IDEJA KOJA JE IZAZVALA BURNE REAKCIJE

/in , , /by

IDEJA KOJA JE IZAZVALA BURNE REAKCIJE Naselje za dvjesto Roma u Svetoj Klari. Dobra ideja ili promašaj?

Oko 75 posto romskih kućanstava prima socijalnu pomoć, dok je u općoj populaciji takvih oko dva posto. Gotovo polovica Roma starijih od 25 godina nema nikakvu završenu školu. Je li integracija uopće moguća?

Ahmet Beganović, 43-godišnji kvalificirani bravar, otac sedmorice sinova i jedne kćeri, već 33 godine živi u radničkim barakama u istoimenoj zagrebačkoj Radničkoj cesti, tek koji metar od nove zgrade Zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba, omeđen stambenim zgradama VMD-a u Folnegovićevoj i poslovnim tornjevima na Heinzelovoj ulici. Doselio se tu kao desetogodišnjak, s roditeljima, nakon što im je Grad dodijelio na korištenje gradski stan. S 23 i sam je osnovao obitelj. Preselio se tek koji kućni broj niže, također u dodijeljeni gradski stan, u istu takvu baraku u kojoj i danas živi, s djecom i 35-godišnjom suprugom Danijelom. Najstarije dijete ima 20 godina, a najmlađe ima pet godina. S njima živi i sinova djevojka – sveukupno 11 članova kućanstva na skučenih 50 četvornih metara.

I barake su već oronule, gazi ih zub vremena. One nisu trajno rješenje, svjesni su svi. Posjet službenika

Prije nekog vremena Beganoviće su posjetili gradski službenici. Bilo mu je to, kaže, neobično, jer je relativno nedavno predao svu dokumentaciju i dobio produženje najma stana u radničkim kućama za još pet godina. Ali gradski službenici ovaj put su mu ponudili nešto drugo: htjeli su s njim razgovarati o mogućem preseljenju – u dvostruko prostraniju, također gradsku, kuću, s vrtom i drugim sadržajima. U Svetoj Klari, naselju na rubu grada, u sklopu Novog Zagreba Zapad.

Gradska uprava, naime, svjesna je da veliki dio zagrebačkih Roma živi u uvjetima koji nisu održivi. Želi ih stambeno zbrinuti te je, kako nam potvrđuju, jedno od rješenja planska gradnja romskog naselja u Svetoj Klari, na površini od 3000 četvornih metara uz Sisačku ulicu, na prostoru bivše betonare i nasuprot reciklažnom dvorištu.

Prema planu koji je izrađen – ali nije prihvaćen već je, ponovno naglašava gradska uprava, u fazi procjene – na tom prostoru, koji sa svih strana okružuju obiteljske kuće stanara Svete Klare, gradile bi se kuće s dvorištima za oko 200 osoba, od čega 100-tinjak djece. Obitelji bi pretežno bile romske, uz plan da barem pet obitelji bude neromsko. Veličina kuća i dvorišta ovisila bi o članovima obitelji: obitelji s deset članova tako bi dobile stambenu površinu od 95 četvornih metara i dvorište od 150 kvadrata. Samci bi, zajedno s dvorištem, imali na raspolaganju 80 kvadratnih metara, a dvočlana kućanstva ukupno 100 četvornih metara. Sa svakim dodatnim članom kućanstva korisnici bi dobili pet kvadrata stambenog prostora više i deset metara kvadratnih većeg dvorišta.

Burne reakcije

Još prošle jeseni procurila je informacija o takvom gradskom planu. I odmah su krenule burne reakcije: dio stanovnika Svete Klare i okolnih mjesta žestoko se pobunio, a i djelu romske zajednice nije bio drag takav plan. Pojedini Romi ne žele novi geto, a starosjedioci ne žele geto – baš u svojem kvartu.

– Zašto se taj projekt ne gradi, recimo, na Pantovčaku? – pita se ironično predsjednik ogranka HČSP-a Ivan Iličić, koji je pokrenuo i potpisivanje peticije protiv takvog projekta, dok Boris Kihak, predsjednik Mjesnog odbora Sveta Klara, koji je na prošle izbore izašao sa svojom nezavisnom listom, smatra kako bi se na površini od tih 3000 metara kvadratnih trebali graditi sadržaji za djecu jer je to ono što kronično nedostaje ovom naselju od 18 tisuća stanovnika.

– Nemamo ambulantu ni dječji vrtić. Nemamo, naravno, ništa protiv Roma, ali ovo su naši prioriteti – tvrdi.

Jedan dio njihovih susjeda potpisao je peticiju, no jedan dio – nije. I Romi moraju negdje živjeti, kažu, ipak se pitajući je li gradnja romskog naselja doista dobar način integracije romskog stanovništva ili novi način izoliranja, samo u humanijim uvjetima?

– Zašto gradonačelnik nas, Rome, ne rasprši po gradu, pa da dvije obitelji odu u jedan kvart, dvije u drugi, dvije u treći – pita se i Beganović, kojem bi takvo rješenje bilo draže.

Međutim, Beganović, i sam nam priča, nešto je drugačiji od ostalih romskih obitelji u Radničkoj cesti. Desetak je kućanstava u njegovu susjedstvu romsko, a Ahmet Beganović jedini je od njih zaposlen. Završio je srednju školu za bravara, radi u Čistoći i mjesečno zarađuje 5000 kuna. Na ime dječjih doplataka i drugih pomoći obitelj mjesečno dobije još oko 2300 kuna, a imaju i pravo na prehranu u pučkoj kuhinji. Uspiju, kažu, nekako pokriti troškove i platiti režije. Najmlađa djeca idu im u vrtić, oni stariji u obližnju osnovnu školu. Kći tinejdžerica pohađa trgovačku školu. Najmanjem Kristijanu kum je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, čije slike vise u dnevnom boravku.

U Hrvatskoj je zaposleno tek osam posto radno sposobnih Roma: u općoj populaciji radi 61 posto ljudi. Oko tri četvrtine ukupnog prosječnog prihoda romskog kućanstva čine socijalna pomoć i dječji doplatak, zarada od rada – bilo kakvog, legalnog ili ilegalnog – participira s tek 12 posto. Prema istraživanjima, oko 75 posto romskih kućanstava prima socijalnu pomoć, dok je u općoj populaciji takvih oko dva posto. Gotovo polovica Roma starijih od 25 godina nema nikakvu završenu školu, na tržištu rada su bez ikakve perspektive. Svaki šesti stariji od 25 godina nepismen je, posebno žene.

U mlađim generacijama slika se bitno mijenja na bolje, većina mladića i dio djevojaka završi osnovnu školu. U srednju školu ih dosta krene, međutim prije mature školovanje prekine njih 70 posto. Prosječna romska djevojka u vrijeme udaje ima 16 godina, žene u hrvatskoj neromskoj populaciji u brak stupaju s prosječnih 28 godina. Romsko kućanstvo prosječno broji 5,6 osoba, a neromsko 2,8 člana. Tijekom života, prosječna Romkinja rodi petero djece, a neromske žene 1,5.

Već i šturi statistički podaci pokazuju da se radi o dva različita svijeta, čija integracija zahtijeva ozbiljan rad i volju.

Beganovići žele da im se djeca školuju i žele da budu svoji ljudi, koji će živjeti od svojih plaća.

– Pripadnicima romske manjine koji su se uspjeli izdići iz prosjeka, onima koji su školovani i zaposleni i, zapravo, već strukturno integrirani u društvo, odgovara rješenje negrupiranja, odnosno rješenje koje podrazumijeva osiguravanje pristojnih stambenih uvjeta izvan romskih naselja, unutar neromskog stanovništva. Međutim, činjenica je da većina romske populacije ne pripada toj skupini, već skupini koja se tradicionalno oslanja na obitelj, širu obitelj i zajednicu, i kojoj bolje odgovara zajedničko preseljenje – kaže dr. Zoran Šućur sa Studijskog centra za socijalni rad zagrebačkog Pravnog fakulteta.

Poželjni susjedi

Raseljavanje romskih obitelji u različite kvartove načelno je, smatra njegov kolega, socijalni psiholog dr. Ivan Magdalenić, neusporedivo bolji koncept, međutim da bi došlo do integracije, a ne dodatnog stigmatiziranja, potreban je dobar plan cjelokupne potpore i savjetovališta. Romska manjina i dalje je neromskom stanovništvu najneprihvatljivija: istraživanja pokazuju da bi neromski stanovnici prije prihvatili pripadnika bilo koje druge nacionalne manjine kao susjeda, prijatelja ili novog člana obitelji (zeta ili snahu) nego pripadnika romske manjine, a pri izboru poželjnijeg susjeda i narkomani prolaze bolje od Roma.

Stoga, smatra dr. Šućur, generalna ocjena o tome koje je rješenje bolje ne može se dati bez poznatih drugih varijabli projekta. U inozemstvu je bilo pokušaja rješavanja katastrofalnih stambenih uvjeta romske populacije kroz razmještanje u lokalnoj sredini, no rezultati nisu bili osobito uspješni. Romi se samom činjenicom dodjele stana u kvartu ili zgradi u kojoj živi neromsko stanovništvo i samim boravljenjem u toj sredini neće integrirati. Iskustva pokazuju da, krajnje nezadovoljni, vrlo brzo sami odlaze iz takve sredine.

Romi kroz povijest, kaže, tradicionalno žive u izoliranim enklavama i iznimno se oslanjaju na cjelokupnu podršku svoje etničke zajednice, a ne lokalne sredine. Preseljenje u pristojno romsko naselje, kaže, svakako je bolje od nikakvog preseljenja jer će osigurati tim obiteljima infrastrukturu i životne uvjete neusporedivo bolje od onih koje imaju. A hoće li se takvo naselje pretvoriti u geto i ostaviti romsku zajednicu u daljnjoj izolaciji, iako tek nekoliko metara od neromskog stanovništva, ili će doći do integracije s lokalnim stanovništvom ovisit će, kaže o količini potpore koja će im se, osim preseljenja, osigurati.

Dodatni napor

– Spontana integracija neće se dogoditi. Kako bi do nje došlo, prije svega treba inzistirati na uključivanje djece u obrazovni sustav s neromskom djecom, od predškolskog na dalje, i zapošljavanju romskog stanovništva. Skloni smo starosjedioce iz daljine osuđivati zbog njihovih protesta, ali moramo biti svjesni da je romski način života bučan, da se mnogi od njih bave skupljanjem sekundarnih sirovina, da su sukobi unutar zajednice češći nego u općoj populaciji, da se pojavljuju sitne krađe. No, hoće li se sve to ispoljiti u nekom novom zagrebačkom naselju, ovisit će o dodatnom naporu koje društvo uloži i u romsku zajednicu i u podršku lokalnom stanovništvu. Meni se čini da je već i činjenica da jedan dio mogućih susjeda romskog naselja ne prosvjeduje dobar potencijal – kaže prof. Šućur.

Neki dobri projekti, ističe Nura Ismailovski, prva romska zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, gdje je boravila u prošlom sazivu, magistra farmacije i prva Romkinja s diplomom, u Zagrebu već postoje, poput projekta stipendiranja romskih učenika i studenata: svaki srednjoškolac s prosjekom ocjena većim od 3 mjesečno prima 35 posto prosječne zagrebačke plaće koja iznosi oko 6800 kuna, a svaki student čak 50 posto.

Propali pokušaj

– Te 2012., kad smo pokrenuli projekt, dodijelili smo četiri stipendije, a ove godine imamo 56 stipendista – kaže Ismailovski, uvjerena da se naselje u Svetoj Klari, bude li uopće izgrađeno, neće pretvoriti u geto.

– To će biti naselje otvorena tipa. Ako se Grad uopće upusti u gradnju, tamo bi trebali biti i obrazovni sadržaji poput vrtića i škole. Romi se mogu integrirati u društvo, to pokazuju brojne situacije – kaže Ismailovska.

Beganovići se, pak, prisjećaju kako je jedan od pokušaja preseljenja romskog stanovništva te drugih ugroženih skupina u Zagrebu već propao.

– Pa znate što se dogodilo u Sopnici Jelkovec. Otišlo nas je tamo mnogo, neki su napravili gluposti, ne znaju poštivati kućni red, nisu plaćali režije, ne znaju se socijalizirati i onda zbog njih nitko ne želi Rome jer ispada da smo svi isti. Da nitko od nas ne radi, da svi skupljamo željezo i otpad, i da se ne znamo ponašati. A to nije tako – kažu nam Beganovići.

U Sopnici Jelkovec, na istoku Zagreba, tijekom 2009. Grad je izgradio naselje s ukupno 53 zgrade, 2713 stanova i 179 poslovnih prostora. Polovica je bila namijenjena za socijalne stanove, a druga polovica za prodaju i najam. Međutim, cijelo se naselje s vremenom pretvorilo u svojevrsni socijalni geto, a za kupnju i najam malo je tko zainteresiran. U potpunosti se promijenila i socijalna slika cijelog starog naselja, a problemi su se nagomilali.

U Gradu Zagrebu, pak, ne dijele takvo mišljenje o uspjehu Sopnice Jelkovec te naglašavaju kako je jedan od načina mogućeg stambenog zbrinjavanja romske populacije gradnja objekata za najam na parcelama stambene namjene u vlasništvu Grada “kao što je bio slučaj s gradnjom objekata u naselju Novi Jelkovec u Sesvetama, a koji zasigurno neće ostati jedini projekt takve vrste”.

– Lokacija Sisačka – Burićeva u Svetoj Klari je mješovite, pretežno stambene namjene, u stopostotnom vlasništvu Grada Zagreba te bi zbog toga bila u potpunosti odgovarajuća za gradnju objekata kojima bi se mogao namiriti jedan dio već iskazanih stambenih potreba građana. Za definiranje tog projekta još uvijek se traže najbolja rješenja koja bi bila najprimjerenija kako u pogledu vrste, veličine objekata i broja stanova, tako i modela financiranja gradnje – šturo odgovaraju u Gradu.

Ovaj bi put, kažu i Beganovići, ipak moglo biti bolje jer je Grad izbjegao kobnu, nepremostivu grešku: ovaj put za romske obitelji gradi obiteljske kuće, a ne stanove u zgradama, u kakve su smještavani u Sopnici. Zgrade i stanovi za Rome su, kaže, smrt i na takvo preseljenje nikad ne bi pristao.

Kuće su bolje

– Mi imamo mnogo djece, ona su glasna, trče, viču, igraju se, i to bi susjedima ispod, iza i do nas moglo smetati. Mislim, ljudi možda ne bi mogli spavati. I ne bih se želio dovesti u situaciju da pišu peticije protiv nas. Mala prizemnica bi nas zadovoljila – kaže Ahmet.

Veljko Kajtazi, saborski zastupnik iz redova romske manjine, za projekt Sveta Klara čuo je samo iz medija, nakon čega je uputio službeni dopis gradonačelniku Bandiću. U odgovoru se navodi, kaže Kajtazi, kako se za projekt Sv. Klara i slične traže najbolja rješenja, drugim riječima da od toga još uvijek nema ništa, a da je trenutno jedini “model” pomoći za stambeno zbrinjavanje, kako Roma tako i ostalih, davanje postojećih stanova u najam.

– Njihova disperzija pri rješavanju stambenih pitanja sigurno je bolja nego da se koncentriraju na jednoj lokaciji. S druge strane, uređenje njihovih postojećih objekata ne smije biti ograničeno argumentom da ih se time segregira. To je samo opravdanje da se ne učini ništa kako bi im se olakšao život. Nije rješenje tražiti opravdanje zašto se nešto ne bi trebalo učiniti nego pronaći model koji bi svima odgovarao. Sigurno je da Grad Zagreb mora pronaći bolji model od postojećeg kako bi riješio probleme Roma na području Zagreba – kaže Kajtazi.

AUTOR ;Kristina Turčin i Tomislav Mamić

OBJAVLJENO: 05.02.2017.

 

PROJEKT KOJI JE PODIJELIO ZAGREBAČKO NASELJE

/in , /by

Ovdje će niknuti nekoliko zgrada za romsku manjinu, dio građana nema ništa protiv, dio potpisuje peticiju

Oko dvije tisuće stanara potpisalo je peticiju protiv gradnje romskog naselja

U Svetoj Klari trebalo bi niknuti nekoliko zgrada u kojima će stanove dobiti pripadnici romske nacionalne manjine. Zgrade će niknuti na prostoru na kojemu se sada nalazi zapušteno ilegalno smetište. Iako je dio stanovnika Svete Klare oduševljen što će se na zapuštenoj parceli nešto konačno raditi, drugi su protiv toga da im se u susjedstvo dosele Romi. Oko dvije tisuće stanara Svete Klare potpisalo je peticiju kojom traže da se najavljeno naselje za Rome ne gradi.

Stanari kažu kako su dobili informacije da bi se trebale graditi zgrade na tri tisuće kvadrata gdje će se smjestiti 40-ak obitelji. U nove domove uselit će se nešto više od 200 ljudi, od kojih su polovina maloljetna djeca. U Klaru će se doseliti Romi iz Plinarskog naselja, Struga, Heinzelove ulice te Kosnice. Mišljenja stanara susjednih kuća su podijeljena. Dok oni koji ne žele da se Romi dosele uglavnom ne žele izaći pred kamere, oni koji pozdravljaju njihov dolazak kažu da im uopće nije važno koje će nacionalnosti biti njihovi novi susjedi.

Bivša betonara

Na tom je zemljištu prije bila betonara, a već godinama je zapušteno. Ljudi su tamo bacali smeće, stotine štakora se time hrane… Svaki mjesec potrošim 200 kuna na otrov protiv štakora koji su stvarno golemi. Zato mi je drago što će se zemljište urediti i zapravo mi je drago što će doći Romi. Neka ljudi negdje žive i zapravo mi je drago što dolaze u naše naselje – kaže Zlatko Radinić čija se kuća nalazi u blizini budućeg gradilišta.

Slično razmišlja i Vera Dalić kojoj je jedino žao što se na napuštenom zemljištu neće graditi dječji vrtić, igralište ili dom zdravlja. Kaže da u naselju nema ni zubara, pa su neke stvari možda potrebnije od stambenih zgrada.

– Smeta mi kad ljudi kažu da će nam Romi krasti stvari. Evo, meni su ukrali bicikl, a susjedu kosilicu, a u kvartu nemamo Roma. Dakle, kradu ljudi, neovisno o tome koje su nacionalnosti, i meni je zaista svejedno tko će se doseliti u zgrade. Neću se osjećati nimalo nesigurnijom ako mi susjedi budu Romi – kaže Dalić.

Predsjednik Mjesnog odbora Sveta Klara, Boris Kihak, tvrdi kako nitko od stanovnika naselja nema ništa protiv Roma, nego imaju druge prioritete. Među njima su gradnja ambulante, dječjeg vrtića ili igrališta.

“Nije diskriminacija”

– Naš je prijedlog bio da se zemljište sanira i potom pokloni građanima na korištenje. Djeca se moraju negdje igrati jer sad za to nemaju nikakav prostor. Klara ima 18 tisuća ljudi, prenapučeni smo i treba nam neki drugi sadržaj osim dodatnih zgrada – smatra Kihak.

Protiv zgrada nemaju ništa u lokalnom HČSP-u, no tvrde kako one ne bi trebale biti namijenjene isključivo jednoj nacionalnoj manjini. Zbog toga su pokrenuli potpisivanje peticije jer smatraju da, ako će se već graditi, u naselju treba biti stanova u koje će se useliti, primjerice, studenti ili branitelji.

– Uopće nije riječ o diskriminaciji, iako, znate, Romi su na lošem glasu. No, zašto im se ne sagrade stanovi na Pantovčaku ili u Lici? Ovako će se uništiti imidž Klare kao naselja u kojem se nalaze mirne obiteljske kuće. Protiv ove gradnje su i stanovnici Botinca, Čeha, Odre i Male Mlake, koji trenutačno i sami prikupljaju potpise protiv gradnje – kaže Ivan Iličić, predsjednik HČSP-a Sveta Klara.

Sociolozi

I dok se političari i stanari dijele oko toga trebaju li se Romi doseliti u naselje, neki se pitaju hoće li se oni na ovaj način dodatno getoizirati te je li pametno sagraditi naselje samo za njih. Gojko Bežovan, profesor na Pravnom fakultetu i jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za socijalnu politiku, ističe da mu se ovakvo rješenje uopće ne čini lošim, štoviše.

-Mislim da bi i sami Romi više voljeli da se ovako ciljano gradi za njih. Ovakve primjere nalazimo i u drugim zemljama, primjerice u Češkoj i Slovačkoj, i nipošto nisu doveli do getoizacije.

Jedna skupina

Doduše, neke zemlje imaju program koji moraju proći svi oni koji žele živjeti u socijalnim stanovima. To je svojevrsni tečaj na kojem uče kako zapravo biti dobar susjed – kaže Bežovan i pojašnjava kako bi se na taj način mogli riješiti mnogi potencijalni problemi koji nastaju između Roma i njihovih susjeda.

No, sociolog Ivan Magdalenić kaže kako se njemu ne čini dobrom idejom graditi naselje isključivo za jednu društvenu skupinu, neovisno o kome je riječ.

AUTOR: Zrinka Korljan

OBJAVLJENO: 02.02.2017

Komentar

Čitajući tekst i analizirajući pojedine dijelova teksta vrlo je zanimljivo. Prvi govornik je jasno rekao da je i bolje doseliti Rome negoli razmnožavanje štakora i trošenje novaca svaki dan po 200kn. Potpuno se slažemo sa njegovom izjavom. Slažemo se i sa drugom govornicom koja na početku kaže da joj je žao što se ne izgrađuju objekti koji su potrebni tom naselju. Istina je, ukoliko se radi o 18 tisuća stanovnika potrebno im je vrtić, dom zdravlja sa svim potrebnim odjelima te igralište za djecu.

Posebno nam se dojmila njena izjava “Smeta mi kad ljudi kažu da će nam Romi krasti stvari. Evo, meni su ukrali bicikl, a susjedu kosilicu, a u kvartu nemamo Roma. Dakle, kradu ljudi, neovisno o tome koje su nacionalnosti, i meni je zaista svejedno tko će se doseliti u zgrade. Neću se osjećati nimalo nesigurnijom ako mi susjedi budu Romi”. Zanimljivo što bi tu drugi rekli ?????

Ali zanimljiva je izjava Ivan Iličić koji kaže da to uopće nije diskriminacija ako se sele Romi u Svetoj Klari iako su na lošem glasu. Zanimljivo.

Pita se predsjednik HČSP-a Svete Klare “No, zašto im se ne sagrade stanovi na Pantovčaku ili u Lici? Ovako će se uništiti imidž Klare kao naselja u kojem se nalaze mirne obiteljske kuće. Protiv ove gradnje su i stanovnici Botinca, Čeha, Odre i Male Mlake, koji trenutačno i sami prikupljaju potpise protiv gradnje” iako kaže da nije diskriminacija ako se sele Romi u Svetoj Klari iako su na lošem glasu.

Istog je mišljenja i Gojko Bežovan, profesor na Pravnom fakultetu i jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za socijalnu politiku koji ističe da mu se ovakvo rješenje uopće ne čini lošim, štoviše. Nailazi na primjere i u drugim zemljama, primjerice u Češkoj i Slovačkoj, i nipošto nisu doveli do getoizacije. Gojko Bežovan uopće nije upoznat sa položajem Roma u Češkoj i Slovačkoj, ili je po njemu dobro da se Romi ograde sa zidom, da se Romkinje steriliziraju, da mala romska djeca ne idu u školi ili se segregiraju i posebne razrede, da se treba Roma ubiti za ako mu zasmeta, da se trebaju paliti romska naselja itd. Sve to nije getoizacija za profesora Gojka Bežovana.

Ramiza Memedi

Tko su Romi

/in /by

Tko su Romi?

Istraživanje jezičnog, kulturnog i genetskog porijekla Roma vodi nas oko 1 000 i više godina unatrag, na području sjevernih Indija. Poznato je da romski jezik, izuzev nekih izraza koji su usvojeni u novije vrijeme, potječe iz Indije. No nije točno poznato zašto su Romi napustili Indiju. Neki znanstvenici pretpostavljaju da su njihovi preci bili obrtnici i zabavljači što su pratili skupine vojnika koji su nakon ratnih sukoba napustili svoju domovinu. U svakom slučaju, Romi su prije početka 14. stoljeća kroz Perzije i Turske stigle u Europu.

Kako su Europljani gledalište u Rimu?

U njihovim su stavovima dugo vremena prevladavale dvije krajnosti. S jedne strane, Rome se u nekim romanima i filmovima prikazivalo kao divne, druželjubive i bezbrižne ljude koji putuju svijetom i uveseljavaju narod svojim plesom i pjesmama u kojima iskreno govore o životnim radostima i tugama. S druge strane, prikazivalo ih je u ružnom svjetlu, kao nepoštene, čudne i nepovjerljive ljude – strance koji su uvijek otuđeni od društva u kojem žive. Da bismo bolje razumjeli kako je došlo do stvaranja takvih uvriježenih predodžbi o Romima, osvrnimo se na njihovu zanimljivu prošlost.

POVIJEST ROMA

Romi spadaju u manjinsku grupu koja nema svoju matičnu domovinu, tako da Romi pripada onom većinskom narodu na čijem području države žive. Romi u Republici Hrvatskoj pripadaju hrvatskom narodu i čine jednu od najstarijih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Među narodima koji već niz stoljeća žive na prostorima Republike Hrvatske, ao kojima se vrlo malo znače, ili postoje određene zablude, je i sama Romska zajednica, koja se davno dozirala na prostore Republike Hrvatske svojom migracijom iz matične zemlje porijekla, Indije. Dio stare kulture su zadržali, ali su i poprimili neke od kulture i običaja većinskog stanovništva na primjer od vjere pa do jezika naroda sa kojima su živjeli.

Moramo navesti kratku povijest Roma, jer ona je čista nepoznanica unutar šire društvene zajednice, ali ima i veliki utjecaj na ponašanje Roma unutar istih romskih, pa i šire zajednice. Upoznavajući povijest Roma upoznajemo i njihovu zajednicu, njih same, njihovu kulturu, jezik i običaje kao i način ponašanja unutar šire društvene zajednice pa i svoje romske zajednice. Narod koji nema svoju povijest, jezik, kulturu i običaje nije niti narod, niti će ga koji drugi većinski narod kojim ima suživot ozbiljno prihvatiti u svojoj sredini. Romi imaju svoju povijest, jezik, kulturu i običaje.

Romi  je vlastito ime tradicionalno nomadskog naroda porijeklom iz sjeverozapadne Indije koji se klasificira Indo-Iranskoj jezičnoj obitelji. U sjeverozapadnoj  Indiji  ima jezika kojima je romski jezik srodan. Njihove migracije počinju iz  Azija  možda u 13. vijeku, i otuda počinju širiti  Europom , u svakom slučaju u zapadnoj Europi dolaze negdje u  15. vijeku , da bi se u  16. vijeku  proširili cijelim Europom. Na područje Sjeverne Amerike  dolaze kasnih 1800.-tih godina. Raširivši se širom svijeta Roma (pred kraj  20. vijeka) ima između deset i dvanaest milijuna. Tri su glavne etničke zajednice na kojima su se Romi podijelili svojom ekspanzijom, to su:  Gitani  (Gitanes),   Kalderaši ( Kalderash ) i Manuši  (Manush). Fizički su tamnoputi i nižeg rasta, kose crne. Kod tamnoputijskih bosanskih Roma javlja se u 80% slučajeva dolihokefalnost  čiji indeks  lobanje  iznosi 74,4, dok se kod svjetlijih češća  javlja brahikefalnost  s indeksom 79,8.

 

Besmrtna slikarica koja je pomirila Istok i Zapad

/in , /by

Amrita Sher-Gil je bila istaknuta slikarica 20. stoljeća, jedna od najvažnijih indijskih, ali i svjetskih umjetnica. Njezina umjetnička ostavština bila je izjednačivana s dostignućima bengalske renesanse, a često ju se nazivalo indijskom Fridom Kahlo.

amrita 1

Amrita (na sanskrtu ‘besmrtna’) je rođena 30. siječnja 1913. godine u Budimpešti, kao prvo dijete Sikha Umraa Singha Sher-Gila Majithije i Židovke Marie Antoniette Gottesmann. Njezin otac bio je stručnjak za sanskrt i farsi, a majka joj je bila operna pjevačica. Godine 1921. obitelj se preselila u Summer Hill (Šimla, Indija).

Amrita je započela slikati kao petogodišnja djevojčica, a njezini roditelji su ubrzo prepoznali potencijal za razvijanje tog talenta, te su je počeli voditi na poduke. Malena Amrita je s osam godina svirala klavir i violinu, te je sa svojom mlađom sestrom, Indirom održavala koncerte i glumila u kazališnim predstavama u Gaiety Theatreu u Šimli.

Godine 1923. Amritina majka je upoznala nekog talijanskog kipara koji je živio u Šimli. Kada se vraćao u Italiju, s njime su pošle i majka i kći. Marie Antoniette Amritu je očito htjela izložiti utjecaju europske umjetnosti, kao i određenim slikarskim tehnikama, zgog čega započinje školovanje u Santa Annunziati, umjetničkoj školi u Firenci. Ipak, Amrita se tamo nije zadržala, te u Indiju vraća 1924. godine.

amrita-painting

Sa 16 godina s majkom se ponovo zaputila u Europu, ovoga puta u Pariz, kako bi u europskoj prijestolnici umjetnosti pohađala poduku kod Pierrea Vaillanta i Luciena Simona u Grande Chaumiere, potom u Ecole des Beaux-Arts (1930-34.). Inspirirali su je europski slikari poput Paula Cezannea i Paula Gauguina, a taj utjecaj zapadnog slikarstva vrlo je vidljiv u njezinim ranim radovima.

Godine 1932. naslikala je svoje prvo važno djelo, Mlade djevojke (‘Young girls’), čime je dospjela u famozni Grand Salon u Parizu kao najmlađa umjetnica koja je izložila svoje djelo, te jedina Azijka koja je zavrijedila to priznanje.

Young-Girls

Navodno se, mlada Amrita, upravo u Parizu upoznala s raskoši i porocima tadašnjih umjetničkih krugova. Ipak, čežnja ju je nagnala na povratak u Indiju, koju je možda više percipirala kao ishodište svoga identiteta nego li svoj rodni kontinent.

Upravo u Indiji, njezino slikarstvo je dosegnulo svoj vrhunac. Amrita je iskoristila najbolje od europskog i indijskog slikarstva, te tipično za indijsku kulturu, stvorila umjetničku masalu u kojoj se isprepliću utjecaji i tehnike od Cezannea do Jaminija Roya.

Amritino slikarstvo tako spaja najoštrije začine dvaju svijeta, vječito u prepirci i ljubavi, dalekih, ali istovremeno vrlo bliskih ljubavnika, Zapada i Istoka.

Godine 1937. krenula je na proputovanje Istočnom Indijom, tijekom kojeg su nastale neke od njezinih najznačajnijih slika poput Bride’s Toilet. Iako je dolazila iz imućne aristokratske obitelji, zabilježila je indijsku svakodnevicu s nevjerojatnim suosjećanjem. Od pobožnih asketa i siromašnih seljaka do maloljetnih mladenki, Amrita je zagasitim zemljanim bojama uspjela učiniti neke od scena i trenutaka besmrtnima.Brides-Toilet

Godine 1938. udala se za svog prvog rođaka, liječnika Victora Egana, te je s njime živjela u svom roditeljskom domu u Uttar Pradešu, no, navodno se upuštala u brojne afere i s muškarcima i sa ženama. Sa suprugom se 1941. godine doselila u Lahor (današnji Pakistan), gdje se iznenada razboljela, završila u komi, te zatim umrla. Postoje razne teorije o njezinoj iznenadnoj smrti, kao i njezinom životu, no to je nešto što je Amrita odnijela sa sobom. Učinit ćemo joj najveću počast ako se usredotočimo na ono što nam je ostavila kao zalog, na ono na što nam je ukazala zamrznuvši uvijek tako brzoprolazne trenutke života, koji je za nju, nažalost, bio prekratak.

Amrita nije Frida. Amrita je Amrita. Besmrtna. Svoja.

 

  • Paula Ćaćić

 

Rano opismenjavanje dece – posao roditelja, vrtića ili škole

/in , /by

Treba li deca da znaju da čitaju i pišu pre polaska u prvi razred ili je opismenjavanje zadatak škole, dilema je o kojoj se poslednjih godina sve više diskutuje.

Roditelji, po pravilu, očekuju da deca već u vrtiću savladaju i slova i brojeve, i tvrde da to podrazumevaju i učitelji, dok struka poručuje suprotno.

– Opismenjavanje zahteva određena profesionalna znanja (metodika početnog čitanja i pisanja, priprema za opismenjavanje) koje učitelji dobijaju tokom studija. Roditelji uglavnom ne umeju na ispravan način da nauče decu čitanju i pisanju, tako da često to pogrešno rade. S druge strane, vaspitači u predškolskim ustanovama takođe nisu stručno osposobljeni za opismenjavanje dece, oni o tome ne uče na svojim fakultetima i u školama. Prema postojećim programima vaspitno-obrazovnog rada u državnim predškolskim ustanovama, opismenjavanje dece nije predviđeno u ovim ustanovama. Vaspitači treba da pomažu deci u učenju slova, čitanju ili pisanju u skladu sa tim koliko su ona zainteresovana. Ovo su zvanični pedagoški stavovi – kaže profesorka Slobodanka Gašić Pavišić, nacionalna koordinatorka za Srbiju istraživanja TIMSS 2011.

Ona naglašava da već duži niz godina opismenjavanje dece u predškolskom uzrastu ostaje u praksi otvoren problem. Deca spontano u ranom uzrastu počinju da se interesuju za slova, pisane i štampane tekstove, a na to u značajnoj meri utiču savremene informacione tehnologije sa kojima ona rano dolaze u dodir.

– Roditelji odgovaraju na ta dečja interesovanja kako znaju i umeju. Oni, takođe, vrše pritisak na predškolske ustanove da se deca u predškolskom uzrastu opismene i na osnovu toga procenjuju kvalitet ustanove. Pod tim pritiskom vaspitači angažuju decu da popunjavaju različite radne sveske, a da ne umeju da ih upute u pravilno pisanje slova ili ščitavanje reči. Žalosna je situacija kada u vrtiću vidite decu da leže na podu i s potpuno nepravilnim držanjem ruke nepravilno ispisuju redove slova – kaže Gašić Pavišić.

Ona potvrđuje da učitelji danas brzo prelaze kroz proces pripreme za čitanje i pisanje i početno opismenjavanje, s obzirom da veći broj dece dolaskom u prvi razred poznaje slova ili zna da čita, što ne odgovara prvacima koji su u školu došli bez tih znanja. Takav nastavni rad traži od njih veće angažovanje, pa su u riziku da počnu da zaostaju u učenju i da gube samopouzdanje u školskom radu, ukazuje naša sagovornica.

– Rešenje ovakve situacije može da donese promena u obrazovanju predškolskih vaspitača na fakultetima i visokim školama, odnosno da se uvede metodika početnog čitanja i pisanja i da se oni stručno osposobe za takvu obuku dece. Iskreno, ne verujem da će uskoro doći do takve promene. Pogotovu ne sinhronizovano, u nastavnim planovima i programima, jer su ustanove koje školuju buduće predškolske vaspitače samostalne u donošenju takvih odluka. To bi, takođe, moralo da bude povezano sa odgovarajućim prilagođavanjem predškolskog pripremnog programa, kao i nastavnog programa u prvom razredu osnovne škole. Pošto je sada izrada novog predškolskog programa u toku, videćemo kako će pitanje opismenjavanja u vrtiću biti rešeno – ističe Gašić Pavišić.

Roditelji prvaka sa kojima smo razgovarali jedinstveni su u oceni da je vreme predviđeno za opismenjavanje u prvom razredu vrlo kratko, da se slova “preleću”, da se pred decu postavljaju previsoki zahtevi da moraju po nekoliko slova za jedan čas da nauče. Šta savetovati roditeljima?

– Moraju sami da procene šta bi bilo dobro rešenje za njihovo dete. Aktivnosti koje roditelji preduzimaju u opismenjavanju dece mogu da budu direktne (kada direktno podučavaju decu slovima, čitanju teksta) ili indirektne (bez podučavanja čitanju, ali kroz podsticanje aktivnosti koje čine važne preduslove za veštine čitanja i pisanja). Za učenje čitanja i pisanja je važna pravilna artikulacija (izgovor) svih glasova i razvijen takozvani fonematski sluh, odnosno prepoznavanje i izdvajanje glasova u reči i uočavanje finih razlika u glasovima koji se slično izgovaraju ( b-p, d-t, ć-dž-đ…) . To se kod dece razvija kroz razne igre glasovima – brzalice, brojalice, igre ” Na slovo , na slovo…” “Kaži reči koje počinju/završavaju se istim glasom…”, pravljenje rima, stihova koji se rimuju. Decu treba podržati da sama sastavljaju priče, pesmice, da izmisle novi završetak poznate bajke ili priče, dati im priliku da govore i razgovaraju. Svedoci smo da deca i mladi iz generacije u generaciju sve manje umeju da govore, ali i da imaju sve manje prilike u školi da usmeno izlažu svoje znanje ili da diskutuju – ističe Gašić Pavišić.

Poslednje TIMSS istraživanje, koje je u Srbiji realizovao Institut za pedagoška istraživanja, pokazalo je da rana pismenost utiče na rezultate koje učenici postižu u četvrtom razredu osnovne škole.

– Rana jezička pismenost podrazumeva da dete pre polaska u prvi razred prepoznaje većinu slova azbuke, čita neke reči, čita rečenice, priča priče, piše slova azbuke i piše neke reči. Procena roditelja o umećima njihove dece pre polaska u školu u domenu jezičkih i matematičkih aktivnosti pokazuje se kao značajan pozitivan prediktor postignuća za đake u Srbiji. Učenici sa bogatijim iskustvom u aktivnostima usmerenim na razvoj matematičke kompetencije i rane pismenosti i obimnijim resursima u kućnom okruženju (digitalni uređaji za obradu informacija, knjige za odrasle i dečje knjige) postižu bolje rezultate na TIMSS 2015 testu iz matematike i prirodnih nauka. Međutim, treba imati u vidu da na školski uspeh učenika značajno utiče socioekonomski status porodice – ističe Gašić Pavišić.

Priprema

– Priprema za čitanje i pisanje se sastoji u tome da se deci često čita, da budu okružena knjigama, da se ona upoznaju sa karakteristikama štampanog teksta – da beline razdvajaju reči, da se čita sa leva na desno, odozgo nadole i slično. Priprema za pisanje obuhvata vežbanje grafomotorike – pravilno držanje i vešto korišćenje pribora za pisanje, iscrtavanje/ispisivanje različitih linija, ovladavanje pravilnim pravcem ispisivanja linija slova – kaže Slobodanka Gašić Pavišić.

V. Andrić

31. januar 2017

Ženska prava nikada nisu izborena do kraja

/in /by
Naišla sam na ovaj tekst koji me je potaknuo da ga pročitam jer ma koliko su se žene borile a da nikada do kraja nisu se ženska prava izborila. Prilikom čitanja pojedini dijelovi ovog teksta mi se jako dopali te prenosim cjeloviti tekst na portalu.
Slavenka Drakulić: Ženska prava nikada nisu izborena do kraja

Društvo se reproducira preko ženskog tijela i zato ne može dopustiti da ona sama njime raspolaže * Nitko nikada nije rekao da će se žena predsjednica posebno zalagati za žene. Bilo bi naivno u to vjerovati

Nakon romana “Frida Kahlo ili o boli” i “Dora i Minotaur – moj život s Picassom”, koji govore o Fridi Kalo te Dori Mar, hrvatska književnica i publicistkinja Slavenka Drakulić napisala je knjigu o još jednoj talentovanoj i nesretnoj ženi – Milevi Marić Ajnštajn.

Izdanje “Mileva Einstein, teorija tuge”, koje je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, govori o ženi koja je bila predodređena za najveća naučna dostignuća, genijalnoj matematičarki, prvoj ženi na politehničkom fakultetu Univerziteta u Cirihu, iz bogate vojvođanske porodice, koja je u svojoj sudbini gotovo paradigmatični primer kada razmišljamo o položaju žena.

* Kako je došlo do toga da poslednje tri knjige posvetite isključivo ženama iz senke? Kako ste birali vaše junakinje?

– Sve su moje knjige o ženama i sve su pisane iz ženske perspektive. Tako da ova tri romana ne odudaraju posebno po izboru teme ni likova. No ipak su različita po tome što sam uzela postojeće, povijesne ličnosti kao likove romana i literarizirala jedan aspekt njihovog života. Kod Fride Kahlo je to njezino slikarstvo. Zanimalo me kako je uspjela slikati uprkos tome što je često trpjela jake bolove koji su bili posljedica preživljenog sudara tramvaja u mladosti. Dora Maar je uprkos ljubavi prema fotografiji i uspjehu koji je već postigla odustala od fotografiranja ubrzo nakon što je srela Picassa i zaljubila se. Picasso međutim nije odustao ni od čega, a nije se ni zaustavio na Dori. A Mileva je, kad se naglo prestala baviti znanstvenim radom, iznevjerila samu sebe, očekivanja oca i Alberta. Zašto? Što joj se dogodilo? U biografijama nisam našla zadovoljavajući odgovor. Eto, sve su to jako zanimljive situacije koje su me motivirale da se pozabavim ovim ženama.

* Po čemu se razlikuju Mileva, Dora i Frida, a šta im je zajedničko?

– Sve tri su kreativne, talentirane osobe i sve tri su živjele s istim takvim muškarcima. NJihovi odnosi, ravnoteža ljubavi i stvaralaštva, dominacija i submisija – sve to intrigira, zar ne? Zatim, tu je i vrijeme u kojem su živjele. Koliko je vrijeme i tadašnji običaji utjecali na njihov život, odluke, viđenje sebe? Koliko je žena poput Mileve na prelazu iz 19. u 20. stoljeće morala biti jaka da uspije uprkos konvencijama? Recimo, bila je jedna od pet žena koje su ikada upisale politehnički fakultet u Zurichu. Od njih pet diplomirala je samo jedna, a to na žalost nije bila Mileva. Je li za njezin neuspjeh bila kriva mizoginija profesora? Imajte na umu da je prva profesorica na tom fakultetu postavljena tek 1985! Mileva oko sebe nije imala model žene na koju bi se ugledala. Idol joj je bila nobelovka Marie Curie, koju je kasnije i upoznala. Meni je zanimljivo i to da su sve tri žene imale jaku očevu potporu i da su odatle izvlačile snagu i samopouzdanje.

* U Srbiji svi znaju priču o Milevi Marić, ali čini se da i nije baš tako izvan naših granica. Koliko je njena sudbina poznata svetu?

– Doista sam se iznenadila kad sam shvatila da se o Milevi Marić zna malo, premalo. Naravno da se spominje u svakoj Einsteinovoj biografiji – no kad kažete “Einsteinova supruga” svi obično misle na njegovu drugu suprugu, rođakinju Elsu Lowenthal. A s Milevom je imao troje djece, kćer čija sudbina nije poznata a pretpostavlja se da je u djetinjstvu umrla od šarlaha – i dva sina, Hansa Alberta i Eduarda. Ima i nekoliko biografija Mileve, ali sve je to premalo s obzirom na utjecaj koji je imala na njega u početku njihove veze i braka, sve negdje do 1905, godine. Razišli su se 1914, a rastali 1919, kad se on oženio po drugi put.

* Zašto ste se odlučili da knjigu napišete isključivo kroz Milevinu vizuru i da Albertu ne date glas? Šta vam je to omogućilo? Šta priča o Milevi govori o Ajnštajnu?

– Mislim da je on imao dosta prilike! Puno je pisao, i to ne samo naučne radove. On je najpoznatiji i svojevremeno najpopularniji znanstvenik na svijetu, prvi znanstvenik kojeg su mediji proizveli u zvijezdu u modernom smislu te riječi. Dogodilo se da je 1986. godine, dakle dugo nakon što su oboje umrli, otkriveno jedno zanimljivo Albertovo pismo Milevi. Napisano je u ljeto 1914. pred sam početak Prvog svjetskog rata. Tada su se doselili u Prag, gdje je on napokon dobio mjesto koje je želio. U tom pismu Albert njihov zajednički život uvjetuje pravilima kojih se Mileva mora pridržavati a koja je zapravo svode na služavku. Određuje joj kada smije ući u njegovu sobu i obratiti mu se, koliko puta dnevno će mu servirati obroke i slično. Upravo nevjerojatno kako se njihov u početku ravnopravni odnos srozao na tako sramotne uvjete. Zašto se to dogodilo? Zagolicalo me to pitanje, tako da je to pismo bilo početak romana o Milevi.

* Mileva je uspela da prevaziđe i fizički hendikep i polna ograničenja ali ne i traume majčinstva. Je l’ to stvar prirode ili ipak pritisak društva?

– Teško je odrediti granicu između utjecaja prirode i utjecaja društva. O tome se spore najveća imena feminističke teorije. U svakom slučaju, početkom 20. stoljeća pritisak društva na ženu da bude majka i ostane kod kuće bio je velik. Mileva se tome odupirala, ali ju je omela bolest.

* Čini li vam se da su žene koje smognu snage da žrtvuju svoju porodicu zarad umetnosti ili nauke, obično viđene kao čudovišta?

– Mileva nije bila obična žena. Od malena je iskazivala talent za matematiku i fiziku i to je ponukalo oca da je dalje školuje. NJezin je otac bio izuzetno napredan u svojim shvaćanjima, tada se žene obično nisu školovale nakon četiri razreda osnovne škole. Sigurno mu je na umu bila i njezina tjelesna mana. Nije bilo vjerojatno da će takva šepava naći muža koji će je uzdržavati, kako je tada bilo uobičajeno. Zato joj je želio osigurati profesiju i mogućnost da se uzdržava kao profesorica u školi. To joj je trebalo omogućiti studij u Cirihu. Možete li zamisliti koliko je bio razočaran kad Mileva nije diplomirala? I ne samo to, rodila je Albertovo vanbračno dijete. Dijete se moralo zatajiti jer Albert ne bi dobio preporuke za posao. Ali ne bih rekla da se ona žrtvovala za porodicu. Nije to njezin slučaj. Moj je zaključak da se, zbog teškog psihičkog sloma, nije više mogla baviti znanošću. NJezina je situacija bila zaista jako komplicirana tom njenom bolešću kao i bolešću mlađeg sina, iako izvana izgleda kao klasično žensko žrtvovanje.

* S druge strane, podrazumeva se da će nevidljiva žena i porodica uvek da budu žrtvovani u ime genija i napretka društva…

– Pa živimo u patrijarhatu, još uvijek. To znači da je muška karijera važnija od ženske. To je vrijeme kada žene još nisu izborile ravnopravnost. Danas su prava uglavnom izborena, ali vidimo da je uvijek moguć korak natrag i u tome. Odnosno, da ženska prava nikada nisu izborena do kraja – a dokaz za to je na primjer činjenica da ni u Švedskoj muškarac i žena nisu jednako plaćeni za isti posao. Ne samo da nisu izborena, nego uvijek mogu biti oduzeta. Društvo se reproducira preko ženskog tijela i zato ne može dopustiti da ona sama njime raspolaže. To je suština.

* Tema abortusa lebdi iznad priče o životu Mileve Marić. U Srbiji je aktuelno pitanje osnivanja Saveta za borbu za smanjenje abortusa, a u Hrvatskoj, Poljskoj i još ponekim zemljama Evrope, tema pobačaja se iznova pokreće… Zašto se u 21. veku ponovo govori o tome?

– Ne mogu reći da se slažem s vama u pogledu Mileve. Za nju pobačaj ni u jednom trenutku nije dolazio u obzir, oboje su se veselili djeci. Ali se slažem da je ta tema u fokusu pogotovo u društvima u tranziciji. Naročito je povezana s porastom nacionalizma i utjecajem katoličke crkve – dovoljno je zaista pogledati što prolaze žene u Poljskoj. Nedavno su za dlaku izbjegle zakon koji potpuno zabranjuje pobačaj bez obzira čak i na ugroženost majčinog zdravlja. Nema sumnje da se taj obrazac ponavlja u Hrvatskoj, samo je pitanje vremena kada će određene utjecajne grupe predložiti promjenu zakona.

* Gotovo da je postala krilatica koju obično izgovaraju oni koji o tome manje znaju, da je feminizam ženama samo doneo više obaveza. Šta se sve danas smatra smrtnim gresima feminizma?

– U društvu koje je pod sve većim utjecajem crkve već i sama ideja ravnopravnosti je za osudu!

* Angela Merkel, Tereza Mej, Hilari Klinton, Marin le Pen, pa i Kolinda Grabar Kitarović, nisu donele nikakve političke promenu u odnosu na svoje kolege muškog roda. Čak su, naprotiv, češće viđene kao protivnice a ne predstavnice feminizma. Šta su političarke učinile za prava žene i brine li danas uopšte neko o ženskim pitanjima?

– Da, u pravu ste, nisu promijenile ništa. Jedino što mislim da je ipak važno da su na tim važnim mjestima kao neka vrsta simbola. Mlade žene mogu se ugledati na njih u smislu ambicije. No nitko nikada nije rekao da će se žena predsjednica posebno zalagati za žene. Bilo bi naivno u to vjerovati.

I ne, nitko posebno ne brine za žene. Političke stranke nemaju posebne programe za žene jer se žensko pitanje smatra odavno riješenim. A nije tako. Dovoljno je pogledati statističke podatke o zaposlenosti, o plaćama, o siromaštvu… Zato bi žene trebale shvatiti da se mogu osloniti jedino na sebe i same se organizirati u onim područjima u kojima se smatraju zakinutima. No i tu postoji problem: mlade žene danas kao da ne vide da su sve više neravnopravne, ni da se same moraju izboriti za sebe. Misle da će to učiniti netko drugi, netko “nadležan”. Sve dok tako misle, njihova su prava u opasnosti. Bojim se da za njih nema druge metode osim one učenja na vlastitoj koži, što je zapravo porazno.

Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja

/in , /by

Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji nije usklađen s Istanbulskom konvencijom

Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb i Lezbijska grupa Kontra priopćile su u četvrtak da Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je jučer u Saboru bio na prvom čitanju, a za koji je predlagač naglasio da je izrađen kako bi Hrvatska uskladila zakonodavstvo s pravnom stečevinom EU-a, Istanbulskom konvencijom i Direktivom Vijeća Europe, zapravo nije usklađen s Istanbulskom konvencijom.

Sam naziv zakona ne slijedi Konvenciju i iz njega je izostavljeno imenovanje žena kao žrtava rodno uvjetovanog nasilja, a definicija žrtava je preuska i ne obuhvaća žene žrtve partnerskog nasilja koje su bile u intimnim vezama sa svojim partnerima, a iz kojih nije poteklo malodobno dijete i nisu živjeli na istoj adresi sa svojim partnerima od kojih trpe nasilje, kaže se u priopćenju.

Partnersko nasilje se ne događa samo u obitelji, a žene trebaju primiti odgovarajuću zaštitu od nasilja bez obzira na svoj bračni i obiteljski status, što im jamče i gore navedeni međunarodni dokumenti.

Krajnje je zabrinjavajuće da su pojedini zastupnici u raspravi o ovako nedostatnom Prijedlogu zakona još dodatno pokušati napasti i postojeću definiciju žrtava želeći uskratiti zaštitu od nasilja osobama koje žive u životnim partnerstvima, kaže se u priopćenju.

Naglašavamo da su suprotno tvrdnjama predstavnika vlasti u Prijedlog zakona preuzete i uvrštene samo one odredbe Istanbulske konvencije koje su sadržane istovremeno u Direktivi Vijeća Europe, a s kojom je Hrvatska obvezna uskladiti svoje zakonodavstvo.

Autonomna ženska kuća Zagreb poslala je cijeli niz prijedloga izmjena, koji se tiču zaštite žena žrtava nasilja i kojima bi se Prijedlog uskladio s Istanbulskom Konvencijom, ali predlagatelj ih nije prihvatio.

Također, Lezbijska grupa Kontra zatražila je usklađivanje Prijedloga zakona sa člankom 4. Konvencije, na način da se uvrsti anti-diskriminacijski  članak u Prijedlog zakona.

Međunarodne konvencije za zaštitu ljudskih prava nisu liste dobrih želja ili popisi za dućan s kojih država može birati koja prava će nam zaštititi, a koja ne ili koje žene su dostojne zaštite od nasilja, a koje nisu, kaže se u priopćenju.

Činjenica da predlagatelj namjerno propušta uskladiti prijedlog zakona s Istanbulskom konvencijom dovodi u sumnju stvarnu političku volju i obećanja vladajućih da će ova važna Konvencija za zaštitu žrtava nasilja u skorije vrijeme biti ratificirana.

Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb i Lezbijska grupa Kontra zatražile su od nadležnih institucija hitnu ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, izmjenu naziva Prijedloga zakona na način da imenuje posebno žene kao žrtve rodno uvjetovanog nasilja, te potpuno usklađivanje Prijedloga zakona s Istanbulskom konvencijom, uključujući proširenje definicije žrtava tako da uključuje sve osobe u emotivnim i seksualnim sadašnjim ili bivšim vezama i uvođenje antidiskriminacijske odredbe u skladu s člankom 4. Istanbulske konvencije.

(hina)

 

JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA

/in , , /by
NOVI GLOBUS DONOSI

JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA Kako je Romkinja Hajrija iz logora izvukla Židovku Ester i odgajala je kao svoje vlastito dijete

AUTOR: Jutarnji.hr

OBJAVLJENO 25.01.2017. u 15:28

Nacisti nisu primijetili da je Hajrija iz logora izašla s jednim djetetom više u naručju. Daje joj ime Miradija i odgaja je zajedno sa šestoro vlastite djece.

U proljeće 1941. nakon nacističke okupacije Židovi s Kosova masovno bježe u Albaniju, ali se već 1942. mnogi vraćaju, vjerujući da će moći nastaviti živjeti u svojim domovima. No, tada ih četnici odvode u logor u Kosovskoj Mitrovici.

Suočeni s prijetnjom da ih zadesi takva sudbina, Židovka Bukica i njen suprug Blagoje odlaze u partizane, dok njihova jednogodišnja kćerkica Stela, rođena 27. prosinca 1940.  i po baki nazvana Ester, zajedno s bakom završava u logoru.

Tada se na ulazu logora pojavljuje Romkinja Hajrija, koja je pomagala po njihovoj kući u Kosovskoj Mitrovici. Niska, sitna tamnoputa 35-godišnja žena okruglog lica, velikih crnih očiju i s kosom u pletenicama, sa svoje troje djece dolazi u logor i spašava život malene Stele. Baka Ester predaje joj svoju unučicu uz riječi: “Ja sam stara i nije važno što će mi se dogoditi, ali ovo dijete mora živjeti. Ako netko od obitelji preživi rat, doći će po nju. Ako ne, podigni je kao da je tvoje dijete i jednog joj dana reci tko su joj roditelji i obitelj.”

Malena je spavala u krevetu s Hajrijom i njenim suprugom, koji su je na taj način pažljivo čuvali u strahu da je netko ne odvede. U prvih šest godina svog života djevojčica je Hajriju zapamtila po nesebičnoj majčinskoj ljubavi koju je pružala. Iako ih je život razdvojio 1946., nije bilo večeri da Stela Ester Levy nije usnula s mislima na ženu koju, kako otvoreno priznaje za Globus, voli i više od svoje biološke majke.

Hajrija Imeri-Mihaljić jedina je Romkinja čije je ime uklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu. Na tom zidu stoje imena više od 23.000 ljudi iz cijeloga svijeta koji su dobili odlikovanje Pravednika među narodima, a koje izraelska država od 1953. godine dodjeljuje nežidovima koji su u doba holokausta riskirajući vlastiti život spašavali živote Židova.

Kad je rat završio, Hajrija nije uspjela pronaći Stelinu obitelj, pa ispunjava obećanje dato baki Ester i djevojčici otkriva tko su joj pravi roditelji. No, zbog jedne svađe Hajrijin susjed policiji prijavljuje njezina muža pod optužbom da je ukrao židovsko dijete. Tada dolazi policajac Josef Josipović, Židov koji je u Kosovskoj Mitrovici bio zadužen pronaći židovsku siročad, i šalje djevojčicu u sirotište za židovsku djecu u Beogradu. Ester u to vrijeme razumije samo romski jezik, koji je naučila u jedinom domu kojeg poznaje, tamo da danima ne progovara.

Jednog dana na romskom joj se obratila mlada žena i djevojčica joj govori svoje ime i imena svojih pravih roditelja. Žena je gotovo pala u nesvijest i jedva kolegici izustila: “Upravo sam pronašla svoju kćer.” Bila je to Bukica. Stelina majka preživjela je rat, za razliku od Stelinog oca koji je poginuo.

Nakon godinu dana Hajrija doznaje gdje je Stela smještena i dolazi je vidjeti. Bio je to dirljiv susret dviju majki i njihove djevojčice. Bukica se nakon toga udala za kolegu iz sirotišta i 1948. sa Stelom odlaze u Izrael.

Kao već odrasla žena i majka troje djece, Stela Levy vratila se sredinom 70-ih kako bi pronašlla rođake i doznala bilo što o svojoj voljenoj Hajriji, barem njeno prezime i mjesto gdje živi.

Usprkos velikom trudu uloženom u istraživanje s kojim ni do danas nije prestala, uspjela je saznati samo ta dva podatka koja su bila potrebna da se ime Hajrije Imeri-Mihaljić upiše na Zid časti.

Po ovoj nevjerojatnoj ‘filmskoj’ priči Jakov i Dominik Sedlar snimili su dokumentarni film ‘Pravednica Romkinja’ koji se danas prvi put prikazuje u Zagrebu. Na premijeri će u publici sjediti i jedna gledateljica koja je zbog toga došla iz Izraela – Stela Ester Levy.

Romi u Hrvatskoj još siromašniji od europskog prosjeka

/in , /by

Rasprostranjeno siromaštvo uništava živote Roma, romske obitelji žive odvojene od društva u šokantnim uvjetima, a njihova djeca zbog izostanka obrazovanja nemaju velikih izgleda za budućnost, pokazao je novi izvještaj Agencije za temeljna prava Europske unije (FRA) u kojem se navodi da je u Hrvatskoj situacija za Rome i gora nego što je europski prosjek.

Drugo istraživanje EU-a o manjinama i diskriminaciji (EU-MIDIS II) pokazalo je da 80 posto ispitanih pripadnika romske zajednice živi u riziku od siromaštva, dok je taj prosjek među ostalim stanovništvom EU-a 17 posto. U Hrvatskoj 93 posto živi u riziku od siromaštva, dok je državni prosjek oko 19 posto. Samo 30 posto ispitanih Roma u EU-u ima plaćen posao, dok je prosječna zaposlenost za 2015. bila 70 posto.

U Hrvatskoj je zaposleno svega osam, a nezaposleno 62 posto Roma. Ostatak je u mirovini, ne radi zbog bolesti ili invalidnosti ili rade u kućanstvu. Hrvatska i Španjolska imaju najveći postotak mladih Roma koji se ne školuju i ne rade, čak 77 posto.

Izvještaj se temelji na razgovorima s više od 33 tisuće pripadnika romske manjine iz devet članica EU-a (Hrvatska, Bugarska, Češka, Grčka, Mađarska, Portugal, Rumunjska, Slovačka i Španjolska), a u Hrvatskoj je ispitano 2800 ljudi. Puni rezultati istraživanja koji će uključivati svih 28 država članica, bit će objavljeni iduće godine.

Ramiza Memedi: Već je sredina godine a Akcijskog plana nema!

/in /by

 

Ramiza Memedi predsjednica udruge žena Romkinja hrvatske «Bolja Budućnost»

Ramiza Memedi predsjednica udruge žena Romkinja hrvatske «Bolja Budućnost»

Povodom novog Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje od 2016. do 2018. godine, te Evaluacije Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje 2013-2020., razgovarali smo Ramizom Memedi, bivšom članicom Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma i predsjednice Udruge Žena Romkinja Hrvatske „Bolja Budućnost“

Kao bivši član Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma, kako ocjenjujete dosadašnje rezultate i samu učinkovitost mjera?

Kao prvo, biti član Povjerenstva istoimene strategije ne donosi nikakav utjecaj na tijek provedbe, niti bilo koji drugi faktor kojim se dalo poboljšati učinkovitost. Biti član tog Povjerenstva jedino omogućuje da glasate za ili protiv izvješća o provedbi Nacionalne strategije, a koliko je vaš glas, druga je priča. Ovo mi je treći mandat u Povjerenstvu, sadašnjem o praćenju provedbe Nacionalne strategije i bivša dva o provedbi, tada aktualnog Nacionalnog programa za Rome. Dosadašnji rezultati su porazni: niz mjera su samo slovo na papiru, a koordinacijsko tijelo koje treba provesti samu mjeru je partner Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koje nema kapaciteta za provedbu istih.

Pročitali smo Evaluaciju o provedbi Nacionalne strategije koju su odradili vanjski evaluatori, spominje se naravno i broj mjera u kojem je nositelj i su nositelj Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina odnosno 32 mjere. Kako ocjenjujete samu evaluaciju i smatrate li da su komentari odnosno sama evaluacija neutralna i realno ocijenjeno stanje?

Ma niti blizu! Nositelj provedbe Evaluacije Nacionalne strategije je Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Kada je državno tijelo nositelj evaluacije, prije same objave šalje se svakom tijelu na suglasnost, a naravno da nijedno tijelo neće dati da se prikaže vlastiti propust. Uzmimo samo područje obrazovanja i trenutnu situaciju u kojoj imamo veći broj segregiranih razreda u Međimurju nego za vrijeme tužbe „Hrvatska-Oršoš“ u Strasbourgu. Druga bitna pojava, odnosno efekt na kojeg su romski lideri upućivali odmah na početku jest mjera Javnih radova na području zapošljavanja. Imate u izvješću HZZ-a rezultate o provedbi aktivnosti vezanih za Akcijski plan i Strategiju podatke o provedbi, samo je 24 korisnika koristilo mjeru za samozapošljavanje dok je preko 1200 korisnika koristilo mjeru Javnih radova koja se koristi za komunalne poslove te nema kontinuitet niti dugoročan rezultat. Zaposlite nekog na šest mjeseci te dovodite ponovno u situaciju da bude korisnik socijalne pomoći, iz godine u godinu. Ima hrpu sličnih primjera u drugim područjima, a promjena nema. Ima ponešto i navedeno u samoevaluaciji, ali budimo realni: dok to ne bude u potpunosti neutralna evaluacija, nećemo imati realne podatke. Ali ne bih htjela biti kompletno pesimistična i cinična, pa mogu reći da je baš taj podatak, o problemu o nositelju mjera u kojem Ured ima 32 mjere a ostali dvije do četiri mjere, svakako bitan
propust u Nacionalnoj strategiji, ali i u Akcijskom planu.

Smatrate li onda da sama Evaluacija nije dovoljna dobro napravljena?

Ne bih to rekla. Cijenim eksperte koji su bili evaulatori, to su međunarodni stručnjaci za ljudska prava. Vjerujem svakako da su svoj posao dobro odradili; bila sam dio fokus grupa te znam o čemu se razgovaralo i na što se ukazalo. Svjesna sam da ne možete puno utjecati u ovom kompleksnom poslu, ali svejedno, kao što sam prije rekla, ima bitnih podataka koji su sada na papiru i koju moraju ozbiljno shvatiti. Moramo biti svjesni da Ured sa svojim kapacitetom ne može provoditi niti desetinu mjera u koje su navedeni kao nositelji ili sunositelji. Svi moramo nositi svoj teret, pa tako i centralne institucije, bez obzira koliko paralelno imaju reforma za odraditi.

Mislite li da s podacima iz evaluacije i trogodišnjeg iskustva s prvim Akcijskim planom mogu ostvariti kvalitetniji Akcijski plan za razdoblje 2016.-2018. godine?

Pogledajte samo naziv Akcijskog plana: Akcijski plan za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje od 2016. do 2018. Vidite li nešto sumnjivo? Već je sredina godine, a Akcijskog plana još nema. Sumnjam da će se išta bolje izraditi od prijašnjeg. Sama izrada kvalitetnog plana treba vremena, minimalno šest mjeseci. Budimo realni, uključenost civilnog sektora u sve, pa i u izradu bivšeg i sadašnje Akcijskog plana je minimalna. Svaka ideja koja je predložena od strane civilnog sektora odbijena je od strane predstavnika nadležnih institucija. Svi smo mi eksperti za pitanja Roma kada je u pitanju strateški plan, pa što će nam onda romski civilni sektor?! Tko zna gdje te najviše boli, ako to nisi ti?! Hrvatska daleko zaostaje s rješavanjem problematike Roma, i to onih temeljne, koju su daleko manje razvijene zemlje riješile uključenjem Roma u kreiranju politika za njih. Budimo realni, dok god imamo takav stav, nećemo nigdje stići.

Rekli ste da je problem neuključenosti romskog civilnog društva jedan od ključnih razloga nekvalitetno kreiranih mjera. Smatrate li da revizija Nacionalne strategije za uključivanje Roma i uključenje romskog civilnog sektora mogu dovesti do napretka i kvalitetnijih mjera za provedbu istih?

Revizija dovodi do promjena, ali u pozitivnom i negativnom kontekstu. Imamo svakako problem percepcije takozvanih krovnih i običnih udruga. Jedan od problema koji se stvara revizijom jest dodjela tim krovnim udrugama na težini u ostvarenju pojedinih mjera. Smatram da za takvu potrebu moramo imati čistu sliku ispred nas, i mi i oni. To znači da svatko ima svoju ulogu o ostvarenju ciljeva, civilni sektor, bilo to krovna organizacija ili sasvim obična lokalna organizacija te druga strana institucije, zakonom obuhvaćena tijela koja imaju svoj djelokrug rada i sredstava kojima to mogu pokriti. Idealna situacija kojom bi podržala reviziju strategije jest prihvaćanje inputa Roma uz obvezu nadležnog tijela da se provodi. Problem vidim i u prihvaćanju obveza od strane nadležnih tijela. Nacionalna strategije je samo preporuka, dokument koji je prihvaćen bez ikakve težine. Tek kada budemo imali otvoren um od strane nadležnih institucija da provedba tih mjera donosi do kvalitetnije budućnosti Roma, a time i smanjenja tereta državnog proračuna integracijom Roma, možemo imati kvalitetnu revidiranu strategiju.

Za kraj, koje bih ste područje izdvojili kao najbitnije za detaljniju razradu tokom izrade novog Akcijskog plana?

To je svakako teško pitanje. Svako područje je povezano s drugim. Ako uzmete zapošljavanje, morate svakako uzeti u obzir da velik broj Roma ima samo osnovno ili nikakvo obrazovanje. Kada uzmemo u obzir stanovanje, onda moramo shvatiti da osoba bez posla i obrazovanja ne može dugoročno održati troškove financiranja kvalitetnog stanovanja. Svakako zdravstvo jest nezaobilazno područje, osobito rješavanje problema zdravstvenog osiguranja, što dovodi do problema statusnog pitanja bez koje ne možete skoro ništa od gore navedenog ostvariti. Ne bih na kraju nijedno izdvojila, jedino bih položila nadu da će se ovog puta ozbiljnije pristupiti Akcijskom planu, s realnim ciljevima, rokovima i nositeljima mjera.

Autor: Orhan Memedi

romalen.com