Romi u Europi žive prosječno deset godina kraće
Romi u Europi žive prosječno deset godina kraće, EU poziva na pomoć
Romi u Europi često si ne mogu priuštiti zdravu prehranu ili grijanje, a njihov očekivani životni vijek deset je godina kraći od drugih Europljana, upozorila je ovaj tjedan Agencija Europske unije za temeljna prava.
Premda žive u nekim od najbogatijih zemalja na svijetu, četvrtina Roma u zapadnoj Europi ne može si priuštiti zdravu hranu i grijanje, a petina njihove djece odlazi u krevet gladna. Uz to, raširena diskriminacija i prijevremeno napuštanje školovanja umanjuju im izglede za zapošljavanje, posebice ženama i mladima, osuđujući ih na veliko siromaštvo.
Zbog svega toga očekivani životni vijek Roma deset je godina kraći od drugih Europljana, upozorava se u novom istraživanju Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA), čiji su rezultati objavljeni ovaj tjedan.
„Svako četvrto romsko dijete živi u kućanstvu koje si ne može priuštiti osnovno, kao što su zdrava prehrana ili grijanje, ili kojem je teško platiti stanarinu. Mnogi pate od gladi”, upozorava u priopćenju agencija za sjedištem u Beču.
„A njihov očekivani životni vijek kraći je za deset godina od opće populacije”.
U Švedskoj, primjerice, glad pogađa svako peto romsko kućanstvo, a u većini drugih zemalja obuhvaćenih ispitivanjem ta se stopa kreće između 10 i 15 posto.
S druge strane, samo 6,5 posto sve ostale djece u Europskoj uniji suočeno je s takvom oskudicom.
„Ovo izvješće otkriva šokantne teškoće s kojima je suočeno previše Roma i nomada u današnjoj Europi”, istaknuo je u priopćenju direktor agencije, Michael O’Flaherty, pozivajući vlade da prekinu taj začarani krug siromaštva i socijalne isključenosti.
Istraživanje se temelji na razgovorima s više od 4500 Roma u Belgiji, Francuskoj, Irskoj, Nizozemskoj, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu održanima između prosinca 2018. i srpnja 2019.
Romska djeca često se suočavaju s neprijateljstvom. Gotovo trećina roditelja kazala je da su njihova djeca bila verbalno zlostavljana u školi zbog svojeg podrijetla.
Dvije trećine mladih Roma i nomada završilo je samo niže srednjoškolsko obrazovanje.
Druga istraživanja koje je proveo FRA pokazala su da gotovo polovici građana Europske unije (45 posto) ne bi bilo drago da su im Romi ili nomadi susjedi.
FRA je pozvao države članice da omoguće Romima i nomadima da žive svojim stilom života, osiguravajući im dovoljno lokacija na kojima mogu boraviti u pristojnim uvjetima.
Trebale bi im također osigurati socijalnu zaštitu kako bi se poboljšalo njihovo zdravlje, smanjilo siromaštvo i eliminiralo glad, posebice među djecom.
Treba im pomoći i u zapošljavanju, posebice ženama i mladima, te omogućiti da se lakše školuju, osiguravajući im primjerice pomoćnike u nastavi te mogućnost školovanja kod kuće i na daljinu.
Ovo izvješće nadovezuje se na ranije istraživanje provedeno u devet drugih zemalja EU-a, u kojima živi 80 posto romske populacije u Uniji (Bugarskoj, Češkoj, Grčkoj, Španjolskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj, Portugalu, Rumunjskoj i Slovačkoj), a čiji su rezultati objavljeni 2016.
Ono je pokazalo da svaki četvrti Rom živi u kućanstvu u kojem su bili gladni barem jednom u proteklih mjesec dana.
Europska komisija objavit će 6. listopada novu strategiju za jednakost Roma.
Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu
Ana Kosović, profesorica matematike i mentorka u SSŠ „Ivan Uskoković“ – Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu
Ponedeljak, 24 avgust 2020 12:49
Zadovoljni učenici i zahvalni roditelji, rezultat je na koji treba da bude ponosna Ana Kosović. Ona je profesorica matematike i mentorka u SSŠ „Ivan Uskoković“ u okviru projekta „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada koji finansira Evropska unija, a sprovodi se posredstvom Romskog obrazovnog fonda i NVO Mladi Romi kao nacionalnog partnera.
Prije dvije godine postala je jedno od omiljenih lica svih RE učenika. Uz njen način objašnjavanja, čak ni matematika više nije bauk, a osmijeh dobrodošlice kojim ih dočekuje, garantuje rješavanje svakog problema. Ne samo da im pomaže u savladavanju gradiva, komunikaciji sa profesorima, već ih savjetuje kako da se „nose sa svijetom“ izvan škole. Nerijetko ćete je sresti okruženu učenicima i na ulici, Ani nije teško da pritekne u pomoć kad god zatreba, jer smatra da RE učenicima mentor mora biti i prijatelj. I naša pripravnica Melisa o njoj ima samo riječi hvale. A zašto je tako jedinstvena i voljena, pročitajte u redovima koji slijede.
Koliko dugo se bavite poslom mentora, o kom broju djece je riječ i kog su uzrasta?
KOSOVIĆ: Metor RE populacije sam postala prije dvije godine. U toku mentorstva imala sam ukupno osam učenika. Svi su uzrasta od 14 do 18 godina.
Po čemu se Vaš posao razlikuje od posla nastavnika, profesora?
KOSOVIĆ: Biti podrška učenicima zapravo je posao svakog nastavnika. Razlika u ovom slučaju je samo u tome što je podrška intenzivnija i pažnja osim na učenje mora biti usmjerena na socijalni aspekat.
Opišite nam kako protiče jedan radni dan mentora i Vaš rad sa učenicima
KOSOVIĆ: Obično moji radni dani, osim radionica koje obavljam sa učenicima pojedinačno, počinju samim ulaskom u školu. Učenicima sam raspolaganju kad god oni imaju potrebu za tim, pa se nerijetko to odvija osim u mom kabinetu, na hodnicima ili čak prilikom susreta u gradu. Trudim se da ih navedem na vršnjačku edukaciju i tako se svi uključe u proces učenja, ali i pomaganja jedni drugima.
Koji su najveći izazovi sa kojima se suočavate?
KOSOVIĆ: Najveći izazov je navesti ih na pravi put. U početku tu je samo redovan odlazak na časove, dok kasnije moj zadatak biva da im predstavim kako funkcioniše spoljašnji, svijet van škole i navedem ih na odgovorno ponašanje.
Koje su to predrasude koje postoje od učenika većinske populacije ka RE učenicima?
KOSOVIĆ: Mislim da je najveća predrasuda da oni ne mogu da budu dobri đaci, što se promijenilo kod nas otkad imamo odličnu učenicu Melisu Berišu. Ona je pokazala svojoj generaciji, ali i ostalima da je to samo predrasuda. Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu.
Kako RE učenici reaguju na vijest da će dobiti mentora?
KOSOVIĆ: Veoma su zadovoljni i ne kriju to. Ali i njihovi roditelji su neizmjerno zahvalni na toj pruženoj prilici.
Zašto je mentor važna karika u lancu obrazovanja?
KOSOVIĆ: Podrška koju mentori pružaju učenicima je bitna prije svega za njihovo komfornije obrazovanje i bolju saradnju sa nastavnicima. Kad se na lijep način uvedu u obrazovni sistem, prije svega da budu svjesni da to rade zbog njih samih, podrška u učenju bi se znatno smanjila. I mislim da im je potreban neko iz „sistema“ koga smatraju prijateljem.
Koje su to poteškoće sa kojima se suočavaju RE učenici u procesu obrazovanja i kako mentori pomažu u rješavanju tih problema?
KOSOVIĆ: U početku to bude predstavljanje pravila škole, redovno pohađanje nastave i učenje. Mentori im daju smjernice kako pristupiti kojem predmetu, kako doći do materijala i konstanto ih prati u učenju, ali i vladanju. Nerijetko smo im „naporniji“ nego roditelji i odjeljenske starješine. Ukoliko imaju bilo kakav problem, mi smo tu da ga zajedno sa njima riješimo.
Šta je potrebno uraditi da bi se romska djeca bolje uklopila i podstakla na postizanje boljih rezultata?
KOSOVIĆ: Smatram da je pomoć mentorstva potrebno uvesti u ranijim razredima kako bi imali veće šanse da dođu do visokog obrazovanja jer oni to mogu i zaslužuju. Mislim da uz malo napora sa njima u ranom djetinjstvu mogu da se naprave krupni koraci.
Kada je u pitanju nastava, da li romska djeca imaju jaku jezičku barijeru? Smatrate li da to utiče na uspjeh? Postoje li indicije za razmatranje uvođenja romskog jezika.
KOSOVIĆ: Ne smatram da je jezička barijera puno izražena, nemam saznanja o uvođenju romskog jezika, ali smatram da bi to trebalo učiniti.
Intervju sprovela: Milena Čavić, novinarka, saradnica NVO Mladi Romi
Tekst je nastao u okviru projekta „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada“
Stavovi izrečeni u ovom tekstu se ni u kom slučaju ne mogu smatrati stavovima NVO Mladi Romi, Romskog obrazovnog fonda i Evropske unije
Samanta Bajram
Samanta Bajrami, brucoškinja na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo UCG Spremno koračajte ka svom cilju
Petak, 18 septembar 2020 07:36
„Budi strpljiva, bez odustajanja, sve će se jednog dana isplatiti, jer gradiš svoju budućnost“ – ponavljala bi sebi Samanta Bajrami svaki put kada bi se obeshrabrila. Završila je SSŠ „Spasoje Raspopović“, smjer konfekcijski tehničar, a vanredno frizerski. Ona je korisnica našeg programa mentorske podrške „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada“ koji finansira Evropska unija, a sprovodi se posredstvom Romskog obrazovnog fonda.
Samanta je tokom školovanja obavljala praksu u frizerskom salonu, firmi Dress-press za proizvodnju i prodaju tekstilne odjeće, kao i u Ateljeu Marine Banović-Džuver. Za nju putovati znači živjeti, pa je vođena tim snom odlučila da nastavi školovanje i upisala Fakultet za turizam i hotelijerstvo Univerziteta Crne Gore. Njena najveća podrška na putu obrazovanja je majka koja joj beskrajnim entuzijazmom uvijek pomaže. Bajrami je bila naša saradnica na projektu „Novi početak za 500 učenika“. Pomagala je romskim porodicama da upišu djecu u vrtiće, osnovne i srednje škole. Učestvovala je u obukama, projektnim aktivnostima, a mogućnost da motiviše, ojača svoju zajednicu i pošalje im važnu poruku joj mnogo znači. Šta osim navedenog poručuje Samanta, pročitajte u nastavku.
Zašto si odabrala Srednju stručnu školu i zanimanje konfekcijski tehničar? Jesi li imala praksu?
BAJRAMI: Htjela sam da se školujem za frizera, ali nisam uspjela dobro da se pozicioniram na rang listi. Bila sam ljuta jer sam imala vrlodobar uspjeh. Nakon razgovora sa direktoricom odlučila sam se za smjer konfekcijskog tehničara jer traje četiri godine, a da za frizera polažem izvanredno. Tako da na kraju imam ne samo jednu, već dvije diplome. S obzirom na to da sam imala dva smjera koja sam uporedo pohađala, i te kako je bilo praktičnog dijela nastave, kako u školi, tako i u frizerskom salonu, potom u DOO Dress-press za proizvodnju i prodaju tekstilne odjeće, također i u Ateljeu Marine Banović-Džuver.
Kakva te sjećanja vežu za srednju? Kakva je bila komunikacija s učenicima, profesorima? Jesi li stekla prijatelje iz škole s kojima se družiš i nakon časova?
BAJRAMI:To su bili moji najljepši dani. Imam pozitivna sjećanja na školu i prijateljstva koja sam stekla za te četiri godine. U odjeljenju je bilo svega osam djevojaka i sa svima sam imala druželjubiv i korektan odnos, ne samo sa odjeljenjem, već i školskom družinom, većinskom zajednicom. Naravno da se naše prijateljstvo nije završavalo u dvorištu, nastavljalo se i nakon polovine dana provedenog u školi, pa i dan-danas. Tokom tog perioda veliki podsticaj davali su mi profesori i razredna. Bili su tu u svakom datom trenutku, da pomognu u učenju, ali i savjetovanju problema i raznih situacija. Mogu im se samo obratiti sa jednom velikom riječju -hvala!
Jesi li imala podršku mentora? Na koji način ti je mentor pomogao?
BAJRAMI: Moja mentorka je bila profesorica Snežana Lopičić. Uvijek je imala odgovor na moja pitanja i pružala mi je pomoć kada mi je bila potrebna. Jedna je od mentora koji brižljivo brinu o đaku. Nikada nisam osjećala da vodi drugačiji razgovor sa mnom u odnosu na druge.
Kako je na tebe uticala pojava korona virusa? Je li bilo teško pratiti nastavu online tokom prvog talasa? Jesi li imala odgovarajuće uređaje?
BAJRAMI: Bila sam jako zbunjena. U početku smo imali grupe na Viberu na kojima nas je profesor obavještavao šta trebamo da učimo. Ali, kako je vrijeme odmicalo, situacija je bila sve ozbiljnija. Došao je trenutak za završne ocjene, a nisam imala laptop. Onoliko koliko sam mogla da radim pomoću telefona, radila sam. Ubrzo nakon toga zahvaljujući projektu NVO Mladi Romi dobili smo tablete i internet kartice kako bismo bili odgovorni prema našim školskim obavezama.
Bila si naša suradnica na terenu za Podgoricu pri upisu djece u vrtiće i škole. Imaš li podatke koliko djece je upisano u vrtiće, osnovnu i srednju školu?
BAJRAMI: Budući da sam prvi put bila u mogućnosti da pružim pomoć mojoj zajednici i zaradim džeparac, zahvaljujem se na pozivu i saradnji. Što se tiče podataka za Podgoricu, 32 učenika upisana su u prvi razred srednje, a 85 učenika u prvi razred osnovne škole.
Je li bilo teško obaviti zadatak? Koji su bili najveći izazovi?
BAJRAMI: Bilo mi je zadovoljstvo da budem dio tima, da mogu da pomognem. Biti motivator svojoj zajednici je veliko postignuće. Prvi put sam bila terenski saradnik. Očekivanja su bila realna. Bilo je porodica koje su znatiželjno prilazile da pitaju za upis, ali i onih koje su smatrale da se njihovo „dijete dovoljno skolovalo“, na što sam reagovala i pokušala onoliko koliko je u mojoj moći da ukažem da griješe, da im objasnim da je u današnje vrijeme situacija drugačija. RE srednjoškolcima je obezbijeđena stipendija od 60 eura mjesečno, imaju mentore koji su zaduženi da im ukažu pomoć. Srednja škola je vrlo važna za njihovu budućnost, za pronalazak posla. Roditelji su bili u nedoumici nakon ovih saznanja i pristali su da upišu djecu. Posmatrajući te porodice koje su pristale, osjećala sam olakšanje i shvatila da dolazi do poboljšanja za Rome. Ovo iskustvo je bilo veliki izazov za mene. Nadam se da će neki roditelji promijeniti mišljenje o školovanju svoje djece.
Upisala si Fakultet za turizam. Šta misliš kako će ti taj fakultet koristiti? Čime bi voljela da se baviš nakon studija? Gdje vidiš sebe?
BAJRAMI: Nešto sto sam oduvijek sanjala jeste putovanje. Putovati znači živjeti. Tokom i završetkom ovog fakulteta ispuniću sama svoje sanjarije. Nakon završetka studija, nastojaću da se bavim turizmom. „Nastojati“ jer sam završila dvije škole koje su takođe različite. Sigurna sam da će mi nešto od njih značiti i poslije studija, ali moj posao će biti u oblasti turizma. Upoznaću druge države, kulture i jezike, imaću prilike da radim ono što volim.
Imaš li podršku roditelja kada je riječ o obrazovanju?
BAJRAMI: Majka mi je najveća podrška. Puna entuzijazma, podstiče me u svakom trenutku. Kada mi ponestane snage, samo se sjetim riječi koje mi upućuje: „Prelistaj, pročitaj i nauči sada dok možeš, jer dani dok učiš učiniće te osobom koja će u budućnosti graditi sama svoj život“. Rečenice poput tih me motivišu da nastavim tamo gdje sam stala bez posustajanja.
Kažite nam nešto o tvojoj porodici. Koliko ima članova, jesu li neki zaposleni, školovani?
BAJRAMI: Moji roditelji su razvedeni, živim sa majkom i nas dvije smo jedna drugoj porodica. Dvije sestre su udate i brat mi je oženjen. Svako od njih ima svoju djecu i svoj dom. Jedna od sestara ima završenu osnovnu školu, druga nije završila srednju, a brat jeste.
Imaš li poruku, savjet za vaše vršnjake što se tiče obrazovanja?
BAJRAMI: Rečenica kojom se uvijek vodim je „Budi strpljiva, bez odustajanja, sve će se jednog dana isplatiti, jer Samanta, gradiš svoju budućnost!“ Isto savjetujem i mojim vršnjacima. Neka pronađu sebe tamo gdje misle da pripadaju i neka koračaju ka zadatom cilju što spremniji. Bez izgradnje samog sebe nisi osoba!
Šta misliš o ranom stupanju u brak?
BAJRAMI: Prije tri godine Centar za romske inicijative iz Nikšića organizovao je forum teatar. Bila sam pozvana da učestvujem u toj aktivnosti, prihvatila sam iz znatiželje. Glumila sam djevojčicu koju odvlače iz školske klupe kako bi je udali za par novčanica. U tim trenucima osjećala sam se jako loše. Dogovarali su koliko novca treba se izbrojati, da li sam prethodno imala momka, znam li da čistim i kuvam… Slušam oca i brata kako se protive mojim riječima, ućutkivajući moju mamu koja sjedi u ćosku i plače. Osjećala sam se kao dostina djevojčica koje sve ovo proživljavaju u stvarnosti. Ta činjenica je nešto što me u svakom momentu može izrevoltirati i dan-danas mi nisu jasne pojedine činjenice vezane o ranom stupanju u brak. Kako roditelji mogu uskratiti svome djetetu djetinjstvo, školovanje, život i dati ga nepoznatoj osobi da živi negdje u inostranstvu u maloljetnim godinama.
I upravo zbog ovih situacija mojim drugaricama toplo preporučujem da se obrazuju, jer će upravo kroz obrazovanje saznati da i oni imaju pravo da kažu ne i da žive normalan život!
Imaš li hobi? Šta radiš u slobodno vrijeme?
BAJRAMI: U slobodno vrijeme sebi, majci, sestrama, sestričnama pravim frizure. Smatram da je to moj hobi, jer kroz hobi mogu proširiti znanje, vještinu i iskustvo te uspostaviti kontakte s drugim ljudima. Kada imam makar tri slobodna dana onda je moj izbor otići negdje, vidjeti i upoznati nešto novo.
Intervju sprovela: Milena Čavić, novinarka, saradnica NVO Mladi Romi
Stavovi izrečeni u ovom tekstu se ni na koji način ne mogu smatrati stvavovima NVO Mladi Romi, Romskog obrazovnog fonda i Evropske unije
‘Želite moju kćer? Uzmite je!‘
Otac je rekao: ‘Želite moju kćer? Uzmite je!‘ A ja ću postati prva romska sutkinja u Hrvatskoj
Rosana (20) nije znala hrvatski, a u školi je dobivala samo jedinice. A onda je usvojena i upisala je Pravo
Ju mes studentic pravni fakultet š uj fi odvjetnica/sutkinja. Tako nam je Rosana Mihanović, pola na hrvatskom, pola na romskom napisala tko je i što želi.
– Ja sam Rosana, studiram pravo i želim biti odvjetnica ili sutkinja – piše. Baš i nije sigurna je li točno napisala. Iako je do prije pet godina više govorila romski nego hrvatski, u tih joj se 70-ak mjeseci preokrenuo svijet. Iz siromašnog je romskog naselja Sitnice u Međimurju došla živjeti u stan u središtu Zagreba. Od jedinica u srednjoj Ekonomskoj školi u Prelogu, do završene brucoške godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Godinu je prošla, ostao joj je jedan ispit koji ima pravo prenijeti, ali ne da joj se. Radije puno uči.
Sjajna je Rosana, samouvjerena mlada žena. Pomalo sramežljiva.
Rosanina udomiteljica i druga majka, kako ju zove, je Katarina. Iako po struci odvjetnica, šarmantna blondina, posvetila se brizi o Rosani i curici koju ćemo nazvati Mila, iako joj to nije pravo ime. Cure je udomila, i o njima sjajno brine. Obje su druge osobe nego onog dana kad su došle živjeti na Trg žrtava fašizma. Mila je četverogodišnja mulatkinja, čiji su otac i majka, zbog zlostavljanja svoje djece, završili u zatvoru. Nekoliko je puta zbog lupanja njezinom glavom o pod imala izljev krvi u mozak.
Smatrali su je za curicu koja nikad neće govoriti ni hodati. Mislili su da je gluha i slijepa. Hvala Bogu, prevarili su se. Rosana je s Katarinom redovito odlazila u Dječji dom u Nazorovoj posjećivati Milu. Katarina je tražila njezin blagoslov da ju uzmu. Nije se dvoumila.
Ona i Rosana prave su sestre. Mila danas priča i hoda, Rosanu voli više no ikog.
Blato do koljena
Iako, Rosana ima četiri sestre i doma, u Međimurju. Ona je najstarija. Osamnaesta joj je.
Odmalena je Rosana znala da želi nešto postići.
– Da bih to postigla, nisam tada točno znala što, ali znala sam da to mogu samo ako odem iz naselja. Mislila sam, dakle, ništa od toga. No, u jednom je trenutku došla Katarina – započinje Rosana priču kako je od djevojke iz romskog naselja, ruku na srce – besperspektivnog miljea, postala zagrebačka studentica prava.
Katarina je u naselje dolazila kao aktivna članica kršćanske zajednice. U naselju tada, ne tako davno, još nije bilo asfalta.
– Blato je bilo do koljena. Nije bilo javne rasvjete i ljudi su doslovno bili gladni. Dijete od tri godine hoda u bodiću po snijegu. Mi u zimskim jaknama. Klinci su jeli jednom na dan pa smo im donosili hranu. Obrazovanje nula bodova. Djeca su padala prvi osnovne jer nisu znala hrvatski jezik. Škola izgleda tako da klinci dođu doma, bace ruksak i odu van. Njihovi roditelji imaju nekoliko razreda škole i nema im tko pokazati zadaću – priča nam Katarina. Kao i u drugim romskim naseljima u Međimurju, i kod njih je još donedavno bilo puno oružja, droge i alkohola. Danas je, pak, situacija puno bolja.
Tražila izlaz
U takvom je ambijentu upoznala Rosanu.
– Dolazila je na naše sastanke, svaki smo put sve više razgovarale. Imala je jako loše ocjene. Pomagala sam joj pri učenju, otišla na razgovor s razrednicom koja nije znala što mi reći. Rekla je da malo romske djece uopće završi srednju školu – mučila je Katarinu Rosanina sudbina. Stoga nije dvojila, nego pitala njezine roditelje da ju puste živjeti s njom. Onako, neformalno, bez papira i statusa udomiteljstva. Taj su dio riješile tek nedavno.
– Katarina me pitala u našim razgovorima što bih željela, rekla sam otići iz sela u kojemu sam ograničena, nemam šansu – bila je svjesna svoje budućnosti Rosana, ostane li u selu.
Iako je sumnjala da će roditelji pristati pustiti ju s Katarinom, bilo je to vrlo lako. Samo je, pokazalo se, trebalo pitati.
– Želiš ju? Uzmi si ju – rekao je Rosanin otac, svjestan time da kćeri radi najveće dobro. Osigurava joj budućnost. Danas joj pošalju i za džeparac, da joj se nađe.
Uspjeli smo ju nekako prebaciti tu u Ekonomsku školu. I ona i škola su međusobno bili skeptični – smije se danas Katarina.
I Rosana je, kaže, koliko joj je god bilo teško otići, znala da joj je to dotad jedina prilika izaći iz sela.
– Željela sam da od mene bude nešto, da postignem nešto u životu – mislila je tada, a misli to i danas.
Najveći Rosanin problem nije bilo učenje.
– Nisam mogla sjediti pola sata u komadu na miru. Bila sam bez koncentracije – sjeća se Rosana.
Prvi razred je uspjela završiti sa solidnom trojkom, ostala tri je prošla s vrlo dobrim. Četvrti umalo i s odličnim. Državnu maturu položila je bez problema. Puno je vježbala.
Znala je da bez štrebanja nema upisa na pravo. A željela je biti odvjetnica. Ili sutkinja, voljela bi probati oboje pa što joj se svidi, kaže.
Ondje odakle je, kad pitate malu djecu što žele, govori nam Katarina, uglavnom odgovaraju “ništa”.
– Ili govore zanimanja ljudi koji ih posjećuju. Našla se jedna hrabra koja nam je rekla da želi biti čistačica. Strašno je što ne sanjaju, nemaju uzora – govori Katarina. Iz naselja su dosad u Zagreb na školovanje povukli dvadesetak djece.
– U Zagrebu mi je najljepše jer ljude ne stavljaju u kutije – veli.
Socijalna pomoć
Nije Rosana bila lijena za školu. I roditelji su joj plaćali instrukcije iz matematike. Ali jednostavno, nije išlo. Nije bilo kontinuiranog rada niti je atmosfera u naselju motivirala. – A htjela sam da nešto bude o mene. Htjela sam raditi u uredu i svirati neki instrument. Djed popravlja instrumente, stric svira violinu – voli Rosana obitelj.
Ipak, iz naselja je željela pobjeći. Ne i od svojih, redovito ih posjećuje. Nije željela pobjeći od njih, nego od jada oko sebe. Od djece koja imaju djecu, od neukosti, čekanja poštara s listićem za socijalnu pomoć. Od toga da joj ambicija bude biti čistačica.
Od besperspektivnosti života onih koji za drugačiji život ni ne znaju.
Nije dobro govorila hrvatski, miješala je padeže. No, već za koji mjesec života u Zagrebu, to se vrlo brzo promijenilo. Danas govori čistim hrvatskim jezikom, uz ubacivanje kajkavskoga.
Najteže je bilo, kaže, svladati računovodstvo. Teže i od matematike. Drugo je naštrebala.
S džeparcem koji dobije od svojih i od Katarine, kupuje sestrama stvari, cvijeće Katarini. Sebi kupi gomile slatkiša, koje dok uči, mora imati.
Za vikend voli sjesti u auto pa otići doma.
Kad zagrebačka studentica prava, ovako urbana ali decentna, s finim smislom za modu, sama autom dođe u svoje romsko naselje, ona je drugačiji svijet. Prava faca.
Otac, kad ga naljuti, samo u bradu šaljivo, ali s ponosom u očima promrmlja:
– Trebao sam te udati.
Piše: Višnja Gotal
Objavljeno: 15. rujan 2020. 15:35
Otvoren Romski memorijalni centar u Uštici
U Uštici u blizini Jasenovca svečano otvoren Romski memorijalni centar
Romi su na prostoru Uštice bili izloženi iživljavanju, pljački i genocidu
Nisam mogao ući u restoran jer sam bijeli Rom
Prvak šokirao javnost: “Nisam mogao ući u restoran jer sam bijeli Rom”
I dan danas ćete na vratima pubova i restorana moći naići na natpis ‘nije dozvoljen ulaz travellerima’. Još uvijek je prihvatljivo biti rasist prema Romima u Velikoj Britaniji i svijetu, a nitko ništa ne uzima u vezi toga – rekao je Fury.
Svjetski boksački prvak u teškoj kategoriji WBC verzije Britanac Tyson Fury, čiji je nadimak ‘Kralj Cigana’, izjavio je da je žrtva rasizme zbog svog podrijetla.
Ja sam bio bijeli muškarac, ali i danas 2020. godine žrtva sam rasizma jer sam ‘traveler’, bijeli Rom – rekao je Fury u emisiji “Dobro jutro Britanija” na televizijskoj mreži ITV.
Povod razgovora bili su prosvjedi u SAD-u koji traju već danima nakon što je Afroamerikanac George Floyd umro zbog policijskih brutalnosti prilikom privođenja u Minneapolisu. – I danas ćete na vratima pubova i restorana moći naići na natpis ‘nije dozvoljen ulaz travellerima’. Još uvijek je prihvatljivo biti rasist prema Romima u Velikoj Britaniji i svijetu, a nitko ništa ne uzima u vezi toga – rekao je Fury i dodao. – Nisu samo crnci žrtve rasizma. Također, svatko može biti rasist, bez obzira na boju kože ili podrijetlo.
Otkrio je kako njemu i njegovoj ženi Paris 2016. godine nije dozvoljen ulazak u jedan restoran u Velikoj Britaniji, i to nakon što je postao svjetski prvak u teškoj kategoriji koja vlada Vladimirom Kličkom: – Kazao sam joj kako sam ja svjetski prvak u teškoj kategoriji koji predstavlja ovu zemlju, a ne samo neki Rom. Ona mi je odgovorila da nema veze jer sam ‘putnik’, a njima nije dozvoljen dolazak u restoran.
HINA
TYSON FURY TVRDI DA JE ŽRTVA RASIZMA
Tyson Fury tvrdi da je žrtva rasizma zbog svojeg romskog podrijetla: “Nisu samo crnci žrtve…”
AFP
Svjetski boksački prvak u teškoj kategoriji po WBC verziji Britanac Tyson Fury, čiji je nadimak Kralj Roma, izjavio je da je žrtva rasizma zbog svog podrijetla.
“Ja sam bijeli muškarac, ali i danas 2020. godine žrtva sam rasizma jer sam ‘traveller’, bijeli Rom”, kazao je Fury u emisiji “Dobro jutro Britanija” na televizijskoj mreži ITV. Povod razgovoru bili su prosvjedi u SAD-u koji traju već danima nakon što je Afroamerikanac George Floyd umro zbog policijske brutalnosti prilikom privođenja u Minneapolisu.
“I dan danas ćete na vratima pubova i restorana moći naići na natpis ‘nije dozvoljen ulaz travellerima’. Još uvijek je prihvatljivo biti rasist prema Romima u Velikoj Britaniji i svijetu, i nitko ništa ne poduzima u vezi toga”, rekao je Fury i dodao. “Nisu samo crnci žrtve rasizma. Također, svatko može biti rasist, bez obzira na boju kože ili podrijetlo”.
Otkrio je kako njemu i njegovoj ženi Paris 2016. godine nije dozvoljen ulazak u jedan restoran u Veliki Britaniji, i to nakon što je postao svjetski prvak u teškoj kategoriji svladavši Vladimira Klička:
“Kazao sam joj kako sam ja svjetski prvak u teškoj kategoriji koji predstavlja ovu zemlju, a ne samo neki Rom. Ona mi je odgovorila da to nema veze jer sam ‘traveller’, a njima nije dozvoljen ulazak u restoran”
PIŠE HINA
Hoće li nacionalne manjine biti prevaga
DVANAESTA IZBORNA JEDINICA Hoće li nacionalne manjine biti prevaga na ovim izborima?
Hrvatska izlazi na parlamentarne izbore za deseti saziv Hrvatskoga sabora u nedjelju, 5. srpnja. Dvanaesta izborna jedinica pripada nacionalnim manjinama u Republici Hrvatskoj.
Pripadnici autohtonih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor u jednoj izbornoj jedinici koju čini cjelokupno područje Republike Hrvatske.
Birači pripadnici nacionalnih manjina biraju ukupno osam zastupnika u posebnoj (XII.) izbornoj jedinici.
-pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika,
– pripadnici talijanske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika,
– pripadnici mađarske nacionalne manjine također biraju jednog zastupnika,
– pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika
– pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika,
– pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Hrvatski sabor.
U dvanaestoj izbornoj jedinici na izborima održanima 2016. na ta su mjesta izabrani:
Milorad Pupovac – predsjednik SDSS-a i saborski zastupnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, saborski zastupnik još od 2003. godine, a sudjelovao je u pet saziva Sabora do sada.
Dragana Jeckov – članica SDSS-a, a ovoj zastupnici je započeo mandat 30. lipnja 2017. kao zamjenici zastupnika Mile Horvata. Zastupa srpsku nacionalnu manjinu.
Boris Milošević – član SDSS-a, izabran kao kandidat Samostalne demokratske srpske stranke te zastupnik srpske nacionalne manjine, koji je prašinu podigao ćiriličnim plakatima na predsjedničkim izborima u prosincu 2019. godine.
Izborima je 2016. godine pristupilo 14,10 posto pripadnika srpske nacionalne manjine točnije glasalo je 19.534 birača na 6547 biračkih mjesta. Važećih glasova je bilo 19.120 ili 97,88 posto, a nevažećih 414 ili 2,12 posto. Najviše preferencijalnih glasova osvojio je Milorad Pupovac – 16.166, slijede ga Mile Horvat s 12.175 i Boris Milošević sa 11.479 glasova.
Za očekivati je da će na predstojećim izborima ponovno sva tri mandata za zastupnike srpske nacionalne manjine dobiti Pupovčev SDSS.
Vladimir Bilek – nezavisni je kandidat i zastupnik češke i slovačke nacionalne manjine.
Robert Jankovics – nezavisni kandidat i zastupnik mađarske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Veljko Kajtazi – nezavisni kandidat, zastupnik je austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine. Izabran kao kandidat Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “Kali Sara”.
Ermina Lekaj Prljaskaj – nezavisna kandidatkinja i zastupnica za albansku, bošnjačku, crnogorsku, makedonsku i slovensku nacionalnu manjinu, a izabrana kao kandidatkinja Unije Albanaca u Republici Hrvatskoj.
Furio Radin – nezavisni zastupnik talijanske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj koji je još od 2000. godine, odnosno četvrtog saziva Sabora zastupnik u istom, a u posljednjem devetom sazivu, od lipnja 2017. obnaša funkciju potpredsjednika Hrvatskog sabora.
Od 11.440 birača talijanske nacionalne manjine, glasanju je pristupilo 2338 ljudi što je 20,44 posto, a Radin je osvojio 1676 preferencijalih glasova što je u postotcima 72,65 posto.
‘Saborski veterani’ – je li vrijeme za odlazak u mirovinu?
Prema gore nabrojanim saborskim zastupnicima, možemo izdvojiti Milorada Pupovca i Furija Radina kao svojevrsne saborske veterane budući da su u sazivima Sabora još od 2003. odnosno 2000. godine. Naime, obojica su već odavno ispunili uvjete za mirovinu.
Zastupnik srpske nacionalne manjine je izjavio da će u mirovinu tek onda kada se za to steknu uvjeti, iako dobne uvjete ispunjava. Također je izjavio da su mlade generacije ljudi u SDSS-u već na pozicijama od općina, gradova, županija, zastupnika te da je na njemu odgovornost da im pomogne osigurati normalne uvjete za funkcioniranje i za rad te normalne okolnosti kako bi bili zaštićeni od napada i komentara kojima je i on sam, kako je rekao, izložen.
Drugi saborski veteran je Furio Radin, zastupnik talijanske nacionalne manjine.
Podsjetimo, Vlada je 2012. godine bila najavila ukidanje povlaštenih mirovina, a sedam saborskih zastupnika tada je otišlo u mirovinu na samo jedan dan, i tako ostvarilo pravo na povlaštenu mirovinu.
Među tih sedam zastupnika našao se i Radin. Iako je ovaj zastupnik rođen 1950. godine te je već odavno stekao uvjete za mirovinu, nije poznato zašto se tako grčevito drži saborske fotelje koju očito ne želi prepustiti nekom mlađem zastupniku ili zastupnici.
Manjine često na prevagi parlamentarne većine
Kao što smo već pisali nijedan parlament u zemljama Europske unije ne poznaje toliko visok stupanj pozitivne diskriminacije kao što je to u Hrvatskoj. Većina zemalja Unije nema predstavnike nacionalnih manjina u parlamentu. Tako je u Francuskoj, Nizozemskoj, Norveškoj, Švedskoj, Austriji, Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Estoniji, Litvi, Letoniji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj.
Države članice Europske unije nisu dužne imati zasebne parlamentarne zastupnike nacionalnih manjina. Ta preporuka pojašnjava se činjenicom da zemlje članice Europske unije imaju riješeno pitanje nacionalnih manjina.
No, model prema kojem pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru imaju osiguranih osam zastupnika, a koje biraju s posebnih manjinskih lista, posljednjih se godina i u domaćem političkom diskursu sve češće kritizira.
Činjenica je da su ovo do sada zasigurno najneizvjesniji parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Na desnom dijelu političkog spektra je poprilična neizvjesnost, koju je najviše unio Domovinski pokret Miroslava Škore koji sa svojim koalicijskim partnerima uzima dio glasova HDZ-u.
Restart koalicija tom velikom podijeljenosti na desnom političkom spektru mogla bi profitirati, ali je upitno može Restart koalicija s Davorom Bernardićem na čelu imati dovoljno glasova za formiranje Vlade? Možda bi s manjinama i mogli uspjeti, ali činjenica je da je odlaskom HNS-a u koaliciju s HDZ-om lijevopolitička scena izgubila jednog važnog partnera za formiranje većine i čini se kako do danas nije našla zamjenu.
Ako uzmemo u obzir sve navedeno, očito je kako postoji opravdana vjerojatnost da će na predstojećim izborima ponovno značajnu ulogu imati manjine, odnosno dvanaesta izborna jedinica.
Pupovac je ovih dana u medijima izjavljivao kako će srpska nacionalna manjina, ako nakon izbora bude sudjelovala u nekoj koaliciji, zasigurno imati svoje uvjete, a društvo u Domovinskom pokretu je opisao kao ‘otpadnike od HDZ-ovih partnera’.
Također je rekao kako bi HDZ-ova koalicija sa Škorinim Domovinskim pokretom sasvim sigurno udaljila HDZ od politike nacionalnih manjina te bi se time vratila ‘duboku podijeljenost u društvu’ poput one 2015. godine. Dodao je kako je prozivkama poput one da je dosta ‘sramotne koalicije SDSS-om’ započela nova faza antimanjinske i antidemokratske u politike u Hrvatskoj te da s njima i njihovim nasljednicima ili sljedbenicima sigurno neće ići u koaliciju te je samim time dao do znanja kako koalicija SDDS-a i Domovinskog pokreta zasigurno nije opcija.
Zanimljivo je da su zastupnici manjina zadnjih godina u Hrvatskoj vrlo često bili na vagi parlamentarne većine te se ‘manjinci’ uglavnom priklanjaju onome tko uspije skupiti većinu, budući da im je na taj način lakše ostvariti i osigurati zaštitu interesa svojih manjinskih zajednica.
Preostaje nam pričekati 5. srpnja i vidjeti hoće li ‘manjinci’ prevagnuti i na ovim izborima.
DIREKTMO Autor. bl
OBRANI PRAVO NA IZBOR
4o godina nakon što je donijela odluku da legalizira pobačaj u nekim slučajevima, Kolumbija je na pragu donošenja novog povijesnog zakona.
Do 19. veljače Kolumbijski ustavni sud će odlučiti o legalizaciji pobačaja do 12. tjedna trudnoće. Sadašnji zakon dopušta pobačaj samo u tri slučaja: ukoliko je u opasnosti život majke, u slučaju malformacije ploda i ukoliko je trudnoća posljedica silovanja.
Odluka ovisi od dvije sutkinje koje se još nisu izjasnile kako će glasati. Paula Avila-Guillen, voditeljica Latinoameričke inicijative Centra za jednakost žena, izjavila je za ABC News kako će od devet sudaca četvero (muškaraca) glasati za ovaj zakon, dok su dva muškarca i jedna sutkinja protiv.
Sadašnji zakon o pobačaju u Kolumbiji jedan je od najmanje restriktivnih u Južnoj Americi. Centar za reproduktivna prava klasificira kolumbijski zakon pod kategorijom “legalan pobačaj u slučaju zaštite zdravlja”. U tu kategoriju ulaze i Bolivija, Čile, Kostarika, Ekvador i Peru, dok je u šest južnoameričkih država pobačaj potpuno zabranjen: Dominikanska Republika, Salvador, Haiti, Honduras, Nikaragua i Surinam.
No, pobačaj u Kolumbiji je još uvijek opasan i nedovoljno dostupan. Od oko 400,400 pobačaja u zemlji godišnje, samo je 322 prošlo kroz proceduru i učinjeno u zdravstvenim ustanovama, navodi Institut Guttamacher (istraživačka organizacija o seksualnim i reproduktivnim pravima).
Organizacija Liječnici bez granica navodi da je od 428 žena koje su tražila pobačaj 2017. i 2018., 88% žena prijavilo da su se susrele barem s jednom preprekom u procesu dolaženja do pobačaja.