NISMO VIŠE CIGANI NEGO ROMI

/in , /by

Intervju sa piscem  g. Ešefom Bajrićem

Ešef Bajrić, romski književnik, poduzetnik i aktivist, kroz ovaj intervju otkriva korijene svog književnog stvaralaštva, povezanost s romskim identitetom i osobnu borbu za očuvanje kulture i dostojanstva romske zajednice. Govori o svojem životnom putu, radu na knjigama Žrtveno janje i Rapsodija u G-molu, te zbirci poezije Bach. Otvoreno progovara o sustavnoj diskriminaciji, snazi obrazovanja, ulozi aktivizma i bolnim uspomenama vezanim uz mjesta romskog stradanja. Ovaj intervju nudi uvid u život i djelo jednog iznimnog čovjeka – autentičnog glasa Roma u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Pisanje za Ešefa Bajrića nije bilo planirano zanimanje, već potreba koja je rasla zajedno s iskustvima života – kroz siromaštvo, nepravde i ljubav prema vlastitom narodu. Sve ono što ga je godinama tištalo, na kraju je pronašlo svoj put na papir.


Gledajte, pisanjem se bavim već više od 25, možda i 30 godina. No, nikada nisam uspio objaviti ono što sam napisao. Prvenstveno zato što nisam bio spreman pronaći urednika koji bi sve to pripremio i objavio. A što me potaknulo? Rođen sam u Banjoj Luci, u vrlo siromašnoj obitelji rastavljenih roditelja. Život mi je bio izuzetno težak.
Potaknulo me to što sam želio pisati o svojim ljudima, o patnji našeg naroda. Jer ta diskriminacija nije trajala godinama, nego stoljećima. To me ponukalo da napišem nešto – pjesmu, priču, bilo što. Kad sam 1991. godine prvi put otišao u Švedsku i vidio patnje moga naroda – raseljenih iz Banje Luke, Srbije, Bosne, s Kosova – to je bilo strašno. Kad sam gledao tu djecu, te majke… i danas se naježim. Tada sam shvatio da netko mora nešto napisati o svemu tome.

Koja je trenutno najzastupljenija tema u vašem stvaralaštvu – romski život ili patnje ljudi koje ste doživjeli kroz svoj dugogodišnji rad?
U svojim knjigama, primjerice u Žrtvenom janjetu, opisujem život naših Roma – kalopera, trgovaca. Mi Romi kaloperi generacijama se bavimo trgovinom – to je radio moj otac, djed, pradjed, i ja sam naslijedio taj put.
U uvodu sam želio prikazati tko smo mi Romi, odakle dolazimo, kakvi smo, što želimo u sredinama u kojima živimo. Teško se asimiliramo u svakoj sredini. Ljudi me pitaju: “Bajriću, kako to da je onaj Srbin, ovaj Hrvat, a ti musliman iz Bosne?” Pa mi smo dolazili iz sjeverne Indije i naseljavali se diljem svijeta, prihvaćali religije, kulturu i običaje.

U prvoj knjizi pišem o našoj trgovini, kako smo putovali po Italiji, prodavali po Sloveniji… Ali taj zarađeni novac rijetko je završavao u našim domovima, našoj djeci. Sav taj zarađeni novac se trošio na kocku, kafiće, zabavu i užitak. I onda bi sutradan ujutro opet krenuli na put – zaraditi koji dinar. U toj knjizi prikazani su upravo ti ciklusi: rad, pijanstvo, kocka.

Jesu li Žrtveno janje i Rapsodija u GMO-lu autobiografske ili univerzalne priče?
Autobiografska priča tek dolazi – knjiga će se zvati Banjalučka ciganluk mahala. Knjigu koja se trebala zvati Ciganska rapsodija u G-molu mijenjan je naslov jer nismo više “Cigani”, nego “Romi” – što je službeno doneseno tek 1971. na kongresu u Londonu. Za ovu buduću knjigu, Banjalučka ciganluk mahala, svi pitaju kako je moguće nju nazvati tako. Zato što se radnja u knjizi odvija prije 1969. godine, u vrijeme zemljotresa. To se odvijalo prije prvog kongresa Roma koji se odvijao 1971. godine kada smo dobili zastavu, himnu i sve ostalo.
Rapsodija u G-molu je satirična knjiga. Smiješan prikaz života naših Roma, posebice čergara i kalopera koji su nakon rata otišli u Italiju. Vidio sam tada po kampovima kako naši Romi, osobito čergari, prodaju kuće, stanove… i sve to opisao.

Što želite da čitatelji osjete i nauče iz vaših djela?
Prije svega želim da osjete patnju mog naroda, to me najviše pokreće. U svakoj knjizi prikazujem koliko se Romi trude, muče, rade – i na kraju često nemaju ništa. Sustav je kriv. Ova demokracija pogoduje bogatima.
Pogledajte Hrvatsku – kažu da imamo 30 posto, a u stvarnosti imamo 50 posto sirotinje. Ljudi koji si ne mogu priuštiti ni godišnji odmor, ni pristojan automobil, dok drugi imaju milijarde. Želim prikazati patnju mog naroda, želim svim čitaocima pokazati da mi Romi nismo loš narod. Veseli smo, dobri ljudi, ali sustav nam ne dopušta školovanje. No u zadnjih desetak godina puno smo se više integrirali.
Dokazali smo i dokazat ćemo da smo narod koji može uspjeti. Sjetite se Charlieja Chaplina, Ave Gardner, Elvisa Presleya – svi su romskog podrijetla.
U Španjolskoj danas igra i 7–8 romskih nogometaša. Mnogi se ne žele izjasniti kao Romi. Pogledajte, 1990-ih u Hrvatskoj je bilo oko 50.000 Roma, danas ih je registrirano tek 17.000. Zašto? Mnogi su morali mijenjati ime i prezime kako bi dobili posao. Moj sin Almir Bajrić ili ja – nismo mogli dobiti posao. Slično je i u Međimurju – prezimena poput Oršoš ili Balog ne prolaze. Morate ih promijeniti – to je ta diskriminacija prema Romima.

Koliko je vaša nacionalna pripadnost utjecala na vaš književni izričaj?
Puno. Ponosim se time i danas s ponosom govorim da sam Rom.To je rekao par puta i Picasso. To je uvijek govorio i njegov otac, on je bio umjetnik na katedri u Španjolskoj u Madridu. Ja sam Rom i želim to ostati do kraja života – kao i moja djeca.

Izdali ste i zbirku poezije pod nazivom Bach. Možete li pojasniti njezin sadržaj?
Na mojim promocijama dolazi mnogo ljudi. Stipe Mesić redovito dolazi, često je prisutna izaslanica predsjednika Republike, gospođa Melita Mulić, kao i Maja Petrić iz Gradskog poglavarstva Zagreba.Znači da te moje promocije sve više i više dobivaju na publicitetu.
Bach – što znači “sreća” – potaknula me da napišem nekoliko pjesama. U zbirci ima i 5–6 pjesama na romskom jeziku, uz prijevod na hrvatski. Na jednoj stranici je na romskom, a na drugoj stranici je prijevod. Da ipak razumiju svi čitaoci o čemu se tu radi.
Kad me novinar Gamilec (dr. Nikola Gamilec) upitao: “Kako ste se s romana prebacili na poeziju?”, odgovorio sam: “Gospodine Gamilec, moj cijeli život je romska poezija. Moja duša, moje srce – sve je to poezija. Sve što radim, to je poezija ” Dobio sam takav aplauz.
Pitali su me kako pronalazim likove. U mojim knjigama su likovi izmišljeni, ali barem 50 % njih temelji se na stvarnosti. Sve ostalo je mašta autora, pisca. Zato u mojim knjigama stalno piše da su likovi i događaji izmišljeni, jer se ljudi pronalaze u njima iako to nisu oni. Ali ne bih mogao pisati o tome da nisam to i živio – s Romima, po Europi, po Italiji, Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj…

Sami financirate izdavanje knjiga. Jeste li razmišljali o natječajima za sufinanciranje?
Naravno da jesam. Svaka knjiga me košta – prva oko 1500 eura, pa druga, treća, četvrta… To je jako puno knjiga.
Više puta sam pokušao pronaći financijsku potporu, ali uvijek sam nailazio na zid šutnje. To je ta diskriminacija o kojoj stalno govorim.
Iako Romi prema Ustavu RH imaju sva prava, u praksi to ne vrijedi. Sve ostaje mrtvo slovo na papiru.

Smatrate li se aktivistom?
Da. Od prvog dana sam na društvenim mrežama pokrenuo svojevrsni lanac borbe protiv  rasne diskriminacije. Ona je prisutna kao nekada u Južnoj Africi – samo što je kod nas prikriveno.Tamo je ona bila očita,  crnci su  bili na jednoj strani, a oni su bili na drugoj strani. Kod nas je sve to  u rukavicama. Smatram se aktivistom i bit ću aktivista.
Govorim to najviše zbog svojih Roma, postao sam aktivist zbog njih. Sve što prikazujem na društvenim mrežama i što pišem, to me potiče da bi svoj narod malo potaknuo na nešto. Da oni počnu razmišljati o životu. Da oni počnu razmišljati o tome kako se što više asimilirati među ljude kojima se nalaze. Znači oni koji su u Srbiji, dajte, gledajte kako oni žive. Romi u Bosni i u Makedoniji, općenito na Balkanu i u cijeloj Europi, dajte se malo asimilirajte, idite u školu. Šaljite svoju djecu u školu, to je najbitnije. Moj sin je završio ekonomsku školu, radi u Kauflandu, u Jastrebarskom.

Moj brat je bio u policiji, u Bosanskoj kupi, završio u  Sarajevo školu. Najstariji brat je bio stolar, a najmlađi tokar. Znači, mi smo svi htjeli da završimo školu. I vjerujte mi, bez te škole mi smo nula. Romi bez škole su nula.

Kako gledate na položaj Roma danas? Je li došlo do promjene?
U posljednjih 20 godina, posebno u Hrvatskoj, vidim određene pomake. Romi su se počeli obrazovati, zapošljavati. Kaloperi više ne trguju po selima – danas rade u firmama.
Stipendije koje država dodjeljuje našoj djeci za srednje škole i fakultete – to je jako dobra stvar.
Međutim, diskriminacija je i dalje prisutna – primjerice u Međimurju, gdje djecu izbjegavaju, vrijeđaju. Pitam se – dokle više?

Imate li preporuku za poboljšanje položaja Roma u Hrvatskoj?
Ja sam tu živio na Borongaju, tu je bilo preko 20 kuća jedne obitelji. Samo ta jedna obitelj od moje supruge. Šta se dogodilo? Dok sam ja tu živio, ja sam živio  kao i oni.

Ideš na put, tu smo. Tu je bio Čingi Lingi, stara gostiona. Tu smo se nalazili, oni piju, kockaju, idem i ja, ali nisam kockao. Moraš ići sa svojim ljudima, tako je to bilo. Moja preporuka je jednostavna; Gdje god živi puno Roma, tu života nema. Imamo područja kao što su Parag, Kuršanec gdje imate po 2000 Roma. Oni žive, gledajući jedan drugoga, prevladava socijala. I kad stigne socijalna pomoć, oni odu po aparatima, kockati. Nisu svi, ja se ispričavam pojedinima koji to ne rade, ali gdje god ima puno Roma, to ne valja. Ja sam im čak  preporuke pisao preko društvenih mreža: „Mladi, bajashi, odite u Austriju, odite u Njemačku, radite.  Zaposlite se tamo. Nemojte ostati u toj zajednici jer ta zajednica ubija naše Rome.“ 

Posjetili ste Jasenovac, Uštice, Žeravice. Kako to utječe na vaš rad?
Trenutno radim na romanu Krvava kiša – priči o obitelji koja je došla iz Jajca u Banju Luku, preživjela ustaški teror i završila u Jasenovcu. Knjiga će imati više od 300 stranica i sadržavat će i dokumentarni dio, s relevantnim podacima – koliko je Roma ubijeno, koliko preživjelih…
Koristit ću i materijale koje mi je dao prijatelj Toti Dedić, sin Nadira Dedića, jednog od rijetkih preživjelih iz Uštica i Jasenovca.
Knjigu ću poslati Europskom parlamentu, podijeliti i hrvatskoj Vladi – uz poruku: “Ovo vam je dar od Roma iz Zagreba. Ako ne želite čitati – bacite u koš.”
Jer teško je biti Rom.

U razgovoru s Ešefom Bajrićem postaje jasno da njegova priča nadilazi ulogu pisca – on je svjedok vremena, glas svoje zajednice i neumorni tragatelj za pravdom. Njegove knjige nisu tek književni uradci, već produžetak iskustva, otpora i nade koju unosi u svaku rečenicu. Bilo da piše o kaloperima, o kampovima u Italiji, o patnji prognanih Roma, ili o djeci kojoj je uskraćeno pravo na obrazovanje – Bajrićeva riječ uvijek ima cilj: potaknuti, osvijestiti, ostaviti trag.

S jednakom strašću kojom piše, i govori. Otvoreno, iskreno, bez zadrške – o diskriminaciji, o sustavu koji često zataji, ali i o vlastitoj zajednici kojoj poručuje da mora preuzeti odgovornost, obrazovati se, integrirati i dokazati svoju vrijednost.

Njegov rad na knjizi Krvava kiša, kojom želi dati glas žrtvama romskog genocida, još je jedan dokaz da Ešef Bajrić piše ne zato da bi zabavio – već da bi probudio. U vremenu kada istina često ostaje zatomljena, njegov rukopis ostaje jasan, snažan i potreban.

Jer kako sam kaže – teško je biti Rom. Ali biti Rom i pisati, svjedočiti i nikada ne odustati – to je snaga. To je Ešef Bajrić.

Orhan Memedi

POLOŽAJ ROMKINJA

/in , /by

Položaj Romkinja danas: između tradicije, borbe i promjena

Povodom dodjele stipendija na kojima je broj mladih Romkinja prevladavao, vidimo promjene u strukturu romske zajednice u kojoj je duboko isprepletena borba između patrijarhata i ravnopravnosti Romkinja.

Svjesna sam koliko je položaj romskih žena i dalje duboko isprepleten s patrijarhalnim strukturama koje ograničavaju našu slobodu i mogućnosti. Iako je vidljiv napredak, borba za ravnopravnost i osnaživanje Romkinja još nije završena. Naša stvarnost i danas obilježena je složenim odnosima između obiteljskih očekivanja, društvenih predrasuda i želje za osobnim i profesionalnim ostvarenjima. Iako su žene danas aktivnije u donošenju odluka i imaju veću ulogu u obitelji, tradicionalna očekivanja i dalje utječu na njihov položaj, posebno u ruralnim sredinama

U romskim zajednicama obitelj je temelj života. Ona nas oblikuje, štiti, s druge strane, često nameće rigidne uloge. I danas, ženska uloga najčešće je vezana uz brigu o domu, djeci i suprugu, dok su druge sfere života, poput obrazovanja i karijere, podređene tim obiteljskim očekivanjima. Upravo je taj duboko ukorijenjeni patrijarhat jedan od glavnih izazova s kojima se Romkinje i dalje susreću

Položaj Romkinja teško je razumjeti bez uvida u duboko ukorijenjeni patrijarhat koji i dalje snažno utječe na njihove živote. Unutar romskih zajednica patrijarhalna struktura i tradicionalne rodne uloge često se doživljavaju kao prirodni poredak, neupitni okvir unutar kojeg se život odvija. Od malih nogu, Romkinje se uče kako im je glavna uloga biti poslušna kći, brižna supruga i požrtvovana majka. Sloboda i samostalnost, u tom kontekstu, često nisu nešto što im je dopušteno, nego nešto što moraju “zaraditi” ili čak izboriti.

Međutim, važno je razumjeti da patrijarhat nije monolitan, niti je nepromjenjiv. On je živa struktura koja, iako duboko ukorijenjena, polako puca pod pritiskom novih generacija Romkinja koje traže više. Sloboda Romkinja, stoga, ne znači nužno odricanje od vlastite kulture ili napuštanje obitelji. Sloboda znači mogućnost izbora – da same odluče hoće li biti kućanice ili poslovne žene, majke ili poduzetnice, da same odrede svoje prioritete. To je sloboda utemeljena na ravnoteži, gdje obitelj i tradicija ostaju važni, ali prestaju biti lanac.

Upravo se to polako odvija, sporo, ali dolazi do promjena. Sve je više Romkinja koje se obrazuju, zapošljavaju i aktivno sudjeluju u javnom životu. One postaju nositeljice promjena, ne samo za sebe, već i za cijelu zajednicu. Te žene su danas uzori – one kojima se druge mlade Romkinje žele ugledati kako bi ojačale svoju svijest, podigle samopouzdanje, osnažile želju za promjenama i raskinule lanac koji je nametnut stoljećima.

Nova generacija Romkinja donosi drugačiju perspektivu o spoju obiteljskog i poslovnog života. Pokazuju da je moguće ispuniti očekivanja obitelji, a istovremeno graditi vlastitu karijeru i profesionalni identitet. Takav spoj ne mijenja samo sliku o položaju žene u romskoj zajednici nego i u širem društvu koje nas često marginalizira.

Te promjene su, naravno, proces, često spor i popraćen brojnim izazovima. Mnoge Romkinje i dalje se suočavaju s otporom, nerazumijevanjem i pritiscima, kako iz vlastitih obitelji tako i iz šire zajednice. No razlika je u tome što danas više nisu same. Imaju primjere, imaju uzore koje mogu slijediti. Snaga tih žena, koje su se izborile za svoje mjesto u društvu, postaje pokretač koji ohrabruje druge da krenu tim putem.

Moramo jačati mrežu Romkinja u Hrvatskoj

Važno je istaknuti da Romkinje trebaju i dalje jačati svoj utjecaj na političkoj sceni i donošenju odluka koje oblikuju naš život. Politička participacija žena iz romske zajednice može donijeti one dugoročne promjene koje su potrebne – bolje obrazovanje, lakši pristup zapošljavanju, dostupniju zdravstvenu skrb i sustavnu borbu protiv diskriminacije. Politička prisutnost, javno djelovanje i stvaranje mreže Romkinja nisu luksuz, nego nužnost. Kroz javno djelovanje i međusobno povezivanje, Romkinje mogu graditi prostor u kojem neće biti usamljene, gdje će njihovi problemi biti shvaćeni, a njihova borba ojačana kolektivnom snagom. Ta mreža može prepoznati nove izazove koji dolaze – od isključenosti u raznim područjima do novih oblika diskriminacije – i na njih odgovoriti na vrijeme, kreirajući preduvjete za još veći napredak i ravnopravnost budućih generacija.

Romkinje danas u Hrvatskoj imaju dovoljno kapaciteta, znanja i iskustva da same definiraju svoje potrebe i interese te da budu ključne akterke u rješavanju problema koji ih pogađaju. U posljednjih deset godina zabilježen je porast Romkinja koje završavaju srednjoškolsko i visoko obrazovanje, a neke od njih već aktivno sudjeluju u radu udruga, političkih tijela i inicijativa koje se bave pravima žena, manjina i Roma.  Ono što je sada potrebno jest da se tom procesu da prostor, podrška i povjerenje – jer bez Romkinja nema ni istinske ravnopravnosti u romskoj zajednici, a niti u hrvatskom društvu u cjelini.

Ramiza Memedi

ROMSKA PRAVA U REPUBLICI HRVATSKOJ

/in , /by

Prava Roma u Hrvatskoj  su zajamčena Ustavom i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, a važno je i da Romi nastave aktivno sudjelovati u kreiranju vlastite budućnosti.

Ustav Republike Hrvatske i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina predstavljaju temeljne stupove zaštite i promocije manjinskih prava u Hrvatskoj. Ovi dokumenti jasno potvrđuju da su ravnopravnost, poštivanje različitosti te uključivanje pripadnika nacionalnih manjina u javni život među najvišim vrijednostima hrvatskog ustavnog poretka.

Pripadnicima nacionalnih manjina, uključujući i romsku zajednicu, jamči se pravo na očuvanje kulturnog identiteta, korištenje vlastitog jezika i pisma, obrazovanje na jeziku manjine, sudjelovanje u političkom i društvenom životu, kao i zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima vlasti.

Osim prava na individualno izražavanje identiteta, hrvatski pravni okvir osigurava i kolektivna prava putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, koji imaju savjetodavnu ulogu u jedinicama lokalne i regionalne samouprave. Time se osigurava da se glas manjina ne čuje samo u izborno-političkom kontekstu, već i u svakodnevnim odlukama koje utječu na njihov položaj i životne uvjete.

Upravo u tom kontekstu, svaki korak prema većoj vidljivosti i političkom sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina, posebno Roma, ima višestruko značenje – ne samo za pripadnike te zajednice, već i za hrvatsko društvo u cjelini koje time potvrđuje svoje demokratske i multikulturalne vrijednosti.

Pravo na identitet

Nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj uživaju ustavno zajamčena prava na slobodno izražavanje pripadnosti, kao i na očuvanje, razvoj i izražavanje vlastite etničke, kulturne, jezične i vjerske posebnosti. U slučaju romske nacionalne manjine, ne uočavaju se prepreke u slobodnom izražavanju etničke pripadnosti – dapače, osobe se tijekom popisa stanovništva mogu izjasniti kako žele.

Tijekom života postoje različiti trenuci u kojima pojedinac izražava svoju nacionalnost. Prvi put to najčešće čine roditelji prilikom upisa djeteta u matične knjige rođenih. U prošlosti je mnogim Romima i Romkinjama u rubriku nacionalnosti upisivana hrvatska ili neka druga pripadnost, često iz nepoznavanja razlike između državljanstva i nacionalne pripadnosti. Danas sve više roditelja romske pripadnosti djecu upisuju kao Rome.

Na popisu stanovništva punoljetne osobe imaju pravo slobodno izraziti svoju nacionalnost. Isto vrijedi i za evidenciju birača, gdje punoljetne osobe mogu neograničen broj puta mijenjati svoju nacionalnu pripadnost.

Ovo zakonsko pravo bilo je predmet rasprave tijekom posljednjih lokalnih izbora, kada je osoba koja nije romskog podrijetla promijenila nacionalnost u romsku kako bi ostvarila pravo kandidature za zamjenika župana iz reda romske nacionalne manjine u Međimurskoj županiji. Takva situacija izazvala je medijsku pažnju i otvorila pitanja o zloupotrebi prava i mogućim nedostacima zakonskog okvira. No, što je alternativa? Zabrana? Provjera etničkog podrijetla? A kako bismo to provjeravali – “brojanjem krvnih zrnaca”? Takav pristup bio bi neprihvatljiv i opasan.

S druge strane, Romi su upravo primjer naroda koji uspijeva očuvati kulturnu baštinu unatoč stoljećima migracija i integracije u različita društva. Iako često žive u zatvorenim zajednicama, romski jezik – prvenstveno u usmenoj formi – i danas se prenosi s koljena na koljeno, a mnogi običaji i dalje se prakticiraju. No, višestoljetno življenje u različitim kulturama dovelo je do razvoja brojnih romskih skupina koje se razlikuju po jeziku, vjeri i tradiciji – što je i razumljivo s obzirom na to da su gotovo posvuda činili manjinu.

Unatoč tim razlikama, većina Roma poznaje zajedničke simbole identiteta: romsku zastavu, himnu i naziv vlastitog naroda – Rom. Ipak, postoji i određeni broj pripadnika zajednice koji, primjerice, ne razumiju jezik romske himne, što govori o složenosti romskog identiteta u suvremenom društvu.

Jezična prava
Pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj imaju pravo na službenu uporabu svog jezika i pisma, uključujući dvojezične natpise, dokumente i službene akte u jedinicama lokalne samouprave gdje njihovi članovi čine značajan udio (više od 1/3 stanovništva), ili temeljem statuta JLS. Broj stanovnika romske nacionalne manjine u Hrvatskoj raste, a posebno je izražen u Međimurskoj županiji. Upravo u općini Orehovica Romi su stekli zakonsko pravo na dvojezičnost. No, zbog jezične složenosti zajednice, to pravo još nije provedeno – dvojezične table nisu postavljene.

Naime, svi Romi u toj općini kao materinji jezik navode varijantu starorumunjskog jezika, poznatu i kao bajaški rumunjski (u dokumentima najčešće se koristi naziv „bajaški rumunjski jezik“). Ovaj jezik pripada romanskoj skupini, za razliku od standardnog romskog jezika (romani čhib), koji spada u indoeuropsku indoarijsku grupu.

Ta je skupina, poznata kao Bajaši, povijesno je vezana uz romsku zajednicu na rumunjskom području, gdje im je uporaba vlastitog jezika bila zabranjivana i kažnjavana. Zbog toga su usvojili jezik svojih gospodara – od kojeg se do danas razvila lokalna inačica.

Postoji i teorija da Bajaši nisu etnički Romi, ali su zbog izgleda i načina života prozivani i diskriminirani kao Romi, što govori o složenoj povijesnoj identifikaciji te grupe.

Unatoč tome, Bajaši se danas izjašnjavaju kao pripadnici romske nacionalne manjine i čine većinu u Orehovici. Zbog sticanja prava na dvojezičnosti u Orehovici, očekivalo se postavljanje dvojezičnih tabli sa imenom naselja  i ulica – na hrvatskom i romani čhib. No, lokalna zajednica je protestirala jer „romani čhib” smatraju stranim jezikom, nerazumljivim kao simbol njihovog identiteta.

Predložen je i kompromis – trojezična tabla na hrvatskom, bajaškom rumunjskom i romani čhib – ali ni ta opcija nije prihvaćena. Kao rezultat, table sa imena cesta i romskih naselja su ostale samo na hrvatskom.

Kod ulaza u romsko naselje stoji velika tabla s riječju drom (što znači “put” na romskom jeziku), ali ona nije izazvala otpor, unatoč tome što drom nema značenje u bajaškom jeziku.

Obrazovanje


Svaka manjina ukoliko želi  ima pravo na odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu svoje manjine u osnovnim i srednjim školama (modeli A, B i C).
Romska zajednica u Hrvatskoj nije ostvarivala pravo na odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu manjine kojoj pripada iako zagovornik ovog prava bio je tadašnji i sadašnji zastupnik romske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, gospodin Veljko Kajtazi.

Međutim, gospođa N. J., koja je tada radila kao savjetnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, kontinuirano je ukazivala na problem jezične raznolikosti unutar romske zajednice, ističući da većina Roma u Hrvatskoj ne govori romski jezik priznat od strane Vijeća Europe (romani čhib), već koristi tzv. starorumunjski, odnosno bajaški jezik.

Usto, Hrvatska kao potpisnica Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima imala je veto upravo na romski jezik. U sklopu cjelovite kurikularne reforme razvijen je kurikulum za romski jezik po modelu C, koji obuhvaća obrazovanje od predškolske dobi do kraja srednje škole. Jezik na kojem se nastava provodi ovisi o odabiru roditelja djece koja pohađaju program – mogu birati između romskog jezika (romani čhib) i starorumunjskog, odnosno bajaškog jezika.

Iako su mnogi romski predstavnici, uključujući gospodina Kajtazija i profesora romskog jezika i kulture s Filozofskog fakulteta, gospodina Ljatifa Demira (koji je iz tog razloga napustio radnu skupinu za razvoj kurikuluma), bili protiv ovakvog pristupa, kurikulum je razvijen na oba jezika.

Potpuno je razumljivo da se pravo na obrazovanje na jeziku manjine treba koristiti i za jačanje i očuvanje romskog jezika, no u praksi model C se do danas provodi u manje od pet škola u Hrvatskoj, i to isključivo na starorumunjskom jeziku.

Nažalost, Romi koji govore romani čhib još uvijek u nedovoljnoj mjeri prepoznaju značaj ovog prava. Ujedno, izostaje sustavan trud kako romskih političkih predstavnika, tako i organizacija civilnog društva, da se ovo pravo koristi kao alat za očuvanje jednog od temeljnih elemenata romskog identiteta – bez obzira na to radi li se o govornicima starorumunjskog ili romskog jezika.

Kulturna autonomija

Pravo na osnivanje kulturnih i umjetničkih udruga te ostvarivanje i njegovanje manjinske kulture i tradicije. Romska zajednica u Hrvatskoj ostvaruje pravo na kulturnu autonomiju kroz različite aktivnosti i projekte. Postoji nekoliko kulturno-umjetničkih društava Roma, među kojima se ističe Kulturno-umjetničko društvo Darda, jedno od najaktivnijih i najprepoznatljivijih na državnoj razini.

Kroz Savjet za nacionalne manjine, Republika Hrvatska financira projekte romske nacionalne manjine koje provode organizacije civilnog društva. Osim putem Savjeta, javna sredstva dodjeljuju se i kroz nacionalne i europske pozive za civilno društvo, Operativni program za nacionalne manjine te izravno putem jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Zahvaljujući ovim izvorima financiranja, ostvareni su brojni značajni kulturni projekti romske zajednice. Među njima se ističu: izgradnja Memorijalnog centra za romske žrtve Drugog svjetskog rata u Ušticama, uređenje romskog groblja u Ušticama, otvaranje prve romske knjižnice u Zagrebu, postavljanje spomen-ploče povodom Svjetskog dana romskog jezika (5. studenog), koji je prvi priznao Hrvatski sabor, uključivanje romske kulture u projekt “Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020”, posebno kroz program “Roum”, redoviti nastupi KUD-a Darda na festivalima diljem zemlje, kazališne predstave u kojima sudjeluju Romi kao autori, glumci i redatelji, često s temama vezanim uz romsku kulturu, redovita komemoracija romskih žrtava 2. kolovoza, uz medijsku i institucionalnu podršku, sudjelovanje na lokalnim festivalima, organizacija proslave Ederlezija, izdavanje časopisa, produkcija dokumentarnih filmova i televizijskih serija s romskom tematikom.

Ova raznolikost kulturnih inicijativa potvrđuje važnost i vitalnost romske kulturne autonomije te doprinosi očuvanju i promociji romskog identiteta u Hrvatskoj.

Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina

Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih ma­njina prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Pripadnici nacionalnih manjina biraju svoje zastupnike u dvanaestu izbornu jedinicu. Pripadnici romske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika zajedno sa još jedanaest drugih manjina koje će ih predstavljati u Saboru ausrijsku, bugarsku, njemačku, poljsku, ruminjsku, rusinska, rusku, tursku, ukrainska, vlašku i židovsku nacionalne manjine u Sabor.

Prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, svaka manjina ima pravo na vlastitog predstavnika ili vijeće tamo gdje broj pripadnika nadmašuje propisani postotak ili broj, definiran Zakonom (obično ako manjina čini najmanje 1,5% stanovništva jedinice lokalne samouprave, ili ima određen broj članova prema procjeni DZS). U praksi to znači da se u mnogim općinama i gradovima Romi izjašnjavaju za svoje predstavnike.

Izbori za vijeća ili predstavnike romske nacionalne manjine gotovo su uvijek organizirani. No u nekim lokalnim zajednicama popunjavanje mjesta predstavlja izazov jer nedostaje kandidata, što rezultira prazninama u zastupljenosti. Izabrani predstavnici i vijeća imaju savjetodavnu ulogu – često upozoravaju na pravne probleme, socijalne teškoće ili razvojne potrebe manjine. Ipak, izazovi s kapacitetima vijećnika i nerijetko neiskustvom članova onemogućuju učinkovitu zastupljenost.

S druge strane, lokalne samouprave ponekad ne osiguravaju adekvatne resurse—poput prostora za rad, financijskih sredstava ili pristupa stručnom savjetovanju. Osim toga, često se događa da vijeća budu uključena u rasprave o temama izvan njihovih nadležnosti, dok se istovremeno donose odluke (na razini lokalne vlasti) koje izravno ili neizravno otežavaju položaj romske zajednice.

Primjeri dobre prakse javljaju se u regionalnim vijećima romske nacionalne manjine poput Zagreba, Međimurske, Istarske, Primorsko-goranske, Koprivničko-križevačke, Varaždinske, Brodsko-posavske i Osječko-baranjske županije, gdje vijeća djeluju organizirano i uz podršku lokalne uprave.

Zakon predviđa i osnivanje nacionalne koordinacije vijeća nacionalnih manjina – tijela koje bi objedinjavalo rad županijskih vijeća i dobivalo sredstva iz državnog proračuna. Unatoč zakonskoj mogućnosti, romska manjina do sada nije uspostavila formalnu nacionalnu koordinaciju. Umjesto toga, krovnu ulogu preuzimaju civilne „krovne manjinske organizacije“, kao što je kod Roma Savez Roma u RH „Kali Sara“. Iako takve organizacije nemaju posebno zakonsko uporište, tradicionalno su povezane sa saborskim zastupnikom romske manjine i primaju sredstva iz Operativnog plana zanacionalne manjine 2021.–2027., izravno iz državnog proračuna, bez javnih natječaja. Ovakva praksa se odnosi i na druge manjine u Hrvatskoj.

Uključivanje u javni život

Uključivanje pripadnika romske nacionalne manjine u javni život i odlučivanje o pitanjima koja ih se izravno tiču formalno je zajamčeno nizom nacionalnih i europskih dokumenata, uključujući Europski okvir za nacionalne strategije za uključivanje Roma, kao i niz nacionalnih politika i planova. Hrvatska je specifična po tome što, uz opće Nacionalne planove za uključivanje nacionalnih manjina, jedino romska nacionalna manjina ima poseban nacionalni strateški dokument koji detaljno predviđa mjere i osigurava dodatna financijska sredstva za njihovu integraciju u društvo, obrazovanje, stanovanje, zapošljavanje i kulturni život.

Iako su Romi i dalje najdiskriminiranija skupina u Hrvatskoj, politička konstelacija često rezultira većom podrškom njihovim inicijativama nego inicijativama drugih manjinskih skupina. Razlog tomu je višeslojan – s jedne strane brojčana veličina romske zajednice nije velika, a s druge strane mnogi političari nemaju direktno negativan stav prema Romima, iako se povremeno koriste kao retoričko sredstvo za prikupljanje političkih poena kod većinskog biračkog tijela.

No, unatoč formalnim mehanizmima za uključivanje, stvarna participacija pripadnika romske nacionalne manjine u procesima donošenja odluka ostaje vrlo ograničena. Tome doprinosi niz faktora, uključujući nisku razinu informiranosti, ograničenu obrazovnu strukturu, ali i nedostatak interesa ili povjerenja u institucije.

Pokazatelji ovakvog stanja uključuju: slabu aktivnost i nedovoljno korištenje savjetodavnih ovlasti vijeća i predstavnika romske nacionalne manjine, nisku razinu sudjelovanja u javnim raspravama i procesima izrade strateških dokumenata, ograničen odaziv na političke procese koji se tiču prava i položaja romske zajednice.

Ovakvo stanje jasno ukazuje na potrebu za dodatnim naporima u području osnaživanja i kapacitiranju pripadnika romske nacionalne manjine, kako bi mogli proaktivno sudjelovati u oblikovanju javnih politika koje ih se izravno tiču – kako kao pripadnici manjine, tako i kao punopravni članovi svojih lokalnih, regionalnih i nacionalnih zajednica.

Siniša S. Musić

IN MEMORIAM;ALIJA MEŠIĆ

/in , , /by

Romska zajednica u Zagrebu i Hrvatskoj ostala je bez jednog od svojih najvažnijih i najposvećenijih predstavnika. Odlaskom Alije Mešića izgubili smo čovjeka koji je desetljećima ustrajno radio na poboljšanju položaja Roma, skromno i predano, blizu ljudi kojima je bio najpotrebniji.
Alija Mešić bio je mnogo više od aktivista – bio je most između institucija i zajednice, glas obespravljenih, ali i čovjek koji je vjerovao da se promjene događaju samo kada ih sami pokrećemo.


Pionir u vremenu kada Romi nisu imali ništa

Danas se često govori o stipendijama za Rome, posebnim obrazovnim mjerama, akcijskim planovima i
strategijama. No, Alija Mešić je djelovao u vremenu kada za Rome nije bilo ničega od toga. U to vrijeme romska naselja bila su neuređena, bez pristupa osnovnoj infrastrukturi – bez struje, bez vode, bez kanalizacije, bez asfaltiranih ulica. Mjesto gdje su rijetko ljudi zalazili, predrasudama koji su bili svakodnevica Roma u improviziranim kućama u kojima su živjeli dan za danom.

Bio je jedan od prvih koji su jasno i glasno upozoravali da Romi u tim uvjetima ne mogu ostvariti dostojanstven život, da djeca u tim uvjetima ne mogu učiti i ići u školu i da Romi moraju ostvarivati osnovna prava.

Njegova borba nije bila apstraktna, nije se vodila isključivo kroz politike – borio se za elementarne uvjete života: vodovod, električnu energiju, komunalne priključke, zdravstvenu zaštitu i pristup školama.
Primio se posla kada nitko nije, kada su pojmovi Rom i aktivist nisu išli zajedno. Tada nisu postojale stipendije za romske učenike, niti su postojali programi za poticanje zapošljavanja Roma. Romska zajednica bila je u mnogo težem položaju nego danas, a Alija Mešić bio je jedan od
rijetkih koji su u to vrijeme preuzeli odgovornost da se za ta prava izbori.
Sustavna borba iz temelja Godine 1993. osnovao je Udrugu Roma Grada Zagreba
i Zagrebačke županije, jednu od prvih romskih organizacija u Hrvatskoj koja se ozbiljno i sustavno
bavila unaprjeđenjem položaja Roma. U vrijeme kada Roma gotovo da nije bilo u javnom prostoru, Mešić je već tada tražio da se romska pitanja rješavaju u dijalogu s institucijama, ali bez gubitka bliskosti s ljudima na terenu.
Iako su problemi bili brojni, velik dio svog rada je posvetio na osnaživanju mladih, jer je znao da je obrazovanje ključ promjene. Pokrenuo je brojne radionice, između njih i besplatne informatičke radionice i tečajeve za Rome, omogućujući im stjecanje vještina koje su tada bile rijetkost u romskoj zajednici.

Više od prostora – klub kao simbol zajednice
Kreacijom brojnih aktivnosti stvorio je ključno mjesto i žarišnu točku koju su posjećivali brojni Romi te tako stvorio nezaobilazan i kultni zagrebački kluba za Rome – prostor koji je za mnoge bio više od običnog mjestaokupljanja. Bio je to prostor u kojem su se gradile nove generacije Roma, gdje se učilo, raspravljalo, zabavljalo i stvaralo osjećanje zajedništva.

Klub je postao središnja točka romske kulture u Zagrebu i mjesto koje je odigralo
ključnu ulogu u izgradnji samopouzdanja mladih Roma. Brojni današnji romski aktivisti su sudjelovali na
tečajevima koji su u to vrijeme mnogo značili.
Glas koji nije šutio Mešić je tijekom cijelog svog života bio nepokolebljiv glas protiv nepravde. Godinama je upozoravao na teške životne uvjete u romskim naseljima, na pravne prepreke u ostvarivanju državljanstva, na apatridiju, diskriminaciju na tržištu rada i obrazovanja, te na sve
oblike društvenog isključivanja.
Uključivao se u sve važne procese, bio član Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog programa za Rome, prvog dokumenta koji je vlada službeno donijela kako bi unaprijedila položaj Roma. Aktivno je sudjelovao u donošenju nacionalnih i lokalnih politika koje danas stvaraju temelje boljeg položaja Roma u Hrvatskoj.
Bio je i dugogodišnji glavni urednik romskog časopisa Romano Čačipe – Romska istina, koji je godinama bio jedina medijska platforma kroz koju su se prenosile informacije, borbe i uspjesi romske zajednice iz prve ruke.
Ostavština koja obvezuje
Iako nas je Alija Mešić napustio, njegova ostavština ostaje duboko ukorijenjena u zajednici koju je toliko
volio. Ostaju mladi ljudi kojima je otvorio vrata, zajednica kojoj je dao glas i društvo koje je, zahvaljujući njegovoj borbi, barem malo postalo pravednije.
Njegova borba bila je borba za osnovna ljudska prava, za dostojanstven život u vlastitom domu, za pristup vodi, struji, školama i poslu. Danas, kada je situacija romske zajednice barem djelomično bolja, ne smijemo zaboraviti da je nekada bilo daleko teže – i da su upravo ljudi poput Alije Mešića otvorili put za napredak kojeg danas ponekad uzimamo zdravo za gotovo.
Alija Mešić bio je borac, vizionar i oslonac zajednici.
Njegov život ostaje inspiracija svima koji vjeruju u pravednije i uključivanje društvo – i obaveza da taj put
nastavimo.

IN MEMORIAM; DRAGAN ACKOVIĆ

/in , , /by


Dragoljub Acković, jedan od najvažnijih romskih intelektualaca, publicista i političkih predstavnika
iz Srbije, preminuo je 2025. godine. Njegov višedesetljetni rad obilježio je područje romske kulture,
historiografije i javnog zagovaranja prava romske zajednice.
Rođen 1952. godine u Osipaonici kod Smedereva, Acković je završio studij političkih znanosti i etnologije u Beogradu, a kasnije je magistrirao i doktorirao s temama iz područja romske povijesti i prava. Tijekom karijere aktivno je djelovao kao istraživač, urednik, autor, političar i kulturni radnik.
Bio je autor više od dvadeset knjiga i stotina članaka koji obrađuju teme vezane uz romsku kulturu, povijest i svakodnevni život. Neka od najpoznatijih djela uključuju Romi u Beogradu, Bog u romskom narodnom stvaralaštvu te radove o stradanjima Roma tijekom Drugog svjetskog rata. Posebnu pažnju posvetio je dokumentiranju romskog iskustva u regiji i promoviranju kulturnog
nasljeđa.
Preminuo Dragoljub Acković – istaknuti romski intelektualac i publicist Acković je bio dugogodišnji urednik romskog programa na Radio Beogradu, pokretač i voditelj romskih medijskih
inicijativa na jeziku zajednice, te osnivač izdavačke kuće Rominterpress.

Inicirao je i osnivanje Muzeja romske kulture u Beogradu, koji je otvoren 2009. godine kao
prvi takav specijalizirani muzej u jugoistočnoj Europi.
Na političkoj razini bio je zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srbije u dva mandata te zamjenik direktora Kancelarije za ljudska i manjinska prava. Sudjelovao je u radu Nacionalnog vijeća romske nacionalne manjine, predsjedavao Svjetskim parlamentom Roma i bio član
više međunarodnih stručnih tijela.
Dragoljub Acković bio je i aktivan sudionik međunarodnih inicijativa vezanih uz prava manjina, komemoraciju žrtava genocida nad Romima i očuvanje nematerijalne kulturne baštine.

Njegov rad prepoznat je i kroz brojna priznanja u zemlji i inozemstvu.
Posebno je značajan njegov doprinos edukaciji šire javnosti o povijesti i položaju Roma kroz različite projekte, izložbe i predavanja. Svojim angažmanom u medijima i politici doprinio je vidljivosti i boljem razumijevanju romske zajednice u Srbiji i regiji, što je imalo važnu ulogu u borbi protiv predrasuda i diskriminacije.
Njegova ostavština vidljiva je kroz objavljene radove, medijske i kulturne projekte, kao i kroz institucionalni doprinos predstavljanju i afirmaciji romske zajednice u javnom prostoru.
Orhan Memedi

JASENOVAC – LOGOR SMRTI

/in , /by

Koncentracijski logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao za cijelo vrijeme njezina postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli kao i po broju žrtava koje su u njemu stradale tokom Drugog svjetskog rata. Logor smrti i stratišta Jasenovac bio je najveći koncentracijski logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) tijekom Drugog svjetskog rata. Uspostavljen je 1941. godine od strane ustaškog režima, koji je bio saveznik nacističke Njemačke i fašističke Italije. Logor Jasenovac poznat je po brutalnosti i masovnim zločinima nad Srbima, Romima, Židovima, antifašistima i političkim protivnicima režima.

Nalazi se na području Hrvatske, uz rijeku Savu, blizu granice s Bosnom i Hercegovinom i djelovao je od kolovoza 1941. do travnja 1945.godine

Logor je nastao kao rezultat genocidne politike nad Židovima, Srbima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke i fašističke Italije, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb).

Bio je to višenamjenski logor a istovremeno koncentracijski, prolazno radni, kažnjenički i vojni. U njega su upućivani muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH i istovremeno iz njega je dio zatočenika bio upućivan na prisilni rad u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi. Logor je bio “najveća tvornica” u NDH s besplatnom radnom snagom gdje se u njega dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela. U logoru Jasenovac zatvoreni su bili zarobljeni partizani, pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta, domobrani i četnici.      

Jasenovac je prije svega bio logor smrti kojem je osnovni zadatak bio istrebljivanje Srba, Židova i Roma te ostalih rasno neprihvatljivih manjina te stratište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost (antifašisti, komunisti, članovi HSS-a i dr.) Bio je dio šire politike etničkog čišćenja, prisilnog preobraćanja i uništenja „nepoželjnih“ naroda i skupina.

Jasenovac je bio posebno “ozloglašen zbog svojeg barbarizma i broja žrtava”. Za razliku od nacističkih koncentracijskih logora koje su nazivali tvornice smrti, zbog industrijskog pristupa ubijanju kojeg su imali nacisti s plinskim komorama, posebnost Jasenovca je bila u tome što su ustaški krvnici svoje žrtve često ubijali neposredno, svojeručno i brutalno, tako da su žrtve Jasenovca u velikom broju stradale od noža, malja ili sjekire. Tijekom godina, dosta je logoraša bivalo otpušteno iz Jasenovca, a znatan broj je i pobjegao nakon čega su bili u prilici svjedočiti o strahotama tog logora.

Broj ubijenih nije točno utvrđen. Procjene se kreću od 80.000 do preko 100.000 žrtava, uključujući muškarce, žene i djecu.

Danas se na mjestu logora nalazi Spomen-područje Jasenovac, koje uključuje memorijalni muzej i poznati Cvijet spomenik, podignut u znak sjećanja na žrtve.

Najpoznatiji su logori Ciglana, Bročice i Krapje, a Donja Gradina, koja se danas nalazi u Bosni i Hercegovini, bila je jedno od najvećih stratišta. Ustaše su, u travnju 1945., svjesni skorog kraja rata, pokušali uništiti dokaze zločina. Dio zatvorenika je likvidiran, a preostali su organizirali proboj iz logora 22. travnja 1945. godine. Od oko 600 zatočenika koji su pokušali pobjeći, preživjelo je samo njih oko 90.

Ove godine Komemoracija u spomen na žrtve ustaškog logora Jasenovac, pod nazivom ’80 godina, 80 sudbina’, održala se u Jasenovcu na sam dan proboja zatočenika 22. 04.

U komemorativnom krugu uz spomenik Cvijet, kroz priču “80 godina, 80 sudbina”, upaljeno je 80 svijeća, označenih kratkom biografijom i fotografijom pojedine stradale osobe. Kroz tih 80 sudbina nastojalo se simbolički naznačiti strukturu žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška, te postići civilizacijsku razinu kulture sjećanja na stradale pojedince.

Svi koji su prisustvovali komemoraciji u znak sjećanja na 80. godišnjicu proboja posljednjih zatočenika iz koncentracijskog logora Jasenovca, prohodali su put sastavljen od drvenih pragova željezničke pruge kojom su zatočenici prevoženi u logor.

Na komemoraciji su bili predstavnici manjina koje su bile žrtve ustaškog logora – Boris Milošević u ime Srpskog narodnog vijeća, Ognjen Kraus u ime židovske zajednice, te Veljko Kajtazi u ime romske manjine. Franjo Habulin predstavljao je Savez antifašističkih boraca i antifašista. Nazočili su i drugi uzvanici, diplomatski predstavnici, kao i predstavnici političkih stranaka, institucija, udruga i gradova, a stigao je i bivši predsjednik Stjepan Mesić.

U sklopu komemoracije izveden je prigodni glazbeni program, čitani su ulomci iz svjedočanstva preživjelih zatočenika te predvođene molitve u ime pravoslavnih, židovskih, katoličkih i islamskih vjernika.

Zaključak

Logor Jasenovac ostaje jedno od najstrašnijih mjesta zločina u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Predstavlja trajni podsjetnik na to kamo mogu odvesti mržnja, ekstremizam i politika isključivosti. Danas je važno čuvati sjećanje na žrtve, njegovati istinu, i suprotstavljati se svakom obliku poricanja zločina.

Poezija kao način razbijanja predrasudama o Romima

/in , , /by

Romi u Bosni i Hercegovini su najbrojnija manjina i najčešće su izloženi predrasudama, diskriminaciji i isključenosti. Jedan od načina kako se dvadestdvogodišnji Almir Agić iz Ilijaša kod Sarajeva bori protiv predrasuda i daje glas onima koji su nevidljivi u društvenim okvirima su poezija i umjetnost.

U zbirci pjesama “Kaktus u polju orhideja” prikazuje unutrašnju borbu između onoga što osjeća i onoga što društvo od njega očekuje, naglašavajući koliko se pojedinci često moraju prilagođavati unaprijed zadanim formama.

U zbirci “Kaktus u polju orhideja”, kako je pojasnio Agić, kaktus simbolizuje njega koji je odrastao u okruženju punom izazova, naučio da se brani i uprkos svemu preživi, dok orhideja predstavlja nju – nekoga ko dolazi iz drugačijeg svijeta, nježnijeg ali istovremeno okruženog nepisanim pravilima koja ne dopuštaju odstupanja.

„Kroz tu simboliku želio sam prikazati koliko je teško izboriti se za ljubav, prihvatanje i pravo na sreću kada se ne uklapate u očekivanja sredine“, kazao je Agić.

Objašnjava da poezija ima moć da dopre do ljudi na način na koji argumenti i statistike često ne mogu. Kroz stihove, stvarnost se ne prikazuje kao puka statistika, već kao emocija koja se ne može ignorisati.

,,Smatram da je umjetnost, a posebno poezija, snažan alat u borbi protiv predrasuda jer omogućava ljudima da na trenutak vide svijet kroz naše oči. Ako makar jedna osoba nakon čitanja moje zbirke počne razmišljati drugačije, osjeti empatiju ili preispita svoje stavove, onda poezija već mijenja stvarnost“, dodao je Agić.

Njegova poezija nije samo lična priča, već i univerzalna poruka o položaju Roma u društvu.

„Nevjerovatno je važno da mi sami pričamo svoje priče. Toliko dugo su drugi pričali o nama, umjesto nas. Kada mladi Romi dobiju priliku da govore, ne samo da razbijaju predrasude, već i grade samopouzdanje, otvaraju vrata novim generacijama i pokazuju da imamo pravo na vlastiti glas”, smatra Agić, navodeći da svaka ispričana priča je mali korak prema društvu u kojem Romi nisu samo tema rasprava, već aktivni sudionici u kreiranju narativa o sebi.

Prema istraživanju iz 2022. godine koje je provela Romani Early Years Network, mnoge romske porodice u BiH navode da im djeca nemaju pristup kvalitetnim uslugama poput biblioteka, predškolskog obrazovanja i sportskih centara. Slabe komunikacijske vještine, ograničen pristup obrazovanju i siromaštvo, kako se navodi u izvještaju, često rezultiraju time da se romska djeca smještaju u škole za djecu s poteškoćama u učenju, što doprinosi daljoj segregaciji i diskriminaciji.

Diskriminacija, kako pojašnjava Agić, nije uvijek očigledna već se često pojavljuje u suptilnim oblicima, „kroz neizgovorena očekivanja, zatvorena vrata i ograničene mogućnosti“.

Iako postoje pozitivni pomaci integracije Roma u naše društvo, i dalje su najčešće spori i nedovoljni. Najčešće prepreke, prema istraživanjima, su u obrazovanju, zapošljavanju i političkom predstavljanju Roma u Bosni i Hercegovini, a što pokazuje i neimplementacija presude „Sjedić-Finci“  koju je Evropski sud za ljudska prava donio prije 16 godina.

Jedan od pozitivnih primjera integracije Roma u naše društvo je uvođenje romskog jezika kao izbornog predmeta u osnovnim školama Tuzlanskog kantona. Ova inicijativa, prva te vrste u Bosni i Hercegovini, ima za cilj stvaranje inkluzivne i nediskriminatorske obrazovne sredine te očuvanje kulturnog identiteta Roma.

,,Napredak postoji, ali je spor i nedovoljan. Vidimo više Roma u obrazovanju, kulturi, aktivizmu, ali prepreke su i dalje ogromne. Diskriminacija nije uvijek vidljiva na prvi pogled. Ipak, svaka priča poput moje, svaka uspješna priča nekog mladog Roma, otvara put drugima. Vjerujem da su promjene moguće, ali za njih su potrebni i sistemska podrška i hrabrost pojedinaca da se bore za svoje mjesto u društvu“, kazao je Agić.

Zbirka “Kaktus u polju orhideja” je Agićev prvijenac a sadrži 63 pjesme u kojima se isprepliću teme ljubavi, siromaštva, diskriminacije i nepravde. Izdali su je javna ustanova kulturno sportski centar (JU KSC) i Radio Ilijaš, a promocija je održana u januaru ove godine u sklopu programa „Ilijaška zima“.

Osim što se okušao u pisanju, Agić je i ambasador slobode izražavanja od 2024. godine a aktivan je i kao autor i kolumnista na portalu Newipe, koji tretira teme koje se tiču romske zajednice i tema koje dolaze iz romske zajednice.

Uz ambiciozne planove za budućnost, Agić navodi da se nada da će biti intenzivno, emotivno i snažno kao “Kaktus u polju orhideja”, ako ne i više od toga. Dodaje da svaka priča koju napiše nosi dio njega, a inspiracije mu ne nedostaje, zbog čega se nada da neće proći nezapaženo.

Amina Sejfić

PORUKA ŠPANJOLSKIM ROMIMA

/in , /by

Papa osudio predrasude prema Romima, istaknuo da mogu mnogo ponuditi Crkvi i društvu

Povijest romskog naroda, čijih će se 600 godina prisutnosti u Španjolskoj obilježiti 2025. godine, često je obilježena nerazumijevanjem, odbacivanjem i marginalizacijom. Tu važnu obljetnicu papa Franjo zato želi obilježiti porukom u kojoj je ponovno naglasio Božju blizinu ovim ljudima, čak i u najtežim trenucima. “Bog, koji je hodočasnik u povijesti s čovječanstvom, postao je nomad s romskim narodom”, piše Papa u tekstu potpisanom 9. prosinca u Sv. Ivanu Lateranskom, ali objavljenom u nedjelju 12. siječnja, javlja Vatican News.

U svojoj poruci u cijelosti objavljenoj na španjolskom jeziku, Papa ističe “napor koji su posljednjih desetljeća uložili Romi, Crkva i cijelo španjolsko društvo da krenu novim putem prema uključivanju koje poštuje njihov vlastiti identitet”.

“To je put koji je donio mnoge plodove, ali moramo nastaviti raditi”, poziva papa Franjo, “jer još postoje predrasude koje treba prevladati i bolne situacije s kojima se moramo suočiti”. Kako naglašava Sveti Otac: “Među njima su obitelji koje trebaju – a ne znaju kako – pomoći svojoj djeci u teškoćama, siromašni koji imaju poteškoća u studiranju, mladi koji ne mogu naći pristojan posao i žene koje trpe diskriminaciju i u obitelji i u društvu”.

Crkva koja širom otvara svoja vrata

Papa Franjo Romima je ponovio ‘nezaboravnu’ poruku svetog Pavla VI., izrečenu u Pomeziji 1965. godine pred tisućama Roma iz cijeloga svijeta: “Vi ste srce Crkve. Vi ste ljubljene kćeri i sinovi Božji…”.

U ovoj su se Crkvi, ističe Papa, mnogi ljudi odgovorno i s ljubavlju zauzeli za cjelovit razvoj romskog naroda: “To je Crkva koja želi i dalje širom otvarati svoja vrata, kako bismo se svi tamo osjećali kao kod kuće”, piše Papa, uvjeravajući da “Bog ne dopušta biti pobijeđen u velikodušnosti i da će stoga On učiniti da ljubav i vrijeme koje su ovi ljudi posvetili i nastavljaju posvećivati pastoralu Roma urode plodom”.

U tom smislu papa Franjo podsjeća na nedavnu Sinodu koja je ponovno istaknula važnost “zajedničkoga hoda”.

“Hodajte zajedno” je poziv koji je uputio i španjolskim Romima: “Hodajte zajedno s biskupima, odgovornima u različitim pastoralnim programima, župama, bratovštinama, udrugama i drugim biskupijskim stvarnostima. “Hodajmo zajedno, jer će snaga evanđelja u Crkvi pročistiti i proširiti vaše vrijednosti i kulturu”, poziva Papa, podsjećajući da nomadski narodi imaju mnogo za ponuditi Crkvi i društvu: “Primjerice, poštovanje starijih osoba i osjećaja za obitelj, brigu za stvoreno, hodočasničku usmjerenost prema nebeskoj domovini, sposobnost zadržavanja radosti i slavlja čak i ako su tamni oblaci na horizontu; značenje rada – tako često pogrešno shvaćenog – kao sredstva za život, a ne za gomilanje. Te su vrijednosti ne samo evanđeoske, nego i proročke i kontrakulturne u ovom vremenu”, navodi Papa.

Odatle poziv na širenje radosti žive vjere, nade i kršćanske ljubavi, osobito prema mladima koji teško pronalaze Boga unutar i izvan Katoličke Crkve.

“Svojim riječima, zalaganjem i bratstvom budite hodočasnici nade za mnoge ljude koji su izgubili radost življenja”, pozvao ih je Papa, potičući ih i da vrata svojih zajednicâ uvijek drže otvorenima za one koji više ne slave vjeru Katoličke Crkve, “uvijek im nudeći prijateljstvo i dijalog tipično za one koji su, poput nas, pozvani živjeti u bratstvu, bez obzira na naše razlike”.

Primjer blaženika

Na kraju poruke osvrnuo se na blažene Rome Emiliju Fernández Rodríguez i Ceferina Giméneza Mallu, učitelje vjere i života Roma, “te skromne i hrabre ljude koji su s pouzdanjem svoju malenost otvorili Božjoj veličini i koji nas podsjećaju na važnost molitve, na susret s Bogom, izvorom radosti, bratstva, nade i ljubavi”, zaključio je Sveti Otac i ponovio neke riječi romske himne – Opre Roma, isi vaxt akana! Devlesa romá – Ustajte, Romi, sad je čas! Bog bio s Romima!

Vatican News

IZ HRVATICE U ROMKINJU

/in , /by

Elvis Kralj: Tražimo trenutnu smjenu pročelnice Maje Odrčić Mikulić

Županijska pročelnica Maja Odrčić Mikulić promijenila je navodno nacionalnost u romsku kako bi se kandidirala za dožupanicu – romska zajednica ogorčena

Na sljedećim lokalnim izborima, koji će se održati 18. svibnja, romska manjina u Međimurju će po prvi put imati priliku birati dožupana iz svojih redova – prema popisu stanovništva iz 2021. godine imaju zakonsko pravo na to.

No, kako nam kaže Matjaš Dido Oršuš, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine u Međimurju, uz kandidata Elvisa Kralja pojavila se navodno kandidatkinja – pročelnica Upravnog odjela za civilno društvo i ljudska prava pri Međimurskoj županiji, Maja Odrčić Mikulić. Ona je, kako kaže Oršuš, preko noći promijenila nacionalnost i postala – Romkinja.

“Naša je zajednica dosta loše reagirala na tu vijest. No, romski će birači odlučiti koji je bolji kandidat. Ja sam siguran da će Romi podržati Elvisa Kralja. Sada se zapravo vidi u kojem su Romi položaju i kako se županija odnosi prema Romima.

Naš povijesni trenutak su obezvrijedili i iskoristili rupu u zakonu. No, to nas je sada još više potaknulo na ujedinjenje. Ogorčeni smo i ljuti, a to će se pokazati na biralištima”, reakcija je Matjaša Dide Oršuša za naš portal.

Elvis Kralj pak kaže kako su svi neugodno iznenađeni. “Pročelnica je imala priliku pomagati romskoj zajednici na svojoj funkciji sve ove godine, no ona to nije radila. Imala je važnu funkciju za nas Rome, ali smo nailazili na prepreke na svakom koraku. Godinama smo se žalili na nju i njezin rad.

Njezina promjena nacionalnosti i odluka da se kandidira za dožupanicu u ime romske zajednice je namjera vodstva županije da se spriječi Rome da se domognu te visoke pozicije. Np, kome će sada to koristiti? Romima ili Hrvatima? Nikome! Samo će baciti loše svjetlo na Međimurje. To nisu bile dobre namjere.

Župan bi trebao smjeniti svoju pročelnicu, a i onda dati ostavku na tu poziciju. Ako se želi kandidirati za dožupanicu, ne može raditi na županiji. Neka da otkaz, pa se neka igra sa sudbinom na izborima”, ogorčen je Elvis Kralj.

I Kralj i Oršuš složni su u jednome. Kako tvrde, pročelnica nije iskusila romski život, stereotipizaciju, diskriminaciju i rasizam, ne zna kako Romi žive i ne zna s kakvim se problemima muče iz dana u dana, stoga ih ni ne može predstavljati. Slažu se da će ovaj potez, ako se pokaže istinitim, unijeti još više razdora u ionako krhke odnose između Roma i većinskog stanovništva.

Autor: E.M.

21.04.2025.

Romkinje više ne trpe obiteljsko nasilje

/in , /by

Ramiza Memedi: Romkinje više ne trpe obiteljsko nasilje kao i prije, proradila je njihova svijest.

Kontinuitet romskih udruga je rijedak, često se osnivaju s velikim ambicijama, a završavaju brzim zatvaranjem zbog nedovoljnih kapaciteta. Novim Zakonom o udrugama se broj romskih udruga znatno smanjio, pa nam je drago vidjeti da se romska udruga može pohvaliti da je opstala 25 godina.
Povodom 25 godina rada Udruge Žena Romkinja u Hrvatskoj „Bolja budućnost“, razgovarali smo s Ramizom Memedi koja skoro 30 godina aktivno radi na pitanjima položaja Roma, a naročito Romkinja u Republici Hrvatskoj. Kontinuirano vodi udrugu kao predsjednica iste od samog početka te neformalno udruga je kreirana 1998. godine, a njen formalni oblik ostvaruju 1999. godine upisom u registar udruga.
U to razdoblje se teško ostvarivao napredak romske zajednice koja je rijetko poznavala svoja prava i mogućnosti, pa smo je upitali kako su se upustili u osnivanje udruge.

Tada sam tražila tko bi želio raditi na poboljšanju položaja Roma, posebno na položaju Romkinja. Svoj rad sam započela sa još 10 drugih članica koje su se uključile i pokazale dobru volju da rade za svoju zajednicu. Očekivanja su im bila prevelika. Na sreću dobile smo i prvu donaciju za rad od Američkog veleposlanstva, tako da smo započeli raditi i do danas još je udruga aktivna.

Započeli smo surađivati sa drugim udrugama na poboljšanju položaja Roma u Hrvatskoj. Bilo je registriranih romskih druga, ali udruga za Romkinje tada nije postojala, tako da sam prva u Hrvatskoj pokrenula i registrirala Udrugu žena Romkinja „Bolja budućnost 1999. godine.

Zapitali smo je koji je prvi projekat pokrenula te na početku rada na kojem je području bio fokus , osobito u razdoblju kada nisu postojali strateški dokumenti za romsku nacionalnu manjinu ili mjere koje bi poboljšali položaj Roma u Hrvatskoj.

Prvi projekat koji smo započeli odnosio se na opismenjavanje Romkinja koje su prerasle školsku dob, jer smo došli do zaključka da im je to najpotrebnije u postratnom periodu. Imali smo veliki broj korisnica i jako im je bilo važno naučiti se potpisati, jer nisu mogle po Zakonu dobiti državljanstvo ukoliko ne poznaju hrvatsko pismo tj., znati čitati i pisati. Sve aktivnosti sa ženama smo radili direktno u romskim naseljima. Iako smo bile fokusirane na Romkinje, glavni nam je cilj bio uključiti djecu u škole ali i raditi sa njima na opismenjavanju jer nisu bili uključeni u sustav obrazovanja. Rad sa ženama nam je olakšalo, jer smo s njima otvoreno razgovarali o tome koliko je bitno djecu uključiti u obrazovni sustav. Više sam se fokusirala na žene jer sam imala više informacija o stvarnim problemima, kako njih same tako i cijele obitelji. Analizirajući njihov položaj došli smo do spoznaje da su Romkinje višestruko diskriminirane kako u obitelji tako i van obitelji. To nas je motiviralo da još intenzivnije radimo na problem Romkinja.


Osim samog obrazovanja koje je ključno, pojasnila je i druge aktivnosti koje su neposredno slijedile u radu udruga koja se suočila s brojnim problemima Roma.

Prva aktivnost nam bila opismenjavanje, i odmah smo započeli i dugi projekt „Zaštita i prevencija ženskog zdravlja, prevencija nasilja i higijena općenito“. U naselju smo naravno ušli sa projektom Prevencije ženskog zdravlja i higijena, ne govoreći o nasilju. Nasilje nam je bila preosjetljiva tema koju nismo odmah mogli isticati zbog patrijarhalnog načina života u romskim naseljima koji i danas u romskim zajednicama. Kako bi lakše organizirali radionice za žene, uključili smo mušku osobu koja bi Romima objasnila temu ne spominjajući nasilje, kako bi odobrili ženama da uopće dođu na radionice.
Predavanja na radionicama održavala stručna osoba svaka na svom području. Govorilo se je o prevenciji ženskog zdravlja, ali uz to govorilo se je i o prevenciji nasilja u obitelji. Neki muškarci iz naselja bi se raspitivali o predavanju što se točno govorilo, te su bili protiv takvih edukacija, jer nisu željeli da žene nauče i znaju svoja prava na mogućnosti izbora, ali nisu nam mogli ništa, bile smo uporne i nismo stale.
Radili smo na području cijele Hrvatske s tim edukacijama i predavanjima te je bilo obećavajuće i optimistično raspoloženje. Imali smo i financijsku podršku fondacije iz Švedske za taj program i bio je poprilično uspješan. Sama ekipa iz Švedske koja je bila supervizija bila jako zadovoljna s povratnim informacijama.
Obzirom na patrijarhat u romskoj zajednici, zanimala nas je reakcija romske zajednice na činjenicu da se osniva „romska ženska udruge’’.

Iskreno rečeno, na početku nisu znali točno čime će se udruga baviti, iako smo imali prospekte o ciljevima. Bilo je tu raznih mišljenja od onih koji se slažu, do onih koji su bili protiv. Kada smo razgovarali i objašnjavali koji su ciljevi i što nam je krajnji cilj, naši muški korisnici bi iskazali zadovoljstvo i odobrenje s komentarima ”Super je to sve”, „Imamo kome se obratiti za pomoć“, dok bi isti naknadno isticali svoje nezadovoljstvo s različitim komentarima kao što su: “Što će ona pričati s našim ženama i učiti ih šta da rade!”, „ Da nas prijave naše žene policiji“. Ali sve to, nas nije zastrašilo i zaustavljalo, nasuprot, nas je još više ojačalo i motiviralo da radimo i educiramo što više korisnica o njihovim pravima koje im pripadaju po zakonu. Ja sam im odgovarala i rješavala s velikim osmjehom. Muškarcu najteže pada kada je žena obrazovanija od njega.
Kako se radilo o jedinoj romskoj udruzi koja se tada bavila s takvom tematikom, zanimalo nas je kakva je bila suradnja s drugim udrugama.

Kada smo se mi registrirale bilo je dosta drugih registriranih ne-romskih ženskih udruga , jer su se za vrijeme rata organizirale i imale su razne ciljeve. Od njih nismo dobili veliku pomoć, a od udruga bi istaknula žensku udrugu CESI sa kojom smo jako dobro surađivali. Njihova članica nam je pružila edukaciju koja nam je na početku bila jako potrebna – pisanje projekata. Mi na početku nismo znale kako napisati pravi projekt, pa nam je takva edukacija dobrodošla u ostvarivanju naših ciljeva. Sve ostale “pomoći” su bile kroz financiranje, da osnaže nas Romkinje i nitko nije baš pretjerano htio volontirati i osnažiti romske žene i nažalost i danas je tako. Pišu se projekti za Romkinje koje nikada se ne realiziraju.
Dvadeset i pet godina je je dug vremenski period s kojom se rijetko koja udruga može pohvaliti. Prošli su mnogi projekti koje je udruga ostvarila, pitali smo koje projekte bi izdvojila.


Ovo je dug period rada. Plodovi našega rada sada su vidljivi. Udruga je provela više od stotina projekata. Obrazovanje je važan faktor i jedno od temeljnih prava čovjeka. I ako želiš nešto promijeniti, moraš biti strpljiva i preći preko više prepreka. Radili smo sa svim generacijama, ali jedno vrijeme odlučili smo da ćemo naš rad preusmjeriti na rad s mladima, iako smo dosta navika promijenili kod njih. Stariju generaciju ne možeš promijeniti, jer su oni zacrtali svoj put i mora biti tako kako su odlučili, dok mlađu generaciju možeš promijeniti i postići željeni cilj za njihovo dobro. Izdvojila bih projekte koje smo provodili sa mladima na području Hrvatske. Projekt osnaživanje i afirmacija mladih Roma. Ovaj projekat provodili smo par godina na više područja u Republici Hrvatskoj. Zadovoljna sam, od svih tih predavanja i edukacija, mladima je nešto ostalo u sjećanju i usmjerilo ih je na pravi put u njihovom životu. Jednom mi je jedan dečko koji je imao otprilike 16-17 godina na predavanju rekao: “Što će mi obrazovana žena? Pa ženu uzimam za kuću, da stvorim obitelj, da mi sprema i odgaja djecu.“, bilo je više komentara i od drugih sudionika radionica. Bilo je i onih koji se slažu sa ugovorenim malodobnim brakovima, da treba ženu tući, da obrazovanje nije za žensko dijete, da nema pravo na izbor životnog partnera, do one da ona ne treba raditi. To pokazuje samo kućni odgoj, jer su sve ove komentare čuli od svojih roditelja.
Dugogodišnjim radom uspjeli smo doprijeti do mladih i promijeniti njihove stavove o obrazovanju i zapošljavanju žena, ravnopravnosti, pravo na izbor životnog partnera i zbog toga su mi ovi projekti bili jako važni, jer stvarno smo se jako trudili promijeniti svijest mladih o uključivanju u obrazovni sustav i ženske i muške djece. Danas imamo zaposlene Romkinje/Rome i ima više ženske djece koja su uključena u srednjoškolsko obrazovanje i fakultete. Dobna granica o malodobnim brakovima se promijenila, rijetki su sada ugovoreni malodobni brakovi. Romkinje više ne trpe obiteljsko nasilje kao i prije, proradila je njihova svijest. Nakon toliko mukotrpnog rada, danas mi je jako drago vidjeti promjene za koje sam se zalagala.
S određenim odmakom i duljim vremenskim periodom koji je prošao od kada je počela raditi na položaju Romkinja osvrnula se i na poziciju Romkinja u hrvatskom društvu danas.

Poznatu rečenicu koju uvijek možemo čuti “ženska prava su ljudska prava”, odnosno, žene imaju sva prava na papiru, ali u stvarnosti još uvijek se borimo za ta prava. Postizanje potpune ravnopravnosti žena i muškaraca danas predstavlja važan politički i strateški cilj, kako na globalnoj i europskoj razini, tako i u Republici Hrvatskoj. Ravnopravnost spolova je u Republici Hrvatskoj uređeno početkom 21. stoljeća, promjenom Ustava iz 2000. godine, tako da danas u Republici Hrvatskoj, ravnopravnost žena i muškaraca predstavlja ustavno načelo i jednu od najviših vrednota ustavnog poretka (čl. 3. Ustava). Međutim, u realnosti smo i dalje daleko od pune realizacije ravnopravnosti žena i muškaraca kako u privatnom tako i u javnom životu.

Romkinje su najugroženija skupina u društvu. Pozicija Romkinja u Republici Hrvatskoj je i dalje loša, iako postoje neke promjene. Njihovi problemi su uvijek istaknutiji od muške romske populacije. I dalje su zlostavljane, fizički, psihički, ekonomski itd. Patrijarhalnost i dalje je dominantan u zajednici te se neke od običaja moraju poštivati. Romkinje su izložene višestruke diskriminacije kako u društvu tako i u samoj zajednici.
Ali na svu sreću počele su promjene, posebno među mlađim ženskim generacijama koje su sve svjesnije svoga odabira. Povećao im se broj upisanih u srednje škole i fakultete. Povećanjem broja educiranih mladih djevojaka doprinijeti će mijenjanju i svijest o ranoj udaji i rađanja velikog broja djece kao i svijest da ne moraju trpjeti niti jedan tip zlostavljanja.
Položaj Romkinja, ali i generalno svih Roma je i dalje u lošoj situaciji te pomaci su i dalje sporiji od očekivanog, pitali smo što bi društvo trebalo poduzeti kako bi se poboljšavao položaj Roma.
U Republici Hrvatskoj nedostaju konkretne akcije o dobroj praksi. Nema niti jednog uzora. Nema zaposlenih deklariranih Roma u državnim institucijama, kako na lokalnoj tako i na državnoj razini. U strukturama Grada Zagreba, kao glavnom i najvećem gradu u Hrvatskoj niti jedan Rom/Romkinja nije zaposlen/na. Ako gledamo susjedne države kao što je Srbija, Makedonija, Crna Gora, oni imaju Romkinje/Rome zaposlenih u Vladi, ministarstvima, državnim uredima i dr.
Udruga se u zadnjih nekoliko godina susreće s financijskim problemima za rad. Nacionalne institucije kao i Grad Zagreb baš i nemaju sluha za financijsku podršku romskim organizacijama. Istovremeno udruge većinskog stanovništva dobiju sredstva za svoje projekte o poboljšanju položaja Roma ali u stvarnosti projekat realiziraju sami bez uključivanja Roma. Financijska sredstva završavaju tamo gdje inicijalno nisu namijenjena. Praksa je pokazala da neromske udruge traže suradnju samo kada im zatreba da uđu u naselju da poslikaju ili da upoznaju nekog da im pomogne kako bi dalje nastavili provesti projekt samostalno bez uključivanje Roma ili da napišu izvještaje o realizaciji projekta.
Za romsku zajednicu su značajni i važni Vladin Operativni program za nacionalne manjine i Grada Zagreba, ali njihova realizacija i rezultati upravo puno ovise i o tome tko je uključen u realizaciji i kakvu će suradnju imati sa drugim organizacijama i lokalnom sredinom.
Razgovarala je F.D