Bizarna gradnja svjetske prijestolnice Roma

/in , /by
Jeste li ikad čuli za Sorocu? Radi se o moldavskom gradiću koji nosi titulu ‘svjetske prijestolnice Roma’. Tamošnji stanovnici imaju svojeg kralja i najbizarnije kuće na svijetu…
Sasvim slučajno, bez da su to ikada poželjeli njegovi stanovnici, Soroca je postao jedna od najneobičnijih turističkih atrakcija na svijetu. To prije svega može zahvaliti bizarnoj, trash i megalomanskoj arhitekturi koja je inspirirana najslavnijim zdanjima na svijetu poput bazilike Sv. Petra ili sjedišta američkog kongresa – Capitol Hilla.I ne, te vile nitko nije sagradio iz kulturnih ili poslovnioh pobuda. Ne, to su sve samo obične obiteljske kuće vlasnika koji očito imaju višak novca. Neobična arhitektura Soroci je privrijedila titulu ‘svjetske prijestolnice Roma‘, a u skladu s time – njegovo stanovništvo ima i kralja.Njegovo je ime Arthur ‘Baron’ Cerari , a zadužen je za lokalnu vlast te je savjetnik predsjednika Moldavije za pitanje Roma.

Grad od 37 tisuća stanovnika nedavno je posjetio novinar Andrei Ghihan, a o njegovim iskustvima je pisao i Daily Mail. Ghihana je ugostio sam kralj Arthur Cerari, čovjek koji svira brojne instrumente i govori osam svjetskih jezika.

Titula kralja najviša je u romskoj tradiciji, no Cerari za nju ima i legitimnu ‘podlogu’ – on je naime službeni predstavnik i vođa Roma u Moldaviji i u Rumunjskoj.

Foto: BrightSide/Screenshot

Ukoliko se pitate odakle stanovnicima Soroce novac za tako velika zdanja – njega većinom šalju rođaci koji rade u inozemstvu i vile su u većini slučajeva u njihovom vlasništvu. Romi su vrlo ponosni na svoje kuće i njihovu gradnju vide kao najveće životno postignuće.

  Autor: Marin Zdelar

Djecu s poteškoćama i Rome izbacili su iz reforme školstvtva

/in , , /by

AKCIJSKI PLAN U MAGLI Povjerenstvo Dijane Vican u nacrtu plana za provedbu reforme izmijenilo je ciljeve koji su izglasani u Saboru. Nova ministrica je obaviještena o svemu…

Djeca romske manjine, djeca s poteškoćama u razvoju, ali i ona darovita gotovo se uopće ne spominju u novom Nacrtu Akcijskog plana provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije.

Zašto se Posebno stručno povjerenstvo za provedbu Strategije nije njome koristilo pri izradi Akcijskog plana za njeno provođenje – pita se Dora Kršul, novinarka portala srednja.hr, koji je objavio sveobuhvatnu analizu nacrta Akcijskog plana koji je izradilo povjerenstvo.

E-škola je postala povijest

Umjesto da postavi rokove u kojima će provesti mjere strategije, povjerenstvo je u nacrtu korigiralo samu Strategiju.
– Najviše se izmjena dogodilo u dijelu koji se bavi predškolskim, osnovnoškolskim i srednjoškolskim odgojem i obrazovanjem u kojem je cilj provesti cjelovitu kurikularnu reformu – prepričava nam Kršul. Dodaje kako je u nacrtu Akcijskog plana uklonjena eksperimentalna provedba kurikula na svim razinama obrazovanja, uklonjena je eksperimentalna izbornost za gimnazijsko obrazovanje, a nacrt ne sadržava ni pojam e-škole. Povjerenstvo je u nacrtu izbacilo 11 ciljeva iz Strategije, dodalo 12 novih koji u Strategiji ne postoje i modificiralo dva cilja. Uz ciljeve, preinačili su i mjere za provedbu reforme. Izbacili su ih čak 129, dodali 22, a 71 mjeru su modificirali u odnosu na Strategiju.

Podcilj 6.6., koji se u Strategiji zove “Osiguravanje podrške djeci i učenicima romske nacionalne manjine”, u potpunosti je izbačen i uopće se ne spominje u nacrtu. Akcijski plan ne spominje otvaranje vrtića za djecu romske nacionalne manjine ni izradu kurikluma za predmet romskog jezika i kulture, koje je Strategija bila predvidjela.Ukinuto je i senzibiliranje djece za specifične potrebe djece i učenika s teškoćama i zadovoljavanje njihovih specifičnih potreba.
Iako je kurikularni pristup usmjeren na vrednovanje ishoda učenja, oni su u nacrtu Akcijskog plana izbačeni. Ni daroviti učenici nisu prošli bolje. Iako je Strategija predvidjela organizirani rad s darovitim učenicima koji bi im omogućavao rad s programima različite težine i složenosti, izborne programe, skupni i individualni rad, rad s mentorom, raniji upis i druge ativnosti, u nacrtu se od toga također odustalo.

Šest dana za očitovanje?

Ukinuta je i uključenosti odraslih u procese cjeloživotnog učenja i obrazovanja. Izbačen je i cilj koji se odnosi se na izgradnju sustava za identificiranje, poticanje i razvoj sposobnosti i potencijala pojedinaca te jačanje službi za cjeloživotno osobno i profesionalno usmjeravanje. Umjesto njega, dodan je novi cilj – poticanje provedbe programa suvremenih vrsta pismenosti. Povjerenstvo ukida i mjere praćenja ranog napuštanja školovanja. Umjesto četiri mjere koje su trebale riješiti tu problematiku, uvode jednu načelnu: sustavno sprječavati rano napuštanje redovitog školovanja. Međutim, Akcijski plan nije predvidio “akciju“ kojom će to učiniti.

Zapostavljeni nastavnici

Država je strategijom predvidjela i financijsko poticanje uključivanja nezaposlenih u programe formalnog obrazovanja kojima bi stekli kvalifikaciju, ali nacrt akcijskog plana ni tu mogućnost ne spominje. Nema više ni mjera koje redefiniraju ulogu ravnatelja, izradu standarda za biranje ravnatelja te stavranje programa za obrazovanje budućih ravnatelja. Ukinute su i dodatna te dopunska nastava iz nastavne norme učitelja.

– Mislim da je pri izradi Akcijskog plana potrebno prekopirati ciljeve iz Strategije i raspisati tko je i u kojem roku nadležan da se oni provedu – objašnjava nam Kršul koja smatra kako bi, budući da je ciljeve reforme donio Sabor, bilo logično da ih Sabor i mijenja. Tekst nacrta Akcijskog plana nikad nije javno objavljen, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja poslalo ga je zainteresiranim stranama da se o njemu očituju. Međutim, sporni su i datumi. Županije, škole i ostale zainteresirane strane dokument su dobile u petak, 5. svibnja, a svoje mišljenje trebali su im dostaviti do četvrtka, 11. svibnja 2017. Imali su, dakle, samo šest dana, od kojih su dva dana otpala na vikend.

Nešto se očito radi ispod žita – smatra Kršul, a s tim se slažu i drugi uključeni u proces reforme.

Ministrica Divjak obaviještena je o navedenom razvoju događaja. Trenutačno je na službenom putu, a po povratku u Hrvatsku sa svojim timom će vrlo brzo detaljno pregledati dostupne materijale, odgovorili su iz Ministarstva znanosti i obrazovanja na naš upit.
Inače, povjerenstvo koje je donijelo ovaj Nacrt postavljeno je u mandatu njezina prethodnika Pave Barišića, a s njime se ne slaže Inicijativa GOOD, koja je organizirala prosvjede u znak podrške obrazovnoj reformi.
– Građani su 1. lipnja na prosvjedu tražili ostavku Povjerenstva, a sad je premijer Plenković treba procijeniti radi li Povjerenstvo što bi trebalo raditi – poručila je Eli Pijaca Plavšić iz GOOD inicijative. Rekla je kako je ovo samo jedan od razloga da Dijana Vican napusti funkciju predsjednice Posebne stručne skupine.
– Izbacivanje mjera i dodavanje novih ne može se raditi bez podrške Sabora i Europske komisjije koja je dala novac za provedbu kurikularne reforme – zaključila je Pijaca Plavšić.
Tražili smo i stav Dijane Vican, no nije nam odgvorila. Ostali članovi Povjerenstva također šute. Iako su Vladi nacrt prezentirali još u travnju, javnost do objave portala Srednja.hr s njim nije bila upoznata.

– U pravnoj državi ovakav nacrt ne može biti potvrđen jer strategiju može mijenjati samo Sabor – rekao je SDP-ovac Neven Budak, bivši predsjednik Povjerenstva za provedbu Strategije.

Nada se kako nacrt Vlada i Saborski odbor za obrazovanje, znanost i kulturu neće prihvatiti. Budak upozorava kako je u nacrtu izostavljen i cilj o izjednačavanju materijalnih uvjeta škola, što znači da će neke škole čekati jako dugo na obnovu i uređenje. Dodaje kako bi cilj plana trebao biti odrediti datume kada će pojedini ciljevi Strategije biti izvršeni.

– Ako se Plan usvoji u ovom obliku, očekujem ponovno prosvjede građana jer to znači da se od reforme odustalo – zaključio je Budak.

– Ne vjerujem da bi premijer odobrio ovakvo izbjegavanje provedbi mjera važnih za romsku nacionalnu manju – rekao je za srednja.hr Veljko Kajtazi, saborski zastupnik romske nacionalne manjine. Od ministarstva zahtijeva da ga redovito obavještavaju o provedbi reforme jer u Povjerenstvu nije zastupljen nitko od pripadnika romske nacionalne manjine. Sanja Barić, profesorica ustavnog prava sa Sveučilišta u Rijeci, promjenu ciljeva Strategije smatra neustavnom.
– Akte Hrvatskog sabora ne može mijenjati izvršna vlast, a svakako ih ne mogu mijenjati posebna tijela koja su formirana kako bi ih provodila – rekla je Barić.
Od članova Povjerenstva reagirao je jedino Vedran Mornar, koji upozorava kako ne zna tko je napisao nacrt.
Ispred toga svoj potpis neću staviti – zaključio je bivši ministar obrazovanja.

Autor: Denis Gaščić

Society and Traditional Culture Roma

/in , /by

The traditional Romanies place a high value on the extended family. Virginity is essential in unmarried women. Both men and women often marry young; there has been controversy in several countries over the Romani practice of child marriage. Romani law establishes that the man’s family must pay a bride price to the bride’s parents, but only traditional families still follow this rule.

Once married, the woman joins the husband’s family, where her main job is to tend to her husband’s and her children’s needs, as well as to take care of her in-laws. The power structure in the traditional Romani household has at its top the oldest man or grandfather, and men in general have more authority than women. Women gain respect and authority as they get older. Young wives begin gaining authority once they have children.

Romani social behavior is strictly regulated by Hindu purity laws[citation needed] (“marime” or “marhime”), still respected by most Roma (and by most older generations of Sinti). This regulation affects many aspects of life, and is applied to actions, people and things: parts of the human body are considered impure: the genital organs (because they produce emissions), as well as the rest of the lower body. Clothes for the lower body, as well as the clothes of menstruating women, are washed separately. Items used for eating are also washed in a different place. Childbirth is considered impure, and must occur outside the dwelling place. The mother is considered impure for forty days after giving birth.

Death is considered impure, and affects the whole family of the dead, who remain impure for a period of time. In contrast to the practice of cremating the dead, Romani dead must be buried. Cremation and burial are both known from the time of the Rigveda, and both are widely practiced in Hinduism today (although the tendency for higher caste groups is to burn, while lower caste groups in South India tend to bury their dead). Some animals are also considered impure, for instance cats because they lick themselves.

Romanipen (also romanypen, romanipe, romanype, romanimos, romaimos, romaniya) is a complicated term of Romani philosophy that means totality of the Romani spirit, Romani culture, Romani Law, being a Romani, a set of Romani strains.

An ethnic Romani is considered to be a Gadjo (non-Romani) in the Romani society if he has no Romanipen. Sometimes a non-Romani may be considered to be a Romani if he has Romanipen, (usually that is an adopted child). As a concept, Romanipen has been the subject of interest to numerous academic observers. It has been hypothesized that it owes more to a framework of culture rather than simply an adherence to historically received rules.

KAKO OBJASNITI

/in , /by

Budući da se Romi ne nalaze u javnom ili nekom razvijenijem sektoru gospodarstva, osuđeni su da bez državne zaštite rade ispod bilo kakvih prihvatljivih normi. O obiteljskom, nasilju da i ne govorimo. Romkinje godinama trpe batine i razne vrste zlostavljanja, često su uvjerene da je normalno to trpjeti, one su patrijahalno odgojene gdje muškarac je glava kuće tj obitelji i on može sve- njemu je dozvoljeno.

Mladi Romi nemaju svoja mjesta gdje bi se mogla okupiti, družiti, njegovala svoju kulturu i razmijenila svoja mišljenja idr.

Ono što doista rastužuje, premda nažalost i očekivano, jest činjenica da unutar same romske zajednice, najranjiviju skupinu čine djeca. Siromaštvo u kojem mnoga romska djeca žive još je više otežalo njihovu nepovoljnu situaciju i gurnulo ih u poziciju nemoći, što ne predstavlja samo njihov osobni gubitak, već i gubitak za društvo u cjelini.

Romska i ostala kućanstva imaju podjednake troškove hrane i svakodnevne potrebe. Romi u Hrvatskoj još uvijek ne uspijevaju ostvariti svoje pune obrazovne mogućnosti, ponajprije zbog siromaštva, diskriminacije po nacionalnoj osnovi i višestruke diskriminacije žena, marginalizacije i nedostatka samopouzdanja te svakodnevnog funkcioniranja romskih zajednica.

Zato trebamo, kada se ne bojimo biti iskreni prema sebi i drugima, kad brinemo za ljude i želimo da im bude bolje, trebamo otvoreno progovoriti o problemima da bi ih mogli zajednički rješavati. Trebamo javno pohvaliti dobre primjere i pokažati da može i mora biti bolje, ali i da mora postoiti politička volja koja će nas poduprijeti u tome. Lakše nam je kritički promisliti i tražiti bolje u situacijama kada nema objašnjenja za ono što se događa osim da je to jednostavno tako. Kako objasniti da u jednoj zemlji kao što je Hrvatska, multikulturna zemlja, teško će se nači stabilno zaposlenje za Rome koje će im omogućiti dostojanstven život.

Moram naglasiti da vam treba jaka veza za stažiranje mladih Roma,  ako želiš stažirati za tetu u vrtiću, zanimanje koje je najtraženije gdje u HZZ ima najmanji broj i najmanji period prijavljenih u evidenciji. Za druga zanimanja još teže posebno ako prepozna tvoju nacionalnost. Mnogi mladi dolaze do jednog razočarenja i dileme za nastavak svoga daljnjeg obrazovanja odnosno struke. Čemu gubljenja vremena kad mogu negdje drugdje odmah se zaposliti bez predrasuda. Moram ostaviti jedinu prihvaćenu moju domovinu Hrvatsku, gdje sam rođen i gdje sam započeo svoje prve korake, svoju prvu riječ, prvi dan škole………. Nažalost to je stvarnost.

 

Ramiza Memedi

ANU RUCNER PROLAZE TRNCI OD ROMSKE GLAZBE: ‘Kako se to obično događa kod nas umjetnika, jednog dana uzela sam violončelo i odsvirala ‘Đelem, đelem’

/in /by

ana-rucner14-210217

Nakon petnaest godina uspješne glazbene karijere Ana Rucner odlučila je krenuti u novi glazbeni izazov. Atraktivna 34-godišnja glazbenica na skorašnjim slavljeničkim koncertima u Zagrebu i Osijeku predstavit će svoj novi program romske glazbe, a oba ta nastupa imat će i humanitarni karakter.

– U zagrebačkom HNK 19. ožujka, kao i u osječkom HNK 23. ožujka, održat ću, u suradnji s Rotary klubom Zagreb Maksimir, čija sam i sama članica, koncerte na kojima ću izvesti svoje najizvođenije skladbe, ali i predstaviti svoj novi glazbeni pravac. U Zagrebu će moji gosti biti Goran Karan, Danijela Pintarić, Ivan Jelić i vokalni ansambl Arije, a u Osijeku će sa mnom nastupiti Danijela Pintarić, Ivan Jelić i HKUD Osijek 1862. Prihod od koncerta darovat ćemo udruzi Baranjski leptirići za nabavu medicinskih pomagala, Udruzi sv. Martina za pomoć ugroženim obiteljima i dječjem vrtiću Radost iz Darde te društvenom domu u Popovcu za gradnju dječjeg igrališta.

Petnaest godina je lijepa obljetnica i jako me veseli da ću je obilježiti sa svojim prijateljima i dragim posjetiteljima na koncertima. Moja ljubav prema Baranji počela je prošle godine kad smo snimali spot u Kopačkom ritu, tom netaknutom prirodnom raju. Otada pomažem nekim obiteljima u Baranji, a sad ćemo prihod usmjeriti na društveno dobro – najavljuje Ana, koja će svoj novi glazbeni pravac na tim nastupima premijerno izvesti uz vokalni sastav Arije, sastavljen od bivših ladarica. Zbog čega se odlučila baš za romsku glazbu?

Dugo razmišljanje

– Ta ideja dugo je u meni nastajala, godinama sam o tome razmišljala. Romska glazba iznimno je puna emocija i uvijek kad bih je slušala, prolazili su me trnci. Istovremeno je tužna i nosi u sebi životnu strast i veselje. Kako se to obično događa kod nas umjetnika, jednog dana uzela sam violončelo i odsvirala ‘Đelem, đelem’. Budući da se ništa u životu ne događa slučajno, kad sam počela raditi na toj glazbi, sjetila sam se sjajnih pjevačica koje poznajem godinama: Jadranke Gračanin, Aleksandre Ptičar, Janje Ivančan i Vere Radić.

One poznaju moj novi opus pjesama, sjajno su se uklopile i vrlo su važan dio ovog projekta… Godinama su nastupale u Folklornom ansamblu Lado i u Ladaricama. Počela sam suradnju i s bendom Filipa Gjuda i kad se to sve spojilo, stvarno je zazvučalo fantastično. Ta glazba – to sam ja, a sve te emocije i ja prolazim u životu – otkriva glazbenica koja će za potrebe novog pravca promijeniti i modni stil, pa će na pozornicama zasjati u kostimima koje za nju kreira Juraj Zigman. Ipak, kako će romska glazba zvučati u izvođenju glazbene “klasičarke”?

– Romska glazba je istina i izvodit ću je na način na koji se treba izvoditi. Zvučat će vrlo jednostavno, što ne znači da je izvedba jednostavna. Romska glazba je meni tuga i veselje u jednom, s ogromnom količinom strasti. U životnom sam razdoblju kad me ova glazba hrani, ona je i hrana i lijek za moju dušu. Osim vokalnog ansambla Arije i benda, na sceni će mi se pridružiti trubači koji su vrlo važni za ovaj tip glazbe – kaže Ana, koja, dakako, nije prva glazbenica s ovih prostora koja poseže za romskom glazbom. Publici je po tome možda najpoznatiji Goran Bregović. Treba li bivši šef Bijelog dugmeta strepjeti od mlade zagrebačke violončelistice?

Sedlarov film

– Istina je, postoji jako puno glazbenika koji izvode ovaj tip glazbe. Moj brat Mario također je jedan od njih i on izvodi ovu glazbu na svoj način. No, mislim da se nitko nikoga ne treba bojati kad je glazba u pitanju, jer za sve ima mjesta. Što se gospodina Bregovića tiče, izuzetno ga cijenim i iskreno se divim njegovu radu – govori glazbenica o čijem je radu i životu snimljen i dokumentarni film u režiji njezina dugogodišnjeg prijatelja Jakova Sedlara, koji će se prikazati na njezinim slavljeničkim koncertima.

ana-rucner15Žao mi je što će za ovu prigodu, jer se prikazuje na koncertu, film trajati samo 10 minuta, no u planu je i snimanje jednosatnog dokumentarnog filma jer smatram da to Ana definitivno zaslužuje zbog velike promocije Hrvatske u svijetu putem turističkih videa. Ova kraća verzija filma sastoji se od sekvenci koje će prikazati sam početak Anina umjetničkog rada, dakle, vidjet ćemo kako je njezina karijera tekla od prvih nastupa do danas. Sastojat će se od nastupa, spotova i osvrta na humanitarne događaje jer je Ana poznata i po humanitarnom djelovanju – kaže Sedlar, koji Anu prati od početka njezine karijere. Može li Ana odrediti koji joj je trenutak u proteklih petnaest godina bio najdraži?

Diplomacija

– Svaki na svoj način, no pamtim veće promjene. Sjećam se prvog trenutka kad sam u ruke uzela električno čelo, sjećam se izazovnih nastupa kad su me spuštali s petnaest metara visoke zgrade, nastupa u Gruziji, snimanja spota na Kineskom zidu… – prisjeća se Ana koja je, kaže, oduvijek znala da će se u životu baviti glazbom.

– Moje jedino zanimanje, zapravo, moj život jest glazba. Odmalena sam znala da ću se baviti glazbom. Budući da sam odrastala u glazbenoj obitelji, to je bio prirodan odabir. Najvažnije je uživati u onome što radite, osjećati da radite nešto dobro, a ja uživam u glazbi svih ovih godina i sigurno će tako biti i dalje. Uz glazbu, vrlo mi je zanimljivo područje i diplomacija te management u kulturi jer se i sama njime bavim – kaže velika glazbena zvijezda koja, kad se ugase svjetla pozornice, ne živi nikakvim glamuroznim životom.

Putovanja

– Kad sam u Zagrebu, moj dan izgleda uobičajeno, samo možda nešto dinamičnije. Osim što brinem o sinu, pomažem mu u učenju, kuham, pospremam, peglam i obavljam sve kućanske poslove. Uz još jedan dodatak – vježbanje čela po nekoliko sati na dan. Dopustim si koji dan pauze od vježbanja samo ponekad, kad se ne osjećam dobro ili kad su praznici. U glazbi je jako važan kontinuitet. Kao i u svim profesijama, i ja imam neke dobre i neke lošije dane kad me žice jednostavno ne slušaju i koliko god pokušavala, ne ide, pa ne ide. Tada je najbolje stati i posvetiti se nečem drugom. Jako volim sama prošetati Maksimirom i u prirodi napuniti baterije.

Tjelovježba je važan dio mog rasporeda jer nama glazbenicima jako je važno biti u dobroj formi. Tu su, iako ne baš česta, i druženja s prijateljima. Kad sam na putovanjima, raspored je malo drukčiji. Uključuje intenzivno vježbanje prije puta, zatim putovanje koje ponekad traje gotovo cijeli dan, vježbanje nakon dolaska na destinaciju, prije koncerta i na kraju koncert. Sjećam se lani, kad smo išli u Gruziju, na humanitarni koncert, kako smo između dolaska u hotel i odlaska na primanje kod njihova patrijarha imali samo petnaestak minuta vremena za spremanje i cijeli dan smo bili angažirani na primanjima i susretima. Stigli smo u hotel u 17 sati, odmorili se pola sata i otišli na generalnu probu koja je trajala do dva sata. To je manje glamurozan dio mog posla. No, kad izađem na pozornicu, sve je to zaboravljeno i postojimo samo moja glazba i ja, što je predivan osjećaj – ističe bivša supruga Vlade Kalembera s kojim je i nakon razvoda ostala u odličnim odnosima.

– A zašto ne? Što je tu čudno? Meni je čudno što se drugi čude, jer po meni to bi tako trebalo biti među ljudima koji se razvedu, osobito ako imaju djecu, jer ona su najvažnija. Ljudi ponekad nisu svjesni koliko djeca zbog razvoda pate jer im se mijenjaju životne okolnosti, a još kad gledaju kako mama govori protiv tate ili obrnuto, njihova je bol još veća. Jako je važno poštovanje i ako više niste s bračnim partnerom, to ne znači da ste u ratu. Vlado i ja zajedno odgajamo Dariana, dogovaramo se i između nas postoji veliko poštovanje i razumijevanje, što je važno. Na prvo mjesto stavili smo brigu o djetetu i njegovu dobrobit. Nažalost, često ljudi djeluju iz svog ega i osvećuju se bivšem partneru, ne shvaćajući da zapravo štete prije svega svom djetetu. Osoba sam koja nikad ne zatvara vrata za sobom – ističe Ana koja je i Vladu Kalembera pozvala na svoje slavljeničke koncerte.

ana-rucner19Svoju mamu će na sceni gledati i desetogodišnji Darian koji, kako sad stvari stoje, neće krenuti stopama svojih roditelja.

– Darian voli glazbu, ali na drukčiji način. Voli je slušati, znamo ponekad zajedno pjevati dok se vozimo u autu, no on je zaljubljen u robotiku i elektroniku. Jako voli raditi zvučnike, odnosno voli raditi novo od starog. Spretan je i precizan pa me ponekad začudi svojim izumima. Jako voli prirodu, biljke i životinje – kaže ponosna mama koja je dosad trideset i dva puta nagrađivana za svoj rad.

– Svaka od tih nagrada jako mi puno znači, jer mi je velika motivacija za daljnji rad i pokazatelj da struka cijeni to što radim, a i da se publici sviđa. Osim nagrada, puno mi znači oduševljenje gledatelja na koncertima kad vide na spotovima ljepote Hrvatske – govori Ana koja je zahvaljujući poslu proputovala pola svijeta. Gdje joj je bilo najljepše?

Bez objašnjenja

– Vrlo mi je zanimljiva bila Kina. Tamo sam nastupala više puta, čak su me proglasili počasnom ambasadoricom. Ta zemlja je posebna, specifična, s drukčijom tradicijom od naše. Ljudi su jako dragi, ljubazni i jako cijene glazbu – govori Ana koja je lani u timu Bosne i Hercegovine nastupala na Eurosongu. Ima li kakav savjet za Jacquesa?

– Neka bude svoj i da sve od sebe. Nije jednostavno na Eurosongu, no u isto vrijeme posebno je iskustvo to doživjeti, upoznati puno ljudi, a to je i prilika za neke poslovne mogućnosti. Jacquesu želim svu sreću – iskreno govori atraktivna crnka koja je već tri godine, što se ljubavi tiče, slobodna i sama. Kako objašnjava to što joj se u proteklom razdoblju nitko nije svidio, što ni jednom nije bila zaljubljena?

– Ponekad objašnjenja ne postoje. Jednostavno se nije dogodilo. Puno radim, fokusirana sam na posao i na svog sina, imam u planu puno novih projekata i to mi je prioritet. Trenutačno nisam spremna za veze i ne želim se vezivati u skoroj budućnosti – kaže Ana Rucner.

AUTOR:
Klara Rožman
jutarnji

U Hrvatskoj nedostaje vidljiva politička volja da se osudi nasilje nad ženama

/in /by

Dubravka Šimonović, specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za nasilje nad ženama, revno prati zbivanja u Hrvatskoj, pa ju tako nije mimoišlo niti posljednje rodno uvjetovano ubojstvo u Hrvatskoj, kako ni inicijative koje se protive ratifikaciji Istanbulske konvencije. Za Jutarnji list je kazala kako smatra da povećani broj ubojstava upućuje na sustavne probleme te upozorava da su prošle godine 17 žena ubili njima bliski nasilnici te da se radi o rodno uvjetovanim ubojstvima.

„U Hrvatskoj nedostaje vidljiva politička volja. Govorim o volji i javnim nastupima političara u kojima se nasilje nad ženama osuđuje, a nedostaju i dobri zakoni i programi za prevenciju i sprječavanja takvog nasilja“, istaknula je.

Ističe da je nužno utvrditi postoje li sustavni problemi u zakonu ili u primjeni zakona te kako ih promijeniti. U tom je smislu i ranije sugerirala osnivanje Femicid watcha, tijela koje bi sustavno pratilo ovaj problem. „Mislim da bi u Hrvatskoj bilo najbolje da Vlada imenuje posebnu nezavisnu komisiju ili taj posao prepustiti pravobraniteljici za ravnopravnost spolova koja može imenovati grupu stručnjaka i napraviti analizu slučajeva koji su se dogodili prošle godine, a svakako i slučaja Kristine Krupljan. Važno je dobiti podatke od svih koji su na bilo koji način bili službeno uključeni u ovaj slučaj, naglasit ću, ne samo od policije nego od svih.“

Navela je da u Australiji postoji sličan mehanizam Homicide review panel, u okviru kojeg mrtvozornik ima dodatne ovlasti da analizira svaki slučaj ubojstva i okolnosti koje su do njega, pri čemu može sugerirati promjene. „Analize kakve postoje u Australiji su izvrsne i upućuju na probleme u zakonu ili pri primjeni privremenih mjera koje su često nedovoljno učinkovite i koje se krše, a policija ne reagira na kršenje.“, kazala je.

U nužnost ratifikacije Istanbulske konvencije nije uspjela uvjeriti niti Zorana Milanovića niti Tihomira Oreškovića, a još čeka na sastanak s trenutnom Vladom. Argumenti bivše vlade bili su, kako kaže, da je to ‘financijski preskupo’, no istovremeno nisu naveli koliko se troši na postojeći sustav zakona, tijela i mjere koji nisu učinkoviti, niti kako se računa trošak gubitka života žena koje stradavaju zbog neučinkovitosti sustva.

„Istanbulska konvencija nudi najmoderniji i najdetaljniji pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja i u osnovi razrađuje globalne obveze koje već imamo preuzete putem CEDAW konvencije. Osnovna prednost Istanbulske konvencije je upravo u tome što detaljno razrađuje te obveze pa ih je državama lakše pretočiti u nacionalne zakone. Ona ima i odredbe o skloništima i nadzornim mjerama, ali najvažnije je to da je sveobuhvatna jer obuhvaća i prevenciju i mjere zaštite koje su dio socijalnog sustava i mjere progon počinitelja koje su dio građanskog ili kaznenog sustava.“, pojašnjava Šimonović. Ističe da je u Hrvatskoj velik problem nekoordiniranje nacionalnih tijela zbog čega često dolazi do propusta, što bi se također riješilo primjenom Konvencije.

„Mi u Hrvatskoj imamo zakone koji nisu međusobno usklađeni i koji nisu na razini Istanbulske konvencije, a sam sustav je nepovezan, nema centralnog koordinirajućeg mehanizma. Kod nas vlada neka čudna inercija i bezvoljnost pa kada i imamo dobre primjere kako naprijed, mi ih ne pratimo. Dapače, izmišljamo razloge protiv.“

Kritizirala je i navode da Istanbulska konvencija donosi ‘rodnu ideologiju’.

„To mogu navoditi samo oni koji nemaju pojma što je u CEDAW i što je to nasilje nad ženama – to je uvijek rodno uvjetovano nasilje koje se odnosi na žene zato što su žene ili ono koje prekomjerno pogađa žene, a može imati različite oblike od psihičkog, fizičkog, seksualnog do ekonomskog. Kad ne bi bilo te definicije, onda bi svako nasilje bilo nasilje nad ženama. Rodno uvjetovano nasilje nad ženama oblik je diskriminacije žena i predstavlja kršenje ljudskih prava. Ili još jednostavnije: kod nas je termin ‘Gender Equality’ preveden kao ‘ravnopravnost spolova’, a zapravo je engleski termin ‘Gender’ – ‘rod’, a ne spol.“

Obiteljsko nasilje u Hrvatskoj definirano je čl. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji kao prekršaj. Propisuje sve oblike nasilja kao i Konvencija, ali nije rodno osjetljivo i ne definira nasilje u obitelji kao kršenje ljudskih prava niti kao diskriminaciju nad ženama. Diskriminacija na temelju spola propisana je Zakonom o ravnopravnosti spolova u čl. 6., međutim ona ne govori o nasilju, nego o nenasilnoj diskriminaciji.

 

U nastavku pročitajte što bi se promijenilo usvajanjem Istanbulske konvencije.

KONVENCIJA: ”Nasilje u obitelji” označava sva djela tjelesnog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja koja se događaju u obitelji ili kućanstvu ili između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom.

HRVATSKA: U hrvatskim zakonima nije pokriven odnos između partnera koji nisu imali zajedničko prebivalište ili njihov zajednički život ne ispunjava zahtjeve za postojanje izvanbračne zajednice.

KONVENCIJA: Radi učinkovite provedbe njezinih odredaba od strane Stranaka, ova Konvencija uspostavlja specifičan mehanizam nadzora. Država odgovara ako adekvatno ne reagira na nasilje nad ženama.

HRVATSKA: Trenutačno država nema odgovornost. Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (u daljnjem tekstu GREVIO) pratit će provedbu ove Konvencije od strane Stranaka. GREVIO će se sastojati od najmanje 10 članova i najviše 15 članova, uzimajući u obzir rodnu i geografsku ravnotežu, kao i multidisciplinarno stručno znanje.

KONVENCIJA: “Žene” uključuju i djevojčice mlađe od 18 godina.

HRVATSKA: Bitno će se poboljšati položaj posebno starijih maloljetnica u procesu i kažnjavanju nasilnika.

KONVENCIJA: Stranke će osigurati provedbu odredaba ove Konvencije.

HRVATSKA: Nužno je dalje jačati međuresornu suradnju sukladno predviđenim mjerama nacionalnih strategija i navedenim protokolima. Ali, to će sada biti pod nadzorom GREVIO-a.

KONVENCIJA: Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.

HRVATSKA: Izravan utjecaj na hrvatski kurikulum jer je nužno provoditi obvezne nastavne planove i programe koji će obuhvatiti teme rodne ravnopravnosti i neprihvatljivosti nasilničkog ponašanja i štetnih tradicijskih praksi. Treba izmijeniti ili ukloniti iz udžbenika sve diskriminirajuće sadržaje i društveno uvriježene stereotipe.

KONVENCIJA: Stranke će osigurati primjereno usavršavanje odgovarajućih stručnih osoba koje rade sa žrtvama ili počiniteljima svih djela nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije.

HRVATSKA: Financijske obveze za proračun: obvezno i redovito rodno osjetljivo obrazovanje sudaca, policije, osoblja centara za socijalnu skrb, državnog odvjetništva, zdravstvenih djelatnika i pružatelja psihosocijalnog tretmana. Nužno je osigurati geografski ravnomjerno rasprostranjenu pomoć.

KONVENCIJA: Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da tijela odgovorna za provedbu zakona žurno odgovore na sve oblike nasilja obuhvaćene područjem primjene ove Konvencije te da na odgovarajući način pruže žrtvama primjerenu i trenutnu zaštitu.

HRVATSKA: Potrebno je propisati postupak u kojem će se mjere opreza u slučajevima nasilja nad ženama moći izricati odmah, kako bi se žrtva trenutačno zaštitila. Žrtvama je potrebno osigurati mjere civilne zaštite. Dokida se široko rasprostranjena praksa dvostrukog uhićenja u kojoj se žrtva uhićuje zajedno s počiniteljem.

 

Izvor: Jutarnji list

Informacije

/in , , /by

”Isplata stipendija za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine u školskoj godini 2016./2017. za siječanj 2017. godine

13. veljače 2017.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja objavljuje da su 10. veljače 2017. godine isplaćene stipendije za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine koji su ostvarili pravo na stipendiju sukladno Odluci o kriterijima i načinu ostvarivanja prava na stipendiju za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine za školsku godinu 2016./2017. Isplaćene su stipendije za siječanj 2017. godine.”

S poštovanjem,

Mirko Marković

JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA

/in , /by

NOVI GLOBUS DONOSI

JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA Kako je Romkinja Hajrija iz logora izvukla Židovku Ester i odgajala je kao svoje vlastito dijete

AUTOR; Jutarnji.hr objavljeno; 25.01.2017. u 15:28

Nacisti nisu primijetili da je Hajrija iz logora izašla s jednim djetetom više u naručju. Daje joj ime Miradija i odgaja je zajedno sa šestoro vlastite djece.U proljeće 1941. nakon nacističke okupacije Židovi s Kosova masovno bježe u Albaniju, ali se već 1942. mnogi vraćaju, vjerujući da će moći nastaviti živjeti u svojim domovima. No, tada ih četnici odvode u logor u Kosovskoj Mitrovici.

Suočeni s prijetnjom da ih zadesi takva sudbina, Židovka Bukica i njen suprug Blagoje odlaze u partizane, dok njihova jednogodišnja kćerkica Stela, rođena 27. prosinca 1940.  i po baki nazvana Ester, zajedno s bakom završava u logoru.

Tada se na ulazu logora pojavljuje Romkinja Hajrija, koja je pomagala po njihovoj kući u Kosovskoj Mitrovici. Niska, sitna tamnoputa 35-godišnja žena okruglog lica, velikih crnih očiju i s kosom u pletenicama, sa svoje troje djece dolazi u logor i spašava život malene Stele. Baka Ester predaje joj svoju unučicu uz riječi: “Ja sam stara i nije važno što će mi se dogoditi, ali ovo dijete mora živjeti. Ako netko od obitelji preživi rat, doći će po nju. Ako ne, podigni je kao da je tvoje dijete i jednog joj dana reci tko su joj roditelji i obitelj.”

Nacisti nisu primijetili da je Hajrija iz logora izašla s jednim djetetom više u naručju. Daje joj ime Miradija i odgaja je zajedno sa šestoro vlastite djece.

 Esterina-najranija-fotografMalena je spavala u krevetu s Hajrijom i njenim suprugom, koji su je na taj način pažljivo čuvali u strahu da je netko ne odvede. U prvih šest godina svog života djevojčica je Hajriju zapamtila po nesebičnoj majčinskoj ljubavi koju je pružala. Iako ih je život razdvojio 1946., nije bilo večeri da Stela Ester Levy nije usnula s mislima na ženu koju, kako otvoreno priznaje za Globus, voli i više od svoje biološke majke.

Hajrija Imeri-Mihaljić jedina je Romkinja čije je ime uklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu. Na tom zidu stoje imena više od 23.000 ljudi iz cijeloga svijeta koji su dobili odlikovanje Pravednika među narodima, a koje izraelska država od 1953. godine dodjeljuje nežidovima koji su u doba holokausta riskirajući vlastiti život spašavali živote Židova.

Hajrija

Kad je rat završio, Hajrija nije uspjela pronaći Stelinu obitelj, pa ispunjava obećanje dato baki Ester i djevojčici otkriva tko su joj pravi roditelji. No, zbog jedne svađe Hajrijin susjed policiji prijavljuje njezina muža pod optužbom da je ukrao židovsko dijete. Tada dolazi policajac Josef Josipović, Židov koji je u Kosovskoj Mitrovici bio zadužen pronaći židovsku siročad, i šalje djevojčicu u sirotište za židovsku djecu u Beogradu. Ester u to vrijeme razumije samo romski jezik, koji je naučila u jedinom domu kojeg poznaje, tamo da danima ne progovara.

Jednog dana na romskom joj se obratila mlada žena i djevojčica joj govori svoje ime i imena svojih pravih roditelja. Žena je gotovo pala u nesvijest i jedva kolegici izustila: “Upravo sam pronašla svoju kćer.” Bila je to Bukica. Stelina majka preživjela je rat, za razliku od Stelinog oca koji je poginuo.

Nakon godinu dana Hajrija doznaje gdje je Stela smještena i dolazi je vidjeti. Bio je to dirljiv susret dviju majki i njihove djevojčice. Bukica se nakon toga udala za kolegu iz sirotišta i 1948. sa Stelom odlaze u Izrael.

Kao već odrasla žena i majka troje djece, Stela Levy vratila se sredinom 70-ih kako bi pronašlla rođake i doznala bilo što o svojoj voljenoj Hajriji, barem njeno prezime i mjesto gdje živi.

Usprkos velikom trudu uloženom u istraživanje s kojim ni do danas nije prestala, uspjela je saznati samo ta dva podatka koja su bila potrebna da se ime Hajrije Imeri-Mihaljić upiše na Zid časti.

Po ovoj nevjerojatnoj ‘filmskoj’ priči Jakov i Dominik Sedlar snimili su dokumentarni film ‘Pravednica Romkinja’ koji se danas prvi put prikazuje u Zagrebu. Na premijeri će u publici sjediti i jedna gledateljica koja je zbog toga došla iz Izraela – Stela Ester Levy.

Iscrpnije detalje ove dirljive životne priče doznajte u novom izdanju tjednika Globus.

Sjećanje na časnu ženu koja je spasila židovsku djevojčicu

/in , , /by

“Samo zahvaljujući Hajriji ja sam danas živa”

Samo zahvaljujući »majci« Hajriji ja sam danas živa, i voljela bih da sam joj mogla reći koliko je volim i koliko mi znači, kaže Ester Stela Levy koju je Hajrija spasila od smrti u koncentracijskom logoru

Hajrija Imeri-Mihaljić jedina je pripadnica romskog naroda čije je ime isklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu, na kojem se nalaze 23 tisuće imena nežidova iz cijelog svijeta – Pravednika među narodima koji su za vrijeme Holokausta, riskirajući vlastiti život, spasili na tisuće Židova. Ništa drugo se o toj ženi ne zna – ni gdje je rođena niti sahranjena, ne postoji njena fotografija, osim u srcu Ester Stele Levy, rođene Buhar, danas 77-godišnjakinje iz Tel Aviva, koju je hrabra Hajrija spasila od smrti u koncentracijskom logoru. Svojevrsno posljednje počivalište Hajrija je, osim na Zidu časti, dobila u potresnom dokumentarnom filmu »Pravednica Romkinja« Jakova i Dominika Sedlara, koji je povodom 27. siječnja, Dana sjećanja na žrtve Holokausta, prikazan u Zagrebu, i na čijoj je projekciji sudjelovala i Ester, umirovljena odgajateljica u vrtiću, žena zbog koje je Hajrija davne 1946. godine što autobusom, ali većim dijelom pješice jer novaca za autobus nije imala dovoljno, prešla preko 550 kilometara od Kosovske Mitrovice do Beograda da bi ju još jednom, nažalost posljednji put, vidjela.

 

Pralja i pomoćnica

Priča i počinje u Kosovskoj Mitrovici, u obitelji Jaffe Bukice i Blagoja Buhara, Židovke i Srbina kojima se 1940. godine rodila kći, nazvana Ester po baki Židovki, kojoj su odmah dali i nadimak Stela. Za obitelj je kao pralja i kućna pomoćnica godinama radila Romkinja Hajrija, koja je u vrijeme Esterinog rođenja imala trideset godina, i petero djece. Kad je Ester imala godinu dana, krenule su deportacije Židova u logore pa su Esterini roditelji otišli u partizane, a djevojčica je ostala s bakom te su zajedno završile u četničkom logoru u Mitrovici, iz kojih su kretale daljnje deportacije Židova u nacističke logore smrti. Hajrija je, uzevši i vlastitu djecu za ruke, otišla u četnički logor i od stare Ester uzela djevojčicu te iz logora neprimjetno izašla. »Ja sam stara i nije važno što će mi se dogoditi, ali ovo dijete mora živjeti. Podigni ju kao vlastitu kći i jednog joj dana reci tko je, i tko su joj pravi roditelji«, kazala je baka Hajriji. Romkinja je po povratku u svoj kućerak u selu Ade pored Mitrovice, dijete odmah nazvala imenom Miradija i učinila ju malom Romkinjom, koja je narednih pet godina provela u toj obitelji, spašena od sigurne smrti u konclogoru. Živjela je kao i ostali, rano djetinjstvo provodeći sa »braćom i sestrama«, i naučivši samo romski jezik, kojeg danas govori malo, ali se sjeća romskih pjesama koje je tada naučila.

Kad je rat završio, a i Hajrijina se obitelj spasila od smrti zahvaljujući samo činjenici što se u logore deportiralo Rome lutalice, ne i one koji su negdje bili trajno nastanjeni, Hajrija je pokušala doznati bilo što o Esterinoj obitelji, no nije uspjela. Tad je djevojčici prvi put i rekla tko je ona zapravo. Nakon što je, međutim, između Hajrijinog muža i susjeda došlo do svađe oko neke zemlje, susjed ih je na policiji optužio da su ukrali židovsko dijete, te iz Beograda u Ade 1945. stiže Josef Josifović, zadužen da na tom području pronalazi židovsku siročad. Malu, tada petogodišnju Ester odvode u beogradsko sirotište, u kojem ona odbija jesti od žalosti što su je odvojili od obitelji, i ne progovara zato što ju nitko, budući da govori samo romski, ne razumije.

Kroz neko vrijeme u sirotište stiže učiteljica, poslana tamo jer zna ponešto romskog. Dijete upita kako se zove i tko su joj pravi roditelji, a kad joj mala Ester odgovori »Bukica i Blagoje«, žena pada u nesvijest te po buđenju progovara: »Ljudi, pronašla sam svoju kćer«. Bila je to Bukica – koja je preživjela rat, sudbina Esterinog oca nije poznata – koja se ubrzo udala za Židova koji je i sam u Holokaustu izgubio obitelj te su njih troje 1948. otišli živjeti u Izrael.

Dirljiv zadnji susret

Dvije godine prije, međutim, Hajrija je sama, najviše hodajući, stigla u beogradsko sirotište nakon što je doznala da se tamo nalazi njena Miradija. Susret je, sjeća se Ester i danas, bio vrlo dirljiv, a ona je bila presretna što vidi »majku«. Nikad ju nakon toga više nije vidjela, ne zna jesu li joj stizala mnogobrojna pisma koja joj je pisala iz Beograda i Izraela, niti je ikad uspjela doznati što je s Hajrijom na kraju bilo, i gdje je sahranjena. Ne zna ništa ni o njenoj djeci. S biloškom majkom, Ester se nije nikad zbližila, niti je s njom o Hajriji razgovarala do 14. godine, kad je ubrzo zatim otišla živjeti u kibuc, završila školu, udala se i rodila troje djece. Jaffa, njena kći, nazvana po baki, s Ester je prisustvovala i na projekciji filma u Zagrebu.

»Imala je oblo lice i velike crne oči, nosila je pletenice i maramu, vezanu sprijeda ili otraga. Tad je, iz vremena kad je se ja sjećam, imala 35 godina. Samo zahvaljujući njoj ja sam danas živa, i voljela bih da sam joj mogla reći koliko ju volim i koliko mi ona znači. Jedna me je majka rodila, a druga mi je, Hajrija, pružila majčinsku ljubav. Zauvijek ću je se sjećati, čuvati u svom srcu i ovu priču pričati iz dubine svoje duše«, kazala nam je, prilično dobrim srpskim jezikom na projekciji filma gospođa Levy, vitalna i snažna žena zavaljujući čijem je opisu Hajrije u filmu akademska slikarica Aleksandra Alfirević iz Zagreba naslikala Romkinjin portret, jedinu »fotografiju« žene koja je spasila židovsko dijete i voljela ga kao vlastito. Kako je i samoj Hajriji bilo kad su odveli dijete, nitko nikad neće doznati, no to što je propješačila više stotina kilometara da bi ju još jednom vidjela – govori sve, kao i činjenica da je po nju otišla, vodeći tamo i vlastitu djecu, u četnički logor.

Samo ime i selo

Jakov Sedlar nam otkriva kako je za priču doznao od Miriam Avizer, Židovke porijeklom iz Hrvatske, koja radi u Yad Vashemu i koja je napisala knjigu o hrvatskim Pravednicima među narodima. »Bio sam u procesu rada na filmu o Židovima i Albancima, kad mi je u Yad Vashemu Miriam ispričala ovu nevjerojatnu priču. Hajrija je jedina Romkinja čije je ime na Zidu časti. Miriam Avizer je pak za Hajrijino prezime, koje Ester nije znala, doznala slučajno, kad je u jednom kafiću u Tel Avivu, čiji je vlasnik bio porijekom iz Jugoslavije, doznala da je on sin Josefa Josifovića, istog onog Židova koji je od Romkinje dijete odveo u sirotište u Beograd. Tako je pronađen i njegov zapisnik o djetetu, time i Hajrijino prezime i ime sela u kojem je živjela, a koje više ne postoji jer je potopljeno zbog izgradnje hidroelktrane. Ime i njeno selo jedino je što se o Hajriji zna. Cijela Esterina životna priča je pak toliko fascinantna da sam o njoj morao snimiti film«, kazao je Jakov Sedlar. Film, prijavljen za Oscara u kategoriji kratkometražnih dokumentaraca, prikazan je u New Yorku i Los Angelesu, gdje je privukao brojnu publiku, a gostovat će i na desetak međunarodnih filmskih festivala.

Autor: Bojana Mrvoš Pavić