Pravda za djevojčice – povijesni trenutak za pokretanje promjena
(Foto: Petra Domaćinović)
Snažne, borbene i humane poruke odaslane su danas sa Trga kralja Tomislava u Zagrebu na prosvjedu Pravda za djevojčice, u znak podrške svim žrtvama seksualnog nasilja. Više tisuća prosvjednika/ca, malih, velikih, starih i mladih, djevojčica i dječaka, žena i muškaraca okupilo se danas u 10 sati na Trgu i brojnim transparentima iskazalo ogorčenost nad stanjem u državi te glasnim uzvicima podržalo zahtjeve organizatora/ica prosvjeda.
Emotivnost i empatiju pobudilo je čitanje Pisma djevojčici te pojavljivanje djevojčica čija je pjesma o moći mijenjaja svijeta razgalila građanke i građane, koji su svojim velikim odazivom pokazali snagu volje i odlučnost u borbi za bolje sutra.
Uz Zagreb, još 14 je gradova diljem Hrvatske ustalo danas da kaže kako je nekažnjavanje zločina zločin, čime započinje borba protiv sustava kojem je strukturno i institucionalno usađena priroda nasilja nad ženama.
Država i sustav opet su zakazali, a građani/ke su nanovo bili primorani sami/e nešto poduzeti. Traži se pravda za sve djevojčice, djevojke, žene, žrtve nasilja koje je sustav iznevjerio.
Društvo moramo mijenjati, moramo pokazati kako nećemo šutjeti dok god izostaju i ne funkcioniraju prevencije nasilja, dok god se žrtvama ne pruža adekvatna pomoć i zaštita i dok god se nasilnici ne kažnjavaju u skladu sa zločinima koje su počinili, već se provlače sa minimalistički određenim kaznama koje dodatno narušavaju mir i sigurnost svake žrtve. Treba nam više solidarnosti, humanosti i empatije, esencijalna je poruka koju možemo osvijetliti.
Ono što hitno trebamo mijenjati su načini postupanja prema žrtvama, prestati ih dodatno, sustavno traumatizirati i omalovažavati. “Moramo postati društvo podrške i promjene, a ne ostati društvo šutnje” naglasili/e su organizatori/ce. U toj težnji za revolucionarnim promjenama u našem društvu prigodno se uklopio i citat beskompromisne i borbene Rose Luxemburg “bijah, jesam, bit ću” koji je jedna od organizatorica prosvjeda dodatno približila kazavši “bile smo, jesmo, bit ćemo!” te isto tako istaknula kako je vrijeme za buđenje društva i promjene jer ovo nije borba za izolirani slučaj koji već danima potresa našu javnost, već borba za društvo kao slučaj, koji iziskuje promjenu vrijednosti. Naša stvarnost zahtijeva od svih nas da se ne pitamo kako im je “ona” dala povod nego kako joj možemo pomoći.
Jedan od organizatora prosvjeda poručio je i kako u našem društvu definicija frajera ne prolazi, usadili su nam krivo tumačenje kako muškarci koji plaču ne mogu biti frajeri zato takvi frajeri nikada neće biti muškarci kakve ovo društvo zahtijeva. Istaknuo je kako je previše frajera oko nas i samoprozvanih heroja, a našem društvu treba čovjek. Naglasak je na odbacivanju mizoginije koja nas je okovala te rješavanju trenutno najvećeg problema u našem društvu.
Svaka djevojčica, djevojka, žena, danas se pitala “što da sam to bila ja?”. Naučile smo obrazac kako je nasilje s kojem se svaka od nas susrela u nekom periodu svog života normalna stvar, a nasilnike nismo naučili boljem ponašanju, društvo ih nije naučilo.
Razumljivo je da takvo stanje društva izaziva osjećaj nemoći i očaja kod sve većeg broja ljudi. Neodgovornost u postupanju institucija potaknula je građanke i građane na revolt i promišljanje o nužnim, drastičnim promjenama ka ljudskosti i ravnopravnosti u društvu. Definicije muškarca i žene nisu ravnopravne, to moramo osvijestiti kako bi krenuli/e ka izgradnji pravednijeg i sigurnijeg društva za sve djevojčice. Uspjeh svih nas bio je biti danas na Trgu kralja Tomislava te pokazati kako rodnom nasilju treba konačno stati na kraj.
Današnji prosvjed tek je početak ka sigurnijem društvu. “Feministkinje su izborile sva prava koja imamo i prava koja danas trebamo braniti” rečenica je koju ne smijemo zaboraviti, ni danas, ni sutra, nikada.
Godinu dana sedam je mladića iz okolice Zadra više puta silovalo maloljetnu djevojku. Kad je taj pakao počeo djevojka je imala svega 15 godina. Mladići su jedva punoljetni, a neki i maloljetni. Djevojka je silovana najmanje šest puta, uglavnom grupno. Silovanja su snimana i slikana mobitelom. Te su snimke i slike postojale na uređajima barem sedam osoba. Godinu dana njima su ucjenjivali djevojku prijeteći joj da će snimke i fotografije prikazati javno – njenoj obitelji, prijateljima, poznanicima. Kako bi dodatno osigurali njenu šutnju, uz silovanje, upotrijebili su i šake. Bivši dečko ju je pretukao.
Godinu dana nitko nije primijetio da se nešto događa s djevojkom. Nitko nije prijavio silovanja. Godinu dana postojale su pornografske snimke i fotografije maloljetnice. Mladići su se zabavljali. Godinu dana djevojka je živjela u paklu.
Nakon godinu dana policija je prijavila sedmoricu mladića (dvojicu 19-godišnjaka, tri 18-godišnjaka i dvojicu 17-godišnjaka). Ispitano je tek njih pet. Nakon godinu dana i nekoliko dokaznih materijala oni su pušteni da se brane sa slobode.
Da se izrazim u floskulama: ‘prema neslužbenim informacijama, sudac istrage Ivan Marković nije našao razloge zašto bi ih zadržao u istražnom zatvoru’. Ipak, odredio je zabranu prilaska djevojci i zabranu komunikacije. Za to mu, bit će, trebamo zapljeskati.
Navodno su roditelji i obitelj mladića komentirali da je djevojka svojim ponašanjem mladiće provocirala. Navodno se radi o mladićima koji su poznati po delinkventnom ponašanju. Navodno su iz ‘dobrih obitelji’ i navodno imaju ‘dobre odvjetnike’. Sve su to navodi lokalnih portala i društvenih mreža.
Na kraju svega, uopće nije bitno jesu li ti navodi točni.
Čitajući članke o ovim silovanjima (ovo nije jedan slučaj, već se radi o množini) zaprepašteni/e smo, ljuti/e smo, ne možemo vjerovati. Zašto smo šokirani/e? Ovo su samo posljedice; načina ophođenja prema djevojkama i ženama u našem društvu, odgoja mladića, pravosudnog sustava u kojem se možeš izvući ‘gotovo sa svime’. I naposljetku – posljedica nedostatka odgovornosti za vlastita djela. Od ostavljanja komentara na društvenim mrežama, preko izravnog vrijeđanja pa sve do fizičkog zlostavljanja/pokušaja ubojstva/ubojstva – preuzimanje odgovornosti za vlastita djela ne postoji na listi vrijednosti našeg društva.
Sve dok će komentari na ovakve strahote optuživati djevojke i žene da hodaju u prekratkim suknjama, dok će se opravdavati činovi mladića, neovisno o tome ‘jesu li premladi da shvate posljedice svojih djela’ – uopće nije bitno iz kakvih oni obitelji dolaze, imaju li odvjetnike i jesu li znali što rade.
I nakon svega još uvijek se optužbe žena spram muškaraca, posebice za silovanja, pišu pod ‘navodno je silovana’. Još uvijek moralne vertikale traže nešto sumnjivo u pričama silovanih žena, traže način kako su one to isprovocirale, opravdavaju mladiće u maniri ‘dečki su dečki’.
Što nakon toga preostaje žrtvi? Da iznova i iznova dokazuje istinitost svoje priče. I da svaki dan biva izložena stigmi društva čim napusti prag svog doma. A ponekad i u samom domu.
Zato ne bi trebali/e biti iznenađeni/e, šokirani/e ili zaprepašteni/e. Trebamo se suočiti s neuspjehom. Čitavog društva i preuzeti odgovornost za mase ubijenih, silovanih i/ili zlostavljanih žena u čiju zaštitu nismo ustali/e.
Tek kad shvatimo da se ovi slučajevi mogu prevenirati, možda ostvarimo neki napredak. Možda i naučimo dječake i muškarce da silovanje nije zabava i da postoje drugi načini ‘dokazivanja’. Možda ih naučimo da svako djelo ima posljedice i da za njih treba preuzeti odgovornost. Možda ih naučimo i da žene nisu ‘stvari i drugotna bića’ koja su tu da ispunjavaju njihove želje i potrebe. Tko zna, možda naučimo i djevojke da one nisu ‘stvari i drugotna bića’ te da njihovo poslanje ‘na ovom svijetu’ nije poniznost. Možda ih naučimo da mogu odgovoriti, da se mogu braniti, da imaju dovoljno jak glas.
Kad bi to naučili mnogo bi osoba izgubilo moć. Moralne vertikale ne bi više komentirale članke na društvenim mrežama. Svećenici ne bi bili oni koji odlučuju o moralu i prihvatljivom ponašanju žena. Političari ne bi odlučivali o sudbinama žena i njihovim tijelima. Suci ne bi donosili odluke o puštanju višestrukih silovatelja. Mladići ne bi ‘dokazivali muškost’ nasiljem.
No, mi nemamo preventivne programe (ili ih barem nemamo dovoljno), ne kažnjavamo počinitelje, ne preuzimamo odgovornost i zbilja rijetko prosvjedujemo. Duboko želimo promjene dok tipkamo komentare i pod uvjetom da nas te promjene previše ne inkomodiraju.
Zato nemojmo biti šokirani/e. Ovaj slučaj posljedica je vrijednosti koje smo si kao društvo postavili. I onih koje si nismo postavili. A za to smo odgovorni i VI, i Mi, i TI, i JA
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj je u 2011. godini popisano 16.975 pripadnika romske nacionalne manjine. Romi su najveća i najugroženija skupina, marginalizirana, diskriminirana i kulturna skupina koja nema svoju država. Stambeni uvjeti su im loši, nedovršena infrastruktura, niska stopa obrazovanja, nezaposleni i dr. Prevladava vi soka stopa nezaposlenosti. Romi predstavljaju jednu skupinu koja je velikim i mnogobrojnim seobama zadržala svoj identitet i kulturu.
Ako govorimo o broju Roma, nikada nećemo točno znati. Ne postoji službeni ili pouzdan broj romske populacije u svijetu. Mnogi Romi odbijaju se izjasniti u službenim popisima stanovništva iz straha od diskriminacije. Možemo također reći i o mješanim brakovima gdje se djeca nikada neće izjasniti da su Romi. Iako se možda netko izjasni već u sljedećoj generaciji romski identitet se gubi.
Pitanja smo koliko ima zadovljnih Roma koji mogu preživjeti od 01.- 30 u mjesecu. Mnogo puta obišla sam Rome koji žive u naseljima i razgovarala sam snjima. Oni su podeljeni. Neki su zadovoljni a neki nisu kao i cijela populacija u Republici Hrvatskoj. Snalaze se ali ima i onih koji misle što će sutra skuhati. Žale se na previsoke račune za el struju, vodu i režijskih troškove dok za hranu snalaze se.
Ako pogledamo nekoliko godina unazad Romi su uistini imali puno problema. Vlasti su u 15. Stoljeću zabranjivale kontakt s Romima i poticale neprijateljstvo prema njima.
Romsko neprihvaćeno ponašanje kažnjavalo se tjeranjem u udaljene zemlje ili smrću. Ograničavalo im se kretanje, mogli su naseliti samo određena mjesta i baviti se određenim zanimanjima.
U 20. stoljeću javlja se rasna čistoća. Nurnberški zakon iz 1935.godine Židove i Rome smatra u Njemačkoj opasnima što se tiče rasne čistoće. Smatralo
ih se rasom nečiste krvi, primitivnim. Mentalno retardiranim, nesocijaliziranim osobama, osobama kriminalnih sposobnosti.
U koncetracijskim logorima pogubljeno je više od 500 tisuća Roma.
Za vrijeme II. svjetskog rata nacisti su ubili između 500 i1,5 milijuna Roma -Holokaust.
Nakon II.svjetskog rata veći dio Roma ostao je pod komunističkom vlašću gdje su im priznata manjinska prava. Usmjerena su na socijalnu integraciju, obveznom obrazovanju djece, osiguravanje stanovanja i zapošljavanje.
Romi su bili kovači, popravljali su oružje, potlivali konje radili municiju, glazbenici bavili se trgovanjem konja i drugih prozvoda koji su sami proizvodili što su bili jako korisni –posebno vojsci. Njihov je život bio vezan uz tradicionalnu djelatnost.
Iako romske skupine imaju različite pravila, neka su pravila zajednička za sve. Ta se pravila smatraju Romskim zakonom, a pravila koja se razlikuju nazivaju se “običaji”. Postoje toliko običaja koliko ima i skupina. Pravila romskog zakona opisuju odnose unutar romske zajednice i postavljaju ograničenja za običaje, ponašanje i druge aspekte života. Romski zakon nije napisan, Romi ga održavaju živim u usmenoj predaji. Najpoznatije je „Romano Kris“ (romski zakon) koji je tradicionalna institucija za podržavanje i provođenje romskog zakona. Romski zakon koriste onda kada ne žele imati posao sa Zkonom zemlje u kojoj žive. Najviše se koristi prilikom pomirbe dvije ili više obitelji u slučaju zavade, rastave pa čak i obistva.
Raspadom ex Jugoslavije nastaju i problemi u romskoj zajednici. Propadaju im tradicijska zanimanja, ali nalaze druga zanimanja kao na primjer prodaja staroga željeza, tekstila, rabljenih auta, sagova, prodaja automobilskih djelova, i dr. Djeca od najranije dobi stječu razne vještine, iako ne dobivaju potrebno institucionalno obrazovanje.
Danas se sa tim zanimanjima nitko ne bavi. Još uvijek neki se bave sa sakupljanjem sekundarnim sirovinama kao što je željezo, papir, boce, eu palete, i dr., ali se time mladi sve manje bavi.
Stopa nezaposlenosti je visoka. Razlog tome je slabo obrazovanje, njihov slobodan izbor profesije, diskriminacija, tehnološki napredak.
Niska zaposlenost Roma je rezultat diskriminacije prilikom traženja posla. Romi znatno češće od ostalih skupina primaju socijalnu pomoć ne svojom krivicom. Mnogi žele raditi, ali ne mogu dobiti posao. Iako ima neki mladi ljudi koji su završili srednje strukovno obrazovanje u želji da radi ali nažalost ostaje mu diploma u ruci ili bačena u nekoj ladici.
Dio Roma živi u stanju siromaštva u kojem su im ugrožene temeljne egzistencijalne potrebe. Obitelji sa velikim brojem djece traže pomoć od od Hrvatskog Karitasa, Crvenog križa u dr., u svakom slučaju snalaze se. Poslovi sakupljanja sekundarnih sirovina opala je. Govore da više nema posla kao prije a i povećao se broj ljudi koji se time bavi.
Mnogi žive u izdvojenim naseljima daleko od neromskog stanovništva i bitnih institucija za njih kao što su predškola, škola, zdravstveni dom, bolnica, autobusna postaja i dr. Postoji mogućnost da nemaju komunalije, el. energiju, pitku vodu. Kuće su dosta loše napravljene i u ruševnom su stanju .
Romi su u Hrvatskoj zadržali svoj način života, svoju prošlost, kulturu i običaje, ali su s druge strane prihvatili tradiciju, običaje i jezik većinskogastanovništva. Djelomično se jesu kulturno
adaptirali, ali naš cilj je i da zadržimo i očuvamo vrednote romskoga naroda. Nije nam cilj asimilirati se.
Problem Roma je zapravo problem neroma i njihova shvaćanja i prihvaćanja Roma kakvi oni jesu, a ne kakvi bi drugi željeli da budu.
Možemo zaključiti da i dalje postoje problemi u romskoj zajednici. Njihov je položaj težak.
Najčešće su to problemi vezani za društvenu nebrigu, tradicionalan načina života, loše stambene uvjete.
Romi uglavnom žive izolirani na periferiji naselja. Smanjen je socijalni kontakt između romske populacije s većinskom populacijom.
Romi imaju najvišu stopu nezaposlenosti i od drugih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.
Nedovoljan broj romske djece koja su uključena u školski odgoj i obrazovanje izvor su brojnih teškoća na koje nailaze. Romi su slabo obrazovani i postoje različiti oblici diskriminacije u obrazovanju.
Postoje negativni stavovi i nepovjerenje odnosno niža očekivanja učitelja od romske dkece – diskriminacija.
Romi su vrlo slabo ili nikako uključeni u lokalnu vlast, a isto tako slabo su zastupljeni u državnoj vlasti, državnim i javnim institucijama. Potrebno je poboljšati njihova prava na lokalnoj i državnoj razini .
U procesu integracije u školi bitna je podrška učitelja/ce, nastavnika/ce, pedagoga/ginje i ravnatelja/ljice škole.
Javni poziv polaznicima prvih razreda srednjih škola pripadnicima romske nacionalne manjine za stipendiju Ministarstva znanosti i obrazovanja za školsku godinu 2019./2020.
Rok za podnošenje zahtjeva za dodjelu novčane potpore – stipendije je 11. studenoga 2019. godine. Zahtjevi se podnose na propisanome Obrascu zahtjeva za dodjelu novčane potpore stipendije redovitim učenicima srednjih škola u školskoj godini 2019./2020.
REPUBLIKA HRVATSKA
MINISTARSTVO ZNANOSTI I OBRAZOVANJA
KLASA: 016-01/19-01/00233
URBROJ: 533-09-19-0002
Zagreb, 18. rujna 2019.
Na temelju Odluke o kriterijima i načinu ostvarivanja prava na stipendiju za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine za školsku godinu 2019./2020. (KLASA:016-01/19-01/00233, URBROJ:533-26-19-0003) od 18. rujna 2019. i na temelju članka 52. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine, broj 66/2019), a u vezi s provedbom odredbi Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje od 2013. do 2020. godine, donesene temeljem Zaključka Vlade Republike Hrvatske (KLASA: 016-02/12-01/14, URBROJ: 50301-04/12-12-2) na sjednici održanoj 29. studenoga 2012. godine, ministrica znanosti i obrazovanja raspisuje
JAVNI POZIV
polaznicima prvih razreda srednjih škola pripadnicima romske nacionalne manjine
za stipendiju Ministarstva znanosti i obrazovanja za
školsku godinu 2019./2020.
1. PREDMET JAVNOG POZIVA
Predmet ovog Javnog poziva je prikupljanje prijava učenika polaznika prvih razreda srednjih škola pripadnika romske nacionalne manjine (u daljnjem tekstu: učenici) za stipendiju Ministarstva znanosti i obrazovanja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) za školsku godinu 2019./2020. (u daljnjem tekstu: Javni poziv).
2. OPĆI UVJETI JAVNOG POZIVA
Pravo prijave na Javni poziv ima učenik:
hrvatski državljanin pripadnik romske nacionalne manjine s prebivalištem u Republici Hrvatskoj,
upisan u prvi razred srednje škole u školskoj godini 2019./2020.
Iznimno, pravo prijave na Javni poziv ima i učenik koji ranije nije ostvario pravo na stipendiju:
hrvatski državljanin pripadnik romske nacionalne manjine s prebivalištem u Republici Hrvatskoj,
koji ponavlja isti razred u školskoj godini 2019./2020.
koji mijenja program obrazovanja prvi put u školskoj godini 2019./2020.
upisan u viši razred srednje škole u školskoj godini 2019./2020.
nastavlja obrazovanje za višu razinu kvalifikacije u statusu redovitog učenika u 2019./2020.
Pravo prijave na Javni poziv nema učenik:
upisan u prvi razred srednje škole ili viši razred srednje škole, a ostvaruje pravo na stipendiju iz drugih izvora financiranja,
pripadnik je druge nacionalne manjine,
nije hrvatski državljanin s prebivalištem u Republici Hrvatskoj.
3. VISINA I TRAJANJE NOVČANE POTPORE
Ministarstvo na temelju Javnog poziva dodijeljuje stipendiju učenicima:
upisanima u prvi razred srednje škole ili viši razred srednje škole koji ranije nisu ostvarili pravo na stipendiju, u iznosu od 700,00 kuna mjesečno
koji ponavljaju isti razred u školskoj godini 2019./2020. ostvaruju pravo na stipendiju u iznosu od 300,00 kuna mjesečno.
Pravo na stipendiju učenici (korisnici stipendije) ostvaruju za razdoblje od rujna 2019. godine do lipnja 2020. godine.
4. NAČIN PRIJAVE
Učenici se prijavljuju za dodjelu stipendije putem Obrasca zahtjeva za dodjelu novčane potpore – stipendije redovitim učenicima srednjih škola, koji dostavlja srednja škola u koju su učenici upisani u Republici Hrvatskoj, a koji je dostupan na mrežnoj stranici Ministarstva (https://mzo.gov.hr/). Uz Obrazac zahtjeva učenik je, putem srednje škole, dužan dostaviti i ostalu obveznu dokumentaciju propisanu ovim Javnim pozivom.
Izvornik prijave srednja škola, u koju su učenici upisani u Republici Hrvatskoj, šalje preporučeno poštom, dostavljačem ili osobno (predaja u urudžbenom uredu).
Na vanjskom dijelu omotnice potrebno je istaknuti naziv Javnog poziva, zajedno s punim nazivom i adresom škole te napomenom:
“JAVNI POZIV
polaznicima prvih razreda srednjih škola pripadnicima romske nacionalne manjine
za stipendiju Ministarstva znanosti i obrazovanja za
školsku godinu 2019./2020.
– Srednjoškolske stipendije za učenike Rome”
Prijave se šalju na sljedeću adresu:
Ministarstvo znanosti i obrazovanja
Samostalni sektor za nacionalne manjine
Donje Svetice 38
10000 Zagreb
Obvezna dokumentacija za prijavu učenika:
DOKAZ O PRIPADNOSTI ROMSKOJ NACIONALNOJ MANJINI (RODNI LIST učenika ili jednog od roditelja/skrbnika ili IZVADAK IZ POPISA BIRAČA ZA RODITELJA/SKRBNIKA iz koje je to vidljivo)
PRESLIKA DOMOVNICE (dokaz o hrvatskom držaljanstvu)
UVJERENJE O PREBIVALIŠTU/BORAVIŠTU ZA VRIJEME ŠKOLOVANJA
PRESLIKA SVJEDODŽBE ZADNJEGA ZAVRŠENOG ILI NEZAVRŠENOG (ZA PONAVLJAČE) RAZREDA ŠKOLE
PRESLIKA VLASTITOGA TEKUĆEG/ŽIRO RAČUNA U BANCI (na ime i prezime učenika, a ne roditelja/skrbnika)
UVJERENJE (potvrdu) o upisu učenika u razred srednje škole s navedenim programom
PISANA IZJAVA RODITELJA/SKRBNIKA UČENIKA da učenik nije korisnik druge stipendije.
RJEŠENJE ŠKOLE kojim se učeniku odobrava nastavak obrazovanja za višu razinu kvalifikacije u statusu redovitog učenika (ZA UČENIKE KOJI NASTAVLJAJU OBRAZOVANJE ZA VIŠU RAZINU KVALIFIKACIJE)
5. ROK ZA PODNOŠENJE PRIJAVA I NAČIN DOSTAVE ODLUKE
Javni poziv traje od 10. listopada 2019. do 11. studenoga 2019. godine.
Rok za podnošenje prijava učenika na Javni poziv je 11. studenoga 2019. godine.
Prijava je dostavljena u roku ako je na prijamnom žigu razvidno da je zaprimljena u pošti do kraja dana koji je naznačen kao rok za prijavu na Javni poziv (11. studenoga 2019. godine do 23.59 sati).
U slučaju da se prijava dostavlja osobno u pisarnicu Ministarstva, to treba učiniti najkasnije do kraja radnoga vremena pisarnice onog datuma koji je naznačen kao rok za prijavu na Javni poziv, a prijavitelju će biti izdana potvrda o točnom vremenu primitka pošiljke.
Sve prijave poslane izvan roka neće biti uzete u razmatranje.
Ministarstvo donosi Odluku o dodjeli stipendije redovitim učenicima srednjih škola pripadnicima romske nacionalne manjine za školsku godinu 2019./2020.
Stipendija je ustanovljena 2003./2004. školske godine s ciljem poticanja upisa učenika u trogodišnje strukovne programe obrazovanja.
Odlukom o Stipendiji Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja za potrebe obrtništva (Službeni glasnik Grada Zagreba 11/18) utvrđeni su opći
uvjeti, postupak i kriteriji za dodjelu Stipendije Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja za potrebe obrtništva te njihova prava i obveze kao korisnika stipendije.
Godišnje se dodjeljuje do 150 stipendija učenicima 1. razreda.
Stipendija se dodjeljuje na temelju natječaja. Gradonačelnik odlučuje o raspisivanju i objavi natječaja svake godine do kraja rujna. Obavijest o objavi natječaja objavljuje se u dnevnom tisku, a natječaj na web-stranici Grada Zagreba (www.zagreb.hr).
Natječaj provodi Povjerenstvo za dodjelu Stipendije Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja koje imenuje gradonačelnik Grada Zagreba iz redova obrtnika, stručnih i drugih javnih djelatnika, a pročelnik Ureda za demografiju član je Povjerenstva po položaju.
Mjesečna stipendija iznosi:
– 1.000,00 kn za učenike 1. razreda,
– 1.300,00 kn za učenike 2. razreda i
– 1.600,00 kn za učenike 3. razreda.
Za Stipendiju Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za deficitarna zanimanja za potrebe obrtništva Grad Zagreb u svom proračunu godišnje izdvaja 2.000.000,00 kuna.
Do školske godine 2017./2018. stipendirana su 1573 učenika, za što je ukupno izdvojeno 52.000.000,00 kuna.
Stipendija se dodjeljuje od 2012./2013. školske, odnosno akademske godine učenicima i studentima, a studentima poslijediplomskih studija od akademske godine 2018./2019., s ciljem poticanja pripadnika romske nacionalne manjine na završavanje srednje škole, kao i na nastavak školovanja u sustavu visokog obrazovanja.
Uvjeti, postupak i kriteriji za dodjelu Stipendije propisani su Odlukom o Stipendiji Grada Zagreba za učenike i studente pripadnike romske nacionalne manjine (Službeni glasnik Grada Zagreba 11/18).
Stipendija se dodjeljuje na temelju natječaja. Gradonačelnik Grada Zagreba odlučuje o raspisivanju i objavi natječaja do kraja rujna za učenike, a do kraja listopada za studente. Obavijest o objavi natječaja objavljuje se u dnevnom tisku, a natječaj na web-stranici Grada Zagreba (www.zagreb.hr).
O dodjeli Stipendije odlučuje Povjerenstvo za dodjelu Stipendije Grada Zagreba, koje imenuje Gradska skupština Grada Zagreba.
Neto iznos Stipendije utvrđen je u visini 35% za učenike, 50% za studente i 60% za studente poslijediplomskih studija prosječne neto plaće u Gradu Zagrebu za razdoblje siječanj – kolovoz godine u kojoj se natječaj za Stipendiju raspisuje.
Iznos Stipendije utvrđen je u visini 35% za učenike i 50% za studente prosječne neto plaće u Gradu Zagrebu za razdoblje siječanj – kolovoz godine u kojoj se natječaj za Stipendiju raspisuje..
Za Stipendiju Grada Zagreba, Grad Zagreb u svom proračunu godišnje izdvaja 2.000.000,00 kuna.
Do školske godine 2017./2018. dodijeljena je 231 stipendija pripadnicima romske nacionalne manjine: 213 učenicima i 18 studentima za što je izdvojeno 5.900.000,00 kuna
Stipendija Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege
Stipendija Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege
03.10.2019.
Stipendija Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege
Od školske godine 2019./2020. Grad Zagreb dodjeljuje Stipendiju Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege, koji imaju obvezu nakon završenog školovanja zaposliti se u ustanovama socijalne skrbi kojima je osnivač Grad Zagreb.
Uvjeti, postupak i kriteriji za dodjelu Stipendije propisani su Odlukom o Stipendiji Grada Zagreba za učenike koji se obrazuju za medicinske sestre / tehničare opće njege(Službeni glasnik Grada Zagreba 18/19).
Stipendija se dodjeljuje na temelju natječaja. Gradonačelnik Grada Zagreba odlučuje o raspisivanju i objavi natječaja svake godine do kraja rujna. Obavijest o objavi natječaja objavljuje se u dnevnom tisku, a natječaj na web-stranici Grada Zagreba (www.zagreb.hr). Stipendija se dodjeljuje redovnim učenicima četvrtih i petih razreda srednjih škola za medicinske sestre / tehničare opće njege u Gradu Zagrebu. Broj Stipendija za četvrti odnosno peti razred utvrđuje gradonačelnik Grada Zagreba prema sredstvima osiguranima u proračunu Grada Zagreba i potrebama ustanova socijalne skrbi kojima je osnivač Grad Zagreb.
Neto iznos mjesečne Stipendije utvrđuje se u visini od 35% prosječne neto plaće u Gradu Zagrebu za razdoblje siječanj – kolovoz godine u kojoj se natječaj za Stipendiju raspisuje.
O dodjeli Stipendije odlučuje Povjerenstvo za dodjelu Stipendije Grada Zagreba, koje imenuje gradonačelnik Grada Zagreba.
Johnson Welch (Fotografija ustupljena redakciji Udar)
Johnson Welch je mladi Rom iz Velike Britanije koji želi da u Evropi donese promjenu. Njegovi stavovi prema diskriminaciji, omalovažavanju romske kulture i historije su prikaz odnosa prema Romima ne samo u Velikoj Britaniji, nego u cijeloj Evropi. Jason trenutno studira pravo na Univerzitetu Darlington i aktivano se bori da Romi budu tretirani jednako kao i ostali ljudi. Protekle dvije godine je član medijskog tima DIKH HE NA BISTER događaja, koji okuplja na stotine mladih Roma kako bi odali počast žrtvama Holokausta u Drugom svjetskom ratu. U razgovoru za Udar, Johnson je govorio o svom aktivizmu, borbi protiv diskriminacije, medijima, predrasudama…
Svakodnevno se susrećemo sa segregacijom Roma, šta po vašem mišljenju ima najveći uticaj na segregaciju kada govorimo o Romima u Velikj Britaniji?
– Jedan od glavnih problema u Velikoj Britaniji je taj što mediji i većinsko stanovništvo ne ulažu nimalo truda da bi napravili razliku kada se govori o kulturama manjina. U Britaniji postoji i to nomadsko stanovništvo, travellers, čiju kulturu poistovjećuju sa romskom. Za njih je mnogo lakše da urade to, da nas sve stave u jednu kutiju, kako bi lakše kontrolisali naše kretanje i naša prava, jer ako nas posmatraju kao jedan narod, onda se ne moraju zamarati sa više naroda i kultura.
Društvo i mediji zaboravljaju da se manjinski narodi razlikuju i baš zbog toga ne pridaju značaj različitosti kultura, već sve spajaju u jednu kulturu. To je na neki način ponižavajuće, jer nam naša kultura mnogo znači, i ponosni smo na činjenicu da smo Romi. Moja porodica živi ovdje preko 200 godina i moj otac je jedan od lidera romske zajednice u Velikoj Britaniji.
Ako vlasti ne spoznaju našu kulturu, onda neće ni znati koliko nam je zapravo važna.
Johnson Welch (Fotografija ustupljena redakciji Udar)
Diskriminacija nad Romima je jedan od najvećih problema u Evropi. Jeste li ikada osjetili diskriminaciju na vlastitoj koži?
-Diskriminacija je uvijek prisutna, ali činjenica je da se veliki broj Roma u V.Britaniji može uklopiti sa većinskom populacijom jer nisu tamnoputi. To je slučaj i kod mene. Mogao bih bez problema da se uklopim sa ostatkom koji nisu Romi. Ali zašto bih ja donio svesnu odluku da se uklopim sa ostatkom i da na taj način zapostavljam kulturu svog naroda, da krijem činjenicu da sam Rom?! Za mene je to suludo uraditi, samo da bih dobio jednaka prava.
Ja imam pravo da se izražavam kako želim i da ne budem diskriminiran zbog toga. I verujte mi da postoje načini po kojima određuju da li ste Rom ili ne. Odjeća, govor, pokreti tijela, mjesto stanovanja, sve ukazuje na to jeste li Rom ili ne.
Par puta sam na vlastitoj koži osjetio diskriminaciju, od svojih prijatelja koji nisu Romi, jer su mi govorili : okej, možeš posuditi našu odjeću da bi ušao u klub, i kada dođemo tamo, govorili bi da ne pričam, jer ako shvate da imam romski naglasak neće me pustiti u klub. Ovo sam prije radio, jer sam htio da imam prijatelje, ali sada ne želim. Hoću da budem ponosan na ono što jesam, da ja budem ja. Mnogo klubova ne dozvoljava Romima da uđu u klub, jer postoji to mišljenje da prouzrokuju probleme, što naravno nije istina. To je ponovo suđenje grupi na osnovu pojedinca, što je za mene uvreda.
Ne dopada mi se dio mene kada sam sakrivao svoje porijeklo, ali sada sam veoma otvoren, ponosan i glasan, kako bi svima ukazao na to da su Romi jednaki kao i svi ostali. Hoću da iskoristim svaku priliku da se borim za prava Roma u Evropi.
Često se surećemo sa tematikama koje se odnose na gubljenje identiteta romskog naroda. Kako sistem utiče na gubljenje identiteta romskog naroda kroz asimilaciju sa drugim narodima?
-Ne gledaju nas kao narod koji cijeni kulturu, sve dok mi ne uradimo nešto što za njih znači da napuštamo svoju kulturu i ostavljamo je iza sebe. Tek tada burno reaguju i naprave medijski haos.
Svaki narod treba drukčije potrebe od društva i vlade koja je zadužena za mjesto gdje žive. Ne postoji jedno univerzalno riješenje za sve manjinske narode i marginalizovane grupe. Sistem uporno pokušava da nas ubjedi da je riješenje koje pomaže nomadskom narodu takođe i rješenje za status Roma.
Koliki uticaj imaju stereotipi i predrasude koje su široko zastupljene?
-Problem je u vladi i u medijima, jer mediji su ti koji čine najveću štetu. Njihovo mišljenje o Romima je sasvim iskrivljeno zbog nedovoljne edukacije o Romima, što u svakom pogledu šteti našoj kulturi. Kada sam na univerzitetu, susrećem se sa mnogo stereotipa i predrasuda koji su usmjereni prema Romima. Stereotipe koji postoje poistovjećuju sa našom kulturom, kažu da su to vidjeli na televiziji ili internet medijima i uvjereni su da su ti stereotipi dio naše kulture. Problem u svemu tome je što stereotipi i predrasude nastaju od jednog manjeg dijela –
Johnson Welch (Fotografija ustupljena redakciji Udar)
par osoba koje su uradile određenu stvar. Nakon toga se cijelom jednom narodu prepiše taj stereotip, što je zasigurno jedna od stvari koja uveliko utiče na današnji položaj Roma.
Govoreći o kulturi i historiji naroda, koliko je historija Roma zastupljena u obrazovnom sistemu u Velikoj Britaniji?
-U mjestu gdje ja stanujem je mnogo romske djece koja redovno pohađaju školu, ali u školama ih ne uče skoro pa ništa o historiji, kulturi i tradiciji Roma. Tek su prije par godina počeli da ih uče sasvim mali dio o Romima, u mjesecu junu, kada je mjesec historije Roma u Darlingtonu. Veliki je broj romskih učenika i studenata i oni bi trebali da uče o svojoj kulturi, jeziku i tradiciji. Dok sam ja išao u školu, učio sam o Holokaustu i o tome šta se desilo sa Židova. Kao Rom, nisam saznao ništa o Romskom dijelu historije. Te stvari sam naučio od svoje porodice, a zatim sam počeo sam da se interesujem i obrazujem o tome,. Mislim da je važno da obrazovni sistem počne da edukuje mlade o Romima, jer to nije samo romska kultura, već pripada kulturi svijeta.
Kako i da li mladi mogu uticati na donošenje promjena? Imate li neku poruku koju bi ste poslali mladim Romima i Romkinjama?
-Moja poruka mladim Romima svijeta je: ako živite negdje gdje morate da krijete ono što jeste da bi uspjeli u životu, nemojte to raditi. Morate biti hrabri i boriti se da vas svi vide kao ponosnog Roma koji može da ostvari i više nego što drugi očekuju. Nikada ne budite na koljenima, gradite sebe da bi gradili bolju budućnost za svoj narod.
Sklapanje maloljetničkih brakova mnogi smatraju tradicijom u romskoj sredini i tako se prema ovoj pojavi i odnose
Dragana Sotirovski (Foto: Udar)
Srbija će zabraniti maloljetničke brakove, a to će biti omogućeno izmjenama i dopunama Porodičkog zakona. Početkom godine formirana je i Nacionalna koalicija za suzbijanje dječjih brakova koja ima glavni zadatak da stane na put ovoj praksi.
Procenat sklopljenih brakova između maloljetnih osoba u Nišavskom okrugu visok, posebno u romskoj populaciji. Zato su se članovi Koalicije sada po prvi put okupili u Nišu, na poziv Nišavskog okruga i načelnice Dragane Sotirovski, koja je i član ove Koalicije. Sastanku su prisustvovali predstavnici svih institucija koje mogu da doprinesu da ova praksa bude promjenjena, ali i da oni koji prekrše zakon snose odgovarajuće sankcije.
Na ovom sastanku posebno mjesto pripalo je nevladinim organizacijama, jer je praksa pokazala da pripadnici romske nacionalnosti više povjerenja imaju u njih nego u državne institucije.
Načelnica Nišavskog okruga kaže da su pored tradicije koja još postoji u romskim zajednicima, uzroci maloljetničkih brakova još i siromaštvo, socijalna isključenost i neravnopravnost u polovima, odnosno u položaju tih djevojčica u samoj zajednici. Podaci kojima raspolaže UNICEF iz 2014.godine su više nego zabrinjavajući.
Gotovo 40 odsto romskih djevojčica rodi dijete između 15. i 18. godine, a četiri odsto postaju majke i pre navršene 15. godine, podaci su UNICEFA.
Za sastanak Nacionalne koalicije izabran Nišavski okrug, jer je on pored Jablaničkog, jedan od okruga gdje se dječiji i ugovoreni brakovi najviše javljaju.
“Statistika pokazuje da svaka peta devojčica koja pre 18 godine stupa u brak mlađa od 15 godine. Ovde se nameće pitanje na koji način možemo dodatno da ih obrazujemo, da ih ekonomski osnažimo i da im pokažemo na koji način mogu da izađu iz tog začaranog kruga”, dodala je Sotirovski.
Sklapanje maloljetničkih brakova mnogi smatraju tradicijom u romskoj sredini i tako se prema ovoj pojavi i odnose. Jedini način da se izbori sa tradicijom je obrazovanje, ekonomsko osnaživanje, ali i postupanje po zakonu na isti način kako se to radi kada je u pitanju većinsko stanovništvo, konstatovano je na sastanku.
Ana Saćipović iz nevladine organizacije Romska ženska mreža Srbije ističe da je suzbijanje maloljetničkih brakova proces u kome svi zajedno moramo da učestvujemo.
Ana Saćipović (Foto: Udar)
“Štetnost maloletničkih brakova koji su jedan od najvećih problema u romskoj zajednici je prepoznata i krenuli smo da radimo sa porodicama kako bi to bilo zaustavljeno. Organizovano je puno radionica, edukacija, poseta porodicama. Ukazivano je na to da su ovim problemom igroženi i dečaci, a ne samo devojčice. Kada vi dete od 15 godina oženite i dovedete ga do pozicije da mora da brine o svojoj porodici on dolazi u situaciju da ne vidi put kako obezbediti osnovnu egzistenciju članovima svoje porodice kada nema završenu školu, kada nema zanimanje i kada nije kurentan na tržištu rada. To je veliki problem”, objašnjava Ana Saćipović.
Primjer dobre prakse ponudio je Centar za socijalni rad u Aleksincu.
“Problem maloletničkih brakova mora sistemski da se posmatra sa svih aspekata, zdravstveni sistem, škola, sistem socijalne zaštite, tužilaštvo”, istakla je Jasna Nikolić, direktorka Centra za socijalni rad u Aleksincu. “Svi smo na istom zadatku, a naš Centar ima dovoljno iskustva sa ovim problemom i članovi smo mobilnog tima koji radi na ovom prolemu. Od 2015. godine do danas mi imamo samo dva zaključena maloletnička braka što znači da smo preventivno delovali uglavnom preko tribina na kojima smo uglavnom govorili o štetnosti ovih brakova”, zaključila je Nikolić.
Saborski zastupnik Veljko Kajtazi, zamjenik ministra znanosti, obrazovanja i sporta Hrvoje Šlezak i profesor romistike s Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. sc. Ljatif Demir (Foto: veljkokajtazi.com, 2016.)
Kada je u pitanju romski jezik ili romski jezici Hrvatska se sigurno bar na početku ove priče ima čime pohvaliti. Npr. jedna je od rijetkih zemalja koja ima Studij Romistike – znanstveni studij romskog jezika, kulture i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Dalje, u Hrvatskoj je udruga za obrazovanje Roma „Kali Sara“ još 2008. godine povodom izdavanja prvog Romsko – hrvatskog i hrvatsko – romskog rječnika autora Veljka Kajtazija, (sadašnjeg saborskog zastupnika 12 nacionalnih manjina uključujući naravno i romsku) uz potporu mnogih stručnjaka pokrenula inicijativu proglašenja Svjetskog dana romskog jezika (5. studenog) što je 2012. godine prihvatio Hrvatski sabor, a 2015. godine i Opća skupština UNESCO-a.
Tim povodom se svake godine u Hrvatskoj održava i Međunarodni simpozij o romskom jeziku, a na manifestaciju koja se održava u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, sudjeluju poznati svjetski znanstvenici, ali svojim prisustvom značaj daju i mnogi hrvatski politički uglednici .
Na kraju, Hrvatska je u okviru svoje reforme obrazovanja po prvi put pokrenula i izradu posebnog kurikuluma jezika i kulture romske nacionalne manjine što odavno ostvaruju mnoge druge nacionalne manjine u Hrvatskoj.
DRUGA STRANA PRIČE
Međutim, tu uglavnom i prestaje ovaj ljepši dio priče, jer u prvi plan izbijaju mnogi problemi s romskim jezikom, a prvi bi u nizu tih problema moglo biti pitanje a što je to i koji je to – romski jezik?
Profesor rumunjskog jezika na odsjeku za romanistiku Filozofsko fakulteta u Zagrebu i jedan od najboljih poznavalaca bajškog jezika (izuzetno rasprostranjenog među Romima) te član ekspertne radne skupine Ministarstva obrazovanja i znanosti za izradu pomenutog romskog kurikulumaDr.sc. Petar Radosavljević, kaže kako se često ne zna da romska nacionalna manjina u Hrvatskoj nema jedan, nego tri različita materinska jezika – bajaški rumunjski (radi se o varijetetima rumunjskoga), romski (romani čhib) i albanski.
Dr.sc. Petar Radosavljević sa romskim pomagačima sa područja Međimurja (Foto: reyn-hrvatska.net, 2017.)
Teško je dati točan broj govornika pojedinog jezika kojim govore Romi u Hrvatskoj, no prof. Radosavljević smatra da oko tri četvrtine njih govori varijetetom rumunjskoga (bajaškog), a znatno manji dio romani chib (jezik indijskog porijekla kojega koji najčešće nosi titulu „službenog“ romskog jezika).
I predstavnici romske zajednice koji se bave obrazovanjem kao Senad Musić iz Roma Education Funda i Ramiza Memedi iz udruge žena Romkinja „Bolja budućnost“, također smatraju da među romskom populacijom prevladava bajški jezik, možda ne tako dominatno kao što smatra prof Radosavljević, ali ipak prevladava.
S druge strane, prema podacima kojima se služi Nacionalna strategija za uključivanje Roma u RH 2013.-2020. godine, iznose se podaci da oko oko 42 posto Roma u Hrvatskoj govori romani chib, a 36 posto bajaški – ljimba d’ bjash, ali izvor tih podataka je jedno istraživanje Roma Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži iz relativno daleke 2002. godine.
Siniša Senad Musić (Foto: Udar arhiva)
JEZIK JE “DRŽAVA” ROMA
A, aktualnu dominaciju bajškog jezika među romskom populacijom mnogi vezuju uz činjenicu da bajaškim jezikom više govore zatvorene i segregirane romske zajednice (izolirana i ruralna romska naselja na rubu gradova), dok je romani ćhib prisutniji kod raspršenih (ali pitanje koliko integriranih ) dijelova romske populacije u urbanijim sredinama.
No, ono što je izgleda zajednički problem i jednog i drugog, jeste da broj onih koji ga znaju i koriste zapravo opada.
Ramiza Memedi koja se intezivno godinama bavi problemima obrazovanja Roma smatra kako je za Rome jezik glavna zajednička kulturna karakteristika, te s obzirom da Romi nemaju svoju državu moglo bi se reći „jezik je njihova država“, ističe Memedi. No unatoč toj potencijalno značajnoj funkciji, nažalost romski jezik se u Hrvatskoj pomalo gubi, te sve više mladih zbog neadekvatnog procesa integracije kojima mnogi teže, ne znaju romski jezik.
Ramiza Memedi (Foto: Lična arhiva)
Problem s materinjim romskim jezikom za one koji žive među većinskim stanovništvom je taj što ne žele da se dozna njihovo romsko porijeklo, upozorava Memedi. No jedan od najvećih problema te asimilacije i nekvalitetne integracije, a posebno u segregiranim zajednicama jeste činjenica da mnoga romska djeca nažalost ne znaju dobro ni hrvatski, što ih dovodi u izuzetno tešku situaciju kada stupaju u obrazovni proces a čije posljedice trpe vjerojatno kroz čitavo svoje školovanje .
I prof. Radosavlević upozorava na činjenicu da sve manje Roma govori svoj jezik ili svoje jezike.
„U posljednje vrijeme se sve više primjećuje negativan utjecaj većinskog jezika na očuvanje materinskoga i zato smatram da je izuzetno važno romskoj manjini omogućiti njegovanje materinskog jezika i kulture u osnovnim i srednjim školama, jer je čimbenik uspjeha u školovanju osim poznavanja jezika školovanje i stupanj ovladanosti i pismenost na materinskom jeziku“, tvrdi prof. Radosavljević.
Taj problem gubljenja jezičnog (a time i nacionalnog identiteta ) i to na štetu nužnih osnova u obrazovnom procesu, tog dvostrukog gubitka i deprivilegiranosti (slabo se govori romski, a često još slabije hrvatski ) prepoznala je Pučko otvoreno učilište iz ZagrebaKorak po korak, u okviru kojega djeluje i REYN Hrvatske (Međunarodna mreža podrške romskoj djeci) i koje se intezivno bavi mnogim projektima odgojno-obrazovne integracije romske djece.
O njihovim aktivnostima i problemima romskog jezika, Sanja Brajković, direktorica Pučkog otvorenog učilišta „Korak po korak“, organizacije koja koordinira REYN mrežu u Hrvatskoj, podsjećajući kako je osnovni cilj ove mreže među relevantnim dionicima i institucijama izgraditi snažno partnerstvo za podršku kvalitetnom uključivanju romske djece u rano obrazovanje, naglašava značaj promoviranja pozitivnog identiteta Roma a pogotovo djece. A za to je uloga jezika izuzetno važna.
„Veći interes za jezik kojima govore Romi u Hrvatskoj javio se tijekom nacionalne kampanje „Vidiš li me? Dikhes lji man? Da li m vez?” kojom smo nastojali ukazati na važnost promoviranja pozitivnog identiteta Roma a pogotovo djece. Tijekom te kampanje uočili smo da je upravo jezik Roma ono što se negira u njihovom identitetu ili je izloženo mnogobrojnim predrasudama. Također, odgajatelji i učitelji često nisu bili osviješteni da činjenica da djeca Romi kod kuće ne govore hrvatski jezik, značajno utječe na njihovo razumijevanje akademskog, školskog jezika (čak i ako su s znali sporazumijevati u igri) pa tako i na školski uspjeh.
Za dijete je, kako bi razvio pozitivan identitet a onda i pozitivno sliku o sebi izuzetno važno da u okolini (institucijama i lokalnoj zajednici) zamjećuje kako je i jezik kojim govori njegova obitelj uvažavan i cijenjen. Nažalost, budući da to često nije tako i s jezicima kojima govore Romi, djeca, upravo zbog neuvažavanja jezika kojeg govore kod kuće, imaju osjećaj manje vrijednosti. Npr. djeca Romi će rijetko ili vjerojatno nikada vidjeti svoj jezik u čitankama, pisanim materijalima ili natpisima u vrtiću i školi“, kaže Brajković.
ROMSKI JEZIK U MEDIJIMA?
Taj problem nevidljivosti i neprepoznatljivosti romskog jezika a time i romskog identiteta prisutan je i u medijskom svijetu. I na ovom području za razliku od mnogih drugih manjina, Romi nemaju tiskovina ili radijskih (tv da ne govorimo ) programa na svom jeziku. Postoje ili su postojale romske publikacije i portali koje izdaju romske udruge i institucije uz potporu Ministarstva kulture, Savjeta za nacionalne manjine itd. (npr. Romani čaćipe , Crveni kotač, Budučnost, Romi.hr , Phralipen ….), ali one se uglavnom tiskaju na hrvatskom, a tek sporadično u nekima od njih je bilo i sadržaja na romskom jeziku.
Povremeno se romski jezik može čuti i u manjinskoj, ili multikulturalnoj emsiji HRT-a Prizma, a to je nažalost sve daleko od potreba, pa i zagarantiranih prava s obzirom da hrvatski koncept zaštite manjinskih prava daje i mogućnost ne samo obrazovanja, nego i informiranja na manjinskom jeziku što mnoge manjine sustavno koriste.
Za Rome pak tu je sigurno problem ne samo sredstava već i kadrova, a Senad Musić upozorava da ne samo da sve manje Roma govori svoj materinji jezik, već ga još manje zna čitati ili pisati pa bi možda upravo i zbog toga mediji na romskom jeziku bili itekako potrebni.
NOVI KURIKULUM
Zbog svega toga uvođenje kurikuluma jezika i kulture romske nacionalne manjine koji se priprema u okviru hrvatske obrazovne reforme značajan je iskorak i napredak za pripadnike romske nacionalne manjine u očuvanju jezika, tradicije i kulturnog identiteta i faktički prva mogućnost da romska nacionalna manjina u okviru službenog obrazovnog sustava uči svoj jezik, kulturu i povijest, smatraju u Ministarstvu znanosti i obrazovanja.
Kurikulum se u okviru Ministarstva priprema od 2015. godine, a u nastavnu praksu vjerojatno bi mogao ući sljedeće školske godine što bi za romsku djecu na svim obrazovnim nivoima trebao donijeti značajan obrazovni, kulturološki ali i socijalni dobitak jer će mogućnost upoznavanja s romskim jezikom i kulturom dobiti i druga zainteresirana djeca i učenici, a mnogi očekuju da će uvođenje kurikuluma među romskom djecom općenito potaknuti bolje obrazovne rezultate i veću obrazovnu uključenost. Iako je broj Roma koji se danas uključuje u obrazovni proces sve veći – problemi nisu manji.
Obuhvat osnovnom školom skoro se ostvaruje u potpunosti, ali od ukupnog broja romskih učenika koji su završili osnovnu školu, njih oko 65-70% upisuju srednje škole no u toku školovanja otpada ih 15 do 20 posto i to već u prvoj godini školovanja, dok je broj Roma na fakultetima nažalost i dalje zapravo simboličan i svodi na par desetaka studenata. Takvo stanje Ministarstvo nastoji ublažiti svojim aktivnostima, a jedna od njih je i stipendiranje srednjoškolskih učenika romske nacionalne manjine i sufinanciranje roditeljskog udjela u cijeni smještaja u učeničke domove itd.
No iako, dakle, od uvođenje kurikuluma mnogi očekuju da će donijeti i novi kvalitativni poticaj ukupnom obrazovanju romske populacije u njegovoj realizaciji, kako već sada upozorava Ministarstvo, moglo bi biti znatnih teškoća, jer će nedostajati nastavnog kadra koji poznaju romski jezik te očekuju veće angažiranje pripadnika romske nacionalne manjine u stjecanju određenih kvalifikacija koje bi im omogućile rad u školama. Seanad Musić, i sam član ekspertne skupine Ministarstva obrazovanja i znanosti za romski kurikulum tako strahuje da će zbog nedostatka kadra umjesto učenja jezika prevladati tek samo učenje o jeziku, jer kvalitetnu pouku vladanja romskim jezikom malo tko može trenutno dati .
BORBA TEK PREDSTOJI
U tom pogledu značajna bi trebala biti uloga pomenutog Studija romistike koji je zamišljen, između ostaloga, kako nam kaže njegov voditelj prof. Ljatif Demir da pomogne u izvođenje nastave romskog jezika, kulture i književnosti u obrazovnom procesu, razvoju metodike učenja romskog jezika, rad u obrazovanju novih stručnjaka na visokoškolskim institucijama, rad u svim vrstama medija, izdavaštvu, u kulturi i sl. te poticanju mladih Roma na visoko obrazovanje.
Ljatif Demir (Foto: diskriminacija.ba)
No prije svega bi možda trebalo učiniti da se na taj studij upisuje više Roma koji i ovdje nažalost, sudjeluju tek simbolično. Trenutno studij pohađa 10ak studenata od čega su samo dva Roma – ali iz inozemstva.
Zato romskoj naciolanoj zajednici u Hrvatskoj tek predstoji velika borba za afirmaciju i očuvanje svoga jezika koji izgleda djeli iste probleme s kojima se Romi suočavaju i na drugim područjima života zapošljavanju, stanovanju, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti…, a to je potisnutost, nedovoljna dostupnost, niska životna kvaliteta i diskriminacija. Ni jezik u svemu tome nažalost, čini se, nije izuzetak.
