Istraživanje jezičnog, kulturnog i genetskog porijekla Roma vodi nas oko 1 000 godina unatrag, u područje sjeverne Indije. Poznato je da romski jezik, izuzev nekih izraza koji su usvojeni u novije vrijeme, potječe iz Indije. No nije točno poznato zašto su Romi napustili Indiju. Neki znanstvenici pretpostavljaju da su njihovi preci bili obrtnici i zabavljači što su pratili skupine vojnika koji su nakon ratnih sukoba napustili svoju domovinu. U svakom slučaju, Romi su prije početka 14. stoljeća preko Perzije i Turske stigli u Europu.

Kako su Europljani gledali na Rome? U njihovim su stavovima dugo vremena prevladavale dvije krajnosti. S jedne strane, Rome se u nekim romanima i filmovima prikazivalo kao divne, druželjubive i bezbrižne ljude koji putuju svijetom i uveseljavaju narod svojim plesom i pjesmama u kojima iskreno govore o životnim radostima i tugama. S druge strane, prikazivalo ih se u ružnom svjetlu, kao nepoštene, čudne i nepovjerljive ljude — strance koji su uvijek otuđeni od društva u kojem žive. Da bismo bolje razumjeli kako je došlo do stvaranja takvih uvriježenih predodžbi o Romima, osvrnimo se na njihovu zanimljivu prošlost.

Vrijeme nepravde i diskriminacije

U srednjem vijeku mnogi Europljani nisu znali gotovo ništa o svijetu izvan mjesta u kojem su živjeli. Stoga zamislite kako su bili iznenađeni kad su prvi put vidjeli romske obitelji koje su došle u njihova sela i gradove. Romi su im vjerojatno bili vrlo neobični. Osim što su imali tamnu put, tamne oči i crnu kosu, ti su se došljaci drugačije odijevali, imali su potpuno drugačije običaje i govorili su drugim jezikom. Romi su bili skloni držati se odvojeno od drugih ljudi — ta njihova navika vjerojatno potječe još iz vremena kad su živjeli u Indiji, zemlji u kojoj je društvo bilo strogo podijeljeno na kaste. Za nekoliko desetljeća prvobitna radoznalost Europljana pretvorila se u nepovjerljivost.

Romi su i u doslovnom smislu bili odvojeni od drugih ljudi. Bili su prisiljeni živjeti izvan naseljenih mjesta i nisu smjeli ulaziti u njih čak ni da kupe hranu ili uzmu pitku vodu. O njima su se širile svakojake glasine. Ljudi su govorili: “Oni kradu djecu i jedu ih!” U nekim zemljama čak su postojali zakoni prema kojima su Romi morali kuhati na otvorenom kako bi svatko tko to želi mogao pogledati što imaju u loncu. Oni koji su htjeli vidjeti što Romi imaju u loncu često su ga znali prevrnuti i proliti jelo po zemlji. Taj bi dan Romi ostali bez ručka. Stoga nije čudno da su neki od njih krali hranu kako bi preživjeli.

Zbog nepravde i diskriminacije Romi su se još više držali jedni drugih. Stoljećima su tražili podršku i sreću u obiteljskom krugu. Romi su još i danas jako vezani za svoju djecu, a i djeca su jako vezana za svoje roditelje i brinu se za njih kad ostare. Mnogi Romi jako drže do tradicionalnih mjerila pristojnog i čestitog ponašanja.

Česte seobe

Budući da gotovo nigdje nisu bili dobro prihvaćeni, Romi su se često selili. Putujući od mjesta do mjesta, s vremenom su izučili mnoge zanate i stekli razne vještine. Tako su se jedni počeli baviti obradom metala, drugi trgovinom, a neki su postali i zabavljači. Bavljenje takvim poslovima omogućilo im je da prehrane svoje obitelji. Neke su Romkinje vješto iskoristile to što se o njima pričalo da imaju moć proricanja budućnosti. One su se često pravile da imaju tu moć, a ljudi su im plaćali da im gataju. Zbog čestih seoba nisu previše bili u kontaktu s gadžama (romski naziv za one koji nisu Romi), pa stoga nije postojala velika opasnost da se pomiješaju s drugim kulturama ili da ih netko iskvari u moralnom pogledu.*

U međuvremenu predrasude su dovele do toga da se Rome počelo proganjati. Tako su bili protjerani iz nekih dijelova Europe. U nekim drugim područjima Romi su stoljećima živjeli kao robovi. Ukidanje ropstva krajem 60-ih godina 19. stoljeća dovelo je do daljnjeg raseljavanja Roma, pri čemu je velik broj njih otišao u zapadnu Europu te Sjevernu i Južnu Ameriku. Gdje god da su došli, nastavili su njegovati svoj jezik, svoje običaje i vještine.

Čak i kad su živjeli u vrlo teškim uvjetima, Romi su nalazili utjehu u glazbi i plesu. U Španjolskoj je miješanjem romske i nekih drugih kultura nastao flamenko, narodni ples i istoimena glazba. U istočnoj Europi romski su glazbenici obradili tamošnje narodne pjesme, izvodeći ih na svoj osebujan način. Romska glazba prožeta snažnim osjećajima utjecala je i na čuvene skladatelje kao što su Beethoven, Brahms, Dvořák, Haydn, Liszt, Mozart, Rahmanjinov, Ravel, Rossini, Saint-Saëns i Sarasate.

Romi među Jehovinim svjedocima

Mnogi su Romi postali Jehovini svjedoci. Neki od njih služe kao starješine i punovremeni propovjednici. Razni državni službenici i mnogi ljudi koji nisu Romi smatraju ih uzornim građanima. Jedan Rom koji je Jehovin svjedok i živi u Slovačkoj kaže: “Jednog dana na vrata našeg stana pokucao je jedan naš susjed koji nije Rom. ‘Brak mi je u krizi, ali znam da mi vi možete pomoći’, rekao je susjed. ‘Zašto mislite da vam mi možemo pomoći?’ upitali smo ga. On je nato rekao: ‘Ako Bog kojem služite može pomoći vama Romima da poboljšate kvalitetu svog života, onda vjerojatno može i nama pomoći.’ Dali smo mu jednu knjigu koju su objavili Jehovini svjedoci. Ona se temelji na Bibliji, a govori o obiteljskom životu.

Kasnije nam je na vrata pokucala njegova žena. Došla je s istom molbom, ne znajući da je njen muž već bio kod nas. ‘Nitko drugi u ovoj zgradi ne može nam pomoći’, rekla je žena. Njoj smo dali istu knjigu. I muž i žena zamolili su nas da ne kažemo onom drugome za taj posjet. Nakon mjesec i pol dana počeli smo s tim bračnim parom proučavati Bibliju. Zahvaljujući tome što živimo u skladu s biblijskim istinama ljudi su stekli tako lijepo mišljenje o nama da nam se sada obraćaju kad trebaju duhovnu pomoć.”

Bolji život i nada u sretnu budućnost

U takvim je prilikama pohađala školu i Andrea, crnokosa Romkinja koja živi u jednoj zemlji istočne Europe. Ona je bila jedina učenica romskog porijekla u svom razredu. Premda je inače vrlo odvažna, ne može zadržati suze dok se prisjeća kako su joj se drugi znali rugati i kako je nisu prihvaćali. “Kad bi na igralištu trebalo izabrati tko će s kim igrati, mene bi svi uvijek zadnju izabrali”, prisjeća se Andrea. “Željela sam pobjeći u Indiju jer tamo ne bih bila drugačija od drugih ljudi. Jednom je prilikom mom prijatelju netko čak doviknuo: ‘Vrati se u Indiju!’ On je nato odgovorio: ‘Vratio bih se da imam novaca.’ Osjećali smo se kao da nikamo ne pripadamo. Svagdje smo bili nepoželjni.” Budući da ima dara za plesanje, Andrea je kao mala sanjala o tome kako će jednog dana postati slavna i prihvaćena u društvu. No kad je bila u tinejdžerskim godinama, pronašla je nešto puno bolje od toga.

“Jednog dana na naša je vrata došla mlada Jehovina svjedokinja koja se zove Piroska”, priča Andrea. “Ona mi je na temelju Biblije objasnila da Bog ne ljubi samo čovječanstvo u cjelini nego i svakog od nas pojedinačno. Rekla mi je da i ja mogu razviti dobar odnos s Bogom ako to želim. Zahvaljujući tome osjetila sam da sam nekome doista važna. Saznanje da su u Božjim očima svi ljudi jednako vrijedni pomoglo mi je da steknem više samopouzdanja.

Piroska me vodila na sastanke Jehovinih svjedoka, na kojima sam upoznala neke Rome i druge ljude koji nisu Romi. Primijetila sam da među svima njima vlada jedinstvo. Stekla sam prave prijatelje među Jehovinim svjedocima koji su Romi i onima koji su nekog drugog porijekla. Nakon što sam otprilike godinu i pol proučavala Bibliju s Piroskom, i sama sam postala Jehovin svjedok.” Danas Andrea i njen suprug služe kao punovremeni propovjednici koji poučavaju druge o tome kako Bog iskreno ljubi ljude iz svih naroda.

Prihvaćen kao jednako vrijedan

Prisjećajući se svoje mladosti, Rom po imenu Hajro priča: “Zbog druženja s mladićima koji su se loše vladali i nisu poštovali zakon često sam znao upasti u probleme. Kad sam jednom bio s tim mladićima, policajci su me uhapsili zbog krađe. Dok su me vodili kući, više sam se bojao reakcije svoje majke nego što sam se bojao policije, jer se u našoj obitelji, kao i u mnogim drugim romskim obiteljima, uvijek učilo djecu da ne smiju krasti.”

Kad je Hajro odrastao, on i članovi njegove obitelji došli su u kontakt s Jehovinim svjedocima. Hajra je duboko dirnulo biblijsko obećanje da će Božje Kraljevstvo otkloniti iz ljudskog društva sve probleme, pa tako i predrasude i diskriminaciju. “Romi nikada nisu imali svoju državu koja bi se brinula za njih”, kaže Hajro. “Zato smatram da Romi sigurno mogu dobro razumjeti i cijeniti ono što će Božje Kraljevstvo učiniti za sve ljude. Ja već danas vidim kako će to biti divno. Kad sam prvi put ušao u dvoranu Jehovinih svjedoka, osjećao sam se jednako kao i apostol Petar kad je rekao: ‘Sad zaista shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom narodu prihvaća onoga tko ga se boji i čini što je pravedno’ (Djela apostolska 10:34, 35). Svi su me prihvatili kao čovjeka koji je jednako vrijedan kao i oni. Nisam mogao vjerovati kad sam čuo da me oni koji nisu Romi zovu prala, što na romskom znači ‘brat’!

U početku su se neki članovi moje obitelji jako protivili tome što sam počeo proučavati Bibliju. Nisu mogli shvatiti neke promjene koje sam učinio kako bih svoj život doveo u sklad s biblijskim načelima. No sada moja obitelj, rodbina i drugi Romi vide da zbog toga što se čvrsto držim Božjih načela živim sretnijim i puno boljim životom. Većina njih i sama bi željela poboljšati svoj život.” Hajro danas služi kao kršćanski starješina i punovremeni propovjednik. Njegova žena Meghan, koja nije Romkinja, također poučava Rome i druge ljude o tome kako im Biblija može pomoći da steknu nadu u bolju budućnost te da već danas žive sretnijim životom. “Članovi muževe obitelji i drugi Romi među kojima oni žive u potpunosti su me prihvatili”, kaže Meghan. “Sviđa im se to što netko tko nije Rom pokazuje zanimanje za njih.”

Preuzeto sa stranice „Internetska biblioteka“

Nakon petnaest godina uspješne glazbene karijere Ana Rucner odlučila je krenuti u novi glazbeni izazov. Atraktivna 34-godišnja glazbenica na skorašnjim slavljeničkim koncertima u Zagrebu i Osijeku predstavit će svoj novi program romske glazbe, a oba ta nastupa imat će i humanitarni karakter.

– U zagrebačkom HNK 19. ožujka, kao i u osječkom HNK 23. ožujka, održat ću, u suradnji s Rotary klubom Zagreb Maksimir, čija sam i sama članica, koncerte na kojima ću izvesti svoje najizvođenije skladbe, ali i predstaviti svoj novi glazbeni pravac. U Zagrebu će moji gosti biti Goran Karan, Danijela Pintarić, Ivan Jelić i vokalni ansambl Arije, a u Osijeku će sa mnom nastupiti Danijela Pintarić, Ivan Jelić i HKUD Osijek 1862. Prihod od koncerta darovat ćemo udruzi Baranjski leptirići za nabavu medicinskih pomagala, Udruzi sv. Martina za pomoć ugroženim obiteljima i dječjem vrtiću Radost iz Darde te društvenom domu u Popovcu za gradnju dječjeg igrališta.

Petnaest godina je lijepa obljetnica i jako me veseli da ću je obilježiti sa svojim prijateljima i dragim posjetiteljima na koncertima. Moja ljubav prema Baranji počela je prošle godine kad smo snimali spot u Kopačkom ritu, tom netaknutom prirodnom raju. Otada pomažem nekim obiteljima u Baranji, a sad ćemo prihod usmjeriti na društveno dobro – najavljuje Ana, koja će svoj novi glazbeni pravac na tim nastupima premijerno izvesti uz vokalni sastav Arije, sastavljen od bivših ladarica. Zbog čega se odlučila baš za romsku glazbu?

Dugo razmišljanje

– Ta ideja dugo je u meni nastajala, godinama sam o tome razmišljala. Romska glazba iznimno je puna emocija i uvijek kad bih je slušala, prolazili su me trnci. Istovremeno je tužna i nosi u sebi životnu strast i veselje. Kako se to obično događa kod nas umjetnika, jednog dana uzela sam violončelo i odsvirala ‘Đelem, đelem’. Budući da se ništa u životu ne događa slučajno, kad sam počela raditi na toj glazbi, sjetila sam se sjajnih pjevačica koje poznajem godinama: Jadranke Gračanin, Aleksandre Ptičar, Janje Ivančan i Vere Radić.

One poznaju moj novi opus pjesama, sjajno su se uklopile i vrlo su važan dio ovog projekta… Godinama su nastupale u Folklornom ansamblu Lado i u Ladaricama. Počela sam suradnju i s bendom Filipa Gjuda i kad se to sve spojilo, stvarno je zazvučalo fantastično. Ta glazba – to sam ja, a sve te emocije i ja prolazim u životu – otkriva glazbenica koja će za potrebe novog pravca promijeniti i modni stil, pa će na pozornicama zasjati u kostimima koje za nju kreira Juraj Zigman. Ipak, kako će romska glazba zvučati u izvođenju glazbene “klasičarke”?

– Romska glazba je istina i izvodit ću je na način na koji se treba izvoditi. Zvučat će vrlo jednostavno, što ne znači da je izvedba jednostavna. Romska glazba je meni tuga i veselje u jednom, s ogromnom količinom strasti. U životnom sam razdoblju kad me ova glazba hrani, ona je i hrana i lijek za moju dušu. Osim vokalnog ansambla Arije i benda, na sceni će mi se pridružiti trubači koji su vrlo važni za ovaj tip glazbe – kaže Ana, koja, dakako, nije prva glazbenica s ovih prostora koja poseže za romskom glazbom. Publici je po tome možda najpoznatiji Goran Bregović. Treba li bivši šef Bijelog dugmeta strepjeti od mlade zagrebačke violončelistice?

Sedlarov film

– Istina je, postoji jako puno glazbenika koji izvode ovaj tip glazbe. Moj brat Mario također je jedan od njih i on izvodi ovu glazbu na svoj način. No, mislim da se nitko nikoga ne treba bojati kad je glazba u pitanju, jer za sve ima mjesta. Što se gospodina Bregovića tiče, izuzetno ga cijenim i iskreno se divim njegovu radu – govori glazbenica o čijem je radu i životu snimljen i dokumentarni film u režiji njezina dugogodišnjeg prijatelja Jakova Sedlara, koji će se prikazati na njezinim slavljeničkim koncertima.

Žao mi je što će za ovu prigodu, jer se prikazuje na koncertu, film trajati samo 10 minuta, no u planu je i snimanje jednosatnog dokumentarnog filma jer smatram da to Ana definitivno zaslužuje zbog velike promocije Hrvatske u svijetu putem turističkih videa. Ova kraća verzija filma sastoji se od sekvenci koje će prikazati sam početak Anina umjetničkog rada, dakle, vidjet ćemo kako je njezina karijera tekla od prvih nastupa do danas. Sastojat će se od nastupa, spotova i osvrta na humanitarne događaje jer je Ana poznata i po humanitarnom djelovanju – kaže Sedlar, koji Anu prati od početka njezine karijere. Može li Ana odrediti koji joj je trenutak u proteklih petnaest godina bio najdraži?

Diplomacija

– Svaki na svoj način, no pamtim veće promjene. Sjećam se prvog trenutka kad sam u ruke uzela električno čelo, sjećam se izazovnih nastupa kad su me spuštali s petnaest metara visoke zgrade, nastupa u Gruziji, snimanja spota na Kineskom zidu… – prisjeća se Ana koja je, kaže, oduvijek znala da će se u životu baviti glazbom.

– Moje jedino zanimanje, zapravo, moj život jest glazba. Odmalena sam znala da ću se baviti glazbom. Budući da sam odrastala u glazbenoj obitelji, to je bio prirodan odabir. Najvažnije je uživati u onome što radite, osjećati da radite nešto dobro, a ja uživam u glazbi svih ovih godina i sigurno će tako biti i dalje. Uz glazbu, vrlo mi je zanimljivo područje i diplomacija te management u kulturi jer se i sama njime bavim – kaže velika glazbena zvijezda koja, kad se ugase svjetla pozornice, ne živi nikakvim glamuroznim životom.

Putovanja

– Kad sam u Zagrebu, moj dan izgleda uobičajeno, samo možda nešto dinamičnije. Osim što brinem o sinu, pomažem mu u učenju, kuham, pospremam, peglam i obavljam sve kućanske poslove. Uz još jedan dodatak – vježbanje čela po nekoliko sati na dan. Dopustim si koji dan pauze od vježbanja samo ponekad, kad se ne osjećam dobro ili kad su praznici. U glazbi je jako važan kontinuitet. Kao i u svim profesijama, i ja imam neke dobre i neke lošije dane kad me žice jednostavno ne slušaju i koliko god pokušavala, ne ide, pa ne ide. Tada je najbolje stati i posvetiti se nečem drugom. Jako volim sama prošetati Maksimirom i u prirodi napuniti baterije.

Tjelovježba je važan dio mog rasporeda jer nama glazbenicima jako je važno biti u dobroj formi. Tu su, iako ne baš česta, i druženja s prijateljima. Kad sam na putovanjima, raspored je malo drukčiji. Uključuje intenzivno vježbanje prije puta, zatim putovanje koje ponekad traje gotovo cijeli dan, vježbanje nakon dolaska na destinaciju, prije koncerta i na kraju koncert. Sjećam se lani, kad smo išli u Gruziju, na humanitarni koncert, kako smo između dolaska u hotel i odlaska na primanje kod njihova patrijarha imali samo petnaestak minuta vremena za spremanje i cijeli dan smo bili angažirani na primanjima i susretima. Stigli smo u hotel u 17 sati, odmorili se pola sata i otišli na generalnu probu koja je trajala do dva sata. To je manje glamurozan dio mog posla. No, kad izađem na pozornicu, sve je to zaboravljeno i postojimo samo moja glazba i ja, što je predivan osjećaj – ističe bivša supruga Vlade Kalembera s kojim je i nakon razvoda ostala u odličnim odnosima.

– A zašto ne? Što je tu čudno? Meni je čudno što se drugi čude, jer po meni to bi tako trebalo biti među ljudima koji se razvedu, osobito ako imaju djecu, jer ona su najvažnija. Ljudi ponekad nisu svjesni koliko djeca zbog razvoda pate jer im se mijenjaju životne okolnosti, a još kad gledaju kako mama govori protiv tate ili obrnuto, njihova je bol još veća. Jako je važno poštovanje i ako više niste s bračnim partnerom, to ne znači da ste u ratu. Vlado i ja zajedno odgajamo Dariana, dogovaramo se i između nas postoji veliko poštovanje i razumijevanje, što je važno. Na prvo mjesto stavili smo brigu o djetetu i njegovu dobrobit. Nažalost, često ljudi djeluju iz svog ega i osvećuju se bivšem partneru, ne shvaćajući da zapravo štete prije svega svom djetetu. Osoba sam koja nikad ne zatvara vrata za sobom – ističe Ana koja je i Vladu Kalembera pozvala na svoje slavljeničke koncerte.

Svoju mamu će na sceni gledati i desetogodišnji Darian koji, kako sad stvari stoje, neće krenuti stopama svojih roditelja.

– Darian voli glazbu, ali na drukčiji način. Voli je slušati, znamo ponekad zajedno pjevati dok se vozimo u autu, no on je zaljubljen u robotiku i elektroniku. Jako voli raditi zvučnike, odnosno voli raditi novo od starog. Spretan je i precizan pa me ponekad začudi svojim izumima. Jako voli prirodu, biljke i životinje – kaže ponosna mama koja je dosad trideset i dva puta nagrađivana za svoj rad.

– Svaka od tih nagrada jako mi puno znači, jer mi je velika motivacija za daljnji rad i pokazatelj da struka cijeni to što radim, a i da se publici sviđa. Osim nagrada, puno mi znači oduševljenje gledatelja na koncertima kad vide na spotovima ljepote Hrvatske – govori Ana koja je zahvaljujući poslu proputovala pola svijeta. Gdje joj je bilo najljepše?

Bez objašnjenja

– Vrlo mi je zanimljiva bila Kina. Tamo sam nastupala više puta, čak su me proglasili počasnom ambasadoricom. Ta zemlja je posebna, specifična, s drukčijom tradicijom od naše. Ljudi su jako dragi, ljubazni i jako cijene glazbu – govori Ana koja je lani u timu Bosne i Hercegovine nastupala na Eurosongu. Ima li kakav savjet za Jacquesa?

– Neka bude svoj i da sve od sebe. Nije jednostavno na Eurosongu, no u isto vrijeme posebno je iskustvo to doživjeti, upoznati puno ljudi, a to je i prilika za neke poslovne mogućnosti. Jacquesu želim svu sreću – iskreno govori atraktivna crnka koja je već tri godine, što se ljubavi tiče, slobodna i sama. Kako objašnjava to što joj se u proteklom razdoblju nitko nije svidio, što ni jednom nije bila zaljubljena?

– Ponekad objašnjenja ne postoje. Jednostavno se nije dogodilo. Puno radim, fokusirana sam na posao i na svog sina, imam u planu puno novih projekata i to mi je prioritet. Trenutačno nisam spremna za veze i ne želim se vezivati u skoroj budućnosti – kaže Ana Rucner.

AUTOR:
Klara Rožman
jutarnji