DISKRIMINACIJA NA NACIONALNOJ OSNOVI BUJA, A STRATEGIJA SUZBIJANJA NE POSTOJI

/in , /by

Da je  diskriminacija u Hrvatskoj sve učestalija, potvrđuje i podatak da svaki treći ispitanik u Hrvatskoj navodi da je u proteklih godinu dana bio diskriminiran. U protekloj je godini Ured pučke pravobraniteljice postupao u čak 524 predmeta vezana uz diskriminacije. Čak 43,6 posto svih pritužbi odnosi se na diskriminaciju u području rada i zapošljavanja, dok se u gotovo četvrtini pritužbi navode rasa, etnička pripadnost ili boja kože te nacionalno podrijetlo. Prisutna je i dobna diskriminacija (9,9%), diskriminacija na temelju zdravstvenog stanja (8,1%), obrazovanja (7,4%), političkog ili drugog uvjerenja (5,6%) i vjere (4,2%). No, iako se mnogi stanovnici  Hrvatske smatraju diskriminiranima, često to ne žele prijaviti. Razlozi – nepovjerenje u sustav, strah od osvete, strepnja zbog neizvjesnosti ishoda sudskog postupka, njegovog trajanja te troškova… Posljedice – izostanak adekvatnog sankcioniranja, zbog čega se diskriminatorno postupanje nastavlja.

Najčešći motivi zločina iz mržnje su nacionalna i vjerska pripadnost

Riječ je o kaznenom djelu počinjenom zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe. Takvo je postupanje otegotna okolnost, osim kada je kod pojedinih djela izričito propisano teže kažnjavanje.

„Prema podatcima ULJPPNM-a, odnosno DORH-a i MP-a, tijekom prošle godine u različitim stadijima kaznenog postupka bilo je 47 postupaka zbog zločina iz mržnje, od čega se 31 odnosio na događaje iz 2015. godine. Doneseno je osam presuda, a sedam je optužnica odbačeno. Motiv počinjenja u najvećem je broju bila mržnja zbog nacionalne odnosno vjerske pripadnosti i to u 22 slučaja, zatim spolnog opredjeljenja u pet, za tri događaja nema podataka, a u jednom se radilo o mržnji temeljem rase ili boje kože. Uočava se netolerancija i mržnja prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, koja se manifestira prijetnjama, govorom mržnje i uništenjem imovine koja se može povezati s društveno-političkim procesima. Propusti da se zločini iz mržnje, ali i druga kažnjiva djela povezana s diskriminacijom, prepoznaju, progone, sankcioniraju, ali i javno osude, pridonose općoj atmosferi netolerancije i strahu građana manjinskih pripadnosti, a mogu poticajno djelovati na novo nasilje pa i inicirati odmazdu“, upozorava pučka pravobraniteljica.

U 2015. se ponovo rasplamsala netrpeljivost prema Srbima

Rasa, etnička pripadnost ili boja kože te nacionalno podrijetlo navode se kao osnove diskriminacije u gotovo svakoj četvrtoj pritužbi na diskriminaciju, koju su u uredu pravobraniteljice primili tijekom 2015.

„U Hrvatskoj se tijekom prošle godine i dalje razvijala atmosfera usmjerena ka propitivanju uloge nacionalnih manjina u društvu te opravdanosti postojanja zasebnih prava koja su im zajamčena. Ovakvo društveno i javno raspoloženje intenzivira se od 2013. godine, odnosno pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji. Kada poteškoće pri zapošljavanju, ostvarivanju prava na korištenje manjinskog jezika i pisma ili sudjelovanju u lokalnoj ili regionalnoj vlasti, sagledamo u kontekstu činjenice da su Srbi najbrojnija nacionalna manjina u RH, javno mnijenje usmjereno protiv nacionalnih manjina u najvećem broju slučajeva usmjereno je uglavnom protiv srpske nacionalne manjine, što je pak u mnogome vezano uz postavljanje ploča s dvojezičnim natpisima u Vukovaru, koje je kulminiralo njihovim razbijanjem tijekom 2014. godine, a nastavilo se javnim izražavanjem otpora prema postavljanju i u drugim mjestima diljem RH, primjerice u Plaškom, Vojniću i Vrbovskom“, upozorava pravobraniteljica. Ističe kako na poteškoće s kojima se susreću Srbi u Hrvatskoj ukazuje i pregled slučajeva etnički motiviranog nasilja, prijetnji i govora mržnje protiv Srba u Hrvatskoj u 2015. godini, koji je, kao i prethodne dvije godine, objavilo Srpsko narodno vijeće. U njemu je zabilježeno 189 takvih slučajeva, što je napominje pravobraniteljica, značajan porast u odnosu na 2014. godinu, kada ih je zabilježeno 82.

„Trend je zabrinjavajući, osobito stoga što je zabilježen i porast broja slučajeva prijetnji i fizičkog nasilja nad Srbima. Fizičko nasilje je i dalje prisutnije na područjima posebne državne skrbi, odnosno ratom pogođenim dijelovima, na kojem živi najveći broj Srba povratnika. Na žalost, nemamo informacije o tome kako se provodi preporuka MUP-u i DORH-u iz Izvješća za 2014., da na lokalnoj i regionalnoj razini intenziviraju postupanje u predmetima povezanim s etničkom netrpeljivošću. Antimanjinska atmosfera nagnala je i zastupnike nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru te Savjet za nacionalne manjine da u svibnju objave Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj, u kojoj je, između ostalog, navedeno kako su pripadnici nacionalnih manjina u RH ponovno suočeni s eskalacijom etnocentrizma i netolerancije. Deklaracijom su se suprotstavili diskriminaciji svih onih koji su drugačiji od većine po svojim osobinama, uključujući nacionalne, vjerske, rasne, rodne i dobne karakteristike te političke i idejne orijentacije“, kaže pravobraniteljica.

Romska nacionalna manjina živi u getoiziranim naseljima

„Prošle smo godine s predstavnicima ULJPPNM-a obišli 20-ak romskih naselja u Brodsko-posavskoj, Osječko-baranjskoj, Sisačko-moslavačkoj i Varaždinskoj županiji. Većina njih su izdvojena, odnosno getoizirana romska naselja, što doprinosi održavanju društvene distance od neromskog stanovništva“, kaže pravobraniteljica. Osim uvjeta stanovanja, stanovnici ovih naselja susreću se, kako tvrdi, i s brojnim drugim problemima, kao što su (ne)ostvarivanje prava u sustavu socijalne skrbi, odnosno statusnih prava. Rome koji su stranci s odobrenim privremenim ili stalnim boravkom, pa čak i one koji imaju državljanstvo RH, pogađaju i teškoće u ostvarivanju zdravstvene zaštite. Alternativno praćenje pokazuje i da je najviše provođena mjera programa javnih radova, dok se druge mjere poticanja zapošljavanja ili samozapošljavanja pripadnika/ca romske zajednice koriste u maloj mjeri, p tako mjera sufinanciranja zapošljavanja Roma, predviđena za područje pet županija, nije uopće korištena u Brodsko-posavskoj županiji, dok je u ostalim županijama zaposleno između jedne i tri osobe.

Mali broj pritužbi na diskriminaciju temeljem vjere od strane pripadnika većinske vjerske zajednice

„Diskriminacija temeljem vjere uključuje stavljanje u nepovoljniji položaj osobe zbog njezine vjere odnosno vjerskog uvjerenja, očitovanja vjere ili pak nereligijskog svjetonazora. I ove se godine nastavio trend malog broja pritužbi na diskriminaciju temeljem vjere, a osobito pripadnika većinske vjerske zajednice. Unatoč rastu islamofobije u Europi i svijetu, uslijed intenziviranja migracijske krize i političkih događaja na Bliskom istoku, položaj pripadnika Islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj ostao je neizmijenjen zahvaljujući dugoj tradiciji. Njihovi članovi dobro su integrirani u društvo te izvještavaju kako unatoč „negativnim političkim i društvenim događajima na svjetskoj sceni i društvu u cjelini i medijski tendencioznom izvještavanju i nastupima pojedinaca“ nisu zabilježili pritužbe svojih pripadnika. Ipak, u medijima je popraćen istup mladog franjevca koji je putem društvenih mreža objavljivao video zapise i druge sadržaje u kojima izrazito negativno govori o islamu. Zatražili smo postupanje nadležnog državnog odvjetništva i očitovanje Hrvatske biskupske konferencije, no u trenutku pisanja Izvješća nemamo saznanja je li taj istup na bilo koji način sankcioniran“, navodi se u Izvješću pravobraniteljice.

Udruga koje štite prava ireligioznih osoba upozoravaju na prožetost nekih segmenata društva katoličkim sadržajima

Ukoliko društvene norme proizašle iz vjerskih običaja većine, poput molitve, blagoslova hrane i odlaska na misu, postanu radna, školska ili druga formalna obveza, tada, upozorava pravobraniteljica, mogu predstavljati nejednako postupanje prema osobama koje nisu pripadnici većinske vjere.

„Na maturalnoj zabavi održan je tako obred blagoslova hrane i molitve, iako su pojedini maturanti i nastavnici bili protiv toga. Maturalni odbor je obaviješten o njihovom stavu, zbog čega je donio novu odluku o službenom programu zabave iz kojeg je vjerski obred izostavljen, ali je naposljetku ipak nenajavljeno održan. Postupajući na taj način, unatoč prethodno jasno iskazanom protivljenju pojedinih učenika i nastavnika, suorganizatori maturalne zabave zanemarili su njihov izbor da ne sudjeluju u vjerskom obredu. Maturalne zabave i drugi događaji u organizaciji škole u kojima sudjeluju svi učenici, njihovi roditelji i profesori, trebaju biti organizirani uz uvažavanje pravnih standarda o ravnopravnosti građana i slobodi izražavanja vjere“, upozorava pravobraniteljica.

Hrvatska sedma na listi država s najdugotrajnijim parničnim postupcima

Nepovjerenje u sustav, strah od osvete, strepnja zbog neizvjesnosti ishoda sudskog postupka, njegovog trajanja te troškova, glavni su razlozi zbog kojih oni koji trpe diskriminaciju, o svemu radije šute. Da je njihova strepnja itekako opravdana potvrđuje i podatak da, prema izvješću EK iz 2015., Hrvatska zauzima visoko sedmo mjesto na listi država s najdugotrajnijim parničnim postupcima, a, uz dugotrajnost, glavni problem je i neujednačena sudska praksa.

„Zabilježene su situacije neusklađenosti odluka sudskih vijeća na istim sudovima u istovrsnim predmetima, a takva postupanja ugrožavaju pravnu sigurnost i doprinose razvoju nepovjerenja građana u pravosudni sustav. Iako je broj građanskih predmeta vezanih uz diskriminaciju povećan, tužbeni zahtjevi su usvojeni u svega 9,6 posto predmeta, a tijekom prošle godine nije podnesena niti jedna udružna tužba, što ukazuje na nastavak pada interesa ili objektivne nemogućnosti postupanja udruga i drugih organizacija koje su ranijih godina u sudskim postupcima aktivno štitile kolektivne interese pojedinih ugroženih skupina građana“, naglašava pravobraniteljica. Prema njezinu izvješću za 2015., u odnosu na 2014., prošle je godine broj građanskih postupaka vezanih uz diskriminaciju povećan za čak 67 posto. Nastavljen je trend povećanja broja prekršajnih, dok je za razliku od ranije godine, broj kaznenih postupaka u padu.

„U 2015. vođeno je 219 građanskih postupaka zbog diskriminacije, od kojih je 126 prenijeto iz prethodnog razdoblja, dok je 93 pokrenuto u 2015. godini. Svega 73 predmeta, odnosno 33 posto, pravomoćno je riješeno, od čega je u samo sedam predmeta usvojen tužbeni zahtjev, u 16 je odbijen, dok ih je čak 50  predmeta (68 posto) riješeno na drugi način, što posebno zabrinjava. Građanski postupci zbog diskriminacije u pravilu traju preko 12 mjeseci, čime se gubi osnovna svrha žurnosti postupanja, jer se, primjerice, donošenjem usvajajuće presude pet godina nakon diskriminacije ne društvu ne prenosi pravovremeno poruka o nedozvoljenom postupanju tuženika“, kaže pravobraniteljica.

„Društvene mreže se koriste kao sredstvo počinjenja kaznenog djela!“

U 2015. Je vođeno svega 12 kaznenih postupaka vezanih uz diskriminaciju, od kojih je 10 prenijeto iz ranijih godina. To, tvrdi pravobraniteljica, pokazuje kako se i dalje dio počinitelja ovih kaznenih djela ne procesuira, da se dio procesuira prekršajno umjesto kazneno, odnosno da izostaje adekvatno sankcioniranje i preventivni učinak.

„Na kraju godine riješeno je svega tri predmeta, pri čemu su u dvije osuđujuće presude izrečene kazne rada za opće dobro i uvjetna osuda, dok je jedan postupak riješen na drugi način. Kaznena djela vezana uz diskriminaciju često su povezana s javnim diskusijama o aktualnim temama vezanim uz prava pojedinih ugroženih skupina građana, što je nerijetko povod okrivljenicima za javno poticanje na nasilje i mržnju ili drugi oblik kaznenog postupanja. Pri tome se društvene mreže koriste kao sredstvo počinjenja kaznenog djela, čime njegovi štetni učinci utječu na veći broj građana i pogađaju veći broj žrtava. Počinitelji kaznenih djela često su mlađe osobe, što ukazuje na potrebu intenzivnijeg uključivanja odgojno-obrazovnih ustanova u preventivno djelovanje i nužnu kontinuiranu edukaciju o diskriminaciji“, upozorava pravobraniteljica.

Diskriminaciju na poslu na temelju političkog uvjerenja

Teško ju je dokazati, posebno kada tužitelj nije član političke stranke, no njegovi kolege imaju percepciju o njegovoj naklonjenosti određenim političkim stajalištima.

„ Neki se radnici susreću s ovim predrasudama samo zbog zapošljavanja za vrijeme ranije političke vlasti ili prethodnog rukovodećeg kadra, zbog čega „nose hipoteku prošlog sustava“. Sve su češći sudski postupci zbog diskriminacije radnika time što im se ne daju radni zadaci, isključuje ih se iz radnih procesa ili obavljaju niže kvalificirane poslove, što rezultira povredom prava osobnosti, često popraćenom narušenim zdravstvenim stanjem. U sprječavanju ovog trenda ne pomažu niti pojedina sudska tumačenja kako radnik nije ovlašten procjenjivati svrsishodnost i potrebu izvršenja radnog zadatka već je samo dužan postupati po nalogu. U konačnici, pri usvajanju tužbenih zahtjeva zbog povrede dostojanstva, bilo zbog diskriminacije ili mobinga, iznosi naknade neimovinske štete još uvijek su vrlo niski te je upitan njihov preventivni učinak prema poslodavcu, kao i učinak moralne satisfakcije prema radniku“, tvrdi pravobraniteljica.

U manjim sredinama diskriminiraju zbog nacionalnosti, a u većim gradovima češća zbog spolne orijentacije

Uz 12 kaznenih , u 2015. je vođeno 208 prekršajnih postupaka povezanih s diskriminacijom. Od 83 prenijeta iz ranijih godina i 125 postupaka pokrenutih u 2015. , ukupno je riješen 81 predmet, od čega ih je 47 ili čak 58  posto završeno osuđujućim presudama, no visokih 61 posto ili 127 predmeta ostalo je neriješeno na kraju prošle godine.
DA JE  diskriminacija u Hrvatskoj sve učestalija, potvrđuje i podatak da svaki treći ispitanik u Hrvatskoj navodi da je u proteklih godinu dana bio diskriminiran. U protekloj je godini Ured pučke pravobraniteljice postupao u čak 524 predmeta vezana uz diskriminacije. Čak 43,6 posto svih pritužbi odnosi se na diskriminaciju u području rada i zapošljavanja, dok se u gotovo četvrtini pritužbi navode rasa, etnička pripadnost ili boja kože te nacionalno podrijetlo. Prisutna je i dobna diskriminacija (9,9%), diskriminacija na temelju zdravstvenog stanja (8,1%), obrazovanja (7,4%), političkog ili drugog uvjerenja (5,6%) i vjere (4,2%). No, iako se mnogi stanovnici  Hrvatske smatraju diskriminiranima, često to ne žele prijaviti. Razlozi – nepovjerenje u sustav, strah od osvete, strepnja zbog neizvjesnosti ishoda sudskog postupka, njegovog trajanja te troškova… Posljedice – izostanak adekvatnog sankcioniranja, zbog čega se diskriminatorno postupanje nastavlja.

Najčešći motivi zločina iz mržnje su nacionalna i vjerska pripadnost

Riječ je o kaznenom djelu počinjenom zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe. Takvo je postupanje otegotna okolnost, osim kada je kod pojedinih djela izričito propisano teže kažnjavanje.

„Prema podatcima ULJPPNM-a, odnosno DORH-a i MP-a, tijekom prošle godine u različitim stadijima kaznenog postupka bilo je 47 postupaka zbog zločina iz mržnje, od čega se 31 odnosio na događaje iz 2015. godine. Doneseno je osam presuda, a sedam je optužnica odbačeno. Motiv počinjenja u najvećem je broju bila mržnja zbog nacionalne odnosno vjerske pripadnosti i to u 22 slučaja, zatim spolnog opredjeljenja u pet, za tri događaja nema podataka, a u jednom se radilo o mržnji temeljem rase ili boje kože. Uočava se netolerancija i mržnja prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, koja se manifestira prijetnjama, govorom mržnje i uništenjem imovine koja se može povezati s društveno-političkim procesima. Propusti da se zločini iz mržnje, ali i druga kažnjiva djela povezana s diskriminacijom, prepoznaju, progone, sankcioniraju, ali i javno osude, pridonose općoj atmosferi netolerancije i strahu građana manjinskih pripadnosti, a mogu poticajno djelovati na novo nasilje pa i inicirati odmazdu“, upozorava pučka pravobraniteljica.

U 2015. se ponovo rasplamsala netrpeljivost prema Srbima

Rasa, etnička pripadnost ili boja kože te nacionalno podrijetlo navode se kao osnove diskriminacije u gotovo svakoj četvrtoj pritužbi na diskriminaciju, koju su u uredu pravobraniteljice primili tijekom 2015.

„U Hrvatskoj se tijekom prošle godine i dalje razvijala atmosfera usmjerena ka propitivanju uloge nacionalnih manjina u društvu te opravdanosti postojanja zasebnih prava koja su im zajamčena. Ovakvo društveno i javno raspoloženje intenzivira se od 2013. godine, odnosno pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji. Kada poteškoće pri zapošljavanju, ostvarivanju prava na korištenje manjinskog jezika i pisma ili sudjelovanju u lokalnoj ili regionalnoj vlasti, sagledamo u kontekstu činjenice da su Srbi najbrojnija nacionalna manjina u RH, javno mnijenje usmjereno protiv nacionalnih manjina u najvećem broju slučajeva usmjereno je uglavnom protiv srpske nacionalne manjine, što je pak u mnogome vezano uz postavljanje ploča s dvojezičnim natpisima u Vukovaru, koje je kulminiralo njihovim razbijanjem tijekom 2014. godine, a nastavilo se javnim izražavanjem otpora prema postavljanju i u drugim mjestima diljem RH, primjerice u Plaškom, Vojniću i Vrbovskom“, upozorava pravobraniteljica. Ističe kako na poteškoće s kojima se susreću Srbi u Hrvatskoj ukazuje i pregled slučajeva etnički motiviranog nasilja, prijetnji i govora mržnje protiv Srba u Hrvatskoj u 2015. godini, koji je, kao i prethodne dvije godine, objavilo Srpsko narodno vijeće. U njemu je zabilježeno 189 takvih slučajeva, što je napominje pravobraniteljica, značajan porast u odnosu na 2014. godinu, kada ih je zabilježeno 82.

„Trend je zabrinjavajući, osobito stoga što je zabilježen i porast broja slučajeva prijetnji i fizičkog nasilja nad Srbima. Fizičko nasilje je i dalje prisutnije na područjima posebne državne skrbi, odnosno ratom pogođenim dijelovima, na kojem živi najveći broj Srba povratnika. Na žalost, nemamo informacije o tome kako se provodi preporuka MUP-u i DORH-u iz Izvješća za 2014., da na lokalnoj i regionalnoj razini intenziviraju postupanje u predmetima povezanim s etničkom netrpeljivošću. Antimanjinska atmosfera nagnala je i zastupnike nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru te Savjet za nacionalne manjine da u svibnju objave Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj, u kojoj je, između ostalog, navedeno kako su pripadnici nacionalnih manjina u RH ponovno suočeni s eskalacijom etnocentrizma i netolerancije. Deklaracijom su se suprotstavili diskriminaciji svih onih koji su drugačiji od većine po svojim osobinama, uključujući nacionalne, vjerske, rasne, rodne i dobne karakteristike te političke i idejne orijentacije“, kaže pravobraniteljica.

Romska nacionalna manjina živi u getoiziranim naseljima

„Prošle smo godine s predstavnicima ULJPPNM-a obišli 20-ak romskih naselja u Brodsko-posavskoj, Osječko-baranjskoj, Sisačko-moslavačkoj i Varaždinskoj županiji. Većina njih su izdvojena, odnosno getoizirana romska naselja, što doprinosi održavanju društvene distance od neromskog stanovništva“, kaže pravobraniteljica. Osim uvjeta stanovanja, stanovnici ovih naselja susreću se, kako tvrdi, i s brojnim drugim problemima, kao što su (ne)ostvarivanje prava u sustavu socijalne skrbi, odnosno statusnih prava. Rome koji su stranci s odobrenim privremenim ili stalnim boravkom, pa čak i one koji imaju državljanstvo RH, pogađaju i teškoće u ostvarivanju zdravstvene zaštite. Alternativno praćenje pokazuje i da je najviše provođena mjera programa javnih radova, dok se druge mjere poticanja zapošljavanja ili samozapošljavanja pripadnika/ca romske zajednice koriste u maloj mjeri, p tako mjera sufinanciranja zapošljavanja Roma, predviđena za područje pet županija, nije uopće korištena u Brodsko-posavskoj županiji, dok je u ostalim županijama zaposleno između jedne i tri osobe.

Mali broj pritužbi na diskriminaciju temeljem vjere od strane pripadnika većinske vjerske zajednice

„Diskriminacija temeljem vjere uključuje stavljanje u nepovoljniji položaj osobe zbog njezine vjere odnosno vjerskog uvjerenja, očitovanja vjere ili pak nereligijskog svjetonazora. I ove se godine nastavio trend malog broja pritužbi na diskriminaciju temeljem vjere, a osobito pripadnika većinske vjerske zajednice. Unatoč rastu islamofobije u Europi i svijetu, uslijed intenziviranja migracijske krize i političkih događaja na Bliskom istoku, položaj pripadnika Islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj ostao je neizmijenjen zahvaljujući dugoj tradiciji. Njihovi članovi dobro su integrirani u društvo te izvještavaju kako unatoč „negativnim političkim i društvenim događajima na svjetskoj sceni i društvu u cjelini i medijski tendencioznom izvještavanju i nastupima pojedinaca“ nisu zabilježili pritužbe svojih pripadnika. Ipak, u medijima je popraćen istup mladog franjevca koji je putem društvenih mreža objavljivao video zapise i druge sadržaje u kojima izrazito negativno govori o islamu. Zatražili smo postupanje nadležnog državnog odvjetništva i očitovanje Hrvatske biskupske konferencije, no u trenutku pisanja Izvješća nemamo saznanja je li taj istup na bilo koji način sankcioniran“, navodi se u Izvješću pravobraniteljice.

Udruga koje štite prava ireligioznih osoba upozoravaju na prožetost nekih segmenata društva katoličkim sadržajima

Ukoliko društvene norme proizašle iz vjerskih običaja većine, poput molitve, blagoslova hrane i odlaska na misu, postanu radna, školska ili druga formalna obveza, tada, upozorava pravobraniteljica, mogu predstavljati nejednako postupanje prema osobama koje nisu pripadnici većinske vjere.

„Na maturalnoj zabavi održan je tako obred blagoslova hrane i molitve, iako su pojedini maturanti i nastavnici bili protiv toga. Maturalni odbor je obaviješten o njihovom stavu, zbog čega je donio novu odluku o službenom programu zabave iz kojeg je vjerski obred izostavljen, ali je naposljetku ipak nenajavljeno održan. Postupajući na taj način, unatoč prethodno jasno iskazanom protivljenju pojedinih učenika i nastavnika, suorganizatori maturalne zabave zanemarili su njihov izbor da ne sudjeluju u vjerskom obredu. Maturalne zabave i drugi događaji u organizaciji škole u kojima sudjeluju svi učenici, njihovi roditelji i profesori, trebaju biti organizirani uz uvažavanje pravnih standarda o ravnopravnosti građana i slobodi izražavanja vjere“, upozorava pravobraniteljica.

Hrvatska sedma na listi država s najdugotrajnijim parničnim postupcima

Nepovjerenje u sustav, strah od osvete, strepnja zbog neizvjesnosti ishoda sudskog postupka, njegovog trajanja te troškova, glavni su razlozi zbog kojih oni koji trpe diskriminaciju, o svemu radije šute. Da je njihova strepnja itekako opravdana potvrđuje i podatak da, prema izvješću EK iz 2015., Hrvatska zauzima visoko sedmo mjesto na listi država s najdugotrajnijim parničnim postupcima, a, uz dugotrajnost, glavni problem je i neujednačena sudska praksa.

„Zabilježene su situacije neusklađenosti odluka sudskih vijeća na istim sudovima u istovrsnim predmetima, a takva postupanja ugrožavaju pravnu sigurnost i doprinose razvoju nepovjerenja građana u pravosudni sustav. Iako je broj građanskih predmeta vezanih uz diskriminaciju povećan, tužbeni zahtjevi su usvojeni u svega 9,6 posto predmeta, a tijekom prošle godine nije podnesena niti jedna udružna tužba, što ukazuje na nastavak pada interesa ili objektivne nemogućnosti postupanja udruga i drugih organizacija koje su ranijih godina u sudskim postupcima aktivno štitile kolektivne interese pojedinih ugroženih skupina građana“, naglašava pravobraniteljica. Prema njezinu izvješću za 2015., u odnosu na 2014., prošle je godine broj građanskih postupaka vezanih uz diskriminaciju povećan za čak 67 posto. Nastavljen je trend povećanja broja prekršajnih, dok je za razliku od ranije godine, broj kaznenih postupaka u padu.

„U 2015. vođeno je 219 građanskih postupaka zbog diskriminacije, od kojih je 126 prenijeto iz prethodnog razdoblja, dok je 93 pokrenuto u 2015. godini. Svega 73 predmeta, odnosno 33 posto, pravomoćno je riješeno, od čega je u samo sedam predmeta usvojen tužbeni zahtjev, u 16 je odbijen, dok ih je čak 50  predmeta (68 posto) riješeno na drugi način, što posebno zabrinjava. Građanski postupci zbog diskriminacije u pravilu traju preko 12 mjeseci, čime se gubi osnovna svrha žurnosti postupanja, jer se, primjerice, donošenjem usvajajuće presude pet godina nakon diskriminacije ne društvu ne prenosi pravovremeno poruka o nedozvoljenom postupanju tuženika“, kaže pravobraniteljica.

„Društvene mreže se koriste kao sredstvo počinjenja kaznenog djela!“

U 2015. Je vođeno svega 12 kaznenih postupaka vezanih uz diskriminaciju, od kojih je 10 prenijeto iz ranijih godina. To, tvrdi pravobraniteljica, pokazuje kako se i dalje dio počinitelja ovih kaznenih djela ne procesuira, da se dio procesuira prekršajno umjesto kazneno, odnosno da izostaje adekvatno sankcioniranje i preventivni učinak.

„Na kraju godine riješeno je svega tri predmeta, pri čemu su u dvije osuđujuće presude izrečene kazne rada za opće dobro i uvjetna osuda, dok je jedan postupak riješen na drugi način. Kaznena djela vezana uz diskriminaciju često su povezana s javnim diskusijama o aktualnim temama vezanim uz prava pojedinih ugroženih skupina građana, što je nerijetko povod okrivljenicima za javno poticanje na nasilje i mržnju ili drugi oblik kaznenog postupanja. Pri tome se društvene mreže koriste kao sredstvo počinjenja kaznenog djela, čime njegovi štetni učinci utječu na veći broj građana i pogađaju veći broj žrtava. Počinitelji kaznenih djela često su mlađe osobe, što ukazuje na potrebu intenzivnijeg uključivanja odgojno-obrazovnih ustanova u preventivno djelovanje i nužnu kontinuiranu edukaciju o diskriminaciji“, upozorava pravobraniteljica.

Diskriminaciju na poslu na temelju političkog uvjerenja

Teško ju je dokazati, posebno kada tužitelj nije član političke stranke, no njegovi kolege imaju percepciju o njegovoj naklonjenosti određenim političkim stajalištima.

„ Neki se radnici susreću s ovim predrasudama samo zbog zapošljavanja za vrijeme ranije političke vlasti ili prethodnog rukovodećeg kadra, zbog čega „nose hipoteku prošlog sustava“. Sve su češći sudski postupci zbog diskriminacije radnika time što im se ne daju radni zadaci, isključuje ih se iz radnih procesa ili obavljaju niže kvalificirane poslove, što rezultira povredom prava osobnosti, često popraćenom narušenim zdravstvenim stanjem. U sprječavanju ovog trenda ne pomažu niti pojedina sudska tumačenja kako radnik nije ovlašten procjenjivati svrsishodnost i potrebu izvršenja radnog zadatka već je samo dužan postupati po nalogu. U konačnici, pri usvajanju tužbenih zahtjeva zbog povrede dostojanstva, bilo zbog diskriminacije ili mobinga, iznosi naknade neimovinske štete još uvijek su vrlo niski te je upitan njihov preventivni učinak prema poslodavcu, kao i učinak moralne satisfakcije prema radniku“, tvrdi pravobraniteljica.

U manjim sredinama diskriminiraju zbog nacionalnosti, a u većim gradovima češća zbog spolne orijentacije

Uz 12 kaznenih , u 2015. je vođeno 208 prekršajnih postupaka povezanih s diskriminacijom. Od 83 prenijeta iz ranijih godina i 125 postupaka pokrenutih u 2015. , ukupno je riješen 81 predmet, od čega ih je 47 ili čak 58  posto završeno osuđujućim presudama, no visokih 61 posto ili 127 predmeta ostalo je neriješeno na kraju prošle godine.

„U manjim sredinama češće je uznemiravanje po osnovi nacionalnog podrijetla, najviše prema pripadnicima srpske, albanske i romske nacionalne manjine, pri čemu su potonji diskriminirani i u većim sredinama, dok je u većim gradovima češća diskriminacija na temelju spolne orijentacije. Tijekom 2015. svjedočili smo slučajevima diskriminacije uporabom simbola ili pozdrava koji su tijekom povijesti imali različita značenja, a danas se uglavnom percipiraju u negativnom kontekstu povezanim uz govor mržnje. Pri sankcioniranju je nastavljena gotovo redovna praksa primjene instituta ublažavanja kazne, zbog imovnog stanja, kajanja ili ranijeg nekažnjavanja prekršitelja, a ponekad potpuno izostaje obrazloženje takve odluke. S druge strane, rijetko se cijeni ustrajnost i naročita agresivnost pri počinjenju prekršaja, kao i izniman strah žrtve, te se sudovi prilikom određivanja sankcija i dalje gotovo isključivo bave okrivljenicima, zanemarujući žrtve i posljedice koje trpe. Izrečene novčane kazne za uznemiravanje kreću se od 200,00 pa najčešće do 2.000,00 kuna. Pri tome okrivljenici često ne podmiruju kazne dobrovoljno, već ih je potrebno prisilno izvršiti. S obzirom da se radi o osobama lošijeg imovnog stanja, teško ih je prisilno izvršiti, a kako je većina izrečenih kazni ispod 2.000 kuna, ne mogu se zamijeniti radom za opće dobro“, kaže pravobraniteljica.

Navodi da je u 2015. u prekršajnu evidenciju upisano 27 osoba osuđenih za uznemiravanje, od kojih je jednom izrečena kazna zatvora, jednom uvjetna osuda, dok je od preostalih osuđenika svega 12 platilo novčanu kaznu.

„Kako kod više od 50 posto osuđenika novčana kazna nije naplaćena, niti jednom nije zamijenjena radom za opće dobro na slobodi, ovakvom se praksom dovodi u pitanje svrha izrečenih sankcija te izostaje društveni prijekor zbog počinjenog prekršaja, što zasigurno doprinosi trendu ponavljanja prekršaja od strane istih i kontinuiranom povećanju broja novih počinitelja. Visoki postotak okrivljenika počinio je prekršaj u alkoholiziranom stanju, a sudovi iznimno rijetko izriču zaštitne mjere liječenja od alkohola, čak i kada okrivljenik učestalo alkoholiziran ponavlja isti prekršaj na štetu istih oštećenika. Naročito problematični su postupci u kojima izostaje učinkovita zaštita žrtava, koje su ujedno svjedoci-oštećenici te su u strahu od okrivljenika“, upozorava pravobraniteljica. Naglašava kako se time ne ostvaruje svrha antidiskriminacijske zaštite, te se počinitelju šalje poruka kako za učinjeni prekršaj može proći nekažnjeno.

„Nacionalna strategija u suzbijanju diskriminacije trenutačno ne postoji“

Sudska zaštita samo je jedan od mehanizama koji doprinose suzbijanju diskriminacije. Nejednako postupanje najčešće proizlazi iz stereotipnih stavova i predrasuda prema određenim grupama, odnosno njihovim pripadnicima, a smanjenju diskriminacije doprinose obrazovanje i informiranje o neutemeljenosti i neprihvatljivosti ovakvih stavova, te svijest da se radi o zakonom zabranjenom postupanju“, kaže pravobraniteljica ističući kako nacionalna strategija, kojom bi bio vidljiv smjer djelovanja Vlade u suzbijanju diskriminacije, trenutačno ne postoji. Naime, Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije prestao je važiti završetkom 2013. godine, a novi dokument, iako predviđen, još nije izrađen

„U manjim sredinama češće je uznemiravanje po osnovi nacionalnog podrijetla, najviše prema pripadnicima srpske, albanske i romske nacionalne manjine, pri čemu su potonji diskriminirani i u većim sredinama, dok je u većim gradovima češća diskriminacija na temelju spolne orijentacije. Tijekom 2015. svjedočili smo slučajevima diskriminacije uporabom simbola ili pozdrava koji su tijekom povijesti imali različita značenja, a danas se uglavnom percipiraju u negativnom kontekstu povezanim uz govor mržnje. Pri sankcioniranju je nastavljena gotovo redovna praksa primjene instituta ublažavanja kazne, zbog imovnog stanja, kajanja ili ranijeg nekažnjavanja prekršitelja, a ponekad potpuno izostaje obrazloženje takve odluke. S druge strane, rijetko se cijeni ustrajnost i naročita agresivnost pri počinjenju prekršaja, kao i izniman strah žrtve, te se sudovi prilikom određivanja sankcija i dalje gotovo isključivo bave okrivljenicima, zanemarujući žrtve i posljedice koje trpe. Izrečene novčane kazne za uznemiravanje kreću se od 200,00 pa najčešće do 2.000,00 kuna. Pri tome okrivljenici često ne podmiruju kazne dobrovoljno, već ih je potrebno prisilno izvršiti. S obzirom da se radi o osobama lošijeg imovnog stanja, teško ih je prisilno izvršiti, a kako je većina izrečenih kazni ispod 2.000 kuna, ne mogu se zamijeniti radom za opće dobro“, kaže pravobraniteljica.

Navodi da je u 2015. u prekršajnu evidenciju upisano 27 osoba osuđenih za uznemiravanje, od kojih je jednom izrečena kazna zatvora, jednom uvjetna osuda, dok je od preostalih osuđenika svega 12 platilo novčanu kaznu.

„Kako kod više od 50 posto osuđenika novčana kazna nije naplaćena, niti jednom nije zamijenjena radom za opće dobro na slobodi, ovakvom se praksom dovodi u pitanje svrha izrečenih sankcija te izostaje društveni prijekor zbog počinjenog prekršaja, što zasigurno doprinosi trendu ponavljanja prekršaja od strane istih i kontinuiranom povećanju broja novih počinitelja. Visoki postotak okrivljenika počinio je prekršaj u alkoholiziranom stanju, a sudovi iznimno rijetko izriču zaštitne mjere liječenja od alkohola, čak i kada okrivljenik učestalo alkoholiziran ponavlja isti prekršaj na štetu istih oštećenika. Naročito problematični su postupci u kojima izostaje učinkovita zaštita žrtava, koje su ujedno svjedoci-oštećenici te su u strahu od okrivljenika“, upozorava pravobraniteljica. Naglašava kako se time ne ostvaruje svrha antidiskriminacijske zaštite, te se počinitelju šalje poruka kako za učinjeni prekršaj može proći nekažnjeno.

„Nacionalna strategija u suzbijanju diskriminacije trenutačno ne postoji“

Sudska zaštita samo je jedan od mehanizama koji doprinose suzbijanju diskriminacije. Nejednako postupanje najčešće proizlazi iz stereotipnih stavova i predrasuda prema određenim grupama, odnosno njihovim pripadnicima, a smanjenju diskriminacije doprinose obrazovanje i informiranje o neutemeljenosti i neprihvatljivosti ovakvih stavova, te svijest da se radi o zakonom zabranjenom postupanju“, kaže pravobraniteljica ističući kako nacionalna strategija, kojom bi bio vidljiv smjer djelovanja Vlade u suzbijanju diskriminacije, trenutačno ne postoji. Naime, Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije prestao je važiti završetkom 2013. godine, a novi dokument, iako predviđen, još nije izrađen.

Sanja Rapaić
srijeda, 27.4.2016.

POŽAR U BLIZINI VRTIĆA GDJE JE U PONEDJELJAK BAČENA BOMBA

/in , /by

Izgorjela kuća u kojoj je živjelo petero ljudi, jedna osoba ozlijeđena!

Vatrogasci su intervenirali, ali je kuća potpuno izgorjela. Jedna je osoba zatražila liječničku pomoć

Na 4. odvojku Kozari boka u zagrebačkom naselju Peščenici, u prvim satima četvrtka u požaru je izgorjela kuća, a jedna je osoba nakon pružene liječničke pomoći puštena kući, doznaje se u zagrebačkoj policiji

Oko jedan sat u četvrtak dojavljeno je da je u Ulici Kozari bok odvojak 4 na Peščenici došlo do požara iz još neutvrđenih razloga. Vatrogasci su intervenirali, ali je drvena kuća u potpunosti izgorjela. Jedna je osoba iz kuće u kojoj se dogodio požar zatražila i dobila liječničku pomoć i nije zadržana na liječenju.

U požaru o kojem je zagrebačka policija dobila dojavu oko jedan sat u noći, ozlijeđena je jedna osoba. Osoba je zatražila liječničku pomoć koja joj je pružena u KB Jordanovac. Na mjesto događaja stigli su i vatrogasci, ali kuća je u potpunosti izgorjela.

Očevidom je utvrđeno kako je požar otvorenim plamenom podmetnula za sada još nepoznata osoba.

Vlasnik kuće, Muharem Rama, kaže kako je u trenutku požara bio s obitelji, no da ne zna kako je do njega došlo. Kuća je u potpunosti izgorjela, a vlasnik kaže kako je u njoj bilo i novca i zlata koje je također stradalo.

Zgarište je obišao saborski zastupnik romske manjine Veljko Kajtazi. Poslao je dopis ministru unutarnjih poslova i poziva ga da policija bude u naselju, ne samo da patroliraju nego da budu prisutni.

Smatra da bi se ovakvi slučajevi mogli ponoviti. Kajtazi je pozvao romsku zajednicu na jedinstvo i da se ‘smire strasti’. Kaže da će idući tjedan okupiti sve pripadnike romske zajednice u Hrvatskoj.

Na pitanje ima li u ovom događaju elemenata ksenofobije, odgovorio je da ‘ima zastrašivanja kao što je bilo i devedesetih’.

Podsjetimo, prije nekoliko dana u istom naselju, svega nekoliko metara udaljeno od sinoćnjeg događaja, bačena je eksplozivna naprava u dvorište dječjeg vrtića pri čemu je uništeno nekoliko vozila.

 

SVJETSKI DAN ROMA

/in , /by

Svjetski dan Roma obilježava se 8. travnja u znaku sjećanja na prvi kongres Roma. Ovaj datum označava dan kada  su se Romi intelektualci sastali prije 41 godinu na   Prvome kongresu Roma, održanog od 8 do 12  travnja 1971. godine u Londonu (Engleskoj),

Tijekom 60-ih godina uspostavljaju su se brojne romske organizacije u Francuskoj i Velikoj Britaniji. U ovom periodu nastaju i prve romske organizacije u Srednjoj i Istočnoj Europi. Zajedno sa rastom broja nacionalnih romskih organizacija, rastao je i interes za stvaranje međunarodne romske organizacije.

Na prvome Kongres, za koji se smatra se da je prvi istinski međunarodni sastanak Roma,  raspravljalo se poglavito o jeziku, kulturi, obrazovanju, društvenom položaju Roma, Stop rasizmu, diskriminaciji i egzilu.

Kongres je rezultirao prihvaćanjem naziva Rom a dotadašnji nazivi Cigan, zigeuner gitanos itd.  označeni su kao nedostojni i uvredljivi!

Dogovoren je izgled romske zastave Plava boja u gornjoj polovici koja simbolizira nebo i mir, zelena boja u donjoj polovici koja simbolizira put i slobodu kretanja i crveni kotač u sredini koji simbolizira mukotrpnu povijest romskoga naroda.

Usvojena je romska Himna (Dželem, dželem).

Formiran je i prvi međunarodni saveza Roma (International Romani Union – IRU) koji još dan danas djeluje.

Održavanje Kongresa doprinijelo je povećanju uključenosti Roma u društveni život i potaklo osude diskriminacije i rasizma nad pripadnicima romskoga naroda.

Nakon prvog Kongresa Roma dolazi do porasta broja romskih nevladinih organizacija, klubova i kulturno-umjetničkih društava. Romi su  tradicionalni miroljubiv narod, potiču sa prostora današnje Indije.

Nakon prvih znakova diskriminacije i progona napuštaju Indiju i u traganju za boljim uslovima života jedan  se dio naseljava u Europu.

U Hrvatskoj službeno živi 17.000  Roma iako se zna da je brojka puno veća procjenjuje se oko 30 do 50 tisuća Roma. U Europi živi 12 do 15 milijuna Roma. A u svijetu se procjenjuje da živi oko 25 milijuna Roma.

Iako Romi čine najveću “manjinsku” zajednicu, često su tretirani kao građani drugog reda. Brojne romske udruge, predstavnici Roma, Vlade i pojedinci pokušavaju zadnjih 15 godina promijeniti sliku o Romima, ali napredak je spor ali vidljiv te ima poboljšanja.

Ramiza Memedi

SVJETSKI DAN ROMA

/in /by

Drage Romkinje i Romi! Danas je 8. 04. Dan našega ponosa.

Sjetimo se ovog dana koji je vrlo važan za nas. Nakon toliko ugnjetavanja, neprihvaćanja i poštivanja nas kao ljudi, protjerivanja i dr. Ipak, na ovaj dan prije 45 godina nešto se promijenilo i priznalo da smo ljudi, naš jezik, himnu i zastavu. Stoga je žalosno što se na ovaj dan ništa ne događa, nema javnih organiziranih aktivnosti tj. Posebno za građane koji bi trebali upoznati bogatu romsku kulturu, dok sami Romi osjetiti i znati što je značaj ovoga dana i zašto se obelježava 8. 4.
Zaboravlja se na obične građane, ali kad ih budu trebali tada će im pokušati pokušati na vrata. Zaboravlja se na ovu manjinu i da, i ona ima potrebu za prezentiranjem javnosti tko su i koliko su mukotrpno opstali.

Sjetimo se prije nekoliko godina na ovaj dan koliko smo aktivnosti imali, koliko smo se družili, koliko lijepih riječi smo podijelili sa prijateljima i dr.
Zato drage Romkinje i Romi nedajmo se, ajmo biti opet zajedno, družiti se s prijateljima i dalje budimo ono što jesmo, ono što nas čini bogatijim a to je prijateljstvo.
Drage Romkinje i Romi ujedinimo se u ovome danu i borimo se protiv svih nepravda koje nam se nanose
SRETAN DAN ROMA, 08. 04. !!!!!

Ramiza Memedi

Selma Selman iz Bihaća studira umjetnost u New Yorku: Ponosim se svojim identitetom Romkinje

/in /by

Umjetnica Selma Selman, porijeklom iz Bihaća, Bosne i Hercegovine, danas živi u New Yorku i studira na prestižnom Syracuse Univerzitetu. U New Yorku je trenutno otvorena njena prva samostalna izložba.

Selma Selman rođena je u romskoj obitelji 1991. godine u Bihaću, gdje je završila Srednju umjetničku školu, a školovanje je nastavila na Akademiji umjetnosti u Banja Luci, gdje je diplomirala 2014. godine.

Nakon toga je aplicirala na više mjesta u svijetu za stipendiju za master iz oblasti umjetnosti, a nakon različitih odgovora, odlučila se za Syracuse Univerzitet koji je ustanova privatnog tipa i na kojem je dobila punu stipendiju. Za Klix.ba ističe kako je jako sretna što je dobila priliku da studira na ovom prestižnom fakultetu.

“Ja nisam nikad imala svoj dom, bez obzira na to što imam familiju u Bosni. Moje tijelo i duša nikad nisu prihvatili jedno mjesto kao bazu za doživotno ostajanje. Ja ne znam gdje ću sutra biti, ali za sada sam tu”, kaže Selma za Klix.ba.

Jedan od njenih umjetničkih radova posvećen je upravo “nomadskoj” prirodi Roma, a u njemu pokušava oživjeti romsku zastavu.

“Mi Romi nemamo svoju državu, nego čitav svijet. Romska zastava je horizontalna i sastavljena od plavog, gornjeg i zelenog, donjeg dijela, dok se u sredini nalazi crveni točak. Plava simbolizira nebo, koje je naš pokrivač. Zelena je boja zemlje i znam da postojimo širom svijeta. Crveni točak simbolizira pokret i borbu”.

Njena prva samostalna izložba u New Yorku otvorena je 4. marta u Dreamland galeriji u Buffalu u New Yorku, a realizirala ju je sa kustosicom Jasminom Tumbas.

“Ova izložba predstavlja ciklus radova koji se bave s multigeneracijskim traumama, opstankom, te problemom osoba bez državljanstva. Radovi su sačinjeni od više medija, te postavljaju pitanje odnosa između majke i kćerke”, pojašnjava Selma.

Inspiracija njenom radu je Marina Abramović od koje, kako kaže, mnogo uči. Svaki umjetnik ima svoju definiciju umjetnosti, a za nju je to sredstvo pomoću kojeg se izražava.

“Ja sebe doživljavam kao Selmu, ljudsko biće koje uživa umjetnost. Jedino što mi daje snagu za dalje je umjetnost i znanje. Moja umjetnost je na neki način politička jer se ne bavi samo estetikom već problemom”.160301003.4_xxlU svojim radovima Selma želi razbijati predrasude o romskoj populaciji, te provocirati ustaljene stavove i stereotipe.

Selma u razgovoru za Klix.ba ističe kako je njeno djetinjstvo bilo drugačije, te kako je dosta puta bila u negativnim situacijama zbog svog identiteta Romkinje. Dodaje kako je na vrijeme naučila da prihvati sebe.

“Nikad nisam imala jedan identitet, nitko ga nema. Moj identitet je puna kutija svega. Jeste, ponosim se time što sam Romkinja. A taj ponos jeste prihvaćanje sebe. Romski identitet kao svaki ostali je isti. Ljudi trebaju da shvate da mi nismo ljudi koji služe za zabavljanje. Mi smo ljudi koji također žele biti zabavljani”, kaže Selma.

Dodaje kako je problem diskriminacije, budući da su Romi najveća etnička manjina u Europi, stalno prisutan, i to ne samo u Bosni i Hercegovini za koju kaže kako je “divna zemlja, no nažalost sačinjena od problema i nerazumijevanja”.
160301003.11_xl
Na upit o tome kakav je život u Americi u smislu poštovanja drugog i drugačijeg, odgovara:

“Amerika je posebna priča, ona je zemlja sačinjena od imigranata, tako da ovdje nitko nije ili svako jeste egzotičan”.

 

Izvor

L.Č /Klix.ba

Životna priča aktivistkinje povodom Međunarodnog dana Žena

/in /by

Povodom Međunarodnog dana Žena pročitajte priču Romkinje koja se među prvima borila za prava Roma u Švedskoj i svijetu. Ovaj dan smo odlučili posvetiti joj našu pažnju i iskazati bitnost naših aktivistkinja bez kojih ne bi imali toliki napredak. U ime uredništva zahvaljujemo se svim Romkinjama aktivistkinjama na borbi za naša prava te im želimo uspješan daljini rad i ostvarenje zajedničkog cilja, ravnopravnost za sve građane, bez obzira na spol, nacionalnost i drugo.

Katarina Taikon-Langhammer (29. srpnja 1932. – 30 prosinca 1995.) bila je švedska romska aktivistkinja, lider pokreta za građanska prava, pisac i glumica, a pripadala je vrsti Roma koja se zovu Kalderashi. Tijekom njenog djetinjstva Romi su još uvijek živjeli u kampovima u Švedskoj, te su morali premještavati često, što je djecama otežavalo odlaske u školu.

Katarina Taikon nije naučili kako čitati i pisati do svojih tinejdžerskih godina, ali svim svojim trudom je krenula željenim stopama te je posvetila svoj život poboljšanju uvjeta Roma u Švedskoj i svijetu. Kroz svoj neumorni rad, rasprave, pisanje i razgovor s švedskim vlastima, Romi su dobili jednako pravo na stanovanje i obrazovanje kao svi ostali Šveđani. Godine 1953. je završila zabrana migraciji 1914 Roma. To je dovelo do povećanja broja Roma da traže utočište u Švedskoj, a broj Roma koji je na početku bio manje od tisuću ljudi, je rastao. Katarina Taikon pokušala je uvjeriti švedske vlasti da ti ljudi su u stvari političke izbjeglice, jer su ugnjetavani u svojim zemljama. Nakon neuspješnih nastojanja da pomogne skupini od 47 francuskih Roma da dobiju azil u Švedskoj, odlučila je promijeniti strategiju. Jedini način da se okonča predrasuda protiv njezina naroda je bio da utječe na mlade i djecu. Kroz to shvaćanje, počela je pisati svoje popularne serije dječjih knjiga o svome djetinjstvu, Katitzi (1979 TV-serija se temelji na knjigama).

Katarina Taikon umrla je od oštećenja mozga nakon pada te je bila 13 godina u dugoj komi nakon srčanog udara. Naziva se Martin Luther King Švedske.

Orhan Memedi

Međunarodni Dan Žena “Osmi Mart”

/in , , /by

Danas je međunarodni Dan Žena koji se svake godine tradicionalno slavi 8. ožujka, u hrvatskoj se još uvijek popularno naziva “Osmi Mart”.

Na današnji dan se slave žene diljem svijeta, njihovi ekonomski, socijalni i politički uspjesi.
Poštovanje, ljubav i priznanje – to su glavne riječi kojima se danas opisuje ovaj dan.
Ipak, može se primijetiti kako se, s godinama, sve više gubi osnovni značaj “Osmog Marta”.
U početku se dan nazivao “Međunarodni Dan Radnih Žena”, a obilježavao se kao socijalistički politički događaj – s vremenom dan je postao dio kulture mnogih zemalja, prije svega u Istočnoj Europi, Rusiji i zemljama bivšeg socijalističkog bloka.

Često se danas dan svodi na poklanjanje cvijeća, poneku lijepu riječ ili gestu – no, nekad je ovaj dan značio mnogo više, predstavljao je dan borbe, dan izlaska iz patrijarhalnih okvira reakcionarne povijesti koja je žene stoljećima tretirala kao građane drugog reda.
Kroz radničku i socijalističku borbu, ideju koja je po prvi puta, bez diskriminacije, ženu i muškarca tretirala kao jednako važna ljudska bića – žene su svojim angažmanom postigle brojne pobjede protiv nejednakosti, seksizma i drugih nepravdi koje su proizlazile iz neravnopravnosti spolova.
Danas svjedočimo nekim postignućima u područjima ravnopravnosti i emancipacije žena, no iznimno smo svjesne da je neravnopravnost i nejadnakost žena itekako prisutna u svim svojim oblicima diljem svijeta. Tzv. “ravnopravnost” koja se danas osigurava i zakonom, primjerice nužan broj žena u parlamentu itd., za većinu žena i njihovu ravnopravnost je obična farsa – jeftinim trikovima se ženama nastoji prikazati kako stalno napreduju, kako njihova “moć” jača iz dana u dan. Stvarnost je znatno drugačija Žene još uvijek čine većinu siromašnih u svijetu, tri četvrtine žena iznad 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno, a nedostupnost obrazovanju i zdravstvenoj skrbi žena globalno je u porastu. U prosjeku, žene zarađuju 30-40 posto manje od muškaraca za isti posao, nema ih ili su podzastupljene u svim centrima političke moći. Žene su i dalje, svugdje u svijetu, većina žrtava nasilja, a stradanja žena i djece u imperijalističkim ratovima širom svijeta i broj njihovih žrtava, prelazi broj žrtava onih koji su u uniformama.
Prvi Dan žena je obilježen 28. veljače 1909. u SAD deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Između ostalih važnih povijesnih događaja, njime se obilježava i požar u tekstilnoj tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku 1911. godine kada je poginulo preko 140 žena.
Ideja da se obilježava međunarodni dan žena se prvi put pojavila početkom 20. stoljeća u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. ožujka 1857. u New Yorku. Tekstilne radnice su protestirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.
Protesti na 8. ožujka su se događali i slijedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila ‘Međunarodni dan žena’ na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin.
Slijedeće godine je Međunarodni dan žena obilježilo preko milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. U predvečerje prvog svjetskog rata žene širom Evrope su 8. ožujka 1913. održale demonstracije za mir.
Demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prvi stadij ruske revolucije. Nakon oktobarske revolucije, boljševička feministkinja Alexandra Kollontai nagovorila je Lenjina da 8. ožujka postane državni praznik, i tokom sovjetskog perioda se koristio za obilježavanje “herojstva radnica”.
Međutim, u mnogim komunističkim državama je taj praznik izgubio svoju ideološku osnovu i postao prilika za muškarce da iskazuju svoju ljubav i poštovanje prema pripadnicama suprotnog spola, posluživši kao svojevrsni amalgam Majčinog dana i Valentinova u zapadnim državama.
U Čehoslovačkoj se Dan žena za vrijeme komunističkog režima pretvorio u parodiju, te je ukinut nakon baršunaste revolucije. U Mađarskoj je, pak, običaj poklanjanja cvijeća ženama zadržao i nakon pada komunizma.
Dan žena je ostao državnim praznikom u Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Kirgiziji, Moldovi, Mongoliji i Tadžikistanu, a obilježava se cvijećem i poklonima.
Na Zapadu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom. Međutim, 1960-ih su ga ponovno počele slaviti feministice. Godine 1975, koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, Ujedinjeni narod, službeno su proglasili i počeli obilježavati Međunarodni dan žena.
Redakcija portala romni.net želi sretan “Međunarodni Dan Žena” svim našim čitateljicama, majkama, bakama, kćerima, djevojkama, studenticama, učenicama, radnicama.

Isplata stipendija za učenike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine

/in /by

Isplata stipendija za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine za veljaču 2016. u školskoj godini 2015./2016.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta objavljuje da su 29. veljače 2016. godine isplaćene stipendije za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine koji su ostvarili pravo na stipendiju sukladno Odluci o kriterijima i načinu za ostvarivanje prava na stipendiju za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine za školsku godinu 2015./2016. Stipendije su isplaćene za mjesec veljaču 2016. godine.

Kraljica romske glazbe Esma Redžepova 6. travnja dolazi u Lisinski

/in /by

Esma Redžepova, čiji su život i glazbena karijera jedan od najvećih glazbenih biljega ovih prostora svoj posljednji koncert u Zagrebu održala je krajem 2012. godine.

U svojoj bogatoj karijeri Esma Redžepova održala je nebrojene koncerte, nastupila na festivalima i pred više od 200 tisuća ljudi, snimila je više od 1.000 pjesama, te objavila više od 500 albuma za domaće i inozemne kuće.

Osim po svojem glazbenom stvaralaštvu i bogatoj glazbenoj karijeri od gotovo 60 godina, Esma je poznata i kao humanitarka. Zajedno sa svojim pokojnim suprugom Stevom Teodosievskim, odgojila je, školovala i udomila 47-ero djece. Za svoj humanitarni rad, dvaput je bila kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir, a dobitnica je i brojnih drugih priznanja i nagrada.

Ulaznice za koncert Esme Redžepove i sastava Folk masters koji će se održati 6. travnja potražite na blagajnama Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i putem internet sustava www.ulaznice.hr.

lisinski.hr

ROMI – IZGUBLJENI I NAĐENI

/in /by

ROMI – IZGUBLJENI I NAĐENI: Jesu li Romi potomci jednog od 10 izgubljenih izraelskih plemena?
02/03/2016

Kada mi je Bog prije otprilike tri godine rekao da me želi poslati Romima da im služim, moram priznati da sam bila zbunjena. Vjerovala sam da trebam ići služiti Židovima u Izrael. Nisam mogla spojiti te dvije stvari. Pa kako ću služiti Romima ako trebam služiti Židovima? Nisam sve razumjela, ali odlučila sam da ću slušati Boga. Uzela sam i neko vrijeme i tražila Božje vodstvo oko toga.
S vremenom Bog mi je dao ljubav prema Romima, iako ih nisam do tada dobro poznavala. Mogla bih čak reći da sam imala predrasude prema njima. Moj se put povremeno prepletao s Romima kojima sam služila, ali uvijek nekako individualno, pojedincima, a ne cijelom narodu. Pošto mi je Bog rekao da me želi poslati Romima da im služim kao narodu, nisam imala cijelu sliku o tome što to zapravo znači. Tek kasnije, kada sam im već služila u Murskom Središću, čula sam za teoriju da su Romi možda jedno od 10 izgubljenih izraelskih plemena, dio Božjega izabranog naroda.
Židovi su, naime, potekli od 12 izraelskih plemena, nazvanih prema 12 Jakovljevih sinova. Godine 722.-721. pr. Kr. nestalo je 10 od 12 izraelskih plemena. Poraženi od asirskoga kralja Šalmanesera V., tih deset izraelskih plemena koji su živjeli u Sjevernom izraelskom kraljevstvu, odvedeno je u ropstvo u gornju Mezopotamiju i Medeju, današnju Siriju i Irak. Nakon toga gubi im se svaki trag. Njihove potomke i danas mnogi traže među raznim plemenima širom svijeta. Današnji Židovi potječu od dva preostala plemena: Jude i Benjamina.
I iako mi je sve to skupa zvučalo neobično, kockice su zapravo polagano dolazile na svoje mjesto. Shvatila sam zašto mi je Bog najprije govorio o tome da trebam služiti Židovima, a kasnije me slao Romima. Pa Romi i Židovi su možda jedan te isti narod! Osim toga, počela sam malo proučavati cijelu priču i shvatila da između ta “dva” naroda postoje velike sličnosti.
Gdje god se pojave, izazivaju pomiješane emocije: otpor, predrasude, nerazumijevanje, progon. Poznati su kao nomadi ili lutalice, ima ih u svakoj zemlji. Dobri su trgovci i glazbenici. Žene se rano, rijetko se miješaju s drugim narodima. Vjeruju u jednoga Boga. Tamnoputi su i kamo god otišli, sa sobom nose svoju kulturu, običaje i jezik. Imaju velike obitelji, poznati su po gostoprimstvu i otvorenosti …
Bez sumnje, to mogu biti samo ili Židovi ili Romi. Kroz stoljeća se pokazalo da Sotona i jedne i druge prezire. I Romi su, kao i Židovi, konstantno bili progonjeni. Hitler je u holokaustu poubijao na tisuće i tisuće Roma. U Rumunjskoj su ih držali 400 godina u zarobljeništvu. Mnoge europske zemlje čak su imale antiromske zakone, koji su branili lokalnom stanovništvu da se miješaju s njima. I danas ljudi imaju predrasude prema Romima, kao i prema Židovima.
Osim toga, postoje određene sličnosti između romske i židovske kulture, kao što su slična tradicionalna odjeća i glazba. Posebna je zanimljivost sličnost u unutarnjim “plemenskim” zakonima. Romi, naime, imaju u svojoj kulturi održavanje “sudova”, kao što su nekada imali Izraelci. Suca biraju među uglednim stanovnicima naselja, a on onda presuđuje u svim međuljudskim i obiteljskim sukobima i njegove se odluke poštuju. Iako se danas romski “plemenski” zakoni sve manje poštuju, oni su izvorno bili vrlo slični Mojsijevu zakonu.
Stručnjaci kažu da ima nekoliko kriterija po kojima se današnji narodi mogu smatrati mogućim potomcima 10 izgubljenih izraelskih plemena: duhovno gledano, oni trebaju biti “narod bez svoje zemlje”, “štovati idole” i “lutati zemljom”. Osim toga, moraju potjecati iz krajeva u koje su izraelska plemena bila protjerana. I jedan i drugi kriterij Romi kao narod zadovoljavaju. Oni imaju jezik, zastavu i himnu, ali nemaju zemlju. Iako se ne zna točno odakle potječu, smatra se da su u Europu došli upravo s prostora u koji su dva izraelska plemena, Efrajim i Manaše, bili protjerani. Iako se dugo smatralo da Romi podrijetlom dolaze iz Indije, sve se više vjeruje da su oni doduše došli iz Indije u Europu, ali da izvorno potječu iz Egipta. Vjeruje se, naime, da pojam “gypsy” dolazi od riječi “egypti-ans”, što znači “Egipćani”. Prema toj teoriji, Romi su vjerojatno bili dio jednoga od 12 izraelskih plemena koja je Mojsije izveo iz egipatskog ropstva i čiji su potomci došli u Obećanu zemlju. Odande su ih Asirci oko 700. godine pr. Kr. odveli u ropstvo u Mezopotamiju, odakle su se pak kasnije naselili u Indiju. I stvarno je neobično, kada se malo dublje pogleda da Romi posvuda vjeruju u jednoga Boga, iako su navodno potekli iz Indije. Kao da im je jednoboštvo “u krvi”. Osim toga, oduvijek su Romi bili poznati po gatanju, vračanju i čitanju iz dlana, što je bila uobičajena praksa u Egiptu, dok se u Indiji to ne može naći.
Postoji još jedna, pomalo tragikomična, sličnost između Židova i Roma. Poznata je, naime, uobičajena predrasuda da su Isusa ubili – Židovi. No manje je poznata legenda da su čavle za Isusov križ izradili ni manje ni više nego – Romi. Zbog toga su, prema toj legendi, Romi od tada prokleti i lutaju po svijetu, bez mogućnosti da pronađu mir. Tako da kad se priča skrati, ispada da su Isusa razapeli Židovi, a na križ ga pribili Romi.
Postoji još mnogo toga što stručnjaci i znanstvenici te i proučavatelji povijesti i religije navode kao moguće dokaze za teoriju o Romima kao potomcima jednoga od 10 izgubljenih izraelskih plemena. Međutim, sve su to u konačnici samo teorije. Kada je Isus nakon uskrsnuća susreo dva učenika koja su išla u Emaus, razgovarao je putem s njima, ali oni ga nisu prepoznali. Tek kasnije im se otkrio, a oni su onda zaključili da “im je srce gorjelo dok su razgovarali s njim”. Tako je i s ovom teorijom. Dok stručnjaci i znanstvenici teoretiziraju, ja mogu reći da mi je srce gorjelo kad sam čula za povezanost Roma i Židova. Ljubav koju je Bog izlio u moje srce za njih kao da govori: “”Nek’ se pokrenu planine i potresu bregovi, al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe” i “Sigurno te neću ostaviti, nipošto te neću zapustiti”, tj. stihove koje je Bog uputio svojem ljubljenom narodu Izraelu.
Za kraj mogu samo reći da se zadnjih šezdesetak godina u svijetu počelo nešto ozbiljno događati s Romima na duhovnom planu. To je u isto vrijeme otkad su Židovi dobili ponovno svoju državu, Izrael. Bog je rekao da će pozvati svoj narod natrag sebi u posljednje vrijeme i vjerujem da smo tomu mi u današnje vrijeme svjedoci. Aliyah je pojam koji označuje doseljavanje (vraćanje) Židova iz raznih dijelova svijeta u Izrael i, iako je započeo još potkraj 19. stoljeća, u zadnjih šezdesetak godina vrlo se pojačao. Tako se od uspostavljanja države Izraela 1948. godine, više od 3 milijuna Židova iz više od 90 zemalja doselilo u Izrael.
I dok se Židovi sa svih strana vraćaju u Izrael, Romi u isto vrijeme dolaze Bogu. Kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih godina francuskom pentekostalnom pastoru Clementu Le Cossecu došao je jedan mladi Rom koji ga je tražio da ode s njim kući moliti za njegovu bolesnu majku. Le Cossec je došao u mladićevu kuću i ondje pronašao staru majku kako bolesna leži na podu. To ga je potreslo. Kleknuo je do nje i molio Isusa da je iscijeli. Žena je odmah ozdravila. Kako je mladić bio glazbenik koji je imao gitaru bez ijedne žice, Le Cossec ga je pozvao da svira u crkvi i dao mu je nove žice. Već sutradan mladić je u crkvu doveo svoje prijatelje. Nakon nekoga vremena ti su Romi otišli iz toga grada i Le Cossec je na neki način zaboravio na cijelu priču. Godine 1950. došla mu je jedna Romkinja i ispričala sljedeću priču: prije nekoga vremena srela je uličnog propovjednika koji joj je dao letak na čijoj je poleđini bila zapisana adresa lokalne crkve. Ubrzo se toj ženi smrtno razbolio sin i doktori su tvrdili kako nema nade. Ona se, međutim, sjetila toga letka, dala ga nekomu da joj pročita adresu i zaputila se u crkvu. Ondje je zamolila pastora da moli za ozdravljenje njezina sina. I Bog je ponovno učinio čudo; mladić je ozdravio. Cijela obitelj došla je Bogu. Međutim, Cossec ni tada nije počeo služiti Romima. Tek nekoliko godina nakon toga dogodilo se nešto što mu je promijenilo život. Susreo je Rome koji su se obratili u jednom od ova dva vala probuđenja. Rekli su da ih ni jedan pastor ne želi krstiti jer nisu prema francuskim zakonima bili vjenčani (francuski zakoni bili su komplicirani, jer su dozvolu za vjenčanje mogli dobiti samo ako su 21 dan u kontinuitetu živjeli u gradu, a policija ih je svakih 48 sati izbacivala iz grada). Jedan Rom od 28 godina tom je prilikom rekao: “Budući da nas ni jedan pastor ne želi vjenčati, odlučio sam sa svojom ženom otići na rijeku. Stavit ću Bibliju na travu. Ne znam čitati ali znam da unutra piše: ‘Tko uzvjeruje i krsti se, spasit će se’. Ja ću krstiti svoju ženu, a zatim će ona krstiti mene.” Cossec je tada odlučio služiti Romima. Nadahnut riječima apostola Pavla iz 1 Kor 9, 22 o tome da je postao “nejak da nejake stekne”, Le Cossec je napustio svoj dotadašnji život i počeo putovati i živjeti s Romima. Njegov sin, John, odrastao je s Romima i živio po romskim običajima. Samo šest godina pošto je Cossec započeo služiti, šest tisuća Roma se obratilo. Probuđenje se proširilo na Španjolsku, a odande u druge europske zemlje. Vjerujem da je ovo vrijeme, vrijeme probuđenja Roma, u cijelom svijetu da se i oni, kao i drugi Židovi, “vraćaju kući”, ako već ne u zemlju Izrael kao jedno od deset izgubljenih izraelskih plemena, onda u nebesko kraljevstvo svojem Ocu koji ih čeka.
Želim da romski narod uđe u Božje kraljevstvo prije Isusova dolaska i da Romi budu dionici Božje slave, sjedeći za stolom Gospodnjim zajedno sa svojim precima, Abrahamom i Izakom. Ako su i bili izgubljeni godinama, pa i stoljećima, sada su nađeni. A svi znamo što Isus kaže o tome koliko se nebo veseli kad se nađe jedna izgubljena ovca, zar ne?
Autorica: Katarina Prokopić