TRAJKO PETROVSKI

/in , /by

IN MEMOR

Nažalost romska zajednica je u kratkom vremenu izgubila veoma kvalitetne i vrijedne lidere koji su dali veliki doprinos u očuvanju jezika, kulture, običaje idr. Ujedno su i bili borci za  ljudska prava koji težili pomoći romsko zajednici u svim područjima posebno na području obrazovanja koji su za sobom ostavili niz dobrih i kvalitetnih  znanstveno naučnih i istraživačkih djela. Naučna djela poslužiti će posebno generaciji koja će nastaviti se baviti za položaj i boljitak, kao i očuvanje kulture i običaje cjelokupnu romske zajednici ma gdje oni bili.     

Prof. dr.Trajko Petrovski povjesničar i etnolog te prvi je doktor znanosti romske pripadnosti u Europi.  na institutu za folklor u Skoplju. Doktorirao je 1997. na Odsjeku za etnologiju Sveučilišta u Zagrebu, Hravatska.

Trajko Petrovski rođen je 18. svibnja 1952. Svojom znanstveno-istraživačkom aktivnošću ostavio je dubok dojam u romskoj antropologiji, folkloru, povijesti i jeziku Roma kao znanstvenik na Institutu za folklor “Marko Cepenkov” u Skoplju.

U povijesti ostaje kao prvi doktor znanosti romskog podrijetla, a njegova djela kao važni povijesni rukopisi. Kad je romski jezik u Makedoniji bio u početnom razvoju, Petrovski je napisao prvi romski makedonski i makedonski romski rječnik 1998. Autor je Romske gramatike u izdanju Udruge Romano Ilo. Također, zasad, romski učenici u osnovnom obrazovanju uče iz njegovog rukopisa. Autor je udžbenika iz predmeta Jezik i kultura Roma za treći, četvrti i peti razred.

Iz  znanstvenoistraživačke djelatnosti važni su kalendarski običaji Roma i etničke značajke romskog stanovništva u Makedoniji. 2017. objavio je Povijest Roma u Makedoniji i na Balkanu. Trajko Petrovski bio je dio Međunarodne unije Roma – IRU gdje je dao svoj veliki doprinos kroz Odbor za jezik i kulturu, a imao je i svoja izlaganja tijekom znanstvenih simpozija u organizaciji IRU-a na polju kulture, jezika i detalja o holokaustu Roma. Svojim znanstvenim istraživanjima i analizama ostavio je dubok trag kao i dokumente za daljnja istraživanja u tim područjima.

  1. kolovoza 2020. godine, nakon kratke i teške bolesti u 68. godini, preminuo je prof. Dr. Trajko Petrovski.

Prijevod džantrikano

Prof.dr. Trajko Petrovskisine sine historicha, etnologo, hem angluno doktori pala e nauka ke Evropa. Doktoringja ko 1997 bersh ki katedra pe etnologia ko Univerziteto, Zagreb, Croatia.

O Trajko Petrovski si biamo sine ko 18 maj 1952 bersh. Pire sikavne rodaripa mukhlja hor impresia ki romani antropologia, folkloristika, historia hem chib e Romengiri sar avgo ekspert ko Instituto basho Folkloro “Marko Cepenkov” ko Skopje.

Ki historia ka achol sar angluno doktori basho nauka tari romani populacia em oleskere kerde aktia sar importantno historikane xramimata. Kana ki Makedonia i romani chib sine ko startno pozicia o Petrovski hramosargja angluno alavari romano-makedonikano em makedonikano-romano ko 1998 bersh. Autori si em e Romane gramatikake so si ikaldi tari asociacia Romano Ilo.

Akana akanaske romane chave ke fundavutni edukacia sikljovena katar  oleskere hramosaribaskere ppustika.   Autori si e pistijengo prekal e Chib em kultura e Romenge basho trito, shtarto em pandzto klasi.

Taro sikavne rodaripaskere bucha importantno si kalendarsko adetia ke Roma em o etnikane karakteristike  taro Roma ki Makedonia.

Ko 2017 bersh ikalgja epustik Historia e Romengiri ki Makedonia hem Balkan. O Trajko Petrovski sine em kotor tari Internacionalno Romani Unia – IRU, kote dengja piro baro aktiviteto prekal i Komisia bashi chib hem i kultura, hem sinele piri Prezentacia ko vakti taro ikeriba Naucno simpoziumi organizirime taro IRU  ki tema tari kultura, chib em taro Romano Holokausto. Pire sikavne  aktivitetora em analize mukhlja hor impresie hem dokumentoa basho majdur rodipa em analize.

Ko 6 avgusti 2020. bersh palo tikno em pharo nasvalipa ko 68 bersh taro djivdipa mulo o Prof.Dr. Trajko Petrovski.

Ramiza Memedi

Amdi Bajram

/in , /by

Amdi Bajram rođen je30. kolovoza 1956 godine u Skopju. Završio je srednju trgovačku školu. Jedno vrijeme zaposlio se i bio generalni direktor tekstilne tvornice „Shutex“. Saborski zastupnik prvi je put postao 1994. godine, te  zastupnik je bio do posljednjih parlamentarnih izbora. Nedavno prije nekoliko mjeseci se povukao iz politike nakon što mu je amputirana noga.

Bio je aktivan u Skupštini u odboru za odnose među zajednicama, Odboru za promet, komunikacije i ekologiju, član odbora za ustavna pitanja, član odbora za zdravstvo, bio je član Parlamentarne skupine Skupštine Republike Makedonije za suradnju s Parlamentom Kraljevine Belgije i u drugim odborima  Skupštine Makedonije.

Proveo je desetljeće u savezništvu s VMRO-DPMNE, pa čak izdržao da mu nasilnici koji su povezani s njegovim protivnikom iz SDSM-a Kurtom Dudusom na izborima 2017. godine teško pretukli sina Elvisa, ali je nakon toga ubrzo prešao na jačanje većine SDSM-a u Saboru. Amdi Bajram je ujedno bio i najstariji član s političkim iskustvom, dugogodišnji član makedonskog  parlamenta i predsjednik stranke Saveza Roma.

Amdi Bajram, je bio jedan od ljudi koji su dugo opstali na političkoj sceni u neovisnoj Makedoniji, te je preminuo u 64. godini nakon srčanih komplikacija 24.10 2020.

romski

O Hamdi Bajram si bijando  ko 30. augusti 1956 berš ko Skopje. Agorisarda i maškarutni bikinimaski škola. Jek vakti kerda buti hem sas generalno direktori ki tekstilno fabrika „Shuteks“. Ko 1994 berš angluno drom sine deputanto ko parlamenti ke Makedonija, hem deputato sine đi ke palune parlamentarno alosarimata.  Angle nekobor masek/chona cidindjape kotar i politika, pala so kerdja amputacija po piro.

Sine aktivno hem ko kidipen ke Komisija pe relacija maškar e amalipen, Komisija pala e relacija, komunikacija hem ekologija, sine dženo ke komisija pala sastipe, sine dženo ko Parlementarno kidipe ke Makedonijako kidipen/Skupština pala e  barabarutni buti e Belgijakere parlamentosa hem ke avera Komisije ane Makedonijake kidipen/Skupština.

Kerdja dešberšipe ke koalicia jekhetane VMRO-DPMNE, hem chidlja/izdržisarda e banda savi sine phanli mamuj lese alutne/protivniko kotar e SDSM-Kurto Duduso pe alosarimata 2017 berš, phare marde lese chaves e Elvise, ama sigato pala odovsa nkhlo te zuraljovel e buteder SDSM ko Parlemento.

O Amdi Bajram ano jekh  sa hem majpurano manush so sale politikano chidavnipe/iskustvo, biteberšengo manush ko makedonijako Parlamento i šerutno ke partija „Romani unija“.

Amdi Bajram sa manush so but bersa sa ke politikani scena ke Makedonija, hem mulo ko 64 berš, pala e ileske komplikcaje ko 24.10. 2020.

Ramiza Memedi

 

 

Romi žive deset godina kraće od drugih Europljana

/in , /by

Romi u Europi često si ne mogu priuštiti zdravu prehranu ili grijanje, a njihov očekivani životni vijek deset je godina kraći od drugih Europljana, upozorila je ovaj tjedan Agencija Europske unije za temeljna prava.

Premda žive u nekim od najbogatijih zemalja na svijetu, četvrtina Roma u zapadnoj Europi ne može si priuštiti zdravu hranu i grijanje, a petina njihove djece odlazi u krevet gladna. Uz to, raširena diskriminacija i prijevremeno napuštanje školovanja umanjuju im izglede za zapošljavanje, posebice ženama i mladima, osuđujući ih na veliko siromaštvo.

Zbog svega toga očekivani životni vijek Roma deset je godina kraći od drugih Europljana, upozorava se u novom istraživanju Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA), čiji su rezultati objavljeni ovaj tjedan.

„Svako četvrto romsko dijete živi u kućanstvu koje si ne može priuštiti osnovno, kao što su zdrava prehrana ili grijanje, ili kojem je teško platiti stanarinu. Mnogi pate od gladi”, upozorava u priopćenju agencija za sjedištem u Beču.

„A njihov očekivani životni vijek kraći je za deset godina od opće populacije”.

U Švedskoj, primjerice, glad pogađa svako peto romsko kućanstvo, a u većini drugih zemalja obuhvaćenih ispitivanjem ta se stopa kreće između 10 i 15 posto.

S druge strane, samo 6,5 posto sve ostale djece u Europskoj uniji suočeno je s takvom oskudicom.

Šokantni podaci

„Ovo izvješće otkriva šokantne teškoće s kojima je suočeno previše Roma i nomada u današnjoj Europi”, istaknuo je u priopćenju direktor agencije, Michael O’Flaherty, pozivajući vlade da prekinu taj začarani krug siromaštva i socijalne isključenosti.

Istraživanje se temelji na razgovorima s više od 4500 Roma u Belgiji, Francuskoj, Irskoj, Nizozemskoj, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu održanima između prosinca 2018. i srpnja 2019.

Romska djeca često se suočavaju s neprijateljstvom. Gotovo trećina roditelja kazala je da su njihova djeca bila verbalno zlostavljana u školi zbog svojeg podrijetla.

Dvije trećine mladih Roma i nomada završilo je samo niže srednjoškolsko obrazovanje.

Druga istraživanja koje je proveo FRA pokazala su da gotovo polovici građana Europske unije (45 posto) ne bi bilo drago da su im Romi ili nomadi susjedi.

FRA je pozvao države članice da omoguće Romima i nomadima da žive svojim stilom života, osiguravajući im dovoljno lokacija na kojima mogu boraviti u pristojnim uvjetima.

Trebale bi im također osigurati socijalnu zaštitu kako bi se poboljšalo njihovo zdravlje, smanjilo siromaštvo i eliminiralo glad, posebice među djecom.

Treba im pomoći i u zapošljavanju, posebice ženama i mladima, te omogućiti da se lakše školuju, osiguravajući im primjerice pomoćnike u nastavi te mogućnost školovanja kod kuće i na daljinu.

Ovo izvješće nadovezuje se na ranije istraživanje provedeno u devet drugih zemalja EU-a, u kojima živi 80 posto romske populacije u Uniji (Bugarskoj, Češkoj, Grčkoj, Španjolskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj, Portugalu, Rumunjskoj i Slovačkoj), a čiji su rezultati objavljeni 2016.

Ono je pokazalo da svaki četvrti Rom živi u kućanstvu u kojem su bili gladni barem jednom u proteklih mjesec dana.

Europska komisija objavit će 6. listopada novu strategiju za jednakost Roma.

GUIDANCE

/in , /by

Addressing Emerging Human Trafficking Trends and Consequences of the COVID-19 Pandemic

ACKNOWLEDGEMENTS

The OSCE Office for Democratic Institutions and Human Rights (ODIHR) and The United Nations Entity for Gender Equality and the Empowerment of Women (UN Women), advised by a group of experts and based on the survey findings presented here, have developed policy recommendations to governments to ensure the implementation of the human rights, gender sensitive, trauma informed and victim-centered approach to combatting trafficking in human beings as outlined in ODIHR’s National Referral Mechanism Handbook through the COVID-19 pandemic. The panel of experts is composed of: • Kevin Hyland, Former first United Kingdom Anti-Slavery Commissioner and Member of Council of Europe GRETA; • Dalia Leinarte, Chair of CEDAW Committee for General Recommendations Trafficking of Women and Girls in the Context of Global Migration; • Congressman Christopher H. Smith, OSCE PA Special Representative on Human Trafficking Issues; • Ambassador Per-Anders Sunesson, Swedish Ambassador at Large for Combating Trafficking in Persons; and • Shandra Woworuntu, Founder & Vice President of Mentari and survivor leader. ODIHR and UN Women would like to extend special thanks to Dr. Maia Rusakova, Associate Professor at Saint-Petersburg State University, Director of Regional Public Organization “Stellit” and expert in the sphere of combating sexual exploitation and trafficking in human beings for drafting and analyzing this summary. This report was prepared under the supervision of Tatiana Kotlyarenko, ODIHR Adviser on Anti-Trafficking Issues, and Alethia Jimenez, UN Women Policy Specialist, Ending Violence Against Women Section. Significant contributions were also made by ODIHR and UN Women staff: Maximilian Scheid, Alvaro Gomez del Valle Ruiz and Michelle Mendes Meireles Silva.

EXECUTIVE SUMMARY

“Human trafficking is always invisible. During a pandemic, it is easier to have cases going on that nobody reports.” Frontline Stakeholder from Portugal The COVID-19 pandemic created new risks and challenges to victims of trafficking (VoTs) and survivors of trafficking, as well as having exacerbated the vulnerabilities of at-risk groups to trafficking. To analyze emerging trafficking in human beings (THB) trends and dynamics and to develop a response based on empirical data to address the impact of the COVID-19 pandemic, ODIHR and UN Women conducted a global survey of (1) survivors of trafficking and (2) frontline stakeholders. Based on the survey findings and empirical data collected, a set of policy recommendations were developed.

The survey findings indicate that through the COVID-19 pandemic and afterwards, exacerbation of vulnerability of women and girls to THB for the purposes of sexual exploitation will increase. Online recruitment, grooming and exploitation have been widely used by traffickers during the pandemic. There are also indications that trafficking for the purpose of sexual exploitation online, including the demand for Child Sexual Abuse Material (CSAM) has increased.1 The majority of anti-trafficking stakeholders and survivors of trafficking reported decreased accessibility of assistance and services for VoTs and survivors of trafficking.

Frontline organizations experienced significant challenges in their activities during the pandemic due to additional barriers in co-ordination and co-operation with governmental institutions and law enforcement agencies; lack of financial resources; difficulties in reaching vulnerable groups; and suspension or postponement of planned prevention and awareness raising activities. The combination of these factors on the work of frontline anti-trafficking stakeholders negatively impacts prevention, prosecution, and protection efforts to combat trafficking in human beings (CTHB).

Based on the survey findings and research, ODIHR and UN Women have developed policy recommendations to address the trends and consequences of the pandemic on CTHB covering the following areas: 1) strengthen the implementation of international legal frameworks; 2) develop effective implementation of National Referral Mechanism (NRMs) or equivalent systems to address the current THB trends and consequences of the COVID-19 pandemic; 3) develop and/or update of National Strategies and National Action Plans (NAPs) to CTHB to address the THB trends and consequences of the COVID-19 pandemic; 4) strengthen identification of VoTs to address the trends and consequences of the COVID-19 pandemic; 5) make services to VoTs and survivors of trafficking more accessible during and post pandemic; 6) provide access to remedies including justice and information; 7) address specific needs of women and girls; 8) address specific needs of children; 9) support and build capacity for both governmental and non-governmental frontline stakeholders; 10) strengthen efforts at THB prevention related to the pandemic; and 11) implement measures to reduce THB after the pandemic.

Vrisak njihove kćeri

/in , /by

Nitko, kaže Ljiljan Oršuš, ne zna što je zapravo 18-godišnjak tražio u njihovoj kući i koje su mu bile namjere.

Bacio je kamen prema njemu

– Oko pet sati ujutro suprugu i mene probudio je vrisak naše kćeri. Prvo smo mislili da je ružno sanjala, a kad sam ušao u sobu, vidio sam muškarca kako izlazi kroz prozor. Odmah sam krenuo za njim i prvo sam bacio kamen prema njemu. Nisam ga pogodio, ali sam ga uspio dostići i nisam ga puštao sve dok nije došla policija – priča nam Ljiljan Oršuš.

Pijani 18-godišnjak, dodaje Ljiljan, nudio mu je 200 kuna kako ga ne bi prijavio policiji.

Nisam htio ni čuti za novac jer tko zna što je on zapravo namjeravao napraviti kad je ušao kroz prozor u našu kuću. Bio je bos, a i bicikl je ostavio u našem dvorištu pa je sigurno imao nekakav plan bez obzira na to što je bio pijan – kaže Ljiljan Oršuš.

Nacionalna manjina

Odmah drugi dan nakon neočekivanog posjeta, ističe Ljiljan, 18-godišnjak se opet “motao” oko njegove kuće. Zbog toga je obitelj Oršuš u strahu da ih iz osvete ne napadne.

Mi mu kao nacionalna manjina, očito smetamo, misli Ljiljan

– Mi smo Romi i u Čepelovac smo se doselili prije tri mjeseca kako bismo imali mir. Tu smo se dobro uklopili, a ne poznajemo 18-godišnjaka koji je upao u našu kuću. Poslije sam doznao da se druži s vršnjacima iz Čepelovca, a kako on nije Rom, mogu samo pretpostaviti da mu mi, kao nacionalna manjina, smetamo i da ima nešto protiv Roma. Od nedjelje više ne spavamo mirno i bojimo se da nam taj divljak ne naudi – zaključio je Ljiljan Oršuš.

Mladić pijan

Policijskom istragom utvrđeno je da je 18-godišnjak u nedjelju oko pet sati pod utjecajem alkohola od 1,25 promila neovlašteno ušao u kuću 32-godišnjaka i probudio ukućane.

– Prema osumnjičeniku podneseno je posebno izvješće nadležnom Državnom odvjetništvu – navode u županijskoj Policijskoj upravi.

Dinko Borzan-Podravski

Izložba “Moj dan”

/in , /by

Izložba “Moj dan – život djece i mladih Roma” – pogled na život djece i mladih Roma kroz šest video radova

Izložba “Moj dan – život djece i mladih Roma” otvara se u ponedjeljak 7. rujna 2020. godine u Galeriji Forum, a donosi nove poglede na život djece i mladih Roma kroz šest video radova redateljica Martine Globočnik i Morane Ikić Komljenović. Dokumentaristički video uradci nastali su s namjerom ukazivanja na potrebu izjednačavanja životnih prilika s obzirom na univerzalnost ljudskih prava i zabranu diskriminacije te kako bi doprinijeli rušenju stereotipnih stavova, posebice onih koji posljedice siromaštva pogrešno poistovjećuju s etničkim podrijetlom. Radovi u produkciji kuće Fade In gledatelja uvode u svakodnevicu djece i mladih pripadnika romske nacionalne manjine kroz prikaz stvarnih priča iz vizure subjektivne percepcije vraćajući tako protagonistima glas, u želji da ih se čuje.

“Dokumentirajući žive i neposredne situacije jednog dana”, prema riječima redateljica Martine Globočnik i Morane Ikić Komljenović, “upoznajemo njih, njihovu obitelj, prijatelje i probleme s kojima se nose tako da govore o prijelomnom ili važnom trenutku koji ih je obilježio kroz njihovo odrastanje, utjecao na ono tko su i kakvi su oni danas.”

Kroz osobne priče ovih mladih ljudi nazire se i društveni kontekst današnjice u kojem žive i odrastaju, a čija diskrepancija između tehnološkog i formalnog napretka s jedne te izostanka društvene svijesti s druge strane, potiče promatrača na aktivno promišljanje o utjecaju imanentnog društvenog i političkog pozicioniranja Roma na nebrojene osobne životne priče, uslijed naslijeđenog tumačenja odnosa, povijesti i identiteta.

U sklopu izložbe Moj dan – život djece i mladih Roma kustosica Karla Pudar organizirat će popratne sadržaje sukladno propisanim epidemiološkim mjerama, a postav se u Galeriji Forum može pogledati sve do 7. listopada 2020. godine.

Izložba je dio projekta Uključivanje Roma – Ispunjavanje preduvjeta za učinkovitu provedbu politika usmjerenih na nacionalne manjine – FAZA I kojeg provodi Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske. Organizacija izložbe je sufinancirana u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali, iz Europskog socijalnog fonda.

 K. V.

Romi u Europi žive prosječno deset godina kraće

/in , /by

Romi u Europi žive prosječno deset godina kraće, EU poziva na pomoć

Romi u Europi često si ne mogu priuštiti zdravu prehranu ili grijanje, a njihov očekivani životni vijek deset je godina kraći od drugih Europljana, upozorila je ovaj tjedan Agencija Europske unije za temeljna prava.

Premda žive u nekim od najbogatijih zemalja na svijetu, četvrtina Roma u zapadnoj Europi ne može si priuštiti zdravu hranu i grijanje, a petina njihove djece odlazi u krevet gladna. Uz to, raširena diskriminacija i prijevremeno napuštanje školovanja umanjuju im izglede za zapošljavanje, posebice ženama i mladima, osuđujući ih na veliko siromaštvo.

Zbog svega toga očekivani životni vijek Roma deset je godina kraći od drugih Europljana, upozorava se u novom istraživanju Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA), čiji su rezultati objavljeni ovaj tjedan.

„Svako četvrto romsko dijete živi u kućanstvu koje si ne može priuštiti osnovno, kao što su zdrava prehrana ili grijanje, ili kojem je teško platiti stanarinu. Mnogi pate od gladi”, upozorava u priopćenju agencija za sjedištem u Beču.

„A njihov očekivani životni vijek kraći je za deset godina od opće populacije”.

U Švedskoj, primjerice, glad pogađa svako peto romsko kućanstvo, a u većini drugih zemalja obuhvaćenih ispitivanjem ta se stopa kreće između 10 i 15 posto.

S druge strane, samo 6,5 posto sve ostale djece u Europskoj uniji suočeno je s takvom oskudicom.

„Ovo izvješće otkriva šokantne teškoće s kojima je suočeno previše Roma i nomada u današnjoj Europi”, istaknuo je u priopćenju direktor agencije, Michael O’Flaherty, pozivajući vlade da prekinu taj začarani krug siromaštva i socijalne isključenosti.

Istraživanje se temelji na razgovorima s više od 4500 Roma u Belgiji, Francuskoj, Irskoj, Nizozemskoj, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu održanima između prosinca 2018. i srpnja 2019.

Romska djeca često se suočavaju s neprijateljstvom. Gotovo trećina roditelja kazala je da su njihova djeca bila verbalno zlostavljana u školi zbog svojeg podrijetla.

Dvije trećine mladih Roma i nomada završilo je samo niže srednjoškolsko obrazovanje.

Druga istraživanja koje je proveo FRA pokazala su da gotovo polovici građana Europske unije (45 posto) ne bi bilo drago da su im Romi ili nomadi susjedi.

FRA je pozvao države članice da omoguće Romima i nomadima da žive svojim stilom života, osiguravajući im dovoljno lokacija na kojima mogu boraviti u pristojnim uvjetima.

Trebale bi im također osigurati socijalnu zaštitu kako bi se poboljšalo njihovo zdravlje, smanjilo siromaštvo i eliminiralo glad, posebice među djecom.

Treba im pomoći i u zapošljavanju, posebice ženama i mladima, te omogućiti da se lakše školuju, osiguravajući im primjerice pomoćnike u nastavi te mogućnost školovanja kod kuće i na daljinu.

Ovo izvješće nadovezuje se na ranije istraživanje provedeno u devet drugih zemalja EU-a, u kojima živi 80 posto romske populacije u Uniji (Bugarskoj, Češkoj, Grčkoj, Španjolskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj, Portugalu, Rumunjskoj i Slovačkoj), a čiji su rezultati objavljeni 2016.

Ono je pokazalo da svaki četvrti Rom živi u kućanstvu u kojem su bili gladni barem jednom u proteklih mjesec dana.

Europska komisija objavit će 6. listopada novu strategiju za jednakost Roma.

Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu

/in , , /by

Ana Kosović, profesorica matematike i mentorka u SSŠ „Ivan Uskoković“ – Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu

Ponedeljak, 24 avgust 2020 12:49

Zadovoljni učenici i zahvalni roditelji, rezultat je na koji treba da bude ponosna Ana Kosović. Ona je profesorica matematike i mentorka u SSŠ „Ivan Uskoković“ u okviru projekta „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada koji finansira Evropska unija, a sprovodi se posredstvom Romskog obrazovnog fonda i NVO Mladi Romi kao nacionalnog partnera.
Prije dvije godine postala je jedno od omiljenih lica svih RE učenika. Uz njen način objašnjavanja, čak ni matematika više nije bauk, a osmijeh dobrodošlice kojim ih dočekuje, garantuje rješavanje svakog problema. Ne samo da im pomaže u savladavanju gradiva, komunikaciji sa profesorima, već ih savjetuje kako da se „nose sa svijetom“ izvan škole. Nerijetko ćete je sresti okruženu učenicima i na ulici, Ani nije teško da pritekne u pomoć kad god zatreba, jer smatra da RE učenicima mentor mora biti i prijatelj. I naša pripravnica Melisa o njoj ima samo riječi hvale. A zašto je tako jedinstvena i voljena, pročitajte u redovima koji slijede.

Koliko dugo se bavite poslom mentora, o kom broju djece je riječ i kog su uzrasta?

KOSOVIĆ: Metor RE populacije sam postala prije dvije godine. U toku mentorstva imala sam ukupno osam učenika. Svi su uzrasta od 14 do 18 godina.
Po čemu se Vaš posao razlikuje od posla nastavnika, profesora?
KOSOVIĆ: Biti podrška učenicima zapravo je posao svakog nastavnika. Razlika u ovom slučaju je samo u tome što je podrška intenzivnija i pažnja osim na učenje mora biti usmjerena na socijalni aspekat.
Opišite nam kako protiče jedan radni dan mentora i Vaš rad sa učenicima
KOSOVIĆ: Obično moji radni dani, osim radionica koje obavljam sa učenicima pojedinačno, počinju samim ulaskom u školu. Učenicima sam raspolaganju kad god oni imaju potrebu za tim, pa se nerijetko to odvija osim u mom kabinetu, na hodnicima ili čak prilikom susreta u gradu. Trudim se da ih navedem na vršnjačku edukaciju i tako se svi uključe u proces učenja, ali i pomaganja jedni drugima.
Koji su najveći izazovi sa kojima se suočavate?
KOSOVIĆ: Najveći izazov je navesti ih na pravi put. U početku tu je samo redovan odlazak na časove, dok kasnije moj zadatak biva da im predstavim kako funkcioniše spoljašnji, svijet van škole i navedem ih na odgovorno ponašanje.
Koje su to predrasude koje postoje od učenika većinske populacije ka RE učenicima?
KOSOVIĆ: Mislim da je najveća predrasuda da oni ne mogu da budu dobri đaci, što se promijenilo kod nas otkad imamo odličnu učenicu Melisu Berišu. Ona je pokazala svojoj generaciji, ali i ostalima da je to samo predrasuda. Najbolje je kad se predrasude pobijede na djelu.
Kako RE učenici reaguju na vijest da će dobiti mentora?
KOSOVIĆ: Veoma su zadovoljni i ne kriju to. Ali i njihovi roditelji su neizmjerno zahvalni na toj pruženoj prilici.
Zašto je mentor važna karika u lancu obrazovanja?
KOSOVIĆ: Podrška koju mentori pružaju učenicima je bitna prije svega za njihovo komfornije obrazovanje i bolju saradnju sa nastavnicima. Kad se na lijep način uvedu u obrazovni sistem, prije svega da budu svjesni da to rade zbog njih samih, podrška u učenju bi se znatno smanjila. I mislim da im je potreban neko iz „sistema“ koga smatraju prijateljem.
Koje su to poteškoće sa kojima se suočavaju RE učenici u procesu obrazovanja i kako mentori pomažu u rješavanju tih problema?
KOSOVIĆ: U početku to bude predstavljanje pravila škole, redovno pohađanje nastave i učenje. Mentori im daju smjernice kako pristupiti kojem predmetu, kako doći do materijala i konstanto ih prati u učenju, ali i vladanju. Nerijetko smo im „naporniji“ nego roditelji i odjeljenske starješine. Ukoliko imaju bilo kakav problem, mi smo tu da ga zajedno sa njima riješimo.
Šta je potrebno uraditi da bi se romska djeca bolje uklopila i podstakla na postizanje boljih rezultata?
KOSOVIĆ: Smatram da je pomoć mentorstva potrebno uvesti u ranijim razredima kako bi imali veće šanse da dođu do visokog obrazovanja jer oni to mogu i zaslužuju. Mislim da uz malo napora sa njima u ranom djetinjstvu mogu da se naprave krupni koraci.
Kada je u pitanju nastava, da li romska djeca imaju jaku jezičku barijeru? Smatrate li da to utiče na uspjeh? Postoje li indicije za razmatranje uvođenja romskog jezika.
KOSOVIĆ: Ne smatram da je jezička barijera puno izražena, nemam saznanja o uvođenju romskog jezika, ali smatram da bi to trebalo učiniti.
Intervju sprovela: Milena Čavić, novinarka, saradnica NVO Mladi Romi
Tekst je nastao u okviru projekta „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada“
Stavovi izrečeni u ovom tekstu se ni u kom slučaju ne mogu smatrati stavovima NVO Mladi Romi, Romskog obrazovnog fonda i Evropske unije

 

Samanta Bajram

/in , /by

Samanta Bajrami, brucoškinja na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo UCG Spremno koračajte ka svom cilju

Petak, 18 septembar 2020 07:36

„Budi strpljiva, bez odustajanja, sve će se jednog dana isplatiti, jer gradiš svoju budućnost“ – ponavljala bi sebi Samanta Bajrami svaki put kada bi se obeshrabrila. Završila je SSŠ „Spasoje Raspopović“, smjer konfekcijski tehničar, a vanredno frizerski. Ona je korisnica našeg programa mentorske podrške „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada“ koji finansira Evropska unija, a sprovodi se posredstvom Romskog obrazovnog fonda.

Samanta je tokom školovanja obavljala praksu u frizerskom salonu, firmi Dress-press za proizvodnju i prodaju tekstilne odjeće, kao i u Ateljeu Marine Banović-Džuver. Za nju putovati znači živjeti, pa je vođena tim snom odlučila da nastavi školovanje i upisala Fakultet za turizam i hotelijerstvo Univerziteta Crne Gore. Njena najveća podrška na putu obrazovanja je majka koja joj beskrajnim entuzijazmom uvijek pomaže. Bajrami je bila naša saradnica na projektu „Novi početak za 500 učenika“. Pomagala je romskim porodicama da upišu djecu u vrtiće, osnovne i srednje škole. Učestvovala je u obukama, projektnim aktivnostima, a mogućnost da motiviše, ojača svoju zajednicu i pošalje im važnu poruku joj mnogo znači. Šta osim navedenog poručuje Samanta, pročitajte u nastavku.

Zašto si odabrala Srednju stručnu školu i zanimanje konfekcijski tehničar? Jesi li imala praksu?
BAJRAMI: Htjela sam da se školujem za frizera, ali nisam uspjela dobro da se pozicioniram na rang listi. Bila sam ljuta jer sam imala vrlodobar uspjeh. Nakon razgovora sa direktoricom odlučila sam se za smjer konfekcijskog tehničara jer traje četiri godine, a da za frizera polažem izvanredno. Tako da na kraju imam ne samo jednu, već dvije diplome. S obzirom na to da sam imala dva smjera koja sam uporedo pohađala, i te kako je bilo praktičnog dijela nastave, kako u školi, tako i u frizerskom salonu, potom u DOO Dress-press za proizvodnju i prodaju tekstilne odjeće, također i u Ateljeu Marine Banović-Džuver.

Kakva te sjećanja vežu za srednju? Kakva je bila komunikacija s učenicima, profesorima? Jesi li stekla prijatelje iz škole s kojima se družiš i nakon časova?

BAJRAMI:To su bili moji najljepši dani. Imam pozitivna sjećanja na školu i prijateljstva koja sam stekla za te četiri godine. U odjeljenju je bilo svega osam djevojaka i sa svima sam imala druželjubiv i korektan odnos, ne samo sa odjeljenjem, već i školskom družinom, većinskom zajednicom. Naravno da se naše prijateljstvo nije završavalo u dvorištu, nastavljalo se i nakon polovine dana provedenog u školi, pa i dan-danas. Tokom tog perioda veliki podsticaj davali su mi profesori i razredna. Bili su tu u svakom datom trenutku, da pomognu u učenju, ali i savjetovanju problema i raznih situacija. Mogu im se samo obratiti sa jednom velikom riječju -hvala!

Jesi li imala podršku mentora? Na koji način ti je mentor pomogao?

BAJRAMI: Moja mentorka je bila profesorica Snežana Lopičić. Uvijek je imala odgovor na moja pitanja i pružala mi je pomoć kada mi je bila potrebna. Jedna je od mentora koji brižljivo brinu o đaku. Nikada nisam osjećala da vodi drugačiji razgovor sa mnom u odnosu na druge.

Kako je na tebe uticala pojava korona virusa? Je li bilo teško pratiti nastavu online tokom prvog talasa? Jesi li imala odgovarajuće uređaje?

BAJRAMI: Bila sam jako zbunjena. U početku smo imali grupe na Viberu na kojima nas je profesor obavještavao šta trebamo da učimo. Ali, kako je vrijeme odmicalo, situacija je bila sve ozbiljnija. Došao je trenutak za završne ocjene, a nisam imala laptop. Onoliko koliko sam mogla da radim pomoću telefona, radila sam. Ubrzo nakon toga zahvaljujući projektu NVO Mladi Romi dobili smo tablete i internet kartice kako bismo bili odgovorni prema našim školskim obavezama.

Bila si naša suradnica na terenu za Podgoricu pri upisu djece u vrtiće i škole. Imaš li podatke koliko djece je upisano u vrtiće, osnovnu i srednju školu?

BAJRAMI: Budući da sam prvi put bila u mogućnosti da pružim pomoć mojoj zajednici i zaradim džeparac, zahvaljujem se na pozivu i saradnji. Što se tiče podataka za Podgoricu, 32 učenika upisana su u prvi razred srednje, a 85 učenika u prvi razred osnovne škole.

Je li bilo teško obaviti zadatak? Koji su bili najveći izazovi?

BAJRAMI: Bilo mi je zadovoljstvo da budem dio tima, da mogu da pomognem. Biti motivator svojoj zajednici je veliko postignuće. Prvi put sam bila terenski saradnik. Očekivanja su bila realna. Bilo je porodica koje su znatiželjno prilazile da pitaju za upis, ali i onih koje su smatrale da se njihovo „dijete dovoljno skolovalo“, na što sam reagovala i pokušala onoliko koliko je u mojoj moći da ukažem da griješe, da im objasnim da je u današnje vrijeme situacija drugačija. RE srednjoškolcima je obezbijeđena stipendija od 60 eura mjesečno, imaju mentore koji su zaduženi da im ukažu pomoć. Srednja škola je vrlo važna za njihovu budućnost, za pronalazak posla. Roditelji su bili u nedoumici nakon ovih saznanja i pristali su da upišu djecu. Posmatrajući te porodice koje su pristale, osjećala sam olakšanje i shvatila da dolazi do poboljšanja za Rome. Ovo iskustvo je bilo veliki izazov za mene. Nadam se da će neki roditelji promijeniti mišljenje o školovanju svoje djece.

Upisala si Fakultet za turizam. Šta misliš kako će ti taj fakultet koristiti? Čime bi voljela da se baviš nakon studija? Gdje vidiš sebe?

BAJRAMI: Nešto sto sam oduvijek sanjala jeste putovanje. Putovati znači živjeti. Tokom i završetkom ovog fakulteta ispuniću sama svoje sanjarije. Nakon završetka studija, nastojaću da se bavim turizmom. „Nastojati“ jer sam završila dvije škole koje su takođe različite. Sigurna sam da će mi nešto od njih značiti i poslije studija, ali moj posao će biti u oblasti turizma. Upoznaću druge države, kulture i jezike, imaću prilike da radim ono što volim.

Imaš li podršku roditelja kada je riječ o obrazovanju?

BAJRAMI: Majka mi je najveća podrška. Puna entuzijazma, podstiče me u svakom trenutku. Kada mi ponestane snage, samo se sjetim riječi koje mi upućuje: „Prelistaj, pročitaj i nauči sada dok možeš, jer dani dok učiš učiniće te osobom koja će u budućnosti graditi sama svoj život“. Rečenice poput tih me motivišu da nastavim tamo gdje sam stala bez posustajanja.

Kažite nam nešto o tvojoj porodici. Koliko ima članova, jesu li neki zaposleni, školovani?

BAJRAMI: Moji roditelji su razvedeni, živim sa majkom i nas dvije smo jedna drugoj porodica. Dvije sestre su udate i brat mi je oženjen. Svako od njih ima svoju djecu i svoj dom. Jedna od sestara ima završenu osnovnu školu, druga nije završila srednju, a brat jeste.

Imaš li poruku, savjet za vaše vršnjake što se tiče obrazovanja?

BAJRAMI: Rečenica kojom se uvijek vodim je „Budi strpljiva, bez odustajanja, sve će se jednog dana isplatiti, jer Samanta, gradiš svoju budućnost!“ Isto savjetujem i mojim vršnjacima. Neka pronađu sebe tamo gdje misle da pripadaju i neka koračaju ka zadatom cilju što spremniji. Bez izgradnje samog sebe nisi osoba!

Šta misliš o ranom stupanju u brak?

BAJRAMI: Prije tri godine Centar za romske inicijative iz Nikšića organizovao je forum teatar. Bila sam pozvana da učestvujem u toj aktivnosti, prihvatila sam iz znatiželje. Glumila sam djevojčicu koju odvlače iz školske klupe kako bi je udali za par novčanica. U tim trenucima osjećala sam se jako loše. Dogovarali su koliko novca treba se izbrojati, da li sam prethodno imala momka, znam li da čistim i kuvam… Slušam oca i brata kako se protive mojim riječima, ućutkivajući moju mamu koja sjedi u ćosku i plače. Osjećala sam se kao dostina djevojčica koje sve ovo proživljavaju u stvarnosti. Ta činjenica je nešto što me u svakom momentu može izrevoltirati i dan-danas mi nisu jasne pojedine činjenice vezane o ranom stupanju u brak. Kako roditelji mogu uskratiti svome djetetu djetinjstvo, školovanje, život i dati ga nepoznatoj osobi da živi negdje u inostranstvu u maloljetnim godinama.
I upravo zbog ovih situacija mojim drugaricama toplo preporučujem da se obrazuju, jer će upravo kroz obrazovanje saznati da i oni imaju pravo da kažu ne i da žive normalan život!

Imaš li hobi? Šta radiš u slobodno vrijeme?

BAJRAMI: U slobodno vrijeme sebi, majci, sestrama, sestričnama pravim frizure. Smatram da je to moj hobi, jer kroz hobi mogu proširiti znanje, vještinu i iskustvo te uspostaviti kontakte s drugim ljudima. Kada imam makar tri slobodna dana onda je moj izbor otići negdje, vidjeti i upoznati nešto novo.

 

Intervju sprovela: Milena Čavić, novinarka, saradnica NVO Mladi Romi

Stavovi izrečeni u ovom tekstu se ni na koji način ne mogu smatrati stvavovima NVO Mladi Romi, Romskog obrazovnog fonda i Evropske unije

‘Želite moju kćer? Uzmite je!‘

/in , /by

Otac je rekao: ‘Želite moju kćer? Uzmite je!‘ A ja ću postati prva romska sutkinja u Hrvatskoj

Rosana (20) nije znala hrvatski, a u školi je dobivala samo jedinice. A onda je usvojena i upisala je Pravo

Ju mes studentic pravni fakultet š uj fi odvjetnica/sutkinja. Tako nam je Rosana Mihanović, pola na hrvatskom, pola na romskom napisala tko je i što želi.

– Ja sam Rosana, studiram pravo i želim biti odvjetnica ili sutkinja – piše. Baš i nije sigurna je li točno napisala. Iako je do prije pet godina više govorila romski nego hrvatski, u tih joj se 70-ak mjeseci preokrenuo svijet. Iz siromašnog je romskog naselja Sitnice u Međimurju došla živjeti u stan u središtu Zagreba. Od jedinica u srednjoj Ekonomskoj školi u Prelogu, do završene brucoške godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Godinu je prošla, ostao joj je jedan ispit koji ima pravo prenijeti, ali ne da joj se. Radije puno uči.

Sjajna je Rosana, samouvjerena mlada žena. Pomalo sramežljiva.

Rosanina udomiteljica i druga majka, kako ju zove, je Katarina. Iako po struci odvjetnica, šarmantna blondina, posvetila se brizi o Rosani i curici koju ćemo nazvati Mila, iako joj to nije pravo ime. Cure je udomila, i o njima sjajno brine. Obje su druge osobe nego onog dana kad su došle živjeti na Trg žrtava fašizma. Mila je četverogodišnja mulatkinja, čiji su otac i majka, zbog zlostavljanja svoje djece, završili u zatvoru. Nekoliko je puta zbog lupanja njezinom glavom o pod imala izljev krvi u mozak.

Smatrali su je za curicu koja nikad neće govoriti ni hodati. Mislili su da je gluha i slijepa. Hvala Bogu, prevarili su se. Rosana je s Katarinom redovito odlazila u Dječji dom u Nazorovoj posjećivati Milu. Katarina je tražila njezin blagoslov da ju uzmu. Nije se dvoumila.

Ona i Rosana prave su sestre. Mila danas priča i hoda, Rosanu voli više no ikog.

Blato do koljena

Iako, Rosana ima četiri sestre i doma, u Međimurju. Ona je najstarija. Osamnaesta joj je.

Odmalena je Rosana znala da želi nešto postići.

– Da bih to postigla, nisam tada točno znala što, ali znala sam da to mogu samo ako odem iz naselja. Mislila sam, dakle, ništa od toga. No, u jednom je trenutku došla Katarina – započinje Rosana priču kako je od djevojke iz romskog naselja, ruku na srce – besperspektivnog miljea, postala zagrebačka studentica prava.

Katarina je u naselje dolazila kao aktivna članica kršćanske zajednice. U naselju tada, ne tako davno, još nije bilo asfalta.

– Blato je bilo do koljena. Nije bilo javne rasvjete i ljudi su doslovno bili gladni. Dijete od tri godine hoda u bodiću po snijegu. Mi u zimskim jaknama. Klinci su jeli jednom na dan pa smo im donosili hranu. Obrazovanje nula bodova. Djeca su padala prvi osnovne jer nisu znala hrvatski jezik. Škola izgleda tako da klinci dođu doma, bace ruksak i odu van. Njihovi roditelji imaju nekoliko razreda škole i nema im tko pokazati zadaću – priča nam Katarina. Kao i u drugim romskim naseljima u Međimurju, i kod njih je još donedavno bilo puno oružja, droge i alkohola. Danas je, pak, situacija puno bolja.

Tražila izlaz

U takvom je ambijentu upoznala Rosanu.

– Dolazila je na naše sastanke, svaki smo put sve više razgovarale. Imala je jako loše ocjene. Pomagala sam joj pri učenju, otišla na razgovor s razrednicom koja nije znala što mi reći. Rekla je da malo romske djece uopće završi srednju školu – mučila je Katarinu Rosanina sudbina. Stoga nije dvojila, nego pitala njezine roditelje da ju puste živjeti s njom. Onako, neformalno, bez papira i statusa udomiteljstva. Taj su dio riješile tek nedavno.

– Katarina me pitala u našim razgovorima što bih željela, rekla sam otići iz sela u kojemu sam ograničena, nemam šansu – bila je svjesna svoje budućnosti Rosana, ostane li u selu.
Iako je sumnjala da će roditelji pristati pustiti ju s Katarinom, bilo je to vrlo lako. Samo je, pokazalo se, trebalo pitati.

– Želiš ju? Uzmi si ju – rekao je Rosanin otac, svjestan time da kćeri radi najveće dobro. Osigurava joj budućnost. Danas joj pošalju i za džeparac, da joj se nađe.

Uspjeli smo ju nekako prebaciti tu u Ekonomsku školu. I ona i škola su međusobno bili skeptični – smije se danas Katarina.

I Rosana je, kaže, koliko joj je god bilo teško otići, znala da joj je to dotad jedina prilika izaći iz sela.

– Željela sam da od mene bude nešto, da postignem nešto u životu – mislila je tada, a misli to i danas.

Najveći Rosanin problem nije bilo učenje.

– Nisam mogla sjediti pola sata u komadu na miru. Bila sam bez koncentracije – sjeća se Rosana.

Prvi razred je uspjela završiti sa solidnom trojkom, ostala tri je prošla s vrlo dobrim. Četvrti umalo i s odličnim. Državnu maturu položila je bez problema. Puno je vježbala.

Znala je da bez štrebanja nema upisa na pravo. A željela je biti odvjetnica. Ili sutkinja, voljela bi probati oboje pa što joj se svidi, kaže.

Ondje odakle je, kad pitate malu djecu što žele, govori nam Katarina, uglavnom odgovaraju “ništa”.

– Ili govore zanimanja ljudi koji ih posjećuju. Našla se jedna hrabra koja nam je rekla da želi biti čistačica. Strašno je što ne sanjaju, nemaju uzora – govori Katarina. Iz naselja su dosad u Zagreb na školovanje povukli dvadesetak djece.

– U Zagrebu mi je najljepše jer ljude ne stavljaju u kutije – veli.

Socijalna pomoć

Nije Rosana bila lijena za školu. I roditelji su joj plaćali instrukcije iz matematike. Ali jednostavno, nije išlo. Nije bilo kontinuiranog rada niti je atmosfera u naselju motivirala. – A htjela sam da nešto bude o mene. Htjela sam raditi u uredu i svirati neki instrument. Djed popravlja instrumente, stric svira violinu – voli Rosana obitelj.

Ipak, iz naselja je željela pobjeći. Ne i od svojih, redovito ih posjećuje. Nije željela pobjeći od njih, nego od jada oko sebe. Od djece koja imaju djecu, od neukosti, čekanja poštara s listićem za socijalnu pomoć. Od toga da joj ambicija bude biti čistačica.

Od besperspektivnosti života onih koji za drugačiji život ni ne znaju.
Nije dobro govorila hrvatski, miješala je padeže. No, već za koji mjesec života u Zagrebu, to se vrlo brzo promijenilo. Danas govori čistim hrvatskim jezikom, uz ubacivanje kajkavskoga.

Najteže je bilo, kaže, svladati računovodstvo. Teže i od matematike. Drugo je naštrebala.
S džeparcem koji dobije od svojih i od Katarine, kupuje sestrama stvari, cvijeće Katarini. Sebi kupi gomile slatkiša, koje dok uči, mora imati.

Za vikend voli sjesti u auto pa otići doma.

Kad zagrebačka studentica prava, ovako urbana ali decentna, s finim smislom za modu, sama autom dođe u svoje romsko naselje, ona je drugačiji svijet. Prava faca.

Otac, kad ga naljuti, samo u bradu šaljivo, ali s ponosom u očima promrmlja:

– Trebao sam te udati.

 

Piše: Višnja Gotal

Objavljeno: 15. rujan 2020. 15:35