Protest protiv nasilja nad ženama

/in , /by

Protest protiv nasilja nad ženama: ‘Reagujmo dok ne bude kasno’

Stotinak aktivistkinja nekoliko nevladinih organizacija zatražile su na protestu u Beogradu ostavke nadležnih zbog učestalog porodičnog nasilja nad ženama u Srbiji i ubistva dve žene i jednog deteta koja su se u poslednje dve nedelje dogodila ispred zgrada Centra za socijalni rad na Novom Beogradu i u Rakovici. One su pred zgradom ministarstava nadležnog za socijalnu zaštitu, uz poruku „Stop ubijanju žena“, apelovale na hitnu reakciju države.

İlknur Üstün and Nalan Erkem are detained

/in , /by

We are in solidarity with our colleagues who are detained!
Ten women and human rights defenders including members of Women’s Coalition, İlknur Üstün and Nalan Erkem, detained yesterday (5 July 2017).

It is unacceptable that two of the prominent women’s rights defenders were detained at a time when attacks against women’s rights are getting prevalent at an alarming rate. We see this detention as an outright attack against women’s movement and all women in the country. Women’s rights struggle cannot be separated from human rights struggles.

Both of our colleagues have worked dedicatedly on eliminating violence against women, for women’s access to justice and women’s political participation. We understand that their detention is a “response” to their years of relentless work on women’s rights.

Their detention will neither deter them nor us from our struggle for women’s rights, because there is a long way to go in realisation of women’s rights in Turkey.

It’s a long road, and we will continue with our strive for women’s rights.

We are in solidarity with our colleagues and and will follow the situation closely.

Women’s Coalition -Turkey

Kadın Koalisyonu

Society and Traditional Culture Roma

/in , /by

The traditional Romanies place a high value on the extended family. Virginity is essential in unmarried women. Both men and women often marry young; there has been controversy in several countries over the Romani practice of child marriage. Romani law establishes that the man’s family must pay a bride price to the bride’s parents, but only traditional families still follow this rule.

Once married, the woman joins the husband’s family, where her main job is to tend to her husband’s and her children’s needs, as well as to take care of her in-laws. The power structure in the traditional Romani household has at its top the oldest man or grandfather, and men in general have more authority than women. Women gain respect and authority as they get older. Young wives begin gaining authority once they have children.

Romani social behavior is strictly regulated by Hindu purity laws[citation needed] (“marime” or “marhime”), still respected by most Roma (and by most older generations of Sinti). This regulation affects many aspects of life, and is applied to actions, people and things: parts of the human body are considered impure: the genital organs (because they produce emissions), as well as the rest of the lower body. Clothes for the lower body, as well as the clothes of menstruating women, are washed separately. Items used for eating are also washed in a different place. Childbirth is considered impure, and must occur outside the dwelling place. The mother is considered impure for forty days after giving birth.

Death is considered impure, and affects the whole family of the dead, who remain impure for a period of time. In contrast to the practice of cremating the dead, Romani dead must be buried. Cremation and burial are both known from the time of the Rigveda, and both are widely practiced in Hinduism today (although the tendency for higher caste groups is to burn, while lower caste groups in South India tend to bury their dead). Some animals are also considered impure, for instance cats because they lick themselves.

Romanipen (also romanypen, romanipe, romanype, romanimos, romaimos, romaniya) is a complicated term of Romani philosophy that means totality of the Romani spirit, Romani culture, Romani Law, being a Romani, a set of Romani strains.

An ethnic Romani is considered to be a Gadjo (non-Romani) in the Romani society if he has no Romanipen. Sometimes a non-Romani may be considered to be a Romani if he has Romanipen, (usually that is an adopted child). As a concept, Romanipen has been the subject of interest to numerous academic observers. It has been hypothesized that it owes more to a framework of culture rather than simply an adherence to historically received rules.

KAKO OBJASNITI

/in , /by

Budući da se Romi ne nalaze u javnom ili nekom razvijenijem sektoru gospodarstva, osuđeni su da bez državne zaštite rade ispod bilo kakvih prihvatljivih normi. O obiteljskom, nasilju da i ne govorimo. Romkinje godinama trpe batine i razne vrste zlostavljanja, često su uvjerene da je normalno to trpjeti, one su patrijahalno odgojene gdje muškarac je glava kuće tj obitelji i on može sve- njemu je dozvoljeno.

Mladi Romi nemaju svoja mjesta gdje bi se mogla okupiti, družiti, njegovala svoju kulturu i razmijenila svoja mišljenja idr.

Ono što doista rastužuje, premda nažalost i očekivano, jest činjenica da unutar same romske zajednice, najranjiviju skupinu čine djeca. Siromaštvo u kojem mnoga romska djeca žive još je više otežalo njihovu nepovoljnu situaciju i gurnulo ih u poziciju nemoći, što ne predstavlja samo njihov osobni gubitak, već i gubitak za društvo u cjelini.

Romska i ostala kućanstva imaju podjednake troškove hrane i svakodnevne potrebe. Romi u Hrvatskoj još uvijek ne uspijevaju ostvariti svoje pune obrazovne mogućnosti, ponajprije zbog siromaštva, diskriminacije po nacionalnoj osnovi i višestruke diskriminacije žena, marginalizacije i nedostatka samopouzdanja te svakodnevnog funkcioniranja romskih zajednica.

Zato trebamo, kada se ne bojimo biti iskreni prema sebi i drugima, kad brinemo za ljude i želimo da im bude bolje, trebamo otvoreno progovoriti o problemima da bi ih mogli zajednički rješavati. Trebamo javno pohvaliti dobre primjere i pokažati da može i mora biti bolje, ali i da mora postoiti politička volja koja će nas poduprijeti u tome. Lakše nam je kritički promisliti i tražiti bolje u situacijama kada nema objašnjenja za ono što se događa osim da je to jednostavno tako. Kako objasniti da u jednoj zemlji kao što je Hrvatska, multikulturna zemlja, teško će se nači stabilno zaposlenje za Rome koje će im omogućiti dostojanstven život.

Moram naglasiti da vam treba jaka veza za stažiranje mladih Roma,  ako želiš stažirati za tetu u vrtiću, zanimanje koje je najtraženije gdje u HZZ ima najmanji broj i najmanji period prijavljenih u evidenciji. Za druga zanimanja još teže posebno ako prepozna tvoju nacionalnost. Mnogi mladi dolaze do jednog razočarenja i dileme za nastavak svoga daljnjeg obrazovanja odnosno struke. Čemu gubljenja vremena kad mogu negdje drugdje odmah se zaposliti bez predrasuda. Moram ostaviti jedinu prihvaćenu moju domovinu Hrvatsku, gdje sam rođen i gdje sam započeo svoje prve korake, svoju prvu riječ, prvi dan škole………. Nažalost to je stvarnost.

 

Ramiza Memedi

U PODMETNUTOM POŽARU IZGORJELE TRI SESTRE

/in , /by

Tri sestre izgorele u podmetnutom požaru u Rimu

Tri sestre romske nacionalnosti izgorele su u podmetnutom požaru u kamperskoj prikolici u predgrađu Rima. Žrtve, starosti četiri, osam i 20 godina, spavale su sa svojim roditeljima i još osam braće i sestara kada se prikolica zapalila.
Snimci sa kamera pokazuju čoveka koji baca flašu na vozilo pre nego što se zapalilo, saopštili su istražitelji. Nije jasno da li je u pitanju ksenofobičan čin ili neko iz druge porodice “ravna račune”.
Preživeli članovi porodice kažu da im je zaprećeno nekoliko dana pred nesreću.
Proromska grupa Asociacione 21 Luljo, koja redovno kritikuje činove diskriminacije i nasilja protiv Roma u Italiji izrazila je žalost zbog tragedije.
Predsednik Italije Serđo Matarela osudio je “stravičan zločin”, dok je papa Franja poslao svog kapelana da uteši porodicu i odnese im pomoć.

Autor: Tanjug

 

50 policajaca upalo u romsko naselje u Slivenu

/in , /by

Bugarska: 50 policajaca upalo u romsko naselje u Slivenu, jedno dete ranjeno

 

Stanovnici romskog naselja Nadež u Slivenu, Bugarska, tvrde da je više od 50 policajaca upalo u njihove kuće  gde  su pucali i vršili nasilje nad stanovnicima tog  romskog naselja. U pucnjavi policije ranjen je 14-godišnji dečak u nogu, javlja BTV.

Kako je saopštila Policija u Slivenu, po prijavi građana, zbog narušavanja javnog reda i mira, preglasne muzike u romskom naselju Nedež u Slivenu,  jedan policajac je izašao taren i prilikom interevencije je bio napadnut i povređen. Akcija policije bila je odgovor zbog napada na svog kolegu policajca u tom naselju.

May 4, 2017

Romi slave Ederlezi – Đurđevdan, svoj najveći blagdan, pozdravljajući proljeće

/in , /by

Pjesmom i plesom, u svojim tradicionalnim nošnjama te uz bogati stol sa janjetinom Romi slave svoj praznik Ederlezi koji se obilježava 6 svibnja . Domovi se ukrašavaju cvijećem i raspupanim grančicama u znak dobrodošlice proljeću.

Obredi ovog bladgana uključuju kupanje u vodi s cvjetovima, a kao tradicionalno nomadski narod Romi su ovim blagdanom obilježavali prekid zimovanja i pokretali svoje čerge

Domovi se ukrašavaju cvijećem i raspupanim grančicama u znak dobrodošlice proljeću. Obredi Ederleza – Đurđevdan uključuju kupanje u vodi s cvjetovima. Obično sе na ovaj dan jede janje. Kao tradicionalno nomadski narod Romi su ovim blagdanom obilježavali prekid zimovanja i, pokrećući svoje čerge, ponovno polazili na put.

Đurđevdan je jedan od najvećih romskih praznika (romski: Ederlezi) kojim se slavi povratak proljeća. Mnoge tradicije koje su uz njega povezane, potječu iz zajedničke tradicije mnogih naroda istočnog Sredozemlja. Na taj dan Romi se svečano odijevaju, stavlja se nakit, odjekuje romska muzika i pleše se romsko kolo. Domovi se ukrašavaju cvijećem i raspupanim grančicama u znak dobrodošlice proljeću.

Kaže da se dan prije, 5. svibnja, farbaju jaja i pripremaju kolači – baklave, tulumbe i druge slastice, a ujutro 6. svibnja, kupaju se vodom u koju se stavljaju farbana jaja, vrba i cvijeće, a jaje treba biti “crveno kako bi djeca bila zdrava i napredna”.

Romi su tradicionalno nomadski narod. Vjeruje se da su napustili Indiju oko 1000. godine i da su prošli kroz zemlje koje su danas obuhvaćene granicama Afganistana, Irana, Jemena, i Turske. Dio Roma i danas živi na istoku, čak i u Iranu, uključujući i neke koji su se selili u Europu i potom se vratili. Početkom 10. stoljeća, Romi dolaze na Balkan, a početkom 16. stoljeća se sele sve do Škotske i Švedske. Neki Romi su se selili prema jugu kroz Siriju k Severnoj Africi, dolazeći u Europu preko Gibraltara. Oba ogranka migracije su se srela u današnjoj Francuskoj. Ljudi slični Romima i danas žive u Indiji, a najvjerovatnije potječu iz indijske pustinjske države Radžastan (Rajasthan).

Svim pripadnicima romske nacionalnosti čestitamo Ederlezi – Đurđevdan želimo im puno sreće, zdravalja i boljitak u budućnosti.
E.M

Milica Petrovic

/in /by

Age: 23
Hometown: Belgrade, Serbia
The Future: Continue her legal education and use it to advance the struggle for Roma women’s rights
Loves: Education, playing piano, and attending activist gatherings, trainings, and workshops

 

Milica is a law student and activist working with Global Fund for Women grantee partner BIBIJA-Roma Women’s Center to end discrimination against Roma people in Serbia. BIBIJA provides community education programs, free legal services, counseling, and trainings on women’s human rights to Roma women in Serbia. Milica attended a workshop held by BIBIJA “and was immediately taken by the work the organization is doing. After, I realized I wanted to be part of it and do this work for life.”

 

Discrimination against Roma people is common in Serbia, and Milica says it’s the biggest problem Roma women face. Often this means that many Roma women are denied their basic human rights, including decent healthcare and job opportunities. Milica and her family have experienced these problems first-hand.

“Unfortunately, the biggest problem for Roma women is discrimination based on the ethnic and racial differences. Simply being Roma is a problem. Many Roma people, men and women, have problems in finding work or attending educational institutions,” says Milica. “It’s very sad for me to talk about this. We are all people. People need to realize that person’s beauty comes from within and not whether they have pretty skin, hair, and such. It is unbelievable to me that in 21st century we are still talking about discrimination, but unfortunately it is still present and very visible. When we look around we see it every day and that is a big problem.”

Milica acknowledges the diverse spectrum of Roma women in Serbia, and says that the problems each woman faces is different, but that one major issue is that many Roma women lack basic information they need to understand their rights to healthcare and education. “I would like for every women to be fully informed where and how to ask for help and guidance, no matter their situation,” she says.

Working with BIBIJA, Milica is determined to help women access opportunities that will support their empowerment. She believes that achieving women’s rights will lead to a healthier society and higher quality of life for everyone. “Women’s rights should not be ignored. Gender equality and freedom of speech are very important,” says Milica. “Women in 21st century shouldn’t have to experience being inferior in a society. To create a healthier environment we should have men and women, equally, participate and work for equality. That way a more broad advancement can be made.”

 

Književnik Jovan Nikolić otkrio novu fascinaciju: Ženskinje u Splitu imaju prekrasan repertoar psovki!

/in /by

Kao gost programa Udruge Kurs “Pisci u rezidenciji“ u Splitu boravi njemačko-srpsko-romski pisac Jovan Nikolić (62) – književnik kojeg prijatelji zovu Joff, ovdje je stigao nakon Sajma knjiga u Leipzigu gdje je promovirao dvije knjige: “Orkestar žena koje su me ostavile“ (“Das Orchester der Frauen die mich verlassen haben“) na štandu Drava Verlage iz Klagenfurta, te “Anthologie“ njemačkog PEN Centra sa nekoliko njegovih uvrštenih tekstova.

Jovan Nikolić od 80-tih godina radio je kao novinar i kolumnist u beogradskim novinama i časopisima, Radio Beogradu i TV Novi Sad. Pisao je kazališne komade, nastupao kao glumac i pjevač, a napisao je velik broj stihova za pop i rock glazbu: za Radomira Mihailovića Točka i grupu SMAK, Generaciju 5, Zabranjeno pušenje i romski sastav Ođila, a posljednji tekst “Bubamara“ glazbeni je lajtmotiv filma “Crna mačka, beli mačor“ Emira Kusturice.

Zbog oštrih tekstova prema srbijanskom režimu prebjegao je u Njemačku, pa od 1999. godine živi u Koelnu.

Svrstan u antologije

Njegova je poezija prevedena na desetak jezika i svrstana je u mnoge međunarodne antologije – francuske, njemačke, austrijske, srpske i romske književnosti. Jovan Nikolić Joff danas slovi kao “nezamjenjivi glas romske literature u Europi“, a s njim razgovaramo uoči književne večeri zakazane za petak u 18 sati u kavani hotela Bellevue.

Što Vam je kao piscu pružila Njemačka, a što nije domovina?

– Njemačka je zaista primjer multikulture među europskim zemljama. Svojim programima za umjetnike iz čitavog svijeta, mnogobrojne organizacije poput Heinrich Böll Stiftunga, Akademije umjetnosti u Berlinu i ostalih koje je teško i nabrojiti, nude uvjete za rad, mir i potpunu posvećenost svomu radu, računajući mjesečnu novčanu potporu i stan, što je za pisce sa prostora svih zemalja bivše Jugoslavije gotovo nezamislivo.

Dakle, dobio sam nešto za što sam se morao ranije izboriti potpuno sam. U Njemačkoj sam za ovih 18 godina imao preko dvije stotine nastupa, ne računajući nastupe u Austriji i Francuskoj. U Srbiji, u organizaciji tamošnjeg UKS imao sam ukupno tri službena nastupa. Međutim, ipak sam dobio izvjesne književne nagrade u Srbiji, primljen sam u srpski PEN i objavljeno mi je šest knjiga poezije.

Kakav je bio put od izbjeglice do uglednog pjesnika? Kakvo je Vaše iskustvo?

– Imao sam prvo književno čitanje 1991. u Berlinu na Festivalu malih jezika, sa dr. Rajkom Đurićem, pjesnikom iz Beograda, lingvistom i autorom brojnih studija o romskoj kulturi. Ta večer je ostala vrlo zapažena i stekao sam već tada izvjestan broj prijatelja u Berlinu.

Međutim, to ukupno nije moralo značiti ništa, pogotovu što tada nisam imao namjeru živjeti u Njemačkoj. Osam godina kasnije bio sam primoran na izbjeglištvo, najprije iz političkih razloga, a zatim posljedično i egzistencijalnih. Po intencijama nekih ozbiljnih srpskih državnih ustanova trebao sam najednom postati bijednik.

Ali ja na taj njihov projekt nikako nisam želio pristati, iz razumljivih razloga, te sam se sa 44 godine života odlučio na egzistencijalni skok. Nakon toga uslijedili su neki sivi dani, ali poslije prve objavljene knjige pjesama i proze “Zimmer mit Rad“, “Soba s točkom“, stvari su krenule onako kako nisam očekivao ni u najslobodnijim maštanjima. Moram napomenuti da je u mom iskustvu bilo dosta sreće i Božje promisli.

Bijeg

Što Vas je konkretno natjeralo 1999. godine da spakirate kofere i počnete život na novoj adresi, na novom jeziku?

– U najkraćem, to je bilo bjekstvo od stanovitog političkog divljanja jer nisam mogao dijeliti sistem vrijednosti koji je tada bio nasilno instaliran – a ispostavlja se, do danas nije izmijenjen. Dapače, deformirao je u bestijarluk jednog samopromoviranog autokrata.

U jednom eseju napisali ste za Rome da su narod “koji ima zvuk ali ne i sliku“. Možete li malo objasniti za čitatelje Slobodne Dalmacije?

– Pa Romi se, od svoje prve pojave u evropskim zemljama još u 15. stoljeću, nikako drugačije nisu etablirali među većinskim narodima osim kroz muziku i muzičare. A ostalim pripadnicima tog, kako sam kazao “Pepeljuginog plemena“, pristup balu koji se naziva normalan ljudski život bio je nedopušten. Problem Roma kao najdiskriminiranijeg naroda u Evropi je i dalje nevidljiv.

Kao potpredsjednik svjetske asocijacije romskih pisaca, koliko svojim ugledom možete pomoći rješavanju problema koji tište Vaše sunarodnjake?

– Svjetska asocijacija romskih pisaca (IRWA) je moj osobni inžinjering i Dragoslava Dedovića, odličnog pjesnika i urednika programa na srpskom jeziku na Deutsche Welle radiju. Međutim, čovjek kojega smo izabrali za predsjednika, Veijo Balzar, finski pisac, nakon osnivanja uzeo je organizaciju, stavio pod mišku i odnio doma.

On je potpuno uništio i obesmislio tu organizaciju i vrlo konstruktivan i ambiciozan Program koji je zamišljen na prvoj deklaraciji u Koelnu 2002. godine – pao je u vodu. To je, inače, sudbina gotovo svih značajnijih romskih udruženja.

Angažirani ste i u školama s romskom djecom.

– Projekt RKK, Romski kulturni karavan, zamislio sam još 2008. godine i potom obilazio uglavnom njemačke škole, gimnazije, Sveučilište u Koelnu, i Innsbrucku, predavao učiteljima, socijalnim radnicima i pedagozima o osnovama romske znanosti. Cilj je bio učešće u programu “Schulle ohne Rasissmus“, Škole bez rasizma, koji se upravo tih godina počeo širiti po njemačkim državama, kao i pokušaj amortiziranja “anticiganizma“.

Osnovni problem narastajućih i fosiliziranih predrasuda o Romima bila je isključivo strahovita neobaviještenost o porijeklu i kulturi ovog velikog indijskog naroda.

Kakva je sudbina Roma književnika, koliko su primjetni na evropskoj književnoj sceni?

– U Evropi živi i stvara stanoviti broj književnika porijeklom Roma, Sinta, Gitanosa i drugih romskih podplemenskih grupa. Oni su poznati istraživačima, lingvistima i romolozima. Čak se niti međusobno ne poznaju! Poznati su, ispada, samo na rijetko organiziranim tematskim tribinama posvećenim romskom usmenom, tradicijskom i aktualnom pisanom umjetničkom stvaralaštvu.

Romi pišu na većinskim jezicima zemalja u kojima žive ili na svome dijalektu, od mnogobrojnih romskih dijalekata koji postoje danas u svijetu. Romski je jezik prije nekoliko godina standardiziran, ali imam izrazitu sumnju da će ga prihvatiti romski pisci kao i romski narod. U Njemačkoj živi i radi malo značajnijih romskih pisaca.

Najzanimljiviji su Ruždija Sejdović, Sintica Dotchy Reinhardt, te Ištvan Farkaš, o kojem ne znam gotovo ništa osim da je vrlo talentiran. Teško je govoriti o Romima piscima u Njemačkoj jer ih gotovo ni nema.

Očev orkestar i knjige

Do svoje 12-te godine selili ste od grada do grada, da bi se skrasili u formativnim godinama u Čačku. Na koji način Vas je djetinjstvo obilježilo kao književnika?

– Jednako kao i svakog drugoga pisca čija se poputnina nalazi u ruksaku djetinjstva. Ja sam odrastao neukorijenjen po mansardama hotela diljem čitave tadašnje SFRJ u kojima je salonski orkestar moga oca izvodio svjetski plesni repertoar. Tada mi je užasnu čamotinju preuzeo predivan svijet knjiga. I otada do danas nisam prestao boraviti u tom svijetu.

U knjizi “Orkestar žena koje su me ostavile“ pišete o svojim ženama, o svom životu, ali i o jednom nestalom vremenu. Koliko su žene utjecale na Vas?

– Moje su dominante estetske traume bile jedna sestrina velika lutka, koju je donijela tetka iz Italije, srcolika lica i s krupnim očima, i predivna Teta Barica, liječnica sa dječjeg odjela Bolnice u Derventi. U četvrtoj sam godini “fasovao“ plauritu i to me umalo koštalo života. Kasnije sam, izgleda, tragao za tim modelima, ali veća je zanimljivost da su mi sve bivše djevojke i žene bile muzičarke!

I mogu zamisliti kakav bi to bio moćan orkestar: Orkestar žena koje su me napustile. I što bi mi sve mogle odsvirati, od rekvijema do charlestona za bivšega. Knjiga je upravo tiskana na njemačkom jeziku, ali ako potpišem ugovor sa beogradskim izdavačem moći će se čitati i na našim, “deklarativnim“ jezicima.

Što pišete na rezidenciji u Splitu? Kakvi su Vam utisci o gradu?

– Uspješno sam već drugi dan po dolasku u Split “fasovao“ infekt na nozi i dragi pjesnik Edi Matić me morao voziti na Hitnu. Tako da su moji prethodni planovi o dugim šetnjama po gradskoj jezgri pali u more. Ali slušam, sjedeći po baštama restorana izvrsnu duhovitost Splićana i prekrasan repertoar psovki i pripsovki. Naročito su mi zanimljive psovke ispaljene iz usta ženskinja. To tako lijepo i muzikalno zvuči.

Ovdje radim na ispravljanju rukopisa nove knjige kratke proze “Hotel Nikaragva“ i fragmentarnim zapisima o dnevnim i noćnim slikama u Splitu, kojima sam imao radost svjedočiti. Split pamtim kao vojnik pokojne JNA na otoku Visu, kada sam folirao trbušne tegobe samo da bih dospio trajektom do splitske bolnice, te da bi u slobodno vrijeme šetao rivom i gledao kako gradske ljepotice prolaze kroz mene.

PLUĆA
Kažu da svaki Ciganin, muzičar, oboljeva na pluća.
Dobije astmu, sipnju.
Zato što je ciganska muzika tužna, prepuna molova.

Pa oboli vazduh uokolo.
Postane gust i težak, toliko opojan da umiru leptiri
I ptice veju sa neba.
A disanje – postaje jecaj.

Zato je Ciganima lakše da pevaju nego da dišu…

 

Piše Jasenka Leskur-Staničić /Foto Jakov Prkic/Hanza Media

Slobodnadalmacija.hr