Zloupotreba novca za Rome: Zatraženo izjašnjenje organizacije Hilswerk Austrija
Foto: Nedžad Jusić/arhiva
Pravobranilaštvo Tuzle provodi radnje u vezi sa sumnjama koje se odnose na zloupotrebu novca namijenjenog stambenom zbrinjavanju Roma. U skladu s tim, zaprimili su izjašenjenje od Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoline.
Riječ je o službi koja je vršila tehnički pregled izvršenih radova na objektima.
Zaprimljena je i finansijska dokumentacija službe za budžet i finansije. Ova dokumentacija odnosi se na uplate novca za spomenuti projekat.
Pravobranilaštvo nastavlja s prikupljanjem informacija o ovom slučaju, a između ostalog zatraženi su i nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dušana Terzića.
Na koncu, zatraženo je i izjašenjenje Humanitarne međunarodne organizacije Hilswerk Austrija International, koja je bila investitor izgradnje stambenog bloka, odnosno šest stambenih jedinica “Roma Action”.
Podsjetimo da je vijećnik u Gradskom vijeću Tuzla ispred reda nacionalnih manjina, Nedžad Jusić, otvorio pitanje zloupotrebe novca koji je bio namijenjen za Rome.
“Tokom godina, pribavio sam materijalne dokaze koji dokazuju zloupotrebu novca i koruptivne radnje tokom realizacija projekata za stambeno zbrinjavanje Roma“, izjavio je ljetos Jusić.
Kako je tada naveo, organizacija Hilswerk Austrija je realizovala projekat za stambeni blok od šest jedinica kroz projekat „Roma Action“ Tuzla i na tom projektu je oštećen Budžet Grada Tuzle kao i Evropske komisije.
Međimurje: Vlasti prikrile činjenicu o prvorođenoj bebi u 2020.
Veljko Kajtazi sa majkom i prvorođenom bebom. (Foto: Facebook)
Saborski zastupnik romske nacionalne manjine u Hrvatskoj Veljko Kajtazi zgrožen je što je prikrivena činjenica i obmanuta javnost o prvorođenom djetetu u Međimurskoj županiji.
Naime, u tradicionalnim medijskim objavama o prvorođenoj djeci, preskočena je romska porodica.
Kajtazi za ovo krivični odgovorne u županijskoj bolnici u Međimurju iu Međimurskoj županiji.
Kako su mediji pogrešno izvjestili javnost.
„Neugodno sam iznenađen viješću da je županijska bolnica u Međimurju, zajedno s predstavnicima Međimurske županije, prikrila činjenicu i obmanula javnost o prvorođenom djetetu u Međimurskoj županiji“, napisao je Kajtazi na svom Facebook profilu.
Pita se zašto se prikrila informacija o prvorođenom romskom djetetu i zašto je ova porodica preskočena u tradicionalnim medijskim objavama o prvorođenoj djeci?
„Bojite li se ksenofobičnih reakcija osoba kojima ne bi ugodno sjela informacija o prvorođenom romskom djetetu? Ima li u ovakvim i sličnim situacijama elemenata diskriminacije, kršenja ljudskih prava?“, napisao je zastupnik.
Na kraju je dodao da očekuje javnu ispriku odgovornih u što kraćem roku, ali ne očekuje da će situacija u Međimurju u 2020. biti bolja dok se odnos prema Romima ne promijeni „i dok ne dobijemo jednak tretman, poštovanje i uvažavanje našeg ljudskog dostojanstva“.
KOMUNIKACIJSKA GREŠKA
U razgovoru za N1, direktor čakovečke bolnice Tomislav Novinščak rekao je da se dogodila komunikacijska greška, zbog koje su iz bolnice županiji dali krivu informacije o tome koja je beba prva rođena u 2020. godini.
“Jako mi je žao, kao ravnatelju, da se dogodi takva greška. Bolnica i zdravstveni sustav jako su veliki i za sve mogu preuzeti odgovornost, ali ne mogu pristati na to da vrši bilo kakvu diskriminaciju. Mi brinemo za sve naše stanovnike svakodnevno i jako mi je žao zbog toga što se dogodilo. Mislim da je ljudski da se radi i da se događaju greške, ali i da se ispriča, kao što smo jučer učinili. Bili smo kod gospođe i djeteta, ispričali smo se, a ljudski je i oprosti ”, rekao je direktor bolnice u Čakovcu Novinščak, prenosi N1 .
Dodao je da se majka i dijete osjećaju dobro, te da ih ne zamjenjuju zbog greške koja se dogodila.
Igor Jurić: Presudom je odobreno silovanje i obljuba deteta romske nacionalnosti
Igor Jurić (Foto: Medija centar Beograd)
Oslobađajuća presuda Apelacionog suda u Beogradu koja je muškarca koji je imao seksualne odnose sa maloljetnom Romkinjom oslobodio krivične odgovornosti, čini se da je podigla buku jedino na društvenim mrežama. O ovome smo nedavno pisali, a slučaj je bio i povod da o ovoj temi razgovaramo sa Igorom Jurićem, osnivačem Fondacije Tijana Jurić.
Srbiju je uznemirila presuda kada je Apelacioni sud u Beogradu oslobodio muškarca starog 24 godine, koji je imao seksualne odnose sa djevojčicom starom 13 godina. Kritikovali ste ovu presudu. Zbog čega?
-Samom presudom je prekršen zakon koji jasno kaže da je povređeno pravo deteta.
Sa druge strane u pitanju je diskriminacija jedne romske devojčice i kako god se tumačilo, ovom presudom je odobreno silovanje i obljuba deteta romske nacionalnosti. Takođe, dobili smo presedan da se zbog tradicije i kulture jednog naroda može amnestirati čovek koji napravi dete detetu od 13 godina. Da budem jasan, ovom presudom je legalizovana pedofilija u Srbiji i poslata je izuzetno loša poruka čitavom društvu.
Koliko su mediji shvatili važnost ove presude? Da li je dovoljno javnost upoznata i da li je to učinjeno na pravi način?
–Javnost ne bi bila upoznata sa ovom slučajem da nije počela polemika na društvenim mrežama, koja je nažalost u jednom trenutku otišla u pogrešnom pravcu. Kritike ove presude su stavljene u politički kontekst što ni jednog trenutka nije bila namera. Žalosno je to što se danas svaka Kritika, ili pohvala određenih društvenih pojava dovodi u vezu sa politikom čime se zapravo minimizira i marginalizuje.
Foto: tijana.rs
Da li su NVO organizacije nakon ovog slučaja bile dovoljno glasne? Šta država može da uradi?
-Jako je bitno da se uključe sve društvene strukture koje na neki način mogu da utiču da se stvari promene, i svakako je u tom lancu uticajni značaj države i institucija najvažniji.
Da li su ovim romske djevojčice prepuštene same sebi?
–Da, apsolutno su prepuštene same sebi i ovaj slučaj je pokazao da nemaju podršku najbližih članova svoje porodice. Zato one moraju dobiti podršku institucija.
U jednom razgovoru rekli ste da je ovo legalizovanje pedofilije. Da li građani Srbije to shvataju?
-Podeljenja su mišljenja oko toga i nažalost upravo zbog suprostavljenih političkih političkih stavova. Mislim da svaki normalan, zreo u ovoj zemlji ovu presudu doživljava kao legalizaciju pedofilije. Interes svakog deteta mora biti važniji od svega ostalog.
Foto: tijana.rs
Fondacija Tijana Jurić nedavno je organizovala konferenciju “Bezbednost i odgovornost”. Ove godine kao glavnu temu odabrali su značaj uvođenja „Amber Alert” mehanizma za brzo pronalaženje nestale djece u slučajevima kada postoje jasne indicije da je život djeteta u opasnosti. Inicijativu uvođenja Amber Alerta podržala je predsjednica Vlade Republike Srbije Ana Brnabić, uz riječi da je Vlada Srbije spremna i otvorena za saradnju sa Fondacijom.
Reakcije SAD i EU: Romi i druge manjine i dalje diskriminirani
Navodi se da bh. zvaničnici moraju poduzeti konkretne korake kako bi se riješilo pitanje presude ”Sejdić i Finci” i presuda u drugim relevantnim slučajevima ECHR
Na 10. godišnjicu presude Evropskog suda za ljudska prava (ECHR) u slučaju ”Sejdić i Finci” oglasili su se i iz Američke ambasade u BiH. Konstatirali su da se, nažalost, ni nakon deset godina ništa nije promijenilo.
“Građani BiH ne smiju se naviknuti na puko obilježavanje godišnjica bez konstruktivnog djelovanja. U tom smislu, vlasti BiH moraju izmijeniti Ustav i ukloniti diskriminirajuće odredbe kako bi se osigurala jednaka prava za sve građane”, saopćeno je iz Američke ambasade u BiH.
Istaknuto je da neuspjeh u rješavanju problema diskriminatorske prakse ne pogađa samo Rome i Jevreje, niti samo manjine.
“Ovom diskriminacijom pogođene su sve etničke skupine: Srbi koji žive u Federaciji BiH, Bošnjaci i Hrvati koji žive u Republici Srpskoj, stanovnici Distrikta Brčko koji žele glasati u Federaciji ili Republici Srpskoj, svi koji se ne žele izjasniti kao pripadnici bilo koje etničke grupe, stanovnici Mostara, kao i pripadnici svih manjina širom BiH kojima je onemogućeno da u potpunosti sudjeluju na izborima u BiH. To je neprihvatljivo“, saopćeno je.
Navodi se da bh. zvaničnici moraju poduzeti konkretne korake kako bi se riješilo pitanje presude ”Sejdić i Finci” i presuda u drugim relevantnim slučajevima ECHR. Civilno društvo, a posebno predstavnici manjinskih skupina, moraju biti dio tog procesa. Kao što je navedeno u mišljenju EU iz maja ove godine, BiH mora poduzeti istinske reforme kako bi osigurala da svi građani učinkovito ostvaruju svoja politička prava.
Kako se navodi, provedba presude ”Sejdić i Finci” pitanje je ljudskih prava. Osiguravanje jednakih prava za manjine ne umanjuje prava drugih.
“Američka ambasada još jednom ističe da je poštivanje i promicanje prava i temeljnih sloboda pojedinca neophodan preduvjet za stvaranje stabilnog, mirnog i prosperitetnog društva. Američka ambasada spremna je pomoći, ali pokretačka snaga procesa ostvarivanja jednakih prava za sve mora doći iz BiH i od njenih građana”, poručili su iz Ambasade SAD u BiH.
Sattlerova poruka
Ovim povodom oglasio se i šef Misije EU u BiH Johann Sattler.
“Kad ima volje, ljudi mogu postići gotovo sve. Istrčati maraton za manje od dva sata. Hodati po Mjesecu. Uspješno iskorijeniti boginje. Kad ima volje, ljudi mogu osigurati da ustav jedne države pruža zaštitu svima. Ne samo ‘vašima’ ili ‘mojima’, već tako da niko ne bude izostavljen. Predugo ova zemlja ne pokazuje tu volju”, napisao je, između ostalog, Sattler.
Prema njegovim riječima, desetine hiljada građana Bosne i Hercegovine i dalje su diskriminirani zbog svoje etničke pripadnosti ili nepripadnosti ili, pak, prebivališta.
“Nijedna zemlja nije savršena, ali ona koja teži da postane članicom Evropske unije treba uvažavati slobodu svake osobe na lični izbor i stvaranje mogućnosti da se takvi izbori pretoče u realne prilike. Drugim riječima, ako se Jevrej ili Rom, ili bilo koji drugi građanin, želi kandidovati na izborima u bilo kojoj od država članica Evropske unije, onda im to mora biti i omogućeno”, poručio je diplomata.
Komšić reagirao
Reagirao je i predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić.
“Nažalost, nakon deset godina od donošenja presude ”Sejdić-Finci”, Bosna i Hercegovina kroz svoje zakonodavne organe vlasti nije uspjela da implementira ovu presudu i druge vezane presude Evropskog suda za ljudska prava. Ako pri tome uzmemo u obzir da je diskriminacija na etničkoj osnovi izvedenica rasne diskriminacije, kako je to utvrđeno u presudi ”Sejdić-Finci”, onda se svi zajedno trebamo zapitati u kakvoj to zemlji živimo. Ako tome pridodamo da je u presudi ”Zornić” utvrđeno nepostojanje stvarne političke demokracije, odnosno da ne postoji jednakopravnost svih građana Bosne i Hercegovine, onda se, također, moramo zapitati je li sadašnji politički sistem odgovarajući za sve građane ove zemlje”, saopćeno je iz Komšićevog kabineta.
Ako želimo više Roma na kulturnoj sceni, trebamo im pružiti priliku
Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.
“Mi bismo da se ženimo”, predstava u kojoj igraju mladi Romi i Romkinje iz Hrvatske (Foto: Romi.hr)
Ako našu regionalnu temu „Romi i umjetnost„ (kako se umjetnost bavi Romima, a kako se Romi iskazuju kao umjetnici) pokušamo najprije „internetski“ locirati u Hrvatsku, jedna od najčešćih tema koju ćemo dobiti, biti će ona o poznatim umjetnicima romskog podrijetla. No koliko ti intrigantni i zanimljivi podaci kako su neka od najvećih umjetničkih imena svijeta poput Pabla Picasa ili Charliea Chaplina porijeklom Romi išta znači za romsku umjetnost, pa objektivno i za romsku zajednicu?
Ne mijenja tu ništa ni činjenica da su neki umjetnički velikani s ponosom isticali svoje romsko porijeklo, ili pak da je veliki glumac Yul Bryner (podrijetlom Rom ) bio i počasni predsjednik Međunarodne unije Roma (IRU). Što je u njihovoj umjetnosti romsko, teško je reći. S druge pak strane, možemo se prisjetiti i činjenice da su neke izuzetne umjetničke kreacije i ostvarenja upravo za svoje teme imali – Rome.
Yul Brynner
Dva izuzetno značajna filma romske tematike u kinematografiji bivše Jugoslavije npr. „Sakupljači perja „ i „Dom za vješanje“ bili su leureati Cannesa. Da li zato što su se bavili Romima? Da li su ti izuzetni filmovi, koji su sigurno puno doprinijeli filmskoj umjetnosti, doprinijeli išta pozitivno i romskoj zajednici, ili su pak i nesvjesno učvrstili neke predrasude i stereotipe?
Ni traganje u drugom pravcu, na primjer iščitavanje iscrpnog članaka dr. sc. Danijela Vojka s Instituta za društvena istraživanja „Ivo Pilar„ u Zagrebu „O proučavanju Roma u hrvatskoj znanosti i kulturi ili postoji li hrvatska romologija„ (Historijski zbornik 2010. ) neće nam dati puno boljih rezultata. Ili točnije, pokazati će vrlo interesantan nalaz: da, moglo bi se kazati da hrvatska romologija postoji (relativno iznenađujuće impresivna bibliografija pisanja o Romima), ali teško je tu naći neku širu i dublju analizu vezanu za problematiku Roma i umjetnosti.
Olivera Katarina i Bekim Fehmiu u filmu “Skupljači perja (Foto: screeshot iz filam Skupljači perja)
Ako pođemo i trećim pravcem i na tragu onoga što pred kraj prošlog stoljeća eksperti označavaju kao promjenu pardigme u kulturnoj praksi te se uz jačanje civilnog društva otvaraju prostori kulturne demokracije za mnoga potisnuta socijalna, etnička, rodna, identitetska i sl. pitanja, kada su pak Romi u pitanju, taj novi kulturni okret i novi kulturni put, na našim prostorima (konkretno u hrvatskim okvirima) isto nam neće donijeti bogzna što, ali taj istraživački put ipak i nije tako beznadežan …
Ako romsku umjetnost pomalo i diskriminacijski ne reduciramo na estradnu glazbu i folklor (čije umjetničke potencijale ne treba podcjenjivati, ali ne uvijek i nekritički glorificirati…) otvaraju se i drugi značajni prostori i dosezi.
I to, naravno, ako prije svega želimo otvoriti pitanje i važnost Roma kao subjekta umjetnosti kao mogućih umjetničkih stvaraoca, sagledati umjetničke potencijale same romske zajednice, ali možda prije toga i to kako se uopće umjetnost danas bavi Romima (ili možda točnije i realnije zašto se ne bavi tom izazovnom društvenom temom).
ERIAC
Kada je 2017. godine uz podršku više međunarodnih institucija i europskih vlada u Berlinu otvoren Europski romski institut za kulturu i umjetnost (ERIAC) predsjednik Upravnog odbora Instituta Željko Jovanović, u jednom je intervjuu rekao:
„I pored velikih predrasuda prema nama, kultura i umjetnost su jedine oblasti u kojima se o nama govori na pozitivan način, kao o stvaraocima. Međutim, o nama kao narodu se i dalje piše, govori i prikazuju najgore stvari u medijima i javnom životu.“
Željko Jovanović
Odbacujući tezu da je pretenciozno osnivati romski Institut za kulturu i umjetnost u situaciji kada Romi gotovo svagdje imaju problema s elementarnim obrazovanjem, Jovanović smatra da pitanje umjetnosti i kulture jednog naroda nije pitanje kojem se prilazi nakon što su se riješili drugi problemi. Pitanje kulture Roma i kulture odnosa drugih prema nama je također dio rješavanja drugih problema. Nijedan narod nije čekao da riješi pitanje obrazovanja da bi se bavio svojim identitetom, kulturnim opstankom i razvojem, kao i odnosom s drugima.
A nema sumnje da je to težak, dug i mukotrpan put koji zahtjeva slamanje mnogih „mainstream“ barijera i predrasuda, realno vrednovanje površnog egzotizma i romantizma koje značajno prati temu romske umjetnosti ali i značajne promjene u samom romskom socijalnom pa i klturnoidentiteskom biću. No prije svega treba jasno naglasiti da su Romi tu još uvijek itekako marginalizirani pa i diskriminirani unatoč svojih značajnih potencijala pa ti potencijali najčešće ostaju tek puka floskula i fraza.
Ramiza Memedi (Foto: Lična arhiva)
„Romska zajednica je jako umjetnički talentirana. Jedini razlog što ih nema na umjetničkoj sceni je akademsko obrazovanje i društvena neprepoznatljivost talenta mladih Roma. U romskoj zajednici postoje talentirani glumci, likovni umjetnici, muzički umjetnici i dr. ali Rome blokira diskriminacija koja ih dovodi do getoizacije i asimilacije. A društvo je najviše upoznato s romskom glazbom koju inače obožavaju zaboravljajući da Romi imaju i drugih umjetničkih sposobnosti“, tvrdi Ramiza Memedi, predsjednica Udruge žena Romkinja „Bolja budućnost“ koja se intezivno bavi i kulturnim stvaralaštvom mladih Roma, te ističe kako u Hrvatskoj npr. nemamo poznatih Roma u kazališnoj, ili filmskoj umjetnosti, dok je situacija u drugim europskim zemljama bitno različita i puno bolja.
„UMJETNIČKA“ DISKRIMINACIJA
Kristijan Novak, kojega mnogi danas svrstavaju u vrh aktualne hrvatske književnosti, a koji je literarnu slavu i priznanja stekao upravo romskom temom odnosno romanom „Ciganin, ali najljepši“, ističući kako su romske teme u hrvatskoj literarnoj produkciji u velikoj mjeri zanemarene i marginalizirane (uz njegov roman tu je još i „Oblak boje kože“ Nebojše Lujanovića i tu priča faktički staje), a Romi najčešće tretirani kao „prolaznici“, usputni likovi, plošni i stereotipni, upozorava i na „težinu“ umjetničkog bavljenja romskim temama i potrebi umjetničkog angažmana samih Roma.
Foto: zagorje.com
„Kada kao nerom počneš pisati o likovima koji su na ovaj ili onaj način vezani za romske zajednice, imaš stotine mina na koje možeš nagaziti, o tome sam se osobno osvjedočio.“
A na pitanje da li je zaobilaženje, literarno i umjetničko ignoriranje romskih tema, uvjetno rečeno i neka „ umjetnička“ diskriminacija kao što se to događa i na drugim područjima, Novak odgovara:
„Ako pišeš o Romima, onda će te kad-tad optužiti da iskorištavaš i zarađuješ na tuđoj, u ovom slučaju, romskoj nesreći. Ako pak se ne piše o njima, onda je diskriminacija. Često ponavljam kako sam vrlo skeptičan spram svake ideologije, pa bila ona i ljudskopravaška, koja nameće bilo kakav imperativ umjetničkom djelovanju. Umjetnost, ako je odvažna, pronađe pravu temu i pravi put. Pišući prošli roman želio sam pisati o Romu ne kao o usputnom liku koji odradi svoju funkciju i nestane da ovi glavni likovi mogu odraditi svoje, nego ga staviti u centar. Prikazati njegovu genezu u svim dimenzijama, sa svim kontradikcijama, sa svim vrlinama i nedostatkom vrlina, od kojih neke imaju, a neke nemaju veze s njegovim etničkim backgroundom.“
Kristijan Novak (Foto: zabok.hr)
Objasnivši kako je pravi izazov pisati o romskoj zajednici, a ne upasti u egzotiziranje ili romantiziranje te da osobno nigdje kao u likovima Roma, zato što žive tako kako žive, Novak govori da nije imao prilike otići tako duboko u vlastite dvojbe i kontradikcije .
Novak posebno naglašava upravo problem pristupa romskim temama ističući pogubnost površnosti (bilo da se radi o negativnom bilo pozitivnom odnosu), jer se tako zamagljuju pravi problemi i njihovi uzroci, te često prikrivaju, ili iskrivljavaju teška pitanja života i funkcioniranja romskih zajednica kao što se stalno pogrešno generira i teza o Romima kao drugom i posebnom svijetu s kojima većina teško da može ostvariti puni suživot.
U razbijanju tih socijalnih, ali i umjetničkih kordona i prepreka, Novak se najviše od svega nada da će se uskoro pojaviti snažni glasovi spisateljica i spisatelja Roma, i nekako očekuje da će iz te pozicije pisati, osim o životu romskih zajednica i pojedinaca, upravo o „neromskim“ temama. To itekako treba ovom društvu, a s druge strane, to vidim kao pravi emancipacijski proces.
“Nešto se već lijepo događa u izvedbenim umjetnostima i to me jako veseli.”
UMJETNIČKA EMANCIPACIJA
Ali kavi su stvarno potencijali za to i može li aktualna romska socijalno-egzistencijalna situacija iznjedriti tako nešto. Novak ne samo da vjerujem u to, nego se i uvjerio na nekoliko svojih kratkih radionica kreativnog pisanja, na kojima su polaznici bili i Romkinje i Romi školarci.
„Ali jasno je da trebaju biti zadovoljeni nekakvi osnovni životni preduvjeti da bi se odrasla osoba bavila pisanjem. Pritom još jednom naglašavam – važno je da Romi pišu i pripovijedaju o sebi i svojim iskustvima u romskim zajednicama, ali je još i važnije da reflektiraju o cijeloj svojoj okolini. Tek ćemo tako dobiti važan glas u društvu, koji se neće autogetoizirati na isključivo manjinsku tematiku.“
No, ta umjetnička emancipacija naravno da najprije ide preko romskih tema i projekata i oni nesumnjivo potvrđuju spomenute umjetničke potencijale unutar romske zajednice koje treba tek razvijati. Kakvi su uvjeti za to, drugo je pitanje, no bar primjera pozitivne prakse – ima!
U Zagrebu je tako kroz suradnju romskih i neromskih kulturnih udruga (Udruga žena Romkinja „Bolja budućnost“, „Kultura nova“ i iDEMO Institut za demokraciju) pokrenut zanimljiv socijalno umjetnički projekt – TeatarR.
Ekipa predstave “Mi bi da se ženimo”
Više od godinu dana mladi romske zajednice u Zagrebu, pod vodstvom i mentoriranjem edukatora, učili su i radili na produkciji te osmislili i producirali živopisnu i veselu kazališnu predstavu pod naslovom „Mi bi da se ženimo“ koja je dobila i stručna priznanja te potaknula ideju o osnivanju pravog Romskog teatra.
Zbog niza razloga, kao što su i kulturna i socijalna, te do jedne mjere i jezična barijera, djeca i mladi iz romske zajednice uglavnom ne mogu sudjelovati, ili nedovoljno sudjeluju u kulturnim i umjetničkim aktivnostima i sadržajima i redovitim programima treninga, edukacija i usavršavanja na kulturno-umjetničkom području što je drugoj djeci puno dostupnije.
Zato je i cilj ovoga projekta bio unaprijediti mogućnosti uključivanja romske djece i mladih osoba, kao jedne populacije u izrazito nepovoljnom položaju u Republici Hrvatskoj te povećati njihovu kompetenciju u umjetničkom izražavanju jačajući njihove osobne vještine umjetničkog izraza i kreacije, kaže voditeljica projekta Ramiza Memedi.
A jedna od neromskih koordinatorica na projektu iz Udruge „Kultura nova“, Zvjezdana Bubnjar, podsjećajući kako su mladi Romi aktivno sudjelovali u stvaranju svih segmenata kazališne predstave (tekstu, scenografiji, režiji, glazbi, glumi) i pokazali ogromne umjetničke potencijale i bogati vrč talenata, kazala je da to što Roma nema više na kulturnoj sceni, razlog je što nisu dobili priliku.
Zvijezdana Bubnjar
„Sigurna sam da ih u Zagrebu ima za barem pet vrhunskih postava. Zato trebamo raditi na promociji kazališta, pozivati ih da dođu i da se okušaju. Oni kojima se svidi, ostat će. Velikim uspjehom smatram što su se naši glumci zadržali u kazalištu, što imaju nove ideje i što žele nastaviti s radom na novim predstavama. Po meni, romskih tema je premalo. Ta kultura ima toliko toga za pokazati i potrebno je samo iznaći model kako da se ona predstavi javnosti. Mi smo krenuli s modelom teatra i to se pokazalo punim pogotkom.“
A ništa manji pogodak ne čini se ni „RoUm“ koji je pokrenula Tamara Puhovski, ekspertica za startup projekte. Projekt je nastao kao simbioza socijalnog poduzetništva i umjetničkog dizajna. Faktički je pošao od skupljanja otpada, ali sada uz njegovu umjetničku obradu i dogradnju, pokazao veliki ne „sakupljački“, već romski umjetnički potencijal!
Na pitanje što je ovaj projekt donio romskoj zajednici, Tamara Puhovski kaže da je pravo pitanje što romska zajednica donosi projektu, a to je puno – posebno kada govorimo o mladim Romima i Romkinjama koji su se pokazali kao nadprosječno manualni i kreativni, po ocjeni i na oduševljenje umjetnika i stručnjaka koji su s njima radili tijekom naših proizvodnih radionica.
Izložba “Odbačeni” (Foto: rijeka2020.eu)
„Jako pazimo da ne održimo samo radionicu, dignemo nade i otiđemo već da generiramo stvarne mogućnosti, posebno za mlade Rome i Romkinje i to je vrlo težak posao. Upravo zato RoUm nije samo projekt već je i društveno poduzetništvo te mislim da ćemo nastaviti raditi na tome da zaposli i osnaži što je više ljudi u zajednici. Moj je dojam da su romske teme u umjetnosti kao i sami romi vrlo često nevidljivi i svedeni na negativne, ili pozitivne sterotipe, ali uvijek stereotipe.“
U okviru projekta je nedavno organizirana i izložba „Odbačeni“ koja kroz pitanja ekologije i konzumerizma, kritički progovara o suvremenom društvu, ali i osvješćuje problem romske zajednice koja je bila osuđena da se bavi otpadom iako od tog otpada može napraviti – umjetnost!
OČUVANJE KULTURNE BAŠTINE
Na tom tragu ništa manje zanimljiv nije ni projekt „Muzej osobne povijesti Roma“. Nositelj ovog jedinstvenog projekta je poznata producentska kuća FADE IN (Fantastično dobra institucija) iz Zagreba, koja se i do sada isticala sličnim projektima, a u partnerstvu s Romskim kulturno umjetničkim društvom Darda (RKUD – Darda) koji niz godina okuplja upravo mlade Romkinje i Rome nastojeći im usaditi ljubav i vještine za očuvanje i promicanje romske kulture, baštine i tradicije.
KUD “Darda”
Cilj projekta je bio educirati i razviti kreativne vještine mladih Romkinja i Roma te pokrenuti Muzej osobne povijesti Roma kao model održivog pristupa mladih kulturnim sadržajima i osvještavanju identiteta Roma. U sklopu projekta mladi Romi bi suvremenim medijskim sredstvima trebali početi bilježiti romsku povijest i tradiciju kako bi je sačuvali od zaborava ali i približili (neromskoj) široj javnosti. Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.
To je primjetno ne samo u romskoj zajednici, već i u širem javnom okruženju, pa tako neka ključna pitanja romske povijesti (i kulture) kao npr. Porajmos ili holokaust nad Romima u II svjetskom ratu (koji je po svojoj genocidnosti nije bio ništa manji od drugih), ostaju u velikoj mjeri prešućeni i potisnuti.
Projekt Muzej osobne povijesti Roma, naravno sve te ne može nadoknaditi, ali može potaknuti mlade Rome da se motiviraju, aktiviraju i uključe u istraživanje svoje povijesti i kulture, te da se možda neki od njih nastave sustavno i profesionalno time i baviti.
A mogući potencijal romske umjetnosti na svoj način vrlo interesantno ilustrira i dr. sc.
dr. sc. Ines Cvitković Kalanjoš
Ines Cvitković Kalanjoš, profesorica muzikologije na Sveučilištu u Zadru koja je prije dvije godine doktorirala na ljubljanskoj Univerzi temom „Mogućnosti upotrebe glazbe Roma u obrazovnom procesu u Hrvatskoj“. Polazeći od teze da su Romi najbrojnija transnacionalna manjina u europskom prostoru te da mogu biti važan čimbenik u određivanju kulturnih politika i provedbi obrazovnog procesa u kontekstu nacionalnih država, profesorica Kalanjoš je u tom kontekstu istraživala romsku muzičko-umjetničku baštinu na riječko-istarskom području.
Kao jedno od ključnih rezultata njenog istraživačkog projekta, profesorica Kalanjoš naglašava da je glazbu Roma moguće uvesti u obrazovni proces, te da se uz pomoć takvog pristupa može poboljšati kvaliteta odnosa Roma i neroma odnosno da specifična glazba Roma može doprinijeti ublažavanju rasnih stereotipa. Ocjenjujući da je romska glazba prihvaćena od strane većinskog stanovništva samo bi trebala biti vidljivija, a tome mogu pripomoći i sami Romi sa većim angažmanom u promoviranju svoje glazbe na mnogobrojnim glazbenim manifestacijama na kojima bi pokazali svoje sposobnosti. Ona pak upozorava da je tretman romskih tema u hrvatskoj umjetnosti vrlo mali, pogotovo u znanosti.
„Većina znanstvenika u Republici Hrvatskoj istražuju Rome sa društvenog, socijalnog ili obrazovnog aspekta, ali ne i sa umjetničkog gdje uistinu ima materijala za istraživanje“, zaključuje profesorica Kalanjoš.
MOĆ UMJETNOSTI?
A ta nevidljivost u inače insuficijetnoj umjetničkoj produkciji Roma i o Romima i postaje jedan od najvećih problema. Možda je to najizraženije upravo u filmskoj produkciji. Gledajući u europskim okvirima možete naći izuzetno zanimljivih i kvalitetnih filmova koji razornom kritičnošću razotkrivaju i pokazuju široko rasprostranjene oblike predrasuda i sustavne oblike diskriminacije i marginalizacije romskih zajednica ali i primjere uporne, žilave i osvješćene procese emancipacije unutar romske zajednice ( kao što je to slučaj i s hrvatskim dokumentarnim filmom „ Razred“ Vesne Ćudić), ali nažalost ti filmovi u pravilu završavaju samo na programima specijaliziranih filmskih festivala, uglavnom nedostupni široj publici.
Kristijan Novak (Foto: zagorje-international.hr)
A da li i kako umjetnost može uticati na život romske zajednice? Oni koji je poznaju i oni koji o njoj stvaraju poput Kristijana Novaka, kaže da baš i nije nešto siguran da književnost može mijenjati svijet. Napišete knjigu i to će pročitati ljudi koji čitaju knjige, dakle u stanju su reflektirati o sebi i okolini. Napravite kazališnu predstavu, time ste se isto obratili, ako ne istomišljenicima, ono barem relativno kulturnim ljudima…
„Da bismo poboljšali životne uvjete Roma u mnogim dijelovima zemlje, trebamo utjecati s jedne strane na centre moći, s druge strane na slojeve koji s kulturom veze nemaju, a kanaliziraju šovinizam. Nisam, dakle, siguran da umjetnost može mijenjati svijet, ali sam siguran da može ostvariti pomake u ljudima, dati im ideju, emociju, artikulirati nešto što sami nisu u stanju. Možda i dati hrabrosti da djeluju u svojoj okolini i svakodnevici …“
Zadnjih nekoliko godina postoje više organiziranih aktivnosti za podizanje svijesti građana u borbi protiv nasilja a posebno nad ženama. Nažalost, nasilja nad ženama postoi još uvijek. Iako nevladine organizacije i institucije rade i pokušavaju na više načina upozoriti i razviti proces zaustavljanja nasilja, ono još uvijek postoji i u porastu je.
Kada govorimo i nasilju, moramo reći da nasilje ne poznaje nacionalnost, boju kože a niti spol.
Kada je riječ o položaju Roma moram naglasiti da nemaju isti položaj. Oni su nepoželjni i uvijek postoji nešto protiv te zajednice. Svjedoci smo niz događanja ove godine koji su bili usmjereni protiv Roma. I dalje postoji veliki jaz što se svakodnevno produbljuje između Roma i ne Roma. Teško se Romi/Romkinje zapošljavaju, dalje postoje osobe bez riješenih osobnih dokumenata iako tu borave i više od 3 desetljeća. Bez riješenih osobnih dokumenata ne mogu ostvariti daljna ljudska prava koja su neophodna.
Brojni su problemi sa kojima se suočava romska nacionalna manjina ali kada je riječ o Romkinjama one su u dvostruko težem položaju u odnosu na muškarce, izložene dvostrukoj diskriminaciji i to na osnovu svoje pripadnosti Romskoj nacionalnoj manjini i na osnovu spola odnosno roda.
Veliki broj Romkinja nema formalno obrazovanje koje se traže na tržištu rada, ali iako ima neko od obrazovanja teško će doći do željenog zaposlenja. Određeni broj Romkinja preživljavaju od sakupljanja sekundarnih sirovina, rada na crno, preprodaje robe na cesti koje su svakodnevno maltretirane od strane komunalnih redara i policij, ili socijalnih primanja. Nedovoljno obrazovane i ekonomski ovisne Romkinje nemaju mogućnosti da prežive izvan svoje obitelji.
Nasilje nad ženama, posebno obiteljsko nasilje, je duboko ukorijenjen i široko rasprostranjen društveni problem. Romska zajednica živi tradicionalno u patrijarhalnom društvu. Od žena se očekuje da ne govore o nasilju sa kojim se suočavaju jer je to „njihova sramota i njihov problem.“ smatrajući je nesposobnom. Smatra se da su žene odgovorne za održavanje i brigu u obitelj, te da treba trpiti bračne „probleme“ i ostati u braku zbog djece. Razloge za ne prijavljivanje i obraćanje sudu Romkinje najčešće navode strah od nasilnika, zatim osjećaj sramote da prijavljuje svog partnera jer živi s njime i imaju zajedničku djecu, a i nedostatak finansijskih sredstava.
Ako potražimo od nadležnih institucija koliko ima prijavljenih slučaja nasilja nad Romkinjama u obitelji , dobit ćemo odgovor da institucije ne vode slučaje po nacionalnosti. Nadležne institucije nemaju statistike niti istraživanja o problemu nasilja nad Romkinja ili nasilja u obitelji. Romkinje su naročito ugrožene zbog široko rasprostranjenih predrasude da je nasilje nad ženama dio romske kulture što mnogima je to prihvatljivo posebno državnim institucijama koje ovo pitanje ne prihvaća ozbiljno. Odgovarajuće institucije su propustili da uspostave adekvatnu suradnju i sustav podrške i pomoći, da Romkinje koje su preživjele nasilje, naročito nasilje u obitelji, da ih se ohrabri i osnaži da razumiju i traže svoja prava na život bez nasilja kroz postojeće institucije i zakone. Postoje nekoliko slučajeva da su nasilnici osuđeni zbog počinjenog nasilja nanošenja izrazito teških i po život opasnih tjelesnih povreda kada ode liječniku i oni pozovu policiju, u slučaju silovanja ali još uvijek nedovoljno i netransparentno.
Dodatan problem za Romkinje je i mali broj organizacija koje se bave pravima Romkinja, a naročito pravima Romkinja na život bez nasilja i diskriminacije. Romkinje liderice i njihove organizacije nisu uključene niti su njihovi stavovi ispoštivani kod izrade zakona i politika naročito kada govorimo o politikama rodne ravnopravnosti ili politka za brorbu protiv nasilja nad ženama.
Ovogodišnja dobitnica nagrade za životno djelo „Šaip Jusuf“, koju svake godine SRRH „KALI SARA“ dodjeljuje povodom Svjetskog dana romskog jezika, dugogodišnja je aktivistica, predsjednica Udruge „Bolja budućnost“ te urednica istoimenog časopisa, Ramiza Memedi.
Svoj rad službeno je započela 1999. godine kada je nakon posjete romskim naseljima zajedno s nekoliko kolegica osnovala Udrugu žena Romkinja Hrvatske „Bolja budućnost“ te se susrela s izazovima u vremenima kada romska zajednica još uvijek nije imala na raspolaganju različite programe niti strategije za poboljšanje uvjeta života u istoj.
Naselja su bila bez uređene infrastrukture, bez vode, struje, ljudi bez uređenog statusa, bez zdravstvenog osiguranja, djeca nisu bila upisana u matične knjige rođenih, de facto oni su tu, ali kao da uopće ne postoje. Roditelji nisu mogli djecu upisati u osnovnu školu bez važećih dokumenata, a djeca nisu posjedovala niti rodni list. Prvo smo krenuli s upisom djece u matične knjige rođenih, a da su djeca rođena u Republici Hrvatskoj svjedočila su po dva svjedoka. Istovremeno smo radili i na tome da njihovi roditelji dobiju važeće hrvatske isprave s obzirom da su imali samo stare dokumente bivše Jugoslavije.
Vlada Republike Hrvatske je 2003. godine donijela Nacionalni program za Rome, a u okviru Desetljeća za uključivanje Roma i Akcijski plan obrazovanja Roma koji obuhvaća sve razine obrazovanja, počevši od predškolskog obrazovanja pa do obrazovanja odraslih u koje se i UŽRH „Bolja budućnost“ uključila.
Iz djetinjstva mi je ostala u sjećanju obaveza svakog djeteta koje je do 7. godine moralo krenuti u osnovnu školu jer bi u protivnom roditelji platili kaznu. Dijete je bilo u školi sve do navršene 15. godine što u Republici Hrvatskoj nije bilo slučaj. U radu sam se vrlo često susretala sa službenicima raznih državnih institucija koji su govorili da je romska tradicija ne slati djecu u školu bez obzira na Zakon o obveznom osnovnoškolskom obrazovanju. Taj dio mi je najteže padao jer nije dio romske tradicije ne ići u školu niti dogovarati izvanbračnu dječju zajednicu.
Memedi se nakon završene više ekonomske škole susrela s diskriminacijom pri zapošljavanju pa je dugo godina pokušavala pronaći posao na Kosovu, gdje je živjela, ali i u Zagrebu. Nadajući se da će joj dodatno obrazovanje olakšati pronalazak posla naknadno završava tečaj daktilografije te 1998. studij Pedagoških znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Nakon dugogodišnjeg rada s Romkinjama mogu tvrditi da iste nisu dovoljno uključene u javni društveni život. Njihova nesamostalnost proizlazi iz ekonomske zavisnosti o partneru, a sama romska zajednica nije ekonomski osnažena kako bi mogla zaposliti sve veći broj Roma i Romkinja. Projekt “Bolja perspektiva žena Romkinja na tržištu rada“, na kojem sam bila partner, bio je namijenjen ženama sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem ili bez obrazovanja, a na poziv se javilo puno žena sa završenom srednjom školom jer su se nadale da će kroz projekt lakše pronaći posao. Nažalost, projekt je završio, a one su i dalje ostale u evidenciji nezaposlenih. Romkinje su diskriminirane i unutar svoje zajednice, ali i šireg društva, i kao žene i kao pripadnice nacionalne manjine. Moje pitanje je koliko je obrazovanih Romkinja zaposleno u javnim društvenim institucijama? One su državljanke Republike Hrvatske i prema Ustavu, ravnopravne građanke u društvu.
Udruga „Bolja budućnost“ je nedavno, zajedno s udrugama Kultura Nova i iDEMO – Institutom za demokraciju, izvela predstavu “Mi bi da se ženimo” koja je jedan od produkata projekta Teatar R. Predstava prati život dvoje mladih Roma od njihovih zaruka pa do vjenčanja, a na projektu je bilo uključeno više od četrdeset Roma i Romkinja.
Rad na predstavi nam nije bio težak zadatak. Lako je raditi s ljudima u koje imate povjerenja, a kroz pripremu predstave sastavljen je tim od Roma i ne-Roma koji su korištenjem improvizacije sami osmislili koncept predstave. Mi smo bili prisutni samo da ih usmjerimo i podržimo.
Predstava je premijerno izvedena u lipnju ove godine u Zagrebu, a Udruga je osim kroz umjetničku sekciju aktivna i u području medija. UŽRH “Bolja budućnost” nakladnik je istoimenog časopisa čija redakcija broji tri stalna novinara te vanjske suradnike i volontere.
Sam rad na manjinskom mediju je izazov, a još više kada želite da isti medij stvori pozitivnu promjenu u vašoj zajednici. Pratili smo i prosvjede koji su se održali u Međimurju i Zagrebu, a koji su bili usmjereni protiv Roma. Problemi se mogu jedino riješiti sustavno odnosno ukoliko institucije pokažu dobru volju za rješavanjem i prevencijom istih.
Povodom europskog dana borbe protiv trgovine ljudima, glavna tajnica Vijeća Europe, Marija Pejčinović Burić izjavila je: “Ljudi koji trguju drugim ljudima svoje žrtve podvrgavaju najstrašnijim oblicima eksploatacije i zlostavljanja. Trgovci ljudima moraju biti progonjeni i kažnjavani, ali pravda mora biti ostvarena i prema žrtvama – tako što će dobiti odštetu, biti zaštićeni od ponovne prodaje u roblje, kao i pružanjem pomoći da se vrate svojim životima”.
Autor: Bojidar Kolov
Vijeće Europe je 2005. godine predložilo Konvenciju o djelovanju protiv trgovine ljudima. To je bio prvi međunarodni ugovor koji je zahtijevao od država da žrtvama osiguraju naknadu štete koju su pretrpjele. Konvenciju je do sada ratificiralo 46 od ukupno 47 zemalja članica Vijeća Europe – sve osim Ruske Federacije.
Trgovina ljudima je težak zločini i grubo kršenje ljudskih prava, što se prema Europskoj komisiji može klasificirati kao “moderni oblik ropstva”. Ujedinjeni narodi smatraju trgovinu ljudima drugim najvećim izvorom nezakonite financijske dobiti, odmah nakon trgovine drogom.
Ali što je zapravo trgovina ljudima i kako se ona događa? Ukratko, trgovci iskorištavaju ranjive ljudi radi financijske dobiti koristeći se prevarama ili ih primoravajući uglavnom na: prostituciju/seksualno iskorištavanje u 79% slučajeva i prisilni rad u 18% slučajeva prema procjenama Ureda Ujedinjenih naroda za droge i zločin iz 2010. godine. Drugi oblici eksploatacije, iako ne toliko česti, uključuju primoravanje žrtava na prosjačenje, kao i uklanjanje i prodaju njihovih organa. Žrtve obično “regrutiraju” njihovi poznanici, rođaci ili “poslodavci” koji obećavaju dobro plaćen posao u inostranstvu. Krijumčari kontroliraju svoje žrtve obmanama, prijetnjama i uporabom sile. Često se ovisnost o drogama koristi kao sredstvo za manipulaciju i prisilu.
Pored neadekvatnih zakona i politika u mnogim državama koji omogućavaju da se trgovci ljudima vrlo lako izvuku s počinjenim zločinom, postoje i drugi strukturalni uvjeti koji omogućavaju ogromne razmjere ovog modernog ropstva. Prema Europskoj komisiji, ključni uzrok trgovine ljudima je ranjivost žrtava. Zbog “siromaštva, marginaliziranosti, ekonomske isključenosti, oružanih sukoba, socijalnih i rodnih nejednakosti, diskriminacije nacionalnih manjina i kršenja prava djece” mnogi ljudi kako u Europi tako i širom svijeta izloženi su velikom riziku da postanu meta trgovaca ljudima. S druge strane imamo koncentraciju bogatstva u urbanim područjima i bogatijim zemljama, gdje se stvara najveća potražnja za prostitucijom i jeftinom radnom snagom.
Europski centar za prava Roma (ECRC) i organizacija Ljudi u potrebi (People in Need) objavili su 2011. godine izvještaj pod naslovom “Slomiti tišinu”. Na temelju sveobuhvatnog istraživanja međunarodnog tima stručnjaka, Izvješće pokazuje da su Romkinje i romska djeca u mnogim dijelovima Europe posebno ranjive na međunarodnu i unutarnju trgovinu ljudima.
Među ključnim nalazima istrage je i to što je jako malo Roma policija identificirala kao žrtve trgovine ljudima jer se mnogi nerado prijavljuju institucijama za provođenje zakona. To je zato što se žrtve boje progona zbog kršenja zakona i moguće osvete trgovaca ljudima. Uz to, veoma je mali broj romskih žrtava koje imaju pristup mjerama prevencije i zaštite žrtava, kao i adekvatnoj socijalnoj zaštiti. “Izostanak podrške romskim žrtvama trgovine ljudima negativno utiče na sposobnost uključivanja, ostavljajući ih vrlo ranjivim i izloženim nastavku trgovine ljudima”, zaključuje se u Izvješću.
A Modern Slavery – the Trafficking in Human Beings
On the eve of European Anti-trafficking Day, the Secretary General of the Council of Europe, Marija Pejčinović Burić, said: “People who trade in human beings subject their victims to the most horrendous forms of exploitation and abuse. Traffickers must be rigorously prosecuted and punished, but justice must also be done to the victims of trafficking – by making sure they receive compensation, they are protected from being trafficked again and they are given sufficient help to put their lives back together.”
In 2005, the Council of Europe launched a Convention on Action against Trafficking in Human Beings, which was the first international treaty to require states to make sure that victims are compensated for the damages they have suffered. The convention has so far been ratified by 46 of the 47 Council of Europe member states – all except the Russian Federation.
Trafficking in human beings is a grave crime and a blatant violation of human rights, which can be classified, according to the European Commission as “a modern form of slavery”. The United Nations considers human trafficking the second biggest source of illegal financial gains following those obtained from drug trade.
But what is trafficking in human beings exactly and how does it happen? To put it in a nutshell, traffickers exploit vulnerable people for financial gain, by tricking or forcing them into mainly: prostitution / sexual exploitation in 79% of cases and forced labour in 18% of cases according to 2010 estimates from the United Nations Office on Drugs and Crime. Other forms of exploitation, although not so common, include forcing victims to beg and removing and selling their organs. The victims are usually “recruited” by acquaintances of theirs, relatives, or “employers” promising well-payed job abroad. The traffickers control their victims through deception, threats and use of force. Oftentimes drug addiction is used as a tool for manipulation and coercion.
Along with the inadequate laws and policies in many countries, which make it very easy for traffickers to get away with the crimes committed, there are other structural conditions which enable the massive scale of this modern slavery. According to the European Commission, a key root cause of trafficking in human beings is the vulnerability of the victims. Due to “poverty, marginalisation, economic exclusion, armed conflicts, social and gender inequality, discrimination against ethnic minorities and infringements of children’s rights” many people in Europe and around the globe are exposed to a great risk of becoming targets of traffickers. On the other side of the coin is the concentration of wealth in the urban areas and the richer countries, where most of the demand for prostitution and cheap labour is generated.
In 2011, a report entitled “Breaking the Silence” was published by the European Roma Rights Centre and the People in Need organisation. Based on a comprehensive research done by an international team of experts, the report shows that Romani women and children in a number of European counties are particularly vulnerable to international and internal trafficking.
Among the key findings of the inquiry is also that very few Roma are identified by police as trafficked persons and many are reluctant to report themselves to law enforcement institutions. That is so because the victims are afraid of both official prosecution for the law breaking they have been made to do and of possible revenge by the traffickers. Additionally, there is a very low number of Romani trafficked persons who have access to victim prevention and protection services, as well as to adequate social protection. “The overwhelming lack of support available to Romani trafficked persons negatively impacts the ability of many to re-integrate, leaving them highly vulnerable to re-trafficking”, the report concludes.
Prošlu srijedu, 2. listopada, obilježena je 150. godišnjica rođenja Mahatme Gandhija, čuvenog, indijskog “oca nacije”. Za života je bio pravnik, političar, društveni aktivist i pisac te vođa nacionalnog pokreta protiv britanske vladavine u Indiji, poznatom po privrženosti principu nenasilne borbe.
Njegov rođendan u Indiji je proglašen nacionalnim praznikom koji se obilježava molitvom za mir, ceremonijama i događajima u cijeloj zemlji, a Ujedinjeni narodi proglasili su 2. listopada Međunarodnim danom nenasilja. Povodom 150. obljetnice Gandhijeva rođenja, jučer je na zagrebačkom Bundeku svečano otkrivena njegova statua. Podizanje spomenika u Zagrebu jedna je od brojnih aktivnosti diljem svijeta koje se odvijaju njemu u čast.
Gandhijevu bistu napravio je nagrađivani indijski kipar Ram Vanaji Sutar koji je u 40-ak godina svoje karijere napravio više od pedeset monumentalnih skulptura. Između ostalog, dizajnirao je Kip Jedinstva, smješten u indijskoj pokrajini Gujarat, koji je najviši kip na svijetu s visinom od 182 metra. Gandhijeva statua na Bundeku, u usporedbi s time, visoka je “samo” 2,30 metara. Nalazi se na postamentu u koji je ugravirana Gandhijeva poruka: “Nema puta ka miru, mir je put”. Ovaj spomenik dar je Veleposlanstva Indije u Hrvatskoj, a ono je financiralo i njegovo postavljanje.
Prošlu srijedu ujutro tu su bistu zajednički otkrili veleposlanik Indije u Hrvatskoj Arindam Bagchi, premijer i predsjednik vlade Andrej Plenković te zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
Gospodin Bagchi je podsjetio kako je poklanjanje biste obećao indijski predsjednik Rama Natha Kovinda tijekom posjeta Hrvatskoj u ožujku ove godine, što je bio prvi posjet indijskog predsjednika Hrvatskoj uopće. Bagchi je rekao da mu je jako drago što su tako brzo ispunili njegovo obećanje te se zahvalio premijeru Plenkoviću i gradonačelniku Bandiću na dolasku na ovu svečanost.
Gradonačelnik Bandić rekao je kako ovaj kip simbolizira prijateljstvo između Indije i Hrvatske te je, referirajući se na poznatu Gandhijevu izreku – Budi promjena koju u svijetu želiš vidjeti – istaknuo kako Ghandijev život može biti primjer svima nama.
Zadovoljstvo što prisustvuje ovom događaju izrazio je i premijer Plenković. Govorio je o skromnosti i asketizmu Gandhija koji je svojoj zemlji pomogao steći neovisnost te je rekao da će poruka tolerancije i mira ostati simbol prijateljstva između Indije i Hrvatske. Ovom prilikom naveo je i dva Gandhijeva citata: Sila je oružje slabih, a nenasilje oružje jakih te Jedini način da živiš je da pustiš druge da žive. Također je zahvalio indijskom predsjedniku što je posjetio Hrvatsku te gospodinu Bandiću za smještanje kipa na Bundeku.
Postavljanjem ove biste i Zagreb je ovjekovječio uspomenu na Mahatmu Gandhija, velikog indijskog humanista i borca za neovisnost Indije. Kako je istaknuo i gospodin Bagchi, nadajmo se da će ova statua potaknuti i mlade generacije da doznaju nešto više o bezvremenskoj poruci koju je Gandhi poslao svijetu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
U prostorijama Matice hrvatske (MH) jučer je održan okrugli stol na kojem je predstavljena monografija simboličnog naziva “Planirano i ostvareno: Desetogodišnji rad na međunarodnom pozicioniranju romskog jezika”
Zagreb
Svjetski dan romskog jezika, koji se obilježava 5. studenog/novembra, ove se godine u Hrvatskoj i 16 drugih država obilježava po deseti put uz bogat kulturno-znanstveni program čija je tema “Deset godina njegovanja romskog jezika u Republici Hrvatskoj (2009. – 2019.)”, javlja Anadolu Agency (AA).
Savez Roma u Republici Hrvatskoj “Kali Sara” i ured saborskog zastupnika Veljka Kajtazija s vijećima i predstavnicima romske nacionalne manjine organiziraju središnje obilježavanje Svjetskog dana romskog jezika koje se održava 4. i 5. studenog/novembra u Zagrebu.
U prostorijama Matice hrvatske (MH) jučer je održan okrugli stol na kojem je predstavljena monografija simboličnog naziva “Planirano i ostvareno: Desetogodišnji rad na međunarodnom pozicioniranju romskog jezika”.
Saborski zastupnik Veljko Kajtazi istaknuo je kako su romski jezik i kultura u posljednjih deset godina uspjeli ući u institucije u Republici Hrvatskoj, kao što su Filozofski fakultet u Zagrebu (FFZG), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) i Matica hrvatska (MH).
Naglasio je kako svake godine na obilježavanju romskog jezika sudjeluju brojni romski predstavnici iz više zemalja svijeta.
“U ovih deset godina uspjeli smo napraviti iskorak kada je riječ o očuvanju romskog jezika”, kazao je Kajtazi te naveo kao važnu temu ranijih simpozija upravo standardizaciju i kodifikaciju romskog jezika.
Kajtazi je rekao kako je 2008. izdan “Romsko-hrvatski i hrvatsko-romski rječnik” nakon čega je sljedeće godine održano prvo predavanja na romskom jziku na Filozofskom fakultetu (FF) u Zagrebu gdje je postavljena dvojezična ploča, a potom su, 2010., otvorena dva izborna kolegija na romskom. Na FF-u je otvoren i magistarski studij romistike na kojem se izučavaju jezik, književnost i kultura, dok ostale zemlje nastoje otvoriti studij romologije na kojima se izučava isključivo jezik, istaknuo je Kajtazi.
“Mi smo na ovim područjima više od 700 godina i upravo smo postali vidljivi”, poručo je Kajtazi.
Naglasio je kako romska zajednica ima nekoliko rječnika i gramatika te kako će standardizacija romskog jezika biti moguća kada Romi dobiju svoje institucije.
Kajtazi je izrazio zadovoljstvo da se Svjetski dan romskog jezika obilježava u najmanje 16 država.
Suzana Krčmar, predsjednica Saveza Roma Kali Sara istaknula je kako izgubiti romski jezik znači izgubiti romski narod te dodala kako kultura i obrazovanje u kombinaciji s jezikom znače opstojnost Roma.
Orhan Galjuš, koji je na događaje u Zagrebu doputovao iz Nizozemske, istaknuo je kako je toj zemlji sudbina Roma teška te kako se romski ne govori puno u toj zemlji, osim unutar rosmkih obitelji te kako je romski ponajviše postao prisutan putem romskog radija kojem je vlasnik.
“Rođendan romskog jezika je rođendan romskog naroda, jer za nas je romski jezik naža zemlja”, poručio je Galjuš.
Danas se u Muzeju suvremene umjetnosti održava kazališna predstava “Pantha Rei” u izvedbi romskog teatra Jamayli Berisha iz Prizrena, a potom će uslijediti koncert Imera Traje Brizanija i grupe Amala.
Danas, 5. studenog/novembra održat će se otvorenje “Parka 5. studenog” koji je ime dobio u čast Svjetskog dana romskog jezika. Park će otvoriti zagrebački gradonačelnik Milan Bandić sa zastupnikom Kajtazijem i predsjednicom SRRH “Kali Sara” Suzanom Krčmar.
Središnje obilježavanje Svjetskog dana romskog jezika počinje sutra u Preporodnoj dvorani Narodnog doma Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uz prisustvo najviših dužnosnika vlasti Republike Hrvatske te svih ostalih uvaženih gostiju.
U studenom 2015. godine Opća skupština UNESCO-a prihvatila je inicijativu Republike Hrvatske te je službeno proglasila 5. studeni kao Svjetski dan romskog jezika.
Uz Svjetski dan Roma (8. travanj/april) i Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom radu/Samudaripena (2. kolovoz/august), Svjetski dan romskog jezika najvažniji je romski nacionalni praznik koji se proteklih godina afirmirao kao prepoznatljiva manifestacija zagrebačkog kulturnog života.
Prošle godine u Hrvatskoj je obilježeno tisuću godina migracije Roma.
