VLASTITIM RUKAMA RADI-VLASTITIM RUKAMA PRISKRBI ZA SVOJU OBITELJ

/in , /by

Romi spadaju u najtežu zapošljivih skupina. Brojna istraživanja su pokazala da je visoka stopa nezaposlenosti romske populacije. Činjenica je da nezaposlenost češće pogađa Romkinje i Rome iz ruralnih krajeva Republike Hrvatske.

S jedne strane zbog nedovoljne obrazovanosti, jer radno sposobni nemaju završenu niti osnovnu školu, a s druge strane, negativno su stigmatizirani u javnosti, te je teško naći poslodavca koji je spreman zaposliti pripadnika romske manjine, iako postoji potreba za radnom snagom. Mnogi osuđuju Rome da ne žele raditi, da žive od socijalnih primanja, da su neradnici i……

Zato smo zatražili mišljenje Centra za socijalnu skrb Peščenica i razgovarali smo sa gospođom Vesnom Drobac, predstojnicom Centra.

  • Na području Peščenice-Žitnjak postoje više naselja u kojima živi romska populacija. Po vašim saznanjima, koliki je broj korisnika Roma i kakav je položaj romskih obitelji u tim naseljima.

Svaki čovjek koji uđe u Centar za socijalnu skrb ako je stranka u potrebi naravno bit će primljen i bit će tretiran kao svi ostali građani , neovisno koje je nacionalnosti ili nacionalnoj manjini propada.Za nas je to prvo i osnovno načelo jednakosti, znači svi su nam isti, ovisno što čovjek treba. Nakon podnesenog zahtjeva ide dalje na odjele i ostvaruje svoje pravo svako od njih u onom obimu i opsegu u kojem Zakonom ispunjava uvjete. Prema tome nama je nebitno dali je Rom, Hrvat, Srbin ili bilo koja nacija ili nacionalna manjina, nama su svi ljudi isti.

Sada postoje razni  programi i projekti gdje imaju negdje nekakvu pozitivniju diskriminaciju pripadnici romske nacionalnosti, te za njih imamo neke posebne uvjete, a za druge nacionalnosti to ne postoji.

Pri centru za socijalnu skrb Zagreb, podružnica Peščenica, evidentiranih službeno imamo 441 osobu, da su se izjasnili kao Romi i to uvidom u rodni list. Mnogi od njih ne žele se upisati kao Romi, nego žele biti Hrvati, poštivamo to, iako koji puta savjetujemo im da bi možda bilo bolje kod ostvarivanje nekih drugih prava i prednosti kao nacionalna manjina kod pozitivne diskriminacije da se izjasne. Međutim ako čovjek ne želi mi ne možemo ih prisiljavati ali niti ne želimo. Samo im ponudimo kao mogućnost.

Tako od tih 441 jednu osobu uglavnom  najviše su djeca. To su mnogobrojni obitelji koji žive  na području Peščenice na rubnim dijelovima od Držićeve ulice prema skroz jugoistočnom dijelu prema Rugvici, to je sve područje Peščenica. Znači ti rubni dijelovi su nažalost razno razni skladišni prostori, razno razna neformalna naselja u kojima su se ljudi doseljavali i tu ostajali.  To se pretvorilo u barake bez infrastrukture bez vode, bez struje. Ljudi bi tu ostajali bez da ih itko micalo, bespravno, bez ikakvog utvrđivanja prebivališta i boravišta, bez državljanstva. Djeca su se rađala bez da su se upisala u matici rođenih i tako je krenuo problem.

Naselja su  se stvarala sve veća i veća, rađala su se sve više i više djece i onda kada se krenulo prebrojavati i pobrojaviti, onda se utvrdilo da tu ima ljudi i djece koja uopće ne postoje kao građani, uopće nisu upisani u matici rođenih, što je bio veliki problem. Tako da Centar Peščenica ima što nema nitko u Zagrebu. Krenuli smo od toga da je rođeno ne postojeće dijete, da imamo dijete koje već ima deset godina a da se ne zna da postoji, jer nije došlo nikada do nikakvog sustava. Kada god dođu kolege na izvid, utvrde izvjestan broj djece i popišu. Nakon nekog vremena utvrde da je još netko od nekud došao, od kud. Ovaj došao iz Bosne, pa kako, nema papire nitko ne zna,  zove se tako i tako, gdje je bila ima li kakav dokaz. Tko ga je rodio. Gdje je mama, gdje je tata. Ostali su u Bosni. Mi imamo takvih problema.

Vi iz Udruga gledate normalno kao što i mi gledamo da u jednom civiliziranom društvu, jednom organiziranom građanskom društvu svatko od nas kad se rodio morao se upisati u maticu rođenih. Dakle u jednoj pravnoj državi, civiliziranom društvo se vodi evidencija o rođenima kao i umrlima. Međutim kod nas se dogodi da se odjedanput  pojavi osoba bilo mlađa ili dijete da ne postoji. Dođe iz Francuske majka sa bebom, kako uopće pređe granicu ja ne znam, ali dođe majka sa 12-toro djece, 12-o dijete ne postoji, nigdje, dakle nepostojeće dijete. Temeljem čega ćete vi dokazati da je ta majka rodila to dijete? Naravno tu je procedura dokazivanja.

To su problemi na području Peščenici, govorimo o onom dijelu na margini. Totalnoj margini. Ali htjela bih reći, naglasiti da ima postotak Roma, naših korisnika romske nacionalnosti koji su stvarno divni, krasni, slijede upute sa kojima možemo raditi i surađivati. Nalaze se u životnoj situaciji u kojoj se nalaze, ali znaju slijediti upute hoće poslušati, hoće savjete, dođu po savjete dakle i to uvijek treba naglasiti. Uvijek imamo jedan postotak ljudi koji jesu za suradnju. Imate onda onaj srednji postotak koji se vuče tako kako se vuče i ovaj koji je vječito na rubu i nikako sa tog ruba se pomaknuti. Koliko god radili nikako se pomaknuti.

Osobe koje nemaju prebivalište na području Peščenice prijavljujete na Centar za socijalnu skrb. Imate li točan broj koliko ih je prijavljeno i razlog prijavljena?

Na Peščenici imamo 158 osoba prijavljeni na adresu Centra za socijalnu skrb, Zapoljska 1., jer Zakon o prebivalištu 2013 godine regulirano po članku 6. što nažalost nismo tražili izmjenu tog članka, a naravno i izmjenu Zakona o prebivalištu, a to nije dobro. Ljudi koji su se ovdje našli nekada 90-ih godina  su se prijavili na nepostojeće adrese;  piše iza na primjer, Petruševac iza broja, Struge iza broja, Putevi iza broja tog i tog, to su nepostojeći objekti, ili su bili postojeći pa sada su nepostojeći i tako.

Evidencija u MUP-u ne poznaje brojeve iza broja 40, iza broja 178., i oni su skinuli sve te obitelji, djecu, starce, mlade obitelji sa djecom jednostavno ih nema, ali kako mi imamo dohvat piše odjavljeni ste s te adrese, Kozari puteve iza broja tog i tog, Struge iza broja tog i tog…..to su nepostojeći objekti i nepostojeće adrese. Gad Zagreb u suradnji sa MUP-om je to izbrisao. Ali ljudi su postojeći. Imate pred sobom živog čovjeka. Taj živi čovjek mora riješiti svoj egzistencijalno pitanje. Da bi bilo što počeo, on mora imati  nekakvo prebivalište i onda slijedi taj famozni članak 6. u kojem čovjek mora doći u MUP-u, i kaže što ću ja sada, mene ste izbrisali sa te i te adrese i kud sada.

Onda mu oni kažu da ispune tu formulare ako nemate nigdje drugdje, ako ste u tretmanu Centra i ako su imali na području Peščenice adresu zadnju s koje je izbrisan da se jave i izjave  da žele se prijaviti na adresu Centra. Onda slijedi MUP-ov dopis Centru koji kaže: Molimo u roku od 3 dana da se izjasnite i date suglasnost da te i te osobe prihvaćate da se prijave na vašu adresu. Mi smo užasno protiv jer ovo nije adresa stanovanja, ovdje se ne živi, ovdje se ne kuha, ovdje se ne obitava, ovdje se provodi radno vrijeme od 7-15. (nebitno). Dakle ovo nije adresa stanovanja ovo su uredi i nije adekvatno se prijaviti ali taj članak im to omogućava. Naravno kada su u pitanju djeca uvijek damo suglasnost jer djeca moraju imati zdravstvenu zaštitu, djeca moraju ići u školu, djeca moraju imati elementarne zaštite, ali kada su u pitanju kriminalci znamo da ne dajemo suglasnost na što policijska uprava nam šalje dopis da su ga prijavili na Zapoljsku 1. jer nisu znali što će s njim. Onda nam kažu da ukoliko za godinu dana bude nešto onda ćemo ga odjaviti. Ja vodim brigu o tome i stalno ažuriram i kažem da skine sa našeg popisa te i te. Kada dođe policija kažu nam da je tu prijavljen na što im kažemo da, ali vidite da su tu uredi. Ovdje se ne živi, ovo nije kuća, ovo nije stanovanje. Naravno da je prijavljen na ovu adresu jer taj članak  Zakona o prebivalištu omogućio mu je tu prijavu.

Imamo i cijele obitelji nažalost i to će se i sada nažalost dogoditi sa ovima koji su preseljeni iz 3. Struge. Preseljeni su u Kosnici i Hostel  Arenu jer oni sada više, a i prije toga nisu bili prijavljeni na 3. Struge iza broja 40. nego na razne-razne adrese. Sve te ljude poznajemo i sve znamo o njima. Jedni su prijavljeni na Kozari puteve iza broja 178. a jedni su prijavljeni na Radničku cestu tamo kod Domovinskog mosta u nekakva radnička naselja, isto nepostojeće adrese. Preseljenje u Kosnici nije rješenje, to je bilo samo vatrogasno rješenje da se one potleušice maknu. Ono je bilo izvor zaraze, ono je bilo strašno i kada je H.M. preseljena i hvala bogu dobila je kuću, imala je sreće. Ona i 6-oro djece se smjestili u krasnu kuću, djeca su postali vlasnici. Tada je trebalo srušiti njenu kućicu i ne dozvoliti da se sljedeći useli tu bez vode i struje. Čim je M.H. iselila odmah se drugi uselili. Zatečeno stanje onog dan 27. 07. kada je izvršena deložacija, kada je izvršio Grad Zagreb i MUP, toga dana zatečene osobe nitko od njih nije imao prebivalište osim Šarić Hana, dok ovi drugi bili su prijavljeni svugdje na području Peščenice. Tako su ti zatečeni ljudi imali sreće i dobili smještaj Kosnici i hostelu Arena.

Dali je primjereno? Naravno da nije. Dali je bilo primjereno živjeti u jednoj sobici njih 15-oro bez vode, struje i bilo čega. Nije. Za tu djecu za vrijeme COVIDA je naša kolegica dogovorila i omogućila da idu u taj prvi dućan da pune tablete za školu da mogu pratiti nastavu.

Koliko prostorije sada ima obitelj nakon preseljenja? 

Imam ja sve popisano po sobama. U svakoj sobi ima njih po troje. Imaju vodu, struju, televizor u svakoj sobi i sve do jučer što nisu imali. To je privremeno dok im se ne nađe negdje drugdje. Što mene ljuti u toj priči? Svi kada smo bili na sastanku kod Gradonačelnika, sve udruge govore dajte im stanove. Pa nije to samo tako. Svi radni ljudi dižu krediti kupuju stanove i plaćaju kredite cijeli život. Prema tome zašto netko treba dobiti stan a svi mi ostali ćemo kupovati. To je neravnopravnost. U tom slučaju smo mi diskriminirani, jer plaćamo kredite cijeli život. Trebaš mu dati mogućnost da on zaradi, da on skrbi. Ja sam zadnji put rekla mi moramo ljude učiti životu. Nije rješenje nekome dati ribu da se najede, daj ga nauči da tu ribu ulovi da donese da jedu. Nije način sada da zatečene osobe koje nisu imali prebivalište na 3. Strugama dobiti stan od Grada Zagreba. Svi su se digli  i rekli da je to neprimjereno da djeca žive u Kosnici. Neprimjereno je da djeca žive, ali oni su odvojeni u posebnom paviljonu i nemaju ništa sa ovim našim beskućnicima koji su ekstra. Sve to stoji. Treba se omogućiti ljudima da se u nekom dijelu Grada napravi naselje, ja sam za to.

Za početak kontejnersko naselje što hvali. Ako mogu svi oni ljudi koji su ostali bez vlastitih kuća stanovati u kontejnerima, imaš vodu, struju i bolje uvjete. Ti kao otac i ti kao majke se trebaš potruditi da svojoj djeci osiguraš uvjete za život, rad i učenje, jer ako ti nisi omogućio to svojoj djeci, onda si neodgovoran roditelj i neodgovorno se ponašaš prema vlastitoj djeci. Što znači roditi 15-oro djece i živjeti u bajtici bez vode i struje sa zemljom na podu. To je krajno neodgovorno.  Znači ako želimo da Romi ili bilo koja nacija nebitno asimilirati u društvu treba prihvaćati norme ovoga društva. Svi mi želimo živjeti lijepo i dobro. E sada od nas se netko muči više netko manje. Ali dok ti je servirano nije dobro. Ja trebam tebe naučiti kako ćeš završiti školu i postati svoj čovjek, svoj radnik. Nema veze završi neki zanat, budi stolar, budi tesar, budi zidar, svaki zanat je častan kada se pošteno radi. Vlastitim rukama radi, vlastitim rukama priskrbi za svoju obitelj.

Planiraj potomstvo kako ti želiš. Hoćeš imati 15-oro djece ili jedno, ali ti svojim primjerom ih odgajaj i daj im nekakav model majke koja skrbi i brine o toj dječici. Zar je život majke da ide i vodi djecu za ruku u Pučku kuhinju i nosi kante za čušpajz, za sarme, za ovo ili ono. To nije primjer roditeljstva. Primjer majke je da skuha tom djetetu ručak doma. Da skuha amper juhu ako nema za komad mesa. Na taj način da se odgaja sljedeća generacija, a ne da se odgaja ako nemaš što jest odeš u Socijalni centar, dobiš uputnicu i odeš u kuhinju. Tamo ćeš dobiti kompletan ručak. Nikada se nitko nije otrovao hvala bogu, uvijek je friško kuhana hrana. Dakle svi mogu dobiti tko god nema novaca, jer hrane ima. Dobije od nas uputnicu ode tamo jesti. Hoću reći to nije uzor za djecu.

Isto tako status odgojitelj po meni je loša mjera, jer je nepravilno to, da djeca se nisu involvirala u društvu, da djeca moraju ostati kući da ga majka odgaja. Sada zamislite koliko znači jednom romskom djetetu da bude u vrtiću. Mi toliko insistiramo na tome da se upišu radi jezične barijere, normalno da uče hrvatski jezik, jer žive u Hrvatskoj, da imaju redovnu klopicu da imaju doručak i ručak da jedu. Ne govorimo o Romima koji normalno žive, imaju svoje kuće, oni znaju svoju djecu odgajati. Govorimo o ovoj skupini koja je kod nas najčešća, a ti su ovi sa margine. Dakle ljudi koji su u riziku, obitelji koji su u riziku siromaštva. Da se to dijete nauči vladat, da dijete nauči govoriti hrvatski jezik, da dijete zna kako se sjedi za stolom, kako se jede, kako se crta, dakle te neke osnovne vještine koje treba savladati u predškolskoj dobi da bi mogao se upisati u osnovnoj školi.

I to je nama jako važno bilo kod izricanja mjera kod ovih obitelji koji su u riziku. Nama je jako važno i mi u tim mjerama nalažemo da mora ići u vrtić, da stiče te osnovne vještine, da bude među drugom populacijom, da se normalno razvija a ne da doma samo skuplja smeće, ide da skuplja željezo po kontejnerima s mamom i tatom, pokupi kakve bakterije i viruse po tom smeću i zaraziti se, pa to je strašno.

Nema mjesta u vrtićima da se upišu djeca?

Ima, Ima. Na svaku našu preporuku za smještaj uvijek je primljeno dijete. Nikada se nije desilo da dijete nije primljeno. Samo pokažite volju da to želite i ta djeca će biti uključena. Svako naše dijete je uključeno kada mi dajemo preporuku i kažemo da treba biti uključeno jer moraju naučiti hrvatski jezik i moraju naučiti osnovne vještine.

Status roditelja odgojitelja izglasala je skupština Grada Zagreba odlukom a ne Zakonom i to nije Zakonska odluka. Dakle po toj odluci svaka majka koja ima troje i više djece ne radi, te može ostvariti pet tisuća kuna.  Ona majka dobije status odgajatelja i ona ne treba slati dijete u vrtiću, dapače ne može slati jer je vezuje mjera i mislim da apsolutno nije dobro. Sad smo dobili jednu generaciju djece koja je mogla biti uključeno u predškolski odgoj a nije. To je šteta. Doći će u prvi razred a ne zna hrvatski jezik. Među tom dječicom ima toliko pametno i zdrave djece. Oni imaju šansu biti vrijedni građani ove države sa završenim obrazovanjem. Samo ih treba poticati. Nama je drago za svako dijete koje uspije. Mi smo tako ponosni kada nam dođu i kažu da je taj i taj završio osnovnu školu i upisati će srednju. Djeci je potrebna roditeljska podrška. Najgora rečenica je kada roditelji kažu; „Ja nemam školu pa ne mora niti oni imati“. Ne, ako ti nemaš ne mora tvoje dijete živjeti kao ti. Ono neka bude bar stepenicu više od tebe samo neka ide naprijed. Treba im dati šansu.

Ima roditelja koji su sami kao djeca jako teško živjeli, svašta im se ružno događalo i sada o svojoj djeci jako dobro brinu. Djeca im završava školovanje. Sva djeca su im završila srednju školu i svi rade. Roditelji su nam sami ispričali sve što su preživjeli. Mama je bila prodavana, jedva se izvukla i svoje kćerke sada  ne da.

I dalje postoje maloljetni ugovoreni brakovi. Ima li prijava na ovu problematiku, i da li škole prijavljuju da djeca odustaju sa nastave.

Mi saznamo kada je već kasno. Nama dođe djevojčica od 13 godina kada je već prodana i trudna. Nama je jako žao.  kada nam dođe dijete od 13 godina i već je trudna. Ona sa 18. već je rodila 4-oro djece. To je tako teško, dijete rađa dijete i uzalud sa svim savjetima.

U vašoj evidenciji ima Roma koji su starije osobe i osobe s invaliditetom. Jesu li korisnici doma za starije ili doma za djecu s posebnim potrebama? Koristi li  tko „Osobnu invalidninu“?

Ima jako malo starih ljudi. Ljudi mladi umiri. Ne idu redovno na preglede, što se hrane tako kako se hrane, što žive u takve ne uvjetne prostore. Sve to doprinosi kratkom životnom vijeku. Možemo na prste izbrojiti koliko imamo pripadnika romske nacionalnosti da su negdje na smještaju. Romi ne idu u institucije, oni ostaju pri obitelji, ako uopće ima starijih. Vrlo malo ima onih koji se nama obrate i da mi znamo da u obitelj postoji djeda i baka koji su 70, 80, 90 godina te da su u potrebi. Takvih je vrlo malo. Imamo jedne u Dubravi kojima je pomoć u kući potrebna jer su jako bolesni. Ne žele smještaj, ne žele u nikakvu instituciju. Imaju djecu vani po inozemstvu ali ne žele reći gdje su,  ne znaju adrese.

Koliki je Iznos socijalne pomoći za samca?

Socijalna pomoć za samca je 1300,00 kn, na to ide još kumulativno svašta nešto, plus 500,00 kn za režije, od Grada još 30% od 1300,00 za režije, to je za samca koji ne radi, još pučka kuhinja, plus jednokratne pomoći, plus pomoć za ogrjev, plus ako je bolestan doplatak za pomoć i njegu, još ako je bolestan plus invalidnina, plus na to od Grada Zagreba 200,00 kn., a invalidnina je 1720,00 kn. Puno Roma koriste invalidninu.

Jednokratnu uvećanu pomoć Romi koriste ali to ide preko Ministarstva.

Nasilje je česta pojava u romskim obiteljima. Obraća li vam se tko za pomoć, traže li savjet od vas kome da se obrate?

O da, nasilje u obitelji postoji i to vrlo često. Dolaze žene same i prijavljuju tko ih zlostavlja. Nasilja u obitelji ima dosta. Kada nam jave da postoji nasilje, onda smjestimo žene sa djecom u sigurne kuće. Obraćaju nam se i osobno i preko policije. Znaju djeca sama dolaziti i prijaviti da se nešto događa među njihovim roditeljima.

Za nasilje nad djecom ne možemo reći da ima. Jedino što postoji zanemarivanje. Na primjer ne idu cijepiti djecu redovito i slično. Zna se dogoditi da plaćaju kazne za to.

Obzirom da na području Grada Zagreba ima veliki broj romskih udruga, kakva vam je suradnja sa njima. 

Imamo suradnju sa romskim udrugama, i otvoreni smo za sve koji žele surađivati.

INTERVJU

/in , /by

Nakon okruglog stola zamolili smo ravnateljicu Osnovne škole „Žitnjak“ gospođu  Margitu Madunić Kaniški  za intervju kako bi dobili informaciju iz prve ruke na pitanja koje se tiču romske djece. U cijelosti prenosimo njen intervju.

Na početku da Vam se zahvaljujemo što ste pristali na ovaj razgovor za naš časopis Budućnost.  Želite nam reći nešto o školi koliko učenika ima?

U Osnovnoj školi žitnjak imamo 399 učenika, 25 odjeljenja, od toga su 23. redovna odjeljenja i 2. su posebna odjeljenja, to su djeca koja se školuju po posebnom obrazovnom programu sa djelomičnom integracijom. Oni sa svojom učiteljicama slušaju obrazovne predmete, dok odgojne slušaju u svojim razrednim odjeljenjima. Ovo je treća zgrada i tu smo se odselili 2000-te godine. Imamo oko 60-oro romske djece sa rješenjima o adekvatnom načinom  školovanja, to znači da su djeca koja se školuju po redovnom programu sa prilagodbom sadržaja individualnim postupcima, znači da je dosta djece sa poteškoćama. Možemo tu spomenuti i neki postotak koji sam spomenula, a to sve od prilike, negdje oko 15% djece romske populacije, iako je to od prilike zato što godinama nema onog izjašnjavanja nacionalnosti. To je ono što mi znamo obitelji, i ono što mi razgovaramo sa njima.

  • Kako biste opisali ponašanje učenika ove škole, ima li puno učenika s problematičnim ponašanjem posebno bi se osvrnula na romsku djecu?

Ja bih rekla djeca kao djeca. Iako nas prati osnovna da je škola Žitnjak, Kozari bok, da su teške škole ovo-ono, ali kad ja slušam u gradskim školama što se događa, mislim da mi imamo manje problema nego oni. Dakle djeca kao djeca, problema ima, poremećaj u ponašanju, ima svega. Međutim ništa što bi iskakalo iz okvira normalnog djetinjstva. Što se tiče romske djece ja uvijek kažem da imamo manje problema. Romska djeca imaju, mislim,  onaj teret od kuće, rekla bih u pedagoškom smislu jer nema tko im pomoći, da nemaju roditelji onaj osjećaj da ih treba poticati da se školuju, da trebaju redovito dolaziti u školu, i tu je zapravo problem sa romskom djecom, ne u ponašanju. Sada kada razmišljam dali imamo neko romsko dijete da je problematično,  zaista ne mogu se sjetiti , nemamo.

  • Ako imate probleme na koji način rješavate s takvim učenicima? Ima li koja učinkovita metoda? Koliko djece pohađaju prilagođeni program?

Zadržati ću se na romsku djecu. Kada imamo problem izostanaka onda uporno pozivamo roditelje, učitelji to rade, pokušavaju telefonom doći do njih. Vrlo često nam je teško doći do njih jer roditelji mijenjaju telefonske  brojeve. Često pokušavamo preko nekoga doći do njih, ali tu nam najviše pomaže Centar za socijalnu skrb. Imamo dobru suradnju sa Centrom za socijalnu skrb i zapravo oni nam najviše pomažu da dođemo do roditelja. Naravno kada je neadekvatna suradnja sa roditeljima, onda šaljemo prijavu, Centar ulazi u obitelj i onda Centar sa svoje strane odradi što treba, šalju djecu u školu zatim kontroliraju roditelje da li djecu šalju u školu. To nam je nekako najveći problem.

  • Jeli ženska djeca pohađaju do kraja osnovne škole?

Kao što sam i rekla na skušu, ovdje nam djeca vrlo malo odustaju prije kraja osmog razreda i to češće dečki nego li djevojčice. Znam zašto me pitate, jednom to je bilo odavno još sam bila u nastavi, imali smo jednu maloljetničku trudnoću. Gurali smo tu djevojčicu da završi osmi razred, ali je naravno prestala dolaziti. Zvali smo je, zvali, zvali da završi i da ima diplomu osmog razreda ali nije. Poslije nam je došla sa svojom djecom tu u osnovnoj školi. Nekako mi se čini da na kraju dječaci više izgube volju za školom, čak mi se čini da djevojčice su motiviranije da završe osnovnu školu i da upišu srednju, da imaju nekakvo zanimanje i da imaju kruh u ruke. Dečki nam dođu negdje do petnaeste pa im se ne da, pa dokle god nam roditelj potpiše da će se dalje školovat, mi ćemo njega upisivat. Ali ako on dođe i kaže mami i tati ne da mi se više, mama dođe potpišu i više ga nema. Ali rijetko nam se to događa. Nastojimo im pomoći da završe makar osnovnu školu. Što je danas osnovna škola, i to je minimum.

  • Ovdje u osnovnoj školi Žitnjak nemate asistente u nastavi za romsku djecu. Ako dijete ne poznaje dovoljno hrvatski jezik, kako se učitelji snalazi da objasni a da ga dijete u potpunosti svati i koje metode možete koristiti za poučavanje romske djece?

Mi ovdje nemamo asistente. Imali smo suradnju sa Ambideksterom, sa udrugom ROM i UNICEF-om. Oni su nam zadnje dvije godine dolazili tu i kao romski pomagači i na taj način smo rješavali. Oni su sa njima rješavali zadaće i motivirali su ih da nastave daljnje školovanje. Kod nas nema djece koja u potpunosti ne poznaju hrvatski jezik. Postoje djeca koja djelomično poznaju ali nismo imali slučaj da netko ne poznaje u potpunosti. Imam usporedbu sada za Ukrajinsku djecu.  U tom slučaju isto kao i za Ukrajince zatražili bi dodate sate za učenje hrvatskog jezika od Ministarstva znanosti. Iz ministarstva nam odobre 70. sati, onda učitelji hrvatskog jezika rade sa djecom dodatno. Na taj način to rješavamo ali zaista nismo imali potrebu za romsku djecu.

  • Dali imate potrebu za asistente/pomagače u ovoj školi?

Tko god nam nudi pomoć mi objeručke prihvaćamo. Ali posebno asistente za romsku djecu nemamo.

  • Ima li u školama tolerancije i gdje je ona najviše vidljiva?

Zaista mislim da smo mi primjer za integraciju Roma. Tu nema amoniziteta e on je Rom i neću se njime družiti. Čak sam doživjela što smo se nasmijali. Jedna obitelj prije 2-3 godine kupili kuću ovdje. Maka je bila izuzetno draga a curica već je bila u osmom razredu, bola je zgodna i malo se držala onako, dečki su počeli je malo zadirkivati, kad je rekla „Neću se družiti ovim čergarima“. Romsko dijete prema drugom romskom djetetu ali nismo doživjeli od ove druge djece., i to nam je bilo tako smiješno jer mi zapravo do tada nismo imali takve slučajeve. Vrlo često moje suradnice kažu kada dođu roditelji, pa roditelji znaju reći to je zato što je Rom, ma nije zato nego je zbog lopte. Znači djeca nemaju to opterećenje. Zaista se ovdje lijepo druže i lijepo funkcioniraju. Nažalost ja bih rekla da odrasli to pokvare.

  • Jesu li strpljivi učitelji? Imaju li razumijevanja za svakoga kome je pomoć najpotrebnija?

Kako koji, ali većina ih je. To su učitelji koji prihvaćaju svu djecu kao i našu djecu i onda tu nema razlike. Djeca to osjećaju onda niti roditelj nema što reći ako dođe do nekakvih stavova.

  • Kakva vam je suradnja sa roditeljima? Je li dolaze redovito na roditeljskom sastanku?

Kako koji. Ja bih rekla nema tu nikakvih razlika od ostalih roditelja. Imam i brižnih roditelja koji se brinu i odazovu se na svaki poziv i svaku informaciju a ima i onih koji izbjegavaju. Kao što sam rekla često mijenjaju brojeve telefona, ne dolaze niti na službeni poziv, ili se pojavi, on dobije službeni poziv za ponedjeljak a on dolazi utorak. Ali opet kažemo bar je došao. Tako da je suradnja svakakva. Ali evo reći ću da imam jednu mamu, ona ima 10-oro djece.  Pokušavam naći jednoj našoj bivšoj učenici praksu. Ona je sada na praksi u  jednom restoranu ali mama nije zadovoljna ali i mala nije zadovoljna te sada pokušavamo joj naći neki drugi restoran. Moram reći našem islamskom vjeroučitelja. Nešto je pitao i  da ga pitam dali je uspio nešto naći. Pokušavamo pomoći na sve načine koliko god možemo.

  • Da li koristite mjere iz Nacionalne strategije za Rome, produženi boravak, škola u prirodi, izleti, …?

Da koristimo te mjere sve.  Eto baš sada smo poslali da se djeci plati izlet, imamo djecu u produženom boravku i to nam se pokazalo jako dobro, jer su nam ta dječica jako napredovala. Nažalost dođu nepripremljeni za školu, dakle ne pohađaju vrtiće, nema pripreme, ne pohađaju male škole, jer to nije obavezno kao što je škola. Onda nam dođe dijete i nije pripremljeno kao ostala djeca koja su pohađala vrtić. U tom boravku oni uspiju nadoknaditi. Jako su nam lijepo napredovala ta dječica. Imamo dva razreda boravka. Jedno za prvi razred, drugi je za drugi razred. Nažalost za treći i ostalo nemamo prostora. Ja bih njima organizirala boravak do 4. razreda. Tu djeca pojedu nešto, poigraju se sa drugom djecom, naprave svoje zadaće, ako treba može se nešto dodatno napraviti, imaju aktivnosti i imaju lipo ispunjeni cio dan. Napreduju i to nam se pokazalo zaista lijepo. Djeca su inteligentna kao i sva druga djeca i tu nije problem u inteligenciji nego je problem u pedagoškoj zapuštenosti.

  • I na kraju, imate li poruku za učenike, a isto tako i za roditelje?

Moram se vratiti na ono da prvo shvate roditelji te kroz svoj odgoj učiti djecu da je obrazovanje važno za svako dijete, pogotovo bih rekla za romsku djecu jer je to njima izlaz za bolju budućnost, za bolji položaj u društvu, za plaću, za nešto što su zaslužili. Svako dijete zaslužuje dobar život a kroz obrazovanje će ga dobiti.

Razgovarala; Ramiza Memdi

SIROMAŠTVO I MARGINALIZIRANI ŽIVOTNI UVJETI ROMA

/in , /by
Članak 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima, naveden u članku 11. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR), utvrđuje „pravo pojedinca na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge“. Zajedno s (revidiranom) Europskom socijalnom poveljom, ti međunarodni instrumenti o ljudskim pravima pružaju šire uporište za razvoj novog europskog savjetovanja o socijalnim pravima, koji je Europska komisija najavila u 2016.

Siromaštvo se objašnjava kao neposjedovanje novca ili imovine, ili posjedovanje malo i nedovoljno novca za preživljavanje od 1. do 1. sljedećeg mjeseca ili imovine kao na primjer mnogi Romi ne mogu si priuštiti krov nad glavom. Žive u potleušicama koje prokišnjavaju na sve strane i po cijelom prostoru se mogu primijetiti razni lonci. Iako se smatra da osoba mora biti zaposlena kako bi bila zaštićena od siromaštva, ali samo zapošljavanje najčešće nije dovoljno. Ne možemo zaboraviti spomenuti kako se često prilikom zapošljavanja žena gdje se prilikom razgovora za posao pita o planovima vezanim za trudnoću i obitelj ili nacionalnost. A često se dogodi da se žena ne prima u radni odnos, ili zbog trudnoće, roditeljskih obaveza ili zbog njene nacionalnosti ne produži ili im se otkaže ugovor o radu.

Borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti glavni je cilj strategije Europa 2020. Preporuka Vijeća iz 2013. o djelotvornim mjerama integracije Roma povezuje smanjenje siromaštva s politikom njihove aktivacije i osposobljavanja na tržištu rada. To je također u središtu cilja u sklopu Ciljeva održivog razvoja (SDG) Ujedinjenih naroda (UN), koji poziva na iskorjenjivanje siromaštva svuda i u svim oblicima do 2030. i kojemu je cilj osigurati socijalnu zaštitu za siromašne i ranjive osobe te povećati pristup osnovnim uslugama.

Romi su najveća nacionalna manjina u Europi, a najmanje ih se školuje, najmanje ih je zaposleno i najsiromašniji su. Zašto? Zato jer Romi svakodnevno nailaze na niz barijera u ostvarivanju svojih prava i ciljeva, najčešće zbog raznih stereotipa i predrasuda o njima. Teško je biti čovjek u svijetu gdje te ne smatraju jednakim. Romi se smatraju drugačijima zbog boje kože, jezika, nacionalne pripadnosti, kulture, običaja, obrazovanja, financijskoga stanja, uskraćeni su za ravnopravno priznanje, uživanje i ostvarivanje prava i zbog toga su izloženi lošijem položaju i lošijim uvjetima života. Romi se suočavaju sa najviše prepreka a te prepreke nažalost vezana su za dugogodišnju neobrazovanost, nezaposlenost, siromaštvo, specifičan način života. Postavljamo pitanje, „zar su mogli drugačije, koji je taj specifičan način života i što se smatra pod specifičnim načinom života“? Poznavajući visoko obrazovane Rome, ukoliko bi se javno izjasnili da su Romi, oni automatizmom pred očima drugih posebno svojih kolega koji zajedno rade su manje vrijedni. Još ukoliko su imali izbora da ne moraju imati posla sa obrazovanim Romom ili koristiti njegove usluge, oni će ga uvijek izbjegavati i ići onom drugom koji nije Rom. Specifičan način života- možemo li reći da je nomadski život specifičan. Ali taj specifičan način života mnogi su ga danas prihvatili a i također mnogi žele i živjeti takav specifičan život. Ukoliko ta specifičnost se svodi na tome da Romi sakupljaju sekundarnu sirovinu i da od toga žive, isto to možemo pitati  zar su mogli drugačije opstati i preživjeti sa svojom obitelji. Gdje god bi se Romi nastanili, nisu bili dobrodošli. Gledali su ih sa prezirom, često puta su ih iz čistog mira napadali. Ako se odnosi na sakupljanju sekundarnih sirovina, pitanja smo tko je sve očistio i najzabačenija mjesta od starih bačenih ili olupljenih auta, plastike ili plastičnih boca koja se mogla vidjeti na svakome koraku, papira bačenih svuda i dr. Ali danas sva ta zanimanja sa kojima su se bavili Romi bave se i sve druge socijalno ugrožene osobe. Ali kada bi bila neka zabava prvo što im je padalo na pamet jest pozvati Rome da ih zabavljaju, da im sviraju i pjevaju. Tada su dobri, nisu prljavi, grle i hvale ih da su dobri svirači i pjevači, pjeva se zajedno sa njima bez ikakvog straha da će ih Romi pokrasti jer su popili nekoliko čašica više. Jednostavno možemo reći da se uživa sa njima, u njihovoj romskoj muzici i plesu, u njihovom romskom veselom duhu i ogromnom bogom datom talentu.

Ramiza Memedi

NEKE OD ČINJENICA O ROMIMA

/in , /by

Kad se osvrnemo na ugroženim skupinama društva u Hrvatskoj, pripadnici romske nacionalne manjine svakako su onda i sigurno u samome vrhu. Romi u Hrvatskoj su već godinama, pa i desetljećima, unazad suočeni s brojnim predrasudama, iako o njima i njihovom načinu života se malo ili niti malo ne zna. Postalo je uobičajeno da se za njih govori kako se radi o neobrazovanim ljudima, o onima koji kradu, socijalnu pomoć troše ne namjenski u kladionicama, na alkoholu, prave probleme na ulici……

Romi imaju jednu od najdramatičnijih priča u ljudskoj povijesti. Mnogi ne znaju odnosno malo ljudi su od onih koji znaju njihovu povijest i njihove stare priče o putovanjima, progonima i njihovom preživljavanju. Navest ćemo nekoliko od činjenica o romskom narodu: Kao prvo Romi su indijski narod i njihove migracije kreću iz Indije prije od nekoliko tisuću godina. Mnogi lingvisti su analizom romskih riječi i gramatičkih pravila romskog jezika sa indijskim riječima došli su do saznanja da su identični onima u hindskom jeziku. Dokazano je da su Romi porijeklom iz Indije točnije iz sjeverne Indije.

Studija iz 2012., objavljena u časopisu Cell Biology, analizirala je genetske podatke iz 13 romskih zajednica diljem Europe. Istraživači su zaključili da su Romi napustili sjevernu Indiju prije otprilike 1500 godina. Oni Romi koji su sada u Europi migrirali su Balkanom prije otprilike 1100-e godine. Ovi nalazi podupiru pisana izvješća o romskim skupinama koje su stigle u srednjovjekovnu Europu u 1100-ima. Ovi nalazi podupiru pisana izvješća o romskim skupinama koje su stigle u srednjovjekovnu Europu 1100-ih.( Marc Lallanilla).

Nakon što su napustili sjevernu Indiju, većina Roma došla je u Europu, u nekim istočnoeuropskim zemljama. U Rumunjskoj i Bugarskoj, oni čine skoro do 12 posto od ukupnog broja stanovništva. Romi su također brojni u Turskoj, koja ima oko 2,75 milijuna Roma, prema The New York Timesu. Ostale europske zemlje s velikom romskom populacijom uključuju Rusiju, Slovačku, Mađarsku, Srbiju, Španjolsku i Francusku.

Iako je koncentracija Roma u Europi, romskog stanovništvo također ima na svakom kontinentu, oko milion živi u Sjedinjenim Državama, a otprilike 800.000 u Brazilu.

No, kamo god su otišli, Romi su suočeni getoizacijom, diskriminacijom i progonom. Sama činjenica da su Romi bili stoljećima suočeni raznim stresovima dalo im je posebno značenje pojmu „samoosnaživanje”.

Romi suočeni sa strašnim progonom

Rome su inače smatrali trajnim nomadskim narodom. Karakteristično je to da Rome nikada nisu identificirali sa nekom od teritorija niti ima neki usmeni iskaz o teritoriji odakle su krenuli. Zbog toga gdje kod bi se pojavili, ljudi iz tih sredina bili su jako oprezni i imali strah od nepoznatih ljudi. Zato su ih nazvali „Cigani“.

Točno porijeklo pojma „Cigani“ vjerojatno dolazi od grčke riječi “atsinganoi” ili “athinganoi”, što bukvalno znači “nedodirljivi”. Zbog neprihvatljive riječ „Cigani“ sami Romi su promijenili ime 1971-e godine na prvom održanom Kongresu Roma u naziv „Romi“ što u prijevodu znači ljudi.

Kao način preživljavanja, Romi su bili primorani biti stalno na putu. Mnogi stručnjaci se slažu te je opće prihvaćena činjenica da su Romi migrirali u Europu iz Indije prije otprilike 1.500 godina. Ubrzo nakon dolaska u Europu, Romi su porobljeni. Mnoge zemlje su naslijedili i nastavili da progone i izoliraju Rome kao kulturnu baštinu.

Engleski parlament je 1554. godine donio zakon na osnovu kojeg biti “Ciganom” je predstavljalo krivično djelo kažnjivo smrću. U Engleskoj, Švicarskoj i Danskoj Romi su ubijani tijekom srednjeg vijeka. Mnoge zemlje, poput Njemačke, Italije i Portugala, naredile su protjerivanje svih Roma. Nebrojni su izvještaji o otimanju romske djece od roditelja i davali ne-romskim udomiteljima ili bi ih smjestili u kakav dom i učili ih vojnim vještinama tako da su ih koristili kasnije na ratištima, ženama su odsječena uha a muškarce Rome su žigosali ručnim vrućim glačalima. U  nastojanju da se prisili na asimilaciju, upotreba njihovog materinjeg jezika bila je zabranjena u nekim zemljama, druga mjesta zabranjivala su Romima da se međusobno vjenčaju.

Najgrozniji progon Roma dogodio se tijekom Drugog svjetskog rata, kada su bili među prvim metama nacističkih zločina, navodi BBC. Procjenjuje se da je oko 2 miliona Roma umrlo u koncentracijskim logorima i drugim sredstvima istrebljenja. [poput zlih medicinskih eksperimenata].

Od poslijeratnog razdoblja i do današnjih dana Romi su ostali potlačena skupina, osobito u Sovjetskom Savezu. Još 1980-ih godina Romkinje u Čehoslovačkoj bile su prisiljene na sterilizaciju kako bi se ograničilo romsko stanovništvo.

Romska kultura

Romska kultura ima bogatu usmenu tradiciju. Romi su manjinski narod koji je posljednjih tisuća i više godina migrirao širom Europe i svijeta. Kroz povijest nije ništa bilo pisano o romskom jezik i položaju same zajednice. Umjesto toga, poput mnogih drevnih kultura, Romi su se oslanjali na usmenu tradiciju i poeziju za prenošenje priča sa jedne na drugu generaciju.

Romi nikada nisu imali svoju zemlju, niti kraljevstvo, ni republiku, to jest, nikada nisu imali uprave koja provodi zakone ili uredbe.

Zato su imali svoje zakone koje su sami provodili i nazvali su ih „Romano kris“. Za Rome, osnovni glavni faktor čine obitelj i obiteljska loza. Na svu sreću uspjelo se sačuvati jezik, iako ima dosta drugih posuđenih riječi od sredine u kojoj žive i nešto od običaja. Također pisanih tragova sačuvali su drugi koji su pisali o ovoj nepoznatoj grupi, o njihovoj patnji, preživljavanju, kretanju, izgonu i drugo.

Romi se često hvale zbog njihovog glazbenog naslijeđa, koje je utjecalo na jazz, bolero i flamenco glazbu, kao i na klasične skladatelje uključujući Franza Liszta. Nomadsko romsko stanovništvo opstalo je uzdržavajući se kao glazbeni izvođači, obrtnici i trgovci.

Obiteljski odnosi igrali su važnu ulogu u tradicionalnom romskom društvu i često su živjeli zajedno i činili jednu od većih zajednica. Romska obitelj je imala veći broj djece u odnosu na druge zajednice u okruženju. Često su se nazivali imenima nekih od postojećih skupina Roma koje govore isto ili slično, imaju isti stil odijevanja.

Brak se sklapao isključivo iz iste romske zajednice, jer im nisu običaji ali niti govor bio isti. Ali u posljednje nekoliko desetljeća mladi su tu tradiciju promijenili, sklapaju se brakovi bez obzira koje romske grupe pripadaju i kojim romskim dijalektom govore. Iako se vjeruje da su Romi izvorno iz Indije, tijekom stoljeća većina Roma prihvatila su vjeru svojih zemalja domaćina.

Većina romskih zajednica sada prakticira oblik islama ili kršćanstva koji zadržava neke romske utjecaje. Također sačuvani su neki od običaja -kana, romski jezik, koji je jedina romska država.

Romi su različite vjeroispovijest; katolici, muslimani, protestanti, evangelisti, baptisti itd. Romska manjina nije homogena: govore različitim jezicima, … Iako su romske skupine raznovrsne i govore različitim dijalektima, svi govore jedan jezik, nazvan „Romani chib“. Mnogi lingvisti su utvrdili povezanost romskog jezika s pendžapskim i potoharskim jezikom, koji se govore u sjevernoj Indiji i Pakistanu.

Ramiza Memedi

 

SVEČANO OTKRIVEN SPOMENIK ŽRTVAMA HOLOKAUSTA I USTAŠKOG REŽIMA

/in , /by

27.04 2022. u povodu Dana stradanja i junaštva židovskog naroda – Jom Hašoa, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, zajedno s Olegom Mandićem, preživjelim zatočenikom koncentracijskog logora u Auschwitzu, otkrio je u  Zagrebu spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima.

Spomenik je postavljen na Zagrebačkom kolodvoru, u Ulici kneza Branimira ispred zgrade Hrvatske pošte, mjestu s kojeg je u kolovozu 1942. oko 800 zagrebačkih Židova deportirano u Auschwitz.

Svečanosti su prisustvovali preživjeli zatočenici logora, predsjednik Republike Zoran Milanović, izaslanica predsjednika Vlade i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, izaslanik predsjednika Sabora Krešimir Katičić, bivši predsjednici Republike Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. Bili su i predstavnici Židovske općine Zagreb i židovskih vjerskih zajednica Bet Israel i Menore, Zagrebačke nadbiskupije, Islamske zajednice u RH, Mitropolije zagrebačke i ljubljanske te Makedonske pravoslavne crkve, udruge antifašista i udruga Roma. predstavnici nacionalnih manjina, diplomatskog zbora i civilnog društva.

Prije predstavljanja ovog spomenika i otkrivanja ploče s natpisom “U znak sjećanja na žrtve Holokausta i ustaškog režima”, gudački kvartet Zagrebačke filharmonije izveo je skladbu iz filma Schindlerova lista, a predstavnici islamske, pravoslavne i katoličke crkve održali su međureligijsku molitvu za stradale.

Gradonačelnik Grada Zagreba je pozdravio sve uzvanike, posebno one uzvanike koji su preživjeli strahote logora i njihove obitelji. Njegov govor prepisujemo u cijelosti.

 

– Povodom obilježavanja Jom Hašoa ovdje stojim ponizno s dubokim poštovanjem prema desecima tisuća Židova, Srba, Roma i svih drugih koji su mučki progonjeni i ubijani od strane nacista i ustaškog režima. Deseci tisuća zvuče kao brojevi, ali to su ljudi poput mene i vas. To su sudbine ljudi koji su mučki ubijeni. Stojim u nadi da će današnje otkrivanje žrtava Holokausta i ustaškog režima doprinijeti da pogreške i iz prošlosti ne zaboravimo i da ih što manje ponavljamo u budućnosti. Obilježavaju se otpor i stradanja u nacističkoj Njemačkoj i zemljama saveznicama i mora se reći da je jedna od saveznica bila i tadašnja NDH uz izravno sudjelovanje ustaškog režima koji joj je bio na čelu – rekao je Tomašević, ističući da su koncentracioni logori u NDH osnivani po nacističkom uzoru i da su u njima sustavno zatvarani i likvidirani Židovi, Srbi i Romi te svi koji su se suprotstavili ustaškom režimu.

– Kao gradska uprava naslijedili smo spomenik koji nije bio dovršen zbog nemogućnosti dogovora o natpisu. Unatoč prijeporima, smatrali smo da je naša obaveza da spomenik sagrađen novcima Zagrepčana stavimo u funkciju. Zahvaljujući dogovoru s predstavnicima židovskih udruga, ali i svih naroda žrtava, natpis uz spomenik jasno odražava i zločinačku prirodu ustaškog režima.

– Svaki spomenik treba nešto učiniti i za sadašnjost, ali i budućnost; mora biti upozorenje i opomena, ali i doprinijeti informiranju i obrazovanju mladih o tome što se dešavalo na ovom mjestu koje može postati trajno sjećanje na žrtve ustaškog režima i doprinijeti tolerantnoj budućnosti te biti zalog miru. Iako ni jedan spomenik ne može izraziti Zlo koje se dogodilo u gradu, državi i Evropi, volio bih da ovaj spomenik pomogne da se u hrvatskom društvu, koje se u jednom dijelu i dalje nije pomirilo s neželjenom prošlošću, konačno suočimo s time. Suočavanje s tamnim epizodama naše povijesti ne čini nas slabijima, nego jačima za život u sadašnjosti i budućnosti. U ovom gradu ima mjesta za sve i više nitko ne smije biti diskriminiran ni po kojoj osnovi – podvukao je Tomašević na kraju izlaganja.

Na početku svog govora Oleg Mandić, preživjeli zatočenik koncentracijskog logora u Auschwitzu, naglasio je važnost otkrivanja Spomenika kako se ni nakon osam desetljeća ne bi zatrla sjećanja na žalost i sramotna zbivanja iz prošlosti, te istaknuo da samo sjećanje ne znači živjeti u prošlosti, već da je iskustva iz prošlosti potrebno sačuvati od zaborava i učiniti ih zalogom bolje budućnosti. Malo je ostalo onih, koji danas mogu svjedočiti o užasima tog dijela povijesti kada “brat bratu više nije bio brat”.

Predsjednik Republike Zoran Milanović u izjavi novinarima izrazio je zadovoljstvo što je spomenik konačno otkriven, a “natpis uz njega pristojan”. Ako ćemo imati ovakav spomenik, onda treba i pisati što ide uz njega. Ljudi su bili žrtve nacista, Gestapoa, SS-ovaca i ustaškog režima”, rekao.

Kipar Dalibor Stošić i arhitekt Krešimir Rogina u svom su djelu koristili motiv kofera upravo zbog toga što se ljudima prije puta u logor oduzimala prtljaga i slagala uz zid skladišta, a u blizini je postavljena lokomotiva koja sjećanje na ovaj strašan događaj čini potpunim.

Postavljeni spomenik otkriven je  godinu dana nakon završetka radova.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, po rasnim zakonima te takozvane države, uz Židove sistemski se ubijalo Srbe, Rome, kao i sve neprijatelje tadašnjeg režima.

Ramiza Memedi

IMAMO LI IZBORA

/in , /by

U Mariboru je Romska organizacija mladih Hrvatske sudjelovala na završnu aktivnost projekta Webbing theatre koji su provodili Centar za kazalište potlačenih POKAZ , KUD Transformator i KURINGA. Na konferenciji su sudjelovali brojni sudionici, uključujući neke od najznačajnijih metodoloških stručnjakinja za kazalište potlačenih na svijetu poput Barbare Santos ili Claudie Simone, uz brojne druge kazališne praktičare/ke bili u prilici pogledati i intervenirati u našu predstavu:“ Imamo li izbora“?

O predstavi razgovarali smo sa članovima predstave.

Pripremili ste predstavu „Imamo li izbora“. Istu ste prikazali u Mariboru na završnim aktivnostima s još drugih kazalištima?  Koliko dugo ste je pripremili i tko je radio sa kazališnom grupom?

Predstavom Imamo li izbora prikazujemo nepovoljan položaj Romkinja u društvu, odnosno kako je Romkinja dvostruko diskriminirana. Romkinja s jedne strane diskriminaciju doživljava od strane romske zajednice,  a s druge strane od hrvatskog društva. Međutim mlade Romkinje trpe višestruku diskriminaciju, na temelju roda, dobi i nacionalnosti. U romskoj zajednici još uvijek pretežito vlada patrijarhat. Iako znamo da patrijarhat je prisutan i u hrvatskom društvu u romskoj zajednici je intenzivniji. Pojedine Romkinje u društvu percipirane su kao manje vrijedne od muškaraca. One u cjelini imaju niži stupanj obrazovanja, veću nezaposlenosti, imaju jako loše reproduktivno zdravlje i izložene su u većoj mjeri rodno uvjetovanom nasilju. U  romskoj zajednici većina je žena u tradicionalnim odnosima unutar uže i šire zajednice, temeljenim na patrijarhalnim stereotipima, odnosno određene su za rađanje djece i vođenje brige o obitelji i djeci, bavljenje kućanskim poslovima. Pa tako pojedine Romkinje često nemaju mogućnosti sudjelovati u javnom i društvenom životu, nisu uključene u aktivnosti koje su usko vezane za rješavanje problematike u samoj romskoj zajednici. Mladi Romi prisvajaju  ovu kulturnu sferu, i tako se stvara začarani krug unutar romske zajednice (siromaštvo, nezaposlenost, niža obrazovna struktura, socijalna distanca) u kojoj su često mlade Romkinje osuđene da vode život u patrijarhalnom društvu.

Lokalno stanovništvo prema Romkinjama i Romima imaju puno predrasuda i stereotipa te ih ne žele zaposliti (čak ni na pomoćnim poslovima), vršnjaci ne žele Rome i Romkinje za prijatelje, roditelji ne žele da njihova djeca idu s Romima u razred što doprinosi segregaciji romske djece. Segregacija dovodi do nekvalitetnog obrazovanja i u konačnici ranijeg napuštanja školovanja.

U Mariboru smo prikazali predstavu u kojoj se  radi i o diskriminaciji u obrazovnom sustavu. Predstavom smo prikazali kako vršnjaci ne žele Romkinje za prijatelje, roditelji ne žele da njihova djeca idu u s Romima u razred te koji je ujedno i razlog segregirano obrazovanja u RH. Zatim, smo prikazali kako odgojno – obrazovni djelatnici u obrazovnom sustavu imaju niska očekivanja, predrasude i stereotipe prema Romkinjama te kako su nam ranu udaju prepisali kao dio našeg običaja. Također smo u predstavi prikazali kako mediji šire o Romima negativnu konotaciju i samim time proširuje predrasude i stereotipe prema romskom društvu. Prikazali smo i nekoliko  scena pomoću kojih smo  dočarali i diskriminaciju od strane romske zajednice; nedostatak   podrške od  roditelja u obrazovanju, ranu udaju te brak gdje je Romkinja u podređenoj poziciji.

„Imamo li izbora?“ je kazališna predstava u formatu forum teatra. Predstava „Imamo li izbora?“ je nastala kao projektna ideja tri mlade Romkinje iz Zagreba, Male Subotice i Slavonskog Broda. Predstava je osmišljena za vrijeme njihovog angažmana u ROM HR-u na programu prakse i mentorske podrške. ROM HR je predstavu nastavio razvijati uz podršku udruga Zelene Akcije, Statusa M i Centra za kazalište potlačenih POKAZ. ROM HR koristi predstavu kao alat preko kojeg radi s mladim Romkinjama i Romima koji su glumci u predstavi.

Predstava „Imamo li izbora?“ okuplja 15-ero romskih glumaca od 13-41 godinu, kao i Josipu Lulić koja se profesionalno bavi forum teatrom. Među glumcima nalazi se prvi Rom koji je dobio Nagradu hrvatskog glumišta, prva Romkinja koja je pobjeđivala na državnim natječajima iz Lidrana i koja je završila privatnu umjetničku gimnaziju, te Rom koji pohađa privatnu umjetničku gimnaziju i natječe se na županijskim natječajima u kategorije monodrame. Imali smo cijeli niz izvedbi i probi na kojima smo mijenjali i uvježbali predstavu proteklih godinu dana.

  Šta Vas je zainteresiralo u vezi s ovom predstavom? Kako ste se povezali sa učesnicima predstave. Kako biste opisali Vaš način rada sa sudionicima predstave ?

Vodimo smo se željom da Forum teatar uporabimo kao kreativan i snažan društveno-politički  alat kojim se prikazujemo i iskustva nasilja, diskriminacije i opresije nad Romkinjama, te da se međusobno povežemo, podijelimo naša svakodnevna iskustva i gradimo međusobno razumijevanje i solidarnost. Svi mladi u grupi aktivni su u romskoj zajednici i bore se za ljudska prava kroz Romsku organizaciju mladih Hrvatske i druge lokalne organizacije. Mi se svakodnevno u romskoj zajednici i izvan nje suočavamo se navedenim problemima.

Prema tome, mi smo najviše upoznati s problemima u romskoj zajednici te njihovim uzrocima. Unutar  grupe dijelimo iskustva diskriminacije te na temelju tih iskustava pripremamo scene za forum teatar.  Svi iz grupe imamo iste ciljeve, a to su da naša romska manjina prestaje biti marginalizirana skupina društva te da nas se prestane diskriminirati na temelju nacionalnosti, nego da nas se prihvati kao vrlo zanimljiv narod s bogatom kulturom i tradicijom. Također, cilj nam je da u javnom i društvenom životu imamo jednaka prava. Želimo osvijestiti većinsko i romsko stanovništvo  o položaju Romkinja u društvu, odnosno kako su Romkinje višestruko diskriminirane jer su žene, Romkinje i mlade. Nadalje, cilj nam je poboljšati položaj Romkinja u zajednici kroz osnaživanje i edukaciju, kako bi same donosile odluke o vlastitom životu, upoznale i borile se za svoja prava. Većina mladih Romkinja svjesna je važnosti obrazovanja, ali često zbog vanjskog pritiska nisu u mogućnosti završiti obrazovanje nego su prisiljene na ranu udaju. Isto tako u romskoj zajednici želimo potaknuti promjene u percepciji mladih Romkinja – i omogućiti im veću slobodu odabira vlastitog života.

Naša grupa se sastoji od 15 ljudi, a pojedinci su i članovi ROM HR i Pokaza. Grupa smo različitih profila, koja posjeduje  različite vještine i znanja. Kako se grupa sastoji od različitih ljudi i rad s grupom je dosta dinamičan, potrebno je dosta prilagodbe. Bez obzira na navedeno super smo se svi povezali zbog našeg zajedničkog cilja i to je jedan od razloga zašto dobro funkcioniramo. Iznimno sam ponosna na nas!

Koliko ste zadovoljni i sa kojim dijelom predstave ste bili naj najzadovoljniji? Na što ste najviše ponosni?

Mogu reći da smo jako zadovoljni sa intervencijama. Jako nam je bilo drago što smo pred stručnjacima pokazali problematiku s kojom se suočava jedna Romkinja. Pokazali su veliku suosjećajnost i razumijevanje problema. Intervencije su bile veoma osnaživajuće. Sljedeći dan smo s stručnjakinjom Barbarom Santos imali radionicu u kojem su nam sudionici projekta Feminističke estetike za političke poetike davali konstruktivne kritike odnosno prijedloge za poboljšanje, nove ideje koje smo rado prihvatili. Njihove smo prijedloge primijenili na predstavi koju smo izveli u sklopu obilježavanja 70. obljetnice studija Socijalnog rada pred socijalnim radnicima i sveučilišnim profesorima socijalnog rada iz cijele regije.

Odličan je osjećaj na kraju izvedbe, a još bolje kada se ljudi iz publike aktivno uključuju u forumu. Gledajući njihovu motivaciju i želju da pridonose promjeni dajući moć potlačenima nas dodatno motivira za daljnji rad. Iako znamo da se ponekad ne može ponuditi sjajno rješenje u scenama, cilj je zapravo davati što više mogućnosti i osjetiti kako je biti u određenoj ulozi, kako bi mogli razumjeti nekoga tko je potlačen, nad kim je vršena diskriminacija po bilo kojoj osnovi ili staviti se u ulogu onoga tko je Opresor, kako bi ga razumjeli i tako lakše djelovali na promjenu njegovog ponašanja u stvarnosti.

 Što nam nudi ova predstava,  na što asocira cijela predstava?

Očekujemo da će projekt rezultirati educiranim i osnaženim pripadnicima romske zajednice, posebno Romkinjama, koji će u svojim zajednicama stvarati preduvjete za rješavanje nekih od gorućih problema, poput ranog napuštanja školovanja i rane udaje. Također, očekujemo i da će većinsko stanovništvo (posebice osobe koje imaju konkretnu moć, poput nastavnika/ca, socijalnih radnika/ca i lokalne samouprave) biti senzibilizirano, educirano i otvoreno za uključivanje i transformaciju lokalne zajednice u multikulturnu, ravnopravnu i  zajednicu.

U kojem pravcu želite  da se razvija predstava? Šta očekujete da će se postići u narednih godinu dana?

Odobren nam je projekt Tuđe cipele od Europskih Snaga Solidarnosti. Kreirat ćemo još dodatnih  scena u kojima ćemo prikazati problem odnosno diskriminaciju koje trpe cijela romska zajednica

Kao uvod u predstave održat ćemo edukacije o položaju Romkinja u romskoj zajednici i izvan nje, kako bi publici prije predstave omogućili bolje razumijevanje problema. Potom ćemo odigrati predstavu (forum teatar) u kojoj  ćemo prikazati probleme s kojima se suočava Romkinja unutar romske zajednice i izvan nje. Prikazat ćemo ravnopravnost spolova unutar jedne romske obitelji, razloge ranog napuštanja obrazovnog sustava (nedostatak podrške od okoline, diskriminacija od strane svojih vršnjaka, odgojno obrazovnih djelatnika…), maloljetnički brakovi i trudnoće. Također ćemo prikazati diskriminaciju koju Romkinje i Romi doživljavaju od strane većinskog stanovništva. Diskriminaciju unutar javnih služba; prikazat ćemo policijsku brutalnost, diskriminaciju Romkinja i Roma u zdravstvu, prilikom zapošljavanja, obrazovanja. Diskriminaciju koju isto doživljavaju u prodajnim i ugostiteljskim  objektima. Na radionice ćemo pozvati učenike iz romske i lokalne zajednice te njihove roditelje, nastavnike, stručne suradnike iz škole i  načelnike lokalne samouprave te medije koji će informirati širu javnost o našim aktivnostima. Publika je aktivni sudionik u predstavama, te daju svoje ideje o mogućim strategijama promjene

Želite li poslati neku poruku za mlade ali i za cjelokupnu romsku zajednicu.

Prvenstveno želim preporučiti svim ženama u romskoj zajednici kao i ženama u hrvatskom društvu da  se izbore za svoja prava i za svoje mjesto u društvu te da nisu dužne trpjeti bilo kakvu vrstu nasilja. Svim ženama bih sugerirala da je važno i potrebno prijaviti nasilje, a isto tako progovoriti o doživljenom nasilju.  Nasilje u obitelji, nasilje nad ženama i općenito nasilje prisutno je danas u našem okruženju i vrlo je važno da se o njemu govori, da se ne šuti. Za nasilje nad ženama nema opravdanja!

 

 

 

 

ROMI KAO INDIJSKA DIJASPORA – NERASKIDIVE VEZE

/in , /by

Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” organizirala je međunarodnu konferenciju povodom Svjetskog dana Roma 2022 godine, držana od 10. do 12. travnja 2022. godine u Hotelu Vestin, Zagreb.

Na međunarodnoj konferenciji sudjelovali su predstavnici Roma iz 17 zemalja, državni vrh, veleposlanici, akademska zajednica, nevladine udruge i drugi. Konferencija je otvorena Romskom himnom „Đelem, Đelem“ (Idem, idem).

Po izjavi saborskog zastupnika g. Veljka Kajtazi za romsku i dvanaest drugih nacionalnih manjina kazao je da je „Cilj dvodnevne konferencije koja je u hotelu Westin okupila državni vrh, akademsku zajednicu, veleposlanike i predstavnike Roma iz 17 zemalja je dati odgovor na pitanje što Romima danas znači njihovo indijsko porijeklo“. – Porijeklo Roma da su iz Indije nikada do sada nije priznato.

„O indijskom porijeklu Roma postoje lingvistički, kulturni i genetski dokazi, a Indija ima cilj razviti dugoročne odnose s Romima, podržavati pozitivne promjene i zajednički se boriti protiv predrasuda. Za Rome se govori da su narod koji ne poznaje granice, što je u skladu s indijskom filozofijom da je čitav svijet jedna velika obitelj“  – naglasio je veleposlanik Indije“ Nj. E. Raj Kumar Srivastava.

Ovo je važna međunarodna konferencija koja okuplja važnih prijemnika hrvatskog društva koji dijeli vrijednosti i jednakosti, poštivanje nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i ulaganje zajedničkih napora koji su važni ne samo za Rome nego i za sve druge nacionalne manjine da osjećaju dobro, osjećaju jednako i da ostvare svoja prava.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je u ponedjeljak 11. 04. na obilježavanju Svjetskog dana Roma 2022. Ujedno je imao i završnu riječ te je u svome govoru poručio da se povijest ne može promijeniti, ali da zbog strahota koje su Romi tijekom svoje povijesti doživjeli iskreno žali. “Na ta nedjela treba stalno podsjećati i osuđivati ih”, rekao je Plenković i dodao je da kao Vlada daju veliki značaj povijesnom sjećanju Roma.

“Važno je da i danas ova konferencija podsjeti što znači sjećanje. Ne znači živjeti u prošlosti. … Sjećanje koje se ne pretvara u zlopamćenje je ljekovito. Takvo sjećanje ima sadašnjost i bistri pogled u budućnost. Ono se pročišćava i njeguje kroz odgoj, obitelj i, naravno, kroz obrazovni sustav”, poručio je premijer Plenković.

– Jako sam zadovoljan da smo izgradili Romski memorijalni centar u Uštici, kao i Zid boli. On nas podsjeća na obilježavanje najvećeg zločina nad romskim narodom, genocida koji su počinili nacistički i ustaški režim tijekom Drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da je u tom najmračnijem razdoblju svjetske povijesti ubijeno između 250 i 500 tisuća Roma koji su bili sustavno proganjani, zatvarani i odvođeni u koncentracijske logore. Povijest, nažalost, ne možemo promijeniti, ali zbog tih strašnih događaja iskreno žalimo i na ta nedjela trebamo podsjećati i bezuvjetno ih osuđivati – zaključio je Plenković.

Raseljeni po svijetu, u stalnom pokretu i borbi s predrasudama i diskriminacijom, Romi još uvijek čuvaju svoje običaje i kulturno nasljeđe. Stavovi prema Romima  su išli od prvotne radoznalosti kada su ih ugledali do nepovjerenja i diskriminacije pa sve do progona. Unatoč svemu, oni su i dalje tu, društveno marginalizirani,  ali s jakom samosviješću  da svoje običaje, stavove i jezik treba čuvati i njegovati.

Osim u Zagrebu za Svjetski dan Roma je obilježen širom Hrvatske na različite načine; tribine, znanstvene skupove, kulturnim manifestacijama a i širom svijeta.

R. M

 

 

 

SVJETSKI DAN ROMA

/in , /by

Mi trebamo ljudska prava koja vrijede za sve ljude

Svjetski dan Roma 8. taravanj, Romi obilježavaju svake godine u cijelom svijetu u čast Prvog kongresa Roma, održanog 8. 04. 1971. godine, i taj dan je jedan od najvažnijih datuma u romskoj povijesti. Na tom kongresu sastali su se predstavnici Roma iz četrnaest zemalja svijeta. U čast Svjetskog dana Roma 8.04 Udruga žena Romkinja u Hrvatskoj „Bolja budućnost“ organizirala je predstavljanje romana „Hamo i  Đezida“ od autorice Mana Selim Demaj u knjižnici i čitaonici  Bogdana Ogrizovića u Zgrebu, te im se ovom prilikom zahvaljujemo.  

Na prvom kongresu Roma donijete su niz važnih odluka za romsku zajednicu. Kao jedne od najvažnijih odluka bile su one o prihvaćanju romske zastave, službene himne, promjena naziva za Rome i službeni romski jezik.

Romska zastava simbolizira slobodu, bezgranično prostranstvo, život koji je obilježen stalnim putovanjem. To dokazuje Izgled Zastava koja se sastoji od plave i zelene boje te u sredini crveni kotač. Plava boja u gornjem dijelu  simbolizira nebo, zelene boje simbolizira zemlju (travu), te u sredini crveni kotač i predstavlja putovanje i migracije Roma.

Službena himna Roma izabrana je romska pjesma “Đelem, Đelem” (idem, idem), u kojoj također se pjeva o njihovom stalnom putovanju i međusobnim susretima. Na istom kongres Roma  proglašen je i službeni romski jezik – Romani chib, kao i službeno prihvaćanje naziva Rom, što na romskom jeziku znači čovjek. Naziv “Rom” izabran je kako bi se izbjegao naziv “Cigan” koji je poprimio negativno značenje.

Dosada je održano više Svjetskih kongresa Roma koji su bili fokusirani na više ciljeva a posebno bih izdvojila: nanesena nepravda Romima iz Drugog svjetskog rata, poboljšanja na području građanskih ljudskih prava i obrazovanja, očuvanje romske kulture i međunarodno priznavanje Roma kao nacionalne manjine indijskog porijekla.

Svake godnine obilježava se ovaj dan sa raznim manifestacijama, okruglim stolovima i tribinama, gdje se slavi romska kultura i tradicijski običaji, ali i dan u kojem se podiže svijest o problemima sa kojima se Romi suočavaju, da ostvare svoja ljudska prava i želja da se Romi jednom prihvate ravnopravnim građanima mjesta u kojima žive.

Autorica ove knjige htjela je reći da je razvijen visoki patrijarhat i obiteljsko nasilje u romskoj obitelji i da Romkinjama je to pod normalnim, jer je takva romska tradicija gdje Romkinje trebaju biti poslušne. Takav život imale su naše bake, naše mame, i da je normalno da se to nastavlja i imati takav život. Tako i u ovoj knjizi glavni  lik Đezida, opisana je tako da vodi brigu o cijeloj obitelji bez obzira na suprugovo zlostavljanje sve do jednoga trenutka kada joj je bilo dosta.

Pokrenula se tako da nakon njegovog zlostavljanja ostavila supruga i zajedno sa djecom otvorila novu stranicu svoga života. Otišla je u drugi grad i zaposlila se. Djecu je sve upisala u školu, ali i sama se upisala na osposobljavanje. Željela je imati svoj biznis i na kraju je i uspjela. Bez obzira na njen strah kako će sama uspjeti na kraju je bila uspješna žena.

Na predstavljanju bili su nazočni zamjenik Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Aleksa Đokić, savjetnik pravobraniteljice Josip Grgić. Roman je dvojezičan (romski i hrvatski jezik), a dotiče se obiteljskog nasilja i drugih poteškoća karakterističnih za patrijarhalne običajne tradicije s kojima se Romkinje susreću na putu ka emancipaciji.

Budući da roman ima edukativnu dimenziju i snažnu anti-diskriminacijsku poruku, te je prikladan za upotrebu u odgojno-obrazovnom sustavu u okviru građanskog odgoja i obrazovanja, Pravobraniteljica preporučuje njegovo korištenje u svojstvu literature iz područja ljudskih prava.(UPRS)

Isto tako Grad Zagreb je tim povodom uručio ugovore o stipendiji Grada Zagreba za 86 učenika/ca i studenata/ica romske nacionalne manjine. Dodijeljene su 72 stipendije za učenice i učenike i 14 za studentice i studente.  za što smo iz gradskog proračuna izdvojili 2,5 milijuna kuna.

Naglasili su da je obrazovanje ključna poluga za osobnu afirmaciju ljudi, a stipendije izjednačavaju prilike. Grad Zagreb će, ne samo kroz stipendije, već i kroz novi akcijski plan, (koji još nije doveden) raditi sve što može da pomogne romskoj nacionalnoj manjini. Zagreb je multikulturalni i multietnički grad u kojemu svi imaju jednaka prava i mogućnosti za osobni razvoj kazali su predstavnici Grada Zagreba.

Ramiza M

 

Milijarda ustaje protiv nasilja

/in , /by

 

Žene se s nasiljem susreću svakodnevno, bilo u „sigurnosti“ obiteljskog doma ili u javnom prostoru – od seksističkih komentara, seksualnog, fizičkog ili ekonomskog nasilja. Obilježavanjem ovog dana želimo poručiti da se rodno uvjetovano nasilje ne smije ignorirati. Nasilje nije privatna stvar.

Hrvatska nije iznimka. Podaci su alarmantni. Svakih 15 minuta jedna žena je fizički zlostavljana, svake godine prijavi se oko 20 000 slučajeva nasilja, a sve veći broj žena ubijaju njihovi partneri.

Zagreb i Hrvatska se po deseti put uključuju u svjetsku kampanju
Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama/One Billion Rising.

Svakodnevno živimo posljedice djelovanja patrijarhata, kapitalizma i nacionalizma/rasizma, prijetnji ratovima, pljački prirodnih resursa, siromaštvu…

Ovogodišnji One Billion Rising Bodies/ Milijarda ustaje posvećen borbi protiv nasilja koje uništava žene i naš planet. Kampanja ne bi bila uspješna bez sudjelovanja brojnih aktivistica, iz različitih ženskih i sindikalnih organizacija, škola i institucija. I žena koje su i same preživjele nasilje!

Milijardu žena u ovom trenutku u svijetu je zlostavljano a Hrvatska nažalost nije iznimka ali i milijarda stabala je posječeno, rijeke i šume devastirane”, rekla je Rada Borić. Upozorila je da svakih 15 minuta jedna žena u Hrvatskoj doživi neki oblik nasilja, a da su presude koje se donose posve neprimjerene te na neki način ohrabruju zlostavljače.

“Poruka je da nema isprike za nasilje, da je netko dobar susjed, ljubomoran, branitelj, župan..,”, istaknula je Borić, navodeći da Hrvatska na milijun stanovnika ima više ubijenih žena nego Francuska.(Hina)

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ukazuje na poraznu hrvatsku statistiku. “Već u prvih 40 dana ove godine imamo tri ubijene žene, tri zatočene žene i nekoliko pokušaja ubojstva i prijetnja oružjem, to govori da je femicid nešto čime će 2022. godina biti obilježena”, kazala je.

U 2021. bilo je ukupno 30 ubojstava, 16 ubijenih muškaraca i 14 ubijenih žena, no ono po čemu se razlikuju su počinitelji, muškarce su u preko 90 posto slučajeva ubijali drugi muškarci, a 14 žena je ubilo 11 njima bliskih muških osoba, dodala je gđa Ljubičić.(Hina)

Nasilje postoji u svakoj zemlji svijeta, u samoj Europskoj uniji, prema nekim procjenama, trinaest milijuna žena žrtve su tjelesnog nasilja, a više od tri i pol milijuna žena bile su žrtve i seksualnog nasilja.

Najčešće nasilje se događa iza zatvorenih vrata. Veliki dio društva nažalost pretvara se da to nasilje ne vidi i ne čuje. U ovaj “dio društva” spada i policija i sudci koji karakteriziraju nasilje u većini slučajeva kao prekršaj ne kazneno dijelo. Jedno su govori i riječi i zakoni na papiru, drugo je stvarnost.

Nasilje nije rješenje i ono mora prestati. Na njega se mora upozoravati, ali i oštro kažnjavati one osobe koje su ga počinile, bez obzira na njegov status, nacionalnost idr.

Ramiza Memedi

Govorili su da sam izdajica, da nešto glumatam

/in , , , /by

OVO JE NAJOPASNIJE HRVATSKO NASELJE! Ovdje ne idete samo tako, streljiva napretek: Uhićeno dijete romskog političara!

Nakon dva mjeseca od krvoprolića u romskom naselju Parag kada je ubijena žena, a četiri su osobe teško ranjene, policija je zaplijenila automatsko oružje i punjenja te pritvorila vlasnika i dvojac iz Paraga.

Jučer uhićeni mladići navodno su djeca lokalnih romskih političara, odnosno sinovi predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Međimurja Matjaša Dide Oršuša.

Automati posvuda

Nino Balog, ubojica iz Paraga, koji je ubio Minku Pec, nije se trudio ni sakriti svoju automatsku pušku. Držao ju je u šupi pokraj kuće, u dvorištu preko puta ubijene Minke.

Samo 20 dana nakon krvoprolića, stigla je presuda Danilu Horvatu zbog posjedovanja poluautomatske puške, automatske puške i dvjestotinjak komada streljiva.

Dobio je samo 600 sati rada za opće dobro, pisao je Jutarnji. Kako bilo, u romskim naseljima očigledno postoji problem, a jučer je na vidjelo izašao još jedan.

Kako javlja PU međimurska, policija je u Gornjem Hrašćanu temeljem naloga Županijskog suda u Varaždinu izvršila pretragu doma i drugih prostora koje koristi 21-godišnjak.

Čini se kako su ukućani primijetili dolazak policije, pa su pri početku pretrage službenici uočili kako dvije muške osobe trče iz dvorišta obiteljske kuće i u rukama drže sumnjive predmete koje su u jednom trenutku odbacili.

Bježali s puškom

Brzom reakcijom policajaca obojica su uz uporabu sredstva prisile uhićena i dovedena u službene prostorije policije. Utvrđeno je kako su 29-godišnjak i njegov tri godine mlađi prijatelj s područja općine Nedelišće u pokušaju bijega odbacili automatsku pušku i sef u kojem se nalazio domaći i strani novac. Sef su policajci pronašli i oduzeli ga.

Osim toga, tijekom pretrage doma pronađene su i oduzete dvije vreće s 28 kilograma duhana. Pronašli su i oduzeli zračnu pušku, 37 komada streljiva i dva spremnika za automatsku pušku te dvije digitalne vage.

Nadalje, tijekom pretrage doma i drugih prostora u Gornjem Hrašćanu pronađene su i od 21-godišnjaka oduzete dvije PVC vreće u kojima se nalazilo oko 28 kilograma duhana, zračna puška, 37 komada streljiva, dva spremnika za automatsku pušku i dvije digitalne vage.

Protiv 21- godišnjaka podignuta je kaznena prijava zbog nedozvoljene trgovine i neovlašteno posjedovanje, izradu i nabavljanje oružja te eksplozivnih tvari. Protiv 29-godišnjaka i 26-godišnjaka zbog počinjenja kaznenog djela sprječavanje dokazivanja također su podnesene kaznene prijave.

Telegram piše da je iz više pouzdanih izvora doznao da su dvojica od trojice mladića kod kojih je policija jučer u okolici Čakovca pronašla arsenal oružja i streljiva, sinovi predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Međimurja Matjaša Dide Oršuša.

Oršuša su pitali kako to da su mu sinovi prijavljeni za kaznena djela povezana s oružjem, na što je on burno reagirao, poručivši kako lokalni mediji koji su o tome ranije pisali pretjeruju.

“Zašto su uvijek kada se nešto dogodi u Međimurju krivi Oršuš i Kajtazi”, pitao je, potvrđujući da je jedan sin ipak obuhvaćen kaznenom prijavom nakon pretrage u Gornjem Hrašćanu. Optužio je zatim policiju da surađuje s dilerima te najavio da će u idućim danima objaviti neka iznimno važna nova saznanja.

Vojni poligoni

Vjeruje se kako su Romska naselja opremljena poput vojnih poligona i da velik broj ljudi skriva automatske puške.

Kazne su između ostalog premalene zbog čega su počinitelji ležerni i usude se posjedovati opasno oružje.

Dnevno, Autor: N.K