ČASOPIS “BUDUĆNOST”

Prvi pomak na putu razbijanja predrasuda o Romima, svakako je temeljno upoznavanje njihove prošlosti i sadašnjosti, kulturu i svakodnevicu, religiju i običaje. Ta kulturna raznolikost Roma u Republici Hrvatskoj se daleko razlikuje od drugih manjina na području Republike Hrvatske. Također Romi nisu homogena skupina, govore različitim jezikom, imaju svoje običaje, jezik i vjeroispovijest za koju su se opredijelili. Postoje muslimanske, katoličke, pravoslavne, jevanđelističke i novo nastele vjere. Obzirom da Romi nemaju matičnu državu te svaka podskupina (pleme)  Roma manifestira svoje tradicijske običaje i kulturu ovisno o mjestu, porijekla i nastanjenosti u Hrvatskoj i naš cilj je da to putem časopisa prezentiramo široj javnosti.

Cilj ovoga časopisa je prikazivanje realnog položaja Roma, njihovu kulturu i običaje gdje s ovime pokušavamo ublažiti predrasude prema Romima koje ih stoljećima prati do današnjih dana te ujedno širiti u romskoj zajednici nove informacije o trenutnim događajima i novostima koje su dio njihovog života i okruženja. Kao medij ima dvosmisleni cilj. Smatramo ga važnim u razbijanju predrasuda učvršćena  negativnim izjavama medija, dok drugi cilj služi kao informativni medij svim zainteresiranim o položaju romske zajednici kako u Hrvatskoj tako i izvan Republike Hrvatske.

U svim aktivnostima naglasak je na probleme odnosno uspjehe koje želimo dijeliti sa svim čitateljima časopisa te ujedno s time i ublažavati štetu komercijalnih medija koje nanose romskoj zajednici, stvarajući negativnu sliku odnosno stereotip, ne mareći na sve veći jaz između romske zajednice i građana Republike Hrvatske. Isključivo je manjinski časopis i sadržaj se odnosi na njihovu problematiku sa sadržajem problematike žena i djece.

Časopis se tiska od 2003 godine.

Kao ključan izvor financiranja časopisa je Savjet za nacionalne manjine Vlade RH, koji nažalost financijska sredstva smanjije svake godine.

Svi zainteresirani koji žele dati svoj doprinos i objaviti svoje aktivnosti, događanja,  članke i dr. poslati na adresu urednuštva ili e-mail;

UŽRH “Bolja budućnost”

Av. M. Držića 4,

10 000 Zagreb

tel/fax 00385 1 6110311

uzrh.boljabuducnost@yahoo.com

Ramiza Memedi

ČASOPIS BUDUĆNOST

Prvi pomak na putu razbijanja predrasuda o Romima, svakako je temeljno upoznavanje njihove prošlosti i sadašnjosti, kulturu i svakodnevicu, religiju i običaje. Ta kulturna raznolikost Roma u Republici Hrvatskoj se daleko razlikuje od drugih manjina na području Republike Hrvatske. Također Romi nisu homogena skupina, govore različitim jezikom, imaju svoje običaje, jezik i vjeroispovijest za koju su se opredijelili. Postoje muslimanske, katoličke, pravoslavne, jevanđelističke i novo nastele vjere. Obzirom da Romi nemaju matičnu državu te svaka podskupina (pleme)  Roma manifestira svoje tradicijske običaje i kulturu ovisno o mjestu, porijekla i nastanjenosti u Hrvatskoj i naš cilj je da to putem časopisa prezentiramo široj javnosti.

Cilj ovoga časopisa je prikazivanje realnog položaja Roma, njihovu kulturu i običaje gdje s ovime pokušavamo ublažiti predrasude prema Romima koje ih stoljećima prati do današnjih dana te ujedno širiti u romskoj zajednici nove informacije o trenutnim događajima i novostima koje su dio njihovog života i okruženja. Kao medij ima dvosmisleni cilj. Smatramo ga važnim u razbijanju predrasuda učvršćena  negativnim izjavama medija, dok drugi cilj služi kao informativni medij svim zainteresiranim o položaju romske zajednici kako u Hrvatskoj tako i izvan Republike Hrvatske.

U svim aktivnostima naglasak je na probleme odnosno uspjehe koje želimo dijeliti sa svim čitateljima časopisa te ujedno s time i ublažavati štetu komercijalnih medija koje nanose romskoj zajednici, stvarajući negativnu sliku odnosno stereotip, ne mareći na sve veći jaz između romske zajednice i građana Republike Hrvatske. Isključivo je manjinski časopis i sadržaj se odnosi na njihovu problematiku sa sadržajem problematike žena i djece.

Časopis se tiska od 2003 godine.

Kao ključan izvor financiranja časopisa je Savjet za nacionalne manjine Vlade RH, koji nažalost financijska sredstva smanjije svake godine.

Svi zainteresirani koji žele dati svoj doprinos i objaviti svoje aktivnosti, događanja,  članke i dr. poslati na adresu urednuštva ili e-mail;

UŽRH “Bolja budućnost”

Av. M. Držića 4,

10 000 Zagreb

tel/fax 00385 1 6110311

uzrh.boljabuducnost@yahoo.com

Ramiza Memedi

 

 

DOBITNICI NAGRADE “NADA DIMIĆ”

Zagreb, 28. svibnja 2018. – Ovogodišnji su dobitnici Nagrade Nada Dimić režiser Oliver Fljić za predstavu „Šest likova traže autora“ po predlošku Luigija Pirandella, u satiričkom kazalištu Kerempuh i novinarka Faktografa Sanja Despot za seriju tekstova o pozadini i pravim namjerama organiziranog otpora Istanbulskoj konvenciji. “Nada Dimić” dodjeljuje se angažiranim civilnim inicijativama i umjetniciman/umjeticama koji djeluju na polju suvremenog kulturnog i umjetničkog stvaralaštva,

“Nada Dimić” ustanovljena je 2017. godine u okviru Fonda za druge čiji su osnivači i vlasnici kustosko-plesni par Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković, a inicijatori i pokretači Nagrade zajedno s njima bili su aktivisti/ce i kulturne djelatnice Vesna Kesić, Sonja Leboš i Eugen Jakovčić. Nagrađujemo umjetnička djela i kulturne inicijative koji protestiraju, provociraju i ruše konvencije i tabue, odupiru se sve snažnijem sužavanju umjetničkih sloboda i poslušničkom pristajanju na šutnju što vodi ka brisanju smisla umjetničkog propitivanja i širenja društvenih sloboda uopće – glasi njihovo obrazloženje nagrade. Nagrada se sastoji od kamene ulične kocke (kaldrme) kao simbola pučkog otpora s ugraviranim imenom dobitnika/dobitnice, te novčanog iznosa od 5.000 kuna koji dobitnici mogu donirati nekoj drugoj osobi ili kolektivnoj inicijativi koji kreativnim sredstvima kritički preispituju stvarnost u kojoj živimo.

Prošlogodišnji dobitnici “Nade Dimić” bili su Sanja Iveković i Igor Grubić za cjeloživotni umjetnički i kulturni angažman, a napose za svoje posljednje radove. Sanja Iveković za „Spomenik Revoluciji“ inspiriran idejama Rose Luxemburg, predstavljen 2017. na Documenti u Ateni, a Igor Grubić za svoj poetski dokumentarni film „Spomenik“ posvećen srušenim, zapuštenim i u zaborav gurnutim spomenicima NOB-u. Sanja i Igor su po utvrđenoj proceduri bili i članovi žirija koji je ove godine odabrao dobitnike. Uz njih, u žiriju 2018. bili su i filmski redatelj mlađe generacije Miroslav Sikavic, a kojemu je svoju novčanu nagradu prenijela Sanja Iveković, Krunu Lokotara kao predstavnika šibenskog festivala Fališ kojemu je svoju nagradu donirao Igor Grubić, i Vesnu Kesić ispred Fonda za druge i grupe koja je inicirala nagradu.

I kao što je prošle godine izravan poticaj za osnivanje drugačije nagrade bila uzavrela politička situacija u kojoj je ekstremna desnica marširala ulicama Zagreba i zatirala memoriju nepokorenog grada, ni ove godine nije pomanjkalo razloga za nagradu posvećenu sjećanju na Nadu Dimić, heroinu antifašističkog i radničkog pokreta.

O intrinzičnoj povezanosti obitelji kako je shvaća obiteljaška ideologija i fašizacije društva, čime se bavi i predstava „Šest likova traže autora“, OLIVER FRLJIĆ je izjavio: “Obitelj je i prostor ur-fašizma jer privilegira biološke veze u odnosu na one stvorene u drugim oblicima socijalne interakcije. Zato je za Željku Markić toliko važno da iz pojma obitelji isključi sve one koji nisu povezani biološkom reprodukcijom. Pretpostavljam da će sljedeći referendum Željke Markić biti onaj u kojem će se tražiti da se seks može prakticirati samo u prokreativne svrhe. Na to mogu samo reći: jebite se!

SANJA DESPOT je urednica i novinarka portala Faktograf.hr, relativno novog i zacijelo vrlo posebnog medija u hrvatskom i regionalnom neprofitnom medijskom prostoru koji je vrlo brzo postao relevantno sredstvo za čišćenje medijske bare od alternativnih činjenica i proizvoljnih interpretacija. Tijekom 2017. i 2018. godine Sanja je objavila petnaestak tekstova o Istanbulskoj konvenciji kojom Vijeće Europe obvezuje države članice EU na političko, financijsko i upravno osnaživanje mehanizama za suzbijanje nasilja nad ženama i u obitelji. Baveći se istraživačkim novinarstvom u najboljoj tradiciji tog pojma, Sanja je javnosti podastrijela podatke, pozadinu i stvarne namjere žestokog, gotovo histeričnog otpora Konvenciji koji uvelike prelazi granice same Konvencije, ali i Hrvatske i Europske unije. Njenim su se nalazima počeli koristiti i drugi, stariji, bogatiji i veći mediji, a postali su i glavni izvor informiranja raznim opinion makerima i političarima.

Vesna Kesić o dodjeli nagrade kaže

“Novinarka Despot nagradu je dobila za seriju tekstova objavljenih na portalu Faktograf.hr 2017. i 2018. o Istanbulskoj konvenciji kojom Vijeće Europe obvezuje europske države na političko, financijsko i upravno osnaživanje mehanizama za suzbijanje nasilja nad ženama i u obitelji. Odlučila je novčanim dijelom nagrade podržati rad Ženske mreže Hrvatske i drugih ženskih inicijativa koje su im pomagale u prosvjednim akcijama. Foto: Jadran Boban – Aktivistice koje su opetovano poručivale da ne žele biti hodajuće maternice tražeći ratifikaciju Istanbulske konvencije te nijemo hodajući u povorkama poput sluškinja obilježile su godinu iza nas i upozorile kako je vrlo lako zamislivo da distopija Margaret Atwood postane stvarnost ako joj se na vrijeme ne odupremo.

“Zbog toga veći dio novčane nagrade dodjeljujem Ženskoj mreži Hrvatske, uz veliko priznanje svim aktivisticama koje su svoju hrabrost, maštu i sredstva uložile u ove akcije, bolno svjesna da će im ubuduće trebati za slične performanse” – rekla je Despot.

Rijeka je grad ljubavi i tolerancije

Hod za slobodu: Rijeka je grad ljubavi i tolerancije

Mnogobrojni građani i građanke Rijeke izašli/e su jučer na riječki Korzo kako bi prosvjednom akcijom pod nazivom “Hod za slobodu” jasno poručili da Rijeka neće pokleknuti pred klerofašističkim strujama koje ograničavaju slobodu, oduzimaju izbor te potiču na mržnju prema svim ‘drugima’ i drugačijima.

Nadalje, “Hod za slobodu” održan je istovremeno kao i u Rijeci prvi put organizirani “Hod za život” koji pod krinkom zaštite djece kao vrijednih članova našeg društva za cilj ima sustavno manipuliranje građanskim slobodama te oduzimanje fundamentalnih ljudskih prava.

Dok se prosvjedna kolona “Hoda za život” nije uspjela podičiti velikim brojem sudionika te je uz glazbeni program na Korzo stigla tek šačica ljudi u odnosu na protu-prosvjed, “Hod za slobodu” na ulici je okupio zavidan broj od nekoliko tisuća građana/ki iz nadasve različitih sfera života – od mladih aktivista/kinja, preko čitavih obitelji, pa sve do umirovljenika/ca. Ovim raznovrsnim odazivom Rijeka je još jednom pokazala da će uvijek ostati svoja, ali i uvijek ustrajna u borbi i zaštiti ljudskih prava, kao i da će uvijek ostati gradom ljubavi i tolerancije u kojem nema mjesta mržnji i opresiji.

(Foto: Katarina Pavičić-Ivelja) (Foto: Katarina Pavičić-Ivelja)

Osim prosvjedne šetnje riječkim Korzom počevši od Jadranskog trga, “Hod za slobodu” popratili/e su i mnogi/e govornici/e koji su još jednom istaknuli/e važnost današnjeg okupljanja podsjetivši na apsolutnu nužnost uvođenja pozitivnih promjena u kontekstu kako ženskih, tako i prava svih na neki način ugroženih skupina. “Ne smijemo dozvoliti da sloboda postane privilegija.” “Ni jedna žena manje, ni jedna mrtva više.” “Sloboda je izbor partnera/ice bez obzira na rod, spol, nacionalnost i vjeru.” “Većina bez manjine nije cjelina.” “Trebamo pravo na izbor.” – samo su neki od slogana koji su se na jučerašnji dan mogli čuti s govornice.

(Foto: Katarina Pavičić-Ivelja) (Foto: Katarina Pavičić-Ivelja)

Skup je obilježio i govor dragovoljca Domovinskog rata koji je ovom prilikom naglasio da je narativ Domovinskog rata u današnje vrijeme često manipuliran u svrhu nacionalističkih ciljeva te da je isti predstavljao ne borbu za slobodu nekih, već borbu za slobodu svih građana/ki Republike Hrvatske bez obzira na rod, spol, vjeru… te kao takav ne smije biti oružjem trenutno prisutnih struja koje aktivno doprinose oduzimanju ljudskih prava.

Ovom prigodom građanima/kama se obratio i gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel izjavivši: “Ako sam ikad bio ponosan, ponosan sam danas što hodam s vama, a i vi trebate biti ponosni/e! Ovo je borba koja tek kreće i neće biti laka, ali pobijedit ćemo – jer moramo pobijediti! Danas moramo govoriti ne samo o ženskim pravima nego i šire. Ugrožena su prava svih žrtava nasilja, nacionalnih manjina, istospolnih zajednica… Moramo se probuditi i jasno reći ‘dosta je’! Ne želimo živjeti u državi u kojoj se oduzimaju prava. Sloboda nam nije poklonjena. Slobodu smo krvavo izborili. Zato se ne smijemo pomiriti s onima koji/e nam lažima i netransparentnim financiranjima ograničavaju slobode. Pobijediti možemo istinom i glasnim ‘NE’! Ponosan sam na Rijeku i nadam se da će nam se pridružiti i drugi gradovi. Volim grad koji misli i koji neda slobodu!”

Nama ne trebaju lažni prosvjednici i autobusi – u Rijeci mržnja ne prolazi! No pasaran!

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Komemoracija u Jasenovcu

Komemoracija u Jasenovcu uz prigodni program, bez govora

Prigodnim programom u Spomen-području Jasenovac u nedjelju je održana službena komemoracija žrtvama koncentracijskog logora, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, u spomen na 22. travnja 1945.

Komemoracija u povodu 73. godine proboja logoraša održana je u znak sjećanja na žrtve jasenovačkog logora, kao i preživjele zatočenice i zatočenike logora.

Komemoraciji kod Kamenog cvijeta prisustvovali su predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade Andrej Plenković, Ivan Zvonimir Čičak izaslanik predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović koji su položili zajednički vijenac za žrtve u ime Predsjednice Republike, Hrvatskog sabora i Vlade.

Komemoraciji su, uz ostale nazočili i potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva i prostornoga uređenja Predrag Štromar, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac, ministar uprave Lovro Kuščević, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, načelnik Glavnog stožera RH general zbora Mirko Šundov, saborski zastupnici, izaslanstva veleposlanstava u RH te preživjeli logoraš Mile Vukmirović koji je, zajedno s kćeri preživjelog logoraša Brankom Nešić, položio vijenac za sve žrtve toga logora.

Komemoracija uz prigodni program, bez govora

Tijekom komemoracije nije bilo govora već je održan program u kojemu su, nakon minute šutnje, sudjelovali zbor Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) te dramski i glazbeni umjetnici.

Sudionici su do Kamenog cvijeta došli u koloni sjećanja od Memorijalnog muzeja, a skup je završio polaganjem vijenaca i molitvom za žrtve, koju su molili katolički svećenik i muslimanski imam.

Vijence kod Kamenog cvijeta, čiji je autor Bogdan Bogdanović, položila su i izaslanstva Sisačko-moslavačke županije, Općine Jasenovac, Grada Zagreba, Varaždinske županije, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, potpredsjednik saborskog Kluba nacionalnih manjina Veljko Kajtazi s članovima Saveza Roma, izaslanstva Matice hrvatske, Grada Novske, HSLS-a, Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” te izaslanstvo Javne ustanove Spomen područja Jasenovac.

Bila je to treća od tri komemoracije koje se odražavaju u spomen na jasenovačke žrtve.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović posjetila je u petak ujutro Spomen-područje Jasenovac i odala počast žrtvama, te u knjigu dojmova upisala da Republika Hrvatska bespridržajno osuđuje zločine počinjene u tom logoru i s poštovanjem trajno čuva sjećanje na sve njegove stradalnike.

U znak sjećanja na žrtve logora Jasenovac u subotu je ispred spomenika Kameni cvijet u Spomen području Jasenovac, u organizaciji Saveza antifašista boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH) i Srpskog narodnog vijeća (SNV), održana komemoracija, a iz SABA RH i SNV-a opetovano su izrazili nezadovoljstvo što se u javnom prostoru tolerira “ustaški pozdrav”.

Jandroković: Nadam se da je ovo zadnja godina s više kolona u Jasenovcu

Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković u nedjelju je u Jasenovcu izrazio nadu da je ovo zadnja godina da za komemoraciju ima više kolona i da će se naći mudrosti, razboritosti, ali i hrabrosti te međusobnog uvažavanja kako bi iduće godine svi zajedno na tom mjestu iskazali poštovanje žrtvama.

“Nadam se da je ovo zadnja godina da imamo više kolona i da ćemo naći dovoljno mudrosti, razboritosti, ali i hrabrosti, međusobnog uvažavanja kako bi smo iduće godine svi zajedno, dostojanstveno, došli ovdje i iskazali počast žrtvama”, izjavio je Jandroković prije početka službene komemoracija žrtvamakoncentracijskog logora u Jasenovcu.

Jandroković: Ovdje smo da osudimo ustaški režim koji nikome nije donio ništa dobro

Istaknuo je kako su došli kako bi iskazali poštovanje prema žrtvama strašnog logora Jasenovac, poštovanje prema žrtvi svih onih koji su zbog svoje vjere, nacije ili političkog opredjeljenja ovdje bili ubijeni.

“Moramo poslati poruku da se takvo što više nikada ne smije dogoditi”, poručio je Jandroković.

Upitan je li danas u Jasenovcu trebala biti i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, koja je ranije, u petak, posjetila Spomen-područje Jasenovac i odala počast žrtvama, Jandroković je odgovorio kako to treba pitati predsjednicu.

Naglasio je da danas ne želi davati političke izjave već iskazati pijetet žrtvama i “osuditi ustaški režim i zločin, koji nikome nije donio ništa dobro”.

Zamoljen da komentira to što srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin, koji je najavio da će u nedjelju posjetiti područje Jasenovca, nije u ovom trenutku dobrodošao u Hrvatsku, Jandroković je rekao kako je Vulinova poruka totalno neprihvatljiva i pokazuje stvarne namjere.

“Koriste ovakav dan, kada se komemorira žrtva, da bi slali takvu vrstu političkih poruka. Jedina moguća opcija bila je da se Vulinu onemogući dolazak u Hrvatsku”, rekao je.

Smatra kako je šteta da se sada ponavlja još jedna neprihvatljiva izjava i ponašanje čelnih ljudi srpske vlade, nakon provokacije Vojislava Šešelja tijekom boravka izaslanstva Hrvatskog sabora u Srbiji i loše reakcije domaćina u Narodnoj skupštini Srbije.

Na njima je da razmisle što žele, rekao je te naglasio da je Hrvatska više puta ponovila spremnost pomoći Srbiji na njihovom putu u EU i izrazila želju za uspostavljanjem što boljih bilateralnih odnosa.

Jandroković o Vulinu: Tako neće ići

“Ako oni misle da na ovaj način mogu djelovati, vidljivo je da to tako neće ići”, poručio je Jandroković.

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović nije novinarima želio komentirati situaciju vezanu uz Vulina kratko poručivši da su oko odluke hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova obaviješteni svi granični prijelazi.

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u subotu je priopćilo da srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin, koji je najavio da će u nedjelju posjetiti područje Jasenovca, nije u ovom trenutku dobrodošao u Hrvatsku zbog svojih tvrdnji da o njegovom dolasku u Hrvatsku “može odlučiti vrhovni zapovjednik Vojske Republike Srbije, gospodin Aleksandar Vučić, a nikako o tome ne mogu odlučivati hrvatski ministri”. Ministarstvo je notu u kojoj osuđuje tu Vulinovu izjavu uputilo srbijanskom veleposlanstvu u Zagrebu.

I ministar uprave Lovro Kuščević smatra da je hrvatska vlada odlično reagirala na neprihvatljive Vulinove izjave proglasivši ga nepoželjnim u Hrvatskoj. Smatra da srbijanski čelnici moraju shvatiti da se treba raditi na suživotu i miru, čemu takve izjave nikako ne doprinose.

Za razliku od predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske Nedeljka Čubrilovića koji je u mjestu Mlaka kod Jasenovca rekao kako su prošla vremena da se nekog kažnjava zbog verbalnog delikta, Kuščević je rekao da se ne radi o verbalnom deliktu već klasičnom primjeru nepristojnosti i nepoštivanju hrvatskih institucija. “Na ovaj način je jasno poslana poruka Vulinu i svim u srbijansoj vladi da se mora poštivati Republike Hrvatska”, rekao je.

Upitan o kritikama koalicijskog partnera predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca vezano uz HOS-ovu ploču pored Novske, Kuščević je rekao da se Vlada jasno distancirala od svih totalitarnih režima – fašizma i komunizma.

“‘Za dom spremni’ nije primjeren pozdrav. Kontekst HOS-a i Domovinskog rata nikako se ne može izjednačiti s ustaškim pokretom kojeg svi zajedno osuđujemo i zato smo i danas ovdje da ga osudimo. Nikako nema politike zaborava već se provodi proaktivna politika zaštita nacionalnih manjina i svih državnih interesa”, poručio je.

Upitan kako komentira da su dvojica pripadnika HOS-a, na mjestu gdje je bila spomen-ploča u Jasenovcu, razvila zastavu HOS-a na kojem jepozdrav “Za dom spremni”, odgovorio je kako to nije vidio istaknuvši kako se danas treba osuditi svaki totalitarni režim i iskazati počast svakoj žrtvi.

Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković rekao je da bez obzira na različite povorke treba odati počast svim žrtvama. Ističući da se povijest ne može promjeniti naglasio je da se mora imati pravedan odnos prema povijesti te vrednovati sve ono što se dogodilo. “Ne smije se to više nikada ponoviti”, rekao je.

Američki veleposlanik u Hrvatskoj Robert Kohorst nije želio odgovarati na novinarske upite te poručio da se u Jasenovcu želi fokusirati na žrtve, a ne davati političke izjave.

Čičak: Predsjednica Grabar-Kitarović želi “zajedničku i jednu” komemoraciju

Izaslanik predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, Ivan Zvonimir Čičak u nedjelju je izrazio nadu da će iduće godine biti moguće da predsjednica dođe na “zajedničku i jednu” komemoraciju žrtvama koncentracijskog logora u Jasenovcu budući da je ove godine samostalno odala počast žrtvama u petak jer ne želi sudjelovati u daljnjim podjelama u zemlji.

“Nadam se da će iduće godine osobno predsjednica doći i da će ove podjele već jednom ostati iza nas. Ovo ne da je tužno, ovo je sramota za jednu zemlju”, izjavio je Čičak nakon službene komemoracije žrtvama koncentracijskog logora.

Smatra i da je “ovako siromašan sastav prisutnih ljudi” sramota za Hrvatsku.

Čičak je istaknuo da mu je Grabar-Kitarović u petak, kada su zajedno posjetili Spomen-područje Jasenovac i odali počast žrtvama, rekla da će službenoj komemoraciji nazočiti kada ona bude zajednička i jedna kolona te da sada ne želi sudjelovati u daljnjim podjelama u zemlji. Na novinarsko pitanje ne pridonosi li onda i ona tim podjelama, Čičak je odgovorio da nije pridonijela.

“Ona izbjegava daljnje podjele i ja je osobno u tome podržavam”, rekao je.

Čičak smatra i da je sada Hrvatska podjeljena kao nikada nakon Domovinskog rata na raznim temama: od ratifikacije Istanbulske konvencije do suočavanja s prošlošću. Drži i da je potrošena energija zajedništva koja je postojala za vrijeme Domovinskog rata te se pita što bi sada trebalo biti novo što bi u zemlji ujedinilo različite političke opcije.

Ocijenio je sramotnim da u Jasenovcu nije položen vijenac SDP-a i da nikoga iz te stranke nije bilo. “Koja je to poruka? Oni zapravo propitkuju legitimnost i legalitet vlasti u Hrvatskoj na taj način”, ustvrdio je Čičak.

Plenković: Žrtve Jasenovca zaslužile su jedinstvenu komemoraciju

Žrtve Jasenovca zaslužile su jednu, jedinstvenu komemoraciju, poručio je u nedjelju predsjednik Vlade Andrej Plenković nakon završetka državne komemoracije žrtvama ustaškoga logora u Jasenovcu te je izrazio uvjerenje da će se kroz dijalog s predstavnicima Srpskog narodnog vijeća i SABA-e, kao i predstavnika židovske zajednice, doći u situaciju da se to i dogodi.

“S naše strane radimo na tome da se podjele koje postoje pokušaju premostiti. Što se tiče mene, moje Vlade i našeg djelovanja, mislim da smo napravili jasne iskorake. I s te strane mislim da ćemo kroz dijalog s SNV-om i SABA-om i predstavnicima židovskih organizacija unaprijediti dijalog, razumijevanje i doći u situaciju da ovdje ponovno bude jedna, jedinstvena državna komemoracija jer žrtve Jasenovca to zaslužuju”, naglasio je premijer u izjavi novinarima nakon državne komemoracije žrtvama logora u Jasenovcu.

Kazao je to nakon pitanja novinara koja je njegova poruka s obzirom na to da su i ove godine postojale tri komemoracije te da je i član vladajuće većine Milorad Pupovac na jučerašnjoj komemoraciji u organizaciji SNV-a i SABA-e bio kritičan i rekao kako nije postignut dogovor o jednoj komemoraciji.

“Mi prije svega vodimo dijalog, gospodin Pupovac je uostalom i član parlamentarne većine. Mislim da smo pokušali učiniti sve, barem što se Vlade tiče”, kazao je premijer.

Vlada je učinila sve, dodao je, da se izbjegne više usporednih komemoracija, a to što je do njih došlo, naglasio je, “nije dobro za društvo”.

Uz Plenkovića komemoraciji žrtvama logora u Jasenovcu nazočili su i predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković, izaslanik predsjednice Republike Ivan Zvonimir Čičak, saborski zastupnici, članovi Vlade, diplomatskog zbora, predstavnici lokalne samouprave i drugi.

Plenković: Vlada jasno osuđuje zločine u Jasenovcu

Komemoracija je bila prigoda, kazao je Plenković, da se još jednom izrazi pijetet prema žrtvama i njihovim obiteljima te da se, isto tako, snažno osudi zločinački režim i dade počast žrtvama među kojima su bili Židovi, Srbi, Romi, Hrvati i antifašisti.

“I s te strane Vlada jasno osuđuje te zločine i svojim djelovanjem želi raditi na jasnom određenju prema totalitarnim režimima, njegovati kulturu sjećanja i raditi na kulturi pomirbe”, poručio je.

Na tom je tragu, dodao je, bio i rad Vijeća za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima, stručnih ljudi različitih svjetonazora, koje je iznjedrilo određene preporuke.

“A taj dokument može poslužiti Hrvatskoj da gradi kulturu sjećanja i ovdje u Spomen području Jasenovac, kako bismo i kroz naš obrazovni sustav uputili važne poruke temeljnih vrijednosti novim generacijama”, dodao je.

Novinari su ga pitali i pridonosi li podjelama to što predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović nije nazočila državnoj komemoraciji, a Plenković je podsjetio da je predsjednica odala počast prije dva dana i da je na današnjoj komemoraciji bio njezin izaslanik. Na dodatno pitanje novinara je li to dovoljno, odgovorio je: “Ona sama može rastumačiti svoje poteze”.

Premijer Plenković se nakon komemoracije upisao u knjigu dojmova Spomen područja Jasenovac.

Narod.hr –  22. travnja 2018.

Svjetski dan Roma 08. 04.

Bliži se Svjetski dan Roma 08. 04. Dan kada se održao prvi Svjetski kongres Roma. Na prvom Svjetskom kongresu Roma usvojene su odluke o romskoj zastavi i službenoj himni. Romska zastava je u donjem dijelu zelene boje što simbolizira zemlju, dok je u gornjem dijelu plava što predstavlja nebo, slobode i kretanja, te simbol nebeskog prostranstva. Crveni točak, koji se nalazi u sredini zastave, simbolizira putovanja i migracije Roma.. Tom prigodom službenom himnom proglašena je poznata romska pjesma Gelem, gelem (Išao sam, išao), dok je kao službeni jezik prihvaćen „Roani chib“ .

Također je kao jedinstveni svjetski naziv za Rome usvojen naziv “Rom” što na romskom jeziku znači: čovjek.

Hrvatska je prije nekoliko godina kreirala i usvojila Nacionalni program za Rome 2003 g, Akcijski plan desetljeća 2005-2015, te prije pet godina usvojila Nacionalnu stategiju za Rome 2013 – 2020.

Pitanje koliko se promjenio položaj Roma za ovih 13 godina,  ali sami Romi još ne osjećaju da se stvari bitnije mijenjaju. I dalje su diskriminirani, ne mogu se zaposliti, žive u katostrofalnim uvjetima bez legalizacije i uređene infrastrukture.

Istina, mali napredak je učinjen u obrazovanju i pripremi djece za školu, ali što nakon obrazovanja. Čemu služi diploma za Rome ako se sa tom diplomom ne mogu zaposliti.

Gđa MK 21 g. završila je ugostiteljsku školu smjer kuhara. „Slala sam molbe na razna mjesta i zvala sam. Uvijek je bio neki razlog da me ne prime. Već unaprijed sam osjećala da ne žele da imaju kod sebe zaposlenog Roma. Mislim da je u tome problem. Mi Romi možemo raditi samo kao čistačice, neke niže-razredne poslove“.

ES 20 g. završila je SSS-smjer trgovac. „ Mene ne poznaju da sam Romkinja. Radila sam u nekim privatnim trgovinama. Ali čim su doznali da sam Romkinja dali su mi otkaz. Ja se ne stidim to što sam, inače Romkinja sam po majci, otac mi nije Rom“.

Svim Romkinjama/Romima čestitam „Svjetski dan Roma“ u nadi boljem uspjehu u poboljšanju životnih uvjeta.

IMENOVANI ČLANOVI SAVJETA ZA LJUDSKA PRAVA

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović imenovala je, nakon provođenja javnog poziva za predlaganje kandidata, članove Savjeta za ljudska prava. Po prvi put među imenovanima je i pripadnik romske nacionalne manjine Milan Mitrović, imenovan kao predstavnik nacionalnih manjina.

Ured pučke pravobraniteljice Lore Vidović objavio je odluku o imenovanju šest članica i članova Savjeta za ljudska prava pučke pravobraniteljice. Imenovanje je provedeno nakon što je pučka pravobraniteljica objavila javni poziv za predlaganje kandidata i to jednog iz reda predstavnika civilnog društva, te po dva predstavnika akademske zajednice, nacionalnih manjina i medija. Na javni poziv je pristiglo ukupno 15 prijava, a pravobraniteljica je imenovala 6 članova Savjeta za ljudska prava.

Savjet za ljudska prava savjetodavno je tijelo koje pučkoj pravobraniteljici predlaže strateške smjernice u području promicanja ljudskih prava i sloboda te unaprjeđuje suradnju institucije s civilnim društvom, akademskom zajednicom i medijima. Savjet također raspravlja o analitičkom i istraživačkome radu te predlaže smjernice za jačanje vidljivosti i prepoznatljivosti institucije. Mandat članova Savjeta traje četiri godine, a Savjet se sastaje najmanje dva puta godišnje.

Predstavnik civilnog društva u Savjet će biti Tvrtko Barun – svećenik  Isusovac koji vodi Isusovačku službu za izbjeglice (JRS – Jesuit Refugee Service).

Za predstavnice akademske zajednice u Savjet su imenovane Gordana Vilović – redovita profesorica na Fakultetu političkih znanosti koja se, pored ostalog, bavi pitanjima etike u novinarstvu i različitosti u medijima i Sanja Barić – redovita profesorica i predstojnica Katedre za Ustavno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci i poznata ustavna stručnjakinja.

Predstavnice medija u Savjetu će biti Ema Tarabochia – novinarka i Barbara Vid – novinarka, urednica i autorica emisije Civlino društvo na Hrvatskom radiju.

Za predstavnika nacionalnih manjina u Savjet je imenovan Milan Mitrović – poznati romski aktivist, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine Grada Slavonskog Broda, predsjednik Romske udruge mladih BPŽ i potpredsjednik Predsjedništva Romskog nacionalnog vijeća. Za člana Savjeta za ljudska prava predložilo ga je Romsko nacionalno vijeće.

Prvi je to primjer imenovanja pripadnika romske nacionalne manjine za člana Savjeta za ljudska prava pučke pravobraniteljice i dobar pokazatelj interesa koji pučka pravobraniteljica Lora Vidović kontinuirano poklanja pitanjima položaja pripadnika romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Posebno je to važno u svjetlu činjenice da je pučka pravobraniteljica opunomoćenica Hrvatskog sabora za zaštitu i promociju ljudskih prava te središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije.

Članovi Savjeta za ljudska prava pučke pravobraniteljice u prethodnom mandatu (2013. – 2017.) su bili: Đordana Barbarić, predsjednica Udruge MoSt, Enes Kulenović, docent na Fakultetu političkih znanosti, Mira Lulić, predstojnica Katedre za međunarodno pravo na Pravnom fakultetu u Osijeku, Dragutin Lučić, novinar i urednik, Darko Markušić, novinar i urednik, Ljubo Manojlović, izvršni direktor SDF-a, Amina Nanić, magistra prava i Ivan Novosel, programski direktor Kuće ljudskih prava.

 

LJUDSKIH PRAVA NIJE NAPREDOVALO U 2017. GODINI

Objavljen je godišnji izvještaj Kuće ljudskih prava o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj u 2017. godini. U njemu se navodi kako nema značajnog napretka u stanju ljudskih prava u 2017. godini u odnosu na prethodno razdoblje. Diskriminacija prema Romima najviše je izražena pri zapošljavanju i pristupu uslugama. Posebno problematičnim je ocjenjeno što Akcijski plan za provođenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma nije usvojen od kraja 2015. godine, a u Operativnom planu za romsku nacionalnu manjinu su prioritetna područja sužena na vrlo mali broj mjera.

Kuća ljudskih prava Zagreb objavila je godišnji izvještaj za 2017. godinu o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. Riječ je o publikaciji koja pruža uvid u sustavne probleme i najčešće oblike diskriminacije i kršenja ljudskih prava. Izvještaj je napravljen u suradnji s brojnim organizacijama civilnog društva i cjelogodišnje promatranje stanja, a izdavanje publikacije Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja u 2017. godini je podržala Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Godišnji izvještaj se sastoji od 233 točke razvrstane u deset područja: međunarodni instrumenti, zakoni, javne i političke institucije, pravo na participaciju, branitelji ljudskih prava i civilno društvo, vjerska prava i slobode, pravosuđe i ljudska prava, tranzicijska pravda i suočavanje s prošlošću, pravo na adekvatan životni standard, ljudska prava i okoliš, zdravstvo i ljudksa prava, prava žena, prava djece, prava osoba sa invaliditetom, prava LGBTIQ osoba, prava beskućnika, prava izbjeglica i prava nacionalnih manjina.

POLOŽAJ NACIONALNIH MANJINA

Dio izvještaja koji se odnosi na nacionalne manjine sastoji se od 13 točaka. Ističe se kako pripadnici nacionalnih manjina najviše problema imaju s ostvarivanjem prava na prednost pri zapošljavanju, te da njihova zaposlenost u tijelima državne uprave, pravosudnim tijelima i upravnim tijelima jedinica samouprave opada. Također se naglašava kako Vlada još uvijek nije provela odluku Ustavnog suda iz 2014. godine o izmjenama Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina.

U Izvještaju se, vezano za Operativne programe za nacionalne manjine 2017. – 2020. usvojene na sjednici Vlade u kolovozu 2017. godine, ističe:

Iako je usvajanje općeg Operativnog programa za nacionalne manjine za razdoblje 2017. – 2020. i posebnih operativnih programa za srpsku, talijansku, mađarsku, albansku, romsku te zajednički za češku i slovačku manjinu načelno ocijenjeno kao pozitivan korak, ostaje nejasan i netransparentan kriterij odabira samo ovih sedam manjina i izostavljanje preostalih petnaest. Naime, posebni operativni programi doneseni su isključivo za one nacionalne manjine iz čijih redova dolaze zastupnici nacionalnih manjina u trenutnom sazivu Hrvatskog sabora, s izuzetkom slovačke manjine za koju je operativni program donesen s češkom, što dovodi u pitanje ravnopravnost položaja svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, odnosno onih manjina koje zbog brojčano manjeg udjela u stanovništvu u Saboru skupno predstavlja predstavnik neke druge manjine.

POLOŽAJ ROMA

U Izvještaju se, zbog težeg položaja njihovih pripadnika u odnosu na druge nacionalne manjine, posebno izdvajaju dvije nacionalne manjine – srpska i romska. Za romski nacionalnu manjinu izdvajaju se sljedeći problemi:

Pripadnici romske nacionalne manjine i dalje se suočavaju s mnogim problemima i izazovima u ostvarivanju ljudskih prava koji su posljedica povijesno utemeljene diskriminacije. U prilog tome govore i podaci istraživanja  koji ukazuju da socijalna distanca prema Romima u hrvatskom društvu iznosi gotovo 50 posto.

Diskriminacija prema Romima najviše je izražena pri zapošljavanju te pristupu uslugama. Navedeno istraživanje također navodi da otprilike četvrtina građana smatra da bi se zapošljavanje Roma u uslužnim djelatnostima negativno odrazilo na priljev klijenata.

Posebno je problematično što i dvije godine nakon isteka Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma još uvijek nije donesen novi. Nastavak djelotvornog provođenja Nacionalne strategije u značajnoj je mjeri doveden u pitanje i usvajanjem posebnog operativnog programa za Rome. Iako se operativnim programom predviđa revizija Nacionalne strategije I donošenje novog Akcijskog plana, prioritetna područja sužena su na vrlo mali broj mjera koje se ne poklapaju u potpunosti sa svim područjima djelovanja u kojima je potreban angažman po pitanju poboljšanja položaja romske nacionalne manjine.

U slučaju Oršuš protiv Hrvatske, ESLJP presudio je protiv Hrvatske zbog segregacije romske djece u školama, a sedam godina nakon te presude segregacija Roma u obrazovnom sustavu još uvijek predstavlja ozbiljan problem. Broj segregiranih razreda se povećao, a MZO nije usvojilo potrebne akte za propisivanje gornje granice Roma po razredu kojima bi se pospješila njihova integracija u obrazovni sustav.

U romskim naseljima postoji velik broj nelegaliziranih objekata, a ne postoje učinkoviti državni mehanizmi za njihovo uređenje. Molbe za legaliziranjem rješavaju se sporo, a u međuvremenu niču novi nelegalizirani objekti.

U Izvještaju se također ističe da Hrvatska još uvijek nije službeno prihvatila članak 14 Međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije, što hrvatskim građanima onemogućuje podnošenje pritužbi UN-ovom Odboru za eliminaciju rasne diskriminacije.

Kako se u Godišnjem izvještaju navodi, zbog dugogodišnje opterećenosti gospodarstva brojnim strukturnim problemima te stagnacije socioekonomskih prilika otežano je ostvarivanje socijalnih i ekonomskih prava svih građana, a što osobito pogađa ranjive skupine i posebno mlade čija stopa nezaposlenosti je visoka.

Tu se izdvajaju prava žena koja su poseno ugrožena jačanjem diskursa ultrakonzervativnih grupa, pritiscima protiv ratifikacije u Hrvatskom saboru tzv. Istanbulske konvecnije, te prava na siguran i legalan pobačaj kao i nastojanja da se onemogući uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja i zdravstvenog odgoja.

Osim toga, navodi se i da beskućnici nisu prepoznati kao posebno društveno ranjiva skupina kao i da su sve češća nezakonita protjerivanja izbjeglica, nasilje na granicama i onemogućavanje osoba u traženju međunarodne zaštite. U Izvještaju je pobrojan veliki broj nacionalnih strategija i izvještaja o provođenju pojedinih nacionalnih i međunarodnih dokumenata čije donošenje odnosno obnavljanje ili podnošenje kasni više godina.

Godišnji izvještaj Kuće ljudskih prava za 2017. godinu možete pročitati ovdje.

 

IDENTITET I DISKRIMINACIJA

Čija je država? U demokraciji ne bi trebalo biti dvojbe: država pripada narodu. Istina, mnogi će na to odmah prigovoriti da se ‘narod’ efektivno pojavljuje na sceni samo kad su izbori, a inače je, po čitave četiri godine, ‘raspušten’, onako kako je (na mnogo kraće vrijeme) raspušten parlament kad mu istekne mandatni rok. Ali dobro, uzmimo da u demokraciji ono ‘demos’ ipak nešto znači, i da mu neku vlast ipak daje to što se direktni nosioci vlasti moraju bojati da im za četiri godine ne iskaže nepovjerenje. Ali, tko je narod? Ustav države u kojoj živimo kaže da je ona “nacionalna država” jednog naroda, hrvatskoga, ali da pripada i (taksativno nabrojenim) nacionalnim manjinama. Ujedno, ona pripada i građanima (i građankama). Njihov suverenitet, dakle njihovo pravo da u krajnjoj liniji odlučuju o državi kao političko zajednici, neotuđiv je, neprenosiv, nedjeljiv itd.

U malo odredbi koje smo samo ukratko naveli krije se više dilema nego jasnih odgovora. Što znači “nacionalna država”, koja je pripisana samo jednom ‘narodu’? Ako je i država nacionalnih manjina, što onda znači da njima nije “nacionalna”? Kako je to suverenitet građana neprenosiv ako ga najviše svake četiri godine, ponekad i češće, na izborima prenose na zastupnike (i poneku zastupnicu) i vladu koju oni izaberu? I moraju trpjeti propise i mjere te vlade čak i ako već nakon pola godine, godinu zaključe da je ne podržavaju? Ako je suverenitet pak nedjeljiv, kako to da ga se dijeli s raznim međunarodnim asocijacijama čija je Hrvatska članica, i čije se norme obavezala provoditi? A u svjetlu one odredbe o “nacionalnoj državi”, čiji je suverenitet – one posebne (hrvatske) nacije uz koju je ta odredba vezana, ili se dijeli između nje i nacionalnih manjina, ili pak pripada naprosto građankama i građanima bez obzira na etnonacionalnu pripadnost (što se također može – i treba – zaključiti iz ustavnih odredbi)? I tako dalje, i tako dalje…

Moglo bi se jednostavno odgovoriti da mnoge od tih i sličnih odredbi, bilo onih u Ustavu, bilo u drugim svečano proglašenim dokumentima, ionako nisu egzaktan opis postojećih odnosa nego služe, onako, pomalo i kao ukras. Praktično političko funkcioniranje traži ograničavanje mnogih odredbi koje se ističe u svečanim prilikama, ali nisu baš upotrebljive za stvarni život. Baš kao što i sama politika traži mnoge ustupke u odnosu na neki čistunski moral. Da, tako je to u životu, ali ako želimo tom životu dati jednu određenu kvalitetu, onda pravne norme ne možemo prepustiti toj puko ukrasnoj funkciji, a u zbilji se ponašati kao da ih nema. Jer pravo u osnovi znači da važe neke norme koje štite slobodu svakoga i važe jednako za sve. Ta ‘kvaliteta’ života, koju zovemo ‘vladavina prava’, nije prirodno ili po tradiciji dana sama od sebe; nju treba uspostaviti, zajamčiti, i stalno se boriti da ostane na snazi. Inače bi društveni odnosi bili naprosto prepušteni sili i moći, vladavini jačih i ničim ograničenoj patnji slabijih, koji se nekako uvijek nađu u većini.

No, nije dobro ni ako većina neograničeno vlada. Jer najmanja manjina, koja unatoč svojoj slabosti i zanemarivoj veličini, ipak treba biti slobodna jest svaki pojedinac i pojedinka. Bez pravne zaštite, većina bi je mogla zgaziti, i lako se može dogoditi da navodna vladavina većine pređe u totalitarnu vlast nad gotovo svim pojedinkama i pojedincima. Kao što se i događalo ne samo u davnim povijesnim razdobljima nego i u modernom dvadesetom stoljeću, a vidimo kako se i u nekim današnjim državama, čak i članicama tako napredne asocijacije kao što je Evropska Unija, vlastodršci hvale kako razvijaju “iliberalnu” – dakle neslobodnu – “demokraciju”.

IDENTITET PROTIV RAVNOPRAVNOSTI

Koliko s tim imamo problema u Hrvatskoj može se raspravljati, ali imamo i drugi (također ne samo ‘naš’) problem: odnos većine i manjine u etničkom (‘nacionalnom’) smislu i pitanje diskriminacije. Kao što ukazuje i pitanje koje smo samo kratko dotaknuli – određenje države kao “nacionalne” – državi se ne pripisuje samo moderno demokratsko određenje po kojemu je ona politička zajednica svih državljanki i državljana (građana). Njoj se pridaje i poseban kolektivni identitet, u kojem ni narod ne znači isto što i demos, nego ima hrvatski atribut. Dobro znamo koliko je u proteklim decenijima, pa i u posljednjih sto i više godina bilo sukoba koji su se vrtjeli oko tih kolektivnih ‘identiteta’, i kako je u određenim razdobljima i glava na ramenima ovisila o tome ‘kamo pripadaš’ u tom rasporedu zamišljenih zajednica. Nekada se stradalo zato što si Hrvat, a nekada zato što to nisi. Nekada i jedno i drugo istodobno.

Zbog toga nije više potrebno posebno dokazivati da je u državi koja već više od 40 godina (da, još od ustava donesenog u socijalizmu) nosi hrvatski atribut potrebna zaštita manjih ‘zajednica’ od etničke diskriminacije. Pa ipak, to se pitanje uvijek iznova pojavljuje. Prvo, zbog toga što norme koje pružaju takvu zaštitu – kako se redovno priznaje – nisu isto što i stvarni život, to jest, potrebno je još mnogo napora i dorađivanja da ih se zaista provede. No iza toga čuči i drugi, važniji razlog – što većina i dalje pokazuje tendencije diskriminiranja. Srećom, nemamo više posla s oružanim sukobima u kojima je ugrožen i sam život, ali i dalje postoji nešto što bi nakon gotovo triju desetljeća života u državi koju Hrvati (i Hrvatice) smatraju ‘svojom’ trebalo biti čudno: da većinska etnička zajednica (koju se krivo naziva nacijom) i dalje pokazuje potrebu da se potvrđuje u svojem ‘identitetu’, da se brani od zadiranja u svoj suverenitet, ukratko – da se ponaša kao da je ugrožena manjina. A kad je neka skupina ugrožena, prije treba očekivati agresiju nego toleranciju prema drugima.

Kada se govori ovako u kolektivnim odrednicama, o ‘zajednicama’ kao političkim subjektima, treba biti jasno da nismo precizni već se izražavamo u metaforama. Nema sumnje da, kada se kaže “Hrvati (ili Romi, Austrijanci, Srbi…) čine ovo ili ono”, ne govorimo o skupini u kojoj tako postupa svaki Hrvat i Hrvatica. Ne znamo čak ni da li tako postupa (ili misli) većina. Ali u javnosti zapažamo da u ime takvog kolektivnog ‘identiteta’ nastupaju neki pojedinci i skupine koje nisu bez utjecaja, a ne čuje se jednako jake ili jače glasovi koji izražavaju drukčije stavove. Ovi koje se čuje svako malo dođu i do ekstrema, poput Ruže Tomašić koja jasno poruči nehrvatima da su u ovoj državi samo gosti, ili skupine vucibatina koja silom nametne ‘pravilo’ po kojem pismo jedne manjinske etničke zajednice (ćirilica) nema pravo javnosti u cijeloj jednoj regiji (vukovarskoj, a po svoj prilici ni u državi). I što se dogodi? Autorica izjave o ‘gostima’ bude izabrana kao nacionalna zastupnica u Evropskom parlamentu, a vukovarskim vucibatinama priznaje se dostojanstveni status ‘branitelja’ čije se stavove uvažava kao ozbiljne i relevantne.

DOKLE SEŽE KOLEKTIV?

Zbog toga – što u većinskom dijelu društva prevladava taj stav kolektivnog ‘identiteta’ koji stalno valja braniti – još veću težinu ima pitanje ravnopravnosti onih s manjinskim ‘identitetima’. Bilo da se u (većinskoj) javnosti te identitete gleda kao konkurentske, bilo da ih se pripisuje populaciji koja se na taj način jedva uopće konstituirala. Među prve – ‘konkurente’ – spadaju, dakako, Srbi, u određenom razdoblju Bošnjaci, Slovenci ili još neki, ovisno o političkoj konjunkturi, a potonji su prije svega Romi. Za razliku od mnogih drugih, Rome se ni u nacionalističkoj vizuri nikada nije vidjelo kao neprijatelje koji ugrožavaju većinsku ‘naciju’ i njenu državu, simbole i slično. Ali ih se uvijek guralo na marginu, odbijalo priznati kao legitiman dio društva, tjeralo sve do potpunog socijalnog isključenja. Njihova sudbina pokazuje da ne moraš nekoga ni simbolički ugrožavati da bi te smatrao neprijateljem ili nepoželjnim strancem.

Za razliku od drugih etničkih manjina, za Rome ne postoji negdje izvan Hrvatske neka druga država u kojoj većina govori njihov jezik, historijski pamti povijesne tradicije, održava institucionalnu podlogu njihove kulture i obrazovanja. Nitko im izvana ne pruža materijalne resurse i političku potporu u nošenju sa životnim tegobama i zajedničkom zaštitom prava. I ne samo u Hrvatskoj; Romi su najveća evropska etnička manjina, upravo zbog toga što nijedna država nije ‘njihova’. Tako se ipak događa da izvana dolazi barem neka vrst podrške – iz evropskih standarda zaštite prava, jer problemi romske manjine nisu samo nacionalni, pa ih se na nadnacionalnoj razini primjećuje i rješava bolje nego u mnogim pojedinačnim nacijama.

No, u mnogim programima i mjerama kojima se nastoji prevladati tešku socijalnu isključenost velikog dijela romske populacije kriju se i novi problemi. Da bi se poboljšalo položaj populacije koja je istodobno i siromašna, i isključena iz ekonomskog života (nezaposlena, preživljava od djelatnosti koje nisu sistemski priznate…), i slabije obrazovana, i živi u lošim i nezdravim uvjetima, mora se prisustvo te populacije u cjelokupnom društvu i priznati i prepoznati. Između ostaloga, to znači i da javne službe i državne institucije moraju prikupljati podatke koji govore o socijalnom, ekonomskom, obrazovnom, zdravstvenom… stanju Roma u Hrvatskoj. Jedna od najpoznatijih poteškoća pri tome jest to što se mnogi među samim Romima i Romkinjama ne deklariraju kao Romi, bilo zbog toga što nisu upoznati s programima potpore romskoj manjini, bilo zbog toga što ne vjeruju u njihovu djelotvornost ili korisnost, bilo zbog općeg (nažalost realnog) lošeg iskustva s odnosom šireg društva spram Roma.

Tako i mnoge konkretne mjere izazivaju dvojbu. Primjerice, da bi se poboljšalo uključivanje djece Roma u predškolski i školski odgoj i obrazovanje, trebalo bi znati kolika je ukupno romska populacija, koja je njena demografska struktura i koliki je njen dio u dobi kada treba pohađati vrtiće i škole. Kako to znati kad se i dalje, po mnogim procjenama, manje od polovice Roma u Hrvatskoj tako izjašnjava (da ne ulazimo i u konkretnije probleme, poput registriranja novorođene djece, rješavanja pitanja državljanstva itd.)? Kada se nedavno saznalo da se u prikupljanju podataka o obrazovanju institucije ne oslanjaju samo na iskazanu etničku pripadnost nego i na procjene stvarne društvene smještenosti u romsku ‘zajednicu’, to je među onima koji brinu za ljudska prava izazvalo zabrinutost koju logično izaziva svako etničko ‘profiliranje’ koje ne počiva na vlastitom slobodnom izjašnjavanju. Na taj se način podatke (i ne samo u obrazovnim resoru) prikuplja već više od desetak godina, pa to dosad nije dovelo do nekih pojačanih diskriminatorskih postupaka, a moglo bi se reći da su barem neki podaci bolji od nikakvih. (Suprotan je primjer zdravstvo, u kojem se formalno drže toga da svi imaju pravo na zdravstvenu zaštitu bez obzira na etničku pripadnost, a u praksi nema nikakve kontrole nad time da li se Rome ipak diskriminira.) Ipak, podaci prepušteni procjenama, bez standardizirane metodologije, nisu dovoljno pouzdani. K tome, sve dok oni ovise o angažmanu pojedinih službenika i službenica, oni neće biti ni dovoljno ujednačeni po svim resorima, odnosno područjima života u kojima su Romi barem indirektno diskriminirani. Obavezu unapređenja prikupljanja podataka jasno je definirala Nacionalna strategija za uključivanje Roma, ali o konkretnim rezultatima zasad ne znamo ništa.

 Piše: Srđan Dvornik