Dijeca su vrijeđala moje djete u vrtiću, a učiteljice nisu ništa napravile još su optužile mene i mog sina da je mlitavac

Pozdrav od Sandre.

Plakala sam dugo kad se sve to dogodilo. Nisam mogla doći sebi što su drugi ljudi u stanju napraviti. Pa koliko ima zla na ovome svijetu? Nevjerojatno koliko sam tužna.

Negdje prije 5 mjeseci sin mi je nekoliko dana za redom dolazio uplakan doma. Kad bih ga pokupila iz vrtića bio je sav u suzama. Naravno odmah sam ga pitala što je bilo? Ali ni jedanput nisam dobila konkretan odgovor od njega. Kao nešto posvađao sam se sa drugima. Inače je super dečko i ima svoje društvo s kojima je ok pa sam mislila da je to neka faza trenutno. Malo su se kao klinci zakačili, bit će to sve ok. Ali to se nastavilo i kako on nije ništa govorio odlučila sam pričati sa tetama u vrtić da vidim u čemu je problem. Tek tada sam doživjela šok. Ne samo jer sam saznala da mojeg sina vrijeđaju druga djeca, nego da je i on sam kriv jer je mlitavac pa si dopušta da mu drugi to rade. Mlitavac?!?! Nisam mogla vjerovati da izlazi to iz usta jedne učiteljice ili odgajateljice koja radi u vrtiću. Koja se školovala da pomogne djeci kad se nalaze u teškim situacijama i da ih nauče nositi se s time. Prestrašno. Nastavila je ona naravno. Da smo i mi roditelji krivi što je dijete toliko mlitavo, da smo ga previše razmazili. Razmazili? Pa što da radim? Jedinac je i volim ga najviše na svijetu, pa nema stvari koje za njega ne bi napravila. I nismo sad roditelji koji mu dopuštamo baš baš sve. Mislim financijski mu ni ne možemo jer nemamo puno novaca. Možemo mu dati samo ljubav što svako dijete zaslužuje. Ne znam kako da to kažem, ali naš sin je jedno normalno i mentalno zdravo biće. I uvijek zahvalan. Dobar je dečko za svoje godine. I znam da nije u njemu nikada bio problem. Znam. Počela sam se sva tresti tamo pred tom odgajateljicom i ostala potpuno bez riječi. Bila sam ljuta, bila sam tužna. Ma bila sam sve. Kad sam došla sebi pitala sam je tko su ta djeca koja ga vrijeđaju i koja su loša prema njemu? Htjela sam bez obzira na sve što je rekla to civilizirano riješiti. Grupa je mala tako da sam znala o kojoj dijeci se radi jer su imali priredbe i rođendane pa vidiš s kojom klincima ide u grupu. Znači to je par klinaca koji su za glavu veći od njega. Ma i viši. I što je najbolje znala sam da su neki radili i prije probleme, ali je prestalo. Pa je očito opet počelo i sad im je moj sin pao na pik.

Nevjerojatno u svemu tome je što je ta odgajateljica stala u njihovu obranu, a ne u obranu moga sina. Kasnije sam saznala zašto i onda mi je sve bilo potpuno jasno. Inače pošto nismo imucni roditelji kao roditelji druge djece ne možemo mu kupovati i skupu odjeću i igračke pa na neki način mi se ni ne uklapamo u taj nivo u kojem se ostali nalaze. Zapravo su nas se htjeli i riješiti, pa su dopustili da mi sina vrijeđaju. Nisu ga tukli, ali su ga vrijeđali i to dosta. Eto, platili smo mu taj vrtić i koji nam je zbilja bio skup, ali očito je bitno i kakav statusni simbol imate. Htjeli smo mu samo najbolje. To smo mu priuštili na ostalim stvarima smo štedili. I eto statusni simbol naravno drugima daje pravo da se tako ponašaju. A mojeg sina onda nazivati mlitavcem. A ni kriv ni dužan. Prestrašno. Nisam dugo dvoumila i ispisala sam ga odmah sljedeći dan iz tog vrtića. Nismo išli u nikakve sukobe dalje s tim vrtićem i odgajateljicom. Jednostavno nismo imali snage za to, a i vjerujem da bi nas to samo dodatno dotuklo. I mene i supruga i mojeg sina. Naravno suprug je sudjelovao u svim tim našim odlukama. Bio je stravično ljut, ali i on je shvatio s kakvim ljudima imamo posla. I iskreno mislim da ne bi ništa postigli jer je bilo vidljivo da sustav ne funkcionira. Od početka. Da sam plakala, jesam. Jer nisam mogla doći sebi koliko je sve to naopako i kako su stvari krivo postavljene. Da moraju mala dijeca ispaštati zbog toga. Prestrašno gdje živimo. Sad sam preko ljeta našla za svoga sina novi vrtić i pričala sa tetama preko telefona i bile su zaista ljubazne i idemo pogledati ovaj tjedan kako to sve izgleda i toplo se nadam da neće biti više takvih stvari.

Na kolima konjske zaprege obitelj. Iscrpljeni otac i majka kojima je teško odrediti godine i dva osmoškolca, djevojčica i dječak – sjede na balama sijena. Na leđima nose školske torbe. Vuče ih neuhranjeni konj, sitno kljuse nalik onima što smo ih sretali kako pasu uz prometnice. Nalazimo se u Bugarskoj, u romskom naselju na rubu Samokova, grada u podnožju planina Rila i Vitoša s čijih vrhova većinu godine blistaju bijele snježne kape.

„Zahvaljujući zimskom turizmu i skijašima, grad je među vodećim turističkim destinacijama u Bugarskoj“, objašnjava nam ponosno naš domaćin, Georgi Nikolov. Ovog 28-godišnjeg „fakina“ upoznali smo dan ranije kad nam je, kao jedan od ambasadora Roma, govorio o tome kako je odrastao u romskom naselju s bakom i djedom nakon rastave roditelja, i od tinejdžera koji je bježao iz škole postao aktivist odlučan pomagati zajednici.

„Nisam nikada bio osobito dobar đak, kad sam otkrio hip hop počeo sam često i markirati jer imali smo bend i snimali svoje pjesme pa mi se to tada činilo važnije od školovanja“, govori iskreno Nikolov zaposlen kao zdravstveni medijator u Samokovu. Program zdravstvenih medijatora inicirala je fundacija Ethnic Minorities Health Problems, a lani je u Bugarskoj bilo 170 educiranih medijatora zaposlenih u 26 regija diljem zemlje. To su ljudi koji uživaju povjerenje zajednice i pomažu Romima da srede svoje papire, dobiju zdravstvenu pomoć i općenito da se lakše probijaju kroz administraciju nužnu da bi, ravnopravno s ostalim stanovnicima Bugarske, ostvarili svoja temeljna ljudska prava.

Georgi Nikolov, osim toga, inicijator je umjetničke radionice u mjesnoj srednjoj turističkoj školi koju zajedno pohađaju romska i ne-romska djeca. Zajedno su i na radionicama, a najbolji radovi natječu se na lokalnom Street Art festivalu. Pobjednici ovog lokalnog, za nagradu će dobiti priliku predstaviti se i na nacionalnom natjecanju. Svoje ručne radove, oslikane majice, čestitke, kamenčiće u međuvremenu prodaju kao suvenire i tako skupljaju novac za financiranje tog pothvata. Mladi je hip-hoper silno ponosan na taj uspjeh. Djeca romske manjine u Bugarskoj inače pohađaju osnovnu školu odvojeni od bugarske djeca, a odvojeni su i u vrtićima. Oko 3.000 Roma živi u Samokovu, dok ih je još oko 9.000 u odvojenom romskom naselju na rubu grada koje smo išli posjetiti.

„Trenutno ne vole baš novinare“, govori nam Nikolov i moli nas da ništa ne snimamo. Kolege iz Latvije su ljuti, posebno fotograf. Nekoliko dana prije našeg dolaska dogodio se incident u kojem je napadnuta bugarska novinarka. U naselju je radila priču o ilegalnoj distribuciji struje. Stanovnici naselja, naime, struju kupuju od „elektro mafije“ koja cijenu kreira prema vlastitim preferencijama pa neki plaćaju više, neki manje. Novinarku je udario jedan od onih kojima nipošto nije u interesu da se o ovoj temi govori i piše, a naselje je nakon toga danima bilo pod opsadom medija.

Autobus prolazi pored novo uređenog parka, u blizini je i škola, sve se u tom djelu javnog prostora čini novim i uređenim. Nakon toga počinje red kuća kakve bismo očekivali u svakom selu, s dvorištem i ukućanima oslonjenima na kapiju.

Poslije jučerašnje kiše osvanuo je svjež i sunčan dan. Autobus prate znatiželjni pogledi dok se vozilo kroz red kuća probija do prostrane ledine na kojoj je divlje odlagalište otpada. Pored njega ograđeno je veliko dvorište sa zidanom jednokatnicom u koju se smjestila evangelistička crkva.

Ulazimo u dvorište gdje nas dočekuje pijetao očerupana repa. Nikolov juri uz stepenice po svećenika dok se ogledamo po uskom hodniku iz kojeg vrata vode do prostrane blagovaonice što zauzima veći dio prizemlja. Svećenik, Nikolai Vasilev, govori nam kako ovdje svakodnevno na obroke dolaze samohrane majke i djeca koja su ostala bez skrbnika, ukupno više od stotinu njih. Crkva okuplja oko 700 aktivnih vjernika koji redovito dolaze na propovijedi, i uživa veliki ugled u zajednici.

Želimo pitati u kakvom je odnosu svećenik s ekipom koja ilegalno distribuira struju no Nikolov nas strijelja zabrinutim pogledom. Na velikim je mukama jer ovdje je naš domaćin, a istovremeno strašno zabrinut kako bi netko od nas mogao lanuti nešto i uvrijediti svećenika – njegov uzor i očinsku figuru.

„Zašto je ovo naselje na tako zlu glasu?“, pitao je konačno jedan od romskih ambasadora koji su nas pratili na ovom putovanju, 30-godišnji Miroslav Angelov, student završne godine medicine koji školovanje namjerava nastaviti kako bi specijalizirao kardiologiju.

Svećenik duboko uzdahne, a grč na licu mladog repera Nikolova pretvori se u izraz očaja pred katastrofu.

Romi su žrtve, barem većina koja nema izbora nego poslovati s ovim ljudima. Izbjegava ih zvati kriminalcima. Najradije bi uopće izbjegavao govoriti o njima, oprezno važe svaku riječ, izvlači se dugačkim rečenicama u kojima, osim jezičnih figura, nema previše drugog sadržaja. Postaje jasno da je pitanje preosjetljivo za jednosatni boravak u gostima kod svećenika koji nas zabrinuto ispraća do kapije.

Ljudi, s jedne strane uplašeni, s druge strane nemaju previše razloga vjerovati u nepristranost medija. Stječe se dojam kako bi i jedna pogrešna riječ mogla biti dovoljnim razlogom da se zamjere pogrešnim ljudima kojima kao da su prepušteni na milost ili nemilost.

„Govorite engleski?“, pita jedna od nas dvoje djece i prilazi im praćena pogledima roditelja koji su zaustavili kola.

„Bili ste u školi?“

„Da.“

„Volite ići u školu?“

„Yes“, u glas govore djeca i smiju se pogledavajući prema roditeljima i svećeniku koji još stoji na kapiji i gestikulira nam kojim putem krenuti.

Nastavljamo uskom ulicom oko koje su natisnute straćare. Zastajemo kraj improvizirane tržnice u dvorištu jedne od kuća. Tri generacije obitelji sjede oko štanda na kojem je izloženo nešto krumpira, luk, jabuke i među ostalim banane koje nam velikodušno nude na poklon. Uklanjamo se u kraj blatnom Land Roveru. Iz drugog dvorišta cvrče kobasice koje se peku na improviziranom roštilju. Improviziran je i mali šank, dva reda niskih klupica na kojima sjede gosti. Preko puta je sendvič bar s bogatom ponudom.

Putem kuće postaju solidnije jer iz ovog naselja ljudi ne odlaze niti nakon što završe škole, zaposle se i, kako bi se reklo – uspiju u životu. Miroslav Angelov, budući kardiolog, jednako tako i dalje živi u romskoj četvrti Konjevica u srcu Sofije. Odrastao je u obitelji koja je obrazovanje smatrala prioritetom. Još kao dječak odlučio je kako će biti liječnik, a cijelo ga je naselje u tome podržavalo pa su ga još kao klinca prozvali doktorom što mu je ostao nadimak do danas. Uskoro će imati i titulu, no njegovi roditelji umrli su premladi da bi svjedočili ispunjenju tog sna. Prema procjenama, životni vijek Roma u Europi je deset godina manji nego prosječnog stanovnika Europe koji nije Rom.

Uska ulica kojom hodamo izlazi na prostran trg oko kojeg su se natisnule trgovine i birtije, štandovi i trafike. Uz kraj stoji parkiran naš autobus s nestrpljivim suputnicima koji su već bili zabrinuti za nas. Lokalne vlasti, govori nam kasnije Kamelia Metodieva, zdravstvena medijatorica koja nas je pratila u kratkoj šetnji naseljem, počele su rješavati problem opskrbe strujom i neke su se kuće u naselju već prebacile na državnu mrežu. Opskrba je bolja, a cijena predvidiva.

Romi čine osam do deset posto stanovništva Bugarske, premda ih službeno, prema posljednjem popisu stanovništva 2013. godine ima dvostruko manje. Više od polovice živi u selima na tuđoj zemlji i bez stalnog zaposlenja, no u urbanim je romskim naseljima puno veći rizik siromaštva, a tu su puno vidljivije i razlike među pojedinim etničkim grupama.

„Romi u Bugarskoj nisu homogeni“, objašnjava nam Cveta Petkova, nacionalni koordinator projekta Za Rome s Romima. Postoje bugarski Romi katolici, turski Romi muslimani i ortodoksni kršćani. Međusobno se također dijele prema profesijama, pa su tako bugarski Romi kovači, trgovci stokom, proizvođači cjedila, dok su turski muzičari, limari, proizvođači košara. Svima im je zajednička bijeda u kojoj većina živi.

Najugroženije su obitelji s troje i više djece koje žive u izoliranim romskim naseljima, gdje su roditelji neobrazovani i bez stalnog zaposlenja. Gotovo svaki veći grad u Bugarskoj ima odvojena romska naselja, a unutar samih naselja postoje još posebno odvojena geta za najsiromašnije, najranjivije skupine.

Podaci su slični u cijeloj Europi. Istraživanje koje je Agencija EU-a za temeljna prava provela 2011. godine u 11 zemalja članica pokazuju kako 90 posto Roma živi u kućanstvima čiji je ukupan dohodak ispod nacionalne granice siromaštva. Istraživanje Programa Ujedinjenih naroda za razvoj iste godine pokazalo je kako su romski muškarci sa završenom osnovnom školom u prosjeku plaćeni 11 posto manje od jednako obrazovanih muškaraca koji nisu Romi. Za one koji imaju završenu srednju školu ta je razlika još i veća pa u nekim zemljama iznosi i do 39 posto.

Tijekom komunizma u Bugarskoj Romi su bili regrutirani u rudarstvu, teškoj industriji, nekvalificiranim tvorničkim i fizičkim poslovima ili u poljoprivrednim poslovima gdje i danas obavljaju najnapornije poslove za najmanju plaću. Romima su komunističke vlasti u Bugarskoj zabranjivale čak i sviranje zurle i tapana, pa i na svadbama koje su u snažnoj obiteljskoj tradiciji Roma najvažnije svetkovine uopće.

Zabrana je uvedena 1984. godine kada su i romske svadbe postale ilegalne jer su na njima i dalje nastupali majstori na ovim glazbalima dok su muški članovi obitelji bili na straži za slučaj da ih ipak pronađe policija. Zabrana je ukinuta 1989. godine.

Ipak, mnogi će bugarski Romi, među njima čak i evangelistički svećenik, reći kako se u vrijeme komunističkih vlasti bolje živjelo. Nakon pada komunizma i privatizacije poljoprivrede i drugih poduzeća mnogi su Romi postali nezaposleni, i veliki broj bio je prisiljen napustiti Bugarsku u potrazi za boljim životom. Jer, suprotno popularnoj slici Roma kao nomada koje ne drži mjesto, većina ih živi u istim mjestima koja već stoljećima naseljavaju njihovi preci.

Prvi Romi stigli su u Europu iz sjeverne Indije prije više od tisuću godina. Prije 20. stoljeća živjeli su kao putujući radnici koji su brusili svoje vještine kao šumari, težaci, kovači, radnici u metalurškoj industriji i trgovci, glazbenici, zabavljači te gatari. Isprva su zahvaljujući svojim zanatskim vještinama i znanju s konjima bili dobro prihvaćeni u društvu, no kasni Srednji vijek to je promijenio. Vladama i zanatskim cehovima nije se sviđala nezavisnost Roma, a crkva, sumnjičava prema njihovoj kulturi, prozivala ih je strancima i poganima. Kulminiralo je tijekom tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća kada su nacisti pobili između 250.000 i 500.000 romskih muškaraca, žena i djece. Točan broj žrtava Porajmosa, romskog holokausta, do danas nije poznat.

Iako najbrojnija europska manjina, Romi su do danas ostali najviše progonjena, marginalizirana, ugrožena i klevetana zajednica u Europi. Sasvim konkretan dokaz tomu daje i istraživanje slovačkog Financial Policy instituta koji je 2014. godine poslao poslodavcima niz fiktivnih prijava za posao. Samo je 37 posto ljudi s romskim imenom dobilo odgovor na prijavu, u usporedbi s 69 posto ostalih.

Posljednjih 20 godina u Bugarskoj raste broj obrazovanih Roma, a među pismenim je bugarskim Romima tri puta više žena nego muškaraca. Većinu studenata Roma u Bugarskoj stipendira Soroševo Otvoreno društvo, iako postoje i državne stipendije u sklopu nacionalne strategije za uključivanje Roma, a donošenje koje se očekuje od svake države članice jer predstavlja ključni dio strategije Europa 2020. Europske komisije. Prema podacima koje je iznijela Cveta Petkova, postotak visoko obrazovanih Roma u Bugarskoj je 2011. godine bio 0,5 posto, što ipak predstavlja porast u odnosu na deset godina ranije kad ih je bilo 0,2 posto.

Najveći broj Roma u Bugarskoj, njih nešto više od 40 posto, ima završenu tek osnovnu školu. Romski školarci u pravilu su u neusporedivo lošijoj startnoj poziciji od svojih školskih kolega koji, ako ništa, imaju tekuću vodu i struju i roditelje koji im mogu pomoći oko zadaće. Romski učenici često su i diskriminirani u razredima gdje čine manjinu u odnosu na djecu koja nisu Romi.

Govorila nam je o tome i Paola Patseva, 25-godišnja studentica dizajna koja je, kaže, u srednjoj školi koju je upisala najprije skrivala da je Romkinja. Ubrzo joj je, međutim, postalo sve teže prelaziti šutke preko različitih komentara kojima se diskriminiralo učenike romske nacionalnosti i konačno se i sama predstavila kao Romkinja. To je, kako kaže, „začepilo“ usta njezinim prijateljicama, a sve je drugo ostalo više-manje jednako. Samo jedan dječak nastavio ju je dosljedno maltretirati do mature što je upravi škole više puta prijavljivala, no uprava nije reagirala.

Kako onda motivirati mlade Rome na nastavak školovanja, pitamo je. Posebno one koji niti u vlastitoj obitelji ne nailaze na podršku.

„Meni je školovanje omogućilo da se uključim u brojne projekte poput ovoga u kojem danas obavljam posao asistenta u pripremi predškolske djece Roma za osnovnu školu. Govorim im kako sam zahvaljujući obrazovanju bila u Americi, i u Parizu i vidjela svijeta, inače ne bih imala takve mogućnosti“, govori nam djevojka koja bi, da se nije školovala, danas sigurno već bila supruga i majka.

Romska su djeca suočena s obrazovnom neravnopravnošću, pokazao je pokusni projekt „Dobar početak: približavanje pristupa kvalitetnim uslugama za romsku djecu“ koji je trenutačno u tijeku u pojedinim državama članicama i sufinanciran iz proračuna EU. Paola Patseva već je dvije godine aktivna u programu koji pomaže djeci iz najugroženijih romskih obitelji tako što im osigurava mjesto u vrtiću i priprema ih za školu u koju će nakon toga krenuti.

Europska komisija izračunala je kako zbog diskriminacije u obrazovanju i zapošljavanju Roma svaka zemlja članica u kojoj oni čine i do deset posto populacije, gubi približno 500 milijuna eura godišnje. Prosječna dob među Romima jest 25 godina u usporedbi s prosječnom dobi od 40 godina diljem EU. Ipak, njihova je stopa zaposlenosti znatno manja jer velika većina radno sposobnih Roma nema potrebno obrazovanje za pronalazak dobrih poslova. Ili su isključeni već samim time što su Romi.

I tako zarobljeni u začaranom krugu predrasuda, pritisnuti siromaštvom i zbog poteškoća s jezikom i pisanjem opterećeni osjećajem isključenosti i nedoraslosti trebaju svaku pomoć da se u javnosti čuje i njihov glas. Dobra je vijest da je sve više mladih, obrazovanih Roma odlučnih da pomognu svojoj zajednici i da im se nude prilike za to. Iako Georgiju Nikolovu ide na živce to što ih ističu kao pozitivne primjere, kao da su nešto neobično i posebno. Njemu je važno naglasiti kako su razlike među nama bitno manje nego što možda mislimo, ali su pozicije s kojih startamo u društvo ekstremno neravnopravne. Teško je onda povjerovati da Romi žive kako žive jer su tako odabrali, a što je prilično rasprostranjeno razmišljanje. Lakše je zaključiti kako je to zato što im je mogućnost izbora u startu ograničena.

Melisa Skender
27. kolovoza 2016.

Lupiga.Com

Vlada Republike Hrvatske neposredno provodi politiku u području prava nacionalnih manjina putem Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju većinu etničkih prava putem redovitih institucija Republike Hrvatske kao i većinski hrvatski narod čime se osigurava zaštita od asimilacije i getoizacije i omogućava razvoj kulturnog i nacionalnog identiteta u cilju njihove integracije u hrvatsko društvo.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Republici Hrvatskoj je popisano 4.284.889 stanovnika od čega je 328.738 pripadnika nacionalnih manjina kako slijedi i to:

Albanaca 17.513 (0,41%), Austrijanaca 297 (0,01%), Bošnjaka 31.479 (0,73%), Bugara 350 (0,01%), Crnogoraca 4.517 (0,11%), Čeha 9.641 (0,22%), Mađara 14.048 (0,33%), Makedonaca 4.138 (0,10%), Nijemaca 2.965 (0,07%), Poljaka 672 (0,02%), Roma 16.975 (0.40%), Rumunja 435 (0.01%), Rusa 1.279 (0,03%), Rusina 1936 (0,05%) Slovaka, 4.753(0,11%), Slovenaca 10.517 (0,25%), Srba 186.633 (4,36%), Talijana 17.807 (0,42%), Turaka 367 (0,01%), Ukrajinaca 1.878 (0,04%), Vlaha 29 (0,00) i Židova 509 (0,01%).