Milijarda ustaje protiv nasilja
14. veljače na Cvjetnom trgu – Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama!
Pridružite nam se!
Romi, Aškalije i Egipćani traže radna mjesta
Danas su predstavnici civilnih društava Roma, Aškalija i Egipćana izrazili nezadadovoljstvo velikom nezaposlenošću pripadnika ovih zajednica, protestujući ispred zgrade vlade. Protest su pridružili i poslanici iz redova ovih zajednica.
Jedan od organizatora protesta, Beškim Ibiši smatra da je protest jedini način da se vladi skrene pažnja na težak položaj pripadnika romske, aškalijske I egipćanske zajednice.
“Ono što mi želimo je da imamo više predstavnika Roma, Aškalija i Egipćana na lokalnom I centralnom nivou. Ja ću tražiti da se u budućnosti nastavi sa ovakvim protestima, jer ćemo samo na taj način skrenuti pažnju na ovaj problem”, rekao je Ibiši.
Osim protesta članova civilnog društva, danas su u Prištini protestovali i poslanici iz ovih manjinskih grupa. Poslanik egipćanske zajednice Danuš Ademi je pružio podršku ovim civilnim društvima.
“Uvek moramo postavljati pitanje institucijama, posebno onim na centralnom nivou, kada će početi primenjivanje zakona koji garantuje zapošljavanje 10% manjinskih zajednica, koji se sada ne sprovodi. Takođe, moramo stalno da dižemo glas, jer su zahtevi veoma visoki”, rekao je Ademi.
U razgovoru za RTK2 Branimir Stojanović, zamenik premijer Kosova, rekao je da će naredne nedelje zasedati međuministarska grupa u kojoj će učestvovati pripadnici svih manjinksih zajednica na Kosovu, a glavna tema će biti zapošljavanje manjina.
Romi, Aškalije i Egipćani su najugroženije zajednice na Kosovu, a još uvek ne postoje precizni podaci o procentu nezaposlenih. Predstavnici civilnog društva smatraju da bi taj problem trebalo da podstakne građane da se na ovakvim protestima pojavljuju u većem broju, kako bi se njihov glas čuo.
Marko Lekić, RTK2
10.02.2016
Ugovoreni brakovi – kriminal, a ne tradicija
Crna Gora početkom lipnja preuzima predsjedanje “Desetljećem Roma” – inicijativom koju je prije 10 godina potpisalo 8 država jugoistočne Europe. Jedan od najtežih problema s kojim se treba suočiti jesu “ugovoreni” brakovi.
“Evo, ja sad imam 17 godina, pa, života mi, kad gledam, nekoga od 12-13 godina, da je majka, ja se svega toga sjećam” – ovako gotovo uvijek počinje priču Sabaheta Radosavljević. Priču, koja se razlikuje od većine tinejdžerskih.
U trošnoj kući u romskom naselja Konik, u predgrađu Podgorice, Sabaheta gleda u svoju dvogodišnju kćerku i objašnjava da se prvi put udala sa 14 godina. Tada je njezinoj obitelji, mladoženjin otac dao 2.000 eura kao poklon za mladu. Dva mjeseca kasnije, Sabaheta je saznala da je obitelj njenog muža novac posudila, uz obvezu da ga vrati sa velikom kamatom. Tada su pare tražili nazad od njezinih roditelja.
“Oni nisu to rekli izravno, znači: tražimo svoje pare. Nego, ja sam bila maltretirana, bila sam mučena, zatvorena. Znali su da me vežu lancima, da me biju, da me maltretiraju “, priča Sabaheta i dodaje da je shvatila da kroz pakao prolazi zbog novca tek kad je otac njenog muža od nje tražio da obuče vjenčanicu i otputuje s njim u drugi grad. “Svekar me htio prodati, kako mu ne bi ti ljudi kojima je on bio dužan pod kamatom, kako mu ne bi uzeli kćer.”
Od prodaje ju je spasila odluka njene obitelji da je, devet mjeseci poslije prvog “vjenčanja”, ponovo “udaju”, a novac koji bi dobili na taj način, vrate obitelji njenog prvog muža. Drugi muž, s kojim je dobila i dijete, bio je još nemilosrdniji. “On je još više počeo me maltretira, dok svekar nije pokušao, jer svekar mi je bio alkoholičar, pokušao je i on tri puta da me siluje. To ja više nisam mogla izdržati i došla sam kući “, kroz suze se prisjeća Sabaheta.
Sabaheta nije jedina maloljetna Romkinja koja iza sebe ima potresnu priču o ugovorenoj udaji i nasilju u obitelji. Zna da je puno sličnih primjera u kampu Konik 1, najvećem izbjegličkom kampu na Balkanu, gdje je, nakon požara koji je prije skoro godinu uništio kartonske kuće i barake, većina od oko 1.500 uglavnom romskih izbjeglica s Kosova, smještena u kontejnere.
Nedaleko od kontejnerskog naselja živi Behija Ramović, jedina Romkinja zaposlena u kabinetu premijera. Upravo zato što je i sama bila žrtva obiteljskog nasilja, ona je prije deset godina počela borbu protiv ugovorenih brakova i prodaje djevojčica.
“Pošto sam ja većina vremena na terenu, kada saznam da se radi o tome, naravno da odmah kontaktiram Upravu policije i prijaviti taj slučaj”, objašnjava Ramović. “Prijavim da je, na primjer, djevojčica od 14 godina prodana, da su jednostavno date pare za nju i da je prisilno udana, da su prekršena njezina dječja prava.”
Ramović je jedna od tri pripadnika romske populacije, zaposlena u državnoj administraciji. Mnogo teži posao u susjedstvu radi poslije radnog vremena, u okviru romske nevladine organizacije “Prva”.
Institucije, za sad, samo pomažu
Crna Gora početkom lipnja preuzima predsjedanje “Desetljećem Roma 2005-2015” – inicijativom koju je prije deset godina potpisalo osam država jugoistočne Europe. Tada bi trebalo da zemlja predstavi što je sve učinjeno za proteklih osam godina i što se planira u naredne dvije, kako bi se poboljšao položaj te manjine. Pomoćnik ministra za ljudska i manjinska prava Sabahudin Delić, godinama se bavi tim pitanjem. On tvrdi da se problemi Roma u Crnoj Gori ne razlikuju mnogo od problema s kojima se ta zajednica sreće u mnogo razvijenijim zemljama Europe.
Delić kaže da je važno da se problemima poput Sabahetinog, konačno progovori. “To jeste nešto što je mimo pozitivno-pravnih propisa Crne Gore i ti prisilni maloljetnički brakovi su apsolutno nešto protiv čega se mi u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava borimo”, kaže Delić i objašnjava da su po tom pitanju do sada surađivali sa dvije nevladine organizacije koje su osnovale Romkinje: “Mi smo do sada proveli nekoliko obuka, pomogli im da angažiraju svoje kapacitete, snimljen jedan film o prisilnim brakovima, tiskali smo brošuru koja je podijeljena u osnovnim i srednjim školama, kao i centrima za socijalni rad.” Međutim, kaže Delić, da do sada nitko nije uhićen zbog činjenja tog, i po njegovom mišljenju, krivičnog djela.
Kaznena djela pravdaju tradicijom
“To je postao biznis u romskoj i egipćanskoj populaciji. Djevojčice se prodaju po cijeni od četiri-pet, pa do 20.000 eura. Mislim da je tu veliki problem što se oni oslanjaju na tradiciju, što kažu da je to dio običaja “, objašnjava Behija Ramović i daje najupečatljivije primjere. “Recimo djevojčicu od 12-13 godina ispišu iz škole, da bi je pripremili za brak.”
Behija vjeruje da će upravo opismenjavanje i obrazovanje mladih Romkinja i Egipćanki, makar suzbiti problem. Zato njena nevladina organizacija drži radionice i predavanja o ženskim pravima u romskim naseljima, ali nema podršku ni razumijevanje romskih predstavnika. Ona priča da odbijanje zajednice da prihvati ono što ona zastupa ide toliko daleko da su jednom kamenovali automobil kojim su ona i njezine kolegice došle u kamp Konik 1 držati predavanje o ugovorenim brakovima i ženskim pravima. Čak ni to nije najveća neprijatnost koju je doživjela:
“Jednom dok smo ja i moja kćerka spavale, polomljeni su nam prozori na kući. Smatram da je to učinio netko od romskih lidera, jer sam ja na neki način htjela prekinuti taj lanac trgovine, tj. prekinuti taj njihov biznis. “Ramović je, naravno, čim se to dogodilo, sat poslije ponoći, zvala policiju. “Čak policajac koji je išao na seminar sa mnom i sa skupinom mojih kolegica, motivacijski seminar o radu s romskom populacijom, kada sam rekla da hoću da se uradi uviđaj, jednostavno mi je odgovorio da nisu u stanju da dođu i obave uviđaj i da mi je to netko od djece možda slomio. ”
Kad završi posao u Vladi, Behija drži radionice u svom ili nekom drugom romskom naselju. Često se s tih radionica vraća razočarana ili uznemirena zato što nije imala uvjeta da ih održi do kraja, bez uznemiravanja i neprijatnosti. Ipak, kaže da ne odustaje. I iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava obećavaju da će, pored borbe protiv prosjačenja, borba protiv prisilnih brakova biti prioritet do lipnja sljedeće godine, tj. tijekom godine crnogorskog predsjedanja “Desetljećem Roma 2005-2015”.
Autorica: Ana Bogavac, Podgorica
Odgovorni urednik: Ivan Đerković
Izvor: Deutche Welle
Odlučile smo se boriti protiv osjećaja bespomoćnosti i prozvati odgovorne
Sanja Kovačević novinarka je na Libeli, koja je napisala seriju članaka o svim aspektima problema nasilja nad ženama, ubojstava žena od strane njihovih partnera i bliskih članova obitelji te, u konačnici, femicida u cjelini. Zajedno s još nekoliko entuzijastkinja i aktivistkinja prije nekoliko tjedana počela je raditi na osmišljavanju akcije koja bi ukazivala na odgovornost institucija i društva za ubojstva žena te je stvorena Inicijativa “Preuzmite odgovornost za ubojstva žena”. U subotu 6. siječnja na Cvjetnom trgu, Inicijativa organizira prosvjednu akciju istog imena tijekom koje će nacrtati obrise ubijenih žena, istaknuti natpise iz medija o tim ubojstvima i glasno zahtijevati od institucija i društva da preuzmu odgovornost za živote tih i svih ostalih žena kojima ne znamo imena, a koje su također ubijene od strane svojih partnera, supruga, očeva i sinova.
Možeš li nam reći kako je došlo do organiziranja prosvjedne akcije “Preuzmite odgovornost za ubojstva žena”?
Tijekom prošle godine, pišući za Libelu, uhvatile smo se u koštac s temom ubojstava žena u Hrvatskoj. Zaključile smo da se o tome kod nas malo piše, u novinarskom i istraživačkom smislu, i da tema femicida ili rodno uvjetovanih ubojstava žena kod nas nikada nije na dnevnom redu, osim kada se samo ubojstvo dogodi. Tada sve novine i crne kronike o tome izvijeste na neprimjeren i senzacionalistički način, cijelo društvo se zgraža neko vrijeme i tako do sljedećeg sličnog zločina. Ljetos se dogodilo nekoliko vrlo brutalnih ubojstava, dva u jednom danu. Bilo je očito da se radi o najčešćem “obrascu” – prema kojemu prethodno prijavljivani nasilnik – koji je u bliskom odnosu sa žrtvom, bilo da je suprug, partner, otac, sin – na kraju ubije ženu. I onda početkom ove godine, opet čak 4 užasna ubojstva u siječnju. To nas je protreslo i bacilo svjetlo u ovom mraku u kojemu smo se našli, na sve one užase i propuste sustava koji se ne ponaša odgovorno, koji tolerira, a često i afirmira nasilje, posebno kad se radi o strukturalnom nasilju moćnih nad onima koji i koje imaju manje društvene, političke, ekonomske moći. Žene su i dalje ta skupina Drugih – neravnopravnih i diskriminiranih.
Pojavili su se osjećaji bespomoćnosti i ljutnje i tako je jedna grupa aktivistkinja i feministkinja koje su osvijestile razmjere, uzroke i neprimjeren odgovor društva na nasilje nad ženama, pokrenula ovu inicijativu. Osobno, imala sam potrebu boriti se protiv te bespomoćnosti i učiniti nešto. Okupile smo se s više strana sa zajedničkim ciljem, a to je da pozovemo na preuzimanje odgovornosti, prozovemo one koje treba prozvati i da sve skupa, tj. cijelo društvo, pozovemo da budu odgovorni građani i građanke, koji će osvijestiti ono što nije dobro u našem društvu, ono što ignoriramo i od čega bježimo. Jedna od tih stvari je nasilje nad ženama i femicid kao krajnji oblik i ishod takvog rodno uvjetovanog nasilja.
Navodite da u Hrvatskoj svakih 28 dana jednu ženu ubije njezin sadašnji ili bivši partner. Više od 30 žena svakog dana trpi fizičko nasilje od strane sadašnjeg ili bivšeg supružnika. Svakih 11 dana, jedna žena prijavi silovanje koje je počinio njezin partner ili suprug. Moramo priznati da su te brojke bolne. Kako je moguće da je pronalaženje rješenja za ovako velik problem sporo i neadekvatno?
To je samo dio bolnih podataka. jedna od brojki koju nismo ovdje navele je npr. da je 2014. oko 350 žena zadobilo tjelesne i teške tjelesne ozljede. Službeni podaci o silovanju definitivno su nerealni, odnosno taj je broj mnogo, mnogo veći. Npr. Ženskoj sobi se zbog pokušaja silovanja, pokušaja silovanja ili incesta tijekom 2014. obratilo 338 žena, što je u očitom nesrazmjeru s ovim službenim prijavama “svakih 11 dana”. No, bez obzira na te brojke, problem je ogroman i nevjerojatno kako ga društvo, tj. institucije moći, zapravo uopće aktivno ne rješavaju. Dojma sam da su se svi pomaci dogodili pod pritiskom ženskih udruga, a još više pod pritiskom “onih iznad” – europskih moćnika ponajprije. Jednostavno taj “problem” im je nebitan – ili se barem tako ponašaju. Ako se i radi na tome, neadekvatno je, jer za rješavanje svakog društvenog problema doista je potrebna dublja analiza, to je analiza koju je feminizam već davno učinio, no koju ignoriraju oni koji je trebaju primijeniti, ili je ne razumiju. Zapravo – ne žele razumjeti uzroke. I kako onda da rješavamo problem kad ne želimo priznati i prihvatiti dijagnozu?
Poznato je da se partnersko nasilje u većini slučajeva ne prijavljuje. Ipak, ako do prijave nasilja i dođe, ono se tretira kao “narušavanje javnog reda i mira”. Kako je to uopće moguće?
Moguće je zato što živimo i što smo uronjeni u kulturu nasilja, čiji je osnovni simptom taj što negira samo nasilje. Usporedimo to s kulturom silovanja (što je zapravo isto) – kultura silovanja ne priznaje silovanje i ne vjeruje žrtvi. To je upravo ono što se događa u realnosti i praksi. Policija jednostavno nije educirana niti se ponaša odgovorno. Iako bi oni trebali na licu mjesta odrediti primarnog agresora, to ne čine. Trebaju napisati prekršajnu prijavu kako bi akteri bili proslijeđeni sucu, i onda pišu to što pišu – zato što to mogu – i neće snositi odgovornost. Ne žele optužiti muškarca, ne žele vjerovati ženi, štite nasilnika. Ista stvar se ponavlja i kod sudaca. Ukratko, svaka karika u sustavu čini isto, štiti nasilnika – muškarca, a ne žrtvu – ženu. U kulturi nasilja nad ženama, takvo ponašanje ne samo da je moguće, ono je i prešutno prihvaćeno i normalno. To je osnova nasilja nad ženama.
Navele ste da prosvjedujete kako bi ukazale na propuste institucija i njihove neadekvatne odgovore na nasilje, ali i da biste pozvale društvo na odgovornost za ignoriranje problema. Koji su vaši zahtjevi spram institucija?
Najprije, želimo odgovor na pitanje: “što je s novim Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji koji je trebao stupiti na snagu 1. siječnja ove godine?”. Izmjene u tom zakonu, koje predstavljaju bitan i pozitivan pomak u smjeru zaštite žrtve nasilja, uključuju i neke odredbe koje zahtijevaju odgovornost institucija. Ne znamo što je s tim i gdje je stao taj proces. Budući da je taj prijedlog zakona pripremljen i trebao je stupiti na snagu – tražimo od vladajućih da to i učine. Zahtijevamo hitno stupanje na snagu ovog zakona i svih njegovih mjera i obveza nadležnih u pružanju zaštite ženama žrtvama nasilja, u skladu s potrebama žrtve. Zahtijevamo i hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije koja obavezuje institucije države na maksimalan napor u zaštiti žena od obiteljskog, partnerskog i svakog drugog nasilja. Zahtijevamo obavezno, hitno i prioritetno fizičko uklanjanje nasilnika od žrtve – u praksi te regulirano i nadzirano provođenje mjera zaštite žrtve, koje uključuje i sankcije za neprovođenje. Imamo niz zahtjeva, koje možete pročitati i na pozivu na prosvjed na Facebooku.
Na koji način aktivirati društvo da se uključi u rješavanje problema nasilja nad ženama?
Ovo je doista ključno pitanje. Smatramo da je prvenstveno potrebna svijest o razmjeru i nedopustivosti nasilja nad ženama i o odgovornosti svakoga od nas. Ono što se nekad zvalo društvena odgovornost i solidarnost izgubilo se putem u ovom neoliberalnom sustavu koji melje. Do te svijesti se može doći jedino informiranjem i učenjem – putem medija, ali prije svega to treba biti dio službenog odgoja i obrazovanja U ovakvom političkom sustavu, ljudi su prepušteni sami sebi u svojoj borbi za opstanak. Život u zajednici je nešto što se uči, i zato trebamo institucije. Obrazovne institucije su najjači instrument. Bitan faktor su i mediji čija je moć u oblikovanju javnog mijenja ogromna. Osviješteni i odgovorni pojedinci takvu vrstu pristupa primjenjuju u svom svakodnevnom životu i radu. Nemam drugog i boljeg odgovora – informiranje, učenje i podizanje svijesti o društvenoj i osobnoj odgovornosti. Stoga je jedan od naših zahtjeva i uvođenje građanskog odgoja i odgoja za nenasilje koji će promicati ustavnu vrijednost ravnopravnosti svih građanki i građana, kao jedini lijek za oporavak i stvaranje zdravog društva.
Slične akcije organiziraju se diljem svijeta. U našem komšiluku, u Srbiji, Žene u crnom rade slične stvari. U subotu će se i na Korčuli izvesti sličan performans. Planirate li nekakvo umrežavanje sa sličnim inicijativama i organizacijama te vršenje nekog zajedničkog pritiska na institucije?
Planiramo. Ova inicijativa je tek u začetku i mislim kako samo jako dobro krenule. Mreža već postoji, ali i stvara se nova, mijenja se nešto. Čini mi se da se sve više osjeća i razumije kako su nam potrebne i neke nove strategije i modeli u borbi za bolje društvo. Ova inicijativa želi to poticati i biti dio te promjene. U ovih tjedan dana otkako smo otvorile poziv na prosvjed na Facebooku i obavijestile javnost o subotnjoj akciji, javilo nam se jako puno udruga s iznimno ohrabrujućim porukama podrške, a dobivamo i poruke žena koje nam govore koliko im ovakve akcije znače na osobnoj razini. Ne moramo ni objašnjavati koliko, pak, nama takve poruke znače. Daju nam potvrdu da je ono što smo odlučile raditi doprlo do ljudi te da i dalje postoji iskrena želja za potporom, umrežavanjem i zajedničkom borbom protiv nasilja nad ženama.
Libela je objavila seriju tekstova baš na temu nasilje nad ženama. Jedan od njih je naslovljen ‘Kako su sustav i mediji iznevjerili ubijene žene’ i u njemu se pokušava naglasiti kojim se argumentima služe mediji pri profiliranju počinitelja i žene koja proživljava nasilje. Kako se mediji najčešće odnose prema ovoj temi? Kako portretiraju nasilnika, a kako portretiraju žrtvu?
Prisutna je svijest u javnosti, pa tako i u medijima, ogledalo patrijarhalnog društva u kojemu živimo – ono uključuje seksizam i mizoginiju. To se naravno ogleda i u medijskoj reprezentaciji slučajeva nasilja nad ženama. Nasilnik se prezentira kao žrtva sistemskog nasilja, ali se potpuno ignorira da je na kraju tog kruga nasilja u velikoj većini žrtva žena – i to prečesto rezultira smrtnim ishodom žene. Ubojstva žena od strane nasilnika iz bliskog kruga su samo dio priče o rodno uvjetovanim ubojstvima žena koje nas prati od početaka civilizacije. Priče o ovim ubojstvima žena su u crnim kronikama, prepune detalja o brutalnosti i senzacionalizma – neizostavno naglašavaju kako je nasilnik bio miran i dobar obiteljski čovjek, ako se spominje njegova nasilnička prošlost, to se dovodi u vezu s PTSP-jem i alkoholizmom, susjedi i rodbina gotovo nikada nisu ništa primijetili, itd. U nekima od tih članaka proziva se i ženu koja ga je “izazvala” – no čini mi se da je takvih članaka postupno ipak malo manje. Svi smo proizašli iz takvog društva koja okrivljuje ženu i ne vjeruje joj, ali ja istinski vjerujem da to možemo promijeniti.
INICIJATIVA „PREUZMITE ODGOVORNOST ZA UBOJSTVA ŽENA“
Prosvjedna akcija „Preuzmite odgovornot za ubojstva žena“ održana je s ciljem ukazivanja na probleme koje hrvatske institucije nadležne za suzbijanje nasilja u obitelji i kažnjavanje počinitelja sustavno zanemaruju ili im posvećuju nedovoljno pažnje.
Danas smo se okupile iz nekoliko razloga:
• Kako bismo odale počast ženama koje su ubili njihovi partneri, supružnici i bliski članovi obitelji;
• Kako bismo ukazale na propuste institucija koje svojim neadekvatnim reakcijama postaju suodgovorne za ova ubojstva;
• Kako bismo pozvale cijelo društvo na aktivno uključivanje, a ne ignoriranje problema i prešutno odobravanje ubojstava žena.
Ističemo da su od početka ove godine četiri žene izgubile život, dok je u nešto više od godinu dana 16 žena ubijeno od strane muških osoba s kojima su bile u obiteljskoj ili partneskoj vezi. A ovo su samo brojke koje su javnosti dostupne. Živote su izgubile žene svih generacija, čiji su ubojice bili od ranije poznati sustavu, prijavljivani i/ili procesuirani nasilnici.
Kasno reagiranje nadležnih institucija, ali i nas kao društva dovelo je do gubitaka života. Propusti nadležnih institucija, nemar i neodgovornost, nepostojanje adekvatne zaštite, odgovora i strategija prevencije dovode do nasilno prekinutih života. Sustav i institucije, kojima je posao štititi svoje građanke i biti im na usluzi u borbi protiv zločina i zaštiti njihovih ljudskih prava, prebacuju odgovornost na žrtve i otežavaju im izlazak iz kruga nasilja, što samo po sebi proizvodi nasilno društvo uključujući i zločin – ubojstva žena, i to najčešće ona teška.
Problemi su višestruki: zakoni se ne provode; odgovorni ignoriraju problem; prijavljeno nasilje se tretira kao „remećenje javnog reda i mira“ što dovodi do dvostrukih uhićenja (nasilnika i žrtve); nasilje se ne prepoznaje ili ne želi prepoznati; pravosudni sustav izdaje premale novčane i prekratke zatvorske kazne; ne izdaju se potrebne zaštitne mjere ili se neadekvatno primjenjuju; žrtve se kroz sustav dodatno traumatizira; nasilje nad ženama je prepušteno proizvoljnim interpretacijama pojedinih policajaca i policajki, sudaca i sutkinja.
Sve navedeno i još više rezultira strahom, bespomoćnošću, osjećajem nezaštićenosti, ne prijavljivanjem nasilnika ili u konačnici gubitkom života žena.
Stoga od svih nadležnih institucija i cijelog hrvatskog društva:
• Zahtijevamo poboljšanje i provođenje zakona i procedura kojima se štiti žrtva, a ne nasilnik.
• Zahtijevamo hitnu ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koja obavezuje institucije države na maksimalan napor u zaštiti žena od obiteljskog, partnerskog i svakog drugog nasilja.
• Zahtijevamo odgovor na pitanje zašto je odgođeno stupanje na snagu novog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (predviđeno za 1. siječnja 2016.).
• Zahtijevamo hitno stupanje na snagu ovog zakona i svih njegovih mjera i obveza nadležnih u pružanju zaštite ženama žrtvama nasilja, u skladu s potrebama žrtve.
• Zahtijevamo obavezno, hitno i prioritetno fizičko uklanjanje nasilnika od žrtve – u praksi!
• Zahtijevamo regulirano i nadzirano provođenje mjera zaštite žrtve, koje uključuje i sankcije za neprovođenje.
• Zahtijevamo institucije koje su educirane, kompetentne i osviještene u svom radu i koje vode brigu o svojim građankama i građanima.
• Zahtijevamo uvođenje građanskog odgoja i odgoja nenasilja koji će promicati ustavnu vrijednost Republike Hrvatske o ravnopravnosti svih građanki i građana, kao jedini lijek za oporavak i stvaranje zdravog društva.
• Zahtijevamo svjestan, odgovoran i ustrajan rad na tome da svi zajedno prekinemo transpovijesni niz ubojstava žena zato što su žene i zato što društva ne kažnjavaju, dopuštaju i potiču takvo nasilje.
Prekinimo ubojstva žena – preuzmimo odgovornost!
Prosvjednu akciju organizira novoformirana i neformalna Inicijativa ‘Preuzmite odgovornost za ubojstva žena’, uz podršku relevantnih udruga. Neposredan povod osnivanju Inicijative i akciji su učestala ubojstva žena od strane partnera, supružnika i bliskih članova obitelji tijekom protekle i početkom ove godine, koja se kao i svih prethodnih godina događaju uslijed neodgovornosti i propusta nadležnih institucija i cijeloga društva koje ignoriranjem problema i prešutnim odobravanjem omogućava ubojstva žena.
Sanja Kovačević,
Josipa Tukara,
Buki Skandal romski pjevač i Alka Vuica snimili su spot za hit pjesmu “Laži me”
Alka Vuica i Buki Skandala snimili su novi spot za hit pjesmu “Laži me” uz novi aranžman Skandal benda.
Za ovaj duet poznati romski pjevač narodne glazbe Buki Skandal preveo je i otpjevao dio pjesme na romskome jeziku.
Alka Vuica je izabrala Bukija i romske trubače kako bi osvježila svoj legendarni hit Laži me” iz 1993 godine kada je objavila svoji prvi CD.
Skandal bend iz Pule započeo je svoju karijeru 2010. godine, sudjelovanjem na SUPERTALENT SHOW-U svirajući udaraljke i bubnjeve sa starijim bratom Medom, gdje su dogurali do samog finala.
Nakon SuperTalent showa snimili su i spot za pjesmu “Fantazija”, u kojem je gostovala manekenka Dorotea Zorić.
Buki Skandal snimio je i ostale hitove kao “Kalije Kalije” te duet sa poznatim pjevačem Bobanom Rajovićem “Bahato”.
Skandal Bend nastupa diljem hrvatske i inozemstvu, primijetili su mnogi da imaju energičan i atraktivan nastup.
Skandal Band bave se romskom, zabavnom i narodnom vrste glazbe koju mnogi ljudi vole, jer je strastvena i ima posebnu energiju.
Autor: Elham Memedi
Pogledajte spot “Laži me”
NATJEČAJ
Opća Uprava za pravosuđe i zaštitu potrošača Europske komisije (European Commission Directorate-General for Justice and Consumers) objavila je otvoreni poziv za dostavu projektnih prijedloga nacionalnihi transnacionalnih projekata usmjerenih na nediskriminaciju i integraciju Roma, u okviru programa o Pravima, jednakosti i građanstvu za razdoblje 2014. – 2020.
Cilj ovog poziva je podržati nacionalne i transnacionalne projekte nediskriminacije i integracije Roma u skladu sa specifičnim ciljem promoviranja načela nediskriminacije na temelj spola, rasne ili etničke pripadnosti, vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili seksualne orjentacije, te poštivanja načela nediskriminacije na temelju članka 21. Povelje.
Jedno od prioritetnih područja/aktivnosti koje će biti podržane ovim pozivom jeste podizanje svijesti o i suzbijanju štetnih stereotipa o Romima i potporu integraciji Roma u šire društvo; prepoznavanje i razmjena dobrih praksi kroz područja pristupa obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvu ili stambenom zbrinjavanju, kao i antidiskriminacija, zaštita romske djece i žena te osnaživanje u odnosu na integraciju Roma.
Indikativni proračun dostupan kroz ovaj poziv iznosi 2.765.000 EUR. Visina pojedinačnog granta ne može iznositi manje od 150.000 EUR, niti više od 500.000 EUR.
Rok za dostavu projektnih prijedloga je 12. travnja 2016. godine.
Više informacija o pozivu, uvjetima i detaljima možete pronaći ovdje