Vjekovno ropstvo obilježilo istoriju Roma

/in , /by

Romski robovi su najokrutnije tretirani. U slučaju sitnog kriminala, kazne su bile okovanost, obilježavanje, lomljenje tabana, odsijecanje usana, nosa i ušiju, te silovanje, mučenje ili bičevanje do smrti.

Robovi u Africi, slika autorice Dawn Jeanette Grant Harrison (Foto: Travellers Times)

Od najranijih vremena, Romi su bili žrtve trgovine robljem, piše romski bloger, pjesnik i pisac Raymond Wills.

Kada su došli u Evropu, bili su poznati kao Egipćani, zbog svoje priče da su porijeklom iz Malog Egipta, gdje su bili robovi faraona, iako ne postoje zapisi koji bi potvrdili ili negirali ovakve navode.

Byamti iz Avganistana su 855. godine uzeli 27.000 zatvorenika za koje se govorilo da su kvalifikovani radnici u svim vrstama zanata s mersom, drvom i inžinjeringom. Oni su koristili robove za nošenje ukradenog blaga i ratnog plijena.

Na početku 11. vijeka kralj Mahmud of Ghazni je koristio romske ratnike u svojim naporima da uništi sve sindske i pendžabske narode u Indiji. Nakon velike bitke 1192. godine, svi robovi su oslobođeni i započele su migracije prema Aziji, Sjevernoj Africi, Španiji i cijelom evropskom kontinentu, piše Traveller Times.

Za vrijeme mongolske invazije na Evropu 1241. godine, Rumuni su Rome zarobljavali i odvodili kao robove. Dokument se odnosi na Rome u Vlaškoj 1385. kada su Romi nazivani atigani i heretici. Uz tatarske i osmanske zarobljenike, rumunske kriminalce i seljake, prisilno su radili i romski robovi.

Godine 1445. godine Vlad Dracul je nasilno porobio oko 12.000 ljudi “koji su izgledali kao Egipćani”. Romski robovi su prodavani na pijacama, a kada su kupljeni postali su lična imovina njihovih vlasnika. Jedina obaveza vlasnika je bila nahraniti ih i obući. Romski robovi su bili podijeljeni u tri kategorije: oni koji su u vlasništvu ili su pripadali gospodaru, oni koji su pripadali crkvama i treću grupu su sačinjavali robovi boljara, nekadašnjeg višeg sloja feudalne aristokratije.

Romski robovi su najokrutnije tretirani. U slučaju sitnog kriminala, kazne su bile okovanost, obilježavanje, lomljenje tabana, odsijecanje usana, nosa i ušiju, te silovanje, mučenje ili bičevanje do smrti.

Vrijednost ženskog roba je zavisila od njene klase. Mnoge mlade Romkinje su služile kao vlasništvo, izvanbračni odnosi između muških robovlasnika i ženskih robova su bili uobičajena praksa, a djeca su držana kao robovi.

Muški robovi su često bili kastrirani kako ne bi predstavljali “prijetnju” plemićkoj kući. Robovi su se mogli vjenčati samo uz pristanak vlasnika, najčešće putem finansijskog sporazuma koji je rezultovao prodajom jednog roba drugom vlasniku ili putem razmjene. Brak između slobodne osobe i roba nije bio nemoguć, ali oni su bili prilično rijetki, navodi Travellers Times.

Crkva je bila jedna od glavnih robovlasničkih ustanova i nije se protivili instituciji ropstva. Tokom 12 vijeka, hiljade romskih porodica su poklonjene katoličkim manastirima u Srbiji ili su prodani na aukcijama. Engleska crkva je takođe u velikoj mjeri bila umiješana u ropstvo. Početkom 16. vijeka su se masovno otvarali samostani, a kao poklon redovnici su dobijali romske robove. Rumunski pravoslavni manastiri su bili izričito protiv ukidanja ropstva i zapovijesti Josipa II koji  je zagovarao ukidanje. Do 1839. u Rumuniji je bilo četiri miliona romskih robova.

Britanci su transportovali romske robove u Novi svijet gdje su ponovo prodavani. Mnogi su takođe deportovani u Zapadnu Indiju da rade na škotskim i engleskim plantažama. U to vrijeme je rečeno, “da se kraljevstvo oslobodi terete mnogih prosjaka, Egipćana, običnih i zloglasnih lopova, te drugih razvratnih i slobodnih osoba.”

Zahvaljujući britanskom političaru William Wilberforceu, koji je predvodio britansku reform ropstva, donesen je Zakon o trgovini robljem 1807. kojim su robovi oslobođeni.

U Rumuniji je tokom 30-ih i 40-ih godina prošlog vijeka počela kampanja koja je uvjerila bogate robovlasnike da oslobode svoje robove. Na nju su uticali pokreti protiv robovanja u SAD-u.

Moldavske i vlaške skupštine su 1855/1856. jednoglasno izglasale ukidanje ropstva i kmetstva u svojim načelima s potpunom slobodom koja je uslijedila 1864. Mnogi Romi su se vratili kao slobodni ljudi na imanja gdje su ranije radili. Jedni su se nastanili u sela pod nadzorom lokalne policije, dok su se drugi pridružili nomadskim romskim zanatlijama i muzičarima širom svijeta.

(portal-udar.net/travellerstimes.org.uk)

IZVOR; Pripremio i preveo: Dalibor Kraišniković

Roditelji s pleterničkog kraja tvrde da im je Romkinja pokušala ukrasti dijete

/in , , /by

Babarogama i cigankama majke su desetljećima plašile zločestu djecu i prijetile da će ih one odnijeti ne budu li dobri. Ono što je nekada bio mit, tvrdi jedan otac, u njegovoj se kući gotovo obistinilo kada mu je supruga posvjedočila o pokušaju otmice njihove šestomjesečne bebe.

PLETERNICA – Dramatičan članak objavljen je danas na portalu pozega.eu. ‘Čuvajte svoju djecu i ni na trenutak ih ne ostavljajte same. Ne ostavljajte ni otključanu kuću’, stoji u apelu roditelja iz pleterničkog kraja koji su sinoć doživjeli neugodnu i pomalo zastrašujuću situaciju.

Njima je, naime, u 20.25 minuta u kuću ušla nepoznata ženska osoba, koja, prema svemu sudeći, nije imala poštene namjere, piše pozega.eu.

– Bila je to Romkinja crne duge kose u crnoj vesti, crnoj dugoj suknji i u sjajnim papučama. Sitnije je građe, ima između 20 i 30 godina. Ciljano je ušla u spavaću sobu u kojoj je u tom trenutku supruga uspavljivala našu šestomjesečnu bebu. Kada ih je ugledala na krevetu, tiho je izišla. – prepričava otac bebe za čiju se sigurnost nakon ovog događaja itekako boji.

On je u tom trenutku bio u trgovini. Kaže da iz kuće i dvorišnih zgrada, kao i širom otvorene garaže, ništa nije nestalo pa s razlogom sumnjaju kako je mlada žena u njihovu kuću došla upravo kako bi odnijela njihovo dijete.

– Da je supruga slučajno bila u kuhinji, moje bebe sada ne bi bilo. Ostao bi prazan krevetić. Shvatite ovo ozbiljno! Nije šala. – dramatično poručuje otac koji je o svemu obavijestio policiju i iznio detalje ovog događaja.

Iz opisanog događaja kojeg smo prenijeli s portala pozega.eu, moguće je nedvosmisleno zaključiti kako je NN, bez ikakvih konkretnih dokaza, optužio pripadnicu romske nacionalne manjine za težak zločin i time potaknuo širenje ksenofobije odnosno netrepeljivosti prema cijeloj jednoj društvenoj skupini. Tamošnja bi policija, stoga, slučaj trebala dobro istražiti, bilo da se radi o govoru mržnje i kleveti ili o pokušaju otmice djeteta. Naime, više je mogućih rješenja i optužbi koje bi iz takve istrage mogli proizaći.

Čovjeku koji je slučaj prijavio policiji i Pleternicom proširio vijest, trebali bi postaviti niz pitanja. Primjerice – Kako je znao da se radi o Romkinji?, Zašto je pretpostavio da je došla s namjerom krađe djeteta?,… i slično. Valjalo bi identificirati i tu žensku osobu te pitati što je zapravo radila nepozvana u tuđem domu i s kojom je namjerom u njega ušla. U svakom slučaju, incident bi, zbog njegovih konotacija i posljedica, trebalo do kraja rasvijetliti.

Zamolili smo Milana Mitrovića, predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Grada Slavonskog Broda neka za SBplus komentira ovaj slučaj.

– Moram priznati kako već dugo nisam čuo da se ljude i djecu plaši starom poznatom izrekom „Ako ne budeš dobar, ukrast će te Ciganka”. Na etiketiranje i stigmatizaciju, pripadnici romske nacionalne manjine već su naviknuli pa ne čudi i ovaj slučaj. Odavno je poznato da ih svi prosuđuju prema lošem djelu jedne osobe, češće nego prema dobrim djelima većine. Ako jedan Rom laže, krade, vara, odmah se generalizacija poopćuje i vrijedi za sve Rome. No, kada učini dobro djelo, onda više nije Rom, nego ‘građanin Republike Hrvatske’, što dovoljno govori o podijeljenosti i lošem predznaku koji se obavezno stavlja ispred riječi ‘Rom’. Tijekom poplava, nasip na Jelasu spašavali su, između ostalih, i Romi, no niti jednom mediju ili kameri oni nisu bili zanimljivi, a ljudi čije su kuće neposredno bile ugrožene pa su ih ti Romi branili i sami su ih nazivali ‘Indijancima’. Tako je i u ovom slučaju, bila ta žena Romkinja ili ne, odmah joj je bilo ‘dodano’ sve ono loše što inače ‘ide’ uz pripadnost toj manjini. – za SBplus kazao je Milan Mitrović.

Kada građani, putem privatnih profila koje imaju na društvenim mrežama, javno prenose svoje dojmove, mišljenja i stajališta – to je jedna stvar, ali kada te informacije prenose ozbiljni mediji, moraju (barem) odgovoriti na temeljna pitanja – tko, što, kada, gdje, zašto, kako. Ne odgovaraju li na njih, onda to baš i nije neka vijest odnosno vrlo bi lako mogla biti plod nečije mašte jer iza iznesenih tvrdnji ne stoji nitko pa taj Nitko za njih niti ne može odgovarati. O bezrazložnom strahu ljudi od javnog istupanja kroz medije, već smo ranije govorili, ali novinari bi trebali sami podignuti standard i odbiti objaviti vijest kojoj nedostaju osnovne činjenice – imena, mjesta,… jer bez stvarnih aktera nema ni događaja. Zamislimo samo kada bi netko lopova u Münchenu, bez ikakvog dokaza, prozvao Hrvatom jer je čuo da Hrvati kradu. Bi li nam onda bilo svejedno koliko su provjerene tvrdnje o kojima čitamo?

Izvor: sbplus.hr

Pitanje koju naciju diskriminacija, predrasude i stereotipi prate tisuć ljećima kao romsku. U tekstu se navodi  “U kuću ušla nepoznata ženska osoba, koja, prema svemu sudeći, nije imala poštene namjere”. Po čemu je donio zaključak da nije imala poštene namjere i da je Romkinja?

Bila je to Romkinja crne duge kose u crnoj vesti, crnoj dugoj suknji i u sjajnim papučama. Sitnije je građe, ima između 20 i 30 godina. Ciljano je ušla u spavaću sobu u kojoj je u tom trenutku supruga uspavljivala našu šestomjesečnu bebu. Kada ih je ugledala na krevetu, tiho je izišla. – prepričava otac bebe za čiju se sigurnost nakon ovog događaja itekako boji.

Zar danas ne nose svi dugačke crne suknje, zar nemaju nitko drugi crnu kosu, itd. Ciljano je ušla u spavaću sobu!! Odakle je ta Romkinja znala gdje je njihova spavaća soba? Iz ovoga se da zaključiti da bilo što drugi radi i pokuša snamjerom ili ne, napad je na Romkinje /Rome. To može biti bilo tko, njihova bliska prijateljica ili rodbina. Netko ko zna što se krije u spavaćoj sobi. Može namjera biti bilo što drugo osim uzeti njihovu šestomjesečnu bebu.

Žalosno, odmah osuđivati nekoga a da nisi siguran tko je.

Uskogrudnost medijskog servisa preko leđa manjina

/in , /by

Savjet za nacionalne manjine održao je 27. rujna 2018. godine svoju redovnu raspravu o manjinama u programu Hrvatske radiotelevizije. Kako su članovi Savjeta zaključili, a što i nije novina, manjine još uvijek nisu dovoljno zastupljene i predlažu češće konzultativne sastanke s predstavnicima Ravnateljstva te Programskog vijeća HRT-a.

Isti su upozorili da na HRT-u ima premalo programa za manjine te da se stajališta prema manjinama u multinacionalnoj emisiji Prizma razlikuje od ostatka programa u kojima su dominantno negativna.

Renata Trischler, potpredsjedenica Savjeta za nacionalne manjine s privremenom berlinskom adresom,  radi kao koordinatorica radnih zajednica njemačkih manjina pri FUEN-u  naglašava da položaj manjina u medijima diljem Europe nije sjajan.

“Manjine su sastavni dio života u Njemačkoj i četiri nacionalne manjine koje su priznate kao autohtone u Njemačkoj imaju svoje mjesto u svim segmentima društva, pa tako i u medijima. Najviše su zastupljeni u dokumentarnom i obrazovnom programu, dok u informativnom puno manje.”

Podsjećamo, Minority SafePack inicijativom prikupljeno je preko milijun potpisa potrebnih za poduzimanje konkretnih mjera za osiguranje opstanka svojih jezičnih i nacionalnih manjina kao i pojačanje kulturne i lingvističke raznolikosti u Uniji. Romska zajednica svoj doprinos dala je i u kroz tu inicijativu skupivši preko 600 potpisa podrške.

Kako smo već pisali kada je u pitanju romska zajednica, može se reći kako se hrvatski mediji tom temom bave gotovo isključivo prigodno i incidentno. Prigodno, kada se obilježavaju kakvi bitni datumi, a incidentno kada se dogodi kakva nesreća/zločin/kriminalna radnja u kojoj je sudjelovao Rom ili Romkinja, i kada se i dalje uredno ističe da se radi o pripadniku romske manjine, a ne “običnom” građaninu ili građanki.

“Izvještavanje o manjinama je još uvijek bremenito starim boljkama. Bez obzira o kojim manjinama je riječ, provuče se pokoji stereotip. Ako se izvještava o manjinama u mainstream medijima onda je to nerijetko vezano za određene kampanje ili negativne događaje. To dakako nije dobro kad se pripadnost određenoj manjini u okviru tragičnog događaja vezuje za nacionalno porijeklo. Ako jesu građani Hrvatske onda su građani kao i svi ostali, pa je pripadnost nacionalnoj manjini posve nepotrebno naglašavati. To samo pojačava stereotipe”, izjavila je profesorica Vilović u intervjuu za Phralipen.

Jedan od zaključaka Savjeta je sazivanje posebne sjednice kako bi se dogovorili daljnji koraci te unaprijedio program za manjine i o manjinama. Tako u regiji imamo pozitivne primjere redakcije za manjine, a jedna od njih je emisija na romskom jeziku na Radioteleviziji Kosovo te na lokalnim radijskim postajama.

“Godine 1986. prvi smo u svijetu pripremili i emitirali radijsku emisiju na romskom jeziku. Tijekom rata na Kosovu napravili smo stanku, a s emitiranjem smo nastavili 2003. godine. Emisija je u početku trajala samo 20 minuta i emitirala se jednom tjedno”, izjavio je Daut Qulangjiu, jedan od pokretača emisije na romskom jeziku.

Danas Romi na Kosovu emitiraju dvije emisije tjedno na dva radijska programa te onu svakodnevnu u trajanju od sat vremena. Vijesti na romskom emitiraju se i u Makedoniji i Vojvodini, ali ne svakodnevno. Radio Romano iz Švedske koji je moguće slušati i putem interneta također emitira sadržaje na romskom jeziku. U Hrvatskoj je prošle godine pokrenut Vedri Radio koji informativno izvještava o nacionalnim manjinama.

Svaka medijska manjinska inicijativa ipak ne rješava problem vezan uz izvještavanje unutar javnog medijskog servisa koji je 2017. godine posvetio 0,69 posto programa manjinama. Takva zastupljenost dovodi do smanjenja kvalitete programa kao i povećanja animoziteta prema manjinama o kojima Savjet sustavno godinama kritički progovora.

Unatoč tome na manjinske redakcije unutar javnog servisa još uvijek se čeka.

Rodna ravnopravnost

/in , /by

Korak iz začaranog kruga predrasuda

Romkinje preduzetnice Pava Novakov Čabrilovski i Slađana Vasić

Broj nezaposlenih Romkinja je četiri puta veći od broja nezaposlenih Roma

Biti preduzetnica je teško, a biti preduzetnica Romkinja još je teže, kaže za Danas Pava Novakov Čabrilovski, koja se preduzetništvom bavi poslednjih 10 godina.

Na svom putu ka uspehu borila sam se sa mnogobrojnim predrasudama i nailazila na velike prepreke – počinje priču za naš list ova diplomirana ekonomistkinja. Kaže da ima višestruke uloge u romskoj zajednici, koordinatorka je za romska pitanja u gradskoj upravi Pančevo, predsednica Saveta za integraciju Roma u AP Vojvodini.

– Najznačajnija moja uloga je uloga samohrane majke, na koju sam jednako ponosna kao i na svoj poslovni uspeh – ističe Pava. Preduzeće „Pava plus“, koje je osnovala 2007, bavi se pružanjem usluga održavanja higijene i trenutno zapošljava 11 žena, od kojih su šest Romkinje.

– Verovatno se pitate zašto baš usluge čišćenja, odgovor je jednostavan. Za pokretanje tog biznisa nije mi bio neophodan veliki početni kapital, a volja, želja i kvalitetan rad su bili jedini uslovi za start. Posao čišćenja je fizički posao, koji zahteva dobru organizaciju, odgovornost. To je posao u ekspanziji, koji će biti za neko vreme sastavni deo svakog preduzeća – naglašava naša sagovornica.

Posao je, kako kaže, pokrenula iz nužde – nedostatak posla na tržištu rada, želja za ekonomskim osnaživanjem i osamostaljivanjem, kao i brojni uslovi koje poslodavac postavlja prilikom traženja posla naveli su je da se suoči sa strahom i krene u nepoznato, puno izazova ali, ističe, bolje sutra.

– Žena, Romkinja, samohrana majka sa dvoje maloletne dece. Uhhh, i eto ti gomila prepreka: problemi u smislu pronalaženja tržišta, angažovanja kvalitetne radne snage, naplate za odrađen posao, suočavanje sa ogromnim predrasudama kada je moja nacionalnost u pitanju, pa sve do čuvanja dece – nabraja Pava prepreke.

Da ih prebrodi pomogli su joj, kaže, njen duh i upornost. Pre četiri godine prijavila se na konkurs koji je objavila Misija OEBS u Srbiji, na temu „Razvoj romskog preduzetništva u Srbiji“ i dobila tehničku podršku u vidu mašina i vozilo.

– Tada sam i proširila svoju delatnost i zaposlila šest novih radnica Romkinja, koje i danas rade u mojoj firmi – napominje Pava.

Uspeh je što, kako kaže, preduzeće može da funkcioniše i bez njenog svakodnevnog prisustva, a iza toga stoji dugogodišnji rad i podrška koju dobija od dece i okoline.

– Činjenica je da svojim primerom mogu da inspirišem i druge žene, a poruka koju bih uputila svim ženama je da prevaziđu strah, krenu put izazova, novih saznanja i mogućnosti i da se ne plaše rizika. Moj moto je „ako postoji volja, uvek se nađe način“ – kaže Pava Novakov Čabrilovski.

Iako je na evidenciji nezaposlenih lica Nacionalne službe za zapošljavanje više od 25.000 pripadnika romske nacionalne manjine, procene su da je broj Roma i Romkinja koji nemaju posao znatno veći i da dostiže gotovo 100.000. Prema popisu iz 2011, svega 28 odsto romskog stanovništva spada u grupu ekonomski aktivnih, od čega je 59 odsto njih nezaposleno. Od onih koji imaju posao tek 16 odsto njih ima sopstveni posao. Statistika je još nemilosrdnija kada su u pitanju žene, jer broj nezaposlenih Romkinja je četiri puta veći od broja nezaposlenih Roma.

Prema istraživanju koje je prošle godine uradio Institut za teritorijalni ekonomski razvoj (InTER) i Yurom centar „Romsko preduzetništvo: izazovi i perspektive“ žene preduzetnice su najčešće zastupljene u uslužnim delatnostima (frizerski i kozmetički saloni, čišćenje poslovnog i stambenog prostora), prerađivačkoj industriji (proizvodnja torti i kolača, krojačke radnje) i u poljoprivredi.

Slađana Vasić je firmu Novateks SV, koja se bavi proizvodnjom i prodajom rublja, registrovala oktobra 2014. uz pomoć državne subvencije. – Bila sam na Zavodu, ušla sam u posao sa ariljskim vešom i iskoristila subvenciju za samozapošljavanje. Od nevladine organizacije Help dobila sam pomoć u vidu mašina i opreme za šivenje i tako je počelo – kaže Vasić za Danas.

Trenutno zapošljava jednog radnika u proizvodnji, sama radi u prodavnici u Kraljevu, sarađuje i sa veleprodajama, a uskoro planira da posao proširi tako što će otvoriti prodavnicu u Kragujevcu. Proizvodi i prodaje veš za decu i odrasle i kaže da do sada nije imala većih problema u poslu.

– Nisam imala nekih velikih prepreka, ali možda bi subvencije mogle da budu veće. Na primer, da ja već ranije nisam počela ovim poslom da se bavim, verovatno mi subvencija koju sam dobila ne bi bila dovoljna. Subvencije nisu dovoljne početniku da pokrene biznis, samo mogu da pomognu onima koji su već krenuli – ističe majka dvoje dece.

Njoj bi sada, na primer, značilo da joj država na neki način pomogne prilikom zapošljavanja novog radnika. Slađana Vasić bi imala mesta da nekog zaposli, ali to nije jeftino, tako da ne može tek tako da se odluči na taj korak. Uprkos svemu, ova preduzetnica iz Kraljeva se ne žali i kaže da od ovog posla može lepo da se živi.

Najbrojniji i najugroženiji

Romi su najbrojnija i najugroženija etnička grupa u Republici Srbiji. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Srbiji živi oko 150.000 Roma, dok se taj broj prema podacima Saveta Evrope procenjuje na 600.000.

Tekst je nastao u okviru projekta koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Piše: Ljiljana Bukvić

Ovo je samo jedan primjer koji može poticati mlade Romkinje da se samozapošljavaju. Čekajući preporuku institucija nikada se neća zaposliti, ostaće samo jedan broj od dugoprijavljenih na Hrvatskom Zavodu za zapošljavanju.  Romkinje bez obzira na obrazovanje, uz isto obrazovanje sa ne-Romkinjom uvijek prednost će imati ne Romkinje. Zato moja preporuka pokrenite se, pokušajte uz poticaje se samozapošljavati i ne gubite nadu.

Ramiza Memedi

Romi u poduzetništvu

/in , /by

Romi u poduzetništvu’

Objavio Ivona B

Dana 11. lipnja 2018. godine u dvorani Hrvatske obrtničke komore u Zagrebu, održalo se događanje pod nazivom „Romi u poduzetništvu“ u organizaciji udruge Otvorene medijske grupacije.

Otvorena medijska grupacija je partner na Erasmus + projektu pod nazivom „Pal Network for Support of the Roma Entrepreneurship“ u sklopu kojeg su održali ovo događanje na kojem su sudjelovali brojni predstavnici hrvatskih agencija i državne uprave kako bi se raspravilo o bitnoj ulozi Roma u hrvatskom društvu, ali i o razvijanju poduzetništva kod Roma.

Događanje je svečano otvorio zastupnik Hrvatskog sabora gospodin Veljko Kajtazi, koji je održao govor o trenutnom položaju Roma u hrvatskom društvu i prostoru za unaprjeđenje, a nakon toga je izvršna direktorica Otvorene medijske grupacije,  gospođa Anita Juka predstavila  projekt i ulogu udruge u projektu.

Predavanja su održali profesor Ekonomskog fakulteta Velimir Srića te predstavnik udruge Roma Korak po Korak, gospodin Franjo Horvat. Profesor Velimir Srića je naglasio koliko je danas potrebno obrazovanje za poduzetništvo s obzirom na to da su poduzetnici temelj lokalnog ekonomskog razvoja. Predstavnik udruge Korak po Korak je zatim predstavio primjer dobre prakse, predstavljajući projekt romske plantaže krastavaca u suradnji s županijom i gradom Koprivnicom.

S obzirom na to da su Romi jedna od najvećih etničkih manjina u Europi, sudionici su pozdravili napore Otvorene medijske grupacije u borbi za učinkovitiju integraciju Roma u hrvatsko društvo, priopćeno je iz Otvorene medijske grupacije.

Romsko kućanstvo prosječno mjesečno troši 2500 kuna

/in , /by

Veliki broj romske djece nakon osnovne škole prekida svoje školovanje iako 91% njihovih roditelja želi da im djeca nastave obrazovanje.

Čak 48% članova romskih kućanstava barem jednom mjesečno išlo je spavati gladno. Prosječna mjesečna ukupna potrošnja romskog kućanstva iznosila je 2500 kuna.
Visok postotak romske djece u dobi od 7 do 14 godina pohađa redovito osnovnu školu, odnosno njih 95%, no tek 31% mladih Roma od 15 do 18 godina, obuhvaćenih istraživanjem, pohađa srednju školu. Ipak, 91% ispitanih roditelja Roma kojima djeca pohađaju osnovnu školu izrazito želi da njihova djeca nastave školovanje. Dio je to ukupnih nacionalnih rezultata istraživanja baznih podataka za učinkovitu provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma koji će u cijelosti biti predstavljeni danas u Hrvatskom novinarskom društvu. A navedeno je istraživanje provedeno lani u dva navrata, tijekom proljeća i jeseni, i obuhvatilo je 1550 romskih kućanstava, predstavnike romske nacionalne manjine te organizacije civilnog društva i institucije u 12 hrvatskih županija.

Projekt su proveli tvrtka Ecorys Hrvatska d.o.o. i udruga Centar za mirovne studije.

Romi su lošeg obrazovnog statusa

/in , /by

Istraživanje: Romi su lošeg obrazovnog statusa, ali natprosječno izlaze na izbore

ROMI u Hrvatskoj lošeg su obrazovanja i socijalnog statusa, uglavnom su nezaposleni, kod polovice njih krov prokišnjava, djeca žive u poraznim uvjetima, do 98 posto su državljani Hrvatske koji natprosječno, 60 posto, izlaze na izbore –  gruba je skica istraživanja za potrebe uključivanja Roma u hrvatsko društvo.

Istraživanje „Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka“ predstavljeno je u srijedu u Zagrebu na završnoj konferenciji posvećenoj učinkovitoj provedbi Nacionalne strategije za uključivanje Roma.

Zastupnik nacionalnih manjina Veljko Kajtazi zahvalio je na istraživanju i kazao da će ono biti od velike pomoći u rješavanju položaja romske zajednice u Hrvatskoj te da će dati javnosti uvid u stanje o obavezama dionika u provedbi Nacionalne strategije za uključivanje Roma.

Želim na to posebno upozoriti jedinice lokalne samouprave koje su često netransparentno provodile strategiju. Sada nitko neće moći reći da nema podataka za provođenje strategije, kazao je Kajtazi.

Na istraživanju je radilo više od 100 ljudi, koje je umjesto za tri godine, moralo biti završeno za godinu i pol, kazala je voditeljica istraživanja  Suzana Kunac i dodala da je njegova velika vrijednost ne samo u tome što je po opsegu jedno od najvećih istraživanja Roma u Europi, nego što je i samo „izraz romskih iskustava“.

Dio istraživanja koje je obuhvatilo 1550 kućanstava i 4750 osoba, koje se pored toga temelji na intervjuima s ključnim osobama romskih zajednica, publiciran je u znanstveno recenziranoj knjizi u tri izdanja (850 primjera na hrvatskom jeziku, 250 na engleskom i 200 na romskom).

U 15 županija živi oko 22.500 Roma

Istraživanjem je procijenjeno da u 15 županija živi oko 22.500 Roma, dok je popis stanovništva evidentirao malo manje od 17.000 osoba romske nacionalnosti.

Najviše, 6368 osoba, procijenjeno je u Međimurskoj županiji, zatim 3299 u Zagrebu, 2190 u Sisačko-moslavačkoj županiji, 1973 u Osječko-baranjskoj, 1919 u Brodsko-posavskoj , itd.

Obrazovna struktura Roma je loša, budući da prema podacima završene osnovne škole ima samo 28 posto njih, srednje trogodišnje 12 posto, srednje četverogodišnje 3 posto, gimnazije 0,3 posto i visoke škole manje od 0,2 posto.

Čak 41 posto njih nije nikada radilo

U pogledu radnog statusa najveća skupna je nezaposlenih, njih 44 posto, dok stalno plaćeni posao puno radno vrijeme ima tek 12 posto njih.

Čak 41 posto njih nije nikada radilo, a najviše onih koji su radili, 32 posto, imaju jednostavna zanimanja.

Najviše ih smatra da je razlog slabom zapošljavanju u nedostatku obrazovanja i kvalifikacija te u diskriminaciji.

Većina od 93 posto je obuhvaćena zdravstvenim osiguranjem, a razlog zašto nisu svi, ispitivačima nije poznat.

Na području ispitivanja reproduktivnog zdravlja utvrđeno je da je 48 posto žena bilo na ginekološkom pregledu zadnjih godinu dana, 21,3 posto njih u razdoblju prije od 1-3 godine, a 5,5 posto Romkinja nikada bilo na ginekološkom pregledu.

Gotovo svoj populaciji Roma, točnije 92 posto njih, prijeti rizik siromaštva, pa im je socijalna pomoć vrlo bitan izvor prihoda.

Čak 54 posto ih koristi zajamčenu socijalnu pomoć, a trećina ih je vrlo nezadovoljno odnosnom s djelatnicima centra za socijalnu skrb. Suzana Kunac objašnjava da je razlog u zakonima po kojima djelatnici moraju postupati, a koji ne uvažava stanje na terenu.

Čak 80 posto njih ne može si priuštiti troškove poput kupovine hladnjaka, 54 posto ne može priuštiti jesti meso i ribu svakog drugog dana, a 90 posto ne može zamisliti plaćeni odmor od tjedan dana izvan kuće.

Istraživanje je dio projekta Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina ukupne vrijednost 680.000 eura, od čega su 90 posto sredstva EU, a 10 posto nacionalno sufinanciranje iz sredstava Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Projekt provode tvrtka Ecorys Hrvatska d.o.o. i udruga Centar za mirovne studije.

30 milijuna kuna za razvoj

/in , , /by

30 milijuna kuna za razvoj sredina nastanjenih nacionalnim manjinama

Foto: pixabay.com

Na temelju Odluke o provedbi Programa za financiranje projekata lokalne infrastrukture i ruralnog razvoja na područjima naseljenim pripadnicima nacionalnih manjina, nadležna ministarstva raspisala su natječaj i javne pozive.

Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta financirat će u 2018. godini projekte lokalne infrastrukture i ruralnog razvoja na područjima jedinica lokalne samouprave koje ulaze u prve četiri skupine prema vrijednosti indeksa razvijenosti i s udjelom više od 5% u stanovništvu pripadnika nacionalnih manjina prema Popisu stanovništva iz 2011. godine.

Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije financirat će projekte za financiranje poboljšanja socijalne, komunalne i gospodarske infrastrukture. Prihvatljivi su objekti iz područja komunalne, sovijalne i gospodarske infrastrukture te okolišne infranstrukture i zaštite okoliša. (15 milijuna kuna)

Ministarstvo poljoprivrede financirat će projekte u poljoprivredi, turizmu, prerađivačkom sektoru i šumarstvu. Rok za prijavu na Natječaj je 24. rujan 2018. godine. (7,5 milijuna kuna)

Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta financirat će projekte za razvoj malog i srednjeg poduzetništva i obrta. Rok za prijavu na Natječaj je 24. rujan 2018. godine. Ciljevi Otvorenog poziva su rast i razvoj poduzetništva, tehnološko unapređenje i jačanje konkurentnosti te uravnotežen regionalni razvoj. (7,5 milijuna kuna)

Sredstva za provedbu navedenih programa osigurana su u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2018. godinu u razdjelima Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, Ministarstva poljoprivrede unije i Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta u ukupnom iznosu od 30.000.000,00 kuna.

Rijeka je grad ljubavi i tolerancije

/in , /by

Hod za slobodu: Rijeka je grad ljubavi i tolerancije

Mnogobrojni građani i građanke Rijeke izašli/e su jučer na riječki Korzo kako bi prosvjednom akcijom pod nazivom “Hod za slobodu” jasno poručili da Rijeka neće pokleknuti pred klerofašističkim strujama koje ograničavaju slobodu, oduzimaju izbor te potiču na mržnju prema svim ‘drugima’ i drugačijima.

Nadalje, “Hod za slobodu” održan je istovremeno kao i u Rijeci prvi put organizirani “Hod za život” koji pod krinkom zaštite djece kao vrijednih članova našeg društva za cilj ima sustavno manipuliranje građanskim slobodama te oduzimanje fundamentalnih ljudskih prava.

Dok se prosvjedna kolona “Hoda za život” nije uspjela podičiti velikim brojem sudionika te je uz glazbeni program na Korzo stigla tek šačica ljudi u odnosu na protu-prosvjed, “Hod za slobodu” na ulici je okupio zavidan broj od nekoliko tisuća građana/ki iz nadasve različitih sfera života – od mladih aktivista/kinja, preko čitavih obitelji, pa sve do umirovljenika/ca. Ovim raznovrsnim odazivom Rijeka je još jednom pokazala da će uvijek ostati svoja, ali i uvijek ustrajna u borbi i zaštiti ljudskih prava, kao i da će uvijek ostati gradom ljubavi i tolerancije u kojem nema mjesta mržnji i opresiji.

(Foto: Katarina Pavičić-Ivelja) (Foto: Katarina Pavičić-Ivelja)

Osim prosvjedne šetnje riječkim Korzom počevši od Jadranskog trga, “Hod za slobodu” popratili/e su i mnogi/e govornici/e koji su još jednom istaknuli/e važnost današnjeg okupljanja podsjetivši na apsolutnu nužnost uvođenja pozitivnih promjena u kontekstu kako ženskih, tako i prava svih na neki način ugroženih skupina. “Ne smijemo dozvoliti da sloboda postane privilegija.” “Ni jedna žena manje, ni jedna mrtva više.” “Sloboda je izbor partnera/ice bez obzira na rod, spol, nacionalnost i vjeru.” “Većina bez manjine nije cjelina.” “Trebamo pravo na izbor.” – samo su neki od slogana koji su se na jučerašnji dan mogli čuti s govornice.

(Foto: Katarina Pavičić-Ivelja) (Foto: Katarina Pavičić-Ivelja)

Skup je obilježio i govor dragovoljca Domovinskog rata koji je ovom prilikom naglasio da je narativ Domovinskog rata u današnje vrijeme često manipuliran u svrhu nacionalističkih ciljeva te da je isti predstavljao ne borbu za slobodu nekih, već borbu za slobodu svih građana/ki Republike Hrvatske bez obzira na rod, spol, vjeru… te kao takav ne smije biti oružjem trenutno prisutnih struja koje aktivno doprinose oduzimanju ljudskih prava.

Ovom prigodom građanima/kama se obratio i gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel izjavivši: “Ako sam ikad bio ponosan, ponosan sam danas što hodam s vama, a i vi trebate biti ponosni/e! Ovo je borba koja tek kreće i neće biti laka, ali pobijedit ćemo – jer moramo pobijediti! Danas moramo govoriti ne samo o ženskim pravima nego i šire. Ugrožena su prava svih žrtava nasilja, nacionalnih manjina, istospolnih zajednica… Moramo se probuditi i jasno reći ‘dosta je’! Ne želimo živjeti u državi u kojoj se oduzimaju prava. Sloboda nam nije poklonjena. Slobodu smo krvavo izborili. Zato se ne smijemo pomiriti s onima koji/e nam lažima i netransparentnim financiranjima ograničavaju slobode. Pobijediti možemo istinom i glasnim ‘NE’! Ponosan sam na Rijeku i nadam se da će nam se pridružiti i drugi gradovi. Volim grad koji misli i koji neda slobodu!”

Nama ne trebaju lažni prosvjednici i autobusi – u Rijeci mržnja ne prolazi! No pasaran!

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O ženama koje su ‘krive’ za nasilje nad njima

/in /by

Aleksandra Petrić: O ženama koje su ‘krive’ za nasilje nad njima

Rodno zasnovano nasilje ostaje tabu tema u Bosni i Hercegovini i okruženju, ne samo među građanima i građankama, već i unutar javnih institucija koje su obavezne štititi i obezbjediti podršku ženama koje sa njim svakodnevno suočavaju. Potvrda za to je stigla sa olujom nezadovoljstva koja je nedavno pogodila susjednu Hrvatsku povodom ratifikacije Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Oluja je na površinu izbacila gomilu stereotipa i nerazumijevanja osnovnih uzroka i posljedica nasilja, ali i ukazala na nagomilanu mržnju i radikalno desničarske stavove protiv prihvatanja i poštovanja prvih, sveobuhvatnih i trenutno jedinih pravno obavezujućih međunarodnih standarda koji traže odgovornost i akciju institucija u pravcu stalnog sprečavanja nasilja, i omogućavanja ženama da imaju pristup pravdi i servisima podrške i pomoći koji su prilagođeni njihovim potrebama.

Situacija je slična u Bosni i Hercegovini. Mi smo „spornu“ Konvenciju ratifikovali 2013. godine. Iako glasovi kontra sprječavanja i suzbijanja rodno zasnovanog nasilja nisu toliko glasni, organizovani i javno vidljivi kao u Hrvatskoj, nismo se mnogo odmakli od formalnog prihvatanja međunarodnog prava i usvajanja niza zakona i javnih politika koji ciljaju samo neke od najčešćih oblika rodno zasnovanog nasilja, kao što je nasilje u porodici.

Rodno zasnovano nasilje je surova realnost i mnogo je više od toga. Obuhvata bilo koji oblik nasilja usmjeren protiv žena zato što su žene, odnosno nesrazmjerno pogađa žene.

Utemeljeno je na podređenom položaju žena u društvu u odnosu na muškarce i osim nasilja u porodici, uključuje, na primjer, i nasilje u bliskim socijalnim vezama, seksualno nasilje, napade i uznemiravanje, psihološko i ekonomsko nasilje, trgovinu ženama, prisilnu prostituciju, dječije ili prisilne brakove, genitalno sakaćenje žena, zločine iz časti, odnosno ubistva žena koje su prekršile običajne, kulturološke ili religijske norme i obrasce ponašanja, prisilne abortuse i trudnoće ili prisilne sterilizacije žena.

Prema procjenama Ujedinjenih nacija, oko 35% žena širom svijeta su izložene fizičkom i seksualnom nasilju od strane svojih partnera ili nepoznatih osoba u nekom periodu svog života, a oko 43% žena u zemljama Evropske unije su potvrdile da su bile ili su izložene psihološkom nasilju. Podaci iz prve i trenutno jedine sveobuhvatne studije o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama, koju su provele vladine institucije krajem 2012. godine ukazuju da je oko 47,5% žena širom Bosne i Hercegovine doživjelo neki od osnovnih oblika nasilja (fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko) nakon navršene 15 godine života, pri čemu su mlađe žene (od 18 do 24 godina) značajno više izložene nasilju nego žene starije životne dobi (iznad 65 godina), a počinioci nasilja su u više od 70% slučajeva muškarci, njihovi sadašnji ili bivši partneri.

Ono što je zajedničko svim ovim teškim kršenjima osnovnih ljudskih prava žena jeste visoki stepen društvene tolerancije na sve oblike rodno zasnovanog nasilja, i to je ujedno jedan od osnovnih razloga zbog čega se nismo mnogo odmakli od teorije.

Žene koje su doživjele ili svakodnevno doživljavaju rodno zasnovano nasilje se uvijek i iznova stigmatizuju, u startu, od osoba u bliskom okruženju, društva, i u konačnici i od institucija koje su obavezne i odgovorne da im pruže zaštitu i kazne počinioce nasilja.

U praksi to znači da je žena uvijek kriva – što nasilje trpi ili ne trpi, što nasilje svojim ponašanjem provocira, što nasilje ne prijavljuje ili ga prijavljuje, što ćuti ili ne ćuti, što se vraća ili ne vraća nasilniku, što se branila ili što se nije branila, što je otišla i ostavila djecu, što je otišla i povela djecu, što se zaposlila ili nije zaposlila, što je ostala trudna ili nije zatrudnila, što je prihvatila ili nije prihvatila komunikaciju, što je tražila ili nije tražila pomoć, što je pristala ili nije pristala…niz se nastavlja u beskonačnost. Lista pitanja i osuđujućih konstatacija je svakim danom sve veća, a sa njenim proširivanjem se sužava prostor da vjerujemo da će se situacija promijeniti u korist zaštite žene. I sve dok lista poput ove i postoji, ona će sužavati prostor da žena dobije pomoć i podršku koja joj je potrebna, i rukovodiće ne samo stavove običnih žena i muškaraca, već i reakcije institucija koje će u milimetar slijediti društveni odgovor na nasilje.

Zbog toga je važno da prije nego što osudite žene koje se svakodnevno suočavaju sa nasiljem promislite o vlastitoj odgovornosti – vas, mene, drugih oko nas – zašto rodno zasnovano nasilje ostaje skriveno, nekažnjeno, zaglavljeno u tijelima velikih i malih žena i zašto svakodnevno raste i jača, a oni koji ga čine uvijek i iznova ostaju ugledni porodični ljudi, visoko moralni i ispravni, predhodno neosuđivani, ili osuđivani ali nikad zbog nasilja, dobre komšije i prijatelji, očevi, braća, poznanici, nastavnici, direktori, gradonačelnici, majstori, predsjednici i marljive radne kolege. 

U društvu u kojem vlada ovako postavljena društvena reakcija na nasilje prema ženama nema pravde. Ovo nije distopijska priča prenesena iz mašte Aldousa Huxleya, Margaret Atwood, Georga Orwella i njima sličnih, već stvarnost za koju zajedno nosimo odgovornost. I ja i vi. Svakodnevno.

I da unaprijed odgovorim na jedno od ključnih pitanja koje slijedi. Muškarci takođe mogu biti žrtve nasilja. I nasilje kojem su izloženi je opterećeno stereotipnim obrascima i društvenim odgovorima, sa razlikom što nasilje prema njima u velikoj većini slučajeva vrše drugi muškarci.

O tome drugom prilikom.

Žena uvijek kriva – što nasilje trpi ili ne trpi, što nasilje svojim ponašanjem provocira, što nasilje ne prijavljuje ili ga prijavljuje, što ćuti ili ne ćuti, što se vraća ili ne vraća nasilniku, što se branila ili što se nije branila, što je otišla i ostavila djecu, što je otišla i povela djecu, što se zaposlila ili nije zaposlila, što je ostala trudna ili nije zatrudnila, što je prihvatila ili nije prihvatila komunikaciju, što je tražila ili nije tražila pomoć, što je pristala ili nije pristala

www.radiosarajevo.ba