ROMI KAO INDIJSKA DIJASPORA – NERASKIDIVE VEZE

/in , /by

Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” organizirala je međunarodnu konferenciju povodom Svjetskog dana Roma 2022 godine, držana od 10. do 12. travnja 2022. godine u Hotelu Vestin, Zagreb.

Na međunarodnoj konferenciji sudjelovali su predstavnici Roma iz 17 zemalja, državni vrh, veleposlanici, akademska zajednica, nevladine udruge i drugi. Konferencija je otvorena Romskom himnom „Đelem, Đelem“ (Idem, idem).

Po izjavi saborskog zastupnika g. Veljka Kajtazi za romsku i dvanaest drugih nacionalnih manjina kazao je da je „Cilj dvodnevne konferencije koja je u hotelu Westin okupila državni vrh, akademsku zajednicu, veleposlanike i predstavnike Roma iz 17 zemalja je dati odgovor na pitanje što Romima danas znači njihovo indijsko porijeklo“. – Porijeklo Roma da su iz Indije nikada do sada nije priznato.

„O indijskom porijeklu Roma postoje lingvistički, kulturni i genetski dokazi, a Indija ima cilj razviti dugoročne odnose s Romima, podržavati pozitivne promjene i zajednički se boriti protiv predrasuda. Za Rome se govori da su narod koji ne poznaje granice, što je u skladu s indijskom filozofijom da je čitav svijet jedna velika obitelj“  – naglasio je veleposlanik Indije“ Nj. E. Raj Kumar Srivastava.

Ovo je važna međunarodna konferencija koja okuplja važnih prijemnika hrvatskog društva koji dijeli vrijednosti i jednakosti, poštivanje nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i ulaganje zajedničkih napora koji su važni ne samo za Rome nego i za sve druge nacionalne manjine da osjećaju dobro, osjećaju jednako i da ostvare svoja prava.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je u ponedjeljak 11. 04. na obilježavanju Svjetskog dana Roma 2022. Ujedno je imao i završnu riječ te je u svome govoru poručio da se povijest ne može promijeniti, ali da zbog strahota koje su Romi tijekom svoje povijesti doživjeli iskreno žali. “Na ta nedjela treba stalno podsjećati i osuđivati ih”, rekao je Plenković i dodao je da kao Vlada daju veliki značaj povijesnom sjećanju Roma.

“Važno je da i danas ova konferencija podsjeti što znači sjećanje. Ne znači živjeti u prošlosti. … Sjećanje koje se ne pretvara u zlopamćenje je ljekovito. Takvo sjećanje ima sadašnjost i bistri pogled u budućnost. Ono se pročišćava i njeguje kroz odgoj, obitelj i, naravno, kroz obrazovni sustav”, poručio je premijer Plenković.

– Jako sam zadovoljan da smo izgradili Romski memorijalni centar u Uštici, kao i Zid boli. On nas podsjeća na obilježavanje najvećeg zločina nad romskim narodom, genocida koji su počinili nacistički i ustaški režim tijekom Drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da je u tom najmračnijem razdoblju svjetske povijesti ubijeno između 250 i 500 tisuća Roma koji su bili sustavno proganjani, zatvarani i odvođeni u koncentracijske logore. Povijest, nažalost, ne možemo promijeniti, ali zbog tih strašnih događaja iskreno žalimo i na ta nedjela trebamo podsjećati i bezuvjetno ih osuđivati – zaključio je Plenković.

Raseljeni po svijetu, u stalnom pokretu i borbi s predrasudama i diskriminacijom, Romi još uvijek čuvaju svoje običaje i kulturno nasljeđe. Stavovi prema Romima  su išli od prvotne radoznalosti kada su ih ugledali do nepovjerenja i diskriminacije pa sve do progona. Unatoč svemu, oni su i dalje tu, društveno marginalizirani,  ali s jakom samosviješću  da svoje običaje, stavove i jezik treba čuvati i njegovati.

Osim u Zagrebu za Svjetski dan Roma je obilježen širom Hrvatske na različite načine; tribine, znanstvene skupove, kulturnim manifestacijama a i širom svijeta.

R. M

 

 

 

SVJETSKI DAN ROMA

/in , /by

Mi trebamo ljudska prava koja vrijede za sve ljude

Svjetski dan Roma 8. taravanj, Romi obilježavaju svake godine u cijelom svijetu u čast Prvog kongresa Roma, održanog 8. 04. 1971. godine, i taj dan je jedan od najvažnijih datuma u romskoj povijesti. Na tom kongresu sastali su se predstavnici Roma iz četrnaest zemalja svijeta. U čast Svjetskog dana Roma 8.04 Udruga žena Romkinja u Hrvatskoj „Bolja budućnost“ organizirala je predstavljanje romana „Hamo i  Đezida“ od autorice Mana Selim Demaj u knjižnici i čitaonici  Bogdana Ogrizovića u Zgrebu, te im se ovom prilikom zahvaljujemo.  

Na prvom kongresu Roma donijete su niz važnih odluka za romsku zajednicu. Kao jedne od najvažnijih odluka bile su one o prihvaćanju romske zastave, službene himne, promjena naziva za Rome i službeni romski jezik.

Romska zastava simbolizira slobodu, bezgranično prostranstvo, život koji je obilježen stalnim putovanjem. To dokazuje Izgled Zastava koja se sastoji od plave i zelene boje te u sredini crveni kotač. Plava boja u gornjem dijelu  simbolizira nebo, zelene boje simbolizira zemlju (travu), te u sredini crveni kotač i predstavlja putovanje i migracije Roma.

Službena himna Roma izabrana je romska pjesma “Đelem, Đelem” (idem, idem), u kojoj također se pjeva o njihovom stalnom putovanju i međusobnim susretima. Na istom kongres Roma  proglašen je i službeni romski jezik – Romani chib, kao i službeno prihvaćanje naziva Rom, što na romskom jeziku znači čovjek. Naziv “Rom” izabran je kako bi se izbjegao naziv “Cigan” koji je poprimio negativno značenje.

Dosada je održano više Svjetskih kongresa Roma koji su bili fokusirani na više ciljeva a posebno bih izdvojila: nanesena nepravda Romima iz Drugog svjetskog rata, poboljšanja na području građanskih ljudskih prava i obrazovanja, očuvanje romske kulture i međunarodno priznavanje Roma kao nacionalne manjine indijskog porijekla.

Svake godnine obilježava se ovaj dan sa raznim manifestacijama, okruglim stolovima i tribinama, gdje se slavi romska kultura i tradicijski običaji, ali i dan u kojem se podiže svijest o problemima sa kojima se Romi suočavaju, da ostvare svoja ljudska prava i želja da se Romi jednom prihvate ravnopravnim građanima mjesta u kojima žive.

Autorica ove knjige htjela je reći da je razvijen visoki patrijarhat i obiteljsko nasilje u romskoj obitelji i da Romkinjama je to pod normalnim, jer je takva romska tradicija gdje Romkinje trebaju biti poslušne. Takav život imale su naše bake, naše mame, i da je normalno da se to nastavlja i imati takav život. Tako i u ovoj knjizi glavni  lik Đezida, opisana je tako da vodi brigu o cijeloj obitelji bez obzira na suprugovo zlostavljanje sve do jednoga trenutka kada joj je bilo dosta.

Pokrenula se tako da nakon njegovog zlostavljanja ostavila supruga i zajedno sa djecom otvorila novu stranicu svoga života. Otišla je u drugi grad i zaposlila se. Djecu je sve upisala u školu, ali i sama se upisala na osposobljavanje. Željela je imati svoj biznis i na kraju je i uspjela. Bez obzira na njen strah kako će sama uspjeti na kraju je bila uspješna žena.

Na predstavljanju bili su nazočni zamjenik Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Aleksa Đokić, savjetnik pravobraniteljice Josip Grgić. Roman je dvojezičan (romski i hrvatski jezik), a dotiče se obiteljskog nasilja i drugih poteškoća karakterističnih za patrijarhalne običajne tradicije s kojima se Romkinje susreću na putu ka emancipaciji.

Budući da roman ima edukativnu dimenziju i snažnu anti-diskriminacijsku poruku, te je prikladan za upotrebu u odgojno-obrazovnom sustavu u okviru građanskog odgoja i obrazovanja, Pravobraniteljica preporučuje njegovo korištenje u svojstvu literature iz područja ljudskih prava.(UPRS)

Isto tako Grad Zagreb je tim povodom uručio ugovore o stipendiji Grada Zagreba za 86 učenika/ca i studenata/ica romske nacionalne manjine. Dodijeljene su 72 stipendije za učenice i učenike i 14 za studentice i studente.  za što smo iz gradskog proračuna izdvojili 2,5 milijuna kuna.

Naglasili su da je obrazovanje ključna poluga za osobnu afirmaciju ljudi, a stipendije izjednačavaju prilike. Grad Zagreb će, ne samo kroz stipendije, već i kroz novi akcijski plan, (koji još nije doveden) raditi sve što može da pomogne romskoj nacionalnoj manjini. Zagreb je multikulturalni i multietnički grad u kojemu svi imaju jednaka prava i mogućnosti za osobni razvoj kazali su predstavnici Grada Zagreba.

Ramiza M

 

DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE HOLOKAUSTA

/in /by

Auschwitz i njegova potresna povijest

  1. siječnja obilježava se kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Dan sjećanja na Holokaust i sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata obilježava se diljem Europe s posebnim naglaskom na obrazovanju mladih generacija.

I Europski parlament na posebnoj sjednici u Bruxellesu odao je počast žrtvama holokausta. Počasni gost bila je stogodišnja Margot Friedländer koja je preživjela holokaust. Stogodišnja Margot Friedländer prisjetila se kako se u dobi od 21 godine skrivala u Berlinu nakon što su njezina majka i brat odvedeni u Auschwitz. Danas i dalje svjedoči i uči nove generacije o zločinima koje je počinio nacionalni socijalizam. Između ostalog poslala je poruku „Došla sam ponovno razgovarati s vama, pružiti vam ruku i zamoliti vas da postanete svjedoci jer mi to ne možemo još dugo biti“.

Na taj je dan 1945. godine Crvena armija oslobodila oko 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. Ono što su tamo zatekli i danas je još uvijek posve nezamislivo.

Auschwitz – to je ogromno područje na kojem je od 1940. do 1945. postojao kompleks nacističkih koncentracijskih logora. Pored tri glavna logora bilo je još oko 50 manjih logora različitih veličina. Bila je to nacistička mašinerija smrti nezamislivih razmjera.

Danas je to jednim dijelom spomen-područje. Samo muzej u glavnom logoru Auschwitz i memorijalni centar Auschwitz-Birkenau, takvi kakvi su danas – prostiru se na površni od 191 hektara.

Auschwitz se nalazi na području južne Poljske, na oko 50 kilometara zapadno od Krakova, odmah kod malog grada Oświęcima. Ovdje smo saželi povijesne činjenice koje se povezuje uz pojam „Auschwitz“. Puno prije nego što je to ime postalo poznato zbog njemačkog koncentracijskog logora, Auschwitz (poljski: Oświęcim) je bio mali grad s burnom povijesti

Oświęcim se prvi put spominje u dokumentima oko 1200. godine, kao dio Krakovske biskupije u vrijeme kada je Poljska bila rascjepkana.

Ubrzo nakon početka 2. svjetskog rata u rujnu 1939., Oświęcim je okupirao njemački Wehrmacht i pripojio ga Nemačkom Reichu. Pod vodstvom Heinricha Himmlera, SS je 1940. ovo područje, brzo i bez mnogo građevinskih radova, pretvorio u koncentracijski logor – uz glavni logor Auschwitz I. kasnije je nastao i ogroman logor smrti Auschwitz-Birkenau (Auschwitz II).

Schutzstaffel (zaštitne jedinice), poznat pod skraćenicom SS, je bila elitna i teroristička organizacija nacionalsocijalista. Pripadnici SS-a su činili cjelokupno rukovodstvo i osoblje logora.

Adolf Eichmann je bio odgovoran za željeznički transport do logora smrti na istoku. On je pripremio dokumente za ozloglašenu „Wannsee-konferenciju“ 20. siječnja 1942. na kojoj je i usvojena odluka o istrebljenju Židova u Europi.

Sustav logora

Tijekom nacističke vladavine širom Europe postojalo je oko 500 konc-logora. Nakon Dachaua (osnovanog 1933., to je bio prvi koncentracijski logor), Sachsenhausena, Buchenwalda, Flossenbürga, Mauthausena i ženskog logora Ravensbrück – Auschwitz je bio sedmi i daleko najveći konc-logor koji su osnovali nacisti.Ogroman prostor na periferiji malog poljskog grada Oświęcima bio je planiran kao lokacija logora različitih veličina: pored glavnog logora (Auschwitz I), ogroman logor smrti Birkenau (Auschwitz II), gdje su se nalazili krematoriji, i desetina manjih logora, postojali su i radni logori Buna i Monowitz.

Nakon Wannsee-konferencije, od proljeća 1942. koncentracijski logor Auschwitz je proširen kako bi postao stroj za sustavno ubijanje. Izvršitelj ove rasno-politički motivirane nacističke ideologije bio je zapovjednik logora, SS-ovac Rudolf Heß. Do njegove smjene u studenom 1943. bio je odgovoran za SS-ove stražare i cjelokupnu logorsku upravu Auschwitza.

Čuvari i rukovodstvo logora Auschwitz-Birkenau bili su pripadnici SS-a. Već u proljeće 1942. godine u kompleksu logora je raspoređeno 2.000 SS-ovih stražara, a u kasno ljeto 1944. bilo ih je više od 4.000. To su bili i stražari, daktilografkinje, bolničarke itd., koji su bili zaposleni u SS-u i nisu nosili nikakve oznake čina. Tijekom čitavog tog razdoblja u logorima Auschwitz radilo je više od 8.000 pripadnika SS-a.

Tvornica smrti

Od 1942. logor je postao mjesto masovnog istrebljenja. Oko 80 posto ljudi koji su stizali organiziranim transportom – nisu uopće ni bili evidentirani kao zatvorenici, već su odmah po dolasku ubijani u plinskim komorama.U proljeće 1943. godine, građevinska uprava je pustila u rad dodatne peći u novoizgrađenim krematorijima u proširenom kompleksu logora Auschwitz-Birkenau. SS je najprije testirao njihovu funkcionalnost na jednom transportu zarobljenika: spaljeno je 1.100 muškaraca, žena i djece prethodno ubijenih ciklonom B u plinskoj komori. Njihov pepeo je razbacan po okolnim jezerima.

U ljeto 1943. upravnik građevinskih radova u koncentracijskom logoru Auschwitz, SS- Sturmbannführer Karl Bischoff, izvijestio je Berlin: „Od sada, u roku od 24 sata može biti spaljeno 4.756 leševa.”

Kako bi se ubrzala selekcija kada stignu transporti s ljudima, u Birkenau je izgrađena rampa s tri kolosijeka koja još uvijek postoji.

U kasnu jesen 1944. u Auschwitz je stigao posljednji transport Židova iz cijele Europe. Među deportiranima iz okupirane Nizozemske bila je i 15-godišnja Anne Frank. Njezini dnevnici su nakon završetka rata postali potresni dokument o progonu Židova od strane nacionalsocijalista.

Broj žrtava

Broj žrtava Holokausta ubijenih u Auschwitzu varira. Svake godine stižu novi detalji – otkriveni u historijskim arhivima i ostavštinama. Točan broj žrtava se ne može utvrditi. Znanstvene procjene su da je ukupno više od pet milijuna ljudi deportirano u sustav nacističkih konc-logora. Vrlo mali broj njih je preživio.

U prosincu 2019. objavljeni su rezultati istraživačkog projekta koji je naručio Memorijalni centar Auschwitz-Birkenau: identificirano je više od 60% zatvorenika koje je svojevremeno registrirala uprava SS-logora. To ne uključuje više od 900.000 deportiranih koji nikada nisu registrirani – jer su ubijeni odmah po dolasku u Auschwitz-Birkenau. Brojevi su bili tetovirani samo onima koji su preživjeli proces selekcije na takozvanoj „Židovskoj rampi” i koji su bili namijenjeni za rad u sustavu SS-logora. Većina deportiranih – stari, bolesni, žene i mala deca – SS je tjerao izravno u plinske komore, bez registracije.

Prema Memorijalnom centru Auschwitz-Birkenau, više od 1,1 milijuna ljudi je izgubilo život u tom logoru smrti. Od toga su bili Židovi – većina iz Mađarske, Poljske, Italije, Belgije, Francuske, Nizozemske, Grčke, Hrvatske, Sovjetskog Saveza, Austrije i Njemačke. Sinti i Romi, homoseksualci, katolici i sljedbenici Jehovinih svjedoka, osobe s invaliditetom i politički protivnici također su bili žrtve nacističke mašinerije smrti.

Oslobođenje logoraša

Kada je sovjetska vojska stigla do logora Auschwitz 27. siječnja 1945. godine, vojnici su svojim očima vidjeli slike užasa: preživjelo je samo oko 7.500 iznemoglih, smrtno bolesnih logoraša, od kojih su 500  bila djeca. Jako mali broj zatvorenika je mogao stajati uspravno, mnogi su apatično ležali na zemlji. Bili su preslabi za marševe na zapad na koje su SS-stražari, po strašnoj zimi, otjerali desetine tisuća ljudi.

SS-ovci su koncem siječnja užurbano evakuirali logor i pokušali ukloniti tragove svoje mašinerije za ubijanje: dokumenti, logorske dosjei, mnoge stvari su brzo spaljene. Sačuvano je vrlo malo dokumenata i fotografija. Većina logorskih baraka, plinskih komora i krematorija je dignuta u zrak.

56.000 do 58.000 zatvorenika koji su mogli marširati poslano je pješice u skupinama od 1.000 do 2.500 ljudi. Rijetko tko od iznemoglih zatvorenika u kolonama je imao cipele ili toplu odjeću, većina njih je nosila samo tanke logoraške „prugaste pidžame“. Prema procjenama, tijekom ovih marševa iz Auschwitza život je izgubilo i do 15.000 zatvorenika: od gladi, hladnoće ili su bili likvidirani.

Memorijalni centar Auschwitz-Birkenau  

Početkom 1946. sovjetske okupacijske vlasti predale su nekadašnji nacistički logor poljskoj državi. Na inicijativu bivših zatvorenika, odlukom poljskog parlamenta 1947. je osnovan „Državni muzej Auschwitz-Birkenau”. Od 1979. Auschwitz-Birkenau je na Unescovoj listi svjetske baštine.

Memorijalni centar obuhvaća preostale objekte, zgrade i barake konc-logora Auschwitz I (glavni logor) i skoro prazno područje logora smrti Auschwitz-Birkenau (Auschwitz II), kao i današnje muzejske površine. Prva izložba nastala je u suradnji s izraelskim memorijalnim centrom Yad Vashem.

Memorijalni centar nekadašnjeg logora Auschwitz, posjetilo je više od 49 milijuna ljudi iz cijelog sveta. U prvoj godini postojanja posjetilo ga je 170.000 ljudi. Obično tamo svake godine dolazi i više od dva milijuna posjetitelja. Međutim, zbog korone ih je sada oko 500.000 godišnje. Danas dolaze prije svih mladi ljudi iz cijelog svijeta.

Posljednji svjedoci

Svake godine 27. siječanj se obilježava kao Dan sjećanja na „oslobođenje koncentracijskog logora Auschwitz” 1945. Na ovaj dan se od 1996. Održava i komemoracija u njemačkom Bundestagu.

Na ovaj dan su održani dirljivi govori: njemački predsjednici i europski političari, židovski svjedoci Holokausta idr.  Broj onih koji su preživjeli konc-logor Auschwitz i koji o njemu mogu govore iz prve ruke je sve manji. Djeca, unuci i praunuci – ne samo iz židovskih obitelji – uskoro će morati sami čuvati i prenositi njihova sjećanja.

Ramiza Memedi

ŽIVOT ROMA

/in /by

Mnogi prije nego li upoznaju Rome imaju strah da će ih opljačkati, a raročito ako tko želi posjetiti neko romsko naselj e tu pokazuju najveći strah. Rijetko će netko ući u naselju a da ne povede sa sobom nekog od poznatih Roma, dok neki će reći da je tamo bolje ne zalaziti „jer će te netko opljačkati“.Osobno sam se uvjerila kada je jedna studentica uzela za temu Rome i obratila mi se za špmoć. Ona nije znala dovoljno o toj temi niti je poznavala nekog od Roma. Nju je profesor socijalnog prava sa fakulteta poslao je k meni da joj pomognem. Prihvatila neznajući koje predrasude ima o Romima. Ona je čula za Rome i povjerovala u svaku riječ što joj je rečeno o njima,

Kada mi se obratila za pomoć, prihvatila sam zbog profesora koji je i meni pomagao u nekim stvarima. Rekla sam joj da će je suprug provesti kroz naselje jer ja nemam vrijeme jer radim. Naravno da je prihvatila.

Dogovorila se sa svojim dečkom da i on pođe sa njom i naravno uzela je mobitel ali neki starije samo da bude u funkciji, smatrajući da ukoliko je netko napadne da ona može pozvati policiju. Otišla je sa strahom u naselje. Obzirom da su Romi gostoprimljivi u svakoj kući u kojoj je ušla bila je ponuđena kavom i sokom. Ona je to pila bez odbijanja od straha, sve dok joj suprug rekao da ukoliko ne može i ne želi piti slobodno neka odbije, što je kasnije naravno i odbijala. Dovoljno joj je toga dana bilo popiti sedam ili osam kava. Ona je za svoj rad dobila lektorovu nagradu. Meni je to sve bilo nepoznato što je ona mislila.

Kada sam pročitala njen rad da nije bilo žalosno bilo bi smiješno. Mislila je da čim uđe u naselju, da će je Romi napasti, da će i njenog dečka pretući. Da je u naselju ušla sa sto strahova i da se nije nadalo da su Romi tako dobri ljudi i da su je dobro dočekali, da je u svakoj kući bila počašćena. Moj prvi susret nakon toga bio je razgovor o tome i  rekla sam joj; “Draga moja da su imali namjeru da te napadnu, ti ne bi imala vremena nazvati policiju, niti bi ti taj tvoj dečko mogao pomoć. Romi su dobri ljudi, gostoprimljivi a što je najvažnije odmah su te prihvatili i pomogli ti u tvome radu. To je samo jedam dokaz koliko ljudi imaju predrasude prema Romima, prije nego li ih upoznaju”

Stvarnost je drugačija, Romi inače dočekaju sa osmjehom svakog dobronamjernika koji ih želi posjetiti i zažele mu dobrodošlicu te ukoliko im mogu pomoći pomoći će mu, bez obzira što nepovjerenje je prisutno prema njima to jest prema cjelokupnoj romskoj zajednici. Ako si malo damo truda i upoznamo romsku zajednicu, vidjet ćete da se Romi ništa neće više razlikovati od drugih. U svakom narodu postoje da ima dobrih i loših, ovih ali i onih, Ili ako ćemo korektnije, onih, ali i ovih.

Svaka država, grad, ili selo preko radnog dana ima u svojim ustanovama, radnjama i ulicama radnike, učenike, prodavače i kupce gdje su naravno i Romi, ali u skupini učenika, kupaca ili prodavača na tržnicama.

Nekada su Romi živjeli od svojih djelatnosti koji su sami izrađivali razne predmete te prodavali na tržnicama, išli po gradovima i selima. Romi nekada su bili veliki majstori.  Popravljali su kišobrane, krpali šporete, radili korita, emajlirali bakarno posuđe i dr. Danas nažalost se više nitko ne bavi sa takvom djelatnostim i prinuđeni su živjeti od socijalnih primanja, gdje su na udaru od većinske zajednice koje govore i šire iste predrasude godinama da Romi ne žele radit. Pitanje koje trebaju postaviti prvo sami sebe te onda i drugima dali su ikada dali šansu nekom od Roma da radi a odbio je posao. Mnogi Romi imaju svoje samostalne obrte koji se bave trgovinom tekstila, raznim firmama u skladištima, u čistoći i dr.Također idu raditi sezonske poslove u berbi jabuka, malina, pobirati krompire, sakupljati jagode, pomažu ljudima u čišćenju šećerne repe i mnogim drugim poslovima.

U Hrvatskoj su se Romi pojavili u XIV. st., najprije u Dubrovniku, desetak godina poslije u Zagrebu, a u idućim su se stoljećima proširili i po drugim hrvatskim prostorima. Najveće romske skupine došle su u Hrvatsku u XIX. st. iz Rumunjske preko o Madžarske. Ti su  Romi, pripadnici skupine Koritara, naselili u Međimurju i Podravini,   Značajna, ujedno posljednja brojčano veća doseljenja Roma u Hrvatsku bila su ona Gurbeta, Arlija i Čergara iz Makedonije, BiH te s Kosova. Danas pretežno žive u gradovima Zagreb, Rijeka, Pula i druga mjesta.

Romska zajednica nije homogena cjelina.  U Hrvatskoj djeluje više romskih kulturnih udruga i institucija, koje nastoje poboljšati mogućnosti obrazovanja romske djece, ali i interkulturni odgoj i obrazovanje za sve učenike u Hrvatskoj. Kako bi se postupno smanjili stereotipi prema Romima, povećao stupanj prihvaćanja elemenata romske kulture (jezik, umjetnost, povijest, običaji) te smanjila socijalna distanca, romske udruge organiziraju različite ljetne škole za djecu Roma, izdaju časopise, potiču sudjelovanje romskih kulturnih društava na kulturnim manifestacijama, i sl.

obrazovanje

Obrazovanje mladih je među najvažnijim preduvjetima za promjenu uvjeta u kojima danas živi većina Roma, a to su siromaštvo i marginalizacija. Mnogim mladim Romima obrazovanje je nedostupno ne samo zbog siromaštva u kojem žive, već i predrasuda njihovih obitelji o tome da je (posebno ženskoj djeci) dovoljno samo osnovnoškolsko obrazovanje.

Ramiza Memedi

Milijarda ustaje protiv nasilja

/in , /by

 

Žene se s nasiljem susreću svakodnevno, bilo u „sigurnosti“ obiteljskog doma ili u javnom prostoru – od seksističkih komentara, seksualnog, fizičkog ili ekonomskog nasilja. Obilježavanjem ovog dana želimo poručiti da se rodno uvjetovano nasilje ne smije ignorirati. Nasilje nije privatna stvar.

Hrvatska nije iznimka. Podaci su alarmantni. Svakih 15 minuta jedna žena je fizički zlostavljana, svake godine prijavi se oko 20 000 slučajeva nasilja, a sve veći broj žena ubijaju njihovi partneri.

Zagreb i Hrvatska se po deseti put uključuju u svjetsku kampanju
Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama/One Billion Rising.

Svakodnevno živimo posljedice djelovanja patrijarhata, kapitalizma i nacionalizma/rasizma, prijetnji ratovima, pljački prirodnih resursa, siromaštvu…

Ovogodišnji One Billion Rising Bodies/ Milijarda ustaje posvećen borbi protiv nasilja koje uništava žene i naš planet. Kampanja ne bi bila uspješna bez sudjelovanja brojnih aktivistica, iz različitih ženskih i sindikalnih organizacija, škola i institucija. I žena koje su i same preživjele nasilje!

Milijardu žena u ovom trenutku u svijetu je zlostavljano a Hrvatska nažalost nije iznimka ali i milijarda stabala je posječeno, rijeke i šume devastirane”, rekla je Rada Borić. Upozorila je da svakih 15 minuta jedna žena u Hrvatskoj doživi neki oblik nasilja, a da su presude koje se donose posve neprimjerene te na neki način ohrabruju zlostavljače.

“Poruka je da nema isprike za nasilje, da je netko dobar susjed, ljubomoran, branitelj, župan..,”, istaknula je Borić, navodeći da Hrvatska na milijun stanovnika ima više ubijenih žena nego Francuska.(Hina)

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ukazuje na poraznu hrvatsku statistiku. “Već u prvih 40 dana ove godine imamo tri ubijene žene, tri zatočene žene i nekoliko pokušaja ubojstva i prijetnja oružjem, to govori da je femicid nešto čime će 2022. godina biti obilježena”, kazala je.

U 2021. bilo je ukupno 30 ubojstava, 16 ubijenih muškaraca i 14 ubijenih žena, no ono po čemu se razlikuju su počinitelji, muškarce su u preko 90 posto slučajeva ubijali drugi muškarci, a 14 žena je ubilo 11 njima bliskih muških osoba, dodala je gđa Ljubičić.(Hina)

Nasilje postoji u svakoj zemlji svijeta, u samoj Europskoj uniji, prema nekim procjenama, trinaest milijuna žena žrtve su tjelesnog nasilja, a više od tri i pol milijuna žena bile su žrtve i seksualnog nasilja.

Najčešće nasilje se događa iza zatvorenih vrata. Veliki dio društva nažalost pretvara se da to nasilje ne vidi i ne čuje. U ovaj “dio društva” spada i policija i sudci koji karakteriziraju nasilje u većini slučajeva kao prekršaj ne kazneno dijelo. Jedno su govori i riječi i zakoni na papiru, drugo je stvarnost.

Nasilje nije rješenje i ono mora prestati. Na njega se mora upozoravati, ali i oštro kažnjavati one osobe koje su ga počinile, bez obzira na njegov status, nacionalnost idr.

Ramiza Memedi

Govorili su da sam izdajica, da nešto glumatam

/in , , , /by

OVO JE NAJOPASNIJE HRVATSKO NASELJE! Ovdje ne idete samo tako, streljiva napretek: Uhićeno dijete romskog političara!

Nakon dva mjeseca od krvoprolića u romskom naselju Parag kada je ubijena žena, a četiri su osobe teško ranjene, policija je zaplijenila automatsko oružje i punjenja te pritvorila vlasnika i dvojac iz Paraga.

Jučer uhićeni mladići navodno su djeca lokalnih romskih političara, odnosno sinovi predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Međimurja Matjaša Dide Oršuša.

Automati posvuda

Nino Balog, ubojica iz Paraga, koji je ubio Minku Pec, nije se trudio ni sakriti svoju automatsku pušku. Držao ju je u šupi pokraj kuće, u dvorištu preko puta ubijene Minke.

Samo 20 dana nakon krvoprolića, stigla je presuda Danilu Horvatu zbog posjedovanja poluautomatske puške, automatske puške i dvjestotinjak komada streljiva.

Dobio je samo 600 sati rada za opće dobro, pisao je Jutarnji. Kako bilo, u romskim naseljima očigledno postoji problem, a jučer je na vidjelo izašao još jedan.

Kako javlja PU međimurska, policija je u Gornjem Hrašćanu temeljem naloga Županijskog suda u Varaždinu izvršila pretragu doma i drugih prostora koje koristi 21-godišnjak.

Čini se kako su ukućani primijetili dolazak policije, pa su pri početku pretrage službenici uočili kako dvije muške osobe trče iz dvorišta obiteljske kuće i u rukama drže sumnjive predmete koje su u jednom trenutku odbacili.

Bježali s puškom

Brzom reakcijom policajaca obojica su uz uporabu sredstva prisile uhićena i dovedena u službene prostorije policije. Utvrđeno je kako su 29-godišnjak i njegov tri godine mlađi prijatelj s područja općine Nedelišće u pokušaju bijega odbacili automatsku pušku i sef u kojem se nalazio domaći i strani novac. Sef su policajci pronašli i oduzeli ga.

Osim toga, tijekom pretrage doma pronađene su i oduzete dvije vreće s 28 kilograma duhana. Pronašli su i oduzeli zračnu pušku, 37 komada streljiva i dva spremnika za automatsku pušku te dvije digitalne vage.

Nadalje, tijekom pretrage doma i drugih prostora u Gornjem Hrašćanu pronađene su i od 21-godišnjaka oduzete dvije PVC vreće u kojima se nalazilo oko 28 kilograma duhana, zračna puška, 37 komada streljiva, dva spremnika za automatsku pušku i dvije digitalne vage.

Protiv 21- godišnjaka podignuta je kaznena prijava zbog nedozvoljene trgovine i neovlašteno posjedovanje, izradu i nabavljanje oružja te eksplozivnih tvari. Protiv 29-godišnjaka i 26-godišnjaka zbog počinjenja kaznenog djela sprječavanje dokazivanja također su podnesene kaznene prijave.

Telegram piše da je iz više pouzdanih izvora doznao da su dvojica od trojice mladića kod kojih je policija jučer u okolici Čakovca pronašla arsenal oružja i streljiva, sinovi predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Međimurja Matjaša Dide Oršuša.

Oršuša su pitali kako to da su mu sinovi prijavljeni za kaznena djela povezana s oružjem, na što je on burno reagirao, poručivši kako lokalni mediji koji su o tome ranije pisali pretjeruju.

“Zašto su uvijek kada se nešto dogodi u Međimurju krivi Oršuš i Kajtazi”, pitao je, potvrđujući da je jedan sin ipak obuhvaćen kaznenom prijavom nakon pretrage u Gornjem Hrašćanu. Optužio je zatim policiju da surađuje s dilerima te najavio da će u idućim danima objaviti neka iznimno važna nova saznanja.

Vojni poligoni

Vjeruje se kako su Romska naselja opremljena poput vojnih poligona i da velik broj ljudi skriva automatske puške.

Kazne su između ostalog premalene zbog čega su počinitelji ležerni i usude se posjedovati opasno oružje.

Dnevno, Autor: N.K

 

Samo osam posto Romkinja radi za plaću

/in , /by

Marina Kelava 2. studenoga 2021.

“Hrvatska ima najveći udio ekonomski neaktivnih Romkinja u europskom kontekstu. Njih samo osam posto obavlja neku vrstu plaćenog posla. Time hrvatske Romkinje imaju najnižu stopu plaćenog rada u cijeloj jugoistočnoj Europi”, istaknula je Željka Vukasović Ravlić, pravna savjetnica Informativno pravnog centra, na predstavljanju novog komparativnog izvještaja o diskriminaciji Roma u Hrvatskoj i Bugarskoj.

“Hrvatska ima najveći udio ekonomski neaktivnih Romkinja u europskom kontekstu. Njih samo osam posto obavlja neku vrstu plaćenog posla. Time hrvatske Romkinje imaju najnižu stopu plaćenog rada u cijeloj jugoistočnoj Europi”, istaknula je Željka Vukasović Ravlić, pravna savjetnica Informativno pravnog centra, na predstavljanju novog komparativnog izvještaja o diskriminaciji Roma u Hrvatskoj i Bugarskoj. Riječ je o izvješću koje je udruga iz Slavonskog Broda izradila u sklopu projekta „Equality for Roma through Enhanced Legal Access – ERELA“, a predstavljen je na online konferenciji „Na rubu društva – Diskriminacija Roma u Hrvatskoj i Bugarskoj“ održanoj krajem listopada.

Mnoge Romkinje obavljaju privremene, povremene ili sezonske poslove umjesto stalnog zaposlenja, a njih 40% su kućanice. Situacija je loša i po Rome ukupno. Nezaposleno je njih 44%, ali je samo 12% zaposleno s punim radnim vremenom. Nikada nije radilo njih čak 41%. Većina ih vjeruje da je razlog njihove niske zaposlenosti niska razina obrazovanja i kvalifikacija te diskriminacija, istaknuli su sudionici fokus grupa koje su održane u sklopu istraživanja. Održano je osam fokus grupa s ukupno 61 sudionika, a većina ih smatra da je diskriminacija Roma najviše prisutna upravo u zapošljavanju, kao i institucionalna diskriminacija od strane centara za socijalnu skrb.

„Nekoliko sudionika doživjelo je diskriminaciju pokušavajući odraditi praksu na radnom mjestu kuhara, konobara ili krojačice. Njihovo je iskustvo bilo slično. Nazvali su potencijalnog poslodavca, telefonski dogovorili praksu, no kada su osobno otišli do poslodavca oni bi se predomislili s raznim izgovorima, npr. da radno mjesto nije više dostupno. Jedan od sudionika rekao je da se osjećao kao da je poslodavac vidio ‘crnog vraga’ kad je došao na razgovor za odrađivanje prakse“, kaže Vukasović Ravlić.

U sustavu obrazovanja brojke također i dalje ne zadovoljavaju. Iako 95% romske djece u dobi između 7 i 14 godina pohađa osnovnu školu, samo je 28% završava. 31% djece između 15 i 18 godina pohađa srednje škole, no samo ih 15% završi. Manje od 0,5% Roma završava fakultete. Mnogo romskih učenika pohađa nastavu po pojednostavljenim programima zbog njihovih jezičnih potreba i siromaštva u kojem žive. Nesrazmjer u broju romskih i neromskih učenika u posebnim programima je tri puta veći kada su u pitanju Romi.

„U OŠ Hugo Badalić u Slavonskom Brodu prije nekoliko godina je omjer romskih i neromskih učenika bio 50:50%. Međutim, romska djeca su sada većina jer su roditelji neromskih učenika odlučili svoju djecu smjestiti u druge lokalne škole jer ne žele da njihova djeca pohađaju školu s pretežito romskim učenicima. Zbog toga je dovedena u pitanje integracija romske školske djece u Brodu“, rekla je Vukasović Ravlić koja je navela i izjave sudionika fokus grupa. Dvije djevojke profesor u srednjoj školi optužio je da su ukrale novac koji je kasnije pronašao. Romski aktivist spomenuo je kako ga je profesor u srednjoj školi ponižavao pred kolegama govoreći mu da je prljav i neuredan.

Pandemija Covida-19 daljnje je romskoj djeci otežala školovanje. Većina ih nema pristup računalima i internetu u svojim domovima.

„Iako se školski satovi prenose putem televizije oni ne sadrže pripremnu nastavu hrvatskog jezika za djecu koja nemaju dovoljno znanja, poput djece kojoj je romski materinji jezik“, kaže Vukasović Ravlić.

Romi i dalje žive u teškim uvjetima. Romska naselja imaju lošu infrastrukturu i prijevoz, nedostupne su im komunalne usluge poput vode i kanalizacije, dovoza smeća te mnogi drugi sadržaji neophodni za svakodnevni život što vodi do društvene izolacije.

„Prije godinu dana otišla sam na tržnicu u Beli Manastir i jedan mi je čovjek pred svima rekao: ‘vidi smrdljive Ciganke!’ Bilo mi je jako neugodno i danima sam se osjećala loše. To je razlog zašto danas rijetko odlazim na tržnicu i radije odem u trgovinu“, izjavila je jedna od Romkinja, sudionica fokus grupe.

Romska manjina je najranjivija od ukupno 22 registrirane manjine u Hrvatskoj i 37% ispitanih Roma je izjavilo da se osjećalo izloženo diskriminaciji u prošlih 12 mjeseci. No, unatoč ovakvim iskustvima, Romi rijetko prijavljuju diskriminaciju. Većina sudionika fokus grupa je izjavila da nikada nisu prijavili takav slučaj niti im je poznato da je netko drugi prijavio diskriminaciju, istaknula je Vukasović Ravlić.

U fokus grupama sudjelovali su i pravnici koji većinom ističu kako je Zakon o suzbijanju diskriminacije dobro napisan, ali da se rijetko provodi u praksi. Mali broj slučajeva diskriminacije nađe se pred hrvatskim sudovima.

Tatjana Vlašić: “Broj pritužbi koje dobivamo u Uredu Pučke pravobraniteljice sigurno ne reflektira stvarno stanje. Diskriminacija je puno prisutnija od onoga što dolazi do nas.”

„Sudska praksa je loša jer ljudi nisu motivirani tražiti zaštitu svojih prava pred sudovima. Ne postoje ni tečajevi osposobljavanja za policijske službenike koji bi se usredotočili isključivo na zakonodavstvo za suzbijanje diskriminacije i rasnu diskriminaciju, uključujući rasno profiliranje i zločine iz mržnje“, navodi Vukasović Ravlić.

Nacionalno tijelo koje se bavi diskriminacijom je Ured Pučke pravobraniteljice, no u Hrvatskoj je od 2018. godine došlo do značajnog smanjenja provedbe preporuka Pučke pravobraniteljice od strane nadležnih tijela i u prosjeku se provodi samo 20% preporuka. „To ukazuje na nedostatak podrške Sabora za provedbu sustavnih reformi na području borbe protiv diskriminacije“, ukazuje Vukasović Ravlić.

Zamjenica Pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić istaknula je kako je ovo izvješće važan izvor podataka za njihov rad.

“Broj pritužbi koje dobivamo u Uredu Pučke pravobraniteljice sigurno ne reflektira stvarno stanje. Diskriminacija je puno prisutnija od onoga što dolazi do nas. Zato se i pitamo što mi možemo učiniti da smanjimo taj nerazmjer između prijavljivanja i neprijavljivanja. Naš ured ne čeka više da stignu pritužbe nego izlazimo na teren u romska naselja, razgovaramo s udrugama, stanovnicima, pokušavamo podići i njihovu svijest i učiniti nas dostupnijim. Vidjeli smo želju za našom pro aktivnijom ulogom u podizanju strateških parnica. Uz to, pratimo predmete vezano uz diskriminaciju i izrađujemo godišnju analizu sudske prakse vezano uz diskriminaciju”, kaže Vlašić.

Iz Ureda pokušavaju adresirati cijeli niz predrasuda koje postoje o romskoj zajednici i tu obrazovanje smatraju ključnim.

“50% učenika osnovnih škola u Varaždinskoj županiji, tamo gdje su romska i ne-romska djeca zajedno na nastavi, želi romsko dijete za prijatelja. Tamo gdje ne postoji integracija postotak djece koja su to izjavila je znatno niži. Da bi osigurali veći postotak završetka osnovne škole, sudjelovanja u srednjem i visokom obrazovanju, nužno je osigurati potpore učenju u ranom djetinjstvu i istovremeno imati integrirano obrazovanje“, kaže Vlašić.

„Prije godinu dana otišla sam na tržnicu u Beli Manastir i jedan mi je čovjek pred svima rekao: ‘vidi smrdljive Ciganke!’ Bilo mi je jako neugodno i danima sam se osjećala loše.”

Kako obrazovanje može imati posljedice na daljnji život vidljivo je iz primjera jedne općine u Slavoniji. Oni su kao uvjete za jednokratne novčane potpore obiteljima prilikom rođenja djeteta, naveli prebivalište, nekažnjavanje roditelja i da roditelji moraju imati završenu najmanje osnovnu školu.

„Ovim uvjetom su diskriminirali značajan broj romske populacije. Smatrali smo da se radi o neizravnoj diskriminaciji temeljem etniciteta. Nakon naše reakcije općina je izmijenila taj kriterij“, istaknula je Vlašić.

Jedan od sudionika fokus grupa bio je i romski aktivist Milan Mitrović koji ni sam zbog diskriminacije u obrazovnom sustavu nije uspio završiti srednju školu. No, kasnije mu je uz pomoć IPC-a u pisanju molbe Ured za ljudska prava odobrio financiranje srednje škole za odrasle.

“Time počinje moje dizanje i sada sam na završnoj godini fakulteta. Poražavajuća je činjenica da diskriminacija postoji i u samoj romskoj zajednici. Siromašne se gleda kao na nebitne, nemaju važnu ulogu u zajednici. Kad je objavljen zadnji poziv na stambeno zbrinjavanje nije se svima dala ni pravodobna informacija, ima niz takvih primjera. Danas je informacija moć, ako ne dobijete informaciju, ne možete ni ostvariti neko pravo. Tu nastupamo mi kao aktivisti i organizacije”, ističe Mitrović.

Na svim navedenim poljima na kojima Romi u Hrvatskoj doživljavaju diskriminaciju, doživljavaju je i Romi u Bugarskoj, predstavio je bugarski dio istraživanja Atanas Atanasov iz organizacije Amalipe. Ono što u Hrvatskoj ipak nije toliko zastupljeno, a u Bugarskoj je, je govor mržnje prema Romima od strane političara.

Bugarski i hrvatski partneri će u sklopu ovog projekta održati i seriju treninga za odvjetnike, udruge, romske aktiviste…

„Kroz projekt ERELA željeli smo identificirati polja u kojima su Romi najčešće diskriminirani. Ne prijave se svi slučajevi i zanimaju nas razlozi zašto se to događa.  Konačni cilj je izgradnja kapaciteta za međunarodne anti-diskriminacijske politike, poboljšanje pristupa pravdi za Rome, podizanje svijesti u samoj romskoj zajednici o njihovim pravima, zagovaranje na nacionalnoj i internacionalnoj razini”, navela je Andrea Spitalszky, pravna savjetnica iz Minority Rights Group Europe, međunarodne organizacije koja je provela istraživanje u suradnji s lokalnim hrvatskim i bugarskim partnerima.

„Iako su populacijski različite, situacija se pokazala sličnom u obje zemlje. Pojavila su se ista pitanja, strah od odmazde u slučaju prijavljivanja diskriminacije i manjak znanja o dostupnim pravnim alatima”, zaključila je Spitalszky.

Marina Kelava 2. studenoga 2021.

Obavijest o javnom pozivu za 2022

/in /by

REPUBLIKA HRVATSKA

Savjet za nacionalne manjine

KLASA: 402-08/21-07/03

URBROJ: 50438/01-21-01

Zagreb, 29. studenoga 2021

 UDRUGAMA I USTANOVAMA

NACIONALNIH MANJINA

– svima –

 

 

PREDMET: Obavijest udrugama i/ili ustanovama nacionalnih manjina o objavi

Javnog poziva za predlaganje programa za ostvarivanje kulturne

autonomije u 2022. godini i uputa za prijavu programa putem

internetske aplikacije Savjeta

Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske je temeljem članka 35. stavka 4. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina („Narodne novine“, broj: 155/02; 47/10; 80/10; Odluka Ustavnog suda 93/11 (1981) i Odluka Ustavnog suda 93/11 (1982)) u „Narodnim Novinama“, pod brojem: 127/21 26. studenoga 2021. godine objavio „Javni poziv udrugama i ustanovama nacionalnih manjina za predlaganje programa za ostvarivanje kulturne autonomije iz područja informiranja, izdavaštva, kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija, programa koji proizlaze iz bilateralnih sporazuma i ugovora, koji će se sufinancirati sredstvima Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2022. godini“.

U postupku utvrđivanja financijske potpore za programe ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina iz sredstava Državnog proračuna Republike Hrvatske Savjet će primjenjivati Kriterije financiranja i ugovaranja programa kulturne autonomije nacionalnih manjina i metodologiju praćenja i vrednovanja provedbe financiranih programa („Narodne novine“, broj: 105/16 i 81/20, u daljnjem tekstu: Kriteriji). Povjerenstvo Savjeta za nacionalne manjine će prilikom sastavljanja prijedloga Odluke o rasporedu sredstava za 2022. godinu odlučivati na temelju bodovne liste koja se utvrđuje isključivo na temelju odredbi Kriterija i na temelju podataka o dostavljenim godišnjim izvještajima o utrošku sredstava za 2021. godinu koje Stručna služba Savjeta priprema i daje na uvid članovima Povjerenstva.

Prijave prijedloga programa obavljaju se putem mrežne aplikacije dostupne na službenoj internet stranici Savjeta koja glasi: www.savjet.nacionalne-manjine.info.

Prije samog pristupa prijavi prijedloga programa putem mrežne aplikacije nužno je pripremiti u PDF formatu slijedeće dokumente:

  1. presliku rješenja o upisu u Registar udruga Republike Hrvatske koji obuhvaća i zadnje prijavljene promjene (najmanje 36 mjeseca od osnutka do dana objave javnog poziva u „Narodnim novinama“, odnosno 24 mjeseca za udruge. koje su članice saveza i/ili zajednice nacionalnih manjina);
  1. presliku važećeg Statuta udruge;
  1. presliku odluke sa zadnje izborne skupštine kojom su imenovane odgovorne osobe udruga i/ili ustanova, saveza i/ili zajednica nacionalnih manjina;
  1. presliku uvjerenja o nekažnjavanju odgovorne osobe udruge udruga i/ili ustanova, saveza i/ili zajednica nacionalnih manjina (ne i za odgovorne osobe članica udruga, KUD-ova i sl.);
  1. popis članova udruge i/ili ustanove i
  1. popis od minimalno 20 članova deklariranih pripadnika nacionalne manjine iz registra birača ovjerenu od strane osobe ovlaštene za zastupanje udruge (predsjednika udruge) a za saveze i/ili zajednice nacionalnih manjina popis članica (udruga)
  1. presliku ugovora, rješenja ili odluke o najmu prostora ukoliko udruga nema vlastiti prostor;

Navedeni dokumenti su neophodni za sam pristup aplikaciji kao i za urednu prijavu prijedloga programa. Bez prilaganja navedenih dokumenata sama prijava se ne može uspješno završiti.

Prijave prijedloga programa izvršavaju se putem aplikacije od 1. prosinca 2021. godine. Zadnji dan roka za podnošenje prijave je 30. prosinca 2021. godine.

Nakon izvršene prijave prijedloga programa udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina su obavezne ispisati potvrdu prijave prijedloga programa iz elektronske aplikacije. Istu je dužna potpisati osoba ovlaštena za zastupanje i ovjeriti ju pečatom udruge i/ili ustanove.

Potvrdi se obavezno prilaže :

  1. original uvjerenja o nekažnjavanju odgovornih osoba udruga i/ili ustanova nacionalnih manjina koje se prijavljuju samostalno i odgovornih osoba saveza i/ili zajednica nacionalnih manjina (ne i za odgovorne osobe članica udruga, KUD-ova i sl.), ne stariji od mjesec dana;
  1. plan prihoda i rashoda iz financijskog plana udruga i/ili ustanova za 2022. godinu;
  1. iznimno udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje se po prvi put prijavljuju na javni poziv Savjeta kao i udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje u zadnje tri godine nisu bile sufinancirane preko Savjeta dužne su dostaviti dokaze o dosadašnjem radu i aktivnom djelovanju (primjerice fotografije sa nastupa i manifestacija, objavljenih priloga-članaka iz novina, objavljenih djela iz programa izdavaštva, tiskani časopisi iz programa informiranja i drugo sa kratkim obrazloženjem i opisom).

Potvrdu s obaveznim prilozima udruge i/ili ustanove su dužne poslati s povratnicom na adresu:

Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske, Mesnička 23, 10000 Zagreb

s naznakom „ZA JAVNI POZIV-2022“.

Ukoliko udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina, savezi i/ili zajednice nacionalnih manjina uz prijavu u aplikaciji ne prilože sve obavezne i ispravne

 

– 3 –

dokumente u PDF formatu, kao i priloge koji se dostavljaju putem pošte na adresu Savjeta, smatrat će se da nisu prešle minimalni bodovni prag koji iznosi 10 bodova.

Udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje su unatrag tri godine bile sufinancirane od strane Savjeta mogu ostvariti pozitivne odnosno negativne bodove u rasponu od 1-4 boda ovisno o dostavljenim godišnjim izvještajima za 2021. godinu.

Udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje se po prvi put odazivaju na javni poziv Savjeta za nacionalne manjine, kao i udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje u zadnje tri godine nisu bile sufinancirane preko Savjeta, mogu ostvariti pozitivne odnosno negativne bodove u rasponu od 1-2 boda ovisno o dostavljenim dokazima o dosadašnjem radu i aktivnom djelovanju.

Prijave prijedloga programa koje ne ispunjavaju propisane uvjete sukladno javnom pozivu kao i prijave prijedloga programa koje se ne dostave u roku neće se razmatrati.

Unutar aplikacije za prijavu programa integrirana je bodovna lista te je programirano automatsko bodovanje koje ovisi o obveznim dokumentima koje su udruge i/ili ustanove dužne priložiti uz samu prijavu.

 

S poštovanjem,

PREDSJEDNIK SAVJETA

Aleksandar Tolnauer-v.r.

ŽIVOT ROMA POD REFLEKTORIMA

/in , /by

SEVERINI JE DOSTA SAŽALIJEVANJA, SAMO ŽELI GLUMITI: ‘Bojala sam se da me nitko neće prihvatiti, ali bila sam U KRIVU’

Prije nego što se upale reflektori, dok u mraku iščekuje svoj nastup, Severina osjeća najveće uzbuđenje i u tim trenucima zna da je umjetnost put kojim treba nastaviti koračati. Kad iziđe na pozornicu, njezina karizma i talent opčine publiku, kao i iskrena emocija kojom ih uspijeva dotaknuti.

Ovaj put ne govorimo o Severini Vučković, nego o 18-godišnjoj Severini Lajtman, djevojci koja je po poznatoj pjevačici dobila ime.

Seve, kako je bližnji zovu, ustrajna je u tome da postane glumica, a u svoj životni poziv bila je uvjerena još kao 12-godišnjakinja.

Iako se kao Romkinja, odrasla u romskom naselju Piškorovec u Međimurju, susretala s diskriminacijom okoline i brojnim drugim preprekama, odmalena je imala snagu sve ih preskočiti.

“Odlučila sam završiti školu i postići nešto. Obično cure iz našeg naselja ne završe školu, nemaju novca, udaju se i rađaju djecu. Možda nemaju drugi izbor. Jako su dobrog srca. A neke su i završile školu, ali ne mogu dobiti posao zbog svog prezimena”, izjavila je Severina prije pet godina u videu koji su o njoj snimile učenice OŠ Tomaša Goričanca Mala Subotica nakon što je postigla zapažene rezultate na smotri Lidrano.

San o tome da završi školu i postane glumica danas je još snažniji nego kad se nakon osnovne škole iz Međimurja preselila u metropolu. Prije priprema za Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, što joj je cilj upisati dogodine, glumi u zapaženoj predstavi ‘Pogledajme’ autora Romana Nikolića, koja donosi i njezina osobna iskustva diskriminacije.

severina lajtman IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBE

Story: Kako biste se opisali – tko je Severina, koje su njezine najveće ljubavi i strasti?

Rekla bih da sam još zaigrana djevojčica, iako sam nedavno napunila 18 godina. Imam 12 polubraće i polusestara. Možda će se nekome učiniti da nas je puno, ali i otac i majka imali su jedan brak prije ovoga i djecu u tim brakovima. Moja majka voli pjevačicu Severinu pa mi je ime dala po njoj. Kao dijete i ja sam je puno slušala. Inače, ime Severina među Romima i nije toliko rijetko, poznajem ih nekoliko.

Vedra sam i optimistična osoba, a najveća mi je strast gluma. Pozornicu sam zavoljela još u osnovnoj školi tijekom sudjelovanja na županijskim i državnim smotrama Lidrana. Prije preseljenja u Zagreb nisam ni znala da postoji Akademija dramske umjetnosti, no otkad sam doznala, vjerujem da je upravo to moja budućnost. Svjesna sam da je teško upasti se na taj studij, pogotovo iz prvog pokušaja, ali jednostavno nemam druge planove. Zato se nadam da će sve proći u redu.

Zato se nadam da će sve proći u redu.

INSPIRACIJA ZA NAPREDAK – “Kada te netko primjeti i vidi da vrijediš, motivira te i daje nadu”IZVOR: ROBERT GAŠPERT

Story: Do 14. godine živjeli ste u romskom naselju Piškorovec u Međimurju. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?

Kada danas razmišljam o tome, znam da je bilo sretno, bezbrižno, ali ograničeno. Svakako nisam imala mogućnosti kao druga djeca, živjela sam u izoliranoj zajednici, za neke izvanškolske aktivnosti nisam ni znala da postoje… Ipak, ne mogu reći da mi je u Piškorovcu bilo ružno – sjećam se glazbe koja je odzvanjala naseljem cijeli dan, mene i prijatelja kako se družimo i plešemo na ulici.

Kad sam napunila 14 godina, roditelji su odlučili da ćemo se odseliti iz naselja. Nismo otišli daleko, u susjedno selo Držimurec-Strelec, a tamo je postojalo jedno igralište i trgovina, što nam je puno značilo jer dotad to nismo imali. Iako se u početku nisam slagala s roditeljima, jer sam odlaskom iz naselja napustila prijatelje, danas znam da je njihova odluka bila ispravna. Život je postao mirniji, staloženiji. Ali zapravo, tek kad sam stigla u srednju školu u Zagreb, prodisala sam punim plućima.

Story: Koliko vam je vremena trebalo da se prilagodite novoj sredini?

Živim u Učeničkom domu Antuna Gustava Matoša. Kad sam stigla, prvih tjedan dana samo sam plakala. Bojala sam se da me nitko neće prihvatiti, da se neću imati s kime družiti. A onda sam jednog dana obrisala suze i svojim cimericama odlučila priznati da sam Romkinja. Reagirale su riječima: “Da, i što sad?” Prihvatile su me od početka, to su sjajne djevojke. U školi imam svoj mali krug ljudi s kojima se družim.

Naravno, bilo je i neugodnih situacija i dobacivanja, ali uvijek od ljudi koji me ne poznaju i koji, rekla bih, imaju ograničena razmišljanja. Zaklada Solidarna pomogla mi je u financiranju obrazovanja i zahvalna sam do neba na prilici da se školujem. Kao njihovoj stipendistici osigurana su mi sredstva za pokrivanje školarine u Privatnoj umjetničkoj gimnaziji.

severina lajtman
IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBE

Story: Još kao djevojčica govorili ste koliko vam je obrazovanje važno kako ne biste završili poput većine vaših vršnjakinja – maloljetne u braku. Od koga ste dobivali najveću podršku da u tome uspijete – roditelja, profesora, prijatelja?

Odmalena sam znala da se jedino uz obrazovanje mogu ostvariti. U Osnovnoj školi Tomaša Goričanca Mala Subotica počela sam otkrivati sebe, svoje talente i mogućnosti, a primijetio ih je profesor Božidar Vadlja koji me nakon jedne školske priredbe na kojoj sam recitirala pozvao da sudjelujem u recitatorskoj grupi. Kada te netko primijeti i vidi da vrijediš, motivira te i daje nadu. Počeo me pripremati za natjecanja i tri godine zaredom sudjelovala sam u državnom natjecanju Lidrano.

Oduvijek sam voljela školu jer sam znala da je to moj jedini izlaz. Kad su mi mentor i pedagoginja na kraju osnovne škole predložili da odem na školovanje u Zagreb, bez razmišljanja sam pristala. Ima puno talentirane djece u romskim naseljima i žao mi je što nemaju mogućnost pokazati što sve mogu. U tome važnu ulogu imaju roditelji, skeptični su prema velikom gradu i ne žele ih pustiti.

Problem je u mentalitetu. Mislim da starijem stanovništvu romske zajednice škola ne predstavlja vrijednost, nema neku težinu. Na sreću, imala sam podršku unutar obitelji, ali i sama sam se borila. Odličan sam đak, volim školu i sve što mi ona nudi – opći gimnazijski program obogaćen umjetničkim predmetima i radionicama iz scenske i likovne umjetnosti. Sada krećem u četvrti razred.

Story: Trenutačno glumite u predstavi ‘Pogledaj me’ redatelja Romana Nikolića kojoj je glavna tema diskriminacija Roma. Kakva je vaša uloga?

Predstava ‘Pogledaj me’ izvodi se još od 2017. godine, a nagrađena je i posebnom Nagradom hrvatskoga glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti. Prije mene u njoj su igrale Sindirela Bobarić i Melanija Mešić, a ja sam treća glumica kojoj je redatelj Nikolić povjerio tu ulogu.

U predstavu su utkana i moja iskustva s diskriminacijom o kojima govorim s kolegom, glumcem Sinišom Senadom Musićem. Mnogo Roma često ne zna da je ono s čime se susreću diskriminacija i predstava im to osvještava. Dosad smo odradili 12 predstava u šest gradova, započeli smo u Zagrebu na 50. Svjetski dan Roma (8. travnja), a nastavili u Slavonskom Brodu, Rijeci, Čakovcu, Belom Manastiru, Kutini.

Na redu je Varaždin, gdje ćemo igrati u studenome. Osim što je u predstavi riječ o diskriminaciji Roma, spominje se i LGBTQ zajednica, kao i diskriminacija srpske manjine u Hrvatskoj. Njome ne želimo poručiti: “Gledaj i žali me!”, nego: “Ovo se događa, tu je problem, njega trebamo riješiti”.

NAGRAĐIVANO DJELO – U predstavi ‘Pogledaj me’ glumački partner joj je Siniša Senad Musić i zajedno upozoravaju na probleme manjinaIZVOR: SANJIN KAŠTELAN

Story: Mislite li da publika nakon odgledane predstave osjeća sažaljenje?

Iskreno, umorna sam od sažalijevanja, ne želim da itko to osjeća prema meni. Samo želim biti normalna tinejdžerica. I mi, Romi, želimo život kakav zaslužuje svaki čovjek na ovom svijetu. Nitko ne želi da ga se omalovažava ili da ga se manje cijeni samo zato što je drukčiji. Ne mislim tu samo na Rome, nego i na LGBTQ i sve druge zajednice na koje se gleda kao ‘drukčije’.

Poručila bih mladim Romima da pohađaju školu, obrazuju se i prošire svoje vidike, a svima ostalima da Romima daju šansu, da ih upoznaju. Predstavom to pokušavamo postići, i pred odraslom publikom i pred srednjoškolcima.

Story: Postoji li razlika u reakcijama? Kako reagiraju srednjoškolci, a kako odrasla publika?

Odrasla publika više suosjeća, nakon predstave više dijeli dojmove s nama, neki su čak priznali da im je u nekim trenucima izazvala i osjećaj krivnje jer su se prepoznali u određenim rečenicama… Moje je mišljenje da srednjoškolci nisu potpuno spremni za tu tematiku, odnosno da ponekad negiraju da uopće postoje takve vrste diskriminacije.

Kolega Siniša mi je znao reći da je ponekad očito na njihovim licima kako se s predstavom u nekim dijelovima ne slažu. Upravo je zato potrebno više o tome razgovarati i educirati mlade.

severina lajtman IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBE

Story: Vlastitu frustraciju, koju je prouzročila diskriminacija, najlakše kanalizirate kroz glumu? Kako to postižete?

Glumom možemo prikazati što nam se događa. Redatelj mi je više puta rekao koliko je zadivljen iskrenim emocijama koje prirodno izlaze iz mene na pozornici. Predstava je takva da se uz nju publika i smije i plače, prepuna je sarkastičnih replika. Primjerice, često izgovaram rečenicu: “Kako nam je lijepo”, iako je očito da nije. U svemu sam se pronašla te sve izvodila s lakoćom, ali jedna mi je scena bila posebno teška.

Nisam mogla na vrijeme prodrijeti do emocija koje je trebalo prenijeti jer sam se morala brzo uklopiti u predstavu. Scena govori o genocidu koji je izvršen nad Romima tijekom Drugoga svjetskog rata. Drugi glumac govori: “Zna se koliko je vagona stoke poubijano, ali ne i koliko Cigana.” O tome se i danas šuti, ne uči u školama, nikada nisam čula za taj genocid prije ove predstave. Ni sama nisam znala kako reagirati.

U međuvremenu sam posjetila logor Auschwitz. Potreslo me to, ali tada su emocije došle na mjesto, počela sam ih bolje razumjeti, kao da sam tu svoju frustraciju mogla lakše prenijeti i na pozornici.

Story: Stignete li se, uz školske obaveze i obaveze u predstavi, posvetiti i drugim aktivnostima, hobijima?

Škola mi oduzima dosta vremena, a kad nisam u njoj volim se šminkati, i sebe i prijateljice, volim pjevati, izlaziti s društvom. Član sam Romske organizacije mladih Hrvatske od prošle godine, a predstava u kojoj glumim dio je njihova projekta ProBudiJednakost. Predstava bi, smatram, trebala igrati dok je god društvo ovako formirano i dok god traju tenzije.

Story: Osim upisa na Akademiju dramskih umjetnosti, koji je vaš san koji želite ostvariti?

Volim ići u kazalište i svaki put kad odem u HNK pomislim kako ću i ja jednog dana glumiti na toj pozornici. Možda zvučim nadobudno, ali tako zamišljam. Ne bih imala ništa protiv i da u inozemstvu gradim svoju glumačku karijeru, vrijeme će pokazati. Voljela bih se okušati i u dramama, komedijama i mjuziklima, iako zasad mislim da mi drame najbolje leže.