INTERVJU

/in , /by

Nakon okruglog stola zamolili smo ravnateljicu Osnovne škole „Žitnjak“ gospođu  Margitu Madunić Kaniški  za intervju kako bi dobili informaciju iz prve ruke na pitanja koje se tiču romske djece. U cijelosti prenosimo njen intervju.

Na početku da Vam se zahvaljujemo što ste pristali na ovaj razgovor za naš časopis Budućnost.  Želite nam reći nešto o školi koliko učenika ima?

U Osnovnoj školi žitnjak imamo 399 učenika, 25 odjeljenja, od toga su 23. redovna odjeljenja i 2. su posebna odjeljenja, to su djeca koja se školuju po posebnom obrazovnom programu sa djelomičnom integracijom. Oni sa svojom učiteljicama slušaju obrazovne predmete, dok odgojne slušaju u svojim razrednim odjeljenjima. Ovo je treća zgrada i tu smo se odselili 2000-te godine. Imamo oko 60-oro romske djece sa rješenjima o adekvatnom načinom  školovanja, to znači da su djeca koja se školuju po redovnom programu sa prilagodbom sadržaja individualnim postupcima, znači da je dosta djece sa poteškoćama. Možemo tu spomenuti i neki postotak koji sam spomenula, a to sve od prilike, negdje oko 15% djece romske populacije, iako je to od prilike zato što godinama nema onog izjašnjavanja nacionalnosti. To je ono što mi znamo obitelji, i ono što mi razgovaramo sa njima.

  • Kako biste opisali ponašanje učenika ove škole, ima li puno učenika s problematičnim ponašanjem posebno bi se osvrnula na romsku djecu?

Ja bih rekla djeca kao djeca. Iako nas prati osnovna da je škola Žitnjak, Kozari bok, da su teške škole ovo-ono, ali kad ja slušam u gradskim školama što se događa, mislim da mi imamo manje problema nego oni. Dakle djeca kao djeca, problema ima, poremećaj u ponašanju, ima svega. Međutim ništa što bi iskakalo iz okvira normalnog djetinjstva. Što se tiče romske djece ja uvijek kažem da imamo manje problema. Romska djeca imaju, mislim,  onaj teret od kuće, rekla bih u pedagoškom smislu jer nema tko im pomoći, da nemaju roditelji onaj osjećaj da ih treba poticati da se školuju, da trebaju redovito dolaziti u školu, i tu je zapravo problem sa romskom djecom, ne u ponašanju. Sada kada razmišljam dali imamo neko romsko dijete da je problematično,  zaista ne mogu se sjetiti , nemamo.

  • Ako imate probleme na koji način rješavate s takvim učenicima? Ima li koja učinkovita metoda? Koliko djece pohađaju prilagođeni program?

Zadržati ću se na romsku djecu. Kada imamo problem izostanaka onda uporno pozivamo roditelje, učitelji to rade, pokušavaju telefonom doći do njih. Vrlo često nam je teško doći do njih jer roditelji mijenjaju telefonske  brojeve. Često pokušavamo preko nekoga doći do njih, ali tu nam najviše pomaže Centar za socijalnu skrb. Imamo dobru suradnju sa Centrom za socijalnu skrb i zapravo oni nam najviše pomažu da dođemo do roditelja. Naravno kada je neadekvatna suradnja sa roditeljima, onda šaljemo prijavu, Centar ulazi u obitelj i onda Centar sa svoje strane odradi što treba, šalju djecu u školu zatim kontroliraju roditelje da li djecu šalju u školu. To nam je nekako najveći problem.

  • Jeli ženska djeca pohađaju do kraja osnovne škole?

Kao što sam i rekla na skušu, ovdje nam djeca vrlo malo odustaju prije kraja osmog razreda i to češće dečki nego li djevojčice. Znam zašto me pitate, jednom to je bilo odavno još sam bila u nastavi, imali smo jednu maloljetničku trudnoću. Gurali smo tu djevojčicu da završi osmi razred, ali je naravno prestala dolaziti. Zvali smo je, zvali, zvali da završi i da ima diplomu osmog razreda ali nije. Poslije nam je došla sa svojom djecom tu u osnovnoj školi. Nekako mi se čini da na kraju dječaci više izgube volju za školom, čak mi se čini da djevojčice su motiviranije da završe osnovnu školu i da upišu srednju, da imaju nekakvo zanimanje i da imaju kruh u ruke. Dečki nam dođu negdje do petnaeste pa im se ne da, pa dokle god nam roditelj potpiše da će se dalje školovat, mi ćemo njega upisivat. Ali ako on dođe i kaže mami i tati ne da mi se više, mama dođe potpišu i više ga nema. Ali rijetko nam se to događa. Nastojimo im pomoći da završe makar osnovnu školu. Što je danas osnovna škola, i to je minimum.

  • Ovdje u osnovnoj školi Žitnjak nemate asistente u nastavi za romsku djecu. Ako dijete ne poznaje dovoljno hrvatski jezik, kako se učitelji snalazi da objasni a da ga dijete u potpunosti svati i koje metode možete koristiti za poučavanje romske djece?

Mi ovdje nemamo asistente. Imali smo suradnju sa Ambideksterom, sa udrugom ROM i UNICEF-om. Oni su nam zadnje dvije godine dolazili tu i kao romski pomagači i na taj način smo rješavali. Oni su sa njima rješavali zadaće i motivirali su ih da nastave daljnje školovanje. Kod nas nema djece koja u potpunosti ne poznaju hrvatski jezik. Postoje djeca koja djelomično poznaju ali nismo imali slučaj da netko ne poznaje u potpunosti. Imam usporedbu sada za Ukrajinsku djecu.  U tom slučaju isto kao i za Ukrajince zatražili bi dodate sate za učenje hrvatskog jezika od Ministarstva znanosti. Iz ministarstva nam odobre 70. sati, onda učitelji hrvatskog jezika rade sa djecom dodatno. Na taj način to rješavamo ali zaista nismo imali potrebu za romsku djecu.

  • Dali imate potrebu za asistente/pomagače u ovoj školi?

Tko god nam nudi pomoć mi objeručke prihvaćamo. Ali posebno asistente za romsku djecu nemamo.

  • Ima li u školama tolerancije i gdje je ona najviše vidljiva?

Zaista mislim da smo mi primjer za integraciju Roma. Tu nema amoniziteta e on je Rom i neću se njime družiti. Čak sam doživjela što smo se nasmijali. Jedna obitelj prije 2-3 godine kupili kuću ovdje. Maka je bila izuzetno draga a curica već je bila u osmom razredu, bola je zgodna i malo se držala onako, dečki su počeli je malo zadirkivati, kad je rekla „Neću se družiti ovim čergarima“. Romsko dijete prema drugom romskom djetetu ali nismo doživjeli od ove druge djece., i to nam je bilo tako smiješno jer mi zapravo do tada nismo imali takve slučajeve. Vrlo često moje suradnice kažu kada dođu roditelji, pa roditelji znaju reći to je zato što je Rom, ma nije zato nego je zbog lopte. Znači djeca nemaju to opterećenje. Zaista se ovdje lijepo druže i lijepo funkcioniraju. Nažalost ja bih rekla da odrasli to pokvare.

  • Jesu li strpljivi učitelji? Imaju li razumijevanja za svakoga kome je pomoć najpotrebnija?

Kako koji, ali većina ih je. To su učitelji koji prihvaćaju svu djecu kao i našu djecu i onda tu nema razlike. Djeca to osjećaju onda niti roditelj nema što reći ako dođe do nekakvih stavova.

  • Kakva vam je suradnja sa roditeljima? Je li dolaze redovito na roditeljskom sastanku?

Kako koji. Ja bih rekla nema tu nikakvih razlika od ostalih roditelja. Imam i brižnih roditelja koji se brinu i odazovu se na svaki poziv i svaku informaciju a ima i onih koji izbjegavaju. Kao što sam rekla često mijenjaju brojeve telefona, ne dolaze niti na službeni poziv, ili se pojavi, on dobije službeni poziv za ponedjeljak a on dolazi utorak. Ali opet kažemo bar je došao. Tako da je suradnja svakakva. Ali evo reći ću da imam jednu mamu, ona ima 10-oro djece.  Pokušavam naći jednoj našoj bivšoj učenici praksu. Ona je sada na praksi u  jednom restoranu ali mama nije zadovoljna ali i mala nije zadovoljna te sada pokušavamo joj naći neki drugi restoran. Moram reći našem islamskom vjeroučitelja. Nešto je pitao i  da ga pitam dali je uspio nešto naći. Pokušavamo pomoći na sve načine koliko god možemo.

  • Da li koristite mjere iz Nacionalne strategije za Rome, produženi boravak, škola u prirodi, izleti, …?

Da koristimo te mjere sve.  Eto baš sada smo poslali da se djeci plati izlet, imamo djecu u produženom boravku i to nam se pokazalo jako dobro, jer su nam ta dječica jako napredovala. Nažalost dođu nepripremljeni za školu, dakle ne pohađaju vrtiće, nema pripreme, ne pohađaju male škole, jer to nije obavezno kao što je škola. Onda nam dođe dijete i nije pripremljeno kao ostala djeca koja su pohađala vrtić. U tom boravku oni uspiju nadoknaditi. Jako su nam lijepo napredovala ta dječica. Imamo dva razreda boravka. Jedno za prvi razred, drugi je za drugi razred. Nažalost za treći i ostalo nemamo prostora. Ja bih njima organizirala boravak do 4. razreda. Tu djeca pojedu nešto, poigraju se sa drugom djecom, naprave svoje zadaće, ako treba može se nešto dodatno napraviti, imaju aktivnosti i imaju lipo ispunjeni cio dan. Napreduju i to nam se pokazalo zaista lijepo. Djeca su inteligentna kao i sva druga djeca i tu nije problem u inteligenciji nego je problem u pedagoškoj zapuštenosti.

  • I na kraju, imate li poruku za učenike, a isto tako i za roditelje?

Moram se vratiti na ono da prvo shvate roditelji te kroz svoj odgoj učiti djecu da je obrazovanje važno za svako dijete, pogotovo bih rekla za romsku djecu jer je to njima izlaz za bolju budućnost, za bolji položaj u društvu, za plaću, za nešto što su zaslužili. Svako dijete zaslužuje dobar život a kroz obrazovanje će ga dobiti.

Razgovarala; Ramiza Memdi

ROMSKA KULTURA

/in , /by

Romska kultura ima bogatu usmenu tradiciju. Romi su manjinski narod koji je posljednjih tisuća i više godina migrirao širom Europe i svijeta. Kroz povijest nije ništa bilo pisano o romskom jezik i položaju same zajednice. Umjesto toga, poput mnogih drevnih kultura, Romi su se oslanjali na usmenu tradiciju i poeziju za prenošenje priča sa jedne na drugu generaciju. Romi nikada nisu imali svoju zemlju, niti kraljevstvo, ni republiku, to jest, nikada nisu imala uprave koja provodi zakone ili uredbe. Zato su imali svoje zakone koje su sami provodili i nazvali su „Romano kris“.  Za Rome, osnovni glavni faktor čine obitelj i obiteljska loza. Na svu sreću uspjelo se sačuvati jezik iako ima dosta drugih posuđenih riječi od sredine u kojoj žive i nešto od običaja. Također pisanih tragova sačuvali su drugi koji su pisali o ovoj nepoznatoj grupi, o njihovoj patnji, preživljavanju, kretanju, izgonu o drugo.

Romi se često hvale zbog njihovog glazbenog naslijeđa, koje je utjecalo na jazz, bolero i flamenco glazbu, kao i na klasične skladatelje uključujući Franza Liszta. Nomadsko romsko stanovništvo opstalo je uzdržavajući se kao glazbeni izvođači, obrtnici i trgovci.

Obiteljski odnosi igrali su važnu ulogu u tradicionalnom romskom društvu i često su živjeli zajedno i činili jednu od većih zajednica. Romska obitelj je imala veći broj djece u odnosu na druge zajednice u okruženju.  Često su se nazivali imenima nekih od postojećih skupina Roma  koje govore isto ili slično, imaju isti stil odijevanja i zanimanja. Brak se sklapao isključivo iz iste romske zajednice, jer im nisu običaji ali niti govor bio isti.  Ali u posljednje nekoliko desetljeća mladi su tu tradiciju promijenili, sklapaju se brakovi bez obzira koje romske grupe pripadaju i kojim romskim dijalektom govore.   Iako se vjeruje da su Romi izvorno iz Indije, tijekom stoljeća većina Roma prihvatila su vjeru svojih zemalja domaćina. Većina romskih zajednica sada prakticira oblik islama ili kršćanstva koji zadržava neke romske utjecaje. Također sačuvani su neki od običaja -kana, romski jezik, koji je jedina romska država. Također, Romi su različite vjeroispovijest; katolici, muslimani, protestanti, evangelisti, baptisti itd. Romska manjina nije homogena: govore različitim jezicima, …  Iako su romske skupine raznovrsne i govore različitim dijalektima, svi govore  jedan jezik, nazvan „Romani chib“. Mnogi lingvisti su utvrdili povezanost romskog jezika s pendžapskim i potoharskim jezikom, koji se govore u sjevernoj Indiji i Pakistanu.

Ramiza Memedi

Mladi pjesnik Almir Agić

/in /by

Mladi pjesnik Almir Agić: Uspjeh je podignute glave reći – “Da, ja sam Rom i ponosim se time”

Trenutno pišem svoju prvu knjigu, i naravno, imam namjeru da je izdam i nastavim sa pisanjem, ako budem u mogućnosti za sve to. Moja želja je da jednog dana postanem u najmanju ruku regionalno poznat pisac. Pored pisanja, imam namjeru da pokrenem manji biznis prevoza robe.”

Razgovor sa mladim pjesnikom iz Ilijaša kod Sarajeva, pokazuje da se radi o izuzetno inspirativnom mladom čovjeku raskošnog talenta i velikog potencijala. Agić je svestrana osoba, željna znanja i uspjeha, spremna da svoj pozitivni stav podijeli sa drugima, a naročito sa ostalim mladim Romima.

U razgovoru za portal Newipe on govori o svom životu, književnom stvaralaštvu, položaju Roma u društvu i drugim zanimljivim temama.

„Moji tekstovi su samo moj pogled na svijet. A svijet je, kao što znate, i ljubav i mržnja, i bol i osmijeh. Pišem o skupu svega toga, pišem o životu. Poezija, proza, lirika, epika, novele, romani“, kazao nam je ovaj talentovani mladić.

Prisjetio se da su nastavnici iz osnovne škole prvi otkrili njegov talenat za pisanje, ali da on to nije uzimao za ozbiljno, sve do devetog razreda.

„U devetom razredu, iako se ni tada nisam smatrao dovoljno kompetentnim, prihvatio sam da napišem sastav za regionalno takmičenje na temu ‘Dan logoraša’. Kada sam osvojio prvo mjesto, prihvatio sam to da zaista u meni postoji talenat. Nedugo nakon toga počeo sam da pišem onako, sam za sebe. Tekstove koje bih pisao su mogli pročitati samo oni meni najbliži. Porodica i pojedini prijatelji. To su osobe koje su zaslužne za sve moje ostale tekstove, ali naravno moram priznanje dati i određenim uvaženim licima poput pisca Semira Spahića, profesorice književnosti Amre Dačić i sl. Njihova podrška je osigurala još hiljade zapisanih slova“, kazao je Agić.

Kako je dodao, njegovi tekstovi su još uvijek većinom samo njegovi, a sva podrška koju ima je osigurala i prva slova u knjizi.

„Trenutno pišem svoju prvu knjigu, i naravno, imam namjeru da je izdam i nastavim sa pisanjem, ako budem u mogućnosti za sve to. Moja želja je da jednog dana postanem u najmanju ruku regionalno poznat pisac. Pored pisanja, imam namjeru da pokrenem manji biznis prevoza robe. Da bih to omogućio, morao sam da se pokrenem i da steknem neka dodatna znanja i iskustva pored srednje škole koju sam završio, smjer ‘Operater na CNC mašinama’. Još uvijek radim na tome“, rekao je.

Do sada Agić je završio obuke poput temeljnih životnih vještina, vještina zapošljivosti, obuke za biznis i marketing i kurs engleskog jezika. U bližoj budućnosti ima namjeru da položi vozački ispit za B i C1 kategoriju, za koje su procesi već pokrenuti. Nakon toga, u planu mu je da preda svoj biznis plan državnim ustanovama i određenim organizacijama, kako bi omogućio prihode koji su od krucijalnog značaja za njegov uspjeh.

„Naravno, potreban je veliki kapital za ostvarenje tog plana, ali potrudit ću se da ostvarim sve to. Svjestan sam da će biti bezbroj uspona i padova, kako zbog samog sebe kao individue, tako i zbog diskriminacije kroz koju prolaze Romi. Smatram uspjehom svaku borbu protiv samog sebe, borbu protiv diskriminacije, borbu protiv ‘zakona’ koji nije ispoštovan onako kako bi trebalo da bude. Smatram uspjehom svaku borbu za naša prava. Ljudska prava. Smatram uspjehom svaku borbu, svako podizanje iz dna na koje smo bačeni. Moje mišljenje je da je to najveći problem romske populacije. Pomirili smo se sa onim što nam je dato. A dat nam je ‘prljav obraz’. Ako vidimo da je sve tako kako jeste, zašto čekamo. Zašto ne uzmemo ono što nam pripada. Zašto se ne borimo za ono što je naše, za ono što nam pripada. A pripada nam sve. Pripada nam dom, pripada nam obrazovanje, pripada nam javni prevoz bez tamnih pogleda, pripada nam uspjeh“, istakao je Agić.

Kako je naglasio, nije teško uspjeti, teško je prepoznati uspjeh.

„Vjerujem da u svakome leži taj uspjeh. Samo ga treba prepoznati i prihvatiti. To je moj savjet za sve mlade Rome i Romkinje. Spoznajte sebe, zađite u svoje dubine, jedino tako možete da nadjačate plitke ljude. Nadjačajte sami sebe, da bi mogli da se izborite sa svim što je bačeno na nas. Uradite to za sebe, uradite to za lijepu budućnost. Uspjeh je podignute glave reći ‘Da, ja sam Rom i ponosim se time“, zaključio je Agić.

(Newipe)

 

SIROMAŠTVO I MARGINALIZIRANI ŽIVOTNI UVJETI ROMA

/in , /by
Članak 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima, naveden u članku 11. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR), utvrđuje „pravo pojedinca na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge“. Zajedno s (revidiranom) Europskom socijalnom poveljom, ti međunarodni instrumenti o ljudskim pravima pružaju šire uporište za razvoj novog europskog savjetovanja o socijalnim pravima, koji je Europska komisija najavila u 2016.

Siromaštvo se objašnjava kao neposjedovanje novca ili imovine, ili posjedovanje malo i nedovoljno novca za preživljavanje od 1. do 1. sljedećeg mjeseca ili imovine kao na primjer mnogi Romi ne mogu si priuštiti krov nad glavom. Žive u potleušicama koje prokišnjavaju na sve strane i po cijelom prostoru se mogu primijetiti razni lonci. Iako se smatra da osoba mora biti zaposlena kako bi bila zaštićena od siromaštva, ali samo zapošljavanje najčešće nije dovoljno. Ne možemo zaboraviti spomenuti kako se često prilikom zapošljavanja žena gdje se prilikom razgovora za posao pita o planovima vezanim za trudnoću i obitelj ili nacionalnost. A često se dogodi da se žena ne prima u radni odnos, ili zbog trudnoće, roditeljskih obaveza ili zbog njene nacionalnosti ne produži ili im se otkaže ugovor o radu.

Borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti glavni je cilj strategije Europa 2020. Preporuka Vijeća iz 2013. o djelotvornim mjerama integracije Roma povezuje smanjenje siromaštva s politikom njihove aktivacije i osposobljavanja na tržištu rada. To je također u središtu cilja u sklopu Ciljeva održivog razvoja (SDG) Ujedinjenih naroda (UN), koji poziva na iskorjenjivanje siromaštva svuda i u svim oblicima do 2030. i kojemu je cilj osigurati socijalnu zaštitu za siromašne i ranjive osobe te povećati pristup osnovnim uslugama.

Romi su najveća nacionalna manjina u Europi, a najmanje ih se školuje, najmanje ih je zaposleno i najsiromašniji su. Zašto? Zato jer Romi svakodnevno nailaze na niz barijera u ostvarivanju svojih prava i ciljeva, najčešće zbog raznih stereotipa i predrasuda o njima. Teško je biti čovjek u svijetu gdje te ne smatraju jednakim. Romi se smatraju drugačijima zbog boje kože, jezika, nacionalne pripadnosti, kulture, običaja, obrazovanja, financijskoga stanja, uskraćeni su za ravnopravno priznanje, uživanje i ostvarivanje prava i zbog toga su izloženi lošijem položaju i lošijim uvjetima života. Romi se suočavaju sa najviše prepreka a te prepreke nažalost vezana su za dugogodišnju neobrazovanost, nezaposlenost, siromaštvo, specifičan način života. Postavljamo pitanje, „zar su mogli drugačije, koji je taj specifičan način života i što se smatra pod specifičnim načinom života“? Poznavajući visoko obrazovane Rome, ukoliko bi se javno izjasnili da su Romi, oni automatizmom pred očima drugih posebno svojih kolega koji zajedno rade su manje vrijedni. Još ukoliko su imali izbora da ne moraju imati posla sa obrazovanim Romom ili koristiti njegove usluge, oni će ga uvijek izbjegavati i ići onom drugom koji nije Rom. Specifičan način života- možemo li reći da je nomadski život specifičan. Ali taj specifičan način života mnogi su ga danas prihvatili a i također mnogi žele i živjeti takav specifičan život. Ukoliko ta specifičnost se svodi na tome da Romi sakupljaju sekundarnu sirovinu i da od toga žive, isto to možemo pitati  zar su mogli drugačije opstati i preživjeti sa svojom obitelji. Gdje god bi se Romi nastanili, nisu bili dobrodošli. Gledali su ih sa prezirom, često puta su ih iz čistog mira napadali. Ako se odnosi na sakupljanju sekundarnih sirovina, pitanja smo tko je sve očistio i najzabačenija mjesta od starih bačenih ili olupljenih auta, plastike ili plastičnih boca koja se mogla vidjeti na svakome koraku, papira bačenih svuda i dr. Ali danas sva ta zanimanja sa kojima su se bavili Romi bave se i sve druge socijalno ugrožene osobe. Ali kada bi bila neka zabava prvo što im je padalo na pamet jest pozvati Rome da ih zabavljaju, da im sviraju i pjevaju. Tada su dobri, nisu prljavi, grle i hvale ih da su dobri svirači i pjevači, pjeva se zajedno sa njima bez ikakvog straha da će ih Romi pokrasti jer su popili nekoliko čašica više. Jednostavno možemo reći da se uživa sa njima, u njihovoj romskoj muzici i plesu, u njihovom romskom veselom duhu i ogromnom bogom datom talentu.

Ramiza Memedi

NEKE OD ČINJENICA O ROMIMA

/in , /by

Kad se osvrnemo na ugroženim skupinama društva u Hrvatskoj, pripadnici romske nacionalne manjine svakako su onda i sigurno u samome vrhu. Romi u Hrvatskoj su već godinama, pa i desetljećima, unazad suočeni s brojnim predrasudama, iako o njima i njihovom načinu života se malo ili niti malo ne zna. Postalo je uobičajeno da se za njih govori kako se radi o neobrazovanim ljudima, o onima koji kradu, socijalnu pomoć troše ne namjenski u kladionicama, na alkoholu, prave probleme na ulici……

Romi imaju jednu od najdramatičnijih priča u ljudskoj povijesti. Mnogi ne znaju odnosno malo ljudi su od onih koji znaju njihovu povijest i njihove stare priče o putovanjima, progonima i njihovom preživljavanju. Navest ćemo nekoliko od činjenica o romskom narodu: Kao prvo Romi su indijski narod i njihove migracije kreću iz Indije prije od nekoliko tisuću godina. Mnogi lingvisti su analizom romskih riječi i gramatičkih pravila romskog jezika sa indijskim riječima došli su do saznanja da su identični onima u hindskom jeziku. Dokazano je da su Romi porijeklom iz Indije točnije iz sjeverne Indije.

Studija iz 2012., objavljena u časopisu Cell Biology, analizirala je genetske podatke iz 13 romskih zajednica diljem Europe. Istraživači su zaključili da su Romi napustili sjevernu Indiju prije otprilike 1500 godina. Oni Romi koji su sada u Europi migrirali su Balkanom prije otprilike 1100-e godine. Ovi nalazi podupiru pisana izvješća o romskim skupinama koje su stigle u srednjovjekovnu Europu u 1100-ima. Ovi nalazi podupiru pisana izvješća o romskim skupinama koje su stigle u srednjovjekovnu Europu 1100-ih.( Marc Lallanilla).

Nakon što su napustili sjevernu Indiju, većina Roma došla je u Europu, u nekim istočnoeuropskim zemljama. U Rumunjskoj i Bugarskoj, oni čine skoro do 12 posto od ukupnog broja stanovništva. Romi su također brojni u Turskoj, koja ima oko 2,75 milijuna Roma, prema The New York Timesu. Ostale europske zemlje s velikom romskom populacijom uključuju Rusiju, Slovačku, Mađarsku, Srbiju, Španjolsku i Francusku.

Iako je koncentracija Roma u Europi, romskog stanovništvo također ima na svakom kontinentu, oko milion živi u Sjedinjenim Državama, a otprilike 800.000 u Brazilu.

No, kamo god su otišli, Romi su suočeni getoizacijom, diskriminacijom i progonom. Sama činjenica da su Romi bili stoljećima suočeni raznim stresovima dalo im je posebno značenje pojmu „samoosnaživanje”.

Romi suočeni sa strašnim progonom

Rome su inače smatrali trajnim nomadskim narodom. Karakteristično je to da Rome nikada nisu identificirali sa nekom od teritorija niti ima neki usmeni iskaz o teritoriji odakle su krenuli. Zbog toga gdje kod bi se pojavili, ljudi iz tih sredina bili su jako oprezni i imali strah od nepoznatih ljudi. Zato su ih nazvali „Cigani“.

Točno porijeklo pojma „Cigani“ vjerojatno dolazi od grčke riječi “atsinganoi” ili “athinganoi”, što bukvalno znači “nedodirljivi”. Zbog neprihvatljive riječ „Cigani“ sami Romi su promijenili ime 1971-e godine na prvom održanom Kongresu Roma u naziv „Romi“ što u prijevodu znači ljudi.

Kao način preživljavanja, Romi su bili primorani biti stalno na putu. Mnogi stručnjaci se slažu te je opće prihvaćena činjenica da su Romi migrirali u Europu iz Indije prije otprilike 1.500 godina. Ubrzo nakon dolaska u Europu, Romi su porobljeni. Mnoge zemlje su naslijedili i nastavili da progone i izoliraju Rome kao kulturnu baštinu.

Engleski parlament je 1554. godine donio zakon na osnovu kojeg biti “Ciganom” je predstavljalo krivično djelo kažnjivo smrću. U Engleskoj, Švicarskoj i Danskoj Romi su ubijani tijekom srednjeg vijeka. Mnoge zemlje, poput Njemačke, Italije i Portugala, naredile su protjerivanje svih Roma. Nebrojni su izvještaji o otimanju romske djece od roditelja i davali ne-romskim udomiteljima ili bi ih smjestili u kakav dom i učili ih vojnim vještinama tako da su ih koristili kasnije na ratištima, ženama su odsječena uha a muškarce Rome su žigosali ručnim vrućim glačalima. U  nastojanju da se prisili na asimilaciju, upotreba njihovog materinjeg jezika bila je zabranjena u nekim zemljama, druga mjesta zabranjivala su Romima da se međusobno vjenčaju.

Najgrozniji progon Roma dogodio se tijekom Drugog svjetskog rata, kada su bili među prvim metama nacističkih zločina, navodi BBC. Procjenjuje se da je oko 2 miliona Roma umrlo u koncentracijskim logorima i drugim sredstvima istrebljenja. [poput zlih medicinskih eksperimenata].

Od poslijeratnog razdoblja i do današnjih dana Romi su ostali potlačena skupina, osobito u Sovjetskom Savezu. Još 1980-ih godina Romkinje u Čehoslovačkoj bile su prisiljene na sterilizaciju kako bi se ograničilo romsko stanovništvo.

Romska kultura

Romska kultura ima bogatu usmenu tradiciju. Romi su manjinski narod koji je posljednjih tisuća i više godina migrirao širom Europe i svijeta. Kroz povijest nije ništa bilo pisano o romskom jezik i položaju same zajednice. Umjesto toga, poput mnogih drevnih kultura, Romi su se oslanjali na usmenu tradiciju i poeziju za prenošenje priča sa jedne na drugu generaciju.

Romi nikada nisu imali svoju zemlju, niti kraljevstvo, ni republiku, to jest, nikada nisu imali uprave koja provodi zakone ili uredbe.

Zato su imali svoje zakone koje su sami provodili i nazvali su ih „Romano kris“. Za Rome, osnovni glavni faktor čine obitelj i obiteljska loza. Na svu sreću uspjelo se sačuvati jezik, iako ima dosta drugih posuđenih riječi od sredine u kojoj žive i nešto od običaja. Također pisanih tragova sačuvali su drugi koji su pisali o ovoj nepoznatoj grupi, o njihovoj patnji, preživljavanju, kretanju, izgonu i drugo.

Romi se često hvale zbog njihovog glazbenog naslijeđa, koje je utjecalo na jazz, bolero i flamenco glazbu, kao i na klasične skladatelje uključujući Franza Liszta. Nomadsko romsko stanovništvo opstalo je uzdržavajući se kao glazbeni izvođači, obrtnici i trgovci.

Obiteljski odnosi igrali su važnu ulogu u tradicionalnom romskom društvu i često su živjeli zajedno i činili jednu od većih zajednica. Romska obitelj je imala veći broj djece u odnosu na druge zajednice u okruženju. Često su se nazivali imenima nekih od postojećih skupina Roma koje govore isto ili slično, imaju isti stil odijevanja.

Brak se sklapao isključivo iz iste romske zajednice, jer im nisu običaji ali niti govor bio isti. Ali u posljednje nekoliko desetljeća mladi su tu tradiciju promijenili, sklapaju se brakovi bez obzira koje romske grupe pripadaju i kojim romskim dijalektom govore. Iako se vjeruje da su Romi izvorno iz Indije, tijekom stoljeća većina Roma prihvatila su vjeru svojih zemalja domaćina.

Većina romskih zajednica sada prakticira oblik islama ili kršćanstva koji zadržava neke romske utjecaje. Također sačuvani su neki od običaja -kana, romski jezik, koji je jedina romska država.

Romi su različite vjeroispovijest; katolici, muslimani, protestanti, evangelisti, baptisti itd. Romska manjina nije homogena: govore različitim jezicima, … Iako su romske skupine raznovrsne i govore različitim dijalektima, svi govore jedan jezik, nazvan „Romani chib“. Mnogi lingvisti su utvrdili povezanost romskog jezika s pendžapskim i potoharskim jezikom, koji se govore u sjevernoj Indiji i Pakistanu.

Ramiza Memedi

 

SVEČANO OTKRIVEN SPOMENIK ŽRTVAMA HOLOKAUSTA I USTAŠKOG REŽIMA

/in , /by

27.04 2022. u povodu Dana stradanja i junaštva židovskog naroda – Jom Hašoa, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, zajedno s Olegom Mandićem, preživjelim zatočenikom koncentracijskog logora u Auschwitzu, otkrio je u  Zagrebu spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima.

Spomenik je postavljen na Zagrebačkom kolodvoru, u Ulici kneza Branimira ispred zgrade Hrvatske pošte, mjestu s kojeg je u kolovozu 1942. oko 800 zagrebačkih Židova deportirano u Auschwitz.

Svečanosti su prisustvovali preživjeli zatočenici logora, predsjednik Republike Zoran Milanović, izaslanica predsjednika Vlade i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, izaslanik predsjednika Sabora Krešimir Katičić, bivši predsjednici Republike Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. Bili su i predstavnici Židovske općine Zagreb i židovskih vjerskih zajednica Bet Israel i Menore, Zagrebačke nadbiskupije, Islamske zajednice u RH, Mitropolije zagrebačke i ljubljanske te Makedonske pravoslavne crkve, udruge antifašista i udruga Roma. predstavnici nacionalnih manjina, diplomatskog zbora i civilnog društva.

Prije predstavljanja ovog spomenika i otkrivanja ploče s natpisom “U znak sjećanja na žrtve Holokausta i ustaškog režima”, gudački kvartet Zagrebačke filharmonije izveo je skladbu iz filma Schindlerova lista, a predstavnici islamske, pravoslavne i katoličke crkve održali su međureligijsku molitvu za stradale.

Gradonačelnik Grada Zagreba je pozdravio sve uzvanike, posebno one uzvanike koji su preživjeli strahote logora i njihove obitelji. Njegov govor prepisujemo u cijelosti.

 

– Povodom obilježavanja Jom Hašoa ovdje stojim ponizno s dubokim poštovanjem prema desecima tisuća Židova, Srba, Roma i svih drugih koji su mučki progonjeni i ubijani od strane nacista i ustaškog režima. Deseci tisuća zvuče kao brojevi, ali to su ljudi poput mene i vas. To su sudbine ljudi koji su mučki ubijeni. Stojim u nadi da će današnje otkrivanje žrtava Holokausta i ustaškog režima doprinijeti da pogreške i iz prošlosti ne zaboravimo i da ih što manje ponavljamo u budućnosti. Obilježavaju se otpor i stradanja u nacističkoj Njemačkoj i zemljama saveznicama i mora se reći da je jedna od saveznica bila i tadašnja NDH uz izravno sudjelovanje ustaškog režima koji joj je bio na čelu – rekao je Tomašević, ističući da su koncentracioni logori u NDH osnivani po nacističkom uzoru i da su u njima sustavno zatvarani i likvidirani Židovi, Srbi i Romi te svi koji su se suprotstavili ustaškom režimu.

– Kao gradska uprava naslijedili smo spomenik koji nije bio dovršen zbog nemogućnosti dogovora o natpisu. Unatoč prijeporima, smatrali smo da je naša obaveza da spomenik sagrađen novcima Zagrepčana stavimo u funkciju. Zahvaljujući dogovoru s predstavnicima židovskih udruga, ali i svih naroda žrtava, natpis uz spomenik jasno odražava i zločinačku prirodu ustaškog režima.

– Svaki spomenik treba nešto učiniti i za sadašnjost, ali i budućnost; mora biti upozorenje i opomena, ali i doprinijeti informiranju i obrazovanju mladih o tome što se dešavalo na ovom mjestu koje može postati trajno sjećanje na žrtve ustaškog režima i doprinijeti tolerantnoj budućnosti te biti zalog miru. Iako ni jedan spomenik ne može izraziti Zlo koje se dogodilo u gradu, državi i Evropi, volio bih da ovaj spomenik pomogne da se u hrvatskom društvu, koje se u jednom dijelu i dalje nije pomirilo s neželjenom prošlošću, konačno suočimo s time. Suočavanje s tamnim epizodama naše povijesti ne čini nas slabijima, nego jačima za život u sadašnjosti i budućnosti. U ovom gradu ima mjesta za sve i više nitko ne smije biti diskriminiran ni po kojoj osnovi – podvukao je Tomašević na kraju izlaganja.

Na početku svog govora Oleg Mandić, preživjeli zatočenik koncentracijskog logora u Auschwitzu, naglasio je važnost otkrivanja Spomenika kako se ni nakon osam desetljeća ne bi zatrla sjećanja na žalost i sramotna zbivanja iz prošlosti, te istaknuo da samo sjećanje ne znači živjeti u prošlosti, već da je iskustva iz prošlosti potrebno sačuvati od zaborava i učiniti ih zalogom bolje budućnosti. Malo je ostalo onih, koji danas mogu svjedočiti o užasima tog dijela povijesti kada “brat bratu više nije bio brat”.

Predsjednik Republike Zoran Milanović u izjavi novinarima izrazio je zadovoljstvo što je spomenik konačno otkriven, a “natpis uz njega pristojan”. Ako ćemo imati ovakav spomenik, onda treba i pisati što ide uz njega. Ljudi su bili žrtve nacista, Gestapoa, SS-ovaca i ustaškog režima”, rekao.

Kipar Dalibor Stošić i arhitekt Krešimir Rogina u svom su djelu koristili motiv kofera upravo zbog toga što se ljudima prije puta u logor oduzimala prtljaga i slagala uz zid skladišta, a u blizini je postavljena lokomotiva koja sjećanje na ovaj strašan događaj čini potpunim.

Postavljeni spomenik otkriven je  godinu dana nakon završetka radova.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, po rasnim zakonima te takozvane države, uz Židove sistemski se ubijalo Srbe, Rome, kao i sve neprijatelje tadašnjeg režima.

Ramiza Memedi

ŠTO MU TO DOĐE CIGAN

/in /by

KAD SI U BRAKU S NEKIM TKO NIJE NAŠ

Koliko je poželjno uploviti u bračne vode s Romkinjom ili Romom i kako obitelji, i romske i neromske, gledaju na to? Životne priče o ljubavi i predrasudama zabilježila je Maja Radu.

Ljubav ne zna za granice, za naciju, za boju kože – u nekom idealnom svijetu. Ljubav i u stvarnosti može mnogo toga prevladati, ali kada se radi o braku, stvari su mnogo složenije. Već i sam izraz mješoviti brak govori da se dogodilo miješanje nečega što po tradiciji ili zbog predrasuda – ne ide zajedno.

Brak podrazumijeva i veću bliskost i toleranciju ne samo para već i cijelih obitelji, kaže Prvoslav S. Plavšić, psiholog, istraživač medija i komunikacija.

„Vjenčanje unutar nekih vjerskih i etničkih skupina smatralo se ranije bitnim za njihovo održavanje, što je slučaj i u plemićkim i veleposjedničkim zajednicama, u koje Romi ne spadaju pa su slobodni ženiti se i udavati po vlastitoj želji i volji”, ističe Plavšić za DW.

Sloboda postoji, ali su stereotipi i predrasude duboko ukorijenjeni u većini obitelji, pa i u romskim.

Gavrina majka i morska ljubav

Gavro Nikolić (55) potječe iz jedne romske obitelji koja generacijama živi od muzike. Za DW priča kako ga je majka još kao tinejdžera vješto usmjeravala na tradicionalne vrijednosti, pogotovo kada je u pitanju izbor djevojke i žene.

Gavro Nikolić upoznao je suprugu na moru

„Školske drugarice su dolazile kod mene, jer je moja majka bila njima draga i s njom su mogle zapaliti prvu cigaretu i popiti kavu, a da im nitko ne brani. To je tada tako bilo”, priča Gavro i nastavlja:

„Ali neke drugarice su dolazile i zbog mene, jer su me simpatizirale i pokušavale su stupiti u neku vezu sa mnom. Ali moja majka ih je znala vješto držati na distanci od mene, tako što im je govorila da nisam ja za njih i da navodno sa mnom neće biti sretne, jer ja već kao imam nekog. Ja sam se s njom zbog toga i prepirao, a kasnije sam uvidio da je stvarno pokušavala na svaki način pripremiti me za život i brak s Romkinjom!” Gavro je potom završio srednju školu i krenuo studirati glazbu. Ali budući da njegovi nisu bili imućni, na drugoj godini studija morao je početi zarađivati za život.

„U jednom trenutku sretnem moju buduću ženu na Jadranu, na moru. Dolazila je u restoran gdje sam ja svirao. Počela je naša veza i nedugo nakon toga mi smo se odlučili vjenčati. Naišli smo na mnoga negodovanja od naših obitelji. Ja zato što ona nije Romkinja, a ona zato što sam ja Rom. Za mene su njeni govorili da nećemo dugo biti skupa, da sam ja s njom samo iz koristi, a moji su negodovali što ona nije Romkinja već gadžovanka kako to već moji govore za žene koje nisu Romkinje.”

Gavro Nikolić kaže da su se on i supruga razveli, nakon 17 godina braka. On nam je rekao razlog, ali poštujući privatnost, ne želimo to objaviti. Samo ovoliko – ne radi se ni o kakvim predrasudama.

„Što mu to dođe Cigan?”

Aranka Vladisavljević (64) je Romkinja iz Sombora i kaže da je ranije bilo puno drugačije jer su Romi bili izolirani u takozvanim „ciganskim naseljima”. „Jednostavno, mi nismo bili dovoljno dobri da bismo se družili s ljudima izvan naselja.”

Aranka Vladisavljević: “Što mu to dođe Cigan?”  Zato su stariji Romi govorili da ne vjeruju ne-romima. Danas je drugačije, priča nam. U njenoj obitelj ima mješovitih brakova, ali su iskustva različita. „Moj brat je oženjen s Mađaricom, njena familija nije prihvatila mog brata jer su oni problematična obitelj, sklona nasilju i alkoholu. Svoje nezadovoljstvo su ispoljavali obiteljskim svađama, vrijeđali su brata tako što su mu govorili Cigane.”

Slično je prošao i njen djever: „On se oženio djevojkom čija je majka živjela na Salašu i bila je protiv tog braka. Djever je vrhunski muzičar, ali bez obzira na sve, on je za snahinu obitelj i susjede bio Cigan. Djever i snaha su se jako voljeli, ali su se ipak razveli.”

„Tko će upotrijebiti riječ Cigan? Nikada to u negativnom smislu neće reći čovjek koji ima širinu, koji je načitan, i čovjek koji poznaje ljudsku dušu, poznaje svijet. Što mu to dođe Cigan? Možeš misliti!”, kaže nam samouvjereno Aranka Vladisavljević.

„Voljela bih reći da su prihvaćeni, ali, bojim se da nisu”

Sliku o društvenoj prihvatljivosti kreiraju i tradicija, kulturno naslijeđe, odgoj, ali i politički kontekst. Po podacima iz 2018. godine, u Srbiji su između Roma i Srba sklopljena 122 braka – to su podaci kojima raspolaže Demografska statistika Republičkog zavoda za statistiku, a objavljeni su u siječnju 2020.

Anita Beretić: “Mješoviti brakovi su i dan danas dočekani s nepovjerenjem”. Anita Beretić je aktivistica i stručnjakinja za ljudska i ženska prava. Za DW kaže: „U društvu u kojem je dopustivo govoriti o  drugima i drugačijima, često s prizvukom mržnje i jezikom nasilja, nije novost da su mnogi mješoviti brakovi i dan danas dočekani s nepovjerenjem, bez iskrene radosti, već više s negodovanjem i strepnjom – jer to je netko tko nije naš.”

Ona otvoreno kaže da mnogima Romi ili Romkinje nisu „dovoljno dobri, jer nisu školovani, i tko zna iz kojeg razloga su stupili u brak s nekim tko nije Rom, sigurno iz materijalnog razloga. “I tako dolazi do apsurdne situacije: „Umjesto da to svoje bogatstvo i različitost isporučuju kao prednost i posebnu vrijednost, mješovite obitelji su prinuđene „dokazivati se”, pokazivati da u tome što nisu isti nema ničega lošeg”, kaže Beretić.

„To je posebno izraženo kod žena i djece. Voljela bih reći da su prihvaćeni u potpunosti. Ali, bojim se da nisu”, završava Anita Beretić.

„Ti ljudi nemaju pojma kolika je ljepota u multikulturalnosti”

„To što sam ja Rom, a moja supruga Srpkinja, nikome nikada nije smetalo, naročito ne našim roditeljima”, kaže nam Miloš Nikolić, direktor Subotičkog Narodnog kazališta.

Ali kaže i kako zna da postoji veliki broj slučajeva kada se roditelji bune zato što njihova djeca žele vezu ili brak s osobama druge rase, nacionalnosti ili kulture. „Nažalost, u našoj zemlji ima mnogo nacionalista koji nikada, apsolutno nikada, ne bi prihvatili za zeta ili snahu nekog tko je različit, po bilo koje osnove. A isti ti ljudi nemaju pojma kolika je ljepota u multikulturalnosti”, rekao je Miloš Nikolić za DW.

Sveta Petka i katolički Božić i Uskrs

Kako je zbog ljubavi prevladala predrasude te vjerske i nacionalne prepreke za DW je ispričala kozmetičarka Vida Budimlić – Nikolić iz Subotice. U braku s Mirkom je 36 godina.

„Upoznali smo se ispred diskoteke. Evo, muž kaže, hodali smo jedanaest mjeseci. Moja mama je bila protiv naše veze, čak me je gađala džezvom, jer je mislila da me on neće usrećiti. Grdila me je i nisam ju poslušala. Njegova obitelj, ne znam kako je reagirala, mislim užasno. Imali su neku iskrivljenu sliku o Romima, a moja obitelj je kulturna. I danas nisam u kontaktu s njegovim sestrama, ne znam iz kog razloga, mada pretpostavljam. Mirkov otac je preminuo prije deset godina, mogu reći da me je poštovao više nego svoju djecu“. Subotičanka ističe da je suprug uvijek bio na njenoj strani: „Nije dozvolio da nas itko rastavi.”

„Što se tiče tradicije, Mirko je sve prihvatio kao i ja. Svetu Petku slavimo, jer je to moja djevojačka slava, a katolički Uskrs i Božić obilježavamo jer je Mirko hrvatske nacionalnosti. Suprug obično govori da me voli kao prvog dana kada smo se upoznali i da čak mene voli više od dvoje djece koje imamo, jer kako kaže – mene je prvu upoznao”, ispričala je Vida Budimlić Nikolić za DW.

„Rađaju se najljepša djeca”

Nataša Tasić Knežević je iz Beograda, operna je pjevačica, solistica opere srpskog narodnog kazališta, profesorica solo pjevanja i romska aktivistica. Supruga koji nije Rom upoznala je 2003. godine. Išli su zajedno u crkvu, ona je pjevala u zboru crkve Sveti Georgije. Imali su zajedničke prijatelje, tako da su se viđali i izvan službe.

„Moj suprug je čovjek koji ne dijeli ljude, osim kada su u pitanju djela i karakter. Svaki brak koji je zasnovan na ljubavi i povjerenju sam po sebi je dobar i čvrst u temeljima. Ja ne znam za prednosti i mane, osim da su djeca koja se rađaju najljepša, jer im je genetika čvršća”, priča za DW operna diva Nataša Tasić Knežević.

Ramiza Memedi

Autor: Maja Radu

ROMKINJE KOJE DOPRINOSE ZAJEDNICI

/in , /by

Ako promatramo povijest Romkinja, počevši još od same migracije Roma iz Indije, možemo primijetiti da su žene Romkinje već tada bile sklone razvijanju svoje karijere kroz muziku i ples. Iako su žene bile domaćice, majke i zaštitnice svojih porodica, postojala je jedna stvar koja je žene Romkinje izdvaja od drugih žena u društvu. Žene tog vremena bile su hrabre i ispoljavale su svoja osjećanja kroz muziku i ples. Flamenco je poznat kao ples koji potiče još od migracije Roma iz Indije. Ples je predstavljao slobodu za Romkinje, ples kojim su Romkinje izražavale svoju tugu i bol. Prepoznatljive duge haljine i ritmična muzika bile su Romkinjama  njihov bijeg u drugu stvarnost u kojoj su tugu i bol ostavljale iza sebe.

I danas je flamenco karakterističan kod španjskih Roma. Oni i dalje izgrađuju povijest ovog plesa. Mnoge Romkinje u Španiji grade svoju karijeru i to su uspješne žene koje i dalje čuvaju kulturu i tradiciju ovog plesa.

Jedna od poznatijih umjetnica ovog plesa i pjevanja jeste španjska Romkinja Alba Molina Montoja. Alba je umjetnica, pjevačica i plesačica flamenca. Svoj prvi samostalni album izdala je prije više od 15. godina. Odrasla je u muzičkoj obitelji i vjeruje da je muzika dio nje. Za Albu je kako kaže veoma teško definirati flamenco jer je isti vrlo profinjen, lakše je slušati muziku i osjetiti ono što želi da kaže nego da ga opiše riječima.

Alba unatoč svojoj karijeri ne zaboravlja svoje romske korijene i svoju pripadnost romskoj zajednici. Tvrdi da su predrasude prema Romima i dalje prisutne u društvu i da i dalje postoji veliko nepoštovanje prema romskoj kulturi, zato svojim primjerom ruši sve predrasude i nastavlja razvoj tradicije i kulture kroz muziku i ples.

Primjer je također i njena majka Manuela Montoja koja je poznata pjevačica i plesačica flamenco muzike. Sedamdesetih godina aktivno je nastupala sa svojim suprugom pod imenom Lole y Manuel gdje su bili najpoznatiji flamenco umjetnici tog vremena.

Njihovi nastupi su i dan danas poznati po jačini poruke, emocije i duboke povezanosti sa muzikom i romskom tradicijom koju gaje već decenijama. Javno su se deklarirali kao Romi gdje već vjekovima, vuku korijene flamenca, a svoju privrženost romskoj zajednici izražavaju kroz muziku i ples. Njihov flamenco je iskren, pozitivan i čist, miješali su poeziju i muziku, i tako ruše predrasude prema romskoj zajednici sedamdesetih godina u cijeloj tadašnjoj Španiji.

Romi su poznati po svojim kompetencijama i talentima za umjetnost, ples, muziku kao i glumu. Malo je poznato da je romska zajednica bogata i holivudskim glumicama koje su u potpunosti promijenili svijet svojim umjetničkim djelima. Njihovi filmovi su i dan danas remek djelo i veliki doprinos Holivudskoj kinematografiji. 1937. godine Holivud je dobio jednu od najboljih holivudskih glumica Ritu Hejvort koja je potpisala ugovor sa Colombia Pictures. Bila je poznata kao vatrena crvenokosa koja ruši sve stereotipe o romskoj zajednici tog vremena. U Holivudskoj kinematografiji imala je ukupno 71 ulogu. Njeni najpoznatiji filmovi su Gilda, Cover Girl, The Lady from Shangai itd…

Ooana Chaplin, unuka Čarli Čaplina, danas je englesko – španska glumica, plesačica i balerina koja se javno, kao i njen djeda, deklarirala kao Romkinja. Svoju karijeru započela je 1988. godine kada je dobila svoju prvu ulogu u filmu Incocenciva. Ova glumica proslavila se u ulozi najgledanije serije Game of Thrones gde glumi Talisu Stark. Također Ana se proslavila i u seriji The Crimson Field koja se emitira na BBC-u. Dakle Ana iza sebe ima karijeru jedne jaka uspješne žene Romkinje, gdje ju je Holivud prepoznao kao umjetnicu koja  je vrijedna da bude dio Holivudske kinematografije.

Leonor Teles je najmlađa dobitnica Zlatnog Medvjeda u Berlinu 2016. godine i to za najkraći film koji opisuje život Roma u vidu bajke. Ova mlada redateljica iz Portugala nazvala je film ,,Balada jednog žapca”, čiji je cilj predstavljanje romskog naroda kao zajednice koja ne može biti neprimijećena od strane većinskog stanovništva.

Opis njenog filma glasi:  ,,Nekada davno, prije nego što su ljudi naišli, sva bića su bila slobodna i mogla su biti jedno s drugim. Sve životinje su plesale zajedno i bile neizmjerno sretne. Samo je jedan bio pozvan na proslavu – žaba. U svom bijesu zbog nepravde, počinio je samoubistvo. Nešto zajedničko Romima i žabama je to što nikada neće biti neviđeni ili ostati neprimijećeni”.  Leonor Teles je sa svojih 24. godina uspjela da uradi nešto što do sada nikada nitko nije, a to je da privuče pažnju, svojim kratkim filmom na život Roma u svijetu danas.

Pored toga veoma je bitno napomenuti i romske umjetnice koje dodatno ističu svoju povezanost sa romskom zajednicom. To su umjetnice Esma Redžepova i Usnija Redžepova koje iza sebe imaju karijeru velikih umjetnica Jugoslavije.

Esma Redžepova je pokazala da žena Romkinja može imati sjajnu i uspješnu karijeru, a da pritom bude ostvarena i u ulozi majke. Na žalost nikada nije uspijela da se u potpunosti ostvari u toj ulozi, ali jeste othranila ukupno 70-oro romske djece. Aktivno je učestvovala u njihovom obrazovanju, a većina njih je privuklo učenje i ljubav ka muzici kao i njihovu hraniteljicu tj. njihovu majku kako su je oni nazivali. Esma je bila jedna od najbogatijih žena, ali žena koja je bila bogata ljubavlju svoje velike obitelji, bogata svojom uspješnom karijerom i bogata svojim pjesmama koje opisuju težak život Romkinja i ranih brakova djevojčica. Iako je iza sebe imala veliku karijeru, Esma je vratila svojoj zajednici njenim pjesmama, humanim radom i ohrabrivanjem svih žena da borba nikada ne smije da stane.

Usnija Redžepova je umjetnica koja se bavila muzikom. Mnogi  povezuju srodstvo Esme i Usnije, međutim interesantno je to što se nisu poznavale prije samog potpisivanja ugovora za tadašnju produkcijsku kuću Jugoton. Usnija je prije potpisivanja ugovora 1966. godine, studirala i diplomirala arapski jezik na Univerzitetu u Beogradu. Ipak tako akademski obrazovana, njena ljubav prema muzici je nije spriječila da se ne ostvari i oproba u tim vodama. 1973. godine Usnija Redžepova dobije  ulogu koja će obilježiti njenu karijeru. U filmu Koštana dobije glavnu ulogu i njena karijera počinje dodatno da se razvija. Usnija je Romkinja koja pokazuje da obrazovanje i umjetnost idu zajedno, da su žene Romkinje jake i samostalne žene i ruše sve stereotipe o ženama Romkinjama koje igraju ulogu domaćice tokom cijelog života.

Ethel Brooks je Romkinja i profesorica na Rutgers Univerzitetu, gdje predaje ženske i rodne studije i sociologiju. Iza sebe ima knjigu na temu romskog ženskog feminizma. Bavi se istraživanjima političke ekonomije, društvenim pokretima i globalizacijom. Smatra da su ove teme najmanje okrenute ka Romima i da dodatno treba da se radi na akademskim naučnim radovima na ovu temu. Upravo zato je napisala knjigu na temu ženskog romskog aktivizma, zastupa ženska romska prava, i dodatno upozorava svijet na nasilje nad Romima u svijetu.  Ethel doprinosi unapređenju položaja romske zajednice u pravom smislu te riječi, stavlja fokus na ženski romski feminizam i na loše socijalno i ekonomsko stanje romske zajednice u cijelom svetu. Njene knjige i naučni radovi pokazuju da Romkinje jesu bića koja mogu sve, koje postižu svoje ciljeve, a brižnost koja je već vjekovima urođena u njima podstiče njihovu brigu za romsku zajednicu i stvaranje boljeg svijeta za istu.

Svaka od njih stvarala je i stvara bolji svijet za romsku zajednicu i državu. Romkinje su doprinosile i nastavljaju da doprinose ne samo kao domaćice već i kao umjetnice, naučnice, radnice.

IMAMO LI IZBORA

/in , /by

U Mariboru je Romska organizacija mladih Hrvatske sudjelovala na završnu aktivnost projekta Webbing theatre koji su provodili Centar za kazalište potlačenih POKAZ , KUD Transformator i KURINGA. Na konferenciji su sudjelovali brojni sudionici, uključujući neke od najznačajnijih metodoloških stručnjakinja za kazalište potlačenih na svijetu poput Barbare Santos ili Claudie Simone, uz brojne druge kazališne praktičare/ke bili u prilici pogledati i intervenirati u našu predstavu:“ Imamo li izbora“?

O predstavi razgovarali smo sa članovima predstave.

Pripremili ste predstavu „Imamo li izbora“. Istu ste prikazali u Mariboru na završnim aktivnostima s još drugih kazalištima?  Koliko dugo ste je pripremili i tko je radio sa kazališnom grupom?

Predstavom Imamo li izbora prikazujemo nepovoljan položaj Romkinja u društvu, odnosno kako je Romkinja dvostruko diskriminirana. Romkinja s jedne strane diskriminaciju doživljava od strane romske zajednice,  a s druge strane od hrvatskog društva. Međutim mlade Romkinje trpe višestruku diskriminaciju, na temelju roda, dobi i nacionalnosti. U romskoj zajednici još uvijek pretežito vlada patrijarhat. Iako znamo da patrijarhat je prisutan i u hrvatskom društvu u romskoj zajednici je intenzivniji. Pojedine Romkinje u društvu percipirane su kao manje vrijedne od muškaraca. One u cjelini imaju niži stupanj obrazovanja, veću nezaposlenosti, imaju jako loše reproduktivno zdravlje i izložene su u većoj mjeri rodno uvjetovanom nasilju. U  romskoj zajednici većina je žena u tradicionalnim odnosima unutar uže i šire zajednice, temeljenim na patrijarhalnim stereotipima, odnosno određene su za rađanje djece i vođenje brige o obitelji i djeci, bavljenje kućanskim poslovima. Pa tako pojedine Romkinje često nemaju mogućnosti sudjelovati u javnom i društvenom životu, nisu uključene u aktivnosti koje su usko vezane za rješavanje problematike u samoj romskoj zajednici. Mladi Romi prisvajaju  ovu kulturnu sferu, i tako se stvara začarani krug unutar romske zajednice (siromaštvo, nezaposlenost, niža obrazovna struktura, socijalna distanca) u kojoj su često mlade Romkinje osuđene da vode život u patrijarhalnom društvu.

Lokalno stanovništvo prema Romkinjama i Romima imaju puno predrasuda i stereotipa te ih ne žele zaposliti (čak ni na pomoćnim poslovima), vršnjaci ne žele Rome i Romkinje za prijatelje, roditelji ne žele da njihova djeca idu s Romima u razred što doprinosi segregaciji romske djece. Segregacija dovodi do nekvalitetnog obrazovanja i u konačnici ranijeg napuštanja školovanja.

U Mariboru smo prikazali predstavu u kojoj se  radi i o diskriminaciji u obrazovnom sustavu. Predstavom smo prikazali kako vršnjaci ne žele Romkinje za prijatelje, roditelji ne žele da njihova djeca idu u s Romima u razred te koji je ujedno i razlog segregirano obrazovanja u RH. Zatim, smo prikazali kako odgojno – obrazovni djelatnici u obrazovnom sustavu imaju niska očekivanja, predrasude i stereotipe prema Romkinjama te kako su nam ranu udaju prepisali kao dio našeg običaja. Također smo u predstavi prikazali kako mediji šire o Romima negativnu konotaciju i samim time proširuje predrasude i stereotipe prema romskom društvu. Prikazali smo i nekoliko  scena pomoću kojih smo  dočarali i diskriminaciju od strane romske zajednice; nedostatak   podrške od  roditelja u obrazovanju, ranu udaju te brak gdje je Romkinja u podređenoj poziciji.

„Imamo li izbora?“ je kazališna predstava u formatu forum teatra. Predstava „Imamo li izbora?“ je nastala kao projektna ideja tri mlade Romkinje iz Zagreba, Male Subotice i Slavonskog Broda. Predstava je osmišljena za vrijeme njihovog angažmana u ROM HR-u na programu prakse i mentorske podrške. ROM HR je predstavu nastavio razvijati uz podršku udruga Zelene Akcije, Statusa M i Centra za kazalište potlačenih POKAZ. ROM HR koristi predstavu kao alat preko kojeg radi s mladim Romkinjama i Romima koji su glumci u predstavi.

Predstava „Imamo li izbora?“ okuplja 15-ero romskih glumaca od 13-41 godinu, kao i Josipu Lulić koja se profesionalno bavi forum teatrom. Među glumcima nalazi se prvi Rom koji je dobio Nagradu hrvatskog glumišta, prva Romkinja koja je pobjeđivala na državnim natječajima iz Lidrana i koja je završila privatnu umjetničku gimnaziju, te Rom koji pohađa privatnu umjetničku gimnaziju i natječe se na županijskim natječajima u kategorije monodrame. Imali smo cijeli niz izvedbi i probi na kojima smo mijenjali i uvježbali predstavu proteklih godinu dana.

  Šta Vas je zainteresiralo u vezi s ovom predstavom? Kako ste se povezali sa učesnicima predstave. Kako biste opisali Vaš način rada sa sudionicima predstave ?

Vodimo smo se željom da Forum teatar uporabimo kao kreativan i snažan društveno-politički  alat kojim se prikazujemo i iskustva nasilja, diskriminacije i opresije nad Romkinjama, te da se međusobno povežemo, podijelimo naša svakodnevna iskustva i gradimo međusobno razumijevanje i solidarnost. Svi mladi u grupi aktivni su u romskoj zajednici i bore se za ljudska prava kroz Romsku organizaciju mladih Hrvatske i druge lokalne organizacije. Mi se svakodnevno u romskoj zajednici i izvan nje suočavamo se navedenim problemima.

Prema tome, mi smo najviše upoznati s problemima u romskoj zajednici te njihovim uzrocima. Unutar  grupe dijelimo iskustva diskriminacije te na temelju tih iskustava pripremamo scene za forum teatar.  Svi iz grupe imamo iste ciljeve, a to su da naša romska manjina prestaje biti marginalizirana skupina društva te da nas se prestane diskriminirati na temelju nacionalnosti, nego da nas se prihvati kao vrlo zanimljiv narod s bogatom kulturom i tradicijom. Također, cilj nam je da u javnom i društvenom životu imamo jednaka prava. Želimo osvijestiti većinsko i romsko stanovništvo  o položaju Romkinja u društvu, odnosno kako su Romkinje višestruko diskriminirane jer su žene, Romkinje i mlade. Nadalje, cilj nam je poboljšati položaj Romkinja u zajednici kroz osnaživanje i edukaciju, kako bi same donosile odluke o vlastitom životu, upoznale i borile se za svoja prava. Većina mladih Romkinja svjesna je važnosti obrazovanja, ali često zbog vanjskog pritiska nisu u mogućnosti završiti obrazovanje nego su prisiljene na ranu udaju. Isto tako u romskoj zajednici želimo potaknuti promjene u percepciji mladih Romkinja – i omogućiti im veću slobodu odabira vlastitog života.

Naša grupa se sastoji od 15 ljudi, a pojedinci su i članovi ROM HR i Pokaza. Grupa smo različitih profila, koja posjeduje  različite vještine i znanja. Kako se grupa sastoji od različitih ljudi i rad s grupom je dosta dinamičan, potrebno je dosta prilagodbe. Bez obzira na navedeno super smo se svi povezali zbog našeg zajedničkog cilja i to je jedan od razloga zašto dobro funkcioniramo. Iznimno sam ponosna na nas!

Koliko ste zadovoljni i sa kojim dijelom predstave ste bili naj najzadovoljniji? Na što ste najviše ponosni?

Mogu reći da smo jako zadovoljni sa intervencijama. Jako nam je bilo drago što smo pred stručnjacima pokazali problematiku s kojom se suočava jedna Romkinja. Pokazali su veliku suosjećajnost i razumijevanje problema. Intervencije su bile veoma osnaživajuće. Sljedeći dan smo s stručnjakinjom Barbarom Santos imali radionicu u kojem su nam sudionici projekta Feminističke estetike za političke poetike davali konstruktivne kritike odnosno prijedloge za poboljšanje, nove ideje koje smo rado prihvatili. Njihove smo prijedloge primijenili na predstavi koju smo izveli u sklopu obilježavanja 70. obljetnice studija Socijalnog rada pred socijalnim radnicima i sveučilišnim profesorima socijalnog rada iz cijele regije.

Odličan je osjećaj na kraju izvedbe, a još bolje kada se ljudi iz publike aktivno uključuju u forumu. Gledajući njihovu motivaciju i želju da pridonose promjeni dajući moć potlačenima nas dodatno motivira za daljnji rad. Iako znamo da se ponekad ne može ponuditi sjajno rješenje u scenama, cilj je zapravo davati što više mogućnosti i osjetiti kako je biti u određenoj ulozi, kako bi mogli razumjeti nekoga tko je potlačen, nad kim je vršena diskriminacija po bilo kojoj osnovi ili staviti se u ulogu onoga tko je Opresor, kako bi ga razumjeli i tako lakše djelovali na promjenu njegovog ponašanja u stvarnosti.

 Što nam nudi ova predstava,  na što asocira cijela predstava?

Očekujemo da će projekt rezultirati educiranim i osnaženim pripadnicima romske zajednice, posebno Romkinjama, koji će u svojim zajednicama stvarati preduvjete za rješavanje nekih od gorućih problema, poput ranog napuštanja školovanja i rane udaje. Također, očekujemo i da će većinsko stanovništvo (posebice osobe koje imaju konkretnu moć, poput nastavnika/ca, socijalnih radnika/ca i lokalne samouprave) biti senzibilizirano, educirano i otvoreno za uključivanje i transformaciju lokalne zajednice u multikulturnu, ravnopravnu i  zajednicu.

U kojem pravcu želite  da se razvija predstava? Šta očekujete da će se postići u narednih godinu dana?

Odobren nam je projekt Tuđe cipele od Europskih Snaga Solidarnosti. Kreirat ćemo još dodatnih  scena u kojima ćemo prikazati problem odnosno diskriminaciju koje trpe cijela romska zajednica

Kao uvod u predstave održat ćemo edukacije o položaju Romkinja u romskoj zajednici i izvan nje, kako bi publici prije predstave omogućili bolje razumijevanje problema. Potom ćemo odigrati predstavu (forum teatar) u kojoj  ćemo prikazati probleme s kojima se suočava Romkinja unutar romske zajednice i izvan nje. Prikazat ćemo ravnopravnost spolova unutar jedne romske obitelji, razloge ranog napuštanja obrazovnog sustava (nedostatak podrške od okoline, diskriminacija od strane svojih vršnjaka, odgojno obrazovnih djelatnika…), maloljetnički brakovi i trudnoće. Također ćemo prikazati diskriminaciju koju Romkinje i Romi doživljavaju od strane većinskog stanovništva. Diskriminaciju unutar javnih služba; prikazat ćemo policijsku brutalnost, diskriminaciju Romkinja i Roma u zdravstvu, prilikom zapošljavanja, obrazovanja. Diskriminaciju koju isto doživljavaju u prodajnim i ugostiteljskim  objektima. Na radionice ćemo pozvati učenike iz romske i lokalne zajednice te njihove roditelje, nastavnike, stručne suradnike iz škole i  načelnike lokalne samouprave te medije koji će informirati širu javnost o našim aktivnostima. Publika je aktivni sudionik u predstavama, te daju svoje ideje o mogućim strategijama promjene

Želite li poslati neku poruku za mlade ali i za cjelokupnu romsku zajednicu.

Prvenstveno želim preporučiti svim ženama u romskoj zajednici kao i ženama u hrvatskom društvu da  se izbore za svoja prava i za svoje mjesto u društvu te da nisu dužne trpjeti bilo kakvu vrstu nasilja. Svim ženama bih sugerirala da je važno i potrebno prijaviti nasilje, a isto tako progovoriti o doživljenom nasilju.  Nasilje u obitelji, nasilje nad ženama i općenito nasilje prisutno je danas u našem okruženju i vrlo je važno da se o njemu govori, da se ne šuti. Za nasilje nad ženama nema opravdanja!

 

 

 

 

ČESI RUŠE FARMU SVINJA

/in /by

Česi ruše farmu svinja izgrađenu na mestu gde je bio logor za Rome

By Redakcija Romaworld 253 No comment

Istoričari navode da je 1.309 Roma završilo u logoru Leti u Južnoj Bohemiji tokom rata . Bilo je puno djece među 326 onih koji su umrli od neuhranjenosti, bolesti i lošeg tretmana, piše portal Telegraf.

Radovi na uklanjanju češke farme svinja izgrađene na mjestu nacističkog koncentracionog logora za Rome, treba da počnu danas, navodi BBC.

Time je završena decenijama duga rasprava između vlasnika farme, vlade i organizacija za prava Roma.

Istoričari navode da je 1.309 Roma završilo u logoru Leti u Južnoj Bohemiji tokom rata. Bilo je puno djece među 326 onih koji su umrli tamo od neuhranjenosti, bolesti i lošeg tretmana.

Kamp su čuvali češki čuvari i niko od njih nije osuđen poslije rata. Češki istoričari i političari dugo su imali nesuglasica o istoriji ovog logora i njegovoj točnoj ulozi tokom holokausta. Leti je osnovala čehoslovačka vlada dvije nedelje prije nacističke okupacije u martu/ožujku 1939. godine, kao radni kamp za „građane koji ne vole da rade“.

U julu/lipnju 1942. godine nacističke vlasti su logor transformisale u „ciganski kamp“, a prvi zatvorenici su stigli na jesen. Pošto nisu uspjeli da drže pod kontrolom epidemiju tifusa, nacističke vlasti su zatvorile logor u maju/svibnju 1943. godine. Oni koji su preživjeli poslati su u Aušvic ili Moraviju.

Romska populacija Bohemije i Moravske je skoro u potpunosti nestala tokom „Porajmos-a“ (proždiranja), kako Romi nazivaju holokaust.

Tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka na lokalitetu je izgrađena svinjska farma, što je postalo izvor duboke agonije čeških Roma. Ova zajednica, do današnjeg dana je diskriminirana.

Tamo više nema bilo kakvog traga o logoru, a godišnje ceremonije često prođu uz smrad svinjske balege.

Među kritičarima rušenja farme je i bivši premijer Andrej Babiš, koji smatra da nije bio u pitanju koncentracijski, već radni logor.

Tags: Produkcija Roma World