U ROMSKOM NASELJU PIŠKOROVEC

/in , /by

Cijelo desetljeće iskazuje svoju kreativnost Nevjerojatna umjetnička instalacija u dvorištu Josipa Ignaca

Josip Ignac (67), popularno zvan Šerif, iz romskog naselja Piškorovec, za sebe kaže da je veliki ljubitelj umjetnosti, a od svoje kuće, dvorišta te prostora uz cestu, napravio je pravu umjetničku instalaciju, na kojoj je radio proteklih deset godina.

Ovdje se, osim biljaka i prekrasnih ruža, nalaze svakakvi predmeti, kao što su raznorazni kipovi, statue, ukrasni tanjuri, igračke, lutke, klaunovi, preparirane životinje, starinski predmeti poput korita i glačala, filmski plakati itd. Na stupovima na ulazu u dvorište ne nalaze se, kao što to zna biti, lavovi, već, originalno, dva ježića, ali i pokoji dinosaur i patka. Ovo sakupljam već 10-ak godina. Stvari su mi nosili ljudi, koji su ih pronašli na glomaznom otpadu, prilikom sakupljanja starog željeza i slično. Prvi predmet koji sam donio doma su ovi crni kipovi majmuna, nabavio sam ih u Trnovcu. Bio mi je to prvi suvenir koji mi je poticaj za dalje. Sve ovdje mi je lijepo i sve mi se sviđa, posebno kip Indijanca i svrake. Dragi mi je i ovaj mini bicikl, na kojem je nekad bio sat, koji više nije radio, ali bicikl sada ima novu svrhu – priča na Josip, dodavši: – Mještanima je sve ovo zanimljivo. Tko god da tu prolazi, svi se čude i dive. Dolaze posjetiti me da to vide. Kiša i vremenske prilike ne smetaju ovome, a djeca već znaju da mogu gledati, ali ne smiju dirati te stvari i to poštuju. Josip ovdje stanuje zajedno sa svojom suprugom Dragom Ignac (69), a često im u posjete dođu članovi mnogobrojne obitelji, koju čine devetero djece – tri sina i šest kćeri – i velik broj unuka. Josip je, kaže, zadovoljan svojim životom, kojeg je proveo u radu s konjima, starim željezom te u voćnjacima jabuka, no danas ga nažalost zdravlje loše služi.

– Nažalost bolujem od dijabetesa i astme, po 16 sati sam na kisiku. Ne mogu zato više puno raditi niti šetati, a domet mi je šetnja našom ulicom. U održavanju ovog prostora, brizi oko ruža i košnji pomažu mi unuci, posebno Kristina – rekao je. I sama kuća obitelji Ignac je zaista posebna. Oslikao im ju je soboslikar iz Držimurca Ivan Novak, kojem je Josip puno pomagao i kaže, veliki su prijatelji. Josip je vjerojatno jedini Rom u cijelom Međimurju koji se posvetio ovakvom umjetničkom izričaju, o čemu kaže i sljedeće: – Jako volim umjetnost. Kad sam na plaži u Fažani prije mnogo godina vidio kipove fazana, odlučio sam i sam napraviti nešto slično kod kuće. Obožavam i filmove, nije bilo filma kojeg nisam pogledao, dok danas pratim samo „Dnevnik“… Volio bih da netko prepozna ovaj moj trud, možda Općina Mala Subotica – rekao je. Piškorovec naime pripada općini Mala Subotica. Uz umjetničke kreacije kojima je uljepšao ovo mjesto, Josip svakako zaslužuje pljesak i zato jer nastoji educirati ostale Rome o važnosti čistoće okoliša. Kako bi po naselju bilo manje smeća, postavio je i dvije bačve te uči djecu da tu odlažu smeće i papiriće od sladoleda, jer u blizini njegove kuće nalazi se i trgovina. – Uvijek sve počistim, ne želim da imamo smeće i da nam je grdo. Imam pripremljene i bombone za djecu, koja ih dobiju ako počiste smeće. Zašto nam svima ne bi bilo lijepo? – kaže Josip Ignac, a mi mu želimo još mnogo zanimljivih predmeta u njegovoj kolekciji te puno zdravlja i sreće!

Autor: Hana Batcha Frančić

Međimurski list

 

KAKO ŽIVE MODERNI ROMI

/in /by

KAKO ŽIVE MODERNI ROMI „ROMSKI KRALJ“ RUMUNJSKE

Romi su velika evropska etnička manjina koja nema svoj teritorij, a sastoji se od nekoliko grupa koja su imigrirala iz Indije. Žive na euroazijskom kontinentu, u sjevernom dijelu Afrike, i američki i australijski. U Europi žive između 12-15 milijuna, zajednički se službeno nazivaju “Romi”. Govore tri glavna indoarijska jezika i mnogo dijalekata. Glavni jezici su romski, domari i lomari. Tradicionalno žive u izdvojenim romskim naseljima, ali vremenom se Romi iseljavaju i žive i u velikim gradovima i selima. Sada većini Roma cilj je integracija a ne asimilacija kao i prije nekoliko decenija. Žive od prikupljanje sekundarnih sirovina, prodajom na tržnicama i sajmovima i sakupljanja recikliranih predmeta (boca, paleta, raznih kućnih aparata idr) dok dosta njih živi i od primanja minimalne socijalne naknade. Dolaskom nove tehnologije prestalo se baviti svojim starim zanimanjima onima što su se bavili tokom migracija, muzikom, izradom metala i drveta. Muškarci bi izradili razne predmete dok su ih žene prodavale. Žene su se bavile i gatanjem.

Karakteristično je to da su Romi zadržali svoj materinji jezik u kojem su preuzeli puno riječi zemalja u kojima su se nastanili i poštuju neke od svojih običaje. Mnogi od njih su vrijedni rade, zapošljavaju se i uspješni su. Ne žive u zemunicama ili kartonskim kućama, grade velike i prostrane lijepe kuće.

Tokom migracija njima su bile jako bitne financije da bi opstali, jer gdje god bi stigli bili nepoželjni i proganjani. Način života ovih ljudi učio ih je tako da svako vlastito bogatstvo ulože u zlato, – jer zlatne predmete su lakše mogli nositi sa sobom, mijenjati, sakrivati, čuvati bez brige da će propasti. Radi lakšeg čuvanja sve svoje financije uložili bi u zlato. Od tuda im je izrasla ljubav prema zlatu i danas za svaku priliku koriste zlato kao nakit ali i kao dar. Običaj da se nosi prstenje, narukvice, lančići, rinčice i razni privjesci, da se od zlata prave odjevni elementi, sada se manifestira ne samo na praznicima, već i u svakodnevnom životu. Osim toga, razvile su se tradicije povezane sa zlatom na primjer, kada se sin ženi roditelji daruju sinu i snahi zlatni nakit. Mnogi ljudi imaju prilično kontroverzan stav prema Romima. Njihov način života izaziva iznenađenje i nerazumijevanje među predstavnicima susjednih naroda. Rođenje djevojčice nije tako sretno kao kada se rodi dječak. Romkinje su imale a i danas još u nekim obiteljima imaju tešku sudbinu. Sva prava u obitelji pripadaju muškarcima, sve dužnosti ženi. Odluku je li potrebno da žena zarađuje donosi najčešće suprug.. Glavni zadatak muškarca u romskoj obitelji je da doprinosi i izdržava obitelj, dok žena da odgaja djecu i odradi kućne poslove. Ženska djeca su pripremljena od strane svoje obitelji od djetinjstva jer se to prenosi s koljena na koljeno.

Kao i kod svih naroda i kod Roma postoji bogati, srednji i siromašni stalež. Kao primjer naveli bi da nigdje nema takvih luksuznih romskih kuća kao u rumunjskom Buzeskuu, gradu milijunaša sa pet tisuća stanovnika. Zlato se mjeri u kilogramima. Vjeruje se da je 55 kilograma zlata potrošeno na unutrašnjost kuće romskog “kralja” Floriana Cioabe. Godišnji prihod jednog od glavnih Roma procjenjuje se na 50-80.000.000 eura. Dobrobit ovih lokalnih Roma zasniva se uglavnom na trgovini metalom – crnim i obojenim. Mnogi od njih pripadaju velikoj grupi “kalderaša”, vezanoj za kovački zanat, nazvan “bakaraši”. Ne može bez hotelijerstva, legalne i švercerske trgovine. U naselju ima osam stotina kuća različitog stila arhitekture. Broj etaža je obično četiri i više. Nižih, posebno dvoetažnih, malo je i nije novo. Često se stare zgrade potpuno ruše u korist izgradnje novih velikih. U naselju se uglavnom okupljaju starci i djeca, odrasli stanovnici samo povodom plemenskih slavlja. Vjenčanja, krštenja, sahrane nisu neuobičajene i održavaju se u velikom obimu. Kao zaključak navela bih da se romska zajednica ipak pokrenula ka budućnosti. Promjene su vidljive. U zadnjih dva-tri desetljeća osnivane su romske udruge i organizacije koje su radile i rade na poboljšanju uvjeta i položaja romske zajednice u svojim zemljama. Mnogi mladi su se obrazovali i zaposleni su u međunarodnim organizacijama. Zapošljavaju se u institucijama. Potiču sve više djecu i mlade da se obrazuju. Radi se na suzbijanju diskriminacije.

Napredak je vidljiv ali nažalost još i dalje postoji diskriminacija i isključivanje Roma iz društva. Posebno je vidljivo u području zapošljavanja u javnom sektoru, još uvijek postoje izdvojeni razredi romske djece od ne romske djece, žive u kontejnerima bez adekvatnih bez vode i struje i uređene infrastrukture.

 

NAPORI ROMA U BORBI PROTIV DISKRIMINACIJE I PREDRASUDA

/in , /by

Mnogi Romi i danas i dalje se suočavaju s progonom, predrasudama i diskriminacijom, a uskraćena su im prava i usluge u zemljama u kojima žive. Posebno navela bih najosjetljiviju grupu to jest romsku djecu. Od najranije dobi suočeni su sa segregacijom koju nikada više neće zaboraviti kako je bio neprihvatljiv od strane svojih vršnjaka. Uvijek će osjetiti tu neprihvatljivost ma gdje se nalazio u društvu svojih susjeda ne-Roma. Neke države izgonili su Rome, nisu im omogućili boravak u kontejnerima, ne uređuju im status državljanstva država u kojima žive i dr.

 Posljednjih 20-25. godina mnoge romske organizacije i pojedinci diljem svijeta  rade na ostvarivanju prava za Rome, posebno pravo na obrazovanju, smještaju, zdravstvu, na očuvanju romske tradicije i kulture te na osiguravanju resursa za romske zajednice. Primjećujemo da su većina iz romske zajednice promijenile svijest o nekim pitanjima koja su bitna za boljitak romske zajednice. Posebno na području obrazovanja vidljiva je bitna promjena. Povećao se broj djece i mladih u uključivanju u obrazovnom sustavu. Svjesni smo činjenice da je obrazovanje bitan faktor za ostvarivanje svih ostalih prava koja su bitna za čovjeka. Zbog boljeg i bržeg rezultata potrebna je bolja suradnja jer zajedničkim radom udruga i institucija postižu se bolji rezultati.

Vlade pojedinih država žele pomoć romskoj zajednici kako bi se lakše integrirala.  Izdvajaju se financijska sredstva za provedbu nekih mjera iz Nacionalne strategije. Postoje međunarodne institucije i fondacije koje financiraju različite projekte i programe za Rome. Ipak i pored pomaka i napretka, neki problemi su ostali isti i nepromijenjeni. I dalje se izdvajaju obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, infrastruktura kao glavne poteškoće sa kojima se susreće romska zajednica. Još uvijek, nažalost, imamo romskih obitelji koje su bez krova nad glavom, struje, vode, priključka na kanalizacijsku mrežu…

Sve ove promjene i napredak koje su u romskoj zajednici postignuto, postiglo se zahvaljujući romskim organizacijama i romskom nevladinom sektoru, prijateljskim organizacijama ali uz pomoć i  podršku lokalnim i državnim institucijama.

Bez obzira na pomak i dalje postoje predrasude i diskriminacija prema Romima.

OBRAZOVANJE KAO PREDUVJET ZA UKLJUČIVANJE ROMA

/in , /by

Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske organiziralo je okruglu stol  o važnosti obrazovanja „ Obrazovanje kao preduvjet uključivanja pripadnika romske nacionalne manjine“,  organiziran u sklopu projekta “Uključivanje Roma – Ispunjavanje preduvjeta za učinkovitu provedbu politika usmjerenih na nacionalne manjine – FAZA I” u Zagrebu 25. svibnja 2022. godine.

Opći cilj projekta je doprinijeti ukupnom uključivanju pripadnika romske nacionalne manjine u hrvatsko društvo te unaprijediti provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma (NSUR).

Osim cilja ovim projektom predviđeno je i neki od pod ciljeva:  Podizanje razine svijesti javnosti, kao i pripadnika romske nacionalne manjine o važnosti predškolskog odgoja i obrazovanja, potrebi prevencije ispadanja iz srednjoškolskog obrazovanja te nepovoljnom položaju žena, djece i mladih pripadnika romske nacionalne manjine, jačanje koordinacijske uloge Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH te jačanje kapaciteta predstavnika tijela uključenih u provedbu NSUR-a, i  unaprjeđenje sudjelovanja pripadnika romske nacionalne manjine u provedbi NSUR-a.

Na okruglom stolu  su sudjelovali su predstavnici Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Bahrija Sejfić, zamjenica ravnatelja i Aleksa Đokić, voditelj službe za prava nacionalnih manjina, Nandor Čapo, ravnatelj Uprave, Uprava za nacionalne manjine Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Iva Prpić, voditeljica Odjela za podršku djeci i obiteljima, Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grad Zagreb, Margita Madunić Kaniški, ravnateljica Osnovna škola Žitnjak, Renata Cindrić, ravnateljica Osnovna škola Dr. Vinka Žganca Zagreb, Nura Ismailovski, podpredsjednica Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba, Ivana Ćosić, voditeljica programa za obrazovanje UNICEF.

Sve prisutne na početku Okruglog stola pozdravila je gđa Bahrija Sejfić, zamjenica ravnatelja Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Govorila je o položaju Roma u Republici Hrvatskoj i njihovim teškim životnim uvjetima sa kojima se susreću. Napomenula je da “žive bez vode, struje, da nemaju adekvatni stambeni prostor, čak nemaju niti sanitarne čvorove. Budući da žive u prenapučenom stambenom  prostoru mnoga školska djeca susreću se sa poteškoćama i da mnoga djeca nemaju prostora za učenje, nemaju stol gdje bi mogla pisati domaću zadaću. Sve su ove bitne okolnosti koje sprečavaju da sudjeluju u društvenom životu šire zajednice.

Također bih napomenula da na ove okolnosti djeca ne mogu bitno utjecati i mijenjati ih. Navela bih i druge okolnosti koji ih stavljaju u nepovoljnom položaju: nizak stupanj obrazovanja, dugotrajna nezaposlenost, doživljena diskriminacija i slično, a koji djecu stavljaju u nejednaku poziciju. Jednako tako obrazovanost roditelja ključan je čimbenik u obrazovanju djeteta. Obrazovan roditelj će više obratiti pažnju kvaliteti obrazovanja svojoj djeci, pozornije će pratiti njihov školski uspjeh, poticati ih i učiti sa njima.  Ja bih se također osvrnula na Romkinje i Rome u kontekstu na vrijeme pandemije Covida 19.  Nedavne  studije s ciljem istraživanja učinka djelovanja pandemije na društvu, pokazuju kako oni drugi pojedinci koji su inače marginalizirani, pandemija pogađa još teže.

Sve ovi problemi pokazuju da je romskoj djeci potrebna dodatna pomoć u obrazovanju a i materijalnu podršku kako bi imale jednake početne  šanse .

Nakon gđe Bahrije Sejfić, sudionicima se obratila i Martina Kiš,  predsjednica Odbora za nacionalne manjine . Osvrnula se na položaj i društveni život nacionalnih manjina Grada Zagreba gdje žive i romska manjina i da je njihov broj nešto manje od tri tisuće Roma. Kazala je da krećemo od jednog začaranog kruga od izuzetno nemogućnosti ostvarenja različitih ljudskih prava, preko otežanih uvjeta za život do svakodnevnog preživljavanje diskriminacije, gdje svakodnevni korak  romskog djeteta u našem životu čini težim.

Grad Zagreb putem aktivnosti naših upravljačkih tijela provodimo neke mjere za poboljšanje društvenog i ekonomskog položaja Romkinja i Roma u svrhu podizanja kvalitete života i smanjenjem nejednakosti i jaza, i aktivnosti poticanja za uključivanje u javni i društveni život i uključivanje u zajednici.

Osvrnula se na stipendije koje Grad Zagreb dodjeljuje romskim srednjoškolcima i studentima i da učenici ih uspješno završavaju školu. Kazala je da se svake godine broj stipendista povećava i da ove godine dodijeljeno je 86 stipendija, 72 dvije za srednjoškolce i 14 za studente, učenicima srednjih škola neto 2.700, a studentima 3.800 kuna mjesečno.  Isto tako gospođa Kiš najavila je, da će se         uskoro formirati radne skupine za izradu Akcijskog plana za provedbu Nacionalnog plana za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027. godine.

Nakon gospođe Kiš na okruglom stolu svoje izlaganje je imala gospođa  Nura Ismailovski, potpredsjednica Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba. Pored izlaganja koje je izlagala što je i koje prijedloge je Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba dalo  predlagalo do sada, kazala je da je obrazovanje ključ za bolji položaj Roma, i da nije samo ključ za preduvjete ostvarivanje boljeg položaja  već je i temelj za ostvarivanje svih ciljeva za koje mi težimo. Pohvalila je Grad Zagreb da je prvi izradio lokalni Nacionalni plan za uključivanje Roma i podatak da u Hrvatskoj danas ima 806 srednjoškolaca romske nacionalnosti  pokazuje učinkovitost učeničkih stipendija kao poticajne mjere za obrazovanje Roma.

O stanju na području obrazovanja u Gradu Zagrebu govorila je i Iva Prpić, voditeljica Odjela za podršku djeci i obiteljima Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom.

Obzirom da je obrazovanje najvažniji faktor za postizanje boljih uvjeta u životu što se svi slažemo, sudionicima se obratio u ime Ministarstva znanosti i obrazovanja Nandor Čapo, ravnatelj Uprave za nacionalne manjine. Na samome početku započeo je da je obrazovanje vrlo važno za sve ljude i kakav svijet nas okružuje da moramo stalno učiti što na formalnom što na neformalnom obrazovanju da bismo bili uspješni.  Kada govori o romskoj zajednici onda važnost obrazovanje je još na većoj razini i veća važnost njihovog uključivanja je izuzetno cijenjeno. Zašto? Zato jer djeca kada su uključena u predškolskim programima tu se lakše uključuju u obvezno obrazovanje, u osnovne škole u prvi razred i postižu bolje rezultate. Zašto? Zato jer u predškolsko odgoju usavršavaju jezik, socijalizaciju, higijenske navike. Sve se to usvaja prije nego li krenu u školu. Predškola godinu dana je obvezna. Na nekim područjima omogućili smo romskoj djeci pohađanje predškolskog dogja i dvije godine. Ali imamo i druge izazove a tu je prostor.

Također napomenuo je da imaju vrlo često mišljenja sa terena da škole koje imaju više romskih učenika, da su te škole nekvalitetne,  da se mora raditi na tome da se demantiraju takva mišljenja.

U nacionalnim planovima za razvoj sustava obrazovanja predviđamo određene dodatne potpore onim školama u kojima je veći broj romskih učenika i to sa ciljem povećanja kvalitete i opremanje škole, a i pružanje potpore nastavnicima i samim učenicima i vrlo bitno je rad sa roditeljima. Mi moramo obijediti roditelje da je obrazovanje vrlo bitno i da bez obrazovanja će se čovjek teško snaći u životu. Jako je bitno razumjeti okolinu i ti ljudi koji ne pripadaju nacionalnoj manjini razumiju tu manjinsku zajednicu i da ne živimo samo jedni pored drugih da se razumijemo nego da se podnosimo i da aktivno sudjelujemo u zajedničkom životu.

Govorio je i što Ministarstvo financira: financira predškolski odgoj roditeljski udio, sufinancira dodatno obrazovanje, produženi boravak, putovanja škole u prirodi, maturalna i studijska putovanja, učeničke domove, srednjoškolske u studentske stipendije ali u manjem iznosu od Grada Zagreba i obrazovanje odraslih. I dalje na nekim područjima se plaćaju romski pomagači, ali nažalost i dalje nije njihov status riješen.

Ravnateljica škole iz žitnjak navela da u 3-im Strugama iza broja 40. još uvijek postoje romske obitelji i da na sreću ima manji broj školske djece. Žive u malim kućicama i uvjeti su katastrofalni za život bez vode i struje, bez kanalizacije. Kako je kazala najveći je problem socijalizacija djece i da nema dobru komunikaciju sa roditeljima djece.

Problemi su se najviše primijetilo za vrijeme pandemije kada su djeca radila na daljini i dobila tablete od Ministarstva obrazovanja i nisu ih mogli koristiti iz jednostavnog razloga jer nisu imali struju. To smo pokušali riješiti na način da učitelji po dogovoru dolazili u školi i davali  su djeci i roditeljima papire, pisane materijale i dozvoljavali smo djeci da dođu u školi puniti tablete. Neki su išli po dućanima i tako dalje. Bili je velikih poteškoća ali smatram da nije bilo propusta i to nam je vrlo važno. Također imamo vrlo dobre primjere gdje su romske obitelji sa svojim radom, trudom i zalaganjem kupili sebi obiteljske kuće.

Napomenula je i da imaju problem sa velikim brojem izostanaka i da roditelji znaju da imaju pravo opravdati izostanak djece do tri dana u komadu, oni im opravdaju i događa se to da ima veliki broj izostanaka .

Osim škole Žitnjak svoje izlaganje izlagala je i Renata Cindrić, ravnateljica Osnovna škola Dr. Vinka Žganca, Kozari bok Zagreb. Zahvalila se na pozivu i kazala da su osnovna Žitnjak i osnovna škola u Kozarom boku kada se govori o pohađanju djece romske nacionalnosti naše dvije škole zauzimaju  prioritetno mjesto. U osnovnoj školi „Vinko Žganac“ u Kozarom boku pohađaju djeca iz Kozari puteva i Kozari boka. U toj školi pohađa 730 učenika, od kojih ima 34 redovna odjela i 2 posebna odjela koja pohađaju djeca sa poteškoćama u učenju. Nažalost u tim posebnim razredima pohađaju učenici romske nacionalne manjine  i iskoristila priliku zahvaliti gradskom uredu na financiranju jednog od tih dva posebna odjela za koje još uvijek nemaju odobrenje. U toj školi pohađa deset posto djece romske nacionalne manjine iako pretpostavljaju da ih ima više jer se ne predstavljaju svi kao Romi, i navela je da nije na njima da to istražuju. Poznavajući njihove obitelji znaju iz koje su obitelji, bivši učenike, i tako generacijama polaze tu školu.

Jedina smo od rijetkih škola od kojih svake godine upisuje veliki broj učenika svake godine, ove godine smo imali 138 učenika, prošle godine 96…. Kazala je da imaju u školi sve stručne osobe koji rade maksimalno i po pitanju romskih učenička, naravno i ostalih poslova koje u školi imaju.

Također istakla je da ima jako dobru suradnju sa roditeljima, i istakla je da njihovi djelatnici idu po kućama, šalju im pozive i tako veći broj roditelja se odaziva. Također je napomenula da prije 7-8 godina imali su velike probleme sa romskom djecom pri upisu u prvi razred.

Razrednici i nastavnici pri kraju školske godine pokušavaju pomoć učenicima koji završavaju osmi razred  da popune prijave za upis u srednju školu te mogu reći da većina njih koji završavaju upisuju srednju školu. Sljedeći problem nam je što mnoga djeca nisu pohađala predškolu. Da bez obzira što se kaže da je predškola obavezna to nije nigdje propisano zakonom i nigdje nije uvjetovano da dijete ne može upisati prvi razred ukoliko nije pohađao predškolu. Također budući romski učenici koji dolaze na testiranje i nakon što vidim vidimo da ne poznaju romski jezik, podnosimo zahtjev za početak učenja hrvatskog jezika što nam odobrava Ministarstvo obrazovanja i za dopunsko učenje hrvatskog jezika. Početak i tijek obrazovanja učenici su integrirani u početnim razrednim odjelima i posebnim odjelima. Pratimo ih tijekom prvog polugodišta prvog razreda i po potrebi upućujemo ih na timsku obradu i tom prilikom pripremamo ih u individualiziranom postupku ili prilagođeni program, nažalost to se događa uslijed pripreme za školu i ne pohađanja predškolskog programa. Svi romski učenici uključeni su u školskim aktivnostima i jednako sudjeluju kao i sva druga djeca.

Ramiza Memedi

VLASTITIM RUKAMA RADI-VLASTITIM RUKAMA PRISKRBI ZA SVOJU OBITELJ

/in , /by

Romi spadaju u najtežu zapošljivih skupina. Brojna istraživanja su pokazala da je visoka stopa nezaposlenosti romske populacije. Činjenica je da nezaposlenost češće pogađa Romkinje i Rome iz ruralnih krajeva Republike Hrvatske.

S jedne strane zbog nedovoljne obrazovanosti, jer radno sposobni nemaju završenu niti osnovnu školu, a s druge strane, negativno su stigmatizirani u javnosti, te je teško naći poslodavca koji je spreman zaposliti pripadnika romske manjine, iako postoji potreba za radnom snagom. Mnogi osuđuju Rome da ne žele raditi, da žive od socijalnih primanja, da su neradnici i……

Zato smo zatražili mišljenje Centra za socijalnu skrb Peščenica i razgovarali smo sa gospođom Vesnom Drobac, predstojnicom Centra.

  • Na području Peščenice-Žitnjak postoje više naselja u kojima živi romska populacija. Po vašim saznanjima, koliki je broj korisnika Roma i kakav je položaj romskih obitelji u tim naseljima.

Svaki čovjek koji uđe u Centar za socijalnu skrb ako je stranka u potrebi naravno bit će primljen i bit će tretiran kao svi ostali građani , neovisno koje je nacionalnosti ili nacionalnoj manjini propada.Za nas je to prvo i osnovno načelo jednakosti, znači svi su nam isti, ovisno što čovjek treba. Nakon podnesenog zahtjeva ide dalje na odjele i ostvaruje svoje pravo svako od njih u onom obimu i opsegu u kojem Zakonom ispunjava uvjete. Prema tome nama je nebitno dali je Rom, Hrvat, Srbin ili bilo koja nacija ili nacionalna manjina, nama su svi ljudi isti.

Sada postoje razni  programi i projekti gdje imaju negdje nekakvu pozitivniju diskriminaciju pripadnici romske nacionalnosti, te za njih imamo neke posebne uvjete, a za druge nacionalnosti to ne postoji.

Pri centru za socijalnu skrb Zagreb, podružnica Peščenica, evidentiranih službeno imamo 441 osobu, da su se izjasnili kao Romi i to uvidom u rodni list. Mnogi od njih ne žele se upisati kao Romi, nego žele biti Hrvati, poštivamo to, iako koji puta savjetujemo im da bi možda bilo bolje kod ostvarivanje nekih drugih prava i prednosti kao nacionalna manjina kod pozitivne diskriminacije da se izjasne. Međutim ako čovjek ne želi mi ne možemo ih prisiljavati ali niti ne želimo. Samo im ponudimo kao mogućnost.

Tako od tih 441 jednu osobu uglavnom  najviše su djeca. To su mnogobrojni obitelji koji žive  na području Peščenice na rubnim dijelovima od Držićeve ulice prema skroz jugoistočnom dijelu prema Rugvici, to je sve područje Peščenica. Znači ti rubni dijelovi su nažalost razno razni skladišni prostori, razno razna neformalna naselja u kojima su se ljudi doseljavali i tu ostajali.  To se pretvorilo u barake bez infrastrukture bez vode, bez struje. Ljudi bi tu ostajali bez da ih itko micalo, bespravno, bez ikakvog utvrđivanja prebivališta i boravišta, bez državljanstva. Djeca su se rađala bez da su se upisala u matici rođenih i tako je krenuo problem.

Naselja su  se stvarala sve veća i veća, rađala su se sve više i više djece i onda kada se krenulo prebrojavati i pobrojaviti, onda se utvrdilo da tu ima ljudi i djece koja uopće ne postoje kao građani, uopće nisu upisani u matici rođenih, što je bio veliki problem. Tako da Centar Peščenica ima što nema nitko u Zagrebu. Krenuli smo od toga da je rođeno ne postojeće dijete, da imamo dijete koje već ima deset godina a da se ne zna da postoji, jer nije došlo nikada do nikakvog sustava. Kada god dođu kolege na izvid, utvrde izvjestan broj djece i popišu. Nakon nekog vremena utvrde da je još netko od nekud došao, od kud. Ovaj došao iz Bosne, pa kako, nema papire nitko ne zna,  zove se tako i tako, gdje je bila ima li kakav dokaz. Tko ga je rodio. Gdje je mama, gdje je tata. Ostali su u Bosni. Mi imamo takvih problema.

Vi iz Udruga gledate normalno kao što i mi gledamo da u jednom civiliziranom društvu, jednom organiziranom građanskom društvu svatko od nas kad se rodio morao se upisati u maticu rođenih. Dakle u jednoj pravnoj državi, civiliziranom društvo se vodi evidencija o rođenima kao i umrlima. Međutim kod nas se dogodi da se odjedanput  pojavi osoba bilo mlađa ili dijete da ne postoji. Dođe iz Francuske majka sa bebom, kako uopće pređe granicu ja ne znam, ali dođe majka sa 12-toro djece, 12-o dijete ne postoji, nigdje, dakle nepostojeće dijete. Temeljem čega ćete vi dokazati da je ta majka rodila to dijete? Naravno tu je procedura dokazivanja.

To su problemi na području Peščenici, govorimo o onom dijelu na margini. Totalnoj margini. Ali htjela bih reći, naglasiti da ima postotak Roma, naših korisnika romske nacionalnosti koji su stvarno divni, krasni, slijede upute sa kojima možemo raditi i surađivati. Nalaze se u životnoj situaciji u kojoj se nalaze, ali znaju slijediti upute hoće poslušati, hoće savjete, dođu po savjete dakle i to uvijek treba naglasiti. Uvijek imamo jedan postotak ljudi koji jesu za suradnju. Imate onda onaj srednji postotak koji se vuče tako kako se vuče i ovaj koji je vječito na rubu i nikako sa tog ruba se pomaknuti. Koliko god radili nikako se pomaknuti.

Osobe koje nemaju prebivalište na području Peščenice prijavljujete na Centar za socijalnu skrb. Imate li točan broj koliko ih je prijavljeno i razlog prijavljena?

Na Peščenici imamo 158 osoba prijavljeni na adresu Centra za socijalnu skrb, Zapoljska 1., jer Zakon o prebivalištu 2013 godine regulirano po članku 6. što nažalost nismo tražili izmjenu tog članka, a naravno i izmjenu Zakona o prebivalištu, a to nije dobro. Ljudi koji su se ovdje našli nekada 90-ih godina  su se prijavili na nepostojeće adrese;  piše iza na primjer, Petruševac iza broja, Struge iza broja, Putevi iza broja tog i tog, to su nepostojeći objekti, ili su bili postojeći pa sada su nepostojeći i tako.

Evidencija u MUP-u ne poznaje brojeve iza broja 40, iza broja 178., i oni su skinuli sve te obitelji, djecu, starce, mlade obitelji sa djecom jednostavno ih nema, ali kako mi imamo dohvat piše odjavljeni ste s te adrese, Kozari puteve iza broja tog i tog, Struge iza broja tog i tog…..to su nepostojeći objekti i nepostojeće adrese. Gad Zagreb u suradnji sa MUP-om je to izbrisao. Ali ljudi su postojeći. Imate pred sobom živog čovjeka. Taj živi čovjek mora riješiti svoj egzistencijalno pitanje. Da bi bilo što počeo, on mora imati  nekakvo prebivalište i onda slijedi taj famozni članak 6. u kojem čovjek mora doći u MUP-u, i kaže što ću ja sada, mene ste izbrisali sa te i te adrese i kud sada.

Onda mu oni kažu da ispune tu formulare ako nemate nigdje drugdje, ako ste u tretmanu Centra i ako su imali na području Peščenice adresu zadnju s koje je izbrisan da se jave i izjave  da žele se prijaviti na adresu Centra. Onda slijedi MUP-ov dopis Centru koji kaže: Molimo u roku od 3 dana da se izjasnite i date suglasnost da te i te osobe prihvaćate da se prijave na vašu adresu. Mi smo užasno protiv jer ovo nije adresa stanovanja, ovdje se ne živi, ovdje se ne kuha, ovdje se ne obitava, ovdje se provodi radno vrijeme od 7-15. (nebitno). Dakle ovo nije adresa stanovanja ovo su uredi i nije adekvatno se prijaviti ali taj članak im to omogućava. Naravno kada su u pitanju djeca uvijek damo suglasnost jer djeca moraju imati zdravstvenu zaštitu, djeca moraju ići u školu, djeca moraju imati elementarne zaštite, ali kada su u pitanju kriminalci znamo da ne dajemo suglasnost na što policijska uprava nam šalje dopis da su ga prijavili na Zapoljsku 1. jer nisu znali što će s njim. Onda nam kažu da ukoliko za godinu dana bude nešto onda ćemo ga odjaviti. Ja vodim brigu o tome i stalno ažuriram i kažem da skine sa našeg popisa te i te. Kada dođe policija kažu nam da je tu prijavljen na što im kažemo da, ali vidite da su tu uredi. Ovdje se ne živi, ovo nije kuća, ovo nije stanovanje. Naravno da je prijavljen na ovu adresu jer taj članak  Zakona o prebivalištu omogućio mu je tu prijavu.

Imamo i cijele obitelji nažalost i to će se i sada nažalost dogoditi sa ovima koji su preseljeni iz 3. Struge. Preseljeni su u Kosnici i Hostel  Arenu jer oni sada više, a i prije toga nisu bili prijavljeni na 3. Struge iza broja 40. nego na razne-razne adrese. Sve te ljude poznajemo i sve znamo o njima. Jedni su prijavljeni na Kozari puteve iza broja 178. a jedni su prijavljeni na Radničku cestu tamo kod Domovinskog mosta u nekakva radnička naselja, isto nepostojeće adrese. Preseljenje u Kosnici nije rješenje, to je bilo samo vatrogasno rješenje da se one potleušice maknu. Ono je bilo izvor zaraze, ono je bilo strašno i kada je H.M. preseljena i hvala bogu dobila je kuću, imala je sreće. Ona i 6-oro djece se smjestili u krasnu kuću, djeca su postali vlasnici. Tada je trebalo srušiti njenu kućicu i ne dozvoliti da se sljedeći useli tu bez vode i struje. Čim je M.H. iselila odmah se drugi uselili. Zatečeno stanje onog dan 27. 07. kada je izvršena deložacija, kada je izvršio Grad Zagreb i MUP, toga dana zatečene osobe nitko od njih nije imao prebivalište osim Šarić Hana, dok ovi drugi bili su prijavljeni svugdje na području Peščenice. Tako su ti zatečeni ljudi imali sreće i dobili smještaj Kosnici i hostelu Arena.

Dali je primjereno? Naravno da nije. Dali je bilo primjereno živjeti u jednoj sobici njih 15-oro bez vode, struje i bilo čega. Nije. Za tu djecu za vrijeme COVIDA je naša kolegica dogovorila i omogućila da idu u taj prvi dućan da pune tablete za školu da mogu pratiti nastavu.

Koliko prostorije sada ima obitelj nakon preseljenja? 

Imam ja sve popisano po sobama. U svakoj sobi ima njih po troje. Imaju vodu, struju, televizor u svakoj sobi i sve do jučer što nisu imali. To je privremeno dok im se ne nađe negdje drugdje. Što mene ljuti u toj priči? Svi kada smo bili na sastanku kod Gradonačelnika, sve udruge govore dajte im stanove. Pa nije to samo tako. Svi radni ljudi dižu krediti kupuju stanove i plaćaju kredite cijeli život. Prema tome zašto netko treba dobiti stan a svi mi ostali ćemo kupovati. To je neravnopravnost. U tom slučaju smo mi diskriminirani, jer plaćamo kredite cijeli život. Trebaš mu dati mogućnost da on zaradi, da on skrbi. Ja sam zadnji put rekla mi moramo ljude učiti životu. Nije rješenje nekome dati ribu da se najede, daj ga nauči da tu ribu ulovi da donese da jedu. Nije način sada da zatečene osobe koje nisu imali prebivalište na 3. Strugama dobiti stan od Grada Zagreba. Svi su se digli  i rekli da je to neprimjereno da djeca žive u Kosnici. Neprimjereno je da djeca žive, ali oni su odvojeni u posebnom paviljonu i nemaju ništa sa ovim našim beskućnicima koji su ekstra. Sve to stoji. Treba se omogućiti ljudima da se u nekom dijelu Grada napravi naselje, ja sam za to.

Za početak kontejnersko naselje što hvali. Ako mogu svi oni ljudi koji su ostali bez vlastitih kuća stanovati u kontejnerima, imaš vodu, struju i bolje uvjete. Ti kao otac i ti kao majke se trebaš potruditi da svojoj djeci osiguraš uvjete za život, rad i učenje, jer ako ti nisi omogućio to svojoj djeci, onda si neodgovoran roditelj i neodgovorno se ponašaš prema vlastitoj djeci. Što znači roditi 15-oro djece i živjeti u bajtici bez vode i struje sa zemljom na podu. To je krajno neodgovorno.  Znači ako želimo da Romi ili bilo koja nacija nebitno asimilirati u društvu treba prihvaćati norme ovoga društva. Svi mi želimo živjeti lijepo i dobro. E sada od nas se netko muči više netko manje. Ali dok ti je servirano nije dobro. Ja trebam tebe naučiti kako ćeš završiti školu i postati svoj čovjek, svoj radnik. Nema veze završi neki zanat, budi stolar, budi tesar, budi zidar, svaki zanat je častan kada se pošteno radi. Vlastitim rukama radi, vlastitim rukama priskrbi za svoju obitelj.

Planiraj potomstvo kako ti želiš. Hoćeš imati 15-oro djece ili jedno, ali ti svojim primjerom ih odgajaj i daj im nekakav model majke koja skrbi i brine o toj dječici. Zar je život majke da ide i vodi djecu za ruku u Pučku kuhinju i nosi kante za čušpajz, za sarme, za ovo ili ono. To nije primjer roditeljstva. Primjer majke je da skuha tom djetetu ručak doma. Da skuha amper juhu ako nema za komad mesa. Na taj način da se odgaja sljedeća generacija, a ne da se odgaja ako nemaš što jest odeš u Socijalni centar, dobiš uputnicu i odeš u kuhinju. Tamo ćeš dobiti kompletan ručak. Nikada se nitko nije otrovao hvala bogu, uvijek je friško kuhana hrana. Dakle svi mogu dobiti tko god nema novaca, jer hrane ima. Dobije od nas uputnicu ode tamo jesti. Hoću reći to nije uzor za djecu.

Isto tako status odgojitelj po meni je loša mjera, jer je nepravilno to, da djeca se nisu involvirala u društvu, da djeca moraju ostati kući da ga majka odgaja. Sada zamislite koliko znači jednom romskom djetetu da bude u vrtiću. Mi toliko insistiramo na tome da se upišu radi jezične barijere, normalno da uče hrvatski jezik, jer žive u Hrvatskoj, da imaju redovnu klopicu da imaju doručak i ručak da jedu. Ne govorimo o Romima koji normalno žive, imaju svoje kuće, oni znaju svoju djecu odgajati. Govorimo o ovoj skupini koja je kod nas najčešća, a ti su ovi sa margine. Dakle ljudi koji su u riziku, obitelji koji su u riziku siromaštva. Da se to dijete nauči vladat, da dijete nauči govoriti hrvatski jezik, da dijete zna kako se sjedi za stolom, kako se jede, kako se crta, dakle te neke osnovne vještine koje treba savladati u predškolskoj dobi da bi mogao se upisati u osnovnoj školi.

I to je nama jako važno bilo kod izricanja mjera kod ovih obitelji koji su u riziku. Nama je jako važno i mi u tim mjerama nalažemo da mora ići u vrtić, da stiče te osnovne vještine, da bude među drugom populacijom, da se normalno razvija a ne da doma samo skuplja smeće, ide da skuplja željezo po kontejnerima s mamom i tatom, pokupi kakve bakterije i viruse po tom smeću i zaraziti se, pa to je strašno.

Nema mjesta u vrtićima da se upišu djeca?

Ima, Ima. Na svaku našu preporuku za smještaj uvijek je primljeno dijete. Nikada se nije desilo da dijete nije primljeno. Samo pokažite volju da to želite i ta djeca će biti uključena. Svako naše dijete je uključeno kada mi dajemo preporuku i kažemo da treba biti uključeno jer moraju naučiti hrvatski jezik i moraju naučiti osnovne vještine.

Status roditelja odgojitelja izglasala je skupština Grada Zagreba odlukom a ne Zakonom i to nije Zakonska odluka. Dakle po toj odluci svaka majka koja ima troje i više djece ne radi, te može ostvariti pet tisuća kuna.  Ona majka dobije status odgajatelja i ona ne treba slati dijete u vrtiću, dapače ne može slati jer je vezuje mjera i mislim da apsolutno nije dobro. Sad smo dobili jednu generaciju djece koja je mogla biti uključeno u predškolski odgoj a nije. To je šteta. Doći će u prvi razred a ne zna hrvatski jezik. Među tom dječicom ima toliko pametno i zdrave djece. Oni imaju šansu biti vrijedni građani ove države sa završenim obrazovanjem. Samo ih treba poticati. Nama je drago za svako dijete koje uspije. Mi smo tako ponosni kada nam dođu i kažu da je taj i taj završio osnovnu školu i upisati će srednju. Djeci je potrebna roditeljska podrška. Najgora rečenica je kada roditelji kažu; „Ja nemam školu pa ne mora niti oni imati“. Ne, ako ti nemaš ne mora tvoje dijete živjeti kao ti. Ono neka bude bar stepenicu više od tebe samo neka ide naprijed. Treba im dati šansu.

Ima roditelja koji su sami kao djeca jako teško živjeli, svašta im se ružno događalo i sada o svojoj djeci jako dobro brinu. Djeca im završava školovanje. Sva djeca su im završila srednju školu i svi rade. Roditelji su nam sami ispričali sve što su preživjeli. Mama je bila prodavana, jedva se izvukla i svoje kćerke sada  ne da.

I dalje postoje maloljetni ugovoreni brakovi. Ima li prijava na ovu problematiku, i da li škole prijavljuju da djeca odustaju sa nastave.

Mi saznamo kada je već kasno. Nama dođe djevojčica od 13 godina kada je već prodana i trudna. Nama je jako žao.  kada nam dođe dijete od 13 godina i već je trudna. Ona sa 18. već je rodila 4-oro djece. To je tako teško, dijete rađa dijete i uzalud sa svim savjetima.

U vašoj evidenciji ima Roma koji su starije osobe i osobe s invaliditetom. Jesu li korisnici doma za starije ili doma za djecu s posebnim potrebama? Koristi li  tko „Osobnu invalidninu“?

Ima jako malo starih ljudi. Ljudi mladi umiri. Ne idu redovno na preglede, što se hrane tako kako se hrane, što žive u takve ne uvjetne prostore. Sve to doprinosi kratkom životnom vijeku. Možemo na prste izbrojiti koliko imamo pripadnika romske nacionalnosti da su negdje na smještaju. Romi ne idu u institucije, oni ostaju pri obitelji, ako uopće ima starijih. Vrlo malo ima onih koji se nama obrate i da mi znamo da u obitelj postoji djeda i baka koji su 70, 80, 90 godina te da su u potrebi. Takvih je vrlo malo. Imamo jedne u Dubravi kojima je pomoć u kući potrebna jer su jako bolesni. Ne žele smještaj, ne žele u nikakvu instituciju. Imaju djecu vani po inozemstvu ali ne žele reći gdje su,  ne znaju adrese.

Koliki je Iznos socijalne pomoći za samca?

Socijalna pomoć za samca je 1300,00 kn, na to ide još kumulativno svašta nešto, plus 500,00 kn za režije, od Grada još 30% od 1300,00 za režije, to je za samca koji ne radi, još pučka kuhinja, plus jednokratne pomoći, plus pomoć za ogrjev, plus ako je bolestan doplatak za pomoć i njegu, još ako je bolestan plus invalidnina, plus na to od Grada Zagreba 200,00 kn., a invalidnina je 1720,00 kn. Puno Roma koriste invalidninu.

Jednokratnu uvećanu pomoć Romi koriste ali to ide preko Ministarstva.

Nasilje je česta pojava u romskim obiteljima. Obraća li vam se tko za pomoć, traže li savjet od vas kome da se obrate?

O da, nasilje u obitelji postoji i to vrlo često. Dolaze žene same i prijavljuju tko ih zlostavlja. Nasilja u obitelji ima dosta. Kada nam jave da postoji nasilje, onda smjestimo žene sa djecom u sigurne kuće. Obraćaju nam se i osobno i preko policije. Znaju djeca sama dolaziti i prijaviti da se nešto događa među njihovim roditeljima.

Za nasilje nad djecom ne možemo reći da ima. Jedino što postoji zanemarivanje. Na primjer ne idu cijepiti djecu redovito i slično. Zna se dogoditi da plaćaju kazne za to.

Obzirom da na području Grada Zagreba ima veliki broj romskih udruga, kakva vam je suradnja sa njima. 

Imamo suradnju sa romskim udrugama, i otvoreni smo za sve koji žele surađivati.

INTERVJU

/in , /by

Nakon okruglog stola zamolili smo ravnateljicu Osnovne škole „Žitnjak“ gospođu  Margitu Madunić Kaniški  za intervju kako bi dobili informaciju iz prve ruke na pitanja koje se tiču romske djece. U cijelosti prenosimo njen intervju.

Na početku da Vam se zahvaljujemo što ste pristali na ovaj razgovor za naš časopis Budućnost.  Želite nam reći nešto o školi koliko učenika ima?

U Osnovnoj školi žitnjak imamo 399 učenika, 25 odjeljenja, od toga su 23. redovna odjeljenja i 2. su posebna odjeljenja, to su djeca koja se školuju po posebnom obrazovnom programu sa djelomičnom integracijom. Oni sa svojom učiteljicama slušaju obrazovne predmete, dok odgojne slušaju u svojim razrednim odjeljenjima. Ovo je treća zgrada i tu smo se odselili 2000-te godine. Imamo oko 60-oro romske djece sa rješenjima o adekvatnom načinom  školovanja, to znači da su djeca koja se školuju po redovnom programu sa prilagodbom sadržaja individualnim postupcima, znači da je dosta djece sa poteškoćama. Možemo tu spomenuti i neki postotak koji sam spomenula, a to sve od prilike, negdje oko 15% djece romske populacije, iako je to od prilike zato što godinama nema onog izjašnjavanja nacionalnosti. To je ono što mi znamo obitelji, i ono što mi razgovaramo sa njima.

  • Kako biste opisali ponašanje učenika ove škole, ima li puno učenika s problematičnim ponašanjem posebno bi se osvrnula na romsku djecu?

Ja bih rekla djeca kao djeca. Iako nas prati osnovna da je škola Žitnjak, Kozari bok, da su teške škole ovo-ono, ali kad ja slušam u gradskim školama što se događa, mislim da mi imamo manje problema nego oni. Dakle djeca kao djeca, problema ima, poremećaj u ponašanju, ima svega. Međutim ništa što bi iskakalo iz okvira normalnog djetinjstva. Što se tiče romske djece ja uvijek kažem da imamo manje problema. Romska djeca imaju, mislim,  onaj teret od kuće, rekla bih u pedagoškom smislu jer nema tko im pomoći, da nemaju roditelji onaj osjećaj da ih treba poticati da se školuju, da trebaju redovito dolaziti u školu, i tu je zapravo problem sa romskom djecom, ne u ponašanju. Sada kada razmišljam dali imamo neko romsko dijete da je problematično,  zaista ne mogu se sjetiti , nemamo.

  • Ako imate probleme na koji način rješavate s takvim učenicima? Ima li koja učinkovita metoda? Koliko djece pohađaju prilagođeni program?

Zadržati ću se na romsku djecu. Kada imamo problem izostanaka onda uporno pozivamo roditelje, učitelji to rade, pokušavaju telefonom doći do njih. Vrlo često nam je teško doći do njih jer roditelji mijenjaju telefonske  brojeve. Često pokušavamo preko nekoga doći do njih, ali tu nam najviše pomaže Centar za socijalnu skrb. Imamo dobru suradnju sa Centrom za socijalnu skrb i zapravo oni nam najviše pomažu da dođemo do roditelja. Naravno kada je neadekvatna suradnja sa roditeljima, onda šaljemo prijavu, Centar ulazi u obitelj i onda Centar sa svoje strane odradi što treba, šalju djecu u školu zatim kontroliraju roditelje da li djecu šalju u školu. To nam je nekako najveći problem.

  • Jeli ženska djeca pohađaju do kraja osnovne škole?

Kao što sam i rekla na skušu, ovdje nam djeca vrlo malo odustaju prije kraja osmog razreda i to češće dečki nego li djevojčice. Znam zašto me pitate, jednom to je bilo odavno još sam bila u nastavi, imali smo jednu maloljetničku trudnoću. Gurali smo tu djevojčicu da završi osmi razred, ali je naravno prestala dolaziti. Zvali smo je, zvali, zvali da završi i da ima diplomu osmog razreda ali nije. Poslije nam je došla sa svojom djecom tu u osnovnoj školi. Nekako mi se čini da na kraju dječaci više izgube volju za školom, čak mi se čini da djevojčice su motiviranije da završe osnovnu školu i da upišu srednju, da imaju nekakvo zanimanje i da imaju kruh u ruke. Dečki nam dođu negdje do petnaeste pa im se ne da, pa dokle god nam roditelj potpiše da će se dalje školovat, mi ćemo njega upisivat. Ali ako on dođe i kaže mami i tati ne da mi se više, mama dođe potpišu i više ga nema. Ali rijetko nam se to događa. Nastojimo im pomoći da završe makar osnovnu školu. Što je danas osnovna škola, i to je minimum.

  • Ovdje u osnovnoj školi Žitnjak nemate asistente u nastavi za romsku djecu. Ako dijete ne poznaje dovoljno hrvatski jezik, kako se učitelji snalazi da objasni a da ga dijete u potpunosti svati i koje metode možete koristiti za poučavanje romske djece?

Mi ovdje nemamo asistente. Imali smo suradnju sa Ambideksterom, sa udrugom ROM i UNICEF-om. Oni su nam zadnje dvije godine dolazili tu i kao romski pomagači i na taj način smo rješavali. Oni su sa njima rješavali zadaće i motivirali su ih da nastave daljnje školovanje. Kod nas nema djece koja u potpunosti ne poznaju hrvatski jezik. Postoje djeca koja djelomično poznaju ali nismo imali slučaj da netko ne poznaje u potpunosti. Imam usporedbu sada za Ukrajinsku djecu.  U tom slučaju isto kao i za Ukrajince zatražili bi dodate sate za učenje hrvatskog jezika od Ministarstva znanosti. Iz ministarstva nam odobre 70. sati, onda učitelji hrvatskog jezika rade sa djecom dodatno. Na taj način to rješavamo ali zaista nismo imali potrebu za romsku djecu.

  • Dali imate potrebu za asistente/pomagače u ovoj školi?

Tko god nam nudi pomoć mi objeručke prihvaćamo. Ali posebno asistente za romsku djecu nemamo.

  • Ima li u školama tolerancije i gdje je ona najviše vidljiva?

Zaista mislim da smo mi primjer za integraciju Roma. Tu nema amoniziteta e on je Rom i neću se njime družiti. Čak sam doživjela što smo se nasmijali. Jedna obitelj prije 2-3 godine kupili kuću ovdje. Maka je bila izuzetno draga a curica već je bila u osmom razredu, bola je zgodna i malo se držala onako, dečki su počeli je malo zadirkivati, kad je rekla „Neću se družiti ovim čergarima“. Romsko dijete prema drugom romskom djetetu ali nismo doživjeli od ove druge djece., i to nam je bilo tako smiješno jer mi zapravo do tada nismo imali takve slučajeve. Vrlo često moje suradnice kažu kada dođu roditelji, pa roditelji znaju reći to je zato što je Rom, ma nije zato nego je zbog lopte. Znači djeca nemaju to opterećenje. Zaista se ovdje lijepo druže i lijepo funkcioniraju. Nažalost ja bih rekla da odrasli to pokvare.

  • Jesu li strpljivi učitelji? Imaju li razumijevanja za svakoga kome je pomoć najpotrebnija?

Kako koji, ali većina ih je. To su učitelji koji prihvaćaju svu djecu kao i našu djecu i onda tu nema razlike. Djeca to osjećaju onda niti roditelj nema što reći ako dođe do nekakvih stavova.

  • Kakva vam je suradnja sa roditeljima? Je li dolaze redovito na roditeljskom sastanku?

Kako koji. Ja bih rekla nema tu nikakvih razlika od ostalih roditelja. Imam i brižnih roditelja koji se brinu i odazovu se na svaki poziv i svaku informaciju a ima i onih koji izbjegavaju. Kao što sam rekla često mijenjaju brojeve telefona, ne dolaze niti na službeni poziv, ili se pojavi, on dobije službeni poziv za ponedjeljak a on dolazi utorak. Ali opet kažemo bar je došao. Tako da je suradnja svakakva. Ali evo reći ću da imam jednu mamu, ona ima 10-oro djece.  Pokušavam naći jednoj našoj bivšoj učenici praksu. Ona je sada na praksi u  jednom restoranu ali mama nije zadovoljna ali i mala nije zadovoljna te sada pokušavamo joj naći neki drugi restoran. Moram reći našem islamskom vjeroučitelja. Nešto je pitao i  da ga pitam dali je uspio nešto naći. Pokušavamo pomoći na sve načine koliko god možemo.

  • Da li koristite mjere iz Nacionalne strategije za Rome, produženi boravak, škola u prirodi, izleti, …?

Da koristimo te mjere sve.  Eto baš sada smo poslali da se djeci plati izlet, imamo djecu u produženom boravku i to nam se pokazalo jako dobro, jer su nam ta dječica jako napredovala. Nažalost dođu nepripremljeni za školu, dakle ne pohađaju vrtiće, nema pripreme, ne pohađaju male škole, jer to nije obavezno kao što je škola. Onda nam dođe dijete i nije pripremljeno kao ostala djeca koja su pohađala vrtić. U tom boravku oni uspiju nadoknaditi. Jako su nam lijepo napredovala ta dječica. Imamo dva razreda boravka. Jedno za prvi razred, drugi je za drugi razred. Nažalost za treći i ostalo nemamo prostora. Ja bih njima organizirala boravak do 4. razreda. Tu djeca pojedu nešto, poigraju se sa drugom djecom, naprave svoje zadaće, ako treba može se nešto dodatno napraviti, imaju aktivnosti i imaju lipo ispunjeni cio dan. Napreduju i to nam se pokazalo zaista lijepo. Djeca su inteligentna kao i sva druga djeca i tu nije problem u inteligenciji nego je problem u pedagoškoj zapuštenosti.

  • I na kraju, imate li poruku za učenike, a isto tako i za roditelje?

Moram se vratiti na ono da prvo shvate roditelji te kroz svoj odgoj učiti djecu da je obrazovanje važno za svako dijete, pogotovo bih rekla za romsku djecu jer je to njima izlaz za bolju budućnost, za bolji položaj u društvu, za plaću, za nešto što su zaslužili. Svako dijete zaslužuje dobar život a kroz obrazovanje će ga dobiti.

Razgovarala; Ramiza Memdi

ROMSKA KULTURA

/in , /by

Romska kultura ima bogatu usmenu tradiciju. Romi su manjinski narod koji je posljednjih tisuća i više godina migrirao širom Europe i svijeta. Kroz povijest nije ništa bilo pisano o romskom jezik i položaju same zajednice. Umjesto toga, poput mnogih drevnih kultura, Romi su se oslanjali na usmenu tradiciju i poeziju za prenošenje priča sa jedne na drugu generaciju. Romi nikada nisu imali svoju zemlju, niti kraljevstvo, ni republiku, to jest, nikada nisu imala uprave koja provodi zakone ili uredbe. Zato su imali svoje zakone koje su sami provodili i nazvali su „Romano kris“.  Za Rome, osnovni glavni faktor čine obitelj i obiteljska loza. Na svu sreću uspjelo se sačuvati jezik iako ima dosta drugih posuđenih riječi od sredine u kojoj žive i nešto od običaja. Također pisanih tragova sačuvali su drugi koji su pisali o ovoj nepoznatoj grupi, o njihovoj patnji, preživljavanju, kretanju, izgonu o drugo.

Romi se često hvale zbog njihovog glazbenog naslijeđa, koje je utjecalo na jazz, bolero i flamenco glazbu, kao i na klasične skladatelje uključujući Franza Liszta. Nomadsko romsko stanovništvo opstalo je uzdržavajući se kao glazbeni izvođači, obrtnici i trgovci.

Obiteljski odnosi igrali su važnu ulogu u tradicionalnom romskom društvu i često su živjeli zajedno i činili jednu od većih zajednica. Romska obitelj je imala veći broj djece u odnosu na druge zajednice u okruženju.  Često su se nazivali imenima nekih od postojećih skupina Roma  koje govore isto ili slično, imaju isti stil odijevanja i zanimanja. Brak se sklapao isključivo iz iste romske zajednice, jer im nisu običaji ali niti govor bio isti.  Ali u posljednje nekoliko desetljeća mladi su tu tradiciju promijenili, sklapaju se brakovi bez obzira koje romske grupe pripadaju i kojim romskim dijalektom govore.   Iako se vjeruje da su Romi izvorno iz Indije, tijekom stoljeća većina Roma prihvatila su vjeru svojih zemalja domaćina. Većina romskih zajednica sada prakticira oblik islama ili kršćanstva koji zadržava neke romske utjecaje. Također sačuvani su neki od običaja -kana, romski jezik, koji je jedina romska država. Također, Romi su različite vjeroispovijest; katolici, muslimani, protestanti, evangelisti, baptisti itd. Romska manjina nije homogena: govore različitim jezicima, …  Iako su romske skupine raznovrsne i govore različitim dijalektima, svi govore  jedan jezik, nazvan „Romani chib“. Mnogi lingvisti su utvrdili povezanost romskog jezika s pendžapskim i potoharskim jezikom, koji se govore u sjevernoj Indiji i Pakistanu.

Ramiza Memedi

Mladi pjesnik Almir Agić

/in /by

Mladi pjesnik Almir Agić: Uspjeh je podignute glave reći – “Da, ja sam Rom i ponosim se time”

Trenutno pišem svoju prvu knjigu, i naravno, imam namjeru da je izdam i nastavim sa pisanjem, ako budem u mogućnosti za sve to. Moja želja je da jednog dana postanem u najmanju ruku regionalno poznat pisac. Pored pisanja, imam namjeru da pokrenem manji biznis prevoza robe.”

Razgovor sa mladim pjesnikom iz Ilijaša kod Sarajeva, pokazuje da se radi o izuzetno inspirativnom mladom čovjeku raskošnog talenta i velikog potencijala. Agić je svestrana osoba, željna znanja i uspjeha, spremna da svoj pozitivni stav podijeli sa drugima, a naročito sa ostalim mladim Romima.

U razgovoru za portal Newipe on govori o svom životu, književnom stvaralaštvu, položaju Roma u društvu i drugim zanimljivim temama.

„Moji tekstovi su samo moj pogled na svijet. A svijet je, kao što znate, i ljubav i mržnja, i bol i osmijeh. Pišem o skupu svega toga, pišem o životu. Poezija, proza, lirika, epika, novele, romani“, kazao nam je ovaj talentovani mladić.

Prisjetio se da su nastavnici iz osnovne škole prvi otkrili njegov talenat za pisanje, ali da on to nije uzimao za ozbiljno, sve do devetog razreda.

„U devetom razredu, iako se ni tada nisam smatrao dovoljno kompetentnim, prihvatio sam da napišem sastav za regionalno takmičenje na temu ‘Dan logoraša’. Kada sam osvojio prvo mjesto, prihvatio sam to da zaista u meni postoji talenat. Nedugo nakon toga počeo sam da pišem onako, sam za sebe. Tekstove koje bih pisao su mogli pročitati samo oni meni najbliži. Porodica i pojedini prijatelji. To su osobe koje su zaslužne za sve moje ostale tekstove, ali naravno moram priznanje dati i određenim uvaženim licima poput pisca Semira Spahića, profesorice književnosti Amre Dačić i sl. Njihova podrška je osigurala još hiljade zapisanih slova“, kazao je Agić.

Kako je dodao, njegovi tekstovi su još uvijek većinom samo njegovi, a sva podrška koju ima je osigurala i prva slova u knjizi.

„Trenutno pišem svoju prvu knjigu, i naravno, imam namjeru da je izdam i nastavim sa pisanjem, ako budem u mogućnosti za sve to. Moja želja je da jednog dana postanem u najmanju ruku regionalno poznat pisac. Pored pisanja, imam namjeru da pokrenem manji biznis prevoza robe. Da bih to omogućio, morao sam da se pokrenem i da steknem neka dodatna znanja i iskustva pored srednje škole koju sam završio, smjer ‘Operater na CNC mašinama’. Još uvijek radim na tome“, rekao je.

Do sada Agić je završio obuke poput temeljnih životnih vještina, vještina zapošljivosti, obuke za biznis i marketing i kurs engleskog jezika. U bližoj budućnosti ima namjeru da položi vozački ispit za B i C1 kategoriju, za koje su procesi već pokrenuti. Nakon toga, u planu mu je da preda svoj biznis plan državnim ustanovama i određenim organizacijama, kako bi omogućio prihode koji su od krucijalnog značaja za njegov uspjeh.

„Naravno, potreban je veliki kapital za ostvarenje tog plana, ali potrudit ću se da ostvarim sve to. Svjestan sam da će biti bezbroj uspona i padova, kako zbog samog sebe kao individue, tako i zbog diskriminacije kroz koju prolaze Romi. Smatram uspjehom svaku borbu protiv samog sebe, borbu protiv diskriminacije, borbu protiv ‘zakona’ koji nije ispoštovan onako kako bi trebalo da bude. Smatram uspjehom svaku borbu za naša prava. Ljudska prava. Smatram uspjehom svaku borbu, svako podizanje iz dna na koje smo bačeni. Moje mišljenje je da je to najveći problem romske populacije. Pomirili smo se sa onim što nam je dato. A dat nam je ‘prljav obraz’. Ako vidimo da je sve tako kako jeste, zašto čekamo. Zašto ne uzmemo ono što nam pripada. Zašto se ne borimo za ono što je naše, za ono što nam pripada. A pripada nam sve. Pripada nam dom, pripada nam obrazovanje, pripada nam javni prevoz bez tamnih pogleda, pripada nam uspjeh“, istakao je Agić.

Kako je naglasio, nije teško uspjeti, teško je prepoznati uspjeh.

„Vjerujem da u svakome leži taj uspjeh. Samo ga treba prepoznati i prihvatiti. To je moj savjet za sve mlade Rome i Romkinje. Spoznajte sebe, zađite u svoje dubine, jedino tako možete da nadjačate plitke ljude. Nadjačajte sami sebe, da bi mogli da se izborite sa svim što je bačeno na nas. Uradite to za sebe, uradite to za lijepu budućnost. Uspjeh je podignute glave reći ‘Da, ja sam Rom i ponosim se time“, zaključio je Agić.

(Newipe)

 

SIROMAŠTVO I MARGINALIZIRANI ŽIVOTNI UVJETI ROMA

/in , /by
Članak 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima, naveden u članku 11. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR), utvrđuje „pravo pojedinca na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge“. Zajedno s (revidiranom) Europskom socijalnom poveljom, ti međunarodni instrumenti o ljudskim pravima pružaju šire uporište za razvoj novog europskog savjetovanja o socijalnim pravima, koji je Europska komisija najavila u 2016.

Siromaštvo se objašnjava kao neposjedovanje novca ili imovine, ili posjedovanje malo i nedovoljno novca za preživljavanje od 1. do 1. sljedećeg mjeseca ili imovine kao na primjer mnogi Romi ne mogu si priuštiti krov nad glavom. Žive u potleušicama koje prokišnjavaju na sve strane i po cijelom prostoru se mogu primijetiti razni lonci. Iako se smatra da osoba mora biti zaposlena kako bi bila zaštićena od siromaštva, ali samo zapošljavanje najčešće nije dovoljno. Ne možemo zaboraviti spomenuti kako se često prilikom zapošljavanja žena gdje se prilikom razgovora za posao pita o planovima vezanim za trudnoću i obitelj ili nacionalnost. A često se dogodi da se žena ne prima u radni odnos, ili zbog trudnoće, roditeljskih obaveza ili zbog njene nacionalnosti ne produži ili im se otkaže ugovor o radu.

Borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti glavni je cilj strategije Europa 2020. Preporuka Vijeća iz 2013. o djelotvornim mjerama integracije Roma povezuje smanjenje siromaštva s politikom njihove aktivacije i osposobljavanja na tržištu rada. To je također u središtu cilja u sklopu Ciljeva održivog razvoja (SDG) Ujedinjenih naroda (UN), koji poziva na iskorjenjivanje siromaštva svuda i u svim oblicima do 2030. i kojemu je cilj osigurati socijalnu zaštitu za siromašne i ranjive osobe te povećati pristup osnovnim uslugama.

Romi su najveća nacionalna manjina u Europi, a najmanje ih se školuje, najmanje ih je zaposleno i najsiromašniji su. Zašto? Zato jer Romi svakodnevno nailaze na niz barijera u ostvarivanju svojih prava i ciljeva, najčešće zbog raznih stereotipa i predrasuda o njima. Teško je biti čovjek u svijetu gdje te ne smatraju jednakim. Romi se smatraju drugačijima zbog boje kože, jezika, nacionalne pripadnosti, kulture, običaja, obrazovanja, financijskoga stanja, uskraćeni su za ravnopravno priznanje, uživanje i ostvarivanje prava i zbog toga su izloženi lošijem položaju i lošijim uvjetima života. Romi se suočavaju sa najviše prepreka a te prepreke nažalost vezana su za dugogodišnju neobrazovanost, nezaposlenost, siromaštvo, specifičan način života. Postavljamo pitanje, „zar su mogli drugačije, koji je taj specifičan način života i što se smatra pod specifičnim načinom života“? Poznavajući visoko obrazovane Rome, ukoliko bi se javno izjasnili da su Romi, oni automatizmom pred očima drugih posebno svojih kolega koji zajedno rade su manje vrijedni. Još ukoliko su imali izbora da ne moraju imati posla sa obrazovanim Romom ili koristiti njegove usluge, oni će ga uvijek izbjegavati i ići onom drugom koji nije Rom. Specifičan način života- možemo li reći da je nomadski život specifičan. Ali taj specifičan način života mnogi su ga danas prihvatili a i također mnogi žele i živjeti takav specifičan život. Ukoliko ta specifičnost se svodi na tome da Romi sakupljaju sekundarnu sirovinu i da od toga žive, isto to možemo pitati  zar su mogli drugačije opstati i preživjeti sa svojom obitelji. Gdje god bi se Romi nastanili, nisu bili dobrodošli. Gledali su ih sa prezirom, često puta su ih iz čistog mira napadali. Ako se odnosi na sakupljanju sekundarnih sirovina, pitanja smo tko je sve očistio i najzabačenija mjesta od starih bačenih ili olupljenih auta, plastike ili plastičnih boca koja se mogla vidjeti na svakome koraku, papira bačenih svuda i dr. Ali danas sva ta zanimanja sa kojima su se bavili Romi bave se i sve druge socijalno ugrožene osobe. Ali kada bi bila neka zabava prvo što im je padalo na pamet jest pozvati Rome da ih zabavljaju, da im sviraju i pjevaju. Tada su dobri, nisu prljavi, grle i hvale ih da su dobri svirači i pjevači, pjeva se zajedno sa njima bez ikakvog straha da će ih Romi pokrasti jer su popili nekoliko čašica više. Jednostavno možemo reći da se uživa sa njima, u njihovoj romskoj muzici i plesu, u njihovom romskom veselom duhu i ogromnom bogom datom talentu.

Ramiza Memedi

NEKE OD ČINJENICA O ROMIMA

/in , /by

Kad se osvrnemo na ugroženim skupinama društva u Hrvatskoj, pripadnici romske nacionalne manjine svakako su onda i sigurno u samome vrhu. Romi u Hrvatskoj su već godinama, pa i desetljećima, unazad suočeni s brojnim predrasudama, iako o njima i njihovom načinu života se malo ili niti malo ne zna. Postalo je uobičajeno da se za njih govori kako se radi o neobrazovanim ljudima, o onima koji kradu, socijalnu pomoć troše ne namjenski u kladionicama, na alkoholu, prave probleme na ulici……

Romi imaju jednu od najdramatičnijih priča u ljudskoj povijesti. Mnogi ne znaju odnosno malo ljudi su od onih koji znaju njihovu povijest i njihove stare priče o putovanjima, progonima i njihovom preživljavanju. Navest ćemo nekoliko od činjenica o romskom narodu: Kao prvo Romi su indijski narod i njihove migracije kreću iz Indije prije od nekoliko tisuću godina. Mnogi lingvisti su analizom romskih riječi i gramatičkih pravila romskog jezika sa indijskim riječima došli su do saznanja da su identični onima u hindskom jeziku. Dokazano je da su Romi porijeklom iz Indije točnije iz sjeverne Indije.

Studija iz 2012., objavljena u časopisu Cell Biology, analizirala je genetske podatke iz 13 romskih zajednica diljem Europe. Istraživači su zaključili da su Romi napustili sjevernu Indiju prije otprilike 1500 godina. Oni Romi koji su sada u Europi migrirali su Balkanom prije otprilike 1100-e godine. Ovi nalazi podupiru pisana izvješća o romskim skupinama koje su stigle u srednjovjekovnu Europu u 1100-ima. Ovi nalazi podupiru pisana izvješća o romskim skupinama koje su stigle u srednjovjekovnu Europu 1100-ih.( Marc Lallanilla).

Nakon što su napustili sjevernu Indiju, većina Roma došla je u Europu, u nekim istočnoeuropskim zemljama. U Rumunjskoj i Bugarskoj, oni čine skoro do 12 posto od ukupnog broja stanovništva. Romi su također brojni u Turskoj, koja ima oko 2,75 milijuna Roma, prema The New York Timesu. Ostale europske zemlje s velikom romskom populacijom uključuju Rusiju, Slovačku, Mađarsku, Srbiju, Španjolsku i Francusku.

Iako je koncentracija Roma u Europi, romskog stanovništvo također ima na svakom kontinentu, oko milion živi u Sjedinjenim Državama, a otprilike 800.000 u Brazilu.

No, kamo god su otišli, Romi su suočeni getoizacijom, diskriminacijom i progonom. Sama činjenica da su Romi bili stoljećima suočeni raznim stresovima dalo im je posebno značenje pojmu „samoosnaživanje”.

Romi suočeni sa strašnim progonom

Rome su inače smatrali trajnim nomadskim narodom. Karakteristično je to da Rome nikada nisu identificirali sa nekom od teritorija niti ima neki usmeni iskaz o teritoriji odakle su krenuli. Zbog toga gdje kod bi se pojavili, ljudi iz tih sredina bili su jako oprezni i imali strah od nepoznatih ljudi. Zato su ih nazvali „Cigani“.

Točno porijeklo pojma „Cigani“ vjerojatno dolazi od grčke riječi “atsinganoi” ili “athinganoi”, što bukvalno znači “nedodirljivi”. Zbog neprihvatljive riječ „Cigani“ sami Romi su promijenili ime 1971-e godine na prvom održanom Kongresu Roma u naziv „Romi“ što u prijevodu znači ljudi.

Kao način preživljavanja, Romi su bili primorani biti stalno na putu. Mnogi stručnjaci se slažu te je opće prihvaćena činjenica da su Romi migrirali u Europu iz Indije prije otprilike 1.500 godina. Ubrzo nakon dolaska u Europu, Romi su porobljeni. Mnoge zemlje su naslijedili i nastavili da progone i izoliraju Rome kao kulturnu baštinu.

Engleski parlament je 1554. godine donio zakon na osnovu kojeg biti “Ciganom” je predstavljalo krivično djelo kažnjivo smrću. U Engleskoj, Švicarskoj i Danskoj Romi su ubijani tijekom srednjeg vijeka. Mnoge zemlje, poput Njemačke, Italije i Portugala, naredile su protjerivanje svih Roma. Nebrojni su izvještaji o otimanju romske djece od roditelja i davali ne-romskim udomiteljima ili bi ih smjestili u kakav dom i učili ih vojnim vještinama tako da su ih koristili kasnije na ratištima, ženama su odsječena uha a muškarce Rome su žigosali ručnim vrućim glačalima. U  nastojanju da se prisili na asimilaciju, upotreba njihovog materinjeg jezika bila je zabranjena u nekim zemljama, druga mjesta zabranjivala su Romima da se međusobno vjenčaju.

Najgrozniji progon Roma dogodio se tijekom Drugog svjetskog rata, kada su bili među prvim metama nacističkih zločina, navodi BBC. Procjenjuje se da je oko 2 miliona Roma umrlo u koncentracijskim logorima i drugim sredstvima istrebljenja. [poput zlih medicinskih eksperimenata].

Od poslijeratnog razdoblja i do današnjih dana Romi su ostali potlačena skupina, osobito u Sovjetskom Savezu. Još 1980-ih godina Romkinje u Čehoslovačkoj bile su prisiljene na sterilizaciju kako bi se ograničilo romsko stanovništvo.

Romska kultura

Romska kultura ima bogatu usmenu tradiciju. Romi su manjinski narod koji je posljednjih tisuća i više godina migrirao širom Europe i svijeta. Kroz povijest nije ništa bilo pisano o romskom jezik i položaju same zajednice. Umjesto toga, poput mnogih drevnih kultura, Romi su se oslanjali na usmenu tradiciju i poeziju za prenošenje priča sa jedne na drugu generaciju.

Romi nikada nisu imali svoju zemlju, niti kraljevstvo, ni republiku, to jest, nikada nisu imali uprave koja provodi zakone ili uredbe.

Zato su imali svoje zakone koje su sami provodili i nazvali su ih „Romano kris“. Za Rome, osnovni glavni faktor čine obitelj i obiteljska loza. Na svu sreću uspjelo se sačuvati jezik, iako ima dosta drugih posuđenih riječi od sredine u kojoj žive i nešto od običaja. Također pisanih tragova sačuvali su drugi koji su pisali o ovoj nepoznatoj grupi, o njihovoj patnji, preživljavanju, kretanju, izgonu i drugo.

Romi se često hvale zbog njihovog glazbenog naslijeđa, koje je utjecalo na jazz, bolero i flamenco glazbu, kao i na klasične skladatelje uključujući Franza Liszta. Nomadsko romsko stanovništvo opstalo je uzdržavajući se kao glazbeni izvođači, obrtnici i trgovci.

Obiteljski odnosi igrali su važnu ulogu u tradicionalnom romskom društvu i često su živjeli zajedno i činili jednu od većih zajednica. Romska obitelj je imala veći broj djece u odnosu na druge zajednice u okruženju. Često su se nazivali imenima nekih od postojećih skupina Roma koje govore isto ili slično, imaju isti stil odijevanja.

Brak se sklapao isključivo iz iste romske zajednice, jer im nisu običaji ali niti govor bio isti. Ali u posljednje nekoliko desetljeća mladi su tu tradiciju promijenili, sklapaju se brakovi bez obzira koje romske grupe pripadaju i kojim romskim dijalektom govore. Iako se vjeruje da su Romi izvorno iz Indije, tijekom stoljeća većina Roma prihvatila su vjeru svojih zemalja domaćina.

Većina romskih zajednica sada prakticira oblik islama ili kršćanstva koji zadržava neke romske utjecaje. Također sačuvani su neki od običaja -kana, romski jezik, koji je jedina romska država.

Romi su različite vjeroispovijest; katolici, muslimani, protestanti, evangelisti, baptisti itd. Romska manjina nije homogena: govore različitim jezicima, … Iako su romske skupine raznovrsne i govore različitim dijalektima, svi govore jedan jezik, nazvan „Romani chib“. Mnogi lingvisti su utvrdili povezanost romskog jezika s pendžapskim i potoharskim jezikom, koji se govore u sjevernoj Indiji i Pakistanu.

Ramiza Memedi