /by

Mi trebamo ljudska prava koja vrijede za sve ljude

Svjetski dan Roma 8. taravanj, Romi obilježavaju svake godine u cijelom svijetu u čast Prvog kongresa Roma, održanog 8. 04. 1971. godine, i taj dan je jedan od najvažnijih datuma u romskoj povijesti. Na tom kongresu sastali su se predstavnici Roma iz četrnaest zemalja svijeta. U čast Svjetskog dana Roma 8.04 Udruga žena Romkinja u Hrvatskoj „Bolja budućnost“ organizirala je predstavljanje romana „Hamo i  Đezida“ od autorice Mana Selim Demaj u knjižnici i čitaonici  Bogdana Ogrizovića u Zgrebu, te im se ovom prilikom zahvaljujemo.  

Na prvom kongresu Roma donijete su niz važnih odluka za romsku zajednicu. Kao jedne od najvažnijih odluka bile su one o prihvaćanju romske zastave, službene himne, promjena naziva za Rome i službeni romski jezik.

Romska zastava simbolizira slobodu, bezgranično prostranstvo, život koji je obilježen stalnim putovanjem. To dokazuje Izgled Zastava koja se sastoji od plave i zelene boje te u sredini crveni kotač. Plava boja u gornjem dijelu  simbolizira nebo, zelene boje simbolizira zemlju (travu), te u sredini crveni kotač i predstavlja putovanje i migracije Roma.

Službena himna Roma izabrana je romska pjesma “Đelem, Đelem” (idem, idem), u kojoj također se pjeva o njihovom stalnom putovanju i međusobnim susretima. Na istom kongres Roma  proglašen je i službeni romski jezik – Romani chib, kao i službeno prihvaćanje naziva Rom, što na romskom jeziku znači čovjek. Naziv “Rom” izabran je kako bi se izbjegao naziv “Cigan” koji je poprimio negativno značenje.

Dosada je održano više Svjetskih kongresa Roma koji su bili fokusirani na više ciljeva a posebno bih izdvojila: nanesena nepravda Romima iz Drugog svjetskog rata, poboljšanja na području građanskih ljudskih prava i obrazovanja, očuvanje romske kulture i međunarodno priznavanje Roma kao nacionalne manjine indijskog porijekla.

Svake godnine obilježava se ovaj dan sa raznim manifestacijama, okruglim stolovima i tribinama, gdje se slavi romska kultura i tradicijski običaji, ali i dan u kojem se podiže svijest o problemima sa kojima se Romi suočavaju, da ostvare svoja ljudska prava i želja da se Romi jednom prihvate ravnopravnim građanima mjesta u kojima žive.

Autorica ove knjige htjela je reći da je razvijen visoki patrijarhat i obiteljsko nasilje u romskoj obitelji i da Romkinjama je to pod normalnim, jer je takva romska tradicija gdje Romkinje trebaju biti poslušne. Takav život imale su naše bake, naše mame, i da je normalno da se to nastavlja i imati takav život. Tako i u ovoj knjizi glavni  lik Đezida, opisana je tako da vodi brigu o cijeloj obitelji bez obzira na suprugovo zlostavljanje sve do jednoga trenutka kada joj je bilo dosta.

Pokrenula se tako da nakon njegovog zlostavljanja ostavila supruga i zajedno sa djecom otvorila novu stranicu svoga života. Otišla je u drugi grad i zaposlila se. Djecu je sve upisala u školu, ali i sama se upisala na osposobljavanje. Željela je imati svoj biznis i na kraju je i uspjela. Bez obzira na njen strah kako će sama uspjeti na kraju je bila uspješna žena.

Na predstavljanju bili su nazočni zamjenik Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Aleksa Đokić, savjetnik pravobraniteljice Josip Grgić. Roman je dvojezičan (romski i hrvatski jezik), a dotiče se obiteljskog nasilja i drugih poteškoća karakterističnih za patrijarhalne običajne tradicije s kojima se Romkinje susreću na putu ka emancipaciji.

Budući da roman ima edukativnu dimenziju i snažnu anti-diskriminacijsku poruku, te je prikladan za upotrebu u odgojno-obrazovnom sustavu u okviru građanskog odgoja i obrazovanja, Pravobraniteljica preporučuje njegovo korištenje u svojstvu literature iz područja ljudskih prava.(UPRS)

Isto tako Grad Zagreb je tim povodom uručio ugovore o stipendiji Grada Zagreba za 86 učenika/ca i studenata/ica romske nacionalne manjine. Dodijeljene su 72 stipendije za učenice i učenike i 14 za studentice i studente.  za što smo iz gradskog proračuna izdvojili 2,5 milijuna kuna.

Naglasili su da je obrazovanje ključna poluga za osobnu afirmaciju ljudi, a stipendije izjednačavaju prilike. Grad Zagreb će, ne samo kroz stipendije, već i kroz novi akcijski plan, (koji još nije doveden) raditi sve što može da pomogne romskoj nacionalnoj manjini. Zagreb je multikulturalni i multietnički grad u kojemu svi imaju jednaka prava i mogućnosti za osobni razvoj kazali su predstavnici Grada Zagreba.

Ramiza M

 

Milijarda ustaje protiv nasilja

/in , /by

 

Žene se s nasiljem susreću svakodnevno, bilo u „sigurnosti“ obiteljskog doma ili u javnom prostoru – od seksističkih komentara, seksualnog, fizičkog ili ekonomskog nasilja. Obilježavanjem ovog dana želimo poručiti da se rodno uvjetovano nasilje ne smije ignorirati. Nasilje nije privatna stvar.

Hrvatska nije iznimka. Podaci su alarmantni. Svakih 15 minuta jedna žena je fizički zlostavljana, svake godine prijavi se oko 20 000 slučajeva nasilja, a sve veći broj žena ubijaju njihovi partneri.

Zagreb i Hrvatska se po deseti put uključuju u svjetsku kampanju
Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama/One Billion Rising.

Svakodnevno živimo posljedice djelovanja patrijarhata, kapitalizma i nacionalizma/rasizma, prijetnji ratovima, pljački prirodnih resursa, siromaštvu…

Ovogodišnji One Billion Rising Bodies/ Milijarda ustaje posvećen borbi protiv nasilja koje uništava žene i naš planet. Kampanja ne bi bila uspješna bez sudjelovanja brojnih aktivistica, iz različitih ženskih i sindikalnih organizacija, škola i institucija. I žena koje su i same preživjele nasilje!

Milijardu žena u ovom trenutku u svijetu je zlostavljano a Hrvatska nažalost nije iznimka ali i milijarda stabala je posječeno, rijeke i šume devastirane”, rekla je Rada Borić. Upozorila je da svakih 15 minuta jedna žena u Hrvatskoj doživi neki oblik nasilja, a da su presude koje se donose posve neprimjerene te na neki način ohrabruju zlostavljače.

“Poruka je da nema isprike za nasilje, da je netko dobar susjed, ljubomoran, branitelj, župan..,”, istaknula je Borić, navodeći da Hrvatska na milijun stanovnika ima više ubijenih žena nego Francuska.(Hina)

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ukazuje na poraznu hrvatsku statistiku. “Već u prvih 40 dana ove godine imamo tri ubijene žene, tri zatočene žene i nekoliko pokušaja ubojstva i prijetnja oružjem, to govori da je femicid nešto čime će 2022. godina biti obilježena”, kazala je.

U 2021. bilo je ukupno 30 ubojstava, 16 ubijenih muškaraca i 14 ubijenih žena, no ono po čemu se razlikuju su počinitelji, muškarce su u preko 90 posto slučajeva ubijali drugi muškarci, a 14 žena je ubilo 11 njima bliskih muških osoba, dodala je gđa Ljubičić.(Hina)

Nasilje postoji u svakoj zemlji svijeta, u samoj Europskoj uniji, prema nekim procjenama, trinaest milijuna žena žrtve su tjelesnog nasilja, a više od tri i pol milijuna žena bile su žrtve i seksualnog nasilja.

Najčešće nasilje se događa iza zatvorenih vrata. Veliki dio društva nažalost pretvara se da to nasilje ne vidi i ne čuje. U ovaj “dio društva” spada i policija i sudci koji karakteriziraju nasilje u većini slučajeva kao prekršaj ne kazneno dijelo. Jedno su govori i riječi i zakoni na papiru, drugo je stvarnost.

Nasilje nije rješenje i ono mora prestati. Na njega se mora upozoravati, ali i oštro kažnjavati one osobe koje su ga počinile, bez obzira na njegov status, nacionalnost idr.

Ramiza Memedi

Govorili su da sam izdajica, da nešto glumatam

/in , , , /by

OVO JE NAJOPASNIJE HRVATSKO NASELJE! Ovdje ne idete samo tako, streljiva napretek: Uhićeno dijete romskog političara!

Nakon dva mjeseca od krvoprolića u romskom naselju Parag kada je ubijena žena, a četiri su osobe teško ranjene, policija je zaplijenila automatsko oružje i punjenja te pritvorila vlasnika i dvojac iz Paraga.

Jučer uhićeni mladići navodno su djeca lokalnih romskih političara, odnosno sinovi predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Međimurja Matjaša Dide Oršuša.

Automati posvuda

Nino Balog, ubojica iz Paraga, koji je ubio Minku Pec, nije se trudio ni sakriti svoju automatsku pušku. Držao ju je u šupi pokraj kuće, u dvorištu preko puta ubijene Minke.

Samo 20 dana nakon krvoprolića, stigla je presuda Danilu Horvatu zbog posjedovanja poluautomatske puške, automatske puške i dvjestotinjak komada streljiva.

Dobio je samo 600 sati rada za opće dobro, pisao je Jutarnji. Kako bilo, u romskim naseljima očigledno postoji problem, a jučer je na vidjelo izašao još jedan.

Kako javlja PU međimurska, policija je u Gornjem Hrašćanu temeljem naloga Županijskog suda u Varaždinu izvršila pretragu doma i drugih prostora koje koristi 21-godišnjak.

Čini se kako su ukućani primijetili dolazak policije, pa su pri početku pretrage službenici uočili kako dvije muške osobe trče iz dvorišta obiteljske kuće i u rukama drže sumnjive predmete koje su u jednom trenutku odbacili.

Bježali s puškom

Brzom reakcijom policajaca obojica su uz uporabu sredstva prisile uhićena i dovedena u službene prostorije policije. Utvrđeno je kako su 29-godišnjak i njegov tri godine mlađi prijatelj s područja općine Nedelišće u pokušaju bijega odbacili automatsku pušku i sef u kojem se nalazio domaći i strani novac. Sef su policajci pronašli i oduzeli ga.

Osim toga, tijekom pretrage doma pronađene su i oduzete dvije vreće s 28 kilograma duhana. Pronašli su i oduzeli zračnu pušku, 37 komada streljiva i dva spremnika za automatsku pušku te dvije digitalne vage.

Nadalje, tijekom pretrage doma i drugih prostora u Gornjem Hrašćanu pronađene su i od 21-godišnjaka oduzete dvije PVC vreće u kojima se nalazilo oko 28 kilograma duhana, zračna puška, 37 komada streljiva, dva spremnika za automatsku pušku i dvije digitalne vage.

Protiv 21- godišnjaka podignuta je kaznena prijava zbog nedozvoljene trgovine i neovlašteno posjedovanje, izradu i nabavljanje oružja te eksplozivnih tvari. Protiv 29-godišnjaka i 26-godišnjaka zbog počinjenja kaznenog djela sprječavanje dokazivanja također su podnesene kaznene prijave.

Telegram piše da je iz više pouzdanih izvora doznao da su dvojica od trojice mladića kod kojih je policija jučer u okolici Čakovca pronašla arsenal oružja i streljiva, sinovi predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Međimurja Matjaša Dide Oršuša.

Oršuša su pitali kako to da su mu sinovi prijavljeni za kaznena djela povezana s oružjem, na što je on burno reagirao, poručivši kako lokalni mediji koji su o tome ranije pisali pretjeruju.

“Zašto su uvijek kada se nešto dogodi u Međimurju krivi Oršuš i Kajtazi”, pitao je, potvrđujući da je jedan sin ipak obuhvaćen kaznenom prijavom nakon pretrage u Gornjem Hrašćanu. Optužio je zatim policiju da surađuje s dilerima te najavio da će u idućim danima objaviti neka iznimno važna nova saznanja.

Vojni poligoni

Vjeruje se kako su Romska naselja opremljena poput vojnih poligona i da velik broj ljudi skriva automatske puške.

Kazne su između ostalog premalene zbog čega su počinitelji ležerni i usude se posjedovati opasno oružje.

Dnevno, Autor: N.K

 

Samo osam posto Romkinja radi za plaću

/in , /by

Marina Kelava 2. studenoga 2021.

“Hrvatska ima najveći udio ekonomski neaktivnih Romkinja u europskom kontekstu. Njih samo osam posto obavlja neku vrstu plaćenog posla. Time hrvatske Romkinje imaju najnižu stopu plaćenog rada u cijeloj jugoistočnoj Europi”, istaknula je Željka Vukasović Ravlić, pravna savjetnica Informativno pravnog centra, na predstavljanju novog komparativnog izvještaja o diskriminaciji Roma u Hrvatskoj i Bugarskoj.

“Hrvatska ima najveći udio ekonomski neaktivnih Romkinja u europskom kontekstu. Njih samo osam posto obavlja neku vrstu plaćenog posla. Time hrvatske Romkinje imaju najnižu stopu plaćenog rada u cijeloj jugoistočnoj Europi”, istaknula je Željka Vukasović Ravlić, pravna savjetnica Informativno pravnog centra, na predstavljanju novog komparativnog izvještaja o diskriminaciji Roma u Hrvatskoj i Bugarskoj. Riječ je o izvješću koje je udruga iz Slavonskog Broda izradila u sklopu projekta „Equality for Roma through Enhanced Legal Access – ERELA“, a predstavljen je na online konferenciji „Na rubu društva – Diskriminacija Roma u Hrvatskoj i Bugarskoj“ održanoj krajem listopada.

Mnoge Romkinje obavljaju privremene, povremene ili sezonske poslove umjesto stalnog zaposlenja, a njih 40% su kućanice. Situacija je loša i po Rome ukupno. Nezaposleno je njih 44%, ali je samo 12% zaposleno s punim radnim vremenom. Nikada nije radilo njih čak 41%. Većina ih vjeruje da je razlog njihove niske zaposlenosti niska razina obrazovanja i kvalifikacija te diskriminacija, istaknuli su sudionici fokus grupa koje su održane u sklopu istraživanja. Održano je osam fokus grupa s ukupno 61 sudionika, a većina ih smatra da je diskriminacija Roma najviše prisutna upravo u zapošljavanju, kao i institucionalna diskriminacija od strane centara za socijalnu skrb.

„Nekoliko sudionika doživjelo je diskriminaciju pokušavajući odraditi praksu na radnom mjestu kuhara, konobara ili krojačice. Njihovo je iskustvo bilo slično. Nazvali su potencijalnog poslodavca, telefonski dogovorili praksu, no kada su osobno otišli do poslodavca oni bi se predomislili s raznim izgovorima, npr. da radno mjesto nije više dostupno. Jedan od sudionika rekao je da se osjećao kao da je poslodavac vidio ‘crnog vraga’ kad je došao na razgovor za odrađivanje prakse“, kaže Vukasović Ravlić.

U sustavu obrazovanja brojke također i dalje ne zadovoljavaju. Iako 95% romske djece u dobi između 7 i 14 godina pohađa osnovnu školu, samo je 28% završava. 31% djece između 15 i 18 godina pohađa srednje škole, no samo ih 15% završi. Manje od 0,5% Roma završava fakultete. Mnogo romskih učenika pohađa nastavu po pojednostavljenim programima zbog njihovih jezičnih potreba i siromaštva u kojem žive. Nesrazmjer u broju romskih i neromskih učenika u posebnim programima je tri puta veći kada su u pitanju Romi.

„U OŠ Hugo Badalić u Slavonskom Brodu prije nekoliko godina je omjer romskih i neromskih učenika bio 50:50%. Međutim, romska djeca su sada većina jer su roditelji neromskih učenika odlučili svoju djecu smjestiti u druge lokalne škole jer ne žele da njihova djeca pohađaju školu s pretežito romskim učenicima. Zbog toga je dovedena u pitanje integracija romske školske djece u Brodu“, rekla je Vukasović Ravlić koja je navela i izjave sudionika fokus grupa. Dvije djevojke profesor u srednjoj školi optužio je da su ukrale novac koji je kasnije pronašao. Romski aktivist spomenuo je kako ga je profesor u srednjoj školi ponižavao pred kolegama govoreći mu da je prljav i neuredan.

Pandemija Covida-19 daljnje je romskoj djeci otežala školovanje. Većina ih nema pristup računalima i internetu u svojim domovima.

„Iako se školski satovi prenose putem televizije oni ne sadrže pripremnu nastavu hrvatskog jezika za djecu koja nemaju dovoljno znanja, poput djece kojoj je romski materinji jezik“, kaže Vukasović Ravlić.

Romi i dalje žive u teškim uvjetima. Romska naselja imaju lošu infrastrukturu i prijevoz, nedostupne su im komunalne usluge poput vode i kanalizacije, dovoza smeća te mnogi drugi sadržaji neophodni za svakodnevni život što vodi do društvene izolacije.

„Prije godinu dana otišla sam na tržnicu u Beli Manastir i jedan mi je čovjek pred svima rekao: ‘vidi smrdljive Ciganke!’ Bilo mi je jako neugodno i danima sam se osjećala loše. To je razlog zašto danas rijetko odlazim na tržnicu i radije odem u trgovinu“, izjavila je jedna od Romkinja, sudionica fokus grupe.

Romska manjina je najranjivija od ukupno 22 registrirane manjine u Hrvatskoj i 37% ispitanih Roma je izjavilo da se osjećalo izloženo diskriminaciji u prošlih 12 mjeseci. No, unatoč ovakvim iskustvima, Romi rijetko prijavljuju diskriminaciju. Većina sudionika fokus grupa je izjavila da nikada nisu prijavili takav slučaj niti im je poznato da je netko drugi prijavio diskriminaciju, istaknula je Vukasović Ravlić.

U fokus grupama sudjelovali su i pravnici koji većinom ističu kako je Zakon o suzbijanju diskriminacije dobro napisan, ali da se rijetko provodi u praksi. Mali broj slučajeva diskriminacije nađe se pred hrvatskim sudovima.

Tatjana Vlašić: “Broj pritužbi koje dobivamo u Uredu Pučke pravobraniteljice sigurno ne reflektira stvarno stanje. Diskriminacija je puno prisutnija od onoga što dolazi do nas.”

„Sudska praksa je loša jer ljudi nisu motivirani tražiti zaštitu svojih prava pred sudovima. Ne postoje ni tečajevi osposobljavanja za policijske službenike koji bi se usredotočili isključivo na zakonodavstvo za suzbijanje diskriminacije i rasnu diskriminaciju, uključujući rasno profiliranje i zločine iz mržnje“, navodi Vukasović Ravlić.

Nacionalno tijelo koje se bavi diskriminacijom je Ured Pučke pravobraniteljice, no u Hrvatskoj je od 2018. godine došlo do značajnog smanjenja provedbe preporuka Pučke pravobraniteljice od strane nadležnih tijela i u prosjeku se provodi samo 20% preporuka. „To ukazuje na nedostatak podrške Sabora za provedbu sustavnih reformi na području borbe protiv diskriminacije“, ukazuje Vukasović Ravlić.

Zamjenica Pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić istaknula je kako je ovo izvješće važan izvor podataka za njihov rad.

“Broj pritužbi koje dobivamo u Uredu Pučke pravobraniteljice sigurno ne reflektira stvarno stanje. Diskriminacija je puno prisutnija od onoga što dolazi do nas. Zato se i pitamo što mi možemo učiniti da smanjimo taj nerazmjer između prijavljivanja i neprijavljivanja. Naš ured ne čeka više da stignu pritužbe nego izlazimo na teren u romska naselja, razgovaramo s udrugama, stanovnicima, pokušavamo podići i njihovu svijest i učiniti nas dostupnijim. Vidjeli smo želju za našom pro aktivnijom ulogom u podizanju strateških parnica. Uz to, pratimo predmete vezano uz diskriminaciju i izrađujemo godišnju analizu sudske prakse vezano uz diskriminaciju”, kaže Vlašić.

Iz Ureda pokušavaju adresirati cijeli niz predrasuda koje postoje o romskoj zajednici i tu obrazovanje smatraju ključnim.

“50% učenika osnovnih škola u Varaždinskoj županiji, tamo gdje su romska i ne-romska djeca zajedno na nastavi, želi romsko dijete za prijatelja. Tamo gdje ne postoji integracija postotak djece koja su to izjavila je znatno niži. Da bi osigurali veći postotak završetka osnovne škole, sudjelovanja u srednjem i visokom obrazovanju, nužno je osigurati potpore učenju u ranom djetinjstvu i istovremeno imati integrirano obrazovanje“, kaže Vlašić.

„Prije godinu dana otišla sam na tržnicu u Beli Manastir i jedan mi je čovjek pred svima rekao: ‘vidi smrdljive Ciganke!’ Bilo mi je jako neugodno i danima sam se osjećala loše.”

Kako obrazovanje može imati posljedice na daljnji život vidljivo je iz primjera jedne općine u Slavoniji. Oni su kao uvjete za jednokratne novčane potpore obiteljima prilikom rođenja djeteta, naveli prebivalište, nekažnjavanje roditelja i da roditelji moraju imati završenu najmanje osnovnu školu.

„Ovim uvjetom su diskriminirali značajan broj romske populacije. Smatrali smo da se radi o neizravnoj diskriminaciji temeljem etniciteta. Nakon naše reakcije općina je izmijenila taj kriterij“, istaknula je Vlašić.

Jedan od sudionika fokus grupa bio je i romski aktivist Milan Mitrović koji ni sam zbog diskriminacije u obrazovnom sustavu nije uspio završiti srednju školu. No, kasnije mu je uz pomoć IPC-a u pisanju molbe Ured za ljudska prava odobrio financiranje srednje škole za odrasle.

“Time počinje moje dizanje i sada sam na završnoj godini fakulteta. Poražavajuća je činjenica da diskriminacija postoji i u samoj romskoj zajednici. Siromašne se gleda kao na nebitne, nemaju važnu ulogu u zajednici. Kad je objavljen zadnji poziv na stambeno zbrinjavanje nije se svima dala ni pravodobna informacija, ima niz takvih primjera. Danas je informacija moć, ako ne dobijete informaciju, ne možete ni ostvariti neko pravo. Tu nastupamo mi kao aktivisti i organizacije”, ističe Mitrović.

Na svim navedenim poljima na kojima Romi u Hrvatskoj doživljavaju diskriminaciju, doživljavaju je i Romi u Bugarskoj, predstavio je bugarski dio istraživanja Atanas Atanasov iz organizacije Amalipe. Ono što u Hrvatskoj ipak nije toliko zastupljeno, a u Bugarskoj je, je govor mržnje prema Romima od strane političara.

Bugarski i hrvatski partneri će u sklopu ovog projekta održati i seriju treninga za odvjetnike, udruge, romske aktiviste…

„Kroz projekt ERELA željeli smo identificirati polja u kojima su Romi najčešće diskriminirani. Ne prijave se svi slučajevi i zanimaju nas razlozi zašto se to događa.  Konačni cilj je izgradnja kapaciteta za međunarodne anti-diskriminacijske politike, poboljšanje pristupa pravdi za Rome, podizanje svijesti u samoj romskoj zajednici o njihovim pravima, zagovaranje na nacionalnoj i internacionalnoj razini”, navela je Andrea Spitalszky, pravna savjetnica iz Minority Rights Group Europe, međunarodne organizacije koja je provela istraživanje u suradnji s lokalnim hrvatskim i bugarskim partnerima.

„Iako su populacijski različite, situacija se pokazala sličnom u obje zemlje. Pojavila su se ista pitanja, strah od odmazde u slučaju prijavljivanja diskriminacije i manjak znanja o dostupnim pravnim alatima”, zaključila je Spitalszky.

Marina Kelava 2. studenoga 2021.