Naišla sam na ovaj tekst koji me je potaknuo da ga pročitam jer ma koliko su se žene borile a da nikada do kraja nisu se ženska prava izborila. Prilikom čitanja pojedini dijelovi ovog teksta mi se jako dopali te prenosim cjeloviti tekst na portalu.

Slavenka Drakulić: Ženska prava nikada nisu izborena do kraja

Izdanje “Mileva Einstein, teorija tuge”, koje je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, govori o ženi koja je bila predodređena za najveća naučna dostignuća, genijalnoj matematičarki, prvoj ženi na politehničkom fakultetu Univerziteta u Cirihu, iz bogate vojvođanske porodice, koja je u svojoj sudbini gotovo paradigmatični primer kada razmišljamo o položaju žena.

* Kako je došlo do toga da poslednje tri knjige posvetite isključivo ženama iz senke? Kako ste birali vaše junakinje?

– Sve su moje knjige o ženama i sve su pisane iz ženske perspektive. Tako da ova tri romana ne odudaraju posebno po izboru teme ni likova. No ipak su različita po tome što sam uzela postojeće, povijesne ličnosti kao likove romana i literarizirala jedan aspekt njihovog života. Kod Fride Kahlo je to njezino slikarstvo. Zanimalo me kako je uspjela slikati uprkos tome što je često trpjela jake bolove koji su bili posljedica preživljenog sudara tramvaja u mladosti. Dora Maar je uprkos ljubavi prema fotografiji i uspjehu koji je već postigla odustala od fotografiranja ubrzo nakon što je srela Picassa i zaljubila se. Picasso međutim nije odustao ni od čega, a nije se ni zaustavio na Dori. A Mileva je, kad se naglo prestala baviti znanstvenim radom, iznevjerila samu sebe, očekivanja oca i Alberta. Zašto? Što joj se dogodilo? U biografijama nisam našla zadovoljavajući odgovor. Eto, sve su to jako zanimljive situacije koje su me motivirale da se pozabavim ovim ženama.

* Po čemu se razlikuju Mileva, Dora i Frida, a šta im je zajedničko?

– Sve tri su kreativne, talentirane osobe i sve tri su živjele s istim takvim muškarcima. NJihovi odnosi, ravnoteža ljubavi i stvaralaštva, dominacija i submisija – sve to intrigira, zar ne? Zatim, tu je i vrijeme u kojem su živjele. Koliko je vrijeme i tadašnji običaji utjecali na njihov život, odluke, viđenje sebe? Koliko je žena poput Mileve na prelazu iz 19. u 20. stoljeće morala biti jaka da uspije uprkos konvencijama? Recimo, bila je jedna od pet žena koje su ikada upisale politehnički fakultet u Zurichu. Od njih pet diplomirala je samo jedna, a to na žalost nije bila Mileva. Je li za njezin neuspjeh bila kriva mizoginija profesora? Imajte na umu da je prva profesorica na tom fakultetu postavljena tek 1985! Mileva oko sebe nije imala model žene na koju bi se ugledala. Idol joj je bila nobelovka Marie Curie, koju je kasnije i upoznala. Meni je zanimljivo i to da su sve tri žene imale jaku očevu potporu i da su odatle izvlačile snagu i samopouzdanje.

* U Srbiji svi znaju priču o Milevi Marić, ali čini se da i nije baš tako izvan naših granica. Koliko je njena sudbina poznata svetu?

– Doista sam se iznenadila kad sam shvatila da se o Milevi Marić zna malo, premalo. Naravno da se spominje u svakoj Einsteinovoj biografiji – no kad kažete “Einsteinova supruga” svi obično misle na njegovu drugu suprugu, rođakinju Elsu Lowenthal. A s Milevom je imao troje djece, kćer čija sudbina nije poznata a pretpostavlja se da je u djetinjstvu umrla od šarlaha – i dva sina, Hansa Alberta i Eduarda. Ima i nekoliko biografija Mileve, ali sve je to premalo s obzirom na utjecaj koji je imala na njega u početku njihove veze i braka, sve negdje do 1905, godine. Razišli su se 1914, a rastali 1919, kad se on oženio po drugi put.

* Zašto ste se odlučili da knjigu napišete isključivo kroz Milevinu vizuru i da Albertu ne date glas? Šta vam je to omogućilo? Šta priča o Milevi govori o Ajnštajnu?

– Mislim da je on imao dosta prilike! Puno je pisao, i to ne samo naučne radove. On je najpoznatiji i svojevremeno najpopularniji znanstvenik na svijetu, prvi znanstvenik kojeg su mediji proizveli u zvijezdu u modernom smislu te riječi. Dogodilo se da je 1986. godine, dakle dugo nakon što su oboje umrli, otkriveno jedno zanimljivo Albertovo pismo Milevi. Napisano je u ljeto 1914. pred sam početak Prvog svjetskog rata. Tada su se doselili u Prag, gdje je on napokon dobio mjesto koje je želio. U tom pismu Albert njihov zajednički život uvjetuje pravilima kojih se Mileva mora pridržavati a koja je zapravo svode na služavku. Određuje joj kada smije ući u njegovu sobu i obratiti mu se, koliko puta dnevno će mu servirati obroke i slično. Upravo nevjerojatno kako se njihov u početku ravnopravni odnos srozao na tako sramotne uvjete. Zašto se to dogodilo? Zagolicalo me to pitanje, tako da je to pismo bilo početak romana o Milevi.

* Mileva je uspela da prevaziđe i fizički hendikep i polna ograničenja ali ne i traume majčinstva. Je l’ to stvar prirode ili ipak pritisak društva?

– Teško je odrediti granicu između utjecaja prirode i utjecaja društva. O tome se spore najveća imena feminističke teorije. U svakom slučaju, početkom 20. stoljeća pritisak društva na ženu da bude majka i ostane kod kuće bio je velik. Mileva se tome odupirala, ali ju je omela bolest.

* Čini li vam se da su žene koje smognu snage da žrtvuju svoju porodicu zarad umetnosti ili nauke, obično viđene kao čudovišta?

– Mileva nije bila obična žena. Od malena je iskazivala talent za matematiku i fiziku i to je ponukalo oca da je dalje školuje. NJezin je otac bio izuzetno napredan u svojim shvaćanjima, tada se žene obično nisu školovale nakon četiri razreda osnovne škole. Sigurno mu je na umu bila i njezina tjelesna mana. Nije bilo vjerojatno da će takva šepava naći muža koji će je uzdržavati, kako je tada bilo uobičajeno. Zato joj je želio osigurati profesiju i mogućnost da se uzdržava kao profesorica u školi. To joj je trebalo omogućiti studij u Cirihu. Možete li zamisliti koliko je bio razočaran kad Mileva nije diplomirala? I ne samo to, rodila je Albertovo vanbračno dijete. Dijete se moralo zatajiti jer Albert ne bi dobio preporuke za posao. Ali ne bih rekla da se ona žrtvovala za porodicu. Nije to njezin slučaj. Moj je zaključak da se, zbog teškog psihičkog sloma, nije više mogla baviti znanošću. NJezina je situacija bila zaista jako komplicirana tom njenom bolešću kao i bolešću mlađeg sina, iako izvana izgleda kao klasično žensko žrtvovanje.

* S druge strane, podrazumeva se da će nevidljiva žena i porodica uvek da budu žrtvovani u ime genija i napretka društva…

– Pa živimo u patrijarhatu, još uvijek. To znači da je muška karijera važnija od ženske. To je vrijeme kada žene još nisu izborile ravnopravnost. Danas su prava uglavnom izborena, ali vidimo da je uvijek moguć korak natrag i u tome. Odnosno, da ženska prava nikada nisu izborena do kraja – a dokaz za to je na primjer činjenica da ni u Švedskoj muškarac i žena nisu jednako plaćeni za isti posao. Ne samo da nisu izborena, nego uvijek mogu biti oduzeta. Društvo se reproducira preko ženskog tijela i zato ne može dopustiti da ona sama njime raspolaže. To je suština.

* Tema abortusa lebdi iznad priče o životu Mileve Marić. U Srbiji je aktuelno pitanje osnivanja Saveta za borbu za smanjenje abortusa, a u Hrvatskoj, Poljskoj i još ponekim zemljama Evrope, tema pobačaja se iznova pokreće… Zašto se u 21. veku ponovo govori o tome?

– Ne mogu reći da se slažem s vama u pogledu Mileve. Za nju pobačaj ni u jednom trenutku nije dolazio u obzir, oboje su se veselili djeci. Ali se slažem da je ta tema u fokusu pogotovo u društvima u tranziciji. Naročito je povezana s porastom nacionalizma i utjecajem katoličke crkve – dovoljno je zaista pogledati što prolaze žene u Poljskoj. Nedavno su za dlaku izbjegle zakon koji potpuno zabranjuje pobačaj bez obzira čak i na ugroženost majčinog zdravlja. Nema sumnje da se taj obrazac ponavlja u Hrvatskoj, samo je pitanje vremena kada će određene utjecajne grupe predložiti promjenu zakona.

* Gotovo da je postala krilatica koju obično izgovaraju oni koji o tome manje znaju, da je feminizam ženama samo doneo više obaveza. Šta se sve danas smatra smrtnim gresima feminizma?

– U društvu koje je pod sve većim utjecajem crkve već i sama ideja ravnopravnosti je za osudu!

* Angela Merkel, Tereza Mej, Hilari Klinton, Marin le Pen, pa i Kolinda Grabar Kitarović, nisu donele nikakve političke promenu u odnosu na svoje kolege muškog roda. Čak su, naprotiv, češće viđene kao protivnice a ne predstavnice feminizma. Šta su političarke učinile za prava žene i brine li danas uopšte neko o ženskim pitanjima?

– Da, u pravu ste, nisu promijenile ništa. Jedino što mislim da je ipak važno da su na tim važnim mjestima kao neka vrsta simbola. Mlade žene mogu se ugledati na njih u smislu ambicije. No nitko nikada nije rekao da će se žena predsjednica posebno zalagati za žene. Bilo bi naivno u to vjerovati.

I ne, nitko posebno ne brine za žene. Političke stranke nemaju posebne programe za žene jer se žensko pitanje smatra odavno riješenim. A nije tako. Dovoljno je pogledati statističke podatke o zaposlenosti, o plaćama, o siromaštvu… Zato bi žene trebale shvatiti da se mogu osloniti jedino na sebe i same se organizirati u onim područjima u kojima se smatraju zakinutima. No i tu postoji problem: mlade žene danas kao da ne vide da su sve više neravnopravne, ni da se same moraju izboriti za sebe. Misle da će to učiniti netko drugi, netko “nadležan”. Sve dok tako misle, njihova su prava u opasnosti. Bojim se da za njih nema druge metode osim one učenja na vlastitoj koži, što je zapravo porazno.