Hrvatska napravila važan iskorak u zaštiti dječjih prava

/in , , /by

UNICEF: Hrvatska napravila važan iskorak u zaštiti dječjih prava ratifikacijom Fakultativnog protokola

Sukladno Fakultativnom protokolu, pojedinac, skupina pojedinaca ili njihov predstavnik može uputiti pritužbu Odboru za prava djeteta pri UN-u, u slučaju kršenja bilo kojeg prava zajamčenog Konvencijom o pravima djeteta

Hrvatska je napravila važan iskorak u zaštiti dječjih prava ratifikacijom Fakultativnog protokola koji omogućuje podnošenje pritužbi UN-ovom Odboru za prava djeteta, priopćio je  u ponedjeljak ured UNICEF-a za Hrvatsku.

Hrvatski sabor je u petak 10. veljače potvrdio Fakultativni protokol koji, kako navodi UNICEF, potvrđuje položaj djeteta kao nositelja prava i osobe s dostojanstvom te omogućuje izravnije zahtijevanje zaštite i ostvarivanja dječjih prava.

UNICEF ističe da podržava Vladu u provođenju sustavnih promjena za ostvarivanje boljeg pristupa pravdi za djecu te pozdravlja potvrđivanje ovog važnog mehanizma zaštite dječjih prava.

Pritom dodaje da je Hrvatska treći fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta ratificirala kao 13. zemlja u Europskoj uniji i ukupno 32. zemlja u svijetu, te da će protokol stupiti na snagu tri mjeseca od datuma ratifikacije.

Sukladno Fakultativnom protokolu, pojedinac, skupina pojedinaca ili njihov predstavnik može uputiti pritužbu Odboru za prava djeteta pri UN-u, u slučaju kršenja bilo kojeg prava zajamčenog Konvencijom o pravima djeteta i fakultativnim protokolima uz Konvenciju koje je država ratificirala. Pritužbe Odboru moguće je uputiti u slučajevima  kada su iscrpljena sva raspoloživa domaća sredstva pravne zaštite i kad je primjena domaćih sredstava pravne zaštite bezrazložno produljena ili nije vjerojatno postizanje učinkovitog rješenja.

Odbor na temelju pritužbe može izdati mišljenje ili preporuku državi, ali i pokrenuti istražni postupak u slučajevima teških ili sustavnih kršenja prava iz Konvencije o pravima djeteta ili njezinim fakultativnim protokolima. Nakon primitka pritužbe, a prije negoli odluči o njezinoj osnovanosti, Odbor za prava djeteta UN-a može državi stranci proslijediti zahtjev za poduzimanjem privremenih mjera kako bi se izbjegla moguća nepopravljiva šteta za žrtvu ili žrtve navodnih kršenja.

Fakultativnim protokolom također je omogućeno podnošenje međudržavnih pritužbi u kojima jedna država stranka tvrdi da druga država stranka ne ispunjava svoje obveze na temelju Konvencije o pravima djeteta ili njezinih fakultativnih protokola, navodi se u priopćenju.

Hina

Objavljeno: 14.02.2017

Nema boljitka za osobe s invaliditetom

/in , /by

invaliditet

Nema boljitka za osobe s invaliditetom sve dok se vladajuće strukture ne boje žestoke reakcije građana.

Kao obitelj relativno smo novi u ovoj priči s invaliditetom. Sinu nam je dijagnosticirana spinalna mišićna atrofija prije nešto više od dva mjeseca, ali je to dovoljan period vremena (tko zna šta nas kasnije čeka?) da zaključimo kako smo jadna država i društvo.
Vama kao portalu i drugim pojedincima koji se bore rukama i nogama svaka čast na trudu i Bože daj nam više takvih ljudi koji svoj život na ovoj zemlji troše da budu korisni društvu i onima kojima je teže na bilo kakav način.
Osobno mislim da jedino kada se ta gospoda u Vladi i oko njih osjete ugroženo i kada se baš budu bojali reakcije građana – tek tada se nešto može promijeniti. Jer nisu, primjerice, u Austriji, Njemačkoj ili negdje drugdje političari bolji ljudi, nego se boje posljedica svojih poteza i odluka (zatvor, oduzimanje imovine, i tome slično) dok se naši političari ne boje ničega.
Zvuči ružno, grozno i nerealno ovo što pišem, ali svaka veća promjena u povijesti je nastala jakom reakcijom građana protiv vlasti. Bilo kojim načinom…
Veliki pozdrav dobrim ljudima In Portala!

Ivan Kovačić, Objavljeno: 20.01.2017

MILIJARDA USTAJE PROTIV NASILJA 2017

/in , /by

Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama: Hitno ratificirati Istanbulsku konvenciju

 

grupna slika

Petu godinu za redom brojne ženske udruge i druge organizacije civilnoga društva organiziraju kampanju “Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama/One Billion Rising Revolution – Solidarnost sa ženama s invaliditetom”, u kojoj sudjeluju žene i muškarci u više od 200 zemalja. Riječ je o kampanji kojom se podsjeća na svakodnevno nasilje s kojim su suočene brojne žene i djevojčice u svijetu. “I da jedna od tri žene bude pretučena ili silovana tijekom svoga života – to je milijarda žena i djevojčica”, drže organizatori Kampanje. Ove godine kampanja je održana 14. veljače od 12 do 13 sati u Zagrebu, na Trgu Europe, između ostalog i kao solidarnost sa ženama s invaliditetom, a posebice kako bi se progovorilo o višestrukom nasilju nad ženama s invaliditetom i pokazala solidarnost u borbi da se položaj žena s invaliditetom promijeni.

milijaradaHrvatska nije iznimka. Prošle je godine desetak žena izgubilo život od nasilnih muževa i partnera. Stotine tisuća žena ostalo je bez posla ili ekonomskih sredstava ili žive kao prekarne radnice. Mlade žene napuštaju Hrvatsku. Ženama se dokidaju reproduktivna i seksualna prava. Žrtve seksualnog nasilja u ratu, žene izbjeglice i migrantkinje dodatno su stigmatizirane. Manjinske žene, žene s invaliditetom, pripadnice LGBT zajednice i Romkinje višestruko su marginalizirane.
Hrvatska još uvijek nije ratificirala Istanbulsku konvenciju – Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Milijarda ustaje 2017. ima za središnju temu ekspoloataciju žena i izgradnju globalne solidarnosti – dok nasilje ne prestane!“, ističu iz Organizacijskog tima kampanje.

Među ukazivanja na nasilje na Europskom trgu su organizatori pozvali Vladu i premijera Andreja Plenkovića da hitno ratificiraju Istanbulsku konvenciju kako bi se počela primjenjivati i kako bi se uspostavili standardi zaštite žena.

Inicijatorica kampanje One Billion Rising Eve Ensler povodom predstojeće OBR kampanje ističe da: “Nema revolucije bez solidarnosti. Ne možemo postići promjenu sustava – promjenu načina mišljenja i struktura koje podržavaju nasilje, promjenu svijesti oko razumijevanja nasilja, odbacivanje patrijarhalnih vrijednosti i kulture, promjena u politici koje na žene utječu ekonomski, socijalno, seksualno, fizički, emocionalno… Ne možemo zaustaviti ponavljajuće obrasce kontrole, opresije i eksploatacije – SAME/I. Solidarnost je ključna za povezanost”

Kampanju organiziraju Centar za ženske studije, SOIH – Zajednica saveza osoba s puštanje balonainvaliditetom Hrvatske, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Ženska soba – centar za seksualna prava, Organizacija mladih Status M, Are you Syrious?, Bolja budućnost – Udruga žena Romkinja Hrvatske, Roditelji u akciji – RODA, Solidarna – Zaklada za ljudska prava i solidarnost, Udruga za samozastupanje, Udruga za samozastupanje, uz plesnu podršku Glas Hrvatske web. Na kraju pušteni su crveni baloni u zrak u znaku da ljubav prevlada svijetom.

Zagreb, 14. veljače 2017.

IDEJA KOJA JE IZAZVALA BURNE REAKCIJE

/in , , /by

IDEJA KOJA JE IZAZVALA BURNE REAKCIJE Naselje za dvjesto Roma u Svetoj Klari. Dobra ideja ili promašaj?

Oko 75 posto romskih kućanstava prima socijalnu pomoć, dok je u općoj populaciji takvih oko dva posto. Gotovo polovica Roma starijih od 25 godina nema nikakvu završenu školu. Je li integracija uopće moguća?

Ahmet Beganović, 43-godišnji kvalificirani bravar, otac sedmorice sinova i jedne kćeri, već 33 godine živi u radničkim barakama u istoimenoj zagrebačkoj Radničkoj cesti, tek koji metar od nove zgrade Zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba, omeđen stambenim zgradama VMD-a u Folnegovićevoj i poslovnim tornjevima na Heinzelovoj ulici. Doselio se tu kao desetogodišnjak, s roditeljima, nakon što im je Grad dodijelio na korištenje gradski stan. S 23 i sam je osnovao obitelj. Preselio se tek koji kućni broj niže, također u dodijeljeni gradski stan, u istu takvu baraku u kojoj i danas živi, s djecom i 35-godišnjom suprugom Danijelom. Najstarije dijete ima 20 godina, a najmlađe ima pet godina. S njima živi i sinova djevojka – sveukupno 11 članova kućanstva na skučenih 50 četvornih metara.

I barake su već oronule, gazi ih zub vremena. One nisu trajno rješenje, svjesni su svi. Posjet službenika

Prije nekog vremena Beganoviće su posjetili gradski službenici. Bilo mu je to, kaže, neobično, jer je relativno nedavno predao svu dokumentaciju i dobio produženje najma stana u radničkim kućama za još pet godina. Ali gradski službenici ovaj put su mu ponudili nešto drugo: htjeli su s njim razgovarati o mogućem preseljenju – u dvostruko prostraniju, također gradsku, kuću, s vrtom i drugim sadržajima. U Svetoj Klari, naselju na rubu grada, u sklopu Novog Zagreba Zapad.

Gradska uprava, naime, svjesna je da veliki dio zagrebačkih Roma živi u uvjetima koji nisu održivi. Želi ih stambeno zbrinuti te je, kako nam potvrđuju, jedno od rješenja planska gradnja romskog naselja u Svetoj Klari, na površini od 3000 četvornih metara uz Sisačku ulicu, na prostoru bivše betonare i nasuprot reciklažnom dvorištu.

Prema planu koji je izrađen – ali nije prihvaćen već je, ponovno naglašava gradska uprava, u fazi procjene – na tom prostoru, koji sa svih strana okružuju obiteljske kuće stanara Svete Klare, gradile bi se kuće s dvorištima za oko 200 osoba, od čega 100-tinjak djece. Obitelji bi pretežno bile romske, uz plan da barem pet obitelji bude neromsko. Veličina kuća i dvorišta ovisila bi o članovima obitelji: obitelji s deset članova tako bi dobile stambenu površinu od 95 četvornih metara i dvorište od 150 kvadrata. Samci bi, zajedno s dvorištem, imali na raspolaganju 80 kvadratnih metara, a dvočlana kućanstva ukupno 100 četvornih metara. Sa svakim dodatnim članom kućanstva korisnici bi dobili pet kvadrata stambenog prostora više i deset metara kvadratnih većeg dvorišta.

Burne reakcije

Još prošle jeseni procurila je informacija o takvom gradskom planu. I odmah su krenule burne reakcije: dio stanovnika Svete Klare i okolnih mjesta žestoko se pobunio, a i djelu romske zajednice nije bio drag takav plan. Pojedini Romi ne žele novi geto, a starosjedioci ne žele geto – baš u svojem kvartu.

– Zašto se taj projekt ne gradi, recimo, na Pantovčaku? – pita se ironično predsjednik ogranka HČSP-a Ivan Iličić, koji je pokrenuo i potpisivanje peticije protiv takvog projekta, dok Boris Kihak, predsjednik Mjesnog odbora Sveta Klara, koji je na prošle izbore izašao sa svojom nezavisnom listom, smatra kako bi se na površini od tih 3000 metara kvadratnih trebali graditi sadržaji za djecu jer je to ono što kronično nedostaje ovom naselju od 18 tisuća stanovnika.

– Nemamo ambulantu ni dječji vrtić. Nemamo, naravno, ništa protiv Roma, ali ovo su naši prioriteti – tvrdi.

Jedan dio njihovih susjeda potpisao je peticiju, no jedan dio – nije. I Romi moraju negdje živjeti, kažu, ipak se pitajući je li gradnja romskog naselja doista dobar način integracije romskog stanovništva ili novi način izoliranja, samo u humanijim uvjetima?

– Zašto gradonačelnik nas, Rome, ne rasprši po gradu, pa da dvije obitelji odu u jedan kvart, dvije u drugi, dvije u treći – pita se i Beganović, kojem bi takvo rješenje bilo draže.

Međutim, Beganović, i sam nam priča, nešto je drugačiji od ostalih romskih obitelji u Radničkoj cesti. Desetak je kućanstava u njegovu susjedstvu romsko, a Ahmet Beganović jedini je od njih zaposlen. Završio je srednju školu za bravara, radi u Čistoći i mjesečno zarađuje 5000 kuna. Na ime dječjih doplataka i drugih pomoći obitelj mjesečno dobije još oko 2300 kuna, a imaju i pravo na prehranu u pučkoj kuhinji. Uspiju, kažu, nekako pokriti troškove i platiti režije. Najmlađa djeca idu im u vrtić, oni stariji u obližnju osnovnu školu. Kći tinejdžerica pohađa trgovačku školu. Najmanjem Kristijanu kum je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, čije slike vise u dnevnom boravku.

U Hrvatskoj je zaposleno tek osam posto radno sposobnih Roma: u općoj populaciji radi 61 posto ljudi. Oko tri četvrtine ukupnog prosječnog prihoda romskog kućanstva čine socijalna pomoć i dječji doplatak, zarada od rada – bilo kakvog, legalnog ili ilegalnog – participira s tek 12 posto. Prema istraživanjima, oko 75 posto romskih kućanstava prima socijalnu pomoć, dok je u općoj populaciji takvih oko dva posto. Gotovo polovica Roma starijih od 25 godina nema nikakvu završenu školu, na tržištu rada su bez ikakve perspektive. Svaki šesti stariji od 25 godina nepismen je, posebno žene.

U mlađim generacijama slika se bitno mijenja na bolje, većina mladića i dio djevojaka završi osnovnu školu. U srednju školu ih dosta krene, međutim prije mature školovanje prekine njih 70 posto. Prosječna romska djevojka u vrijeme udaje ima 16 godina, žene u hrvatskoj neromskoj populaciji u brak stupaju s prosječnih 28 godina. Romsko kućanstvo prosječno broji 5,6 osoba, a neromsko 2,8 člana. Tijekom života, prosječna Romkinja rodi petero djece, a neromske žene 1,5.

Već i šturi statistički podaci pokazuju da se radi o dva različita svijeta, čija integracija zahtijeva ozbiljan rad i volju.

Beganovići žele da im se djeca školuju i žele da budu svoji ljudi, koji će živjeti od svojih plaća.

– Pripadnicima romske manjine koji su se uspjeli izdići iz prosjeka, onima koji su školovani i zaposleni i, zapravo, već strukturno integrirani u društvo, odgovara rješenje negrupiranja, odnosno rješenje koje podrazumijeva osiguravanje pristojnih stambenih uvjeta izvan romskih naselja, unutar neromskog stanovništva. Međutim, činjenica je da većina romske populacije ne pripada toj skupini, već skupini koja se tradicionalno oslanja na obitelj, širu obitelj i zajednicu, i kojoj bolje odgovara zajedničko preseljenje – kaže dr. Zoran Šućur sa Studijskog centra za socijalni rad zagrebačkog Pravnog fakulteta.

Poželjni susjedi

Raseljavanje romskih obitelji u različite kvartove načelno je, smatra njegov kolega, socijalni psiholog dr. Ivan Magdalenić, neusporedivo bolji koncept, međutim da bi došlo do integracije, a ne dodatnog stigmatiziranja, potreban je dobar plan cjelokupne potpore i savjetovališta. Romska manjina i dalje je neromskom stanovništvu najneprihvatljivija: istraživanja pokazuju da bi neromski stanovnici prije prihvatili pripadnika bilo koje druge nacionalne manjine kao susjeda, prijatelja ili novog člana obitelji (zeta ili snahu) nego pripadnika romske manjine, a pri izboru poželjnijeg susjeda i narkomani prolaze bolje od Roma.

Stoga, smatra dr. Šućur, generalna ocjena o tome koje je rješenje bolje ne može se dati bez poznatih drugih varijabli projekta. U inozemstvu je bilo pokušaja rješavanja katastrofalnih stambenih uvjeta romske populacije kroz razmještanje u lokalnoj sredini, no rezultati nisu bili osobito uspješni. Romi se samom činjenicom dodjele stana u kvartu ili zgradi u kojoj živi neromsko stanovništvo i samim boravljenjem u toj sredini neće integrirati. Iskustva pokazuju da, krajnje nezadovoljni, vrlo brzo sami odlaze iz takve sredine.

Romi kroz povijest, kaže, tradicionalno žive u izoliranim enklavama i iznimno se oslanjaju na cjelokupnu podršku svoje etničke zajednice, a ne lokalne sredine. Preseljenje u pristojno romsko naselje, kaže, svakako je bolje od nikakvog preseljenja jer će osigurati tim obiteljima infrastrukturu i životne uvjete neusporedivo bolje od onih koje imaju. A hoće li se takvo naselje pretvoriti u geto i ostaviti romsku zajednicu u daljnjoj izolaciji, iako tek nekoliko metara od neromskog stanovništva, ili će doći do integracije s lokalnim stanovništvom ovisit će, kaže o količini potpore koja će im se, osim preseljenja, osigurati.

Dodatni napor

– Spontana integracija neće se dogoditi. Kako bi do nje došlo, prije svega treba inzistirati na uključivanje djece u obrazovni sustav s neromskom djecom, od predškolskog na dalje, i zapošljavanju romskog stanovništva. Skloni smo starosjedioce iz daljine osuđivati zbog njihovih protesta, ali moramo biti svjesni da je romski način života bučan, da se mnogi od njih bave skupljanjem sekundarnih sirovina, da su sukobi unutar zajednice češći nego u općoj populaciji, da se pojavljuju sitne krađe. No, hoće li se sve to ispoljiti u nekom novom zagrebačkom naselju, ovisit će o dodatnom naporu koje društvo uloži i u romsku zajednicu i u podršku lokalnom stanovništvu. Meni se čini da je već i činjenica da jedan dio mogućih susjeda romskog naselja ne prosvjeduje dobar potencijal – kaže prof. Šućur.

Neki dobri projekti, ističe Nura Ismailovski, prva romska zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, gdje je boravila u prošlom sazivu, magistra farmacije i prva Romkinja s diplomom, u Zagrebu već postoje, poput projekta stipendiranja romskih učenika i studenata: svaki srednjoškolac s prosjekom ocjena većim od 3 mjesečno prima 35 posto prosječne zagrebačke plaće koja iznosi oko 6800 kuna, a svaki student čak 50 posto.

Propali pokušaj

– Te 2012., kad smo pokrenuli projekt, dodijelili smo četiri stipendije, a ove godine imamo 56 stipendista – kaže Ismailovski, uvjerena da se naselje u Svetoj Klari, bude li uopće izgrađeno, neće pretvoriti u geto.

– To će biti naselje otvorena tipa. Ako se Grad uopće upusti u gradnju, tamo bi trebali biti i obrazovni sadržaji poput vrtića i škole. Romi se mogu integrirati u društvo, to pokazuju brojne situacije – kaže Ismailovska.

Beganovići se, pak, prisjećaju kako je jedan od pokušaja preseljenja romskog stanovništva te drugih ugroženih skupina u Zagrebu već propao.

– Pa znate što se dogodilo u Sopnici Jelkovec. Otišlo nas je tamo mnogo, neki su napravili gluposti, ne znaju poštivati kućni red, nisu plaćali režije, ne znaju se socijalizirati i onda zbog njih nitko ne želi Rome jer ispada da smo svi isti. Da nitko od nas ne radi, da svi skupljamo željezo i otpad, i da se ne znamo ponašati. A to nije tako – kažu nam Beganovići.

U Sopnici Jelkovec, na istoku Zagreba, tijekom 2009. Grad je izgradio naselje s ukupno 53 zgrade, 2713 stanova i 179 poslovnih prostora. Polovica je bila namijenjena za socijalne stanove, a druga polovica za prodaju i najam. Međutim, cijelo se naselje s vremenom pretvorilo u svojevrsni socijalni geto, a za kupnju i najam malo je tko zainteresiran. U potpunosti se promijenila i socijalna slika cijelog starog naselja, a problemi su se nagomilali.

U Gradu Zagrebu, pak, ne dijele takvo mišljenje o uspjehu Sopnice Jelkovec te naglašavaju kako je jedan od načina mogućeg stambenog zbrinjavanja romske populacije gradnja objekata za najam na parcelama stambene namjene u vlasništvu Grada “kao što je bio slučaj s gradnjom objekata u naselju Novi Jelkovec u Sesvetama, a koji zasigurno neće ostati jedini projekt takve vrste”.

– Lokacija Sisačka – Burićeva u Svetoj Klari je mješovite, pretežno stambene namjene, u stopostotnom vlasništvu Grada Zagreba te bi zbog toga bila u potpunosti odgovarajuća za gradnju objekata kojima bi se mogao namiriti jedan dio već iskazanih stambenih potreba građana. Za definiranje tog projekta još uvijek se traže najbolja rješenja koja bi bila najprimjerenija kako u pogledu vrste, veličine objekata i broja stanova, tako i modela financiranja gradnje – šturo odgovaraju u Gradu.

Ovaj bi put, kažu i Beganovići, ipak moglo biti bolje jer je Grad izbjegao kobnu, nepremostivu grešku: ovaj put za romske obitelji gradi obiteljske kuće, a ne stanove u zgradama, u kakve su smještavani u Sopnici. Zgrade i stanovi za Rome su, kaže, smrt i na takvo preseljenje nikad ne bi pristao.

Kuće su bolje

– Mi imamo mnogo djece, ona su glasna, trče, viču, igraju se, i to bi susjedima ispod, iza i do nas moglo smetati. Mislim, ljudi možda ne bi mogli spavati. I ne bih se želio dovesti u situaciju da pišu peticije protiv nas. Mala prizemnica bi nas zadovoljila – kaže Ahmet.

Veljko Kajtazi, saborski zastupnik iz redova romske manjine, za projekt Sveta Klara čuo je samo iz medija, nakon čega je uputio službeni dopis gradonačelniku Bandiću. U odgovoru se navodi, kaže Kajtazi, kako se za projekt Sv. Klara i slične traže najbolja rješenja, drugim riječima da od toga još uvijek nema ništa, a da je trenutno jedini “model” pomoći za stambeno zbrinjavanje, kako Roma tako i ostalih, davanje postojećih stanova u najam.

– Njihova disperzija pri rješavanju stambenih pitanja sigurno je bolja nego da se koncentriraju na jednoj lokaciji. S druge strane, uređenje njihovih postojećih objekata ne smije biti ograničeno argumentom da ih se time segregira. To je samo opravdanje da se ne učini ništa kako bi im se olakšao život. Nije rješenje tražiti opravdanje zašto se nešto ne bi trebalo učiniti nego pronaći model koji bi svima odgovarao. Sigurno je da Grad Zagreb mora pronaći bolji model od postojećeg kako bi riješio probleme Roma na području Zagreba – kaže Kajtazi.

AUTOR ;Kristina Turčin i Tomislav Mamić

OBJAVLJENO: 05.02.2017.

 

PROJEKT KOJI JE PODIJELIO ZAGREBAČKO NASELJE

/in , /by

Ovdje će niknuti nekoliko zgrada za romsku manjinu, dio građana nema ništa protiv, dio potpisuje peticiju

Oko dvije tisuće stanara potpisalo je peticiju protiv gradnje romskog naselja

U Svetoj Klari trebalo bi niknuti nekoliko zgrada u kojima će stanove dobiti pripadnici romske nacionalne manjine. Zgrade će niknuti na prostoru na kojemu se sada nalazi zapušteno ilegalno smetište. Iako je dio stanovnika Svete Klare oduševljen što će se na zapuštenoj parceli nešto konačno raditi, drugi su protiv toga da im se u susjedstvo dosele Romi. Oko dvije tisuće stanara Svete Klare potpisalo je peticiju kojom traže da se najavljeno naselje za Rome ne gradi.

Stanari kažu kako su dobili informacije da bi se trebale graditi zgrade na tri tisuće kvadrata gdje će se smjestiti 40-ak obitelji. U nove domove uselit će se nešto više od 200 ljudi, od kojih su polovina maloljetna djeca. U Klaru će se doseliti Romi iz Plinarskog naselja, Struga, Heinzelove ulice te Kosnice. Mišljenja stanara susjednih kuća su podijeljena. Dok oni koji ne žele da se Romi dosele uglavnom ne žele izaći pred kamere, oni koji pozdravljaju njihov dolazak kažu da im uopće nije važno koje će nacionalnosti biti njihovi novi susjedi.

Bivša betonara

Na tom je zemljištu prije bila betonara, a već godinama je zapušteno. Ljudi su tamo bacali smeće, stotine štakora se time hrane… Svaki mjesec potrošim 200 kuna na otrov protiv štakora koji su stvarno golemi. Zato mi je drago što će se zemljište urediti i zapravo mi je drago što će doći Romi. Neka ljudi negdje žive i zapravo mi je drago što dolaze u naše naselje – kaže Zlatko Radinić čija se kuća nalazi u blizini budućeg gradilišta.

Slično razmišlja i Vera Dalić kojoj je jedino žao što se na napuštenom zemljištu neće graditi dječji vrtić, igralište ili dom zdravlja. Kaže da u naselju nema ni zubara, pa su neke stvari možda potrebnije od stambenih zgrada.

– Smeta mi kad ljudi kažu da će nam Romi krasti stvari. Evo, meni su ukrali bicikl, a susjedu kosilicu, a u kvartu nemamo Roma. Dakle, kradu ljudi, neovisno o tome koje su nacionalnosti, i meni je zaista svejedno tko će se doseliti u zgrade. Neću se osjećati nimalo nesigurnijom ako mi susjedi budu Romi – kaže Dalić.

Predsjednik Mjesnog odbora Sveta Klara, Boris Kihak, tvrdi kako nitko od stanovnika naselja nema ništa protiv Roma, nego imaju druge prioritete. Među njima su gradnja ambulante, dječjeg vrtića ili igrališta.

“Nije diskriminacija”

– Naš je prijedlog bio da se zemljište sanira i potom pokloni građanima na korištenje. Djeca se moraju negdje igrati jer sad za to nemaju nikakav prostor. Klara ima 18 tisuća ljudi, prenapučeni smo i treba nam neki drugi sadržaj osim dodatnih zgrada – smatra Kihak.

Protiv zgrada nemaju ništa u lokalnom HČSP-u, no tvrde kako one ne bi trebale biti namijenjene isključivo jednoj nacionalnoj manjini. Zbog toga su pokrenuli potpisivanje peticije jer smatraju da, ako će se već graditi, u naselju treba biti stanova u koje će se useliti, primjerice, studenti ili branitelji.

– Uopće nije riječ o diskriminaciji, iako, znate, Romi su na lošem glasu. No, zašto im se ne sagrade stanovi na Pantovčaku ili u Lici? Ovako će se uništiti imidž Klare kao naselja u kojem se nalaze mirne obiteljske kuće. Protiv ove gradnje su i stanovnici Botinca, Čeha, Odre i Male Mlake, koji trenutačno i sami prikupljaju potpise protiv gradnje – kaže Ivan Iličić, predsjednik HČSP-a Sveta Klara.

Sociolozi

I dok se političari i stanari dijele oko toga trebaju li se Romi doseliti u naselje, neki se pitaju hoće li se oni na ovaj način dodatno getoizirati te je li pametno sagraditi naselje samo za njih. Gojko Bežovan, profesor na Pravnom fakultetu i jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za socijalnu politiku, ističe da mu se ovakvo rješenje uopće ne čini lošim, štoviše.

-Mislim da bi i sami Romi više voljeli da se ovako ciljano gradi za njih. Ovakve primjere nalazimo i u drugim zemljama, primjerice u Češkoj i Slovačkoj, i nipošto nisu doveli do getoizacije.

Jedna skupina

Doduše, neke zemlje imaju program koji moraju proći svi oni koji žele živjeti u socijalnim stanovima. To je svojevrsni tečaj na kojem uče kako zapravo biti dobar susjed – kaže Bežovan i pojašnjava kako bi se na taj način mogli riješiti mnogi potencijalni problemi koji nastaju između Roma i njihovih susjeda.

No, sociolog Ivan Magdalenić kaže kako se njemu ne čini dobrom idejom graditi naselje isključivo za jednu društvenu skupinu, neovisno o kome je riječ.

AUTOR: Zrinka Korljan

OBJAVLJENO: 02.02.2017

Komentar

Čitajući tekst i analizirajući pojedine dijelova teksta vrlo je zanimljivo. Prvi govornik je jasno rekao da je i bolje doseliti Rome negoli razmnožavanje štakora i trošenje novaca svaki dan po 200kn. Potpuno se slažemo sa njegovom izjavom. Slažemo se i sa drugom govornicom koja na početku kaže da joj je žao što se ne izgrađuju objekti koji su potrebni tom naselju. Istina je, ukoliko se radi o 18 tisuća stanovnika potrebno im je vrtić, dom zdravlja sa svim potrebnim odjelima te igralište za djecu.

Posebno nam se dojmila njena izjava “Smeta mi kad ljudi kažu da će nam Romi krasti stvari. Evo, meni su ukrali bicikl, a susjedu kosilicu, a u kvartu nemamo Roma. Dakle, kradu ljudi, neovisno o tome koje su nacionalnosti, i meni je zaista svejedno tko će se doseliti u zgrade. Neću se osjećati nimalo nesigurnijom ako mi susjedi budu Romi”. Zanimljivo što bi tu drugi rekli ?????

Ali zanimljiva je izjava Ivan Iličić koji kaže da to uopće nije diskriminacija ako se sele Romi u Svetoj Klari iako su na lošem glasu. Zanimljivo.

Pita se predsjednik HČSP-a Svete Klare “No, zašto im se ne sagrade stanovi na Pantovčaku ili u Lici? Ovako će se uništiti imidž Klare kao naselja u kojem se nalaze mirne obiteljske kuće. Protiv ove gradnje su i stanovnici Botinca, Čeha, Odre i Male Mlake, koji trenutačno i sami prikupljaju potpise protiv gradnje” iako kaže da nije diskriminacija ako se sele Romi u Svetoj Klari iako su na lošem glasu.

Istog je mišljenja i Gojko Bežovan, profesor na Pravnom fakultetu i jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za socijalnu politiku koji ističe da mu se ovakvo rješenje uopće ne čini lošim, štoviše. Nailazi na primjere i u drugim zemljama, primjerice u Češkoj i Slovačkoj, i nipošto nisu doveli do getoizacije. Gojko Bežovan uopće nije upoznat sa položajem Roma u Češkoj i Slovačkoj, ili je po njemu dobro da se Romi ograde sa zidom, da se Romkinje steriliziraju, da mala romska djeca ne idu u školi ili se segregiraju i posebne razrede, da se treba Roma ubiti za ako mu zasmeta, da se trebaju paliti romska naselja itd. Sve to nije getoizacija za profesora Gojka Bežovana.

Ramiza Memedi

ŽENE NAZIVAJU UBOJICAMA

/in , /by

PRAVOBRANITELJICA POZVALA DORH DA ISTRAŽI INICIJATIVU PROLIFE „ŽENE NAZIVAJU UBOJICAMA“

PRAVOBRANITELJICA za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ne poriče nikomu pravo na vlastito mišljenje i svjetonazorska stajališta, ali spornim smatra što Inicijativa ProLife naziva žene koje su počinile pobačaj ubojicama, što pripada području kaznenog djela, a u Republici Hrvatskoj pobačaj je legalan.

Za pravobraniteljicu Ljubičić sporno je i to što se javnost dovodi u zabludu manipuliranjem činjenicama pa poziva Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) da procijeni ima li elementa mržnje u spomenutom stajalištu koje Inicijativa ProLife iznosi u kampanji “Želim živjeti”, a za što je mjerodavan DORH.

Te je ocjene pravobraniteljica Ljubičić istaknula u odgovoru na molbu Hine da se očituje o zahtjevu Inicijative ProLife za njezinom neopozivom ostavkom. Inicijativa proziva pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova da nije shvatila bit kampanje “Želim živjeti” te zbog pokušaja da se ograniče osnovna i Ustavom zajamčena ljudska prava na život i slobodu govora.

Pravobraniteljica Ljubičić podsjeća kako je stajalište pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o kampanji “Želim živjeti” Inicijative ProLife jasno izraženo u javnom priopćenju u kojem se ne poriče pravo konkretne inicijative ni bilo koga drugog na vlastito mišljenje i svjetonazorska stajališta, ali spornim smatra nazivanje žena ubojicama, što pripada području kaznenog djela iako je u Republici Hrvatskoj pobačaj legalan.

Također podsjeća kako je pravo građana i građanki izražavati svoje nezadovoljstvo odlukama državnih tijela, uključujući i pravobraniteljstva, ali, ističe, jednako pravo imaju i građani i građanke koji su se obratili pravobraniteljici za ravnopravnost spolova smatrajući spomenutu kampanju neprimjerenom i tražeći od nje da postupi u skladu sa svojim ovlastima.

Inicijativa traži ostavku pravobraniteljice

“Stoga, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, kao neovisno tijelo zaduženo za nadzor nad poštovanjem i ispravnom primjenom antidiskriminacijskih jamstava i načela ravnopravnosti spolova u Republici Hrvatskoj, kojoj je dana ovlast odlučivanja o pritužbama građana i građanki, svoje odluke i postupke temelji na provjerenim činjenicama, uravnoteženom pristupu i čvrstim pravnim argumentima”, zaključila je u odgovoru pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.

Inicijativa ProLife zatražila je u petak neopozivu ostavku pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić prozivajući je da nije shvatila bit kampanje „Želim živjeti“ te zbog pokušaja da se ograniče osnovna i Ustavom zajamčena ljudska prava na život i slobodu govora.

Piše; Hina

OPROST OD ESME REDŽEPOVE

/in , /by

Pjevačica, kraljica romske glazbe Esma Redžepova sahranjena je u Makedoniji na gradskom groblju Butel. Esma je preminula 11. decembra u Skoplju u 73. godini, posle kraće i teške bolesti.

Brojne kolege, obožavatelji  i prijatelji oprostili su se od Esme putem društvenih mreža, a predsjednik Makedonije Đorđe Ivanov, prijatelji i kolege upisali su se u knjigu žalosti i odali poslednju počast kraljici romske muzike.

Komemoracija je održana u 11 sati  u Skoplju, a sahrana dva sata kasnije na gradskom groblju Butel.

Gradonačelnik Skoplja Koce Trajanovski i ministar kulture Elizabeta Kančevska-Milevska održali su govor u čast preminule Esme Redžepove.

Bila je dva puta nominirana za nobelovu nagradu za mir. Često je govorila da su Romi narod koji nije nikada ni skim ratovao niti okupirao. Često je znala reći  “Da sam neki važan faktor, zaustavila bih sve satove svijeta i učinila da nigdje ne bude rata i da nema te zemlje koja je nečija, pa da se oko toga što je ničije nitko ne treba svađati i ratovati, jer – goli dolazimo na ovaj svijet i goli odlazimo s njega, i ništa nećemo odnijeti sa sobom” To je bila naša ESMA

ZABORAVLJENI GENOCID

/in , /by

75 godina od streljanja leskovačkih Roma u Arapovoj dolini

Na današnji dan 1941. godine u Arapovoj dolini  streljano je 310 leskovčana od strane Njemačke okupatorske vojske, 293 Roma, 11 Srba i šest Jevreja

U našem Gradu te ratne godine desio se strašan zločin nad našim građanima od strane nemačke okupatorske vojske uz pomoć  tadašnje  Nedićeve Srbije i kvinsliškog režima .

Nemačka vojska zbog  gubitka koji su imali 3.decembra sa dvojicom partizana, pripremili masovna hapšenja Roma.

5.decembra 1941.godine  blokirana je romska četvrt u Leskovcu od strane Srpske državne straže u Podvorcu i Sat mahali. Da nebi izazvali sumnju, žandarmi su proturili vest da je stigla neka roba  ii da je potrebno da se skine sa vagona. Pošli su od kuće do kuće i izdvojili  sve muškarce starije od 16 godina.

Da bi pokupili što veći broj ljudi bez protesta pripadnici Srpske državne straže SDS-a da će uhapsitii sve one koji dobrovoljno ne izađu na zborno mesto. Ipak neki od njih su uvideli da se ne radi o radu koji treba da izvrše već da je ozbiljna situacija pa su se sklanjali. Tom prilikom oterano je u školu ( današnja škola „Svetozar Marković“)koja je pripremljena za logor oko 120 Roma.

Da bi se stvorila mirnija situacija i da bi uhvatili što veći broj , iz zatvora su pustili dva roma sa napomenom,   “ da će narednih dana pustiti sve zatvorene Rome„. Međutim to je bila varka. Romska mahala u Podvorcu  ponovo je bila blokirana 9.decembra 1941.godine. Straže su postavljene tako da nije bilo moguće izbeći. Nemci su ušli kamionima u centru naselja , išli od kuće do kuće hvatali sve muškarce starije od 16 godina.

Nemci su prema Romima postupali krajnje nehumano i odvodili ih u logor. Nisu imali obzira ni prema starcima invalidima i  bolesnim ljudima. Ukoliko bi se neko suprostavljao udarli su ih kundacima i gurali u kamione. Hapšenja su na sličan našin izvšena i u Sat mahali, Vinarcu i Pečenjevcu.

Dok su hapsili građane angažovali su grupu radnika da kopaju rake na Hisaru govoreći da kopaju šančeve za protivavionske topove.

11.decembra kada su  sve pripreme završene , Nemci su od ranog jutra dovodili uhapšene na strljanje. Streljanje su izvršili na brdu Hisar, na mestu nazvanom „Arapova dolina“ po grupama. Odvođenje talaca Nemci su izvršili pod jakom stražom . Taoce su izvodili iz današnje škole „ Svetozar Marković“ utovarali su ih u kamione  i preko Lebanske ulice, u koloni , vezane po dvojicu, do mesta streljanja. Predhodno su ih svlačili  i onda po grupama streljali.

Njemci su do poslepodneva ubili, 293 Roma, 11 Srba i 6 Jevreja. (zoki-spisak-stradalih-Roma-Jevreja i Srba,partizana)

Ovo je stravičan genocid nad našim građanima,  nije bajka ili legenda nego istina i  ovaj strašan zločin  ne sme da se zaboravi !

Na ovoj staroj slici, crno-bijeloj, izbljedela fotografija, na poleđini je na njemačkom jeziku napisano „Cigani kopaju svoj grob dok stanovništvo i vojnici gledaju, Srbija 1941. godine”, svjedoči o „zaboravljenom genocidu” – genocidu nad Romima, počinjenom u Drugom svetskom ratu.

ESMA REDŽEPOVA 1943-2016

/in , , /by

Makedonska pjevačica romske glazbe Esma Redžepova preminula je ujutro 11. 12. 2016 godine u Skoplju u 73. godini, nakon kratke i teške bolesti. Prije dva tjedna bila je primljena u jednu skopsku bolnicu u teškom zdravstvenom stanju. Imala je veliko srce, bila je svjetski poznata, a njen put do uspjeha bio je ispunjen usponima i padovima.

Esma je rođena u Makedoniji 1943. godine, kao peto od šestoro djece. Njen otac je u bombardiranju 1941. godine izgubio nogu, a Esma mu je pomogla da na dostojanstven način zarade za obitelj.

Na njenu sreću ili nesreću, počela je vrlo rano da pjeva. Imala je samo 10 godina kada je pobjedila na takmičenju koje je organiziralo tadašnji Radio Skoplje. Ona je prva Romkinja koja je izašla da pjeva na romskom jeziku. Godine 1976. u Gandinagaru, Indiji, proglašena je za kraljicu romske muzike, što joj je dalo veliki motiv da neumorno radi i stvara.

Jednom prilikom kraljica romske muzike kazala je “Moje djetinjstvo je bilo jako teško, ali to sam iskoristila kao veliku školu. Zapravo, težu stranu života osjetila sam u djetinjstvu. Dok su mnogi rasli bezbrižno, ja sam radila razne poslove, nosila sam mlijeko, čistila stanove, čuvala psa jednom čuvenom skopskom doktoru Cipuševom, a zarađeni novac trošila sam ekonomično. Voljela sam bioskop, pa bih svojom ušteđevinom kupovala karte. Borila sam se sa predrasudama u društvu, uvijek sam morala nekome da se dokazujem ali, kao što vidite, isplatilo se, ja sam zahvalna Bogu”,

Esma je prva Romkinja koja je zapjevala na maternjem jeziku i dva puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Prvi put 1987. godine kao kandidat Crvenog križa Jugoslavije, a drugi put na inicijativu Svjetske organizacije Roma. Potpredsjednica je Svjetske organizacije Roma u svijetu. Poznato je da se svim snagama bori za bolji status Roma u svijetu.

Obišla je četiri kontinenta – i to nekoliko puta, a njeni koncerti su uvijek punile dvorane. Mogla je živjeti u bilo kojoj svjetskoj prestonici, ali se uvijek vraćala kući, u njeno rodno Skoplje.

Bila je svjetski poznata pjevala poznatim te posebno je isticala da je pjevala predsjednicima, Josipu Brozu Titi, Gadafiju  i dr.

“Sa Titom sam često bila na njegovom brodu, išla na sva njegova mesta gdje je boravio po bivšoj Jugoslaviji. I uvek kad je nekog dočekivao, oni me pronađu, gde god da se u tom trenutku nalazim. Sećam se, imala sam u Cazinu u Bosni neki koncert, oni su došli, uzeli me i odneli u Dubrovnik”, pričala je Esma prije nekoliko godina. Esma Redžepova nije krila da je obožavala Tita.

“Pazite, ja sam obožavala Tita. Obožavala sam njegovu politiku. Kad smo pevali napolju, znali su odakle smo kad kažemo njegovo ime. Sazrevala sam u to vreme i ne mogu da kažem da mi je bilo loše. Znate kako, pevala sam na Prvoj konferenciji nesvrstanih ovde u Beogradu. Ja i hor “Branko Krsmanović”. Posle toga je Inidira Gandi rekla da želi da poseti Esmu Redžepovu, pa je nastao opšti haos. Bio je veliki problem kako da joj to organizuju jer je mimo protokola, pa su između ostalog ponovo popločavali ulicu u kojoj sam živela, iako je bila popločana. To su ipak mnogo lepe i bitne stvari koje sam doživela i to je bila jedna čast.

U jednom od intevjua Esma otkriva.  Nije da sam ja morala, već sam predstavljala svoju zemlju. Na primer, bila sam ’68. godine u Australiji, kad mi je stigla nota od SIP-­a da treba da”svratim” u Bombaj. I ja “svratim” u Bombaj, i tamo ostanem 25 dana. Gradila se, naime, tamošnja luka i četiri zemlje su konkurisale za taj posao, među njima i naša zemlja. Od kad sam sišla u Bombaj, prvo počnem da pevam nekim vojnicima, pa za malo višu klasu, pa za diplomatie, pa za nekih sedam, osam hiljada ljudi u nekoj fablici…”.

Nikada nije rađala, ali je usvojila njih 48. Djece. Njen suprug nikad joj nije dopustio da radi nešto što bi je udaljilo od pjevanja i nastupa. Nikada u životu nije ni kuhala ni čistila jer je tvrdio da para šteti glasnim žicama. To ju je neki put jako ljutilo jer je obožavala kuhati, a on joj to nije odobravao i uvijek je imala kućnu pomoćnicu. Djecu su odlučili usvojiti jer su najčešće dolazila iz romskih obitelji koje su bile teški socijalni slučajevi. Da bi ih sačuvali od domova ili ulice, Stevo ih je podučavao sviranju raznih instrumenata i danas su svi oni muzičari u nekim orkestrima i pošteno žive i zarađuju.

Esma Redžepova Teodosijevska nazvana je kraljica romske lazbe i po izvođenju te glazbe je bila poznata u svjetskim razmerama, a od 2013. nosila je i titulu nacionanog umjetnika Makedonije.Tijekom karijere duge 55 godina sudjelovala je na vrhunskim svjetskim glazbenim festivalima i manfestacijama. Esma je, kako se ističe, bila pravi glazbeni ambasador.

Kraljica romske glazbe je za gotovo šest decenija estradnog staža održala više od 23.000 koncerata širom svijeta, od čega je trećina bila humanitarnog karaktera.Tokom svoje karijere primila je veliki broj priznanja kako za muziku, tako i za svoj humanitarni rad. Esma je stvorila više od 580 umjetničkih djela, što uključuje 108 singlova, 20 albuma i 6 filmova.

Malo je onih koji su stranice života i karijere ispisali blistavim slovima kao Esma Redžepova. Pjevala je na najznačajnijim svetskim festivalima, osvajala prestižne nagrade, a pjesmama i angažiranjem doprinjela je afirmaciji romske populacije.