NASILJE NAD ŽENAMA

/in , /by

Zadnjih nekoliko godina postoje više organiziranih aktivnosti za podizanje svijesti građana u borbi protiv nasilja a posebno nad ženama. Nažalost, nasilja nad ženama postoi još uvijek. Iako nevladine organizacije i institucije rade i pokušavaju na više načina upozoriti i razviti proces zaustavljanja nasilja, ono još uvijek postoji i u porastu je.

Kada govorimo i nasilju, moramo reći da nasilje ne poznaje nacionalnost, boju kože a niti spol.

Kada je riječ o položaju Roma moram naglasiti da nemaju isti položaj. Oni su nepoželjni i uvijek postoji nešto protiv te zajednice. Svjedoci smo niz događanja ove godine koji su bili usmjereni protiv Roma. I dalje postoji veliki jaz što se svakodnevno produbljuje između Roma i ne Roma. Teško se Romi/Romkinje zapošljavaju, dalje postoje osobe bez riješenih osobnih dokumenata iako tu borave i više od 3 desetljeća.  Bez riješenih osobnih dokumenata ne mogu ostvariti daljna ljudska prava koja su neophodna.

Brojni su problemi sa kojima se suočava romska nacionalna manjina ali kada je riječ o Romkinjama one su u dvostruko težem položaju u odnosu na muškarce, izložene dvostrukoj diskriminaciji i to na osnovu svoje pripadnosti Romskoj nacionalnoj manjini i na osnovu spola odnosno roda.

Veliki broj Romkinja nema formalno obrazovanje koje se traže na tržištu rada, ali iako ima neko od obrazovanja  teško će doći do željenog zaposlenja. Određeni broj Romkinja preživljavaju od sakupljanja sekundarnih sirovina, rada na crno, preprodaje robe na cesti koje su svakodnevno maltretirane od strane komunalnih redara i policij, ili socijalnih primanja.  Nedovoljno obrazovane i ekonomski ovisne Romkinje nemaju mogućnosti da prežive izvan svoje obitelji.

Nasilje nad ženama, posebno obiteljsko nasilje, je duboko ukorijenjen i široko rasprostranjen društveni problem. Romska zajednica živi tradicionalno u patrijarhalnom društvu. Od žena se očekuje da ne govore o nasilju sa kojim se suočavaju jer je to „njihova sramota i njihov problem.“ smatrajući je nesposobnom. Smatra se da su žene odgovorne za održavanje i brigu u obitelj, te da treba trpiti bračne „probleme“ i ostati u braku zbog djece. Razloge za ne prijavljivanje i obraćanje sudu Romkinje najčešće  navode strah od nasilnika, zatim osjećaj sramote da prijavljuje svog partnera jer živi s njime i imaju zajedničku djecu, a i nedostatak finansijskih sredstava.

Ako potražimo od nadležnih institucija koliko ima prijavljenih slučaja nasilja nad Romkinjama u obitelji , dobit ćemo odgovor da institucije ne vode slučaje po nacionalnosti.  Nadležne institucije nemaju statistike niti istraživanja o problemu nasilja nad Romkinja  ili nasilja u obitelji. Romkinje su naročito ugrožene zbog široko rasprostranjenih predrasude da je nasilje nad ženama dio romske kulture što mnogima je to prihvatljivo posebno državnim institucijama koje ovo pitanje ne prihvaća ozbiljno. Odgovarajuće institucije su propustili da uspostave adekvatnu suradnju i sustav podrške i pomoći, da Romkinje koje su preživjele nasilje, naročito nasilje u obitelji, da ih se ohrabri i osnaži da razumiju i traže svoja prava na život bez nasilja kroz postojeće institucije i zakone. Postoje nekoliko slučajeva da su nasilnici osuđeni zbog počinjenog nasilja nanošenja izrazito teških i po život opasnih tjelesnih povreda kada ode liječniku i oni pozovu policiju, u slučaju silovanja ali još uvijek nedovoljno i netransparentno.

Dodatan problem za Romkinje je i mali broj organizacija koje se bave pravima Romkinja, a naročito pravima Romkinja na život bez nasilja i diskriminacije. Romkinje liderice i njihove organizacije nisu uključene niti su njihovi stavovi ispoštivani kod izrade zakona i politika naročito kada govorimo o politikama rodne ravnopravnosti ili politka za brorbu protiv nasilja nad ženama.

 

Autor: Ramiza Memedi

“Bolja budućnost” za Romkinje

/in , /by

Ovogodišnja dobitnica nagrade za životno djelo „Šaip Jusuf“, koju svake godine SRRH „KALI SARA“ dodjeljuje povodom Svjetskog dana romskog jezika, dugogodišnja je aktivistica, predsjednica Udruge „Bolja budućnost“ te urednica istoimenog časopisa, Ramiza Memedi.

Svoj rad službeno je započela 1999. godine kada je nakon posjete romskim naseljima zajedno s nekoliko kolegica osnovala Udrugu žena Romkinja Hrvatske „Bolja budućnost“ te se susrela s izazovima u vremenima kada romska zajednica još uvijek nije imala na raspolaganju različite programe niti strategije za poboljšanje uvjeta života u istoj.

Naselja su bila bez uređene infrastrukture, bez vode, struje, ljudi bez uređenog statusa, bez zdravstvenog osiguranja, djeca nisu bila upisana u matične knjige rođenih, de facto oni su tu, ali kao da uopće ne postoje. Roditelji nisu mogli djecu upisati u osnovnu školu bez važećih dokumenata, a djeca nisu posjedovala niti rodni list. Prvo smo krenuli s upisom djece u matične knjige rođenih, a da su djeca rođena u Republici Hrvatskoj svjedočila su po dva svjedoka. Istovremeno smo radili i na tome da njihovi roditelji dobiju važeće hrvatske isprave s obzirom da su imali samo stare dokumente bivše Jugoslavije.

Vlada Republike Hrvatske je 2003. godine donijela Nacionalni program za Rome, a u okviru Desetljeća za uključivanje Roma i Akcijski plan obrazovanja Roma koji obuhvaća sve razine obrazovanja, počevši  od predškolskog obrazovanja pa do obrazovanja odraslih u koje se i UŽRH „Bolja budućnost“ uključila.

Iz djetinjstva mi je ostala u sjećanju obaveza svakog djeteta koje je do 7. godine moralo krenuti u osnovnu školu jer bi u protivnom roditelji platili kaznu. Dijete je bilo u školi sve do navršene 15. godine što u Republici Hrvatskoj nije bilo slučaj. U radu sam se vrlo često susretala sa službenicima raznih državnih institucija koji su govorili da je romska tradicija ne slati djecu u školu bez obzira na Zakon o obveznom osnovnoškolskom obrazovanju. Taj dio mi je najteže padao jer nije dio romske tradicije ne ići u školu niti dogovarati izvanbračnu dječju zajednicu.

Memedi se nakon završene više ekonomske škole susrela s diskriminacijom pri zapošljavanju pa je dugo godina pokušavala pronaći posao na Kosovu, gdje je živjela, ali i u Zagrebu. Nadajući se da će joj dodatno obrazovanje olakšati pronalazak posla naknadno završava tečaj daktilografije te 1998. studij Pedagoških znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nakon dugogodišnjeg rada s Romkinjama mogu tvrditi da iste nisu dovoljno uključene u javni društveni život. Njihova nesamostalnost proizlazi iz ekonomske zavisnosti o partneru, a sama romska zajednica nije ekonomski osnažena kako bi mogla zaposliti sve veći broj Roma i Romkinja. Projekt “Bolja perspektiva žena Romkinja na tržištu rada“, na kojem sam bila partner, bio je namijenjen ženama sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem ili bez obrazovanja, a na poziv se javilo puno žena sa završenom srednjom školom jer su se nadale da će kroz projekt lakše pronaći posao. Nažalost, projekt je završio, a one su i dalje ostale u evidenciji nezaposlenih. Romkinje su diskriminirane i unutar svoje zajednice, ali i šireg društva, i kao žene i kao pripadnice nacionalne manjine. Moje pitanje je koliko je obrazovanih Romkinja zaposleno u javnim društvenim institucijama? One su državljanke Republike Hrvatske i prema Ustavu, ravnopravne građanke u društvu.

Udruga „Bolja budućnost“ je nedavno, zajedno s udrugama Kultura Nova i iDEMO – Institutom za demokraciju, izvela predstavu “Mi bi da se ženimo” koja je jedan od produkata projekta Teatar R. Predstava prati život dvoje mladih Roma od njihovih zaruka pa do vjenčanja, a na projektu je bilo uključeno više od četrdeset Roma i Romkinja.

Rad na predstavi nam nije bio težak zadatak. Lako je raditi s ljudima u koje imate povjerenja, a kroz pripremu predstave sastavljen je tim od Roma i ne-Roma koji su korištenjem improvizacije sami osmislili koncept predstave. Mi smo bili prisutni samo da ih usmjerimo i podržimo.

Predstava je premijerno izvedena u lipnju ove godine u Zagrebu, a Udruga je osim kroz umjetničku sekciju aktivna i u području medija. UŽRH “Bolja budućnost” nakladnik je istoimenog časopisa čija redakcija broji tri stalna novinara te vanjske suradnike i volontere.

Sam rad na manjinskom mediju je izazov, a još više kada želite da isti medij stvori pozitivnu promjenu u vašoj zajednici. Pratili smo i prosvjede koji su se održali u Međimurju i Zagrebu, a koji su bili usmjereni protiv Roma. Problemi se mogu jedino riješiti sustavno odnosno ukoliko institucije pokažu dobru volju za rješavanjem i prevencijom istih.

SUVREMENO ROPSTVO – TRGOVINA LJUDIMA

/in /by

Povodom europskog dana borbe protiv trgovine ljudima, glavna tajnica Vijeća Europe, Marija Pejčinović Burić izjavila je: “Ljudi koji trguju drugim ljudima svoje žrtve podvrgavaju  najstrašnijim oblicima eksploatacije i zlostavljanja. Trgovci ljudima moraju biti progonjeni i kažnjavani, ali pravda mora biti ostvarena i prema žrtvama – tako što će dobiti odštetu, biti zaštićeni od ponovne prodaje u roblje, kao i pružanjem pomoći da se vrate svojim životima”.

Autor: Bojidar Kolov

Vijeće Europe je 2005. godine predložilo Konvenciju o djelovanju protiv trgovine ljudima. To je bio prvi međunarodni ugovor koji je zahtijevao od država da žrtvama osiguraju naknadu štete koju su pretrpjele. Konvenciju je do sada ratificiralo 46 od ukupno 47 zemalja članica Vijeća Europe – sve osim Ruske Federacije.

Trgovina ljudima je težak zločini i grubo kršenje ljudskih prava, što se prema Europskoj komisiji može klasificirati kao “moderni oblik ropstva”. Ujedinjeni narodi smatraju trgovinu ljudima drugim najvećim izvorom nezakonite financijske dobiti, odmah nakon trgovine drogom.

Ali što je zapravo trgovina ljudima i kako se ona događa? Ukratko, trgovci iskorištavaju ranjive ljudi radi financijske dobiti koristeći se prevarama ili ih primoravajući uglavnom na: prostituciju/seksualno iskorištavanje u 79% slučajeva i prisilni rad u 18% slučajeva prema procjenama Ureda Ujedinjenih naroda za droge i zločin iz 2010. godine. Drugi oblici eksploatacije, iako ne toliko česti, uključuju primoravanje žrtava na prosjačenje, kao i uklanjanje i prodaju njihovih organa. Žrtve obično “regrutiraju” njihovi poznanici, rođaci ili “poslodavci” koji obećavaju dobro plaćen posao u inostranstvu. Krijumčari kontroliraju svoje žrtve obmanama, prijetnjama i uporabom sile. Često se ovisnost o drogama koristi kao sredstvo za manipulaciju i prisilu.

Pored neadekvatnih zakona i politika u mnogim državama koji omogućavaju da se trgovci ljudima vrlo lako izvuku s počinjenim zločinom, postoje i drugi strukturalni uvjeti koji omogućavaju ogromne razmjere ovog modernog ropstva. Prema Europskoj komisiji, ključni uzrok trgovine ljudima je ranjivost žrtava. Zbog “siromaštva, marginaliziranosti, ekonomske isključenosti, oružanih sukoba, socijalnih i rodnih nejednakosti, diskriminacije nacionalnih manjina i kršenja prava djece” mnogi ljudi kako u Europi tako i širom svijeta izloženi su velikom riziku da postanu meta trgovaca ljudima. S druge strane imamo koncentraciju bogatstva u urbanim područjima i bogatijim zemljama, gdje se stvara najveća potražnja za prostitucijom i jeftinom radnom snagom.

Europski centar za prava Roma (ECRC) i organizacija Ljudi u potrebi (People in Need)   objavili su 2011. godine izvještaj pod naslovom “Slomiti tišinu”. Na temelju sveobuhvatnog istraživanja međunarodnog tima stručnjaka, Izvješće pokazuje da su Romkinje i romska djeca u mnogim dijelovima Europe posebno ranjive na međunarodnu i unutarnju trgovinu ljudima.

Među ključnim nalazima istrage je i to što je jako malo Roma policija identificirala kao žrtve trgovine ljudima jer se mnogi nerado prijavljuju institucijama za provođenje zakona. To je zato što se žrtve boje progona zbog kršenja zakona i moguće osvete trgovaca ljudima. Uz to, veoma je mali broj romskih žrtava koje imaju pristup mjerama prevencije i zaštite žrtava, kao i adekvatnoj socijalnoj zaštiti. “Izostanak podrške romskim žrtvama trgovine ljudima negativno utiče na sposobnost uključivanja, ostavljajući ih vrlo ranjivim i izloženim nastavku trgovine ljudima”, zaključuje se u Izvješću.

 

A Modern Slavery – the Trafficking in Human Beings

On the eve of European Anti-trafficking Day, the Secretary General of the Council of Europe, Marija Pejčinović Burić, said: “People who trade in human beings subject their victims to the most horrendous forms of exploitation and abuse. Traffickers must be rigorously prosecuted and punished, but justice must also be done to the victims of trafficking – by making sure they receive compensation, they are protected from being trafficked again and they are given sufficient help to put their lives back together.”

 

In 2005, the Council of Europe launched a Convention on Action against Trafficking in Human Beings, which was the first international treaty to require states to make sure that victims are compensated for the damages they have suffered. The convention has so far been ratified by 46 of the 47 Council of Europe member states – all except the Russian Federation.

Trafficking in human beings is a grave crime and a blatant violation of human rights, which can be classified, according to the European Commission as “a modern form of slavery”. The United Nations considers human trafficking the second biggest source of illegal financial gains following those obtained from drug trade.

But what is trafficking in human beings exactly and how does it happen? To put it in a nutshell, traffickers exploit vulnerable people for financial gain, by tricking or forcing them into mainly: prostitution / sexual exploitation in 79% of cases and forced labour in 18% of cases according to 2010 estimates from the United Nations Office on Drugs and Crime. Other forms of exploitation, although not so common, include forcing victims to beg and removing and selling their organs. The victims are usually “recruited” by acquaintances of theirs, relatives, or “employers” promising well-payed job abroad. The traffickers control their victims through deception, threats and use of force. Oftentimes drug addiction is used as a tool for manipulation and coercion.

Along with the inadequate laws and policies in many countries, which make it very easy for traffickers to get away with the crimes committed, there are other structural conditions which enable the massive scale of this modern slavery. According to the European Commission, a key root cause of trafficking in human beings is the vulnerability of the victims. Due to “poverty, marginalisation, economic exclusion, armed conflicts, social and gender inequality, discrimination against ethnic minorities and infringements of children’s rights” many people in Europe and around the globe are exposed to a great risk of becoming targets of traffickers. On the other side of the coin is the concentration of wealth in the urban areas and the richer countries, where most of the demand for prostitution and cheap labour is generated.

In 2011, a report entitled “Breaking the Silence” was published by the European Roma Rights Centre and the People in Need organisation. Based on a comprehensive research done by an international team of experts, the report shows that Romani women and children in a number of European counties are particularly vulnerable to international and internal trafficking.

Among the key findings of the inquiry is also that very few Roma are identified by police as trafficked persons and many are reluctant to report themselves to law enforcement institutions. That is so because the victims are afraid of both official prosecution for the law breaking they have been made to do and of possible revenge by the traffickers. Additionally, there is a very low number of Romani trafficked persons who have access to victim prevention and protection services, as well as to adequate social protection. “The overwhelming lack of support available to Romani trafficked persons negatively impacts the ability of many to re-integrate, leaving them highly vulnerable to re-trafficking”, the report concludes.

U Zagrebu postavljen spomenik Mahatmi Gandhiju

/in , /by

U Zagrebu postavljen spomenik Mahatmi Gandhiju: “Nema puta ka miru, mir je put”

Petra Cvetković |4. listopada 2019

Prošlu srijedu, 2. listopada, obilježena je 150. godišnjica rođenja Mahatme Gandhija, čuvenog, indijskog “oca nacije”. Za života je bio pravnik, političar, društveni aktivist i pisac te vođa nacionalnog pokreta protiv britanske vladavine u Indiji, poznatom po privrženosti principu nenasilne borbe.

Njegov rođendan u Indiji je proglašen nacionalnim praznikom koji se obilježava molitvom za mir, ceremonijama i događajima u cijeloj zemlji, a Ujedinjeni narodi proglasili su 2. listopada Međunarodnim danom nenasilja. Povodom 150. obljetnice Gandhijeva rođenja, jučer je na zagrebačkom Bundeku svečano otkrivena njegova statua. Podizanje spomenika u Zagrebu jedna je od brojnih aktivnosti diljem svijeta koje se odvijaju njemu u čast.

Gandhijevu bistu napravio je nagrađivani indijski kipar Ram Vanaji Sutar koji je u 40-ak godina svoje karijere napravio više od pedeset monumentalnih skulptura. Između ostalog, dizajnirao je Kip Jedinstva, smješten u indijskoj pokrajini Gujarat, koji je najviši kip na svijetu s visinom od 182 metra. Gandhijeva statua na Bundeku, u usporedbi s time, visoka je “samo” 2,30 metara. Nalazi se na postamentu u koji je ugravirana Gandhijeva poruka: “Nema puta ka miru, mir je put”. Ovaj spomenik dar je Veleposlanstva Indije u Hrvatskoj, a ono je financiralo i njegovo postavljanje.

Prošlu srijedu ujutro tu su bistu zajednički otkrili veleposlanik Indije u Hrvatskoj Arindam Bagchi, premijer i predsjednik vlade Andrej Plenković te zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

Gospodin Bagchi je podsjetio kako je poklanjanje biste obećao indijski predsjednik Rama Natha Kovinda tijekom posjeta Hrvatskoj u ožujku ove godine, što je bio prvi posjet indijskog predsjednika Hrvatskoj uopće. Bagchi je rekao da mu je jako drago što su tako brzo ispunili njegovo obećanje te se zahvalio premijeru Plenkoviću i gradonačelniku Bandiću na dolasku na ovu svečanost.

Gradonačelnik Bandić rekao je kako ovaj kip simbolizira prijateljstvo između Indije i Hrvatske te je, referirajući se na poznatu Gandhijevu izreku – Budi promjena koju u svijetu želiš vidjeti – istaknuo kako Ghandijev život može biti primjer svima nama.

Zadovoljstvo što prisustvuje ovom događaju izrazio je i premijer Plenković. Govorio je o skromnosti i asketizmu Gandhija koji je svojoj zemlji pomogao steći neovisnost te je rekao da će poruka tolerancije i mira ostati simbol prijateljstva između Indije i Hrvatske. Ovom prilikom naveo je i dva Gandhijeva citata: Sila je oružje slabih, a nenasilje oružje jakih te Jedini način da živiš je da pustiš druge da žive. Također je zahvalio indijskom predsjedniku što je posjetio Hrvatsku te gospodinu Bandiću za smještanje kipa na Bundeku.

Postavljanjem ove biste i Zagreb je ovjekovječio uspomenu na Mahatmu Gandhija, velikog indijskog humanista i borca za neovisnost Indije. Kako je istaknuo i gospodin Bagchi, nadajmo se da će ova statua potaknuti i mlade generacije da doznaju nešto više o bezvremenskoj poruci koju je Gandhi poslao svijetu.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Deseto obilježavanje Svjetskog dana romskog jezika

/in , /by

U prostorijama Matice hrvatske (MH) jučer je održan okrugli stol na kojem je predstavljena monografija simboličnog naziva “Planirano i ostvareno: Desetogodišnji rad na međunarodnom pozicioniranju romskog jezika”

Zagreb

Svjetski dan romskog jezika, koji se obilježava 5. studenog/novembra, ove se godine u Hrvatskoj i 16 drugih država obilježava po deseti put uz bogat kulturno-znanstveni program čija je tema “Deset godina njegovanja romskog jezika u Republici Hrvatskoj (2009. – 2019.)”, javlja Anadolu Agency (AA).

Savez Roma u Republici Hrvatskoj “Kali Sara” i ured saborskog zastupnika Veljka Kajtazija s vijećima i predstavnicima romske nacionalne manjine organiziraju središnje obilježavanje Svjetskog dana romskog jezika koje se održava 4. i 5. studenog/novembra u Zagrebu.

U prostorijama Matice hrvatske (MH) jučer je održan okrugli stol na kojem je predstavljena monografija simboličnog naziva “Planirano i ostvareno: Desetogodišnji rad na međunarodnom pozicioniranju romskog jezika”.

Saborski zastupnik Veljko Kajtazi istaknuo je kako su romski jezik i kultura u posljednjih deset godina uspjeli ući u institucije u Republici Hrvatskoj, kao što su Filozofski fakultet u Zagrebu (FFZG), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) i Matica hrvatska (MH).

Naglasio je kako svake godine na obilježavanju romskog jezika sudjeluju brojni romski predstavnici iz više zemalja svijeta.

“U ovih deset godina uspjeli smo napraviti iskorak kada je riječ o očuvanju romskog jezika”, kazao je Kajtazi te naveo kao važnu temu ranijih simpozija upravo standardizaciju i kodifikaciju romskog jezika.

Kajtazi je rekao kako je 2008. izdan “Romsko-hrvatski i hrvatsko-romski rječnik” nakon čega je sljedeće godine održano prvo predavanja na romskom jziku na Filozofskom fakultetu (FF) u Zagrebu gdje je postavljena dvojezična ploča, a potom su, 2010., otvorena dva izborna kolegija na romskom. Na FF-u je otvoren i magistarski studij romistike na kojem se izučavaju jezik, književnost i kultura, dok ostale zemlje nastoje otvoriti studij romologije na kojima se izučava isključivo jezik, istaknuo je Kajtazi.

“Mi smo na ovim područjima više od 700 godina i upravo smo postali vidljivi”, poručo je Kajtazi.

Naglasio je kako romska zajednica ima nekoliko rječnika i gramatika te kako će standardizacija romskog jezika biti moguća kada Romi dobiju svoje institucije.

Kajtazi je izrazio zadovoljstvo da se Svjetski dan romskog jezika obilježava u najmanje 16 država.

Suzana Krčmar, predsjednica Saveza Roma Kali Sara istaknula je kako izgubiti romski jezik znači izgubiti romski narod te dodala kako kultura i obrazovanje u kombinaciji s jezikom znače opstojnost Roma.

Orhan Galjuš, koji je na događaje u Zagrebu doputovao iz Nizozemske, istaknuo je kako je toj zemlji sudbina Roma teška te kako se romski ne govori puno u toj zemlji, osim unutar rosmkih obitelji te kako je romski ponajviše postao prisutan putem romskog radija kojem je vlasnik.

“Rođendan romskog jezika je rođendan romskog naroda, jer za nas je romski jezik naža zemlja”, poručio je Galjuš.

Danas se u Muzeju suvremene umjetnosti održava kazališna predstava “Pantha Rei” u izvedbi romskog teatra Jamayli Berisha iz Prizrena, a potom će uslijediti koncert Imera Traje Brizanija i grupe Amala.

Danas, 5. studenog/novembra održat će se otvorenje “Parka 5. studenog” koji je ime dobio u čast Svjetskog dana romskog jezika. Park će otvoriti zagrebački gradonačelnik Milan Bandić sa zastupnikom Kajtazijem i predsjednicom SRRH “Kali Sara” Suzanom Krčmar.

Središnje obilježavanje Svjetskog dana romskog jezika počinje sutra u Preporodnoj dvorani Narodnog doma Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uz prisustvo najviših dužnosnika vlasti Republike Hrvatske te svih ostalih uvaženih gostiju.

U studenom 2015. godine Opća skupština UNESCO-a prihvatila je inicijativu Republike Hrvatske te je službeno proglasila 5. studeni kao Svjetski dan romskog jezika.

Uz Svjetski dan Roma (8. travanj/april) i Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom radu/Samudaripena (2. kolovoz/august), Svjetski dan romskog jezika najvažniji je romski nacionalni praznik koji se proteklih godina afirmirao kao prepoznatljiva manifestacija zagrebačkog kulturnog života.

Prošle godine u Hrvatskoj je obilježeno tisuću godina migracije Roma.

Autor: Stipe Majic
Izvor: aa.com.tr

/in , /by

Integracija Roma: Obrazovanje prvi korak, zapošljavanje i stambeno zbrinjavanje prioriteti za Rome u BiH

 
Foto: Udar

Romi su najbrojnija nacionalna manjina kako u Evropi tako i u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini prema trenutnim podacima živi između 35.000 i 40.000 Roma.

Istovremeno, Romi su najugroženija skupina u društvu. Ipak, prema svim relevantnim pokazateljima Romi se nalaze u izuzetno teškom socijalnom i ekonomskom položaju.

UNDP-ovo istraživanje o romima iz 2017. godine pokazuje da je stopa zaposlenosti Roma u Bosni i Hercegovini bila 11 %. Stopa zaposlenosti neromskog stanovištva koje živi u njihovoj blizini je bila 27 %, dok je opšta stopazaposlenosti bila 40 %.

Izvještaj navodi kako 63 posto Roma uključeno u neformalni rad, za razliku od samo 17 % onih koji nisu  Romi, a koji žive u njihovoj blizini.

Kako bi ukazali na neophodnu integraciju Roma, njihovo zapošljavanje, stanovanje, obrazovanje, Vijeće za regionalnu saradnju (RCC) danas je predstavilo i Plan o integraciji Roma za 2019-2021. godinu.

„Skoro 520 osoba je prošlo kroz naše programe zapošljavanja i samozapošljavanje, ali to su ograničeni programi i samo njih 20-25 je zadržalo posao“, rekla je pomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Saliha Đuderija, navodeći da je i cilj današnje konferencije da se uvidi koji su dobri primjeri i prakse na osnovu kojih će se zasnivati pristup.

Saliha Đuderija

Jedan od osnovnih ciljeva je, prema riječima Đuderije, poboljšanje kvalifikacione strukture obrazovanja u kontekstu zagovaranja drugih programa koji bi omogućili da se Romi prekvalifikuju, dokvalifikuju i budu konkurenti za tržište rada.

„Ono što je sigurno bitno za BiH jestte da je BiH napravila akcioni plan 2017-2020. i da je potpisala Deklaraciju o Romima u Poljskoj u okviru procesa integracija BiH i na taj način dala obećanje da će do procesa pridruživanja ponuditi aktivne mjere za poboljšanje socialno-ekonomskog položaja Roma“.

Kao izazov navela je kvalifikacionu i obrazovnu strukturu Roma, koja bi se trebala unaprijeditit kao i pristupiti i drugim vidovima zapošljavanja.

Voditelj tima pri RCC-u u okviru projekta Integracija Roma Orhan Usein navodi kako je romska populacija najčešće zaposlena u neformalnom sektoru i to uglavnom sezonske poslove, uslužne djelatnosti, čišćenje i sakupljanje sekundarnih sirovina.

„Dosadašnji projekti integracije Roma dali su dobre rezultate, jer broj obrazovanih Roma koji pohađa tercijalno obrazovanje je utrostručen i zato smatram da je obrazovanje prvi korak u integraciji“, rekao je Usein.

Orhan Usein

Osim problema sa visokom stopom nezaposlenosti Usein navodi kako se romska populacija suočava i sa problemom stambenog zbrinjavanja.

„Kada je u pitanju stanovanje podaci kažu da je oko 2500 porodica u  BiH žive u neformalnim naseljima. U sljedeće tri godine naši prioriteti bit će stanovanje i zapošljavanje“, rekao je Usein.

Predsjedavajući Odbora za Rome pri Vijeću ministara BiH Mujo Fafulić je potvrdio da BiH izdvaja sredstva za stambeno zbrinjavanje i zapošljavanje Roma, ali su ograničena jer nema dovoljno kvalificirane romske populacije, ali postoje i predrasude pri zapošljavanju u privatnom sektoru.

„Odgovorno tvrdim da je Odbor za Rome na konstituirajućoj sjednici dogovorio da je obrazovanje Roma prioritet i da bi tu trebalo uložiti značajnija sredstva za stambeno zbrinjavanje, zapošljavanje, zdravstvo. Obrazovanje je put za romsku zajednicu da bi se integrisala u savremeno društvo i imala istu startnu poziciju kao i svi drugi građani koji žive na području BiH“, naglasio je Fafulić.

Mujo Fafulić

Na današnjoj konferenciji, aključeno je, između ostalog, i to kako je neophodno napraviti dugoročno strateško programiranje kako i na koji način pristupiti zapošljavanju Roma.

Zaključci će biti uključeni u pristupanju novih projekata pomoći koju pruža RCC Projekt za integraciju Roma, finansiran od Evropske unije i Fondacije za otvoreno društvo.

(portal-udar.net)

/in , /by

#pravdazadjevojčice

Pravda za djevojčice – povijesni trenutak za pokretanje promjena

(Foto: Petra Domaćinović)

Snažne, borbene i humane poruke odaslane su danas sa Trga kralja Tomislava u Zagrebu na prosvjedu Pravda za djevojčice, u znak podrške svim žrtvama seksualnog nasilja. Više tisuća prosvjednika/ca, malih, velikih, starih i mladih, djevojčica i dječaka, žena i muškaraca okupilo se danas u 10 sati na Trgu i brojnim transparentima iskazalo ogorčenost nad stanjem u državi te glasnim uzvicima podržalo zahtjeve organizatora/ica prosvjeda.

Emotivnost i empatiju pobudilo je čitanje Pisma djevojčici te pojavljivanje djevojčica čija je pjesma o moći mijenjaja svijeta razgalila građanke i građane, koji su svojim velikim odazivom pokazali snagu volje i odlučnost u borbi za bolje sutra.

Uz Zagreb, još 14 je gradova diljem Hrvatske ustalo danas da kaže kako je nekažnjavanje zločina zločin, čime započinje borba protiv sustava kojem je strukturno i institucionalno usađena priroda nasilja nad ženama.

Država i sustav opet su zakazali, a građani/ke su nanovo bili primorani sami/e nešto poduzeti. Traži se pravda za sve djevojčice, djevojke, žene, žrtve nasilja koje je sustav iznevjerio.

Društvo moramo mijenjati, moramo pokazati kako nećemo šutjeti dok god izostaju i ne funkcioniraju prevencije nasilja, dok god se žrtvama ne pruža adekvatna pomoć i zaštita i dok god se nasilnici ne kažnjavaju u skladu sa zločinima koje su počinili, već se provlače sa minimalistički određenim kaznama koje dodatno narušavaju mir i sigurnost svake žrtve. Treba nam više solidarnosti, humanosti i empatije, esencijalna je poruka koju možemo osvijetliti.

Ono što hitno trebamo mijenjati su načini postupanja prema žrtvama, prestati ih dodatno, sustavno traumatizirati i omalovažavati. “Moramo postati društvo podrške i promjene, a ne ostati društvo šutnje” naglasili/e su organizatori/ce. U toj težnji za revolucionarnim promjenama u našem društvu prigodno se uklopio i citat beskompromisne i borbene Rose Luxemburg “bijah, jesam, bit ću” koji je jedna od organizatorica prosvjeda dodatno približila kazavši “bile smo, jesmo, bit ćemo!” te isto tako istaknula kako je vrijeme za buđenje društva i promjene jer ovo nije borba za izolirani slučaj koji već danima potresa našu javnost, već  borba za društvo kao slučaj, koji iziskuje promjenu vrijednosti. Naša stvarnost zahtijeva od svih nas da se ne pitamo kako im je “ona” dala povod nego kako joj možemo pomoći.

Jedan od organizatora prosvjeda poručio je i kako u našem društvu definicija frajera ne prolazi, usadili su nam krivo tumačenje kako muškarci koji plaču ne mogu biti frajeri zato takvi frajeri nikada neće biti muškarci kakve ovo društvo zahtijeva. Istaknuo je kako je previše frajera oko nas i samoprozvanih heroja, a našem društvu treba čovjek. Naglasak je na odbacivanju mizoginije koja nas je okovala te rješavanju trenutno najvećeg problema u našem društvu.

Svaka djevojčica, djevojka, žena, danas se pitala “što da sam to bila ja?”. Naučile smo obrazac kako je nasilje s kojem se svaka od nas susrela u nekom periodu svog života normalna stvar, a nasilnike nismo naučili boljem ponašanju, društvo ih nije naučilo.

Razumljivo je da takvo stanje društva izaziva osjećaj nemoći i očaja kod sve većeg broja ljudi. Neodgovornost u postupanju institucija potaknula je građanke i građane na revolt i promišljanje o nužnim, drastičnim promjenama ka ljudskosti i ravnopravnosti u društvu. Definicije muškarca i žene nisu ravnopravne, to moramo osvijestiti kako bi krenuli/e ka izgradnji pravednijeg i sigurnijeg društva za sve djevojčice. Uspjeh svih nas bio je biti danas na Trgu kralja Tomislava te pokazati kako rodnom nasilju treba konačno stati na kraj.

Današnji prosvjed tek je početak ka sigurnijem društvu. “Feministkinje su izborile sva prava koja imamo i prava koja danas trebamo braniti” rečenica je koju ne smijemo zaboraviti, ni danas, ni sutra, nikada.

U Zadru sedam mladića gotovo godinu dana silovalo maloljetnicu

/in , /by

Zašto smo šokirani/e?

Godinu dana sedam je mladića iz okolice Zadra više puta silovalo maloljetnu djevojku. Kad je taj pakao počeo djevojka je imala svega 15 godina. Mladići su jedva punoljetni, a neki i maloljetni. Djevojka je silovana najmanje šest puta, uglavnom grupno. Silovanja su snimana i slikana mobitelom. Te su snimke i slike postojale na uređajima barem sedam osoba. Godinu dana njima su ucjenjivali djevojku prijeteći joj da će snimke i fotografije prikazati javno – njenoj obitelji, prijateljima, poznanicima. Kako bi dodatno osigurali njenu šutnju, uz silovanje, upotrijebili su i šake. Bivši dečko ju je pretukao.

Godinu dana nitko nije primijetio da se nešto događa s djevojkom. Nitko nije prijavio silovanja. Godinu dana postojale su pornografske snimke i fotografije maloljetnice. Mladići su se zabavljali. Godinu dana djevojka je živjela u paklu.

Nakon godinu dana policija je prijavila sedmoricu mladića (dvojicu 19-godišnjaka, tri 18-godišnjaka i dvojicu 17-godišnjaka). Ispitano je tek njih pet. Nakon godinu dana i nekoliko dokaznih materijala oni su pušteni da se brane sa slobode.

Da se izrazim u floskulama: ‘prema neslužbenim informacijama, sudac istrage Ivan Marković nije našao razloge zašto bi ih zadržao u istražnom zatvoru’.  Ipak, odredio je zabranu prilaska djevojci i zabranu komunikacije. Za to mu, bit će, trebamo zapljeskati.

Još se ne zna kako je priča došla do policije, nagađanja su da je škola obavijestila Centar za socijalnu skrb.

Navodno su roditelji i obitelj mladića komentirali da je djevojka svojim ponašanjem mladiće provocirala. Navodno se radi o mladićima koji su poznati po delinkventnom ponašanju. Navodno su iz ‘dobrih obitelji’ i navodno imaju ‘dobre odvjetnike’. Sve su to navodi lokalnih portala i društvenih mreža.

Na kraju svega, uopće nije bitno jesu li ti navodi točni.

Čitajući članke o ovim silovanjima (ovo nije jedan slučaj, već se radi o množini) zaprepašteni/e smo, ljuti/e smo, ne možemo vjerovati. Zašto smo šokirani/e? Ovo su samo posljedice; načina ophođenja prema djevojkama i ženama u našem društvu, odgoja mladića, pravosudnog sustava u kojem se možeš izvući ‘gotovo sa svime’. I naposljetku – posljedica nedostatka odgovornosti za vlastita djela. Od ostavljanja komentara na društvenim mrežama, preko izravnog vrijeđanja pa sve do fizičkog zlostavljanja/pokušaja ubojstva/ubojstva – preuzimanje odgovornosti za vlastita djela ne postoji na listi vrijednosti našeg društva.

Sve dok će komentari na ovakve strahote optuživati djevojke i žene da hodaju u prekratkim suknjama, dok će se opravdavati činovi mladića, neovisno o tome ‘jesu li premladi da shvate posljedice svojih djela’ – uopće nije bitno iz kakvih oni obitelji dolaze, imaju li odvjetnike i jesu li znali što rade.

Bitno je da smo zakazali. VI, MI, TI i JA. I to nije neka novost, to traje godinama. U veljači smo pisale o iznevjerenim ženama 2019. godine, a već u kolovozu smo svjedočili ‘nezapamćenom’ femicidu na Kajzerici.

I nakon svega još uvijek se optužbe žena spram muškaraca, posebice za silovanja, pišu pod ‘navodno je silovana’. Još uvijek moralne vertikale traže nešto sumnjivo u pričama silovanih žena, traže način kako su one to isprovocirale, opravdavaju mladiće u maniri ‘dečki su dečki’.

Što nakon toga preostaje žrtvi? Da iznova i iznova dokazuje istinitost svoje priče. I da svaki dan biva izložena stigmi društva čim napusti prag svog doma. A ponekad i u samom domu.

Zato ne bi trebali/e biti iznenađeni/e, šokirani/e ili zaprepašteni/e. Trebamo se suočiti s neuspjehom. Čitavog društva i preuzeti odgovornost za mase ubijenih, silovanih i/ili zlostavljanih žena u čiju zaštitu nismo ustali/e.

Tek kad shvatimo da se ovi slučajevi mogu prevenirati, možda ostvarimo neki napredak. Možda i naučimo dječake i muškarce da silovanje nije zabava i da postoje drugi načini ‘dokazivanja’. Možda ih naučimo da svako djelo ima posljedice i da za njih treba preuzeti odgovornost. Možda ih naučimo i da žene nisu ‘stvari i drugotna bića’ koja su tu da ispunjavaju njihove želje i potrebe. Tko zna, možda naučimo i djevojke da one nisu ‘stvari i drugotna bića’ te da njihovo poslanje ‘na ovom svijetu’ nije poniznost. Možda ih naučimo da mogu odgovoriti, da se mogu braniti, da imaju dovoljno jak glas.

Kad bi to naučili mnogo bi osoba izgubilo moć. Moralne vertikale ne bi više komentirale članke na društvenim mrežama. Svećenici ne bi bili oni koji odlučuju o moralu i prihvatljivom ponašanju žena. Političari ne bi odlučivali o sudbinama žena i njihovim tijelima. Suci ne bi donosili odluke o puštanju višestrukih silovatelja. Mladići ne bi ‘dokazivali muškost’ nasiljem.

No, mi nemamo preventivne programe (ili ih barem nemamo dovoljno), ne kažnjavamo počinitelje, ne preuzimamo odgovornost i zbilja rijetko prosvjedujemo. Duboko želimo promjene dok tipkamo komentare i pod uvjetom da nas te promjene previše ne inkomodiraju.

Zato nemojmo biti šokirani/e. Ovaj slučaj posljedica je vrijednosti koje smo si kao društvo postavili. I onih koje si nismo postavili. A za to smo odgovorni i VI, i Mi, i TI, i JA

Iva  Zelić

DA LI ROMI IMAJU PROBLEM

/in , /by

 

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj je u 2011. godini popisano 16.975 pripadnika romske nacionalne manjine. Romi su  najveća i  najugroženija skupina, marginalizirana, diskriminirana i kulturna skupina koja nema svoju država. Stambeni uvjeti su im loši, nedovršena infrastruktura, niska  stopa obrazovanja, nezaposleni i dr. Prevladava  vi soka stopa nezaposlenosti. Romi predstavljaju jednu skupinu koja je velikim i mnogobrojnim seobama zadržala svoj identitet i kulturu.

Ako govorimo o broju Roma, nikada nećemo točno znati. Ne postoji službeni ili pouzdan broj romske populacije u svijetu. Mnogi Romi odbijaju se izjasniti u službenim popisima stanovništva iz straha od diskriminacije. Možemo također reći i o mješanim brakovima gdje se djeca nikada neće izjasniti da su Romi. Iako se možda netko izjasni već u sljedećoj generaciji romski identitet se gubi.

Pitanja smo koliko ima zadovljnih Roma koji mogu preživjeti od 01.- 30 u mjesecu. Mnogo puta obišla sam Rome koji žive u naseljima i razgovarala sam snjima. Oni su podeljeni. Neki su zadovoljni a neki nisu kao i cijela populacija u Republici Hrvatskoj. Snalaze se ali ima i onih koji misle što će sutra skuhati. Žale se na previsoke račune za el struju, vodu i režijskih troškove dok za hranu snalaze se.

Ako pogledamo nekoliko godina unazad Romi su uistini imali puno problema.  Vlasti su u 15. Stoljeću zabranjivale kontakt s Romima i poticale neprijateljstvo prema njima.

Romsko neprihvaćeno ponašanje kažnjavalo se  tjeranjem u udaljene zemlje ili smrću. Ograničavalo im se kretanje, mogli su naseliti samo određena mjesta i baviti se određenim zanimanjima.

U 20. stoljeću javlja se rasna čistoća. Nurnberški zakon iz 1935.godine Židove i Rome smatra u Njemačkoj opasnima što se tiče rasne čistoće. Smatralo

ih se rasom nečiste krvi, primitivnim. Mentalno retardiranim, nesocijaliziranim osobama, osobama kriminalnih sposobnosti.

U koncetracijskim logorima pogubljeno je više od 500 tisuća Roma.

Za vrijeme II. svjetskog rata nacisti su ubili između 500 i1,5 milijuna Roma -Holokaust.

Nakon II.svjetskog rata veći dio Roma ostao je pod komunističkom vlašću gdje su im priznata manjinska prava. Usmjerena su na socijalnu integraciju, obveznom obrazovanju djece, osiguravanje stanovanja i zapošljavanje.

Romi su bili kovači, popravljali su oružje, potlivali konje radili municiju, glazbenici bavili se trgovanjem konja i drugih prozvoda koji su sami proizvodili što su bili jako korisni –posebno vojsci. Njihov je život bio vezan uz tradicionalnu djelatnost.

Iako romske  skupine imaju različite pravila, neka su pravila zajednička za sve. Ta se pravila smatraju Romskim zakonom, a pravila koja se razlikuju nazivaju se “običaji”. Postoje toliko običaja koliko ima i skupina. Pravila romskog zakona opisuju odnose unutar romske zajednice i postavljaju ograničenja za običaje, ponašanje i druge aspekte života. Romski zakon nije napisan, Romi ga održavaju živim u usmenoj predaji. Najpoznatije je  „Romano Kris“ (romski zakon) koji  je tradicionalna institucija za podržavanje i provođenje romskog zakona. Romski zakon koriste onda kada ne žele imati posao sa Zkonom zemlje u kojoj žive. Najviše se koristi prilikom pomirbe dvije ili više obitelji u slučaju zavade, rastave pa čak i obistva.

Raspadom ex Jugoslavije nastaju i problemi u romskoj zajednici. Propadaju im tradicijska zanimanja, ali nalaze druga zanimanja kao na primjer  prodaja   staroga željeza, tekstila, rabljenih auta, sagova, prodaja automobilskih djelova, i dr. Djeca od najranije dobi stječu razne vještine, iako ne dobivaju potrebno institucionalno obrazovanje.

Danas se sa tim zanimanjima nitko ne bavi.  Još uvijek neki se bave sa sakupljanjem sekundarnim sirovinama kao što je željezo, papir, boce, eu palete, i dr., ali se time mladi sve manje bavi.

Stopa nezaposlenosti je visoka. Razlog tome je slabo obrazovanje, njihov slobodan izbor profesije, diskriminacija, tehnološki napredak.

Niska zaposlenost Roma je rezultat diskriminacije prilikom traženja posla. Romi znatno češće od ostalih skupina primaju socijalnu pomoć ne svojom krivicom. Mnogi žele raditi, ali ne mogu dobiti posao. Iako ima neki mladi ljudi koji su završili srednje strukovno obrazovanje u želji da radi ali nažalost ostaje mu diploma u ruci ili bačena u nekoj ladici.

Dio Roma živi u stanju siromaštva u kojem su im ugrožene temeljne egzistencijalne potrebe. Obitelji sa velikim brojem djece traže pomoć od od Hrvatskog Karitasa, Crvenog križa u dr., u svakom slučaju snalaze se. Poslovi sakupljanja sekundarnih sirovina opala je. Govore da više nema posla kao prije a i povećao se broj ljudi koji se time bavi.

Mnogi žive u izdvojenim naseljima daleko od neromskog stanovništva i bitnih institucija za njih kao što su predškola, škola, zdravstveni dom, bolnica, autobusna postaja i dr. Postoji mogućnost da nemaju komunalije, el. energiju, pitku vodu. Kuće su dosta loše napravljene i u ruševnom su stanju .

Romi su u Hrvatskoj zadržali svoj način života, svoju prošlost, kulturu i običaje, ali su s druge strane prihvatili tradiciju, običaje i jezik većinskogastanovništva. Djelomično se jesu kulturno

adaptirali, ali naš cilj je i da zadržimo i očuvamo vrednote romskoga naroda. Nije nam cilj asimilirati se.

Problem Roma je zapravo problem neroma i njihova shvaćanja i prihvaćanja Roma kakvi oni jesu, a ne kakvi bi drugi željeli da budu.

Možemo zaključiti da i dalje postoje problemi u romskoj zajednici. Njihov je položaj težak.

Najčešće su to problemi vezani za društvenu nebrigu, tradicionalan načina života, loše stambene uvjete.

Romi uglavnom žive izolirani na periferiji naselja. Smanjen je socijalni kontakt između romske populacije s većinskom populacijom.

Romi imaju najvišu stopu nezaposlenosti i od drugih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Nedovoljan broj romske djece koja su uključena u školski odgoj i obrazovanje izvor su brojnih teškoća na koje nailaze. Romi su slabo obrazovani i postoje različiti oblici diskriminacije u obrazovanju.

Postoje negativni stavovi i nepovjerenje odnosno niža očekivanja učitelja od romske dkece   – diskriminacija.

Romi su vrlo slabo ili nikako uključeni u lokalnu vlast, a isto tako slabo su zastupljeni u državnoj vlasti, državnim i javnim institucijama. Potrebno je poboljšati njihova prava na lokalnoj i državnoj razini .

U procesu integracije u školi bitna je podrška učitelja/ce,  nastavnika/ce, pedagoga/ginje i ravnatelja/ljice škole.

 

Ramiza Memedi

Javni poziv za stipendiju

/in , /by

Javni poziv polaznicima prvih razreda srednjih škola pripadnicima romske nacionalne manjine za stipendiju Ministarstva znanosti i obrazovanja za školsku godinu 2019./2020.

Rok za podnošenje zahtjeva za dodjelu novčane potpore – stipendije je 11. studenoga 2019. godine. Zahtjevi se podnose na propisanome Obrascu zahtjeva za dodjelu novčane potpore  stipendije redovitim učenicima srednjih škola u školskoj godini 2019./2020.

REPUBLIKA HRVATSKA
MINISTARSTVO ZNANOSTI I OBRAZOVANJA

KLASA: 016-01/19-01/00233
URBROJ: 533-09-19-0002
Zagreb, 18. rujna 2019.

Na temelju Odluke o kriterijima i načinu ostvarivanja prava na stipendiju za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine za školsku godinu 2019./2020. (KLASA:016-01/19-01/00233, URBROJ:533-26-19-0003) od 18. rujna 2019. i na temelju članka 52. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine, broj 66/2019), a u vezi s provedbom odredbi Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje od 2013. do 2020. godine, donesene temeljem Zaključka Vlade Republike Hrvatske (KLASA: 016-02/12-01/14, URBROJ: 50301-04/12-12-2) na sjednici održanoj 29. studenoga 2012. godine, ministrica znanosti i obrazovanja raspisuje

JAVNI POZIV
polaznicima prvih razreda srednjih škola pripadnicima romske nacionalne manjine
za stipendiju Ministarstva znanosti i obrazovanja za
školsku godinu 2019./2020.

1. PREDMET JAVNOG POZIVA

Predmet ovog Javnog poziva je prikupljanje prijava učenika polaznika prvih razreda srednjih škola pripadnika romske nacionalne manjine (u daljnjem tekstu: učenici) za stipendiju Ministarstva znanosti i obrazovanja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) za školsku godinu 2019./2020. (u daljnjem tekstu: Javni poziv).

2. OPĆI UVJETI JAVNOG POZIVA

Pravo prijave na Javni poziv ima učenik:

  • hrvatski državljanin pripadnik romske nacionalne manjine s prebivalištem u Republici Hrvatskoj,
  • upisan u prvi razred srednje škole u školskoj godini 2019./2020.

Iznimno, pravo prijave na Javni poziv ima i učenik koji ranije nije ostvario pravo na stipendiju:

  • hrvatski državljanin pripadnik romske nacionalne manjine s prebivalištem u Republici Hrvatskoj,
  • koji ponavlja isti razred u školskoj godini 2019./2020.
  • koji mijenja program obrazovanja prvi put u školskoj godini 2019./2020.
  • upisan u viši razred srednje škole u školskoj godini 2019./2020.
  • nastavlja obrazovanje za višu razinu kvalifikacije u statusu redovitog učenika u 2019./2020.

Pravo prijave na Javni poziv nema učenik:

  • upisan u prvi razred srednje škole ili viši razred srednje škole, a ostvaruje pravo na stipendiju iz drugih izvora financiranja,
  • pripadnik je druge nacionalne manjine,
  • nije hrvatski državljanin s prebivalištem u Republici Hrvatskoj.

3. VISINA I TRAJANJE NOVČANE POTPORE

Ministarstvo na temelju Javnog poziva dodijeljuje stipendiju učenicima:

  • upisanima u prvi razred srednje škole ili viši razred srednje škole koji ranije nisu ostvarili pravo na stipendiju, u iznosu od 700,00 kuna mjesečno
  • koji ponavljaju isti razred u školskoj godini 2019./2020. ostvaruju pravo na stipendiju u iznosu od 300,00 kuna mjesečno.

Pravo na stipendiju učenici (korisnici stipendije) ostvaruju za razdoblje od rujna 2019. godine do lipnja 2020. godine.

4. NAČIN PRIJAVE

Učenici se prijavljuju za dodjelu stipendije putem Obrasca zahtjeva za dodjelu novčane potpore – stipendije redovitim učenicima srednjih škola, koji dostavlja srednja škola u koju su učenici upisani u Republici Hrvatskoj, a koji je dostupan na mrežnoj stranici Ministarstva (https://mzo.gov.hr/). Uz Obrazac zahtjeva učenik je, putem srednje škole, dužan dostaviti i ostalu obveznu dokumentaciju propisanu ovim Javnim pozivom.

Izvornik prijave srednja škola, u koju su učenici upisani u Republici Hrvatskoj, šalje preporučeno poštom, dostavljačem ili osobno (predaja u urudžbenom uredu).

Na vanjskom dijelu omotnice potrebno je istaknuti naziv Javnog poziva, zajedno s punim nazivom i adresom škole te napomenom:

“JAVNI POZIV
polaznicima prvih razreda srednjih škola pripadnicima romske nacionalne manjine
za stipendiju Ministarstva znanosti i obrazovanja za
školsku godinu 2019./2020.
– Srednjoškolske stipendije za učenike Rome”

Prijave se šalju na sljedeću adresu:

Ministarstvo znanosti i obrazovanja
Samostalni sektor za nacionalne manjine
Donje Svetice 38
10000 Zagreb

Obvezna dokumentacija za prijavu učenika:

  1. DOKAZ O PRIPADNOSTI ROMSKOJ NACIONALNOJ MANJINI (RODNI LIST učenika ili jednog od roditelja/skrbnika ili IZVADAK IZ POPISA BIRAČA ZA RODITELJA/SKRBNIKA iz koje je to vidljivo)
  2. PRESLIKA DOMOVNICE (dokaz o hrvatskom držaljanstvu)
  3. UVJERENJE O PREBIVALIŠTU/BORAVIŠTU ZA VRIJEME ŠKOLOVANJA
  4. PRESLIKA SVJEDODŽBE ZADNJEGA ZAVRŠENOG ILI NEZAVRŠENOG (ZA PONAVLJAČE) RAZREDA ŠKOLE
  5. PRESLIKA VLASTITOGA TEKUĆEG/ŽIRO RAČUNA U BANCI (na ime i prezime učenika, a ne roditelja/skrbnika)
  6. UVJERENJE (potvrdu) o upisu učenika u razred srednje škole s navedenim programom
  7. PISANA IZJAVA RODITELJA/SKRBNIKA UČENIKA da učenik nije korisnik druge stipendije.
  8. RJEŠENJE ŠKOLE kojim se učeniku odobrava nastavak obrazovanja za višu razinu kvalifikacije u statusu redovitog učenika (ZA UČENIKE KOJI NASTAVLJAJU OBRAZOVANJE ZA VIŠU RAZINU KVALIFIKACIJE)

5. ROK ZA PODNOŠENJE PRIJAVA I NAČIN DOSTAVE ODLUKE

Javni poziv traje od 10. listopada 2019. do 11. studenoga 2019. godine.
Rok za podnošenje prijava učenika na Javni poziv je 11. studenoga 2019. godine.

Prijava je dostavljena u roku ako je na prijamnom žigu razvidno da je zaprimljena u pošti do kraja dana koji je naznačen kao rok za prijavu na Javni poziv (11. studenoga 2019. godine do 23.59 sati).

U slučaju da se prijava dostavlja osobno u pisarnicu Ministarstva, to treba učiniti najkasnije do kraja radnoga vremena pisarnice onog datuma koji je naznačen kao rok za prijavu na Javni poziv, a prijavitelju će biti izdana potvrda o točnom vremenu primitka pošiljke.

Sve prijave poslane izvan roka neće biti uzete u razmatranje.

Ministarstvo donosi Odluku o dodjeli stipendije redovitim učenicima srednjih škola pripadnicima romske nacionalne manjine za školsku godinu 2019./2020.

MINISTRICA
prof. dr. sc. Blaženka Divjak