Šuto Orizari jedina romska Općina u Europi

/in /by
Romi u Makedoniji imaju predsjednika Općine, pravo da izučavanju svojeg jezika, imaju i svoje medije

Skopje- U općini Šuto Orizari, u kojoj većinu čine Romi, službeni jezik je romski. Prema navodima romskih dužnosnika u Makedoniji, jedina je općina u Evropi čiji načelnik je Rom.

Pripadnici romske zajednice u Makedoniji govorili su o ekonomskim i socijalnim uvjetima u kojima žive Romi.

Pretpostavlja se da su Romi na prostore Makedonije došli u 14. stoljeću. Od tada neki su izabrali živjeti nomadskim životom, a neki su se naselili u stambena naselja. Pripadnici romske zajednice su u Ustavu Makedonije od 2001. godine priznati kao zasebna etnička zajednica.

U općini Šuto Orizari, u kojoj većinu čine Romi, romski je zvanični jezik. Prema navodima romskih dužnosnika u Makedoniji, jedina je općina u Evropi gde je predsednik opštine Rom. Osim ove, od 85 općina u 50 također žive pripadnici romske zajednice. Romski jezik je zvanični i u općini Kumanovo. Romi imaju i svoje predstavnike u Parlamentu Makedonije. Trenutno zastupnik Roma u Makedonije je Amdi Bajram.

Prvi predsjednik općine  Šuto Orizari i aktualni predsjednik Udruženja balkanskih Roma (BAROM) Neždet Mustafa istakao je da u Europi, prema zvaničnim podacima, živi 10, a prema nezvaničnim podacima, 12 miliona Roma. Napominje da su uprkos pritiscima Romi uspjeli da zaštite svoju kulturu, nacionalni identitet i jezik.

Prije 1971. godine, Rome su nazivali raznim imenima. Ipak, romi su se osvjestili i organizirali kongres od 7. do 12. travnja 1971. godine sastali u Londonu gde je objavljena deklaracija, te su dogovorili izgled romake zastave, promjenili do tada naziv zajednice –Cigani sa nazivom Romima.

Romi u Makedoniji imaju i nekoliko medijskih kuća, uključujući televiziju “Šutel” i BTR.

Romski jezik i kultura kao izborni predmet

Makedonski Romi suočavaju se i sa velikim problemima i izazovima u oblasti obrazovanja. U školama gde se nastava izvodi na makedonskom jeziku, imaju priliku da pohađaju romski jezik i kulturu kao izborni predmet. Prema podacima iz 2014. godine, u Makedoniji je u pet škola od 4.004 učenika ovaj predmet pohađalo samo 2.354. U zemlji, prema podacima iz 2013. godine, u osnovnim školama nastavu pohađaju 9.874 romska učenika, u srednjim školama 1.916, dok se na fakultetima obrazuje preko 200 Roma, piše Anadolija.

Gulsefa Kurteši, dravnateljica Osnovne škole “Brakja Ramiz-Hamid” u općini Šuto Orizari istakla je da veliki problem za Rome predstavlja činjenica da u nekim školama nema romskog jezika. Kaže da u školi u  kojoj je ona ravnateljica pohađa 1.120 učenika, dok se nastava obavlja u tri smjene što, kako kaže, smanjuje samu kvalitetu obrazovanja.

– Ipak, posljednjih godina povećan je broj Roma koji završavaju obrazovanje zbog većeg broja stipendija za Rome u srednjim školama i na fakultetima – objasnila je Kurteši.

U Makedoniji djeluje više od 70 romskih organizacija, dok oko 120 udruga provodi aktivnosti skretanja pažnje javnosti na diskriminaciju i kršenja prava romske populacije.

Najveća zaposlenost u opštini Šuto Orizari

Zbog lošeg obrazovanja, Romi imaju problema i prilikom zaposlenja. Tako je 2013. godine ukupno 7.516 Roma podnijelo zahtev za posao preko zavoda za zapošljavanje. Poslednjih godina uz pomoć većeg broja stipendija veći broj visokoobrazovanih Roma je uspjelo naći posao u državnim institucijama. Od zaposlenih Roma, većina radi za dnevnicu ili na tržnicama.

Najveća stopa zaposlenosti makedonskih Roma je u općini Šuto Orizari gde većina radi u trgovinama tekstilnih proizvoda koje se nalaze na glavnoj ulici u toj općini. Građani iz Skopja i drugih makedonskih gradova dolaze u tu općinu u kupovinu gde po nižoj cijeni mogu kupiti mnoge proizvode.

– Mi prodajemo po niskoj cijeni, ali zato imamo i malu zaradu. Radimo dan za danom, za koricu kruha – ispričao je Damin.

Romi u Makedoniji, nakon Makedonaca, Albanaca i Turaka, čine četvrtu najveću zajednicu. Prema podacima iz 2002. godine, u Makedoniji živi 53.879 Roma, ili 2,66 posto ukupne populacije. Nevladine organizacije navode da je njihov broj veći zbog toga što neki nemaju osobnu iskaznicu i nisu u popisu stanovništva. Po neslužbenim podacima, u Makedoniji živi oko 350 tisuća Roma. Većina Roma u toj zemlji su muslimani. Osim romskog, govore makedonski, turski ili albanski jezik.

 

U Srbiji tek svaki 50. Rom doživi 55 godina

/in , /by

Srbija – Životni vijek Roma, zbog teških uvjeta u kojima žive je mnogo kraći nego kod pripadnika drugih nacionalnosti u Srbiji. Prosječni životni vijek u Srbiji je oko 74 godina a prema podacima koje iznose, romske i neromske Nevladine Organizacije koje su radile istraživanja, prosječni životni vijek Roma je za čak 25 godina manji u odnosu na na opću populaciju.

Prema službenim statistikama, od 50 Roma u Srbiji, duže od 55 godina živi samo jedan!

Istraživanje Centra za prava manjina pokazalo je da Romi žive u lošijim uvjetima stanovanja, imaju slabije obrazovanje i značajno lošije procjenjuju svoje zdravlje, zbog čega češće koriste usluge domova zdravlja.

Kada je riječ o razvoju romske djece  i trajanju njihovog životnog vijeka, činjenice su poražavajuće.

– U odnosu na prosječno stanovništvo u zemlji, romska djeca imaju duplo veću stopu smrtnosti (smrtnost djece do pet godina je dva puta veća od prosječne u Srbiji), neuhranjenija su i više zaostaju u rast i razvoju. Stupanjem  u brak prije 15 godine, stopa rađanja među adolescenticama je višestruko veća u odnosu na njihove vršnjakinje. Većina njih posjeduje minimalno znanje o HIV-u ili sidi.

Bolesti srca i krvnih žila, maligni tumori, ozljede, dijabetes, opstruktivna bolest pluća i druge, već desetljećima dominiraju kao vodeći uzroci obolijevanja, invaliditeta i prijevremenog umiranja Roma.

Kada je u pitanju  korištenje zdravstvene zaštite, Romi češće posjećuju domove zdravlja i liječnike i to samo u trenutku kada im je zdravlje ugroženo.

Mali broj njih koristi preventivne usluge u zdravstvenim ustanovama, a kada dobiju bitne informacije, nedovoljno ih dobro razumiju. Iako jednako dostupna pravila korištenja, informiranost o proceduri zakazivanja pregleda kod liječnika opće prakse bila su manje pristupačna Romima u odnosu na druge neromske stanovništva.

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) navodi da u odnosu na prosjek u Srbiji, svega 16% Roma doživi životno doba od 50 i više godina.

zvor: ROMinfomedia

Ista situacija je i u Republici Hrvatskoj. Ima vrlo mali broj starog stanovništva. Prema podacima koje je udruga žena Romkinja “Bolja budućnost” istražila prosječni vijek života Roma je 55 godina. Život ih ne mazi. Veliki broj su korisnici socijalnih primanja, gdje su izložene svakodnevnim kritikama  da su neradnici i da tako vole živjeti. Nedavno sam čula priču od žene koja živi sa 800 kn u sedmočlanoj obitelji, ima bolesno dijete, gdje socijalna radnica ne obilazi je iako ima obvezu terenskog rada tj. obilaziti obitelji koji žive od socijalnih primanja. Na to nitko ne reagira. Snalazi se kako zna i umije. Suprug joj je bolestan i branitelj je domovinskoga rata. Nema nikakvih primanja niti se tko zauzima za njega. Ali ne samo za njega na tom području mnogi Romi su branitelji domovinskoga rata i nisu ostvarili svoja prava kao branitelji već žive od socijalnih primanja ili se snalaze obavljajući druge poslove (sakupljanje sekundarnih sirovina).

Mnogi Romi još i dalje žive u barakama, ne-žbikanih kuća, bez pitke vode, struje i onih uvjeta koji su od značaja za ljudski opstanak. Prema tome, u skladu sa tim, jasno je da socijalno ekonomski status utiče na zdravlje svakog pojedinca. Socijаlnа mаrginаlizаcija i diskriminacija koja traje više generacija uticala je na današnji težak zdravstveni status Roma koji karakterišu loši uvjeti stanovanja, niski obrazovni status i siromaštvo.

Suvremeni koncept jаvnog zdrаvljа prepoznаje zdrаvlje “ne sаmo kаo odsustvo bolesti ili slаbosti”, već “stаnje potpunog fizičkog, mentаlnog i socijаlnog”.

Ramiza Memedi

Romski jezik kao izborni u osnovnim školama u Srbiji

/in , /by

Mnoge osnovne škole u Srbiji već su uvele romski jezik kao izborni predmet, a anketiranje učenika o zainteresiranosti  i dalje se nastavlja.

BEOGRAD – Mnoge osnovne škole u Srbiji već su uvele romski jezik kao izborni predmet, a anketiranje učenika o zainteresiranosti  i dalje se nastavlja.

Problem na terenu  predstavlja loš odaziv roditelja na anketiranje o zainteresiranosti, ali i nedovoljan broj nastavnika.

To se danas moglo čuti na promociji projekta “Uvođenje romskog jezika sa elementima nacionalne kulture u osnovne škole u Sibiji”, koji finansira EU, a koji će trajati 20 mjeseci.

Uvođenjem romskog jezika sa elementima nacionalne kulture će se realizirati u najmanje 40 škola u kojima se nastava provodi na srpskom jeziku ili jeziku druge nacionalne manjine u Srbiji, dok će polaznici izbornog predmeta biti učenici romske nacionalnosti i svi drugi zainteresirani učenici.

Predstavnica ministarstva prosvjete Jasminka Peruničić Alen rekla je da je tokom prošle godine organiziran tečaj za nastavnike romskog jezika i da je čertifikate dobilo 23 polaznika, koji su imali već završene nastavničke fakultete.

Ministarstvo je, kako kaže, uputilo dopis svim školskim upravama da se anketiraju roditelji i prikupe podaci o zainteresiranosti za uvođenjem romskog jezika kao izbornog predmeta u školama.

Kriterijum za uvođenje je minimum 15. djece u odjeljenju, a za uvođenje tog izabrabranog predmeta izjasnilo se 2.500 učenika.

” U više od 10 škola uveden je romski kao izborni predmet i to u školskim upravama Leskovac, Niš, Beograd, Zrenjanin”, rekla je Peruničić Alen .

Ona je dodala da se ministarstvu u 10 i 11mjesecu, već kada je počela školska godina, javilo šest škola koje su imale manje od 15 učenika, a željele su da uvedu izborni predmet- što im je dozvoljeno.

Ona je dodala da je još najmanje 15 škola izrazilo želju za uvođenjem, ali da nisu imali nastavni kadar.

Predstavnik delegacije EU u Srbiji Nikola Bizel rekao je da mnogo toga još treba uraditi da bi standard i život Roma bili na zadovoljavajućem nivou, kao i da će integracija Roma u društvo biti jedna o važnih dijelova priključenja Srbije EU, o čemu će se razmatrati u okviru poglavlja 23.

Koordinator projekta Ljuan Koko rekao je da će tokom projekta biti nabavljen i nastavni materijal za predmet Romskog jezik sa elementima nacionalne kulture i to početnica, čitanka, slikovnica, radna bilježnica i vodić za nastavnike romskog jezika.

 

Foto – Tanjug, R. Prelić, ilustracija

 

Norveška Vlada spremna da plati reparaciju za Rome, zbog terora sprovedenog u vreme nacizma

/in , /by

Norveška je spremna da plati reparacije Romima zbog nasilne rasističke politike i patnji kroz koju su oni prošli u vreme nacističkog režima u ovoj zemlji u Drugom svetskom ratu.

Norveška premijerka Erna Solberg ispričala se za diskriminaciju koja je omogućila smrt brojnih Roma u nacističkim koncentracijskim logorima nakon što im nije dozvoljen ponovni ulazak u Norvešku.

Ona se ispričala za diskriminaciju prije i poslije rata, rekavši da taj period i način na koji je Norveška tretirala Rome predstavljaju “mračni dio” povijesti  te zemlje i da će Romima platiti nadoknadu štete učinjene ratom.

Nacistička Njemačka je okupirala neutralnu Norvešku u travnju 1940. a ubrzo su sledbenici lokalne Nacional-socijalističke partije formirali kolaboracionističku marionetsku vladu pod vođstvom Vidkuna Kvislinga.

Prema raspoloživim podacima iz sredine dvadesetih godina prošlog stoljeća, između 100 i 150 Roma živjelo je u Norveškoj u to vrijeme. Romska manjina u Norveškoj, koja sada broji svega oko 500 ljudi, vodi kampanju od devedesetih godina za dobijanje odštete.

Izjava Solbergove usljedila je nakon objavljivanja izveštaja komisije koji je naručila vlada u veljači, u kojem se detaljno navodi kako je norveškim Romima tokom tridesetih godina prošlog stoljeća bilo zabranjeno da se vrate u zemlju ako bi otišli u inostranstvo.

U izvještaju se navode imena 62. osobe koje su nestale u nacističkim koncentracijskim logorima nakon tog odbijanja na granici.

Preživjelima iz koncentracijskih  logora bilo je zabranjeno da ponovo uđu u Norvešku i 10 godina nakon rata, navodi se u izvještaju Centra za studije holokausta i vjerskih manjina.

Solbergova je rekla da su mjere koje su vlasti tada poduzele bile jednake “rasističkoj politici isključenja”.

“Vrijeme je za moralno poravnanje sa ovim mračnim dijelom naše povijesti. Država priznaje svoju odgovornost za počinjene greške i nepravdu prema norveškim Romima”, rekla je premijerka.

Grčka je, takođe, nedavno tražila od Njemačke reparacije za Drugi svetski rat u iznosu od 278,7 milijardi eura.

 

ROME NAJVIŠE MRZE U CENTRU ZA SOCIJALNU SKRB

/in , /by

OVE SRIJEDE, kao i svakog 8. travnja obilježen je Svjetski dan Roma.

Taj datum obilježava se u čast prvog Svjetskog kongresa Roma, održanog od 8. do 12. travnja 1971. godine u Londonu, koji je bio jednan od najvažnijih događaja u povijesti Roma. Na tom kongresu usvojene su odluke o romskoj zastavi i službenoj himni.

Na svoj je način na profilu na Facebooku dan obilježio i novosadski pisac Bojan Krivokapić koji je napisao:

“Pošto je danas Svetski dan Roma, da se i ja uključim. Išla s nama u zabavište jedna Fatima, godina je 1991/92., selo vojvođansko, nije se znalo ‘ko je ‘ko i te priče, svi zajedno, bratstvo, sestrinstvo i ljubav pršti na sve strane, ali su Fatimu jedan dan premlatili, jer ima muslimansko ime i zato što je Ciganka.

Krenuo ja po seminarima u srednjoj školi, nenasilne komunikacije, abecede demokracije, kurci-palci i to, puna mi glava nejasnoća i pitanja, a usta puna političke korektnosti. Svaki put kad bih samo pomislio na reč ‘cigansko’ (muzika, iskustvo, pitanje, šta god), odmah bih se prenerazio jer se ne kaže Cigani, nego Romi. I tu bi se sve završilo.

Onda sva moja iskustva s Centrom za socijalni rad i njegovim uposlenicima_cama, sve psiholozi, pedagozi, socijalni radnici i sve to i u ženskom rodu, sve gola govna. ‘Uđi preko reda, što stojiš s tim Ciganima, Sad mi bila neka Ciganštura, da te bog mili sačuva, Šta ćeš ti ovde, pa ti nisi Cigan (a ja kao dodam, da tragedija bude manja: Svi smo mi Cigani), Ti si tako obrazovan i pismen, a ne k’o oni Cigani’. Itd, itd. Rome najviše mrze u Centru za socijalni rad, niko me ne može ubediti da nije tako.

Pa onda Jovica koji je ušao u moj život, kratko se zadržao i nestao, i kojeg sam hteo da usvojim, pa su me razni ljudi razuveravali i ubeđivali da to ne činim, jer kako bih bio skrbnik još i njemu, a moj najmlađi brat, tada osnovnoškolac, kada sam ga pitao da li ti je okej da s nama živi i Jovica, znaš on je mali Rom sa ulice – govori: imam one igračke, i robu koja mi je mala, neka dođe.
Eto, na to ja pomislim, ne pomislim na ‘Đelem, đelem’, iako je to lepa pesma, ni na Šabana Bajramovića i Esmu Redžepovu, iako su oni dobri pevači, a verovatno i dobri ljudi.

Pomislim i na svoju koleginicu sa sarajevskih studija i njenu knjigu Rom k’o grom, i na posvetu koju mi je napisala i koju ne razumem, i tako…

Ne znam šta je bilo s onom isprebijanom Fatimom, nadam se da nije završila u Centru za socijalni rad”.

Piše: G. Ut.

Selma Selman iz Bihaća studira umjetnost u New Yorku: Ponosim se svojim identitetom Romkinje

/in /by

Umjetnica Selma Selman, porijeklom iz Bihaća, Bosne i Hercegovine, danas živi u New Yorku i studira na prestižnom Syracuse Univerzitetu. U New Yorku je trenutno otvorena njena prva samostalna izložba.

Selma Selman rođena je u romskoj obitelji 1991. godine u Bihaću, gdje je završila Srednju umjetničku školu, a školovanje je nastavila na Akademiji umjetnosti u Banja Luci, gdje je diplomirala 2014. godine.

Nakon toga je aplicirala na više mjesta u svijetu za stipendiju za master iz oblasti umjetnosti, a nakon različitih odgovora, odlučila se za Syracuse Univerzitet koji je ustanova privatnog tipa i na kojem je dobila punu stipendiju. Za Klix.ba ističe kako je jako sretna što je dobila priliku da studira na ovom prestižnom fakultetu.

“Ja nisam nikad imala svoj dom, bez obzira na to što imam familiju u Bosni. Moje tijelo i duša nikad nisu prihvatili jedno mjesto kao bazu za doživotno ostajanje. Ja ne znam gdje ću sutra biti, ali za sada sam tu”, kaže Selma za Klix.ba.

Jedan od njenih umjetničkih radova posvećen je upravo “nomadskoj” prirodi Roma, a u njemu pokušava oživjeti romsku zastavu.

“Mi Romi nemamo svoju državu, nego čitav svijet. Romska zastava je horizontalna i sastavljena od plavog, gornjeg i zelenog, donjeg dijela, dok se u sredini nalazi crveni točak. Plava simbolizira nebo, koje je naš pokrivač. Zelena je boja zemlje i znam da postojimo širom svijeta. Crveni točak simbolizira pokret i borbu”.

Njena prva samostalna izložba u New Yorku otvorena je 4. marta u Dreamland galeriji u Buffalu u New Yorku, a realizirala ju je sa kustosicom Jasminom Tumbas.

“Ova izložba predstavlja ciklus radova koji se bave s multigeneracijskim traumama, opstankom, te problemom osoba bez državljanstva. Radovi su sačinjeni od više medija, te postavljaju pitanje odnosa između majke i kćerke”, pojašnjava Selma.

Inspiracija njenom radu je Marina Abramović od koje, kako kaže, mnogo uči. Svaki umjetnik ima svoju definiciju umjetnosti, a za nju je to sredstvo pomoću kojeg se izražava.

“Ja sebe doživljavam kao Selmu, ljudsko biće koje uživa umjetnost. Jedino što mi daje snagu za dalje je umjetnost i znanje. Moja umjetnost je na neki način politička jer se ne bavi samo estetikom već problemom”.160301003.4_xxlU svojim radovima Selma želi razbijati predrasude o romskoj populaciji, te provocirati ustaljene stavove i stereotipe.

Selma u razgovoru za Klix.ba ističe kako je njeno djetinjstvo bilo drugačije, te kako je dosta puta bila u negativnim situacijama zbog svog identiteta Romkinje. Dodaje kako je na vrijeme naučila da prihvati sebe.

“Nikad nisam imala jedan identitet, nitko ga nema. Moj identitet je puna kutija svega. Jeste, ponosim se time što sam Romkinja. A taj ponos jeste prihvaćanje sebe. Romski identitet kao svaki ostali je isti. Ljudi trebaju da shvate da mi nismo ljudi koji služe za zabavljanje. Mi smo ljudi koji također žele biti zabavljani”, kaže Selma.

Dodaje kako je problem diskriminacije, budući da su Romi najveća etnička manjina u Europi, stalno prisutan, i to ne samo u Bosni i Hercegovini za koju kaže kako je “divna zemlja, no nažalost sačinjena od problema i nerazumijevanja”.
160301003.11_xl
Na upit o tome kakav je život u Americi u smislu poštovanja drugog i drugačijeg, odgovara:

“Amerika je posebna priča, ona je zemlja sačinjena od imigranata, tako da ovdje nitko nije ili svako jeste egzotičan”.

 

Izvor

L.Č /Klix.ba

Ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac: BiH ostaje predana u rješavanju pitanja koja se odnosi na romsku populaciju

/in /by

Bosna i Hercegovina ostaje predana rješavanju problema koji se odnose na Rome, posebno u području stanovanja, zdravstvenog osiguranja i zapošljavanja, rekla je ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac tijekom sastanka s predstavnicima Odbora za Roma pri Vijeću ministara BiH.

Od početka godine za ovu namjenu iz proračuna institucija BiH izdvojeno je 2,185.000 KM, a dodatni 40.000 KM potpore za romske nevladine organizacije.

Naglašeno je kako je smanjenje proračunskih sredstava za Rome rezultat bosanskohercegovačke realnosti i pravednije raspodjele sredstava unutar Ministarstva gdje su prvi put osigurana sredstva za financiranje udruge nacionalnih manjina, obitelji nestalih osoba …

Članovi Odbora za Rome Boris Pupić, S. Mirković i Melina Halilović je naglasili su da je obrazovanje najvažnije pitanje za istinske integracije Roma u našem društvu. Dakle, u budućnosti bi trebao napraviti maksimalne napore kako bi se omogućilo dodatno osposobljavanje ili prekvalifikaciju Roma.

“Struktura Roma registrirani na evidenciji rada i zapošljavanja, 98 posto njih su nekvalificirani radnici, čije zapošljavanje je najteže. S druge strane, programi zapošljavanja daju slabe rezultate, jer većina poslodavaca radnike zadržavaju samo tijekom trajanja sufinanciranja novozaposlenih djelatnika”, istaknuo je Pupić.

Ministrica Borovac naglasila je kako je država do sada za rješavanje romskih problema izdvojila 27 milijuna KM, u što nisu uračunata sredstva za financiranje romskih nevladinih organizacija.

“Ključno pitanje je kakvi su rezultati tih ulaganja pa ćemo izraditi detaljnu analizu utroška sredstava. Također, uradit ćemo i evidenciju svih potreba Roma u BiH u smislu potreba stambenog zbrinjavanja, zapošljavanja i zdravstvenog osiguranja. Na osnovu toga moći će se jasnije kreirati prioriteti i usmjeriti sredstva u rješavanje gorućih problema Roma”, navela je ministrica Borovac.

Radiosarajevo.ba

Romi, Rumunjska, ropstvo, rasizam

/in /by

Rumunjska ovih dana obilježava 160 godina od ukidanja ropstva. Robovi su pola tisućljeća bili Romi, pripadali su plemićima, zemljoposjednicima i manastirima, legalno ih se prodavalo, tjeralo na težak rad i kažnjavalo. Jedino na što su imali pravo bile su osnovna prehrana i odjeća. Zasada se u udžbenicima povijesti pola tisućljeća romskog ropstva u jednoj europskoj zemlji gotovo uopće nije obrađivalo – što je poražavajuće na mnogo razina.
Svako ukidanje ropstva je proces, a trenutni položaj Roma u Rumunjskoj pokazuje kako taj proces još uvijek traje.

Uobičajen tretman Roma, kako piše rumunjski povjesničar Neagu Djuvara, bio je ponižavajuć – govorilo se da “ne možeš ništa dobiti od Cigana ako ne koristiš bič”, a uobičajen nadimak za Rome bio je “vrane”, zbog uglavnom tamnije puti. Romi su obavljali brojne poslove, izrađivali su nakit, kovali, radili u rudnicima, brinuli se za kućanstva i obrađivali polja. Tako su se razvili i nazivi za određene skupine – ursari su krotili životinje, aurari su bili ispirači zlata, kaldaraši su izrađivali i popravljali kotlove. Posjedovali su i razvijali rijetke vještine – primjerice, dugo vremena Romi su bili jedni kovači i tokari u Vlaškoj i Moldaviji. S obzirom na to da su bili u statusu robova, bilo im je zabranjeno govoriti materinskim jezikom pa su stoljećima izlagani nasilnim procesima romanizacije, ali i hungarizacije.

Period ropstva trajao je 500 godina, a potpuni prestanak ropstva mogao bi biti jednako dug proces

U Rumnjskoj je u jednom periodu čak bilo dozvoljeno “loviti” Rome, ali u tome ne odudara značajno od ostatka Europe. Tijekom 17. stoljeća u Švedskoj, Nizozemskoj i Danskoj Rome se lovilo iz zabave – održavali su se tzv. pagan hunts gdje bi ih vojnici, policajci i konjanici progonili kako god im se prohtjelo – što je često rezultiralo krajnjim iscrpljivanjem progonjenih, odnosno smrću. Osiguravane su i nagrade za najuspješnije lovce u tim potjerama, što opisuje Jean-Pierre Liegeois u knjizi Roma in Europe. Između 1471. i 1673. godine svaka zemlja Europe uvela je zakone koji su bili posebno izrađeni za progon Roma. Nacističko “rješavanje” Roma u 20. stoljeću stoga je samo bio nastavak progona, ugrožavanja i krajnje marginalizacije.

Tek nakon 1989. godine u Rumunjskoj se počelo razgovarati o utjecaju koji je dug period ropstva imao na položaj Roma u zemlji, ali i o ropstvu općenito. Godine 2007. osnovana je Komisija za proučavanje ropstva Roma, čiji je cilj istraživanje o periodu ropstva te unošenje preporuka za povijesne materijale korištene u obrazovnom sustavu, paralelno s promocijom romske kulture i povijesti. Zasada se u udžbenicima povijesti pola tisućljeća romskog ropstva gotovo uopće nije obrađivalo, šutnju je povremeno razbijala književnost, a u posljednje vrijeme i rumunjska kinematografija – recentan primjer je film Aferim! Radua Jude.

Ciprian Necula

Ciprian Necula

Kao dio inicijative Za Rome, s Romima, koju je pokrenula Europska komisija, ovaj je tjedan u Bukureštu održan prvi u nizu seminara za medije, na kojem su gostovali brojni romski aktivisti i aktivistkinje. Ciprian Necula, državni tajnik za romska pitanja, govori nam kako u Rumunjskoj ropstvo još uvijek nije stvar prošlosti. “Period ropstva trajao je 500 godina, a potpuni prestanak ropstva mogao bi biti jednako dug proces. Slično je i u SAD-u, možete reći da crnci više nisu robovi, ali njihov položaj u društvu, koji je rezultat ropstva, još je znatno zakočen i trebat će dugo vremena da dođe do potpunih promjena”, objašnjava Necula. Dugogodišnji aktivist s doktoratom iz sociologije, Necula dolazi iz skromne romske zajednice koja se još uvijek suočava s brojnim problemima.

U Rumunjskoj trenutno živi više od milijun i pol Roma, a polovica romske populacije su mladi. Romi žive u svim dijelovima zemlje – “svako selo ima svoga Roma”, kažu ovdje. Procjenjuje se da je barem 150 tisuća Roma još uvijek bez rodnog lista, osobne iskaznice i drugih osnovnih dokumenata. Problem je to koji nije stran Hrvatskoj, o čemu smo već pisali. To nužno vodi do drugih problema – nemogućnosti obrazovanja, zapošljavanja, posjedovanja imovine. Nedavno istraživanje u Rumunjskoj pokazalo je da pripadnike romske populacije u prosjeku očekuje 16 godina kraći život od ostatka stanovništva.

Europska komisija usvojila je 2011. godine Okvir za nacionalnu integraciju Roma, kojim su sve države članice pozvane da Komisiji predstave svoju nacionalnu strategiju za uključivanje Roma ili posebne politike za Rome unutar širih politika socijalne uključenosti. Države članice usvojile su Nacionalne strategije za integraciju Roma, a uključivanje Roma predstavlja ključni dio strategije 2020. Europske komisije.

Procjenjuje se da je barem 150 tisuća rumunjskih Roma još uvijek bez rodnog lista, osobne iskaznice i drugih osnovnih dokumenata

Pozivi za integraciju stižu i zato što je Svjetska banka procijenila da neke zemlje EU gube čak 500 milijuna eura godišnje zbog diskriminacije i nepružanja obrazovanja i pristupa poslovima romskoj populaciji koja čini do 10 posto njihova stanovništva. Procjenjuje se da danas u Europi živi oko 12 milijuna Roma, što je više od broja stanovnika najmanje 20 država članica EU. U državama poput Bugarske i Rumunjske to se lagano mijenja – 23 posto, odnosno 21 posto novih sudionika na formalnom tržištu rada dolazi upravo iz romskih zajednica.

Marian Mandache, odvjetnik i jedan od pionira romskog pokreta koji je u Rumunjskoj zaživio devedesetih, poseban problem vidi u izostanku političkog predstavništva za više od milijun i pol Roma koji žive u zemlji. “Romi nemaju svoju stranku, a predstavljanje Roma u glavnim političkim strankama gotovo da i ne postoji. Pitanje integracije Roma i romska problematika uopće nisu dio političke debate, ni za vrijeme izbora ni inače”, govori nam Mandache.

Nedavno istraživanje pokazalo je da pripadnike romske populacije u prosjeku očekuje 16 godina kraći život od ostatka stanovništva

Razlog izostanka djelovanja na političkoj razini djelomično je i raznolikost samih romskih zajednica, zato što u Rumunjskoj postoji 19 različitih romskih skupina, koje je teško ujediniti. Iako postoji Nacionalna strategija za Rome, na lokalnoj razini nedostaje političke vizije i volje. Mandache je predsjednik udruge Romani CRISS, centra koji je dugi niz godina jedno od polaznih točaka za promjenu položaja Roma u Rumunjskoj. Romani CRISS o trenutnoj rumunjskoj Nacionalnoj strategiji ima uglavnom negativno mišljenje, pogotovo kad je u pitanju rješavanje stambenog pitanja.

“Nacionalna strategija je posve neambiciozna, predviđa tek 600 novih stambenih jedinica za Rome do 2020. godine. Tijekom posljednjih 18 godina, nevladina organizacija Habitat for Humanity Romania pomogla je 16 tisuća osoba da rješe svoje stambeno pitanje, bilo izgradnjom novih stambenih jedinica ili registracijom postojećih. To je gotovo tisuću ljudi godišnje, što je više od ukupnog broja koji je u Nacionalnoj strategiji planiran za period od čak šest godina, kojome se planira osigurati tek stotinu stambenih jedinica godišnje. S obzirom da se radi o udruzi koja se oslanja na volonterski rad i donacije, nedopustivo je da Vlada stambenoj problematici pristupa u značajno manjem opsegu”, napominju iz Romani CRISS-a.

Marian Mandache: “Pitanje integracije Roma i romska problematika uopće nisu dio političkedebate, ni za vrijemeizbora ni inače”

Problemi vezani za osnovu dokumentaciju, posao i stanovanje, najbolje se vide u Glini, naselju nedaleko od Bukurešta. U posjet Glini odveo nas je Mandache. Radi se o jednom od područja u kojem je Romani CRISS pokrenuo projekt predškolskog obrazovanja za romsku djecu. U Glini živi oko četiri tisuće stanovnika, od kojih je više od tisuću Roma, koji žive u najgorim uvjetima. Pri dolasku u Glinu dočekao nas je gradonačelnik (koji nije Rom), posve nepripremljen za susret s novinarima i baratanje osnovnim podacima o zajednici koju bi trebao voditi. Priču je pojednostavio svodeći sve probleme na dvije opservacije – “Romi ne vole ići u školu” i “Romi ne vole raditi”. Sve je to izgovorio pred tridesetak posjetitelja, od kojih su polovica bili visokoobrazovani zaposleni Romi, uglavnom s doktoratima. Valja spomenuti kako je među prisutnim Romima bio i Marius Tudor, koji obara više stereotipa odjednom – profesionalni nogometaš, igrao je nogomet u prvoj rumunjskoj ligi, a diplomu je (zahvaljujući stipendijama) stekao i na Harvardu.

Prizori iz glinskog života

Prizori iz glinskog života

Mandache nam govori kako gradonačelnikovo ponašanje nije neuobičajeno, nije prvi put da se neki političar ponaša na takav način. Romani CRISS već je mnogo puta tužio političare, i premijera i predsjednika, zbog govora mržnje prema Romima. Tužili su i medije koji i dalje izvještavaju na način “Rom ukrao”, a najviše ih živciraju opravdavanja koja počinju sa “Imam prijatelja Roma”. “S online medijima postoji velik problem komentara na forumima i portalima, tu je čest govor mržnje prema Romima. Udruge reagiraju, ali to je dosta nedefinirano područje. Mi ćemo nasviti s tužbama, tužit ćemo sve koji šire netrpeljivost”, govori Mandache.

Gradonačelnik Gline: “Romi ne vole ići u školu.Romi ne vole raditi.” Sve je to izgovorio pred tridesetak posjetitelja, od kojih su polovica visokoobrazovani zaposleni Romi, uglavnom s doktoratimata

U Glini je nezaposlenost Roma velika, a njihovo preživljavanje u potpunosti ovisi o obližnjoj deponiji, jednoj od najvećih u Rumunjskoj. S godinama se oko deponije razvijalo naselje, zbog prikupljanja i preprodaje vrijednog otpada. Kuće u kojima žive ne posjeduju, iako su ih kupili od prijašnjih “vlasnika” – radi se neregistriranim objektima, a stanovnici se oslanjaju na riječ gradonačelnika da ih neće potjerati.

U Glini sustav vodoopskrbe i odvodnje ne postoji, tek poneka kuća ima svoj bunar. Svugdje oko trošnih kuća je smeće, a ljudi nerijetko pale plastiku kako bi se zagrijali ili u velikim crnim loncima ispred kuća kuhali hranu. Presjek svih problema s kojima se mnogi Romi suočavaju ovdje je najočitiji. U razgovoru s jednom obitelji, izražavaju nam želje za boljim, drugačijim životom. Stojimo na dvorištu ispred njihove male kuće, pod nogama nam je blato i smeće, a miris s obližnje deponije ispunjava zrak.

“Mi nismo lijeni, ali nitko nas neće zaposliti bez papira, ali kako da imam papire kad ih moja majka nije imala i nije mogla ići u bolnicu kad me rodila, ni dobiti rodni list za mene?”, pita nas jedna od članica obitelji. U rukama drži sina kojemu su tri godine i za kojeg se nedavno napokon izborila za rodni list – naknadnim dokazivanjem majčinstva. Nada se da njega čeka bolja budućnost.

Ana Duminica

Ana Duminica

Upravo je utjecaj roditelja i drugih predanih i inspirativnih pojedinaca za uspješne Rome bio presudan – pravog poticaja i dalje nema na državnoj razini. Mlada aktivistkinja Ana Duminica takav je primjer. Posljednjih godina fokusirana je na mlade Rome, mogućnost da sami pronađu rješenja za svoje probleme. Govori nam kako osjeća odgovornost da nešto napravi, sjeća se kako je njena baka jednom u pekarni molila za kruh za obitelj, obećavši da će sutradan platiti, ali joj ga pekar nije htio dati. “Takav osjećaj očaja i nemoći je nevjerojatan. Ja sam imala sreće jer sam imala inspirativnu obitelj, majku koja je radila kao čistačica, ali je sama učila i govorila četiri jezika, oni su me neprestano usmjeravali prema obrazovanju. S godinama sam shvatila da moje obrazovanje nema smisla ako nešto ne napravim za svoju zajednicu, ako se ne vratim i pokušam mijenjati stvari”, priča nam Duminica.

S obzirom na njen “netipičan” izgled – svijetlu put, kosu i oči, mnogi učenici u školi nisu znali da je Romkinja. Što bi bilo drugačije da su znali? “Posebnu diskriminaciju doživjela sam jednom prilikom u osnovnoj školi, iako sam bila odlična učenica i dobro se slagala sa svima u razredu. Kolega iz razreda, s kojim sam na školskom odmoru jela čips, prišao je na satu mojoj klupi i opalio mi šamar. Kad sam ga upitala zašto je to napravio, rekao mi je da me vidio s ocem – tamnoputim Romom. ‘Jeo sam s prljavom Cigankom’, uzviknuo je, a učiteljica nije reagirala, samo je šapnula dječaku da pazi zato što je moj tata Rom i možda će ga pretući”, priča nam Duminica, koja čitav život ne vidi na lijevo oko, ali je sasvim normalno funkcionirala u školi pa taj defekt dugo nitko nije primijetio. Od šamara joj je išla krv i morala je otići u bolnicu, a njezina je majka još jednom krenula u bitku – prijeteći učiteljici i školi tužbom, iako nisu imali novca za pokretanje sudskog procesa.

Catalina Olteanu

Catalina Olteanu

Catalina Olteanu, također mlada aktivistinja i profesorica romskog i španjolskog jezika, govori nam kako ona i Duminica nisu iznimke. “Mi nismo jedine romske aktivistkinje, nas je mnogo i tu bi raznolikost i mediji napokon trebali uočiti”, napominje Olteanu. Ona je bila najsiromašnija u razredu u svojoj srednjoj školi, za koju je dobila stipendiju, ali ju je završila kao najbolja učenica.

“Važno je identificirati se kao Rom. Kada sam bila u srednjoj školi, uglavnom sam govorila rumunjski, čak ni s kolegama Romima nisam govorila romski. Bilo me strah, osjećala sam veliki pritisak. Najviše mi je pomogao tečaj romske kulture i jezika na kojem se govorilo o identitetima, o prisvajanju i shvaćanju vlastite kulture. Shvatila sam da, ako želim promijeniti percepcije o Romima, moram se početi predstavljati kao Romkinja, bez straha i srama. Nikada zbog drugih ne bih trebala biti manje ponosna na sve ono čemu me moja zajednica naučila, niti otpisati svoju kulturu kao bezvrijednu”, objašnjava Olteanu.

Olteanu dolazi iz sela Rasuceni, u okrugu Giurgiu. Na njezino selo i širu obitelj poseban je trag ostavila 1941. godina – kada su tisuće Roma pod Antonescuovim režimom deportirane u koncentracijski logor Transnistria, smješten na teritoriju Sovjetskog Saveza (danas u Ukrajini). Posljednjih šest godina radi projekte koji mlade i djecu uče o romskoj kulturi i povijesti. Smatra da je posebno važno razgovarati o ropstvu i holokaustu, ne kako bi se Rome prikazalo kao žrtve, već kako bi se razumio položaj u kojem se trenutno nalaze.

Kada mi je Bog prije otprilike tri godine rekao da me želi poslati Romima da im služim, moram priznati da sam bila zbunjena. Vjerovala sam da trebam ići služiti Židovima u Izrael. Nisam mogla spojiti te dvije stvari. Pa kako ću služiti Romima ako trebam služiti Židovima? Nisam sve razumjela, ali odlučila sam da ću slušati Boga. Uzela sam i neko vrijeme i tražila Božje vodstvo oko toga.
S vremenom Bog mi je dao ljubav prema Romima, iako ih nisam do tada dobro poznavala. Mogla bih čak reći da sam imala predrasude prema njima. Moj se put povremeno prepletao s Romima kojima sam služila, ali uvijek nekako individualno, pojedincima, a ne cijelom narodu. Pošto mi je Bog rekao da me želi poslati Romima da im služim kao narodu, nisam imala cijelu sliku o tome što to zapravo znači. Tek kasnije, kada sam im već služila u Murskom Središću, čula sam za teoriju da su Romi možda jedno od 10 izgubljenih izraelskih plemena, dio Božjega izabranog naroda.
Židovi su, naime, potekli od 12 izraelskih plemena, nazvanih prema 12 Jakovljevih sinova. Godine 722.-721. pr. Kr. nestalo je 10 od 12 izraelskih plemena. Poraženi od asirskoga kralja Šalmanesera V., tih deset izraelskih plemena koji su živjeli u Sjevernom izraelskom kraljevstvu, odvedeno je u ropstvo u gornju Mezopotamiju i Medeju, današnju Siriju i Irak. Nakon toga gubi im se svaki trag. Njihove potomke i danas mnogi traže među raznim plemenima širom svijeta. Današnji Židovi potječu od dva preostala plemena: Jude i Benjamina.
I iako mi je sve to skupa zvučalo neobično, kockice su zapravo polagano dolazile na svoje mjesto. Shvatila sam zašto mi je Bog najprije govorio o tome da trebam služiti Židovima, a kasnije me slao Romima. Pa Romi i Židovi su možda jedan te isti narod! Osim toga, počela sam malo proučavati cijelu priču i shvatila da između ta “dva” naroda postoje velike sličnosti.
Gdje god se pojave, izazivaju pomiješane emocije: otpor, predrasude, nerazumijevanje, progon. Poznati su kao nomadi ili lutalice, ima ih u svakoj zemlji. Dobri su trgovci i glazbenici. Žene se rano, rijetko se miješaju s drugim narodima. Vjeruju u jednoga Boga. Tamnoputi su i kamo god otišli, sa sobom nose svoju kulturu, običaje i jezik. Imaju velike obitelji, poznati su po gostoprimstvu i otvorenosti …
Bez sumnje, to mogu biti samo ili Židovi ili Romi. Kroz stoljeća se pokazalo da Sotona i jedne i druge prezire. I Romi su, kao i Židovi, konstantno bili progonjeni. Hitler je u holokaustu poubijao na tisuće i tisuće Roma. U Rumunjskoj su ih držali 400 godina u zarobljeništvu. Mnoge europske zemlje čak su imale antiromske zakone, koji su branili lokalnom stanovništvu da se miješaju s njima. I danas ljudi imaju predrasude prema Romima, kao i prema Židovima.
Osim toga, postoje određene sličnosti između romske i židovske kulture, kao što su slična tradicionalna odjeća i glazba. Posebna je zanimljivost sličnost u unutarnjim “plemenskim” zakonima. Romi, naime, imaju u svojoj kulturi održavanje “sudova”, kao što su nekada imali Izraelci. Suca biraju među uglednim stanovnicima naselja, a on onda presuđuje u svim međuljudskim i obiteljskim sukobima i njegove se odluke poštuju. Iako se danas romski “plemenski” zakoni sve manje poštuju, oni su izvorno bili vrlo slični Mojsijevu zakonu.
Stručnjaci kažu da ima nekoliko kriterija po kojima se današnji narodi mogu smatrati mogućim potomcima 10 izgubljenih izraelskih plemena: duhovno gledano, oni trebaju biti “narod bez svoje zemlje”, “štovati idole” i “lutati zemljom”. Osim toga, moraju potjecati iz krajeva u koje su izraelska plemena bila protjerana. I jedan i drugi kriterij Romi kao narod zadovoljavaju. Oni imaju jezik, zastavu i himnu, ali nemaju zemlju. Iako se ne zna točno odakle potječu, smatra se da su u Europu došli upravo s prostora u koji su dva izraelska plemena, Efrajim i Manaše, bili protjerani. Iako se dugo smatralo da Romi podrijetlom dolaze iz Indije, sve se više vjeruje da su oni doduše došli iz Indije u Europu, ali da izvorno potječu iz Egipta. Vjeruje se, naime, da pojam “gypsy” dolazi od riječi “egypti-ans”, što znači “Egipćani”. Prema toj teoriji, Romi su vjerojatno bili dio jednoga od 12 izraelskih plemena koja je Mojsije izveo iz egipatskog ropstva i čiji su potomci došli u Obećanu zemlju. Odande su ih Asirci oko 700. godine pr. Kr. odveli u ropstvo u Mezopotamiju, odakle su se pak kasnije naselili u Indiju. I stvarno je neobično, kada se malo dublje pogleda da Romi posvuda vjeruju u jednoga Boga, iako su navodno potekli iz Indije. Kao da im je jednoboštvo “u krvi”. Osim toga, oduvijek su Romi bili poznati po gatanju, vračanju i čitanju iz dlana, što je bila uobičajena praksa u Egiptu, dok se u Indiji to ne može naći.
Postoji još jedna, pomalo tragikomična, sličnost između Židova i Roma. Poznata je, naime, uobičajena predrasuda da su Isusa ubili – Židovi. No manje je poznata legenda da su čavle za Isusov križ izradili ni manje ni više nego – Romi. Zbog toga su, prema toj legendi, Romi od tada prokleti i lutaju po svijetu, bez mogućnosti da pronađu mir. Tako da kad se priča skrati, ispada da su Isusa razapeli Židovi, a na križ ga pribili Romi.
Postoji još mnogo toga što stručnjaci i znanstvenici te i proučavatelji povijesti i religije navode kao moguće dokaze za teoriju o Romima kao potomcima jednoga od 10 izgubljenih izraelskih plemena. Međutim, sve su to u konačnici samo teorije. Kada je Isus nakon uskrsnuća susreo dva učenika koja su išla u Emaus, razgovarao je putem s njima, ali oni ga nisu prepoznali. Tek kasnije im se otkrio, a oni su onda zaključili da “im je srce gorjelo dok su razgovarali s njim”. Tako je i s ovom teorijom. Dok stručnjaci i znanstvenici teoretiziraju, ja mogu reći da mi je srce gorjelo kad sam čula za povezanost Roma i Židova. Ljubav koju je Bog izlio u moje srce za njih kao da govori: “”Nek’ se pokrenu planine i potresu bregovi, al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe” i “Sigurno te neću ostaviti, nipošto te neću zapustiti”, tj. stihove koje je Bog uputio svojem ljubljenom narodu Izraelu.
Za kraj mogu samo reći da se zadnjih šezdesetak godina u svijetu počelo nešto ozbiljno događati s Romima na duhovnom planu. To je u isto vrijeme otkad su Židovi dobili ponovno svoju državu, Izrael. Bog je rekao da će pozvati svoj narod natrag sebi u posljednje vrijeme i vjerujem da smo tomu mi u današnje vrijeme svjedoci. Aliyah je pojam koji označuje doseljavanje (vraćanje) Židova iz raznih dijelova svijeta u Izrael i, iako je započeo još potkraj 19. stoljeća, u zadnjih šezdesetak godina vrlo se pojačao. Tako se od uspostavljanja države Izraela 1948. godine, više od 3 milijuna Židova iz više od 90 zemalja doselilo u Izrael.
I dok se Židovi sa svih strana vraćaju u Izrael, Romi u isto vrijeme dolaze Bogu. Kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih godina francuskom pentekostalnom pastoru Clementu Le Cossecu došao je jedan mladi Rom koji ga je tražio da ode s njim kući moliti za njegovu bolesnu majku. Le Cossec je došao u mladićevu kuću i ondje pronašao staru majku kako bolesna leži na podu. To ga je potreslo. Kleknuo je do nje i molio Isusa da je iscijeli. Žena je odmah ozdravila. Kako je mladić bio glazbenik koji je imao gitaru bez ijedne žice, Le Cossec ga je pozvao da svira u crkvi i dao mu je nove žice. Već sutradan mladić je u crkvu doveo svoje prijatelje. Nakon nekoga vremena ti su Romi otišli iz toga grada i Le Cossec je na neki način zaboravio na cijelu priču. Godine 1950. došla mu je jedna Romkinja i ispričala sljedeću priču: prije nekoga vremena srela je uličnog propovjednika koji joj je dao letak na čijoj je poleđini bila zapisana adresa lokalne crkve. Ubrzo se toj ženi smrtno razbolio sin i doktori su tvrdili kako nema nade. Ona se, međutim, sjetila toga letka, dala ga nekomu da joj pročita adresu i zaputila se u crkvu. Ondje je zamolila pastora da moli za ozdravljenje njezina sina. I Bog je ponovno učinio čudo; mladić je ozdravio. Cijela obitelj došla je Bogu. Međutim, Cossec ni tada nije počeo služiti Romima. Tek nekoliko godina nakon toga dogodilo se nešto što mu je promijenilo život. Susreo je Rome koji su se obratili u jednom od ova dva vala probuđenja. Rekli su da ih ni jedan pastor ne želi krstiti jer nisu prema francuskim zakonima bili vjenčani (francuski zakoni bili su komplicirani, jer su dozvolu za vjenčanje mogli dobiti samo ako su 21 dan u kontinuitetu živjeli u gradu, a policija ih je svakih 48 sati izbacivala iz grada). Jedan Rom od 28 godina tom je prilikom rekao: “Budući da nas ni jedan pastor ne želi vjenčati, odlučio sam sa svojom ženom otići na rijeku. Stavit ću Bibliju na travu. Ne znam čitati ali znam da unutra piše: ‘Tko uzvjeruje i krsti se, spasit će se’. Ja ću krstiti svoju ženu, a zatim će ona krstiti mene.” Cossec je tada odlučio služiti Romima. Nadahnut riječima apostola Pavla iz 1 Kor 9, 22 o tome da je postao “nejak da nejake stekne”, Le Cossec je napustio svoj dotadašnji život i počeo putovati i živjeti s Romima. Njegov sin, John, odrastao je s Romima i živio po romskim običajima. Samo šest godina pošto je Cossec započeo služiti, šest tisuća Roma se obratilo. Probuđenje se proširilo na Španjolsku, a odande u druge europske zemlje. Vjerujem da je ovo vrijeme, vrijeme probuđenja Roma, u cijelom svijetu da se i oni, kao i drugi Židovi, “vraćaju kući”, ako već ne u zemlju Izrael kao jedno od deset izgubljenih izraelskih plemena, onda u nebesko kraljevstvo svojem Ocu koji ih čeka.
Želim da romski narod uđe u Božje kraljevstvo prije Isusova dolaska i da Romi budu dionici Božje slave, sjedeći za stolom Gospodnjim zajedno sa svojim precima, Abrahamom i Izakom. Ako su i bili izgubljeni godinama, pa i stoljećima, sada su nađeni. A svi znamo što Isus kaže o tome koliko se nebo veseli kad se nađe jedna izgubljena ovca, zar ne?
Autorica: Katarina Prokopić

Kada mi je Bog prije otprilike tri godine rekao da me želi poslati Romima da im služim, moram priznati da sam bila zbunjena. Vjerovala sam da trebam ići služiti Židovima u Izrael. Nisam mogla spojiti te dvije stvari. Pa kako ću služiti Romima ako trebam služiti Židovima? Nisam sve razumjela, ali odlučila sam da ću slušati Boga. Uzela sam i neko vrijeme i tražila Božje vodstvo oko toga.
S vremenom Bog mi je dao ljubav prema Romima, iako ih nisam do tada dobro poznavala. Mogla bih čak reći da sam imala predrasude prema njima. Moj se put povremeno prepletao s Romima kojima sam služila, ali uvijek nekako individualno, pojedincima, a ne cijelom narodu. Pošto mi je Bog rekao da me želi poslati Romima da im služim kao narodu, nisam imala cijelu sliku o tome što to zapravo znači. Tek kasnije, kada sam im već služila u Murskom Središću, čula sam za teoriju da su Romi možda jedno od 10 izgubljenih izraelskih plemena, dio Božjega izabranog naroda.
Židovi su, naime, potekli od 12 izraelskih plemena, nazvanih prema 12 Jakovljevih sinova. Godine 722.-721. pr. Kr. nestalo je 10 od 12 izraelskih plemena. Poraženi od asirskoga kralja Šalmanesera V., tih deset izraelskih plemena koji su živjeli u Sjevernom izraelskom kraljevstvu, odvedeno je u ropstvo u gornju Mezopotamiju i Medeju, današnju Siriju i Irak. Nakon toga gubi im se svaki trag. Njihove potomke i danas mnogi traže među raznim plemenima širom svijeta. Današnji Židovi potječu od dva preostala plemena: Jude i Benjamina.
I iako mi je sve to skupa zvučalo neobično, kockice su zapravo polagano dolazile na svoje mjesto. Shvatila sam zašto mi je Bog najprije govorio o tome da trebam služiti Židovima, a kasnije me slao Romima. Pa Romi i Židovi su možda jedan te isti narod! Osim toga, počela sam malo proučavati cijelu priču i shvatila da između ta “dva” naroda postoje velike sličnosti.
Gdje god se pojave, izazivaju pomiješane emocije: otpor, predrasude, nerazumijevanje, progon. Poznati su kao nomadi ili lutalice, ima ih u svakoj zemlji. Dobri su trgovci i glazbenici. Žene se rano, rijetko se miješaju s drugim narodima. Vjeruju u jednoga Boga. Tamnoputi su i kamo god otišli, sa sobom nose svoju kulturu, običaje i jezik. Imaju velike obitelji, poznati su po gostoprimstvu i otvorenosti …
Bez sumnje, to mogu biti samo ili Židovi ili Romi. Kroz stoljeća se pokazalo da Sotona i jedne i druge prezire. I Romi su, kao i Židovi, konstantno bili progonjeni. Hitler je u holokaustu poubijao na tisuće i tisuće Roma. U Rumunjskoj su ih držali 400 godina u zarobljeništvu. Mnoge europske zemlje čak su imale antiromske zakone, koji su branili lokalnom stanovništvu da se miješaju s njima. I danas ljudi imaju predrasude prema Romima, kao i prema Židovima.
Osim toga, postoje određene sličnosti između romske i židovske kulture, kao što su slična tradicionalna odjeća i glazba. Posebna je zanimljivost sličnost u unutarnjim “plemenskim” zakonima. Romi, naime, imaju u svojoj kulturi održavanje “sudova”, kao što su nekada imali Izraelci. Suca biraju među uglednim stanovnicima naselja, a on onda presuđuje u svim međuljudskim i obiteljskim sukobima i njegove se odluke poštuju. Iako se danas romski “plemenski” zakoni sve manje poštuju, oni su izvorno bili vrlo slični Mojsijevu zakonu.
Stručnjaci kažu da ima nekoliko kriterija po kojima se današnji narodi mogu smatrati mogućim potomcima 10 izgubljenih izraelskih plemena: duhovno gledano, oni trebaju biti “narod bez svoje zemlje”, “štovati idole” i “lutati zemljom”. Osim toga, moraju potjecati iz krajeva u koje su izraelska plemena bila protjerana. I jedan i drugi kriterij Romi kao narod zadovoljavaju. Oni imaju jezik, zastavu i himnu, ali nemaju zemlju. Iako se ne zna točno odakle potječu, smatra se da su u Europu došli upravo s prostora u koji su dva izraelska plemena, Efrajim i Manaše, bili protjerani. Iako se dugo smatralo da Romi podrijetlom dolaze iz Indije, sve se više vjeruje da su oni doduše došli iz Indije u Europu, ali da izvorno potječu iz Egipta. Vjeruje se, naime, da pojam “gypsy” dolazi od riječi “egypti-ans”, što znači “Egipćani”. Prema toj teoriji, Romi su vjerojatno bili dio jednoga od 12 izraelskih plemena koja je Mojsije izveo iz egipatskog ropstva i čiji su potomci došli u Obećanu zemlju. Odande su ih Asirci oko 700. godine pr. Kr. odveli u ropstvo u Mezopotamiju, odakle su se pak kasnije naselili u Indiju. I stvarno je neobično, kada se malo dublje pogleda da Romi posvuda vjeruju u jednoga Boga, iako su navodno potekli iz Indije. Kao da im je jednoboštvo “u krvi”. Osim toga, oduvijek su Romi bili poznati po gatanju, vračanju i čitanju iz dlana, što je bila uobičajena praksa u Egiptu, dok se u Indiji to ne može naći.
Postoji još jedna, pomalo tragikomična, sličnost između Židova i Roma. Poznata je, naime, uobičajena predrasuda da su Isusa ubili – Židovi. No manje je poznata legenda da su čavle za Isusov križ izradili ni manje ni više nego – Romi. Zbog toga su, prema toj legendi, Romi od tada prokleti i lutaju po svijetu, bez mogućnosti da pronađu mir. Tako da kad se priča skrati, ispada da su Isusa razapeli Židovi, a na križ ga pribili Romi.
Postoji još mnogo toga što stručnjaci i znanstvenici te i proučavatelji povijesti i religije navode kao moguće dokaze za teoriju o Romima kao potomcima jednoga od 10 izgubljenih izraelskih plemena. Međutim, sve su to u konačnici samo teorije. Kada je Isus nakon uskrsnuća susreo dva učenika koja su išla u Emaus, razgovarao je putem s njima, ali oni ga nisu prepoznali. Tek kasnije im se otkrio, a oni su onda zaključili da “im je srce gorjelo dok su razgovarali s njim”. Tako je i s ovom teorijom. Dok stručnjaci i znanstvenici teoretiziraju, ja mogu reći da mi je srce gorjelo kad sam čula za povezanost Roma i Židova. Ljubav koju je Bog izlio u moje srce za njih kao da govori: “”Nek’ se pokrenu planine i potresu bregovi, al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe” i “Sigurno te neću ostaviti, nipošto te neću zapustiti”, tj. stihove koje je Bog uputio svojem ljubljenom narodu Izraelu.
Za kraj mogu samo reći da se zadnjih šezdesetak godina u svijetu počelo nešto ozbiljno događati s Romima na duhovnom planu. To je u isto vrijeme otkad su Židovi dobili ponovno svoju državu, Izrael. Bog je rekao da će pozvati svoj narod natrag sebi u posljednje vrijeme i vjerujem da smo tomu mi u današnje vrijeme svjedoci. Aliyah je pojam koji označuje doseljavanje (vraćanje) Židova iz raznih dijelova svijeta u Izrael i, iako je započeo još potkraj 19. stoljeća, u zadnjih šezdesetak godina vrlo se pojačao. Tako se od uspostavljanja države Izraela 1948. godine, više od 3 milijuna Židova iz više od 90 zemalja doselilo u Izrael.
I dok se Židovi sa svih strana vraćaju u Izrael, Romi u isto vrijeme dolaze Bogu. Kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih godina francuskom pentekostalnom pastoru Clementu Le Cossecu došao je jedan mladi Rom koji ga je tražio da ode s njim kući moliti za njegovu bolesnu majku. Le Cossec je došao u mladićevu kuću i ondje pronašao staru majku kako bolesna leži na podu. To ga je potreslo. Kleknuo je do nje i molio Isusa da je iscijeli. Žena je odmah ozdravila. Kako je mladić bio glazbenik koji je imao gitaru bez ijedne žice, Le Cossec ga je pozvao da svira u crkvi i dao mu je nove žice. Već sutradan mladić je u crkvu doveo svoje prijatelje. Nakon nekoga vremena ti su Romi otišli iz toga grada i Le Cossec je na neki način zaboravio na cijelu priču. Godine 1950. došla mu je jedna Romkinja i ispričala sljedeću priču: prije nekoga vremena srela je uličnog propovjednika koji joj je dao letak na čijoj je poleđini bila zapisana adresa lokalne crkve. Ubrzo se toj ženi smrtno razbolio sin i doktori su tvrdili kako nema nade. Ona se, međutim, sjetila toga letka, dala ga nekomu da joj pročita adresu i zaputila se u crkvu. Ondje je zamolila pastora da moli za ozdravljenje njezina sina. I Bog je ponovno učinio čudo; mladić je ozdravio. Cijela obitelj došla je Bogu. Međutim, Cossec ni tada nije počeo služiti Romima. Tek nekoliko godina nakon toga dogodilo se nešto što mu je promijenilo život. Susreo je Rome koji su se obratili u jednom od ova dva vala probuđenja. Rekli su da ih ni jedan pastor ne želi krstiti jer nisu prema francuskim zakonima bili vjenčani (francuski zakoni bili su komplicirani, jer su dozvolu za vjenčanje mogli dobiti samo ako su 21 dan u kontinuitetu živjeli u gradu, a policija ih je svakih 48 sati izbacivala iz grada). Jedan Rom od 28 godina tom je prilikom rekao: “Budući da nas ni jedan pastor ne želi vjenčati, odlučio sam sa svojom ženom otići na rijeku. Stavit ću Bibliju na travu. Ne znam čitati ali znam da unutra piše: ‘Tko uzvjeruje i krsti se, spasit će se’. Ja ću krstiti svoju ženu, a zatim će ona krstiti mene.” Cossec je tada odlučio služiti Romima. Nadahnut riječima apostola Pavla iz 1 Kor 9, 22 o tome da je postao “nejak da nejake stekne”, Le Cossec je napustio svoj dotadašnji život i počeo putovati i živjeti s Romima. Njegov sin, John, odrastao je s Romima i živio po romskim običajima. Samo šest godina pošto je Cossec započeo služiti, šest tisuća Roma se obratilo. Probuđenje se proširilo na Španjolsku, a odande u druge europske zemlje. Vjerujem da je ovo vrijeme, vrijeme probuđenja Roma, u cijelom svijetu da se i oni, kao i drugi Židovi, “vraćaju kući”, ako već ne u zemlju Izrael kao jedno od deset izgubljenih izraelskih plemena, onda u nebesko kraljevstvo svojem Ocu koji ih čeka.
Želim da romski narod uđe u Božje kraljevstvo prije Isusova dolaska i da Romi budu dionici Božje slave, sjedeći za stolom Gospodnjim zajedno sa svojim precima, Abrahamom i Izakom. Ako su i bili izgubljeni godinama, pa i stoljećima, sada su nađeni. A svi znamo što Isus kaže o tome koliko se nebo veseli kad se nađe jedna izgubljena ovca, zar ne?
Autorica: Katarina Prokopić

“Lakše je reći da Romi žele živjeti u stanju u kojem ih dosta danas živi, to ostatak društva odrješuje svake krivnje i odgovornosti”, govori nam Delia Grigore, romska spisateljica, aktivistkinja i profesorica romskog jezika i kulture na Sveučilištu u Bukureštu. Grigore je doktorirala antropologiju romske kulture, pjesme i eseji su joj prevođeni na više jezika, i predsjednica je udruge Amare Rromentza. Objašnjava nam koliko su mediji bitni, te kako se diskurs o Romima u medijima još uvijek nije značajno promijenio. “Još uvijek je gotovo sav fokus na egzotičnosti i kriminalnim radnjama”, zaključuje Grigore.

Grigore i drugi spomenuti aktivisti i aktivistkinje samo su dio vjerojatno najsnažnijeg romskog pokreta na svijetu, koji uključuje tisuće aktivista diljem Rumunjske. Jedan od njihovih velikih projekata je i Mesteshukar Butiq, koji povezuje tradicionalne zanate i izradu modernih proizvoda. U izradu nakita, odjeće i pokućstva redovno je uključeno oko četrdeset zanatlija iz romskih zajednica – kovača, krojača, stolara. Na većim projektima ponekad ih je uključeno i stotinjak. Njihov je posao ogromna strast i ljubav, kako pokazuje i kratki film Silversmith – Nevers, drži ih želja za očuvanjem umijeća koje se prenosilo generacijama. Dizajneri proizvoda zasada rade pro bono, dok izrađivači dobiju oko 10 eura dnevnicu, ovisno o narudžbi i zahtjevnosti izrade određenog proizvoda.

Romski kulturni muzej na marginama Bukurešta

Romski kulturni muzej na marginama Bukurešta

Trenutno imaju malu trgovinu u Bukureštu, dva mobilna dućana koja putuju po zemlji, te ostvaruju posebne suradnje za modna događanja i kazalište. Mesteshukar Butiq pokrenut je u sklopu Romskog kulturnog muzeja, koji osim uobičajenih izložbi i arhiva uključuje i veliki prostor za radionice za djecu i mlade, učenje zanata, umjetničke radionice i glazbene festivale. Muzej je namjerno smješten na marginama Bukurešta, ne u centru grada kao većina sličnih projekata. Cilj im je biti u zajednici, uključiti ljude iz zajednice, dati im prostor za učenje novih vještina, ali i promišljanja o vlastitoj kulturi, povijesti i identitetu. U sklopu muzeja je i mali restoran, koji nudi raznolike specijalitete romske kuhinje. Zasada radi samo za posebne prigode i događanja unutar muzeja i kulturnog centra, ali voditelji se nadaju da bi uskoro mogao biti otvoren stalno.

Aktivisti će nastaviti svoj predani rad, trenutno možda važniji nego ikad. “Situacija u Europi postaje sve gora, to se prvo vidi u odnosu prema marginaliziranim skupinama, između ostalog i Romima”, govori Mandache, koji naglašava kako je napokon došlo vrijeme da Romi sudjeluju u pisanju vlastite povijesti i budućnosti.

Naposljetku, valja primijetiti da iako Europska komisija pokušava inicirati promjene i potaknuti na integraciju Roma u državama članicama, iz EU se redovno tisuće Roma deportira “natrag” u zemlje u kojima nikada nisu živjeli, o čemu smo već pisali. Jedini odgovor koji smo na to pitanje dobili od predstavnika Europske komisije u Rumunjskoj jest da je to “legalno”, ali legalno je bilo i ropstvo, čije strahote Rumunjska tek danas, nakon stoljeća tišine, počinje uvažavati.

Ivana Perić, Rumunjska
H- ALTER

Romi, Aškalije i Egipćani traže radna mjesta

/in /by

Danas su predstavnici civilnih društava Roma, Aškalija i Egipćana izrazili nezadadovoljstvo velikom nezaposlenošću pripadnika ovih zajednica, protestujući ispred zgrade vlade. Protest su pridružili i poslanici iz redova ovih zajednica.
Jedan od organizatora protesta, Beškim Ibiši smatra da je protest jedini način da se vladi skrene pažnja na težak položaj pripadnika romske, aškalijske I egipćanske zajednice.
“Ono što mi želimo je da imamo više predstavnika Roma, Aškalija i Egipćana na lokalnom I centralnom nivou. Ja ću tražiti da se u budućnosti nastavi sa ovakvim protestima, jer ćemo samo na taj način skrenuti pažnju na ovaj problem”, rekao je Ibiši.
Osim protesta članova civilnog društva, danas su u Prištini protestovali i poslanici iz ovih manjinskih grupa. Poslanik egipćanske zajednice Danuš Ademi je pružio podršku ovim civilnim društvima.

“Uvek moramo postavljati pitanje institucijama, posebno onim na centralnom nivou, kada će početi primenjivanje zakona koji garantuje zapošljavanje 10% manjinskih zajednica, koji se sada ne sprovodi. Takođe, moramo stalno da dižemo glas, jer su zahtevi veoma visoki”, rekao je Ademi.
U razgovoru za RTK2 Branimir Stojanović, zamenik premijer Kosova, rekao je da će naredne nedelje zasedati međuministarska grupa u kojoj će učestvovati pripadnici svih manjinksih zajednica na Kosovu, a glavna tema će biti zapošljavanje manjina.
Romi, Aškalije i Egipćani su najugroženije zajednice na Kosovu, a još uvek ne postoje precizni podaci o procentu nezaposlenih. Predstavnici civilnog društva smatraju da bi taj problem trebalo da podstakne građane da se na ovakvim protestima pojavljuju u većem broju, kako bi se njihov glas čuo.
Marko Lekić, RTK2
10.02.2016

Ugovoreni brakovi – kriminal, a ne tradicija

/in /by

Crna Gora početkom lipnja preuzima predsjedanje “Desetljećem Roma” – inicijativom koju je prije 10 godina potpisalo 8 država jugoistočne Europe. Jedan od najtežih problema s kojim se treba suočiti jesu “ugovoreni” brakovi.
“Evo, ja sad imam 17 godina, pa, života mi, kad gledam, nekoga od 12-13 godina, da je majka, ja se svega toga sjećam” – ovako gotovo uvijek počinje priču Sabaheta Radosavljević. Priču, koja se razlikuje od većine tinejdžerskih.
U trošnoj kući u romskom naselja Konik, u predgrađu Podgorice, Sabaheta gleda u svoju dvogodišnju kćerku i objašnjava da se prvi put udala sa 14 godina. Tada je njezinoj obitelji, mladoženjin otac dao 2.000 eura kao poklon za mladu. Dva mjeseca kasnije, Sabaheta je saznala da je obitelj njenog muža novac posudila, uz obvezu da ga vrati sa velikom kamatom. Tada su pare tražili nazad od njezinih roditelja.
“Oni nisu to rekli izravno, znači: tražimo svoje pare. Nego, ja sam bila maltretirana, bila sam mučena, zatvorena. Znali su da me vežu lancima, da me biju, da me maltretiraju “, priča Sabaheta i dodaje da je shvatila da kroz pakao prolazi zbog novca tek kad je otac njenog muža od nje tražio da obuče vjenčanicu i otputuje s njim u drugi grad. “Svekar me htio prodati, kako mu ne bi ti ljudi kojima je on bio dužan pod kamatom, kako mu ne bi uzeli kćer.”
Od prodaje ju je spasila odluka njene obitelji da je, devet mjeseci poslije prvog “vjenčanja”, ponovo “udaju”, a novac koji bi dobili na taj način, vrate obitelji njenog prvog muža. Drugi muž, s kojim je dobila i dijete, bio je još nemilosrdniji. “On je još više počeo me maltretira, dok svekar nije pokušao, jer svekar mi je bio alkoholičar, pokušao je i on tri puta da me siluje. To ja više nisam mogla izdržati i došla sam kući “, kroz suze se prisjeća Sabaheta.
Sabaheta nije jedina maloljetna Romkinja koja iza sebe ima potresnu priču o ugovorenoj udaji i nasilju u obitelji. Zna da je puno sličnih primjera u kampu Konik 1, najvećem izbjegličkom kampu na Balkanu, gdje je, nakon požara koji je prije skoro godinu uništio kartonske kuće i barake, većina od oko 1.500 uglavnom romskih izbjeglica s Kosova, smještena u kontejnere.
Nedaleko od kontejnerskog naselja živi Behija Ramović, jedina Romkinja zaposlena u kabinetu premijera. Upravo zato što je i sama bila žrtva obiteljskog nasilja, ona je prije deset godina počela borbu protiv ugovorenih brakova i prodaje djevojčica.
“Pošto sam ja većina vremena na terenu, kada saznam da se radi o tome, naravno da odmah kontaktiram Upravu policije i prijaviti taj slučaj”, objašnjava Ramović. “Prijavim da je, na primjer, djevojčica od 14 godina prodana, da su jednostavno date pare za nju i da je prisilno udana, da su prekršena njezina dječja prava.”
Ramović je jedna od tri pripadnika romske populacije, zaposlena u državnoj administraciji. Mnogo teži posao u susjedstvu radi poslije radnog vremena, u okviru romske nevladine organizacije “Prva”.
Institucije, za sad, samo pomažu
Crna Gora početkom lipnja preuzima predsjedanje “Desetljećem Roma 2005-2015” – inicijativom koju je prije deset godina potpisalo osam država jugoistočne Europe. Tada bi trebalo da zemlja predstavi što je sve učinjeno za proteklih osam godina i što se planira u naredne dvije, kako bi se poboljšao položaj te manjine. Pomoćnik ministra za ljudska i manjinska prava Sabahudin Delić, godinama se bavi tim pitanjem. On tvrdi da se problemi Roma u Crnoj Gori ne razlikuju mnogo od problema s kojima se ta zajednica sreće u mnogo razvijenijim zemljama Europe.
Delić kaže da je važno da se problemima poput Sabahetinog, konačno progovori. “To jeste nešto što je mimo pozitivno-pravnih propisa Crne Gore i ti prisilni maloljetnički brakovi su apsolutno nešto protiv čega se mi u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava borimo”, kaže Delić i objašnjava da su po tom pitanju do sada surađivali sa dvije nevladine organizacije koje su osnovale Romkinje: “Mi smo do sada proveli nekoliko obuka, pomogli im da angažiraju svoje kapacitete, snimljen jedan film o prisilnim brakovima, tiskali smo brošuru koja je podijeljena u osnovnim i srednjim školama, kao i centrima za socijalni rad.” Međutim, kaže Delić, da do sada nitko nije uhićen zbog činjenja tog, i po njegovom mišljenju, krivičnog djela.
Kaznena djela pravdaju tradicijom
“To je postao biznis u romskoj i egipćanskoj populaciji. Djevojčice se prodaju po cijeni od četiri-pet, pa do 20.000 eura. Mislim da je tu veliki problem što se oni oslanjaju na tradiciju, što kažu da je to dio običaja “, objašnjava Behija Ramović i daje najupečatljivije primjere. “Recimo djevojčicu od 12-13 godina ispišu iz škole, da bi je pripremili za brak.”
Behija vjeruje da će upravo opismenjavanje i obrazovanje mladih Romkinja i Egipćanki, makar suzbiti problem. Zato njena nevladina organizacija drži radionice i predavanja o ženskim pravima u romskim naseljima, ali nema podršku ni razumijevanje romskih predstavnika. Ona priča da odbijanje zajednice da prihvati ono što ona zastupa ide toliko daleko da su jednom kamenovali automobil kojim su ona i njezine kolegice došle u kamp Konik 1 držati predavanje o ugovorenim brakovima i ženskim pravima. Čak ni to nije najveća neprijatnost koju je doživjela:
“Jednom dok smo ja i moja kćerka spavale, polomljeni su nam prozori na kući. Smatram da je to učinio netko od romskih lidera, jer sam ja na neki način htjela prekinuti taj lanac trgovine, tj. prekinuti taj njihov biznis. “Ramović je, naravno, čim se to dogodilo, sat poslije ponoći, zvala policiju. “Čak policajac koji je išao na seminar sa mnom i sa skupinom mojih kolegica, motivacijski seminar o radu s romskom populacijom, kada sam rekla da hoću da se uradi uviđaj, jednostavno mi je odgovorio da nisu u stanju da dođu i obave uviđaj i da mi je to netko od djece možda slomio. ”
Kad završi posao u Vladi, Behija drži radionice u svom ili nekom drugom romskom naselju. Često se s tih radionica vraća razočarana ili uznemirena zato što nije imala uvjeta da ih održi do kraja, bez uznemiravanja i neprijatnosti. Ipak, kaže da ne odustaje. I iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava obećavaju da će, pored borbe protiv prosjačenja, borba protiv prisilnih brakova biti prioritet do lipnja sljedeće godine, tj. tijekom godine crnogorskog predsjedanja “Desetljećem Roma 2005-2015”.
Autorica: Ana Bogavac, Podgorica
Odgovorni urednik: Ivan Đerković

Izvor: Deutche Welle