Srbija: Bolnica u Šapcu nije htjela zaposliti kandidata zato što je Rom
Foto: Medija centar Beograd
Povjerenica Srbije za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković utvrdila je da je Opća bolnica “Dr Laza K. Lazarević” u Šapcu u postupku zapošljavanja diskriminirala jednog kandidata zato što je Rom.
U priopćenju povjerenica je navela da je u postupku provedenom po pritužbi protiv bolnice zbog diskriminacije na temelju pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini, dala mišljenje da su prekršene odredbe Zakona o zabrani diskriminacije.
Podnositelj pritužbe je naveo da se veliki broj puta prijavljivao na natječaje bolnice, prilagao dokumentaciju i ispunjavao uvjete, ali da nije primljen u radni odnos zbog pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini.
Povjerenica je dodala da bolnica tijekom postupka nije ponudila činjenice i dokaze kojima bi dokazala da je razmatralo prijavu podnositelja pritužbe, kao i dodatnu dokumentaciju priloženu u skladu s javnim oglasima za prijam u radni odnos i da on nije primljen zbog objektivnih razloga koji nisu u vezi sa svojom nacionalnom pripadnošću.
“Imajući u vidu navedene činjenice i izvedene dokaze, kao i statističke podatke o položaju pripadnika romske nacionalne manjine na tržištu rada, stereotipe i predrasude o radnim navikama Roma, i činjenici da prema ovoj društvenoj skupini i dalje postoji izražena socijalna distanca”, povjerenica je donijela mišljenje da je Bolnica u postupku zapošljavanja diskriminirala kandidata na temelju njegovog osobnog svojstva pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini.
Povjerenica je uz mišljenje dala preporuku Općoj bolnici poduzeti mjere u okviru svoje nadležnosti kako bi otklonila posljedice diskriminatornog postupanja, kao i da u okviru svojih redovnih poslova i aktivnosti ne krši zakonske propise o zabrani diskriminacije.
“S obzirom da ni poslije opomene Opća bolnica ‘Dr. Laza K. Lazarević’ Šabac nije postupila po preporuci, povjerenica za zaštitu ravnopravnosti, sukladno Zakonu o zabrani diskriminacije, o tome obavještava javnost”, navodi se u priopćenju.
Ministrica rada i socijalne politike Mila Tsarovska objavljuje potpuno novi sustav koji će značiti uklanjanje djece iz ustanova i njihovu skrb u malim obiteljskim zajednicama, objavljen je na makedonskom portalu libertas .
Prema Tsarovskoj znači prije svega potpuno novi Zakon o socijalnoj zaštiti, koji će povećati socijalne transfere, ali i na način koji će najbolje biti na obostranu korist. Tada bi postojala nova reorganizacija centara za socijalnu zaštitu i novi Zakon o radnim odnosima.
Za konkretni slučaj silovane maloljetne djevojke u prihvatljivom domu 25. maja, dok je bila pod skrbništvom države, Tsarovska kaže da je odgovorna za više institucija, a ostavka ravnatelja, ne oslobađanje od odgovornosti.
– Do sada su istraženi tri slučaja, djevojka RI. i dvije sestre koje su napustile kuću “25. maj ”2015. godine. Samo naivno mogu reći da nisu znali da se to događa. Sustav je godinama djelovao na taj način i zbog toga je dao ovakvav efekt, to nije novoa niti nepoznato. Ne, kao odgovor na ovu vrstu vrste nasilja i djece bez djece, ne treba kriviti samo jednu instituciju, ali svatko mora biti odgovoran. Ravnatelj kuće “25. maj ”podnio je ostavku, ali to ga sigurno ne oslobađa od odgovornosti. Inspekcijski nalazi pokazali su tko, gdje i kako se dogodio propust i da će doći do podnošenja prekršaja i kaznenih prijava, kaže Tsarovska.
U intervjuu za „Free Press“, ona postavlja odgovornost za mnoge vrste roditelja, prvo na razini roditelja-skrbnika, skrbnika je stručnjaka u Centru za socijalni rad.
– Kad dijete kaže skrbniku da se nešto dogodilo, ako ne prijavi, ima krivičnu odgovornost. U slučaju da su slučajevi ustanovljeni da postoje trenuci kada je prijavljeno da postoji problem, dijete je vraćeno roditeljem da vodi postupak, iako je odlučeno u sudu lišen roditeljskog prava, tu leži najveća povreda.
Prema njezinim riječima, ustanove koje trebaju da skrbe o djeci, zbog kadrovskih aspekata imaju usvojene minimalne kapacitete, osobine koje nemaju dovoljno posvećeno radu s djecom, što se može vidjeti iz dječjih dosjea.
– U ožujku treba usvojiti Strategiju za deinstitucionalizaciju, koja će uključiti transformaciju “Ranke Milanović” i “25. maj ”, kao i druge domove za skrb, kao što su one u Demir Kapiju i Banja Bansko. Izvlačenje djece iz ovakvog kolektivnog življenja i smještaja u malim skupinama pruža priliku da radite sa djetetom jedan na jednog, da imate podršku 24 sata i da imate model roditelja kojeg velike ustanove ne nude niti nude, kaže ona.
Procjenjuje se da se sredinom godine očekuje da prva djeca napuste institucije, ne samo od „25. maj ”, već i od ostalih u Demir Kapiji, Banja Bansko, jer prema njezinim riječima, ljudska prava krši se posvuda.
– Mali grupni dom je stambena jedinica u kojoj petero djece s društvenim rizikom žive uz podršku stručnjaka, odgojitelja, njegovatelja, psihologa, specijalnih odgajatelja i rehabilitacije, te su u stalnoj komunikaciji sa središnjom samoupravom, školama i centrima za socijalni rad. Što se tiče sredstava za realizaciju deinstitucionalizacije, prvi put u proračun za ovu svrhu imamo punu liniju u iznosu od 25.173.000 denara, ali nismo sami u priči, ovdje imamo podršku UNICEF-a i UNDP-a i Tehničku pomoć iz EU. Cijela situacija je složena, vrijeme je da se pokrene cijeli sustav, ali zemlje koje su to postigle dobile su puno veće kvalitete socijalne zaštite, kaže Tsarovska
Svijet žanje strašne posljedice mržnjom ispunjenu retoriku koja prijeti normalizaciji masovnoj diskriminaciji protiv marginaliziranih skupina, upozorio je amnesty International (AI), 22. veljače kada je pokrenula godišnju procjenu ljudskih prava, javlja slovački portal spectator.sme.sk.
“Prošle godine naš je svijet bio uronjen u krizi, s istaknutim čelnicima koji nam nude društvo kao iz nočne more oslijepljeno mržnjom i strahom”, rekao je Salil Shetty, glavni tajnik Amnesty Internationala. “Ovo je ohrabrilo one koji promoviraju netrpeljivost, ali je nadahnuo daleko više ljudi da se bore za budućnost puno nade”.
Izvješće, Država svjetskih ljudskih prava, obuhvaća 159 zemalja i donosi analizu stanja ljudskih prava u svijetu.
U odjeljku o Slovačkoj AI upućuje na diskriminaciju Roma, sustavnu segregaciju romske djece u obrazovanju i žalbu Slovačke o obvezi izbjegličkih kvota za preseljenje.
“Diskriminacija protiv Roma ostala je široko rasprostranjena”, navodi se u izvješću.
Podsjeća da je Europska komisija nastavila postupak kršenja procedure protiv Slovačke zbog sustavne diskriminacije i segregacije romske djece u školama. Slovačka također nije odgovorila na sustavnu pretjeranu zastupljenost romske djece u posebnim školama i razredima za djecu s blagim invaliditetom. U matičnim osnovnim školama nedostajala su ljudska i financijska sredstva za rješavanje segregacije romskih učenika.
Izvješće ukazuje na usvajanje nove strategije za sprečavanje kriminala u siječnju s ciljem jačanja policije u održavanju poretka u romskim naseljima.
“To je izazvalo zabrinutost nevladinih organizacija o etničkom profiliranju i diskriminaciji”, navodi se u izvješću.
Izvješće je također ukazalo na, između ostalog, otvaranje istraga usmjerenih na šest žrtava navodne prekomjerne uporabe sile od strane policije u romskom naselju u selu Moldava nad Bodvou u lipnju 2013. godine. Policija je optužila žrtve da su počinili kazneno djelo lažnog optuživanja policije za zloporabu.
AI podsjeća da je u rujnu Sud pravde Europske unije odbio zahtjev podnešen od Slovačke i Mađarske u 2015 g. protiv obvezatnog programa preseljenja koji je imao za cilj premještanje izbjeglica iz država članica EU, kao što su Grčka i Italija. Europski je odbor smatrao da institucije EU mogu donijeti privremene mjere potrebne za učinkovito i brzo reagiranje na hitnu situaciju karakteriziranu iznenadnim priljevima raseljenih osoba.
“Do kraja 2017. godine, Slovačka je prihvatila samo 16 tražitelja azila od 902 koje su joj bile dodijeljene”, navodi se u izvješću.
Diskriminacija Roma i fenomen “antidžipsizma” teme dvodnevne radionice u Berlinu
Radionica je bila sastavni dio RCC-ovog projekta RI2020 kojim se nastoje podijelili prakse na području diskriminacije Roma shvaćanjem njezine povijesne pozadine i razumjevanjem fenomena “antidžipsizma”.
Prošli tjedan je u Berlinu održana dvodnevna radionica o diskriminaciji i “antidžipsizmu” organizirana pod pokroviteljstvom projekta Vijeća za regionalnu suradnju (Regional Cooperation Council – RCC) Roma 2020 (RI2020). Glavni cilj radionice bio je okupiti više od osamdeset dužnosnika sa zapadnog Balkana i Turske kako bi se razgovaralo o integraciji Roma kroz prepoznavanje i razumijevanje diskriminacije Roma.
“Za nas je vrlo važno formulirati odgovarajuće politike koje će rezultirati integracijom, a ne daljnjim isključivanjem Roma”, izjavio je zamjenik glavnog tajnika RCC-a Gazmend Turdiu dodajući da je ovo rijetka prilika za zemlje u regiji i šire koje su se pridružile raspravi o diskriminaciji Roma i “antidžipsizmu” te da RI2020 pomaže vladama regije u njihovim nastojanjima prevladavanja neprihvatljivog jaza između romske i neromske populacije.
Iako postoje napori i javne rasprave o borbi protiv diskrimnacije, prvenstveno kao dio usklađivanja zakonodavstva s pravnom stečevinom EU-a, zemlje u regiji i šire zaostaju u tom smislu. Specifični kontekst, razlozi i djelovanje u borbi protiv diskriminacije Roma daleko su od pozornosti javnosti.
Posebni predstavnik njemačkog Saveznog ministarstva vanjskih poslova za odnose sa Sintima i Romima, Felix Klein, izjavio je kako šira javnost u Njemačkoj ne zna mnogo o njima kao žrtvama holokausta . “Iako ovaj genocid prepoznajemo kao najtamniji dio naše povijesti i iako su oni prepoznati kao manjina, još uvijek treba napraviti puno toga. Zato je novoformirana vlada osnovala posebnu komisiju koja se bavi “antidžipsizmom” i njegovim univerzalnim razumijevanjem što smatramo ključnim u narednom razdoblju.”
“Ne samo da otvoreno vidljivi, nego i nevidljivi mehanizmi “antidžipsizma”, i dalje utječu na razmišljanje i djelovanje političkih donositelja odluka i institucija. Do danas se smatra da je manjina odgovorna za svoj socijalni nedostatak i nečovječnu stambenu situaciju”, istaknuo je predsjednik Središnjeg vijeća njemačkih Sinta i Roma, Romani Rose. Ponovio je kako sve dok Europska unija, gdje Romi žive stoljećima, ne imenuje “antidžipsizam” kao uzrok situacije u kojoj se oni danas nalaze, napori vlada i Europske unije vezani uz integraciju Roma neće biti uspješni.
Radionica je bila sastavni dio RCC-ovog projekta RI2020 kojim se nastoje podijelili prakse na području diskriminacije Roma shvaćanjem njezine povijesne pozadine i razumjevanjem fenomena “antidžipsizma”.
Odlukom Ministarstva kulture Makedonije skopski bulevar će dobiti ime po kraljici romske muzike Esmi Redžepovoj-Teodosievski
Odlukom Ministarstva kulture Makedonije skopski bulevar će dobiti ime po kraljici romske muzike Esmi Redžepovoj-Teodosievski u znak zahvalnosti ovoj svetski poznatoj i priznatoj umjetnici koja je ostavila trajan trag na muzičkoj sceni Makedonije i svijeta.
Tim povodom ministar kulture Makedonije Robert Alagjozovski primio je predsjednika Humanitarnog udruženja “Esma i Steva Teodosievski” Zorana Kostovskog i dugogodišnju aktivistkinju Mirjanu Mirjana Markovski.
Kostovski je objasnio da je inicijativa da skopski bulevar dobije ime po Esmi pokrenuta je odavno u suradnji sa mnogobrojnim građanima koji poštuju ovu umjetnicu koja je bila i veliki humanitarac.
Marš koji je organizovao Feministički pokret Euskal Herija pod motom „Feministkinje se protive ratu! Naoružanju i prodaji oružja!“ otišao je iz Santurtzija kako bi zauzeo luku ove subote. Snažno su osudile početak rata u luci Bilbao jer, svakoga meseca, uz odobrenje vlade Baskije i luke, brod pun oružja odlazi u Saudijsku Arabiju. Kroz akcije sprovedene tokom marša, htele su da se prisete „anti-militarističke borbe hiljada žena kroz istoriju“ i istaknu „njihove transformativne doprinose izgradnji sveta bez nasilja heteropatrijarhata.
Oko hiljadu feministkinja otputovalo je jutros iz Santurtzija kako bi osudile upotrebu ove luke za prevoz hiljada tona oružja otposlatih u Saudijsku Arabiju. Na ovom maršu žene su se oglasile protiv rata, uništenja i smrti i rekle su nam o hrabrom pozicioniranju žena u vremenima sukoba, kao i o potrebi prisustva feminizma u izgradnji mira.
One nisu želele da zaborave simboličku vrednost ove luke; upravo odavde hiljade devojaka i momaka otišlo je u potrazi za utočištem, bežeći iz građanskog rata. I iz tog sećanja su želele da istaknu migracijske politike koje pokušavaju da sakriju posledice tih ratova koje sa Zapada stvaramo i hranimo. “U luci Bilbao izgradili su zid koji sprečava slobodno kretanje ljudi, što doprinosi rastućem broju granica širom Evropske unije; granice postaju slike rata i uništavanja ljudskih bića koje ne samo da lišavaju ljude u tranzitu, imigrante i izbeglice, njihovih osnovnih prava, nego ih još i kriminalizuju”, rekli su organizatori.
Suočavajući se sa ratom i uništavanjem, feminizam nastoji da stavi život u centar i izražava potrebu za izgradnjom drugog modela života. Međutim, oni nisu bili prvi. U današnjem maršu, sve žene koje su, poput njih, održale pacifističke i raznorazne borbe, bile su veoma prisutne. Danas su želele da podsete na žene Grinham Komona. “1981. godine, i sledećih deset godina, organizovale su mirovni kamp u znak protesta zbog odluke britanske vlade da dozvoli krstareće rakete u bazi NATO-a lociranoj u tom gradu”, objasnile su.
I, počevši od svih tih hrabrih i mirnih borbi, žene koje su se okupile danas su takođe želele da koriste mirni otpor kako bi istakle svoje tvrdnje. Dok je marš prolazio pored objekata luke, postavile su rakete orijentisane prema Jemenu, simbol oružja koje je poslato iz našeg grada i tamo hrani rat koji masakrira civilno stanovništvo. Pored toga, bilo je žena koje su u vreme demonstracije ležale na putu, kao mrtve, da bi se videla nevidljivost žena i uloga žrtve u kojoj se stalno nalaze u kontekstu konflikta. “U ratovima se heteropatrijarhija eksponencijalno umnožava do beskonačnosti, pretvarajući naša tela u bojna polja i deo ratnog plena”, rekle su one. Na kraju, tu su i žene koje su se vezale za ograde luke. Kao što su žene Grinham Komona blokirale bazu NATO-a u njihovo vreme, anti-militarističke žene su danas preuzele luku Bilbao.
Njihova poruka je jasna: „Rat je uništenje, suprotan je održivom životu koji zastupamo u feminizmu. Znamo da se u našem gradu proizvodi i izvozi oružje čija su sudbina sukobi koji se neprekidno hrane radi veće koristi industrije oružja”.
Na kraju, pokrenule su peticiju administracijama: “Želimo da se sve mere i sredstva namenjena zaštiti robe luke posvećuju razvoju javnih politika, borbi protiv seksističkog nasilja ili prijemu prisilno raseljenih lica. Želimo zemlju koja stavlja ljudska prava u centar svih predloga, uključujući ekonomske.”
Smatra i da država konačno treba krenuti sa implementacijom Akcionog plana za obrazovanje Roma i Romkinja i da nađe načina da to što je osnovno obrazovanje obavezno na paipru, bude i u praksi
Dajana Mirković (Foto: privatna arhiva)
U našem četvrtom tekstu o mladim liderima i liderkama, upoznajte Dajanu Mirković iz Prnjavora, studenticu Pravnog fakulteta u Banja Luci. Ona je volonterka, edukatorica i velika borkinja za ljudska prava. O ovoj izuzetnoj curi smo već pisali ranije. Ovaj put je predstavljamo kao jednu od budućih liderki.
…
Dajana Mirković studentica Pravnog fakulteta u Banja Luci. Također je i vršnjačka edukatorica u Udruženju Romska djevojka. Dajana se vrlo rano susrela sa aktivizmom i radom u organizaciji. Iako nije znala šta zapravo njeni roditelji rade, ona je vrlo često sa njima pohađala radionice, edukacije i odlazila u romske zajednice širom Bosne i Hercegovine.
Kaže da joj je to jako pomoglo da bolje razumije život i probleme Roma i Romkinja koji žive u zajednicama.
„U životu Roma i Romkinja obrazovanje treba biti najbitnija stvar. Treba mnogo više ulagati, jer budućnost je u obrazovanju. Jedino tako možemo poboljšati svoj status u društvu i jedino se tako možemo boriti protiv predrasuda i diskriminacije“, rekla je Dajana.
Smatra i da država konačno treba krenuti sa implementacijom Akcionog plana za obrazovanje Roma i Romkinja i da nađe načina da to što je osnovno obrazovanje obavezno na paipru, bude i u praksi.
Za nju je vrlo teško kada u romskim zajednicama vidi svoje vršnjake koji su napustili školu. Kroz razgovor, ona čuje razne priče od njih. Ima i onih gdje joj vršnjaci govore kako bi jako voljeli ići u školu, ali su prerasli sve dobne granice redovnog školovanja. Djevojčice se vrlo rano udaju…
„Često imamo priliku da čujemo kako su velika sredstva uložena u intengraciju Roma i Romkinja u BIH, mada, obilazeći romska naselja i dalje vidim siromašne Rome, djecu koja nisu u školama, nezaposlene Rome i Romkinje koji prose ulici kako bi prehranili porodice. Često čujem i govore mržnje“, govori Dajana.
Kao osoba koja je dobro upoznata sa dešavanjima u romskom nevladinom sektoru i odnosima sa donatorima, ona smatra da pristup prema romskom narodu nije bio dobar kada su donatori ulagali sredstva. Govori i da su većina onih koji se danas bave romskim pitanjem,sami odlučili šta je najbolje za romski narod, a da Rome niko nikada nije pitao šta oni doista žele i kako oni vide da se njihovi problemi mogu riješiti.
„Svi su bili pametni pa su odlučivalai u ime Roma i Romkinja i zato mislim da imamo upravo ovakvu situaciju kakvu imamo sada i posle Dekade Roma“, smatra Dajana.
S druge strane, kaže da ipak ima pomaka. Uzevši u obzir Prnjavor gdje je rođena, Dajana kaže da je svim romskim porodicama riješen stambeni problem, mada kaže da je malo takvih primjera.
Po njenom mišljenju, vrlo su upitni rezultati zapošljavanja Roma i Romkinja. Jer, kaže ona, ako tražimo, možemo dobiti informaciju koliko je sredtsva utrošeno za zapošljavanje u prethodnom periodu, ali niko neće postavi pitanje koliko je Roma i Romkinja ostalo posle godinu dana na istom poslu?!
Kako i sama pripada generaciji mladih Romkinja, Dajana smatra da za njih generalno nema mjesta, jer kako kaže, većina romskih lidera priča kako treba uključiti mlade, ali malo je njih koji su to stvarno i uradili. Mladima samo treba pružiti šansu da se uključe i rade. Generalno, ona poštuje sve one romske liderke i lidere koji su u svojoj zajednici uradili nešto korisno.
Već smo napisali da Dajana studira prava. Njen plan je da jednog dana profesionalno pomaže svima onima kojima su ugrožena prava.
Romkinje trpe često višestruku diskriminaciju i predstavljaju jednu od najugroženijih i najmarginalizovaniju grupu u svim državama zapadnog Balkana. Patrijarhat, nizak nivo obrazovanja, loš socio-ekonomski položaj, nasilje u porodici i ugovoreni brakovi su najveći problemi koji ugrožavaju sigurnost Romkinja
U Beogradu je protekle sedmice održana konferencija pod nazivom “Sigurnost Romkinja na zapadnom Balkanu”, u organizaciji CARE International Balkans i Koordinacionog tijela za praćenje realizacije Strategije za socijalno uključivanje Roma i Romkinja Vlade Republike Srbije.
„Svrha organizovanja ove regionalne konferencije je doprinos poboljšanju kvaliteta suradnje romskih ženskih organizacija u regiji, kako međusobno, tako i s relevantnim vladinim institucijama te da se kroz diskusiju i zajednički donesene zaključke i preporuke utvrde potrebe i prostor za daljnja unapređenja statusa, uloge i značaja Romkinja u regiji. Romske organizacije civilnog društva i predstavnici i predstavnice institucija trebaju zajedno da osiguraju neposrednu pomoć i podršku Romkinjama da imaju siguran život kao i pristup pravima i zdravstvenoj zaštiti“ rekla je za UDAR, Jadranka Miličević koordinatorica projekta „Za aktivnu inkluziju i prava Romkinja na zapadnom Balkanu II“.
Prema riječima Sumke Bučan, direktorice Care International Balkans, na prostoru Zapadnog Balkana, za razliku od velikog broja zemlja članica EU, ne postoji fizička segregacija Roma, iako diskriminacija i predrasude u velikoj mjeri opterećuju društva.
“Posebno bih istakla višestruku diskriminaciju Romkinja. One predstavljaju najmraginalizovaniju populacijsku grupu u regionu“, naglasila je na Bučan, te izrazila očekivanje da će se nastaviti dijalog romskog nevladinog sektora i državnih institucija i da će se Romkinje uključiti u izradu i implementaciju nacionalnih strategija i politika koje su usmjerene prema njihovoj zajednici.
Romkinje trpe često višestruku diskriminaciju i predstavljaju jednu od najugroženijih i najmarginalizovaniju grupu u svim državama zapadnog Balkana. Patrijarhat, nizak nivo obrazovanja, loš socio-ekonomski položaj, nasilje u porodici i ugovoreni brakovi su najveći problemi koji ugrožavaju sigurnost Romkinja.
„Ne možemo očekivati veliki napredak, kad neke Romkinje i dalje smatraju da je nasilje nad njima normalno, kad majke smatraju da njihova djeca ne bi trebalo da se obrazuju dalje od četvrtog ili petog razreda, kad su žene pod kontinuiranom kontrolom muškaraca, što ugrožava njihovu sigurnost i uskraćuje njihovu samostalnost“, rekla je Fana Delija, izvršna koordinatorica Centra za romske inicijative Nikšić.
Sistemska i neformalna diskriminacija najveće manjinske zajednice
Osvrćući se na rezultate istraživanja koje su sprovele nevladine organizacije Atlantska inicijativa i Kali Sara iz Sarajeva, Maida Čehajić-Čampara, projektna koordinatorica UN Women, navodi da je u odnosu na sistemsku diskriminaciju, daleko bolnija ona neformalna. Navodeći primer jednog od najmlađih ispitanika, romskog dječaka koji je jedan od najboljih učenika u svom odjeljenju, Čehajić-Čampara slika situaciju diskriminacije Roma čak i u školi.
„Na roditeljskom sastanku razrednica u želji da pohvali jednog učenika, naglašavajući da se radi o dječaku koji živi u dosta teškoj situaciji, ali uprkos tome on ima skoro sve petice. Druga djeca, koja žive u daleko boljim uslovima, ne uče dovoljno dobro. Roditelji kad su došli kući rekli su „eto, jedan Cigan ima sve petice, a ti nemaš.“ Ovakav pristup oslikava kompletno mišljenje jednog društva“, zaključila je Maida Čehajić iz UN Women-a.
Preporuke sa ove regionalne konferencije će biti proslijeđene svim učesnicima/ama da ih pošalju predstavnicima/ama institucija na nacionalno i lokalnom nivou sa ciljem da se neke od njih počnu i realizirati.
Krajem Novembra će preporuke biti uručene predstavnicima/ama u Europskoj Uniji, tokom studijske posjete Briselu (20.-25. Novembar 2017.) , kao i na VI Internacionalnoj konferenciji Romkinja „Žene i politička zastupljenost: Slučaj Romkinja i putnica“ u Strasbourgu.
Preporuke
1.Većina zemalja ima neke strategije, javne politike, nacionalne strategije, akcione planove… Potrebno je ove politike analizirati i otvoriti pitanje njihovog konkretizovanja ili operacionaliziranja, posebno sa fokusom na Romkinje.
2. Uspostaviti sisteme monitoringa provođenja usvojenih strategija i mehanizama izmjene ili dopune javnih politika i konkretnog djelovanja država.
3. Kao bitan segment uključiti u postojeće, ili izraditi kroz nove i specifične strategije pitanja sigurnosti Romkinja. Iskoristiti dostupne podatke za sveobuhvatnu analizu stanja kako bi se ovom važnom pitanju u svim njegovim segmentima dala potrebna važnosti i analizirati koji mehanizmi nedostaju za jačanje sigurnosti Romkinja.Pokrenuti i realizovati edukativne i druge kampanje kako bi se stvorio efekta socijalne solidarnosti koji bi bio snaga koja će primijeniti negativna uvjerenja i tradicijske stavove zajednice koje u određenoj mjeri toleriše negativne trendove nasilja nad ženama i povećanja stepena informisanosti Romkinja njihovim pravima.
4.Pitanje obrazovanja ima važno mjesto jer predstavlja jedan od najbitnijih načina podizanja stepena ravnopravnosti Romkinja. Pokrenuti i pronaći sredstva za finansiranje i formalnih neformalnih načina podizanja stepena obrazovanja Romkinja (i kroz edukaciju odraslih), te za podršku programima i projektima NVO u ovoj oblasti.
5.Strategijama ili javnim politikama i izgrađenim potrebnim mehanizmima, zagarantovati prava učešća Romkinja u svim društvenim procesima.
Jasno je da je pritom prisutna i politika medijskog tržišta druge decenije 21. vijeka – u bilo kakvoj etičkoj dilemi, klikovi konzumenata su ti koji imaju prednost. Dalje propagiranje istih stereotipa, ma koliko štetni bili, pritom je sasvim prihvatljiva cijena.
Foto: Ilustracija
Reći da bosansko-hercegovački mediji katastrofalno loše izvještavaju o romskoj nacionalnoj manjini nije nikakva novost. Međutim, ono što je indikativnije jeste da vrijeme prolazi, a vidljivog napretka nema.
Stereotipi su sveprisutni, i čini se, opstojni. Dok se i vladin i nevladin sektor busaju u prsa i najmanjim korakom u “osvještavanju” građanstva po pitanju Roma, decenije lošeg izvještavanja dovele su do toga da bh. mediji, a posebno portali, nerijetko zapostavljaju osnovne postulate medijske etike pri izvještavanju.
Jasno je da je pritom prisutna i politika medijskog tržišta druge decenije 21. vijeka – u bilo kakvoj etičkoj dilemi, klikovi konzumenata su ti koji imaju prednost. Dalje propagiranje istih stereotipa, ma koliko štetni bili, pritom je sasvim prihvatljiva cijena.
Kad popusti novinarski kodeks
Plastičnih primjera ima napretek, a najkonkretniji i najvidljiviji od njih definitivno je prilog Zvonke Marića emitovan u Dnevniku 2 FTV-a početkom 2013. godine. Prilog sastavljen iz dva jednako mučna dijela ilustrativan je po više pitanja, od kojih se prije svega ističe stereotipan pristup prikladan eksploatativnom pristupu Romima jednog Emira Kusturice.
U prvom dijelu, novinar FTV-a prisutan je u romskom naselju u Butmiru prvo da zabilježi prve reakcije porodica dvojice Roma koji su stradali u automobilskoj nesreći. U prvom offu već imamo sve klasične narative kada pričamo o Romima: “maglom okovano naselje”, “hladne daščare”, djecu koja spavaju i starije koji tuguju.
Otac jednog od stradalih, Ferida Sulejmanovića, Mehmed Sulejmanović, u potpisu nema prezime, već je samo “Ferid”. Novinar dalje ide u potragu za “većom koncentracijom boli” koju je našao u “daščari” u kojoj su “dubokim snom spavali siročići stradalog Ferida Sulejmanovića.” Za njegovu suprugu, koju u offu nije imenovao, novinar opisao kako se “moli Bogu” da osobu koju Sulemanovićeva supruga navodno smatra krivcem za smrt svog supruga “stigne zaslužena kazna”, iako je Selima (koja također nije zaslužila da joj se navede prezime), u izjavi rekla da samo traži da počinitelj odgovara pred zakonom i dobije zatvorsku kaznu.
Već je u prvoj minuti priloga dovoljno indikatora da se smije zaključiti da novinar nije došao da sasluša prisutne, već je slika onoga što je zatekao bila unaprijed formirana, što je žestoko kršenje pravila novinarskog zanata.
Pređimo na drugi dio priloga – nakon tuge, veselje, “tragom glasne muzike iz slabo osvijetljene barake”. “Kad tamo istinski bal – ludo veselih Roma”. Ova dva citata iz offa dovoljni su za dekonstrukciju stereotipne slike kojom se poseglo, a koja bi se ponajbolje mogla pojasniti frojdovskim shvatanjem Roma u totalitetu kao naroda koji ima samo “id”: neorganizovani, tamni dio naše psihe koji je vođen samo osnovnim i instinktivnim nagonima.
Kao i id, i Romi imaju pravo biti ili tužni, ili “ludo” veseli, i potpuno iracionalni u oba unaprijed određena modusa ponašanja. Iako je teško direktno ukazati na kršenje novinarskog kodeksa u ovom prilogu, jasno je da sve insinuacije novinara
bez obzira na hinjeno poštovanje kako ožalošćenih, tako i onih kod kojih se otišlo na novogodišnje veselje, direktno rezultuju u rasističkim i šovinističkim reakcijama iz komentara na snimci priloga na YouTubeu. Video je kratko vrijeme bio viralan nakon objavljivanja, te komentari ni na drugim društvenim mrežama nisu bili pohvalni. Naprotiv. Ako je izvještavanju suditi po rezultatu u javnosti, a na račun i štetu već itekako diskriminovane skupine, ovakvo novinarstvo je za svaku osudu.
Ako ovako izvještava jedan javnih servisa, šta očekivati od ostalih medija u BiH? Ako su ovo profesionalni standardi koje kuća kao što je FTV treba da postavi, onda da li nas smije razočarati ili začuditi neprofesionalno izvještavanje drugih? Pogledajmo ukratko kako su mediji izvještavali o Romima u proteklih godinu dana, i odgovori na ova pitanja će se nametnuti sami.
Otporni na smeće
Pretragom termina “Romi” na stanicama sa .ba domenom, u prvih deset rezultata čak šest je o fudbalskom klubu Roma. Prvi rezultat je tekst o Đurđevdanu na portalu Klix, dok je jedan od rezultata i kratka priča na portalu Oslobođenje. Samim prvim rezultatima je jasno da je našem čitateljskom tijelu na internetu Roma važnija i zanimljivija od Roma. Već naredna stranica nudi tekst koji je svojim sadržajem izuzetno problematičan. Članak na portalu Dnevnik.ba od 24. marta 2017. naslovljen je sa “Romi u Tomislavgradu: žive na smeću, jedu odbačenu hranu i nitko nije bolestan”.
Svojim sadržajem, prilog BHT1 je jednako problematičan kao i onaj FTV-a, s tim da, za razliku od prethodnog, u ovom prilogu porodica koja živi na smetljištu nije uopšte imenovana, dok dvije sagovornice Romkinje nisu uopšte potpisane.
Reporter Mioč, istina, kvalificira životne uslove ove porodice kao “nehumane”, ali zatim pravi dvije kardinalne greške: umjesto propitivanja nadležnih zašto se ova porodica iz Tomislavgrada obrela na smetljištu, novinar BHT1 se fokusira na činjenicu da dva dječaka iz ove porodice ne idu u školu (na šta je odgovor njihove, pretpostavimo, majke potpuno realan: “A kako će kad nema uslova?”), a zatim u zaključnom offu katastrofalno zaključuje da “životnu priču ovih ljudi u današnjem vremenu baš i nije jednostavno razumjeti”, što nas opet navodi na sliku Roma kao “ljudi od ida”.
Od ovoga reportera nažalost ne spašava ni tvrdnja da bi “ljudski bilo pomoći jer su i oni dio ovoga društva”, već se pozivanjem na racio društva upravo produbljuje identična stereotipna slika. U konačnici, jednostavno razumjeti jeste, jer su ranije navedene činjenice tu. Porodica je ostala bez kuće, završia na smetljištu sa kojeg se hrani, a odgovorni očito nisu uradili ništa. I ne, nije u pitanju medicinski fenomen, već je zdravlje ove porodice u svakom trenutku krajnje ugroženo. Stoga vrijedi još jednom upitati zašto se nisu potražili nadležni, te se od njih tražilo da kažu kako je moguće da pred očima opštinskih očeva i otaca čitava porodica jede smeće.
Najveći problem na mostarskim ulicama
Za analizu interesantan je i tekst objavljen u mostarskom Dnevnom listu 26. aprila 2017. naslova “U potpunosti porušeno romsko naselje u Južnom logoru”, autorice Sandre Peco. U tekstu, koji se bavi rušenjem montažnog naselja u kojem je, po navodima autorice živjelo 40 porodica “koje ne pripadaju domicilnim Romima”, osjetan je prezir prema Romima koji su u Mostar došli da skupljaju sekundarne sirovine ili se bave prosjačenjem (kojeg autorica kvalifikuje kao “problem godinama prisutan na mostarskim ulicama”).
Također, autorica se bavi vrlo upitnim anegdotalnim novinarstvom, prepričavajući priču neimenovane djevojke koju su ispred fakulteta mostarskog sveučilišta “opkolilo troje romske djece”, navodno joj prijeteći da će je “pljunuti” ako im ne da jednu konvertibilnu marku. Neimenovana djevojka je navodno bila “uznemirena” te je kontaktirala redakciju Dnevnog lista “kako bi potražila pomoć”, ali i “ukazala na to da je problem itekako prisutan u našem gradu, te da se nešto po ovome pitanju hitno mora činiti”.
Autorica Peco dalje podlježe širenju glasina, zaključujući tekst sa navodom kako “često u razgovoru s našim sagovornicima možemo čuti da su im ove riječi uputili Romi”, te ovim optužbama dodaje i “prijetnje džepnim nožem”. Novinarski kodeks je ovdje jasno doveden u pitanje: prvo, predstavljanjem pretpostavki kao da su u pitanju činjenice, a zatim i anonimiziranjem izvora čije poštenje i tačnost javnost ne može da ocijeni nasuprot otvorenom i identifikovanom izvoru.
U okviru prvog Festivala romskog filma koji je održan od 19- 22. Oktobra u Berlinu, prikazano je deset kratkih filmova. Festival pod nazivom “Ake Dikhea”, održan je u čast pete godišnjice otvaranja Memorialnog spomenika za Sinte i Rome, žrtve ubijene za vrijeme nacističke vladavine, objavljeno je na zvaničnoj stranici festivala. Filmovi koji su prikazani na festivalu predstavljaju život Roma u Europi. Kako mi vidimo sebe i kako bi željeli da nas drugi vide prenosi zvanična web stranica festivala.
“Sam naziv Festivala kaže vam sve, “Ake Dikhea?” u prijevodu znači, “Pa, možete li vidjeti?”. Vrijeme je da mjenjamo perspektivu i pozovemo na jednakost. Naš filmski festival je jedinstven zato jer su Romi iz cijele Europe poslali bar jedan film i na taj način su učesvovali na festivalu”, rekao je umjetnički direktor festivala Hamze Bytyci.
Ime samog festivala sve govori potiče borbu protiv sljepoće za raznolikost i kompleksnu stvarnost života Sinta i Roma što ne odgovara rasprostranjenim stereoptipnim idejama o Romima i Sintima.
Festival je otvoren projekcijom filma “DJANGO”, koji govori o jazz gitaristi Django Reinhardt, koji unatoč tome što je bio istaknuti lik, nije izbjegao nacistički progon. Osim tog filma prikazani su i: “Burried letters”, “It’s hard to talk about it”, “Just the wind”, “Men with balls”, “The forest is like the mountains”, “The queen of silence”, “Toto and his sisters” te dva nagrađena filma “Czechs against Czechs”, koji je osvojio nagradu žirija autora Tomáša Kratochvíla i film “Gypsy spirit” autora Klausa Hundsbichlera iz Austrije koji je osvojio nagradu publike.
Za organizaciju festivala bila je zadužena samostalna organizacija Roma u Berlinu “Roma trial”, u saradnji sa još nekoliko romskih i neromskih organizacija. Projekat su podržali i “International Visegrad Fund’’, koji organizira performanse u školama u sklopu programa “Living Democracy”, program Federalnog ministarstva za obiteljske poslove, starije građane, žene i mlade.
