OSOBNIM PRIMJEROM POKAZUJEM ROMIMA KOLIKO JE VAŽNO OBRAZOVANJE je važno obrazovanje

/in , , , /by

Apsolventkinja Pravnog fakulteta u Nišu Anabela Saćipović (24) jedna je od najuspješnijih i društveno najangažiranijih mladih Romkinja u Nišu. Ona je također jedna od najboljih primjera pobjeda stigme ovog društva i inkluzije mladih ljudi u sve sfere društva.

Iako ima tek 24 godine Anabela se može pohvaliti učešćem u velikom broju projekata nevladinih organizacija, kao i jednogodišnjim volonterskim radom u Kancelariji za lokalni ekonomski razvoj Grada Niša.

„Relativno rano sam krenula da se time bavim jer je moja baka Ana Saćipović osnivačica Udruženja Romkinja „Osvit“. Od malih nogu sam krenula prvo da dijelim flajere na uličnim akcijama čija je tema bila feminizam, odnosno prava žena. U Udruženju Romkinja „Osvit“ sada radim kao vršnjački edukator u osnovnim i srednjim školama. Sa djecom obrađujemo različite teme kao što su vršnjačko nasilje, korupcija, rodna ravnopravnost i zdravi stilovi života. Osim toga angažirana sam i u Asocijaciji mladih volontera koja okuplja stotinjak mladih iz cijele Srbije. To su uglavnom mladi Romi, ali ima i ne Roma i izbjeglica. Želimo da poboljšamo sliku o Romima i o izbjeglicama. Imali smo skoro u Beogradu forum teatar i kroz predstavu smo prikazali sa kojim problemima se susreću Romi, ali i izbjeglica“, kazala je Anabela.

Prema njenim riječima, slika o Romima u našem društvu se mijenja, ali veoma sporo.

„Vladaju stereotipi da su Romi prljavi, da kradu, da se ne obrazuju, da su neradnici. Mi koji smo obrazovani trudimo se da pokažemo drugačiju sliku o Romima. Dosta Roma sada upisuje srednju školu i fakultet. Na Pravnom fakultetu nas ima desetak, a na ostalim fakultetima makar po jedan, ali uglavnom više. Naravno, to još nije dovoljno, mora da bude više, ali ukoliko pogledamo kako je bilo pre deset godina, pomakli smo se. Naročito je Dekada Roma uticala na to. Donijela je afirmativne mjere i dosta pomogla da se položaj Roma u oblasti obrazovanja popravi. Sada je jedan od većih problema zapošljavanje. Kada završe školu Romi i Romkinje teže dolaze do posla, upravo zbog diskriminacije, ali se nadam da će se poraditi na tom pitanju“, izjavila je Anabela.

To što je Romkinja, dodala je, njoj nikada nije predstavljalo problem ili prepreku ali zato što ima dovoljno saznanja da reagira na takve stvari.

„Imala sam priliku da budem dio pravne klinike na Pravnom fakultetu koja se bavila anti diskriminacijom, tako da znam dosta o tome. Reagirala bi i znala kako da se ponašam u takvoj situaciji. Na žalost, ljudi iz mog okruženja često su nailazili na diskriminaciju. Dešavalo im se da taksista nije želio da ih odveze do željene adrese ili ih nisu primili na posao zato što su Romi“, istakla je Anabela.

Ona je kazala da vjeruje da kroz nevladin sektor i različite projekte možemo uticati na mlade Rome i Romkinje da ne prekidaju školovanje i rano stupaju u brak.

„Vjerujem da možemo da utičemo na mlade kroz nevladin sektor i različite projekte. Kroz različite vršnjačke radionice trudimo se da im i ličnim primerom i primerima dobre prakse pokažemo koliko je važno obrazovanje, zbog čega treba da nastave školovanje. Mislim da na mom primeru i primeru nekih mojih vršnjaka vide koliko je bitno obrazovanje, koliko im može pomoći da za sebe izgrade bolju budućnost“, kazala je Anabela.

Prema njenim riječima, mladi Romi koji rano prekidaju školovanje uglavnom to čine zbog siromaštva, zbog toga što roditelji ne mogu da im priušte sve ono što je potrebno za školovanje.

„Obrazovanje jeste besplatno, ali plaćaju se knjige, užina, puno toga što je potrebno za školu dosta košta, a roditelji nemaju para. Dešava se i da djeca pomažu u kući oko čuvanja mlađeg brata ili sestre dok roditelji rade“, navela je Anabela.

Za Rome, kazala je, postoje gradske stipendije i za srednjoškolce i fakultete i za to može da pohvali Grad Niš. Postoje i republičke stipendije tako da smatra da je država sa financijske strane poduzela sve što je mogla.

Autor. Niška redakcija, vijesti

KOMNTARI

Draga djevojko, svaka ti čast na tome što si u vezi sebe postigla na polju obrazovanja i karijere. Ali svom narodu ćeš više pomoći ako svojim primerom predstaviš šta se u društvu trudom može postići umjesto da društvu predstaviš kako su Romi drugačiji. Naše društvo je sklono predrasudama bilo da se cilja Rom, crnac, kinez…ali na žalost za predrasude o Romima, pogotovo kada je u pitanju dječji brak, ne obrazovanje, sitan kriminal, ne higijena i sl krivi su neodgovorni članovi Romske zajednice. Pojedinci dakle, ali mnogobrojni.

Samo da znate da ima puno ovakvih ljudi, iako Vas život nagradi da NAS upoznate iskoristite to na pravi način. Na žalost većina ne-Roma gleda sa određenom dozom ljubomore pa cak i sputava mlade Rome koje žele nešto da postignu i poboljšaju situaciju koja bi doprinijela svima. Ne zaboravite da smo zajedno u svemu ovome stotinama godina unazad, kroz život, školovanje i ratove.

Bravo Anabela 😉

 

Zar nije cijela poanta njenog aktivizma da njenom narodu, između ostalog, stvori svijest o tome kako je obrazovanje bitno, tako da ne bi dolazilo do „neodgovornih članova Romske zajednice“?

 

 

MLADA I AMBICIOZNA LIJEČNICA

/in , /by

MLADA I AMBICIOZNA LIJEČNICA RESMIJE ASANOVSKA ČEKA ZAPOŠLJAVANJE I SANJA DA BUDE VRHUNSKA NEUROLOGINJA

“Oduvijek sam željela pomoći ljudima. Humanost je odraz veličine osobe i dio je načela i životne etike građanina. To znači pomoći uvijek i u svakom trenutku, svakome i na bilo koji način, bez obzira na vjersku, etničku i nacionalnu pripadnost. A osjećaj biti liječnik nešto je najljepše i najhumanije. Jako sam sretna što mi se san konačno ostvario”.

Ovako razmišlja mlada liječnica Resmije Asanovska iz Kumanova, koja je trenutno jedina liječnica romske nacionalnosti u općini i šire. Ima 26 godina, a Medicinski fakultet Sveučilišta Sv. Ćirila i Metoda u Skoplju završila je rano, odnosno umjesto šest, diplomirala je za manje od pet godina. Kao liječnik kaže da je motivacija za znanost izravno povezana s mozgom, ali i sa srcem, odakle dolaze naši osjećaji. U životu se vodi mišlju velikog Mahatme Gandhija, prema kojoj je čovječanstvo ocean, ako se nekoliko kapi zamuti, cijeli ocean neće biti prljav.

„Znala sam da je put do zvanja liječnika jako dug i težak. Zato sam prihvatila takav živjeti da bih uspjela i eto, moj cilj se ostvario. Studiji medicine doista su jedni od najtežih. Zahtijevaju puno rada, predanosti, empatije, upornosti, inteligencije, širokog znanja. U dugom razdoblju od šest godina studenti medicine susreću se ne samo s vlastitim poteškoćama, teškim ispitima, već i s važnim životnim pitanjima. Ali u isto vrijeme, studirati medicinu je privilegija, za mene je to ultimativna karijera, jer ti daje moć da pomažeš ljudima, da te drugi poštuju i da osjećaš na neki zadovoljstvo u poslu što je nemoguće osjetiti kod mnogih drugih karijere“, kaže lijepa Resmiye, koju svi zovu Reni.

PROFESORICA U VLASTITOJ SREDNJOJ ŠKOLI

Ova ambiciozna djevojka završila je osnovno obrazovanje u OOU “Toli Zordumis”, srednje obrazovanje u OSTU “Nace Bugjoni”, profil medicinska sestra/tehničar, a nakon završenog Medicinskog fakulteta vratila se u svoju srednju školu u Kumanovu, ali ovoga puta kao profesorica. U „ Nace Buđonija“ radila sam kao profesorica zdravstvenih predmeta medicinske struke i bila sam dobro prihvaćena od strane nastavnog osoblja i učenika. “Učiteljsko zanimanje jedno je od najplemenitijih koje odlikuje odgovornost i predanost. Dobar učitelj treba biti istinski pedagog i psiholog, biti osoba i primjer u odgojno-obrazovnom procesu, znati uspostaviti komunikaciju i interakciju s mladima te održavati kodeks ponašanja u kontinuitetu. Učenici uopće nisu krivi ako učitelj ne zna pravilno organizirati i voditi nastavu. To samo potvrđuje nekontroliranu demokraciju na satu iz kojeg se ne izvlači apsolutno nikakva moralna pouka, a ponajmanje znanje sa sata. Te sam stvari naučila od svojih cijenjenih profesora s kojima sam postale kolege u školi i oni su bili ponosni što ja tu predajem, jer sam bila i najbolja učenica u toj školi“, objašnjava Reni.

Posebno je ponosna što je svojim studentima bila velika motivacija za upis na Medicinski fakultet u Skopju i Shtipu te se nada da će u budućnosti postati dobri doktori i njezini dragi kolege. No, unatoč velikoj ljubavi prema nastavničkom poslu kroz koji prenosi svoje znanje i iskustvo, Reni svoju budućnost vidi u liječničkom praktičnom radu, a jednog dana želi biti cijenjeni neurolog. “Nadam se da će se za mene kao mladog i ambicioznog doktora, i kao jedinog doktora romske nacionalnosti, naći posao. „Moji planovi su da se prvo zaposlim, inače bih htjela u svom gradu Kumanovu, a onda da otvorim privatnu zdravstvenu ustanovu i nastavim sa specijalizacijom iz neurologije“, otkriva svoje planove Reni.

 

Obrazovanje je moj čarobni leteći tepih

Potječe iz obrazovane i dobrostojeće obitelji u kojoj su svi članovi posvećeni medicini, osim oca koji je diplomirani profesor obrane i zaštite i radi kao inspektor kriminalističke tehnike u SVR Kumanovo. Majka joj je medicinska sestra u Domu zdravlja u Kumanovu, kao i sestra koja živi i radi u Švedskoj, a brat je apsolvent na Farmaceutskom fakultetu, smjer laboratorijsko biomedicinsko inženjerstvo. “Roditelji su mi uvijek govorili da uvijek trebam učiti i imati dobre ocjene, a da liječnik treba biti dobar psiholog i brižna osoba. Ove godine studija pokazale su mi put u život, naučile me biti otporan i stajati iza svojih odluka. Uvijek mi govore da je obrazovanje moj čarobni leteći tepih. Nije ni čudo što kažu da je učenje svjetlo, a neznanje tama. „Neznanje je mrak koji zamagljuje pogled i onemogućuje vidjeti pravi put, sve prilike i prepreke“, objašnjava mlada liječnica.

Koliko je obrazovanje važno u obitelji Asanovski govori i činjenica da je Renina baka bila prva djevojka koja je završila Ekonomsku školu i radila je kao službenica, a djed je završio Tehničku školu u vrijeme kada je rijetko koji Rom imao srednjoškolsko obrazovanje .

Glavni razlog diskriminacije nije etnička pripadnost, već ekonomski faktor

Upravo je posvećenost obrazovanju bila presudna da Reni izraste u samosvjesnu, samouvjerenu i neovisnu mladu djevojku koja nije pogođena predrasudama i diskriminacijom romske zajednice. “Nikakvu diskriminaciju nisam osjetila tijekom školovanja i u svojoj sredini u kojoj živim. Možda zato što sam bila najbolja učenica u osnovnoj i srednjoj školi, što su mi roditelji obrazovani ili zato što nisam živjela u okruženju s Romima. Ali iskreno, u djetinjstvu sam imala predrasude prema učenicima koji znaju manje od mene ili kad sam ih vidjela da se ponašaju nedolično, pa nisam htjela biti prijatelj s njima.

Po mom mišljenju, glavni razlog diskriminacije nije nacionalna pripadnost, već ekonomski faktor. “Siromašni, stari i nemoćni  su obično diskriminirani, ali novac ne može zamijeniti ljubav i humanost u životu”, smatra Reni.

Za sebe kaže da je blagoslovljena od Boga što je Romkinja, jer se smatraju ljudima jake inteligencije, komunikativne su i zabavne, do kraja se bore za svoja prava i mjesto u društvu koje im pripada. Najčešći razlozi za predrasuda prema Romima, povezani su uz nisku razinu obrazovanja roditelja, socio-ekonomski status, nezaposlenost, siromaštvo, tradiciju, kao i poseban način življenja. Smatra da romska populacija ne pridaje previše pažnje svom zdravlju, što je posljedica materijalne situacije, pa im treba omogućiti besplatne preglede za razne pretrage, posebno za socijalno-osjetljive skupine.

“Problem je što samo stanovništvo nije dovoljno educirano i što ih nema tko potaknuti na brigu o svom zdravlju. Romska populacija nije dovoljno upoznata s kontracepcijom i zato čujemo sve više Romkinja koje imaju spolno prenosive infekcije, prerano rođenu djecu, neredovita cijepljenja”, ističe mlada Reni.

Mladim Romkinjama poručuje da vjeruju u sebe, da se bore za bolje mjesto u društvu i školi, da se ne srame onoga što jesu, jer su Romi miroljubiva nacija kojoj ne treba puno da bi bila sretna.

“Romi su napredni, pošteni i dobri ljudi, a bit će još bolji kada više nauče i uzdignu se u društvu. Uvijek se borim za sebe, nisam osoba koja stvari dobiva na dar, već po zaslugama. Ta me činjenica čini još borbenijom, otpornijom i spremnijom na rizike koje život nosi. Uspjeh nije privilegija pametnih i učenih ljudi, već ustrajnih i upornih. Da biste uspjeli, nakon svakog neuspjeha morate imati hrabrosti nastaviti“, kategorična je ova odlučna liječnica.

Jednakost je jedinstvo i zajednički rad, a ne nadmoć jednih nad drugima

Ujedno, Reni je i zagovornica ravnopravnosti spolova te ističe primjere žena na vodećim i značajnim pozicijama u raznim sferama društvenog i političkog života, koje su dokazale svoju profesionalnost, sposobnost i uspješnost te stekle poštovanje upravo zato što su žene.

“Ali ne ukazuje li to ‘upravo zato što su žene’ da u ovoj priči ipak nešto nedostaje? Odrastamo uz to kako su se žene nekoć borile za svoja prava, no je li ta bitka gotova? Iako velik dio nas uživa ta prava, pravo na slobodan izbor partnera, pravo na obrazovanje, uključenost u sve sfere društvenog i političkog života, ipak se i u krugovima visoko obrazovanih ljudi susrećemo s raznim vrstama stereotipi i prepreka za žene. Otvorimo oči i shvatimo da jednakost treba značiti zajedništvo, zajednički rad, stvaranje i uživanje u životu, a ne nadmoć jednih nad drugima”, kaže Asanovska. Uopće se ne boji da bi se kao mlada liječnica mogla suočiti s nepovjerenjem pacijenata te kaže da su liječnici pacijenti kao i svaki drugi pacijent koji je osoba sa svojim stavovima, vrijednostima i očekivanjima.

„Pacijenti od liječnika očekuju da poznaje zdravlje i bolest s kojom se suočavaju, da im pomogne i omogući sudjelovanje u procesu dijagnostike i liječenja. No, mora se imati na umu da na svakog pacijenta utječu mnogi čimbenici, uključujući kulturno podrijetlo, fizičko i emocionalno stanje, iskustva iz djetinjstva, prethodni odnosi s roditeljima, kao i prethodno iskustvo s bolestima i liječnicima. Svatko je individualan slučaj i liječnik mora dati odgovarajući pristup”, stav je ove liječnice.

Resmiye za sebe kaže da je brižna osoba, humana, odgovorna, poštena, ambiciozna i vrijedna djevojka. Uvijek s osmijehom na licu i uvijek na stvari gleda u pozitivnom smjeru. Kao i svaka mlada osoba, voli se moderno odijevati, putovati, učiti nove stvari i suočavati se s izazovima. Istovremeno voli pustolovinu, čita knjige, piše poeziju i najviše od svega voli svog nećaka od sestre u Švedskoj. Spremna je cijeli dan pričati o humanosti i medicini te inspirirati ljude oko sebe.

NACIONALNOST NIJE SVE

/in , /by

Severina: Više sam od svoje nacionalnosti

Svjesna sam jako važnosti svog stava i angažiranosti. Mladima u Hrvatskoj generalno se posvećuje premalo pažnje, ne daje im se dovoljan medijski prostor, a još se manji medijski prostor posvećuje manjinama.

Severina Lajtman studentica je Filozofskog fakulteta u Zagrebu s velikim snovima o glumi na Akademiji dramske umjetnosti. Nošena snagom glazbe koja je obilježila njezino odrastanje u romskom naselju, čvrsto vjeruje u svoj potencijal dok oprezno pod ruku drži sva svoja očekivanja i nadanja. Iz svega, čak i iz trenutnog nezadovoljstva vlastitim životom, zna izvući samo najbolje za sve veliko, uvjereni smo, što slijedi. Nacionalnost nije sve što ja jesam i potpuno je pogrešno prikazivati me i eksponirati javnosti samo na taj način. Iako temu svoje nacionalnosti držim bitnom i vrijednom češćeg spominjanja, nije mi drago da me se povezuje isključivo i samo s njom. Ja sam osoba s potencijalom! To mi je, naravno, uvijek draži kut gledanja.

Studiram na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i lagala bih kad bih rekla da sam ispunila svoj cilj. Sanjam odmalena o glumi na Akademiji dramske umjetnosti. Nadam se upadu ove godine iako se čuvam svojih očekivanja i nadanja.

Bavim se glumom i u svijetu umjetnosti moguća je zarobljenost u identitetu vlastite nacionalnosti, bojim se da će upravo ona imati veliki utjecaj na moju karijeru, da će uloge koje ću dobivati (ako ih dobijem) biti usko vezane uz zajednicu. Kako se to ne bi dogodilo, svjesna sam jako važnosti svog stava i angažiranosti. Mladima u Hrvatskoj generalno se posvećuje premalo pažnje, ne daje im se dovoljan medijski prostor, a još se manji medijski prostor posvećuje manjinama.

Glazba me pokreće, daje mi smisao, uz nju sam odrasla, uvijek je bila tu. Kad se sjetim naselja u kojem sam odrasla, uvijek se sjetim nekih trenutaka u kojima je glazba bila prisutna. Volim provoditi vrijeme u društvu prijatelja, to me jednostavno opušta. S njima mogu biti svoja, sa svim svojim manama i vrlinama i, moram reći, odlično me trpe.

Trenutno nisam baš zadovoljna svojim životom, borim se s perfekcionizmom. Voljela bih da je sve što radim vrlo uspješno, no ne ispadne to uvijek baš onako kako sam zamislila da treba biti. Znam da mogu upravo iz ovog nezadovoljstva izvući samo najbolje za sebe dalje.

pktn

 

INTERVJU S DANICOM MITROVIĆ

/in , , , /by

ROMSKOM POMAGAČICOM U OSNOVNOJ ŠKOLI HUGO BADALIĆ

Danica Mitrović: Preporučila bi sustavu da bude što više romskih asistenata

Iako je prema zadnjim izvještajima porastao broj segregiranih razreda u Hrvatskoj u kojoj su samo romska djeca, njihov uspjeh u školi bi vjerojatno bio bolji kada bi djeca imali romskog pomagača/asistenta koji bi s njima radio u prvim godinama svog obrazovanja. Posjetili smo romsko naselje u Slavonskom brodu i  razgovarali s Danicom Mitrović o njenom iskustvu u radu kao romska pomagačica u produženom boravku s romskom djecom u Osnovnoj školi Hugo Badalić.

Osnovna škola Hugo Badalić u Slavonskom brodu niz godina provodi projekte za romsku djecu kako bi im olakšali prve korake u obrazovnom sustavu.  Kroz njihove aktivnosti vidimo da uče djecu od početka poštivanja raznolikosti, a romsku zajednicu približava svojim učenicima kroz godišnje obilježavanje Svjetskog dana Roma ili Svjetskog dana romskog jezika.

To su hvalevrijedni projekti koji svim učenicima približavaju romsku kulturu i jezik, a osobito se ističu projekti koji pomažu djeci da kvalitetnije savladaju školsko gradivo. Jedan od tih projekata i programa je proveden u najtežem razdoblju kada je izoliranost romska zajednica osjetila u najvećoj mjeri, a to je za vrijeme Covida 19.   Pilot program Učenje u jeku krize – unaprjeđenje učenja romskih učenica i učenika proveden je  od strane Romske organizacija mladih RH  koja se udružila s Uredom UNICEF-a te uključila  mlade Romkinje i Rome koji su sami prošli kroz obrazovne izazove te su završili minimalno srednju školu, a kroz devet mjeseci, uključujući i period školskih praznika, svaki drugi dan radila s romskim učenicama i učenicima i pružali im podršku u učenju.

Ti mladi Romi i Romkinje služili su kao uzor romskoj djeci, a pomogli su im da steknu pozitivan stav prema nastavku školovanja te navike i dispozicije kako bi postigli što bolji školski uspjeh. Ovo nije jedini način kojim škola sudjeluje u prikazivanju uzora, vjerujemo da Danica Mitrović koja već deset godina radi kao romska pomagačica u Osnovnoj školi Hugo Badalić zaista jest najbolji primjer uspješne Romkinje.

Srednju školu je završila u Sisku te se dodatno usavršila za komercijalista. Osobito ističe svoj primjer u obrazovanju i ulogu svojih roditelja u svom obrazovnom putu.

Moji roditelji, posebno otac, su bili strogi što se tiče obrazovanja. Uvijek nas je usmjeravao i  poticao na daljnja usavršavanja. Govorio je da je obrazovanje jako bitno u životu i da od sebe na taj način možemo učiniti dobre i obrazovanje ljude, kako meni tako i mome bratu. 

Svoj posao ističe veoma bitnim jer je djeci bitna podrška i motivacija za napredak, a svoj rad bazira na ljubavi i prijateljskim odnosom prema djeci kako bi bili otvoreniji te mogli prići sa svojim problemima.

-Obavezno čim uđem u razred ta djeca mi odmah trče u zagrljaju i jako me vole.  Volim i ja njih i to se vidi  kroz moj rad. Vidi se taj osmjeh na djeci, kako me dočekaju a to pokazuje da su me dobro prihvatili.

Na svojih deset godina rada je veoma ponosna iako je imala kratki prekid zbog pobune pojedinih romskih predstavnika te nakon ponovno objavljenog natječaja na koji se javila, dobila je posao koji i danas obnaša. Svoj posao obavlja savjesno te nam pojašnjava svoju ulogu u radu s romskom djecom,

– Ja radim u produženom boravku s djecom od prvog do četvrtog razreda i s njima pišem zadaću, radim sve što rade i druge učiteljice u produženom boravku. Imamo ih 25, s time da sam ja zajedno s učiteljicom u produženom boravku. Iako radim od 11 sati do 15 sati s djecom, trudim se u tom vremenskom periodu maksimalno doprijeti do svakog djeteta.

Iako je vjerojatno teško obuhvatiti toliki broj djece, zanimalo nas je koliko njen rad utječe na djecu i je li vidljiv napredak kod djece.

– Vidi se, djeca su redovita i pišu zadaće, puno su bolja u svom savladavanju gradiva i učitelji hvale djecu jer se vidi napredak djece u nastavi. Da nema produženog boravka, vjerojatno ne bi imali svi redovito zadaću, ne bi bilo napretka kao sada. To se vidi i u broju djece koje završavaju osnovnu školu.

Osobito ističe napredak djece koja sad upisuju prve razrede. Njen rad je dakako zaslužan za bolji uspjeh djece, ali i svijesti roditelja o bitnosti  obrazovanja čini ogroman korak za sada još nedostižnom cilju da djeca krenu jednakim startom kao i neromska djeca.

Općenito u našem naselju većina roditelja govori hrvatski jezik, a nije kao prije kada sam ja pohađala osnovnu školu. To se vidi i kod djece, pogotovo u produženom boravku gdje pišu zadaću i druže se. Bolje shvaćaju gradivo, a u biti kroz tu igru uče i jezik. Mogu reći da i roditelji aktivno sudjeluju u obrazovanju, da je taj broj narastao. Sjećam se prije pet ili šest  godina  nisu znali doći na informacije ili roditeljski sastanak, a sad većina dolazi.

Svjesni smo problematike koja se događa u obrazovnom sustavu i isticanja problema uključenosti roditelja u pojedinim izvještajima. Zanimalo nas je kakva je suradnja s roditeljima te koliko roditelji aktivno potiču u nastavku obrazovanja nakon završetka osnovne škole.

 Pa to ovisi o roditeljima, kako svoju djecu potiču i kako na sve to skupa gledaju. Nekad djeca znaju odustati, a roditelji pružaju podršku djeci u tome, umjesto da im kažu da je škola jako važna, pogotovo u današnje vrijeme.  Ali sada većina ipak podržava djecu, svjesni bitnosti obrazovanja, osobito unazad dvije ili tri godine jer se radi o mlađim roditeljima.  

U cijelom razgovoru ističe i kvalitetnu suradnju s kolegama učiteljima u školi koji su je jako dobro prihvatili i u njima vidi veliku podršku.  Tu se postavilo pitanje kakva je suradnja s drugim romskim pomagačima i asistentima te je li postoje dodatne edukacije za njih koje organizira Ministarstvo znanosti i obrazovanja.

Do sada nisam imala takvu vrstu dodatne edukacije ni radne sastanke s drugim pomagačima. Mislim da je veoma korisno imati ovakve asistente u nastavi i voljela bih da ih još više u Slavonskom brodu.  Mislim da su veoma korisna, osobito našoj djeci romske populacije.   Prije će prići romskog pomagaču nego pomagaču većinskog stanovništva.  Preporučila bi sustavu da bude što više romskih pomagača jer dosta pomažu djeci koja dobivaju podršku, a to se vidi kroz napredak djece.

Ramiza M

Milan Mitrovićem

/in , , /by

Posjetili smo romsko naselje Josip Rimac u predgrađu Slavonskog broda i razgovarali s Milanom Mitrovićem o njegovom dosadašnjem uspjehu i radu na području grada. Njegovo iskustvo i uspjeh nam pokazuju da je samo nebo granica, kako Milan Mitrović kaže.

Zašto si se odlučio baviti romskim pitanjima?
Odlučio sam se baviti romskim pitanjima zato što sam imao poteškoće u obrazovanju dok sam bio u srednjoj školi. U tom trenutku kad sam imao tih problema, nisam se imao kome obratiti i svi ti problemi koje sam na kraju imao rezultirali su ispadanjem iz sustava obrazovanja. To me to dosta tištalo i morilo jer sam oduvijek imao želju da završim srednju školu.
Budući da nije bilo tada puno mladih u naselju  koji su završavali svoje obrazovanje, na neki način kad sam se osvijestio o problemu  i važnosti obrazovanja odlučio sam se i formalno obrazovati te se u meni stvorila ta neka želja da bih na neki način mogao uspjeti i pomoći mladima koji nailaze ili su se već nalazili sa sličnim situacijama, da bi se imali kome obratiti u rješavanju tog problema.

Kako su izgledali tvoje prve aktivnosti u civilnom sektoru, koji je bio prvi projekt u kojem si sudjelovao?
Prvi projekt koji sam pokrenuo nije bio u sklopu organizacije, radilo se o anketi po pitanju suglasnosti, odnosno izražavanja volje roditelja u naselju kojem živim te da li bi svoju djecu upisivali u vrtiće.
S time da sam s tim anketnim upitnicima išao prema odgojno obrazovnoj ustanovi  odnosno prema vrtiću jer sam imao dobru suradnju sa ravnateljicom tog vrtića te smo na neki način zajedničkim snagama uspjeli doći do organizacije samog programa unutar same zajednice.

Poteškoće na koje si nailazio tokom svog obrazovanja utjecale su na tvoj daljnji rad, možemo reći da je fokus tvog rada u sklopu organizacije jest na obrazovanju?

Pa to je bio, prvenstveno,  motiv zašto sam se uopće uključio. Kasnije smo se kao organizacija proširile na druge probleme. Dakle, tu smo se na neki način doticali i starijih i nemoćnih te drugih problema vezano za stambeno zbrinjavanje. Ovisno kako na to gledamo, opet svi ti problemi su usko povezani i  sa srednjim obrazovanjem. Da bi mladi bili ravnopravni  u samom sustavu moraju imati neke adekvatne uvjete života.

S kojim se problemima u Slavonskom brodu najviše suočavaju mladi Romi? 

Najviše suočavaju s problemom zapošljavanja, a dalje je još  prisutan problem srednjoškolskog obrazovanja. Osobito nailaze na probleme prilikom traženja prakse.

Bio si politički angažiran te  predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine na području Slavonskog broda, kakvo je bilo tvoje iskustvo i kojim se poteškoćama na lokalnoj razini bori romska zajednica?

Pa problem je kod vijeća nacionalnih manjina, što na neki način, još nisu konkretno definirana. U nekim situacijama se svrstavaju u savjetodavna tijela lokalne, odnosno područne samouprave. U nekim situacijama se izjednačavaju s nevladinim organizacijama, tako da to pitanje još nije riješeno. Činjenica je, kad smo mi kao mladi preuzeli vijeće romske nacionalne manjine, da se tu dosta toga promijenilo nabolje. Moram priznati da je i lokalna samouprava imala više sluha budući da je mogla konkretno i kvalitetnije komunicirati i donositi neke odluke odnosno raditi na nekim strateškim programima vezana za interesna područja pripadnika romske nacionalne manjine.

Samim time, ta komunikacija i suradnja se nastavila i nakon što smo se odlučili da više nećemo nastaviti tim putem jer smo na neki način postavili dobre temelje koje su i dalje stabilni jer jednom kad se kotač pokrene, taj kotač se teško može zaustaviti.

Kakva je situacija s romskim udrugama na područje Brodsko-posavske županije i Slavonskog broda te koliki su kapaciteti tih udruga za provedbu projekata?

Na području Slavonskog broda ima dosta registriranih organizacija iz redova romske zajednice. Moram priznati da su udruge nedovoljno kapacitirane budući da nema dovoljno ljudskog kadra koji bi bili stručni u određenim područjima, da bi se na neki način mogli neki poslovi odrađivati na višoj razini.

Radio si i kao asistent u predškolskom obrazovanju? 

Radio sam četiri godine kao asistent u provedbi programa predškole. To je na neki način dosta utjecalo na mene  i usmjerilo, jer sam upisao preddiplomski studij ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.  Plan mi je utjecati na kvalitetu ranog i predškolskog obrazovanja, ne možda direktno, više možda kroz neke politike.

U planu imam još, osim tog preddiplomskog studija, upisati još diplomskih studij koji nije direktno vezan uz to područje, nego nešto drugo, tako da mogu više doprinijeti i raditi na politikama za mlade.

Upisao si Učiteljsku fakultet, rani predškolski odgoj i obrazovanje?
Ja sam oduvijek imao u planu upisivati studij. Zato me toliko i ponijela ta činjenica da sam ispao iz sustava obrazovanja. Učiteljski fakultet sam upisao da na neki način dokažem sebi, ali kasnije i drugima, da, ako se nešto u životu dovoljno želi, da se to može i ostvariti.

Obzirom na prethodno iskustvo u obrazovanju, koliko je postotak djece koje završavaju osnovnu školu te je li se smanjio postotak djece koji ne završavaju obveznu osnovnu školu?

Pa moram priznati da se unazad par godina taj postotak drop auta iz osnovnog obrazovanja nije u potpunosti smanjio, ali se vidi napredak u tom području.

To se sada svodi možda na nekolicinu, iako je to puno, puno je i kad jedan ispadne iz sustava obrazovanja, pogotovo iz osnovnog obrazovanja. Ali kažem, činjenica je da ti projekti i  višegodišnja ulaganja dolaze sada do izražaja. Sve više mladih završavaju osnovnu školu, upisuju i završavaju srednju školu.

Jedan od problema koji pogađa romsku zajednicu je svrstavanje romske djece po prilagođenom programu, koliki je postotak djece koji su po prilagođenom programu osnovnoj školi u Slavonskom brodu?

Sada je to dosta nizak postotak djece koja pohađaju nastavu po prilagođen programu. Naša osnovna škola je aplicirala prema Ministarstvu znanosti i obrazovanja za dodatno učenje hrvatskog jezika što ja pozdravljam. Tu je sama činjenica da je našim Romima  hrvatski jezika drugi jezik, ali trebaju njegovati i svoj materinji jezik jer da bi uopće vladao drugim jezikom moraš dobro poznavati i materinji jezik.

To dodatno učenje hrvatskog jezika, mogu otvoreno reći, da to čak nije loše niti za izvorne govornike hrvatskog jezika. Budući da hrvatski jezik, ako ćemo pričat o stručnom jeziku, ja koji sam u visokom sustavu obrazovanja, to jest obrazujem se u tom smjeru,  imam situaciju da kad djetetu u prvom ili drugom razredu treba pomoći oko zadatka moram dobro promisliti što se točno traži u tom zadatku. Stručni hrvatski jezik ponekad zna biti težak i za izvorne govornike, kamoli za inojezične govornike hrvatskog jezika.

Kakav je postotak upisa djece u srednje škole,  je li upisuju studij?

Dosta se povećao broj djece koji upisuju srednju školu, veliki je postotak koji upisuju, ali je i veliki postotak onih koji završavaju. Sada se to svodi  na  nekolicinu  da su možda upisali pa nisu do kraja završili ili da uopće nisu upisali srednju školu. Prošle godine smo imali jednog kandidata koji je upisao strojarski fakultet, međutim, odustao je od studiranja jer otišao živjeti  u Njemačkoj.

Koji su ključni preduvjeti za napredak kvalitete života romske zajednice?

Prvo i osnovno je kvaliteta življenja, ali to opet kažem, to su stvari koje su vezane jedne uz druge. Opet se vraćam na obrazovanje, da bismo uopće bili kompetentni na tržištu rada. Onda zakon o suzbijanju diskriminacije da bi se uopće ti koji su završavali srednje škole mogli  zaposliti. Ako ćemo gledati  ono što europska unija potiče, desegregaciju naselja, na način da se dosta ulaže u soft projekte te se potiče politika izlaženja iz naselja bez davanja mogućnosti. Zašto govorim o tome? Zato što mladi, da bi uopće izlazili iz naselja moraju imati na neki način  mogućnost financiranja, odnosno kupovine stana ili financiranje  stanarine.

Da bi sve to mogli, da bi kupili nekretninu, moraju biti kreditno sposobni. Ako niste zaposleni, ne možete dobiti kredit.

Po navedenom,  je li zaista desegregacija ključ uspjeha romske zajednice?

Ne, ne smatram to. To treba biti osobni izbor. Da se mene pitalo prije zaposlenja, kao što su me pitali u više navrata dobri prijatelji da li bi bio spreman živjeti i raditi u Zagrebu kada bih dobio dobro plaćeni posao, rekao bih da jesam. Sada kad sam se zaposlio i da me pitaju da izađem iz naselja, ne.  Zato što smatram da imam iste mogućnosti, živio u naselju ili izvan naselja. Jedino što, na neki način, neke usluge  nisu  pristupačne, kao što bi bile pristupačni da živim u centru grada.

Kao mlada osoba koja studira, brine o obitelji, radi što bi preporučio ostalim mladima Romima?

Nikad nije kasno, treba ulagati u sebe. Trebamo se osvijestiti na neki način da je nebo granica za neke stvari. Činjenica je da većina Roma ima nametnuti kompleks manje vrijednosti, što kroz odrastanje u samim obiteljima, što kroz obrazovni sustav, da se uvijek, na neki način očekuje od njih manje, tako da možda na neki način smatraju, kao što sam i sam smatrao, da nemam toliko kompetencija da bih mogao upisati  fakultet.  Unatoč tome, na neki način sam upisao fakultet i kad sam se osvijestio da nisam među najlošijima u godini, nego među najboljima,  tada sam se osvijestio.

Mogu dakle  reći da je nebo granica, tako da je poruka mladima da rade na sebi, da se obrazuju te nikad nije kasno bez obzira na godine.

Orham Memedi

 

 

U ROMSKOM NASELJU PIŠKOROVEC

/in , /by

Cijelo desetljeće iskazuje svoju kreativnost Nevjerojatna umjetnička instalacija u dvorištu Josipa Ignaca

Josip Ignac (67), popularno zvan Šerif, iz romskog naselja Piškorovec, za sebe kaže da je veliki ljubitelj umjetnosti, a od svoje kuće, dvorišta te prostora uz cestu, napravio je pravu umjetničku instalaciju, na kojoj je radio proteklih deset godina.

Ovdje se, osim biljaka i prekrasnih ruža, nalaze svakakvi predmeti, kao što su raznorazni kipovi, statue, ukrasni tanjuri, igračke, lutke, klaunovi, preparirane životinje, starinski predmeti poput korita i glačala, filmski plakati itd. Na stupovima na ulazu u dvorište ne nalaze se, kao što to zna biti, lavovi, već, originalno, dva ježića, ali i pokoji dinosaur i patka. Ovo sakupljam već 10-ak godina. Stvari su mi nosili ljudi, koji su ih pronašli na glomaznom otpadu, prilikom sakupljanja starog željeza i slično. Prvi predmet koji sam donio doma su ovi crni kipovi majmuna, nabavio sam ih u Trnovcu. Bio mi je to prvi suvenir koji mi je poticaj za dalje. Sve ovdje mi je lijepo i sve mi se sviđa, posebno kip Indijanca i svrake. Dragi mi je i ovaj mini bicikl, na kojem je nekad bio sat, koji više nije radio, ali bicikl sada ima novu svrhu – priča na Josip, dodavši: – Mještanima je sve ovo zanimljivo. Tko god da tu prolazi, svi se čude i dive. Dolaze posjetiti me da to vide. Kiša i vremenske prilike ne smetaju ovome, a djeca već znaju da mogu gledati, ali ne smiju dirati te stvari i to poštuju. Josip ovdje stanuje zajedno sa svojom suprugom Dragom Ignac (69), a često im u posjete dođu članovi mnogobrojne obitelji, koju čine devetero djece – tri sina i šest kćeri – i velik broj unuka. Josip je, kaže, zadovoljan svojim životom, kojeg je proveo u radu s konjima, starim željezom te u voćnjacima jabuka, no danas ga nažalost zdravlje loše služi.

– Nažalost bolujem od dijabetesa i astme, po 16 sati sam na kisiku. Ne mogu zato više puno raditi niti šetati, a domet mi je šetnja našom ulicom. U održavanju ovog prostora, brizi oko ruža i košnji pomažu mi unuci, posebno Kristina – rekao je. I sama kuća obitelji Ignac je zaista posebna. Oslikao im ju je soboslikar iz Držimurca Ivan Novak, kojem je Josip puno pomagao i kaže, veliki su prijatelji. Josip je vjerojatno jedini Rom u cijelom Međimurju koji se posvetio ovakvom umjetničkom izričaju, o čemu kaže i sljedeće: – Jako volim umjetnost. Kad sam na plaži u Fažani prije mnogo godina vidio kipove fazana, odlučio sam i sam napraviti nešto slično kod kuće. Obožavam i filmove, nije bilo filma kojeg nisam pogledao, dok danas pratim samo „Dnevnik“… Volio bih da netko prepozna ovaj moj trud, možda Općina Mala Subotica – rekao je. Piškorovec naime pripada općini Mala Subotica. Uz umjetničke kreacije kojima je uljepšao ovo mjesto, Josip svakako zaslužuje pljesak i zato jer nastoji educirati ostale Rome o važnosti čistoće okoliša. Kako bi po naselju bilo manje smeća, postavio je i dvije bačve te uči djecu da tu odlažu smeće i papiriće od sladoleda, jer u blizini njegove kuće nalazi se i trgovina. – Uvijek sve počistim, ne želim da imamo smeće i da nam je grdo. Imam pripremljene i bombone za djecu, koja ih dobiju ako počiste smeće. Zašto nam svima ne bi bilo lijepo? – kaže Josip Ignac, a mi mu želimo još mnogo zanimljivih predmeta u njegovoj kolekciji te puno zdravlja i sreće!

Autor: Hana Batcha Frančić

Međimurski list

 

KAKO ŽIVE MODERNI ROMI

/in /by

KAKO ŽIVE MODERNI ROMI „ROMSKI KRALJ“ RUMUNJSKE

Romi su velika evropska etnička manjina koja nema svoj teritorij, a sastoji se od nekoliko grupa koja su imigrirala iz Indije. Žive na euroazijskom kontinentu, u sjevernom dijelu Afrike, i američki i australijski. U Europi žive između 12-15 milijuna, zajednički se službeno nazivaju “Romi”. Govore tri glavna indoarijska jezika i mnogo dijalekata. Glavni jezici su romski, domari i lomari. Tradicionalno žive u izdvojenim romskim naseljima, ali vremenom se Romi iseljavaju i žive i u velikim gradovima i selima. Sada većini Roma cilj je integracija a ne asimilacija kao i prije nekoliko decenija. Žive od prikupljanje sekundarnih sirovina, prodajom na tržnicama i sajmovima i sakupljanja recikliranih predmeta (boca, paleta, raznih kućnih aparata idr) dok dosta njih živi i od primanja minimalne socijalne naknade. Dolaskom nove tehnologije prestalo se baviti svojim starim zanimanjima onima što su se bavili tokom migracija, muzikom, izradom metala i drveta. Muškarci bi izradili razne predmete dok su ih žene prodavale. Žene su se bavile i gatanjem.

Karakteristično je to da su Romi zadržali svoj materinji jezik u kojem su preuzeli puno riječi zemalja u kojima su se nastanili i poštuju neke od svojih običaje. Mnogi od njih su vrijedni rade, zapošljavaju se i uspješni su. Ne žive u zemunicama ili kartonskim kućama, grade velike i prostrane lijepe kuće.

Tokom migracija njima su bile jako bitne financije da bi opstali, jer gdje god bi stigli bili nepoželjni i proganjani. Način života ovih ljudi učio ih je tako da svako vlastito bogatstvo ulože u zlato, – jer zlatne predmete su lakše mogli nositi sa sobom, mijenjati, sakrivati, čuvati bez brige da će propasti. Radi lakšeg čuvanja sve svoje financije uložili bi u zlato. Od tuda im je izrasla ljubav prema zlatu i danas za svaku priliku koriste zlato kao nakit ali i kao dar. Običaj da se nosi prstenje, narukvice, lančići, rinčice i razni privjesci, da se od zlata prave odjevni elementi, sada se manifestira ne samo na praznicima, već i u svakodnevnom životu. Osim toga, razvile su se tradicije povezane sa zlatom na primjer, kada se sin ženi roditelji daruju sinu i snahi zlatni nakit. Mnogi ljudi imaju prilično kontroverzan stav prema Romima. Njihov način života izaziva iznenađenje i nerazumijevanje među predstavnicima susjednih naroda. Rođenje djevojčice nije tako sretno kao kada se rodi dječak. Romkinje su imale a i danas još u nekim obiteljima imaju tešku sudbinu. Sva prava u obitelji pripadaju muškarcima, sve dužnosti ženi. Odluku je li potrebno da žena zarađuje donosi najčešće suprug.. Glavni zadatak muškarca u romskoj obitelji je da doprinosi i izdržava obitelj, dok žena da odgaja djecu i odradi kućne poslove. Ženska djeca su pripremljena od strane svoje obitelji od djetinjstva jer se to prenosi s koljena na koljeno.

Kao i kod svih naroda i kod Roma postoji bogati, srednji i siromašni stalež. Kao primjer naveli bi da nigdje nema takvih luksuznih romskih kuća kao u rumunjskom Buzeskuu, gradu milijunaša sa pet tisuća stanovnika. Zlato se mjeri u kilogramima. Vjeruje se da je 55 kilograma zlata potrošeno na unutrašnjost kuće romskog “kralja” Floriana Cioabe. Godišnji prihod jednog od glavnih Roma procjenjuje se na 50-80.000.000 eura. Dobrobit ovih lokalnih Roma zasniva se uglavnom na trgovini metalom – crnim i obojenim. Mnogi od njih pripadaju velikoj grupi “kalderaša”, vezanoj za kovački zanat, nazvan “bakaraši”. Ne može bez hotelijerstva, legalne i švercerske trgovine. U naselju ima osam stotina kuća različitog stila arhitekture. Broj etaža je obično četiri i više. Nižih, posebno dvoetažnih, malo je i nije novo. Često se stare zgrade potpuno ruše u korist izgradnje novih velikih. U naselju se uglavnom okupljaju starci i djeca, odrasli stanovnici samo povodom plemenskih slavlja. Vjenčanja, krštenja, sahrane nisu neuobičajene i održavaju se u velikom obimu. Kao zaključak navela bih da se romska zajednica ipak pokrenula ka budućnosti. Promjene su vidljive. U zadnjih dva-tri desetljeća osnivane su romske udruge i organizacije koje su radile i rade na poboljšanju uvjeta i položaja romske zajednice u svojim zemljama. Mnogi mladi su se obrazovali i zaposleni su u međunarodnim organizacijama. Zapošljavaju se u institucijama. Potiču sve više djecu i mlade da se obrazuju. Radi se na suzbijanju diskriminacije.

Napredak je vidljiv ali nažalost još i dalje postoji diskriminacija i isključivanje Roma iz društva. Posebno je vidljivo u području zapošljavanja u javnom sektoru, još uvijek postoje izdvojeni razredi romske djece od ne romske djece, žive u kontejnerima bez adekvatnih bez vode i struje i uređene infrastrukture.

 

NAPORI ROMA U BORBI PROTIV DISKRIMINACIJE I PREDRASUDA

/in , /by

Mnogi Romi i danas i dalje se suočavaju s progonom, predrasudama i diskriminacijom, a uskraćena su im prava i usluge u zemljama u kojima žive. Posebno navela bih najosjetljiviju grupu to jest romsku djecu. Od najranije dobi suočeni su sa segregacijom koju nikada više neće zaboraviti kako je bio neprihvatljiv od strane svojih vršnjaka. Uvijek će osjetiti tu neprihvatljivost ma gdje se nalazio u društvu svojih susjeda ne-Roma. Neke države izgonili su Rome, nisu im omogućili boravak u kontejnerima, ne uređuju im status državljanstva država u kojima žive i dr.

 Posljednjih 20-25. godina mnoge romske organizacije i pojedinci diljem svijeta  rade na ostvarivanju prava za Rome, posebno pravo na obrazovanju, smještaju, zdravstvu, na očuvanju romske tradicije i kulture te na osiguravanju resursa za romske zajednice. Primjećujemo da su većina iz romske zajednice promijenile svijest o nekim pitanjima koja su bitna za boljitak romske zajednice. Posebno na području obrazovanja vidljiva je bitna promjena. Povećao se broj djece i mladih u uključivanju u obrazovnom sustavu. Svjesni smo činjenice da je obrazovanje bitan faktor za ostvarivanje svih ostalih prava koja su bitna za čovjeka. Zbog boljeg i bržeg rezultata potrebna je bolja suradnja jer zajedničkim radom udruga i institucija postižu se bolji rezultati.

Vlade pojedinih država žele pomoć romskoj zajednici kako bi se lakše integrirala.  Izdvajaju se financijska sredstva za provedbu nekih mjera iz Nacionalne strategije. Postoje međunarodne institucije i fondacije koje financiraju različite projekte i programe za Rome. Ipak i pored pomaka i napretka, neki problemi su ostali isti i nepromijenjeni. I dalje se izdvajaju obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, infrastruktura kao glavne poteškoće sa kojima se susreće romska zajednica. Još uvijek, nažalost, imamo romskih obitelji koje su bez krova nad glavom, struje, vode, priključka na kanalizacijsku mrežu…

Sve ove promjene i napredak koje su u romskoj zajednici postignuto, postiglo se zahvaljujući romskim organizacijama i romskom nevladinom sektoru, prijateljskim organizacijama ali uz pomoć i  podršku lokalnim i državnim institucijama.

Bez obzira na pomak i dalje postoje predrasude i diskriminacija prema Romima.

OBRAZOVANJE KAO PREDUVJET ZA UKLJUČIVANJE ROMA

/in , /by

Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske organiziralo je okruglu stol  o važnosti obrazovanja „ Obrazovanje kao preduvjet uključivanja pripadnika romske nacionalne manjine“,  organiziran u sklopu projekta “Uključivanje Roma – Ispunjavanje preduvjeta za učinkovitu provedbu politika usmjerenih na nacionalne manjine – FAZA I” u Zagrebu 25. svibnja 2022. godine.

Opći cilj projekta je doprinijeti ukupnom uključivanju pripadnika romske nacionalne manjine u hrvatsko društvo te unaprijediti provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma (NSUR).

Osim cilja ovim projektom predviđeno je i neki od pod ciljeva:  Podizanje razine svijesti javnosti, kao i pripadnika romske nacionalne manjine o važnosti predškolskog odgoja i obrazovanja, potrebi prevencije ispadanja iz srednjoškolskog obrazovanja te nepovoljnom položaju žena, djece i mladih pripadnika romske nacionalne manjine, jačanje koordinacijske uloge Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH te jačanje kapaciteta predstavnika tijela uključenih u provedbu NSUR-a, i  unaprjeđenje sudjelovanja pripadnika romske nacionalne manjine u provedbi NSUR-a.

Na okruglom stolu  su sudjelovali su predstavnici Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Bahrija Sejfić, zamjenica ravnatelja i Aleksa Đokić, voditelj službe za prava nacionalnih manjina, Nandor Čapo, ravnatelj Uprave, Uprava za nacionalne manjine Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Iva Prpić, voditeljica Odjela za podršku djeci i obiteljima, Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grad Zagreb, Margita Madunić Kaniški, ravnateljica Osnovna škola Žitnjak, Renata Cindrić, ravnateljica Osnovna škola Dr. Vinka Žganca Zagreb, Nura Ismailovski, podpredsjednica Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba, Ivana Ćosić, voditeljica programa za obrazovanje UNICEF.

Sve prisutne na početku Okruglog stola pozdravila je gđa Bahrija Sejfić, zamjenica ravnatelja Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Govorila je o položaju Roma u Republici Hrvatskoj i njihovim teškim životnim uvjetima sa kojima se susreću. Napomenula je da “žive bez vode, struje, da nemaju adekvatni stambeni prostor, čak nemaju niti sanitarne čvorove. Budući da žive u prenapučenom stambenom  prostoru mnoga školska djeca susreću se sa poteškoćama i da mnoga djeca nemaju prostora za učenje, nemaju stol gdje bi mogla pisati domaću zadaću. Sve su ove bitne okolnosti koje sprečavaju da sudjeluju u društvenom životu šire zajednice.

Također bih napomenula da na ove okolnosti djeca ne mogu bitno utjecati i mijenjati ih. Navela bih i druge okolnosti koji ih stavljaju u nepovoljnom položaju: nizak stupanj obrazovanja, dugotrajna nezaposlenost, doživljena diskriminacija i slično, a koji djecu stavljaju u nejednaku poziciju. Jednako tako obrazovanost roditelja ključan je čimbenik u obrazovanju djeteta. Obrazovan roditelj će više obratiti pažnju kvaliteti obrazovanja svojoj djeci, pozornije će pratiti njihov školski uspjeh, poticati ih i učiti sa njima.  Ja bih se također osvrnula na Romkinje i Rome u kontekstu na vrijeme pandemije Covida 19.  Nedavne  studije s ciljem istraživanja učinka djelovanja pandemije na društvu, pokazuju kako oni drugi pojedinci koji su inače marginalizirani, pandemija pogađa još teže.

Sve ovi problemi pokazuju da je romskoj djeci potrebna dodatna pomoć u obrazovanju a i materijalnu podršku kako bi imale jednake početne  šanse .

Nakon gđe Bahrije Sejfić, sudionicima se obratila i Martina Kiš,  predsjednica Odbora za nacionalne manjine . Osvrnula se na položaj i društveni život nacionalnih manjina Grada Zagreba gdje žive i romska manjina i da je njihov broj nešto manje od tri tisuće Roma. Kazala je da krećemo od jednog začaranog kruga od izuzetno nemogućnosti ostvarenja različitih ljudskih prava, preko otežanih uvjeta za život do svakodnevnog preživljavanje diskriminacije, gdje svakodnevni korak  romskog djeteta u našem životu čini težim.

Grad Zagreb putem aktivnosti naših upravljačkih tijela provodimo neke mjere za poboljšanje društvenog i ekonomskog položaja Romkinja i Roma u svrhu podizanja kvalitete života i smanjenjem nejednakosti i jaza, i aktivnosti poticanja za uključivanje u javni i društveni život i uključivanje u zajednici.

Osvrnula se na stipendije koje Grad Zagreb dodjeljuje romskim srednjoškolcima i studentima i da učenici ih uspješno završavaju školu. Kazala je da se svake godine broj stipendista povećava i da ove godine dodijeljeno je 86 stipendija, 72 dvije za srednjoškolce i 14 za studente, učenicima srednjih škola neto 2.700, a studentima 3.800 kuna mjesečno.  Isto tako gospođa Kiš najavila je, da će se         uskoro formirati radne skupine za izradu Akcijskog plana za provedbu Nacionalnog plana za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027. godine.

Nakon gospođe Kiš na okruglom stolu svoje izlaganje je imala gospođa  Nura Ismailovski, potpredsjednica Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba. Pored izlaganja koje je izlagala što je i koje prijedloge je Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba dalo  predlagalo do sada, kazala je da je obrazovanje ključ za bolji položaj Roma, i da nije samo ključ za preduvjete ostvarivanje boljeg položaja  već je i temelj za ostvarivanje svih ciljeva za koje mi težimo. Pohvalila je Grad Zagreb da je prvi izradio lokalni Nacionalni plan za uključivanje Roma i podatak da u Hrvatskoj danas ima 806 srednjoškolaca romske nacionalnosti  pokazuje učinkovitost učeničkih stipendija kao poticajne mjere za obrazovanje Roma.

O stanju na području obrazovanja u Gradu Zagrebu govorila je i Iva Prpić, voditeljica Odjela za podršku djeci i obiteljima Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom.

Obzirom da je obrazovanje najvažniji faktor za postizanje boljih uvjeta u životu što se svi slažemo, sudionicima se obratio u ime Ministarstva znanosti i obrazovanja Nandor Čapo, ravnatelj Uprave za nacionalne manjine. Na samome početku započeo je da je obrazovanje vrlo važno za sve ljude i kakav svijet nas okružuje da moramo stalno učiti što na formalnom što na neformalnom obrazovanju da bismo bili uspješni.  Kada govori o romskoj zajednici onda važnost obrazovanje je još na većoj razini i veća važnost njihovog uključivanja je izuzetno cijenjeno. Zašto? Zato jer djeca kada su uključena u predškolskim programima tu se lakše uključuju u obvezno obrazovanje, u osnovne škole u prvi razred i postižu bolje rezultate. Zašto? Zato jer u predškolsko odgoju usavršavaju jezik, socijalizaciju, higijenske navike. Sve se to usvaja prije nego li krenu u školu. Predškola godinu dana je obvezna. Na nekim područjima omogućili smo romskoj djeci pohađanje predškolskog dogja i dvije godine. Ali imamo i druge izazove a tu je prostor.

Također napomenuo je da imaju vrlo često mišljenja sa terena da škole koje imaju više romskih učenika, da su te škole nekvalitetne,  da se mora raditi na tome da se demantiraju takva mišljenja.

U nacionalnim planovima za razvoj sustava obrazovanja predviđamo određene dodatne potpore onim školama u kojima je veći broj romskih učenika i to sa ciljem povećanja kvalitete i opremanje škole, a i pružanje potpore nastavnicima i samim učenicima i vrlo bitno je rad sa roditeljima. Mi moramo obijediti roditelje da je obrazovanje vrlo bitno i da bez obrazovanja će se čovjek teško snaći u životu. Jako je bitno razumjeti okolinu i ti ljudi koji ne pripadaju nacionalnoj manjini razumiju tu manjinsku zajednicu i da ne živimo samo jedni pored drugih da se razumijemo nego da se podnosimo i da aktivno sudjelujemo u zajedničkom životu.

Govorio je i što Ministarstvo financira: financira predškolski odgoj roditeljski udio, sufinancira dodatno obrazovanje, produženi boravak, putovanja škole u prirodi, maturalna i studijska putovanja, učeničke domove, srednjoškolske u studentske stipendije ali u manjem iznosu od Grada Zagreba i obrazovanje odraslih. I dalje na nekim područjima se plaćaju romski pomagači, ali nažalost i dalje nije njihov status riješen.

Ravnateljica škole iz žitnjak navela da u 3-im Strugama iza broja 40. još uvijek postoje romske obitelji i da na sreću ima manji broj školske djece. Žive u malim kućicama i uvjeti su katastrofalni za život bez vode i struje, bez kanalizacije. Kako je kazala najveći je problem socijalizacija djece i da nema dobru komunikaciju sa roditeljima djece.

Problemi su se najviše primijetilo za vrijeme pandemije kada su djeca radila na daljini i dobila tablete od Ministarstva obrazovanja i nisu ih mogli koristiti iz jednostavnog razloga jer nisu imali struju. To smo pokušali riješiti na način da učitelji po dogovoru dolazili u školi i davali  su djeci i roditeljima papire, pisane materijale i dozvoljavali smo djeci da dođu u školi puniti tablete. Neki su išli po dućanima i tako dalje. Bili je velikih poteškoća ali smatram da nije bilo propusta i to nam je vrlo važno. Također imamo vrlo dobre primjere gdje su romske obitelji sa svojim radom, trudom i zalaganjem kupili sebi obiteljske kuće.

Napomenula je i da imaju problem sa velikim brojem izostanaka i da roditelji znaju da imaju pravo opravdati izostanak djece do tri dana u komadu, oni im opravdaju i događa se to da ima veliki broj izostanaka .

Osim škole Žitnjak svoje izlaganje izlagala je i Renata Cindrić, ravnateljica Osnovna škola Dr. Vinka Žganca, Kozari bok Zagreb. Zahvalila se na pozivu i kazala da su osnovna Žitnjak i osnovna škola u Kozarom boku kada se govori o pohađanju djece romske nacionalnosti naše dvije škole zauzimaju  prioritetno mjesto. U osnovnoj školi „Vinko Žganac“ u Kozarom boku pohađaju djeca iz Kozari puteva i Kozari boka. U toj školi pohađa 730 učenika, od kojih ima 34 redovna odjela i 2 posebna odjela koja pohađaju djeca sa poteškoćama u učenju. Nažalost u tim posebnim razredima pohađaju učenici romske nacionalne manjine  i iskoristila priliku zahvaliti gradskom uredu na financiranju jednog od tih dva posebna odjela za koje još uvijek nemaju odobrenje. U toj školi pohađa deset posto djece romske nacionalne manjine iako pretpostavljaju da ih ima više jer se ne predstavljaju svi kao Romi, i navela je da nije na njima da to istražuju. Poznavajući njihove obitelji znaju iz koje su obitelji, bivši učenike, i tako generacijama polaze tu školu.

Jedina smo od rijetkih škola od kojih svake godine upisuje veliki broj učenika svake godine, ove godine smo imali 138 učenika, prošle godine 96…. Kazala je da imaju u školi sve stručne osobe koji rade maksimalno i po pitanju romskih učenička, naravno i ostalih poslova koje u školi imaju.

Također istakla je da ima jako dobru suradnju sa roditeljima, i istakla je da njihovi djelatnici idu po kućama, šalju im pozive i tako veći broj roditelja se odaziva. Također je napomenula da prije 7-8 godina imali su velike probleme sa romskom djecom pri upisu u prvi razred.

Razrednici i nastavnici pri kraju školske godine pokušavaju pomoć učenicima koji završavaju osmi razred  da popune prijave za upis u srednju školu te mogu reći da većina njih koji završavaju upisuju srednju školu. Sljedeći problem nam je što mnoga djeca nisu pohađala predškolu. Da bez obzira što se kaže da je predškola obavezna to nije nigdje propisano zakonom i nigdje nije uvjetovano da dijete ne može upisati prvi razred ukoliko nije pohađao predškolu. Također budući romski učenici koji dolaze na testiranje i nakon što vidim vidimo da ne poznaju romski jezik, podnosimo zahtjev za početak učenja hrvatskog jezika što nam odobrava Ministarstvo obrazovanja i za dopunsko učenje hrvatskog jezika. Početak i tijek obrazovanja učenici su integrirani u početnim razrednim odjelima i posebnim odjelima. Pratimo ih tijekom prvog polugodišta prvog razreda i po potrebi upućujemo ih na timsku obradu i tom prilikom pripremamo ih u individualiziranom postupku ili prilagođeni program, nažalost to se događa uslijed pripreme za školu i ne pohađanja predškolskog programa. Svi romski učenici uključeni su u školskim aktivnostima i jednako sudjeluju kao i sva druga djeca.

Ramiza Memedi

VLASTITIM RUKAMA RADI-VLASTITIM RUKAMA PRISKRBI ZA SVOJU OBITELJ

/in , /by

Romi spadaju u najtežu zapošljivih skupina. Brojna istraživanja su pokazala da je visoka stopa nezaposlenosti romske populacije. Činjenica je da nezaposlenost češće pogađa Romkinje i Rome iz ruralnih krajeva Republike Hrvatske.

S jedne strane zbog nedovoljne obrazovanosti, jer radno sposobni nemaju završenu niti osnovnu školu, a s druge strane, negativno su stigmatizirani u javnosti, te je teško naći poslodavca koji je spreman zaposliti pripadnika romske manjine, iako postoji potreba za radnom snagom. Mnogi osuđuju Rome da ne žele raditi, da žive od socijalnih primanja, da su neradnici i……

Zato smo zatražili mišljenje Centra za socijalnu skrb Peščenica i razgovarali smo sa gospođom Vesnom Drobac, predstojnicom Centra.

  • Na području Peščenice-Žitnjak postoje više naselja u kojima živi romska populacija. Po vašim saznanjima, koliki je broj korisnika Roma i kakav je položaj romskih obitelji u tim naseljima.

Svaki čovjek koji uđe u Centar za socijalnu skrb ako je stranka u potrebi naravno bit će primljen i bit će tretiran kao svi ostali građani , neovisno koje je nacionalnosti ili nacionalnoj manjini propada.Za nas je to prvo i osnovno načelo jednakosti, znači svi su nam isti, ovisno što čovjek treba. Nakon podnesenog zahtjeva ide dalje na odjele i ostvaruje svoje pravo svako od njih u onom obimu i opsegu u kojem Zakonom ispunjava uvjete. Prema tome nama je nebitno dali je Rom, Hrvat, Srbin ili bilo koja nacija ili nacionalna manjina, nama su svi ljudi isti.

Sada postoje razni  programi i projekti gdje imaju negdje nekakvu pozitivniju diskriminaciju pripadnici romske nacionalnosti, te za njih imamo neke posebne uvjete, a za druge nacionalnosti to ne postoji.

Pri centru za socijalnu skrb Zagreb, podružnica Peščenica, evidentiranih službeno imamo 441 osobu, da su se izjasnili kao Romi i to uvidom u rodni list. Mnogi od njih ne žele se upisati kao Romi, nego žele biti Hrvati, poštivamo to, iako koji puta savjetujemo im da bi možda bilo bolje kod ostvarivanje nekih drugih prava i prednosti kao nacionalna manjina kod pozitivne diskriminacije da se izjasne. Međutim ako čovjek ne želi mi ne možemo ih prisiljavati ali niti ne želimo. Samo im ponudimo kao mogućnost.

Tako od tih 441 jednu osobu uglavnom  najviše su djeca. To su mnogobrojni obitelji koji žive  na području Peščenice na rubnim dijelovima od Držićeve ulice prema skroz jugoistočnom dijelu prema Rugvici, to je sve područje Peščenica. Znači ti rubni dijelovi su nažalost razno razni skladišni prostori, razno razna neformalna naselja u kojima su se ljudi doseljavali i tu ostajali.  To se pretvorilo u barake bez infrastrukture bez vode, bez struje. Ljudi bi tu ostajali bez da ih itko micalo, bespravno, bez ikakvog utvrđivanja prebivališta i boravišta, bez državljanstva. Djeca su se rađala bez da su se upisala u matici rođenih i tako je krenuo problem.

Naselja su  se stvarala sve veća i veća, rađala su se sve više i više djece i onda kada se krenulo prebrojavati i pobrojaviti, onda se utvrdilo da tu ima ljudi i djece koja uopće ne postoje kao građani, uopće nisu upisani u matici rođenih, što je bio veliki problem. Tako da Centar Peščenica ima što nema nitko u Zagrebu. Krenuli smo od toga da je rođeno ne postojeće dijete, da imamo dijete koje već ima deset godina a da se ne zna da postoji, jer nije došlo nikada do nikakvog sustava. Kada god dođu kolege na izvid, utvrde izvjestan broj djece i popišu. Nakon nekog vremena utvrde da je još netko od nekud došao, od kud. Ovaj došao iz Bosne, pa kako, nema papire nitko ne zna,  zove se tako i tako, gdje je bila ima li kakav dokaz. Tko ga je rodio. Gdje je mama, gdje je tata. Ostali su u Bosni. Mi imamo takvih problema.

Vi iz Udruga gledate normalno kao što i mi gledamo da u jednom civiliziranom društvu, jednom organiziranom građanskom društvu svatko od nas kad se rodio morao se upisati u maticu rođenih. Dakle u jednoj pravnoj državi, civiliziranom društvo se vodi evidencija o rođenima kao i umrlima. Međutim kod nas se dogodi da se odjedanput  pojavi osoba bilo mlađa ili dijete da ne postoji. Dođe iz Francuske majka sa bebom, kako uopće pređe granicu ja ne znam, ali dođe majka sa 12-toro djece, 12-o dijete ne postoji, nigdje, dakle nepostojeće dijete. Temeljem čega ćete vi dokazati da je ta majka rodila to dijete? Naravno tu je procedura dokazivanja.

To su problemi na području Peščenici, govorimo o onom dijelu na margini. Totalnoj margini. Ali htjela bih reći, naglasiti da ima postotak Roma, naših korisnika romske nacionalnosti koji su stvarno divni, krasni, slijede upute sa kojima možemo raditi i surađivati. Nalaze se u životnoj situaciji u kojoj se nalaze, ali znaju slijediti upute hoće poslušati, hoće savjete, dođu po savjete dakle i to uvijek treba naglasiti. Uvijek imamo jedan postotak ljudi koji jesu za suradnju. Imate onda onaj srednji postotak koji se vuče tako kako se vuče i ovaj koji je vječito na rubu i nikako sa tog ruba se pomaknuti. Koliko god radili nikako se pomaknuti.

Osobe koje nemaju prebivalište na području Peščenice prijavljujete na Centar za socijalnu skrb. Imate li točan broj koliko ih je prijavljeno i razlog prijavljena?

Na Peščenici imamo 158 osoba prijavljeni na adresu Centra za socijalnu skrb, Zapoljska 1., jer Zakon o prebivalištu 2013 godine regulirano po članku 6. što nažalost nismo tražili izmjenu tog članka, a naravno i izmjenu Zakona o prebivalištu, a to nije dobro. Ljudi koji su se ovdje našli nekada 90-ih godina  su se prijavili na nepostojeće adrese;  piše iza na primjer, Petruševac iza broja, Struge iza broja, Putevi iza broja tog i tog, to su nepostojeći objekti, ili su bili postojeći pa sada su nepostojeći i tako.

Evidencija u MUP-u ne poznaje brojeve iza broja 40, iza broja 178., i oni su skinuli sve te obitelji, djecu, starce, mlade obitelji sa djecom jednostavno ih nema, ali kako mi imamo dohvat piše odjavljeni ste s te adrese, Kozari puteve iza broja tog i tog, Struge iza broja tog i tog…..to su nepostojeći objekti i nepostojeće adrese. Gad Zagreb u suradnji sa MUP-om je to izbrisao. Ali ljudi su postojeći. Imate pred sobom živog čovjeka. Taj živi čovjek mora riješiti svoj egzistencijalno pitanje. Da bi bilo što počeo, on mora imati  nekakvo prebivalište i onda slijedi taj famozni članak 6. u kojem čovjek mora doći u MUP-u, i kaže što ću ja sada, mene ste izbrisali sa te i te adrese i kud sada.

Onda mu oni kažu da ispune tu formulare ako nemate nigdje drugdje, ako ste u tretmanu Centra i ako su imali na području Peščenice adresu zadnju s koje je izbrisan da se jave i izjave  da žele se prijaviti na adresu Centra. Onda slijedi MUP-ov dopis Centru koji kaže: Molimo u roku od 3 dana da se izjasnite i date suglasnost da te i te osobe prihvaćate da se prijave na vašu adresu. Mi smo užasno protiv jer ovo nije adresa stanovanja, ovdje se ne živi, ovdje se ne kuha, ovdje se ne obitava, ovdje se provodi radno vrijeme od 7-15. (nebitno). Dakle ovo nije adresa stanovanja ovo su uredi i nije adekvatno se prijaviti ali taj članak im to omogućava. Naravno kada su u pitanju djeca uvijek damo suglasnost jer djeca moraju imati zdravstvenu zaštitu, djeca moraju ići u školu, djeca moraju imati elementarne zaštite, ali kada su u pitanju kriminalci znamo da ne dajemo suglasnost na što policijska uprava nam šalje dopis da su ga prijavili na Zapoljsku 1. jer nisu znali što će s njim. Onda nam kažu da ukoliko za godinu dana bude nešto onda ćemo ga odjaviti. Ja vodim brigu o tome i stalno ažuriram i kažem da skine sa našeg popisa te i te. Kada dođe policija kažu nam da je tu prijavljen na što im kažemo da, ali vidite da su tu uredi. Ovdje se ne živi, ovo nije kuća, ovo nije stanovanje. Naravno da je prijavljen na ovu adresu jer taj članak  Zakona o prebivalištu omogućio mu je tu prijavu.

Imamo i cijele obitelji nažalost i to će se i sada nažalost dogoditi sa ovima koji su preseljeni iz 3. Struge. Preseljeni su u Kosnici i Hostel  Arenu jer oni sada više, a i prije toga nisu bili prijavljeni na 3. Struge iza broja 40. nego na razne-razne adrese. Sve te ljude poznajemo i sve znamo o njima. Jedni su prijavljeni na Kozari puteve iza broja 178. a jedni su prijavljeni na Radničku cestu tamo kod Domovinskog mosta u nekakva radnička naselja, isto nepostojeće adrese. Preseljenje u Kosnici nije rješenje, to je bilo samo vatrogasno rješenje da se one potleušice maknu. Ono je bilo izvor zaraze, ono je bilo strašno i kada je H.M. preseljena i hvala bogu dobila je kuću, imala je sreće. Ona i 6-oro djece se smjestili u krasnu kuću, djeca su postali vlasnici. Tada je trebalo srušiti njenu kućicu i ne dozvoliti da se sljedeći useli tu bez vode i struje. Čim je M.H. iselila odmah se drugi uselili. Zatečeno stanje onog dan 27. 07. kada je izvršena deložacija, kada je izvršio Grad Zagreb i MUP, toga dana zatečene osobe nitko od njih nije imao prebivalište osim Šarić Hana, dok ovi drugi bili su prijavljeni svugdje na području Peščenice. Tako su ti zatečeni ljudi imali sreće i dobili smještaj Kosnici i hostelu Arena.

Dali je primjereno? Naravno da nije. Dali je bilo primjereno živjeti u jednoj sobici njih 15-oro bez vode, struje i bilo čega. Nije. Za tu djecu za vrijeme COVIDA je naša kolegica dogovorila i omogućila da idu u taj prvi dućan da pune tablete za školu da mogu pratiti nastavu.

Koliko prostorije sada ima obitelj nakon preseljenja? 

Imam ja sve popisano po sobama. U svakoj sobi ima njih po troje. Imaju vodu, struju, televizor u svakoj sobi i sve do jučer što nisu imali. To je privremeno dok im se ne nađe negdje drugdje. Što mene ljuti u toj priči? Svi kada smo bili na sastanku kod Gradonačelnika, sve udruge govore dajte im stanove. Pa nije to samo tako. Svi radni ljudi dižu krediti kupuju stanove i plaćaju kredite cijeli život. Prema tome zašto netko treba dobiti stan a svi mi ostali ćemo kupovati. To je neravnopravnost. U tom slučaju smo mi diskriminirani, jer plaćamo kredite cijeli život. Trebaš mu dati mogućnost da on zaradi, da on skrbi. Ja sam zadnji put rekla mi moramo ljude učiti životu. Nije rješenje nekome dati ribu da se najede, daj ga nauči da tu ribu ulovi da donese da jedu. Nije način sada da zatečene osobe koje nisu imali prebivalište na 3. Strugama dobiti stan od Grada Zagreba. Svi su se digli  i rekli da je to neprimjereno da djeca žive u Kosnici. Neprimjereno je da djeca žive, ali oni su odvojeni u posebnom paviljonu i nemaju ništa sa ovim našim beskućnicima koji su ekstra. Sve to stoji. Treba se omogućiti ljudima da se u nekom dijelu Grada napravi naselje, ja sam za to.

Za početak kontejnersko naselje što hvali. Ako mogu svi oni ljudi koji su ostali bez vlastitih kuća stanovati u kontejnerima, imaš vodu, struju i bolje uvjete. Ti kao otac i ti kao majke se trebaš potruditi da svojoj djeci osiguraš uvjete za život, rad i učenje, jer ako ti nisi omogućio to svojoj djeci, onda si neodgovoran roditelj i neodgovorno se ponašaš prema vlastitoj djeci. Što znači roditi 15-oro djece i živjeti u bajtici bez vode i struje sa zemljom na podu. To je krajno neodgovorno.  Znači ako želimo da Romi ili bilo koja nacija nebitno asimilirati u društvu treba prihvaćati norme ovoga društva. Svi mi želimo živjeti lijepo i dobro. E sada od nas se netko muči više netko manje. Ali dok ti je servirano nije dobro. Ja trebam tebe naučiti kako ćeš završiti školu i postati svoj čovjek, svoj radnik. Nema veze završi neki zanat, budi stolar, budi tesar, budi zidar, svaki zanat je častan kada se pošteno radi. Vlastitim rukama radi, vlastitim rukama priskrbi za svoju obitelj.

Planiraj potomstvo kako ti želiš. Hoćeš imati 15-oro djece ili jedno, ali ti svojim primjerom ih odgajaj i daj im nekakav model majke koja skrbi i brine o toj dječici. Zar je život majke da ide i vodi djecu za ruku u Pučku kuhinju i nosi kante za čušpajz, za sarme, za ovo ili ono. To nije primjer roditeljstva. Primjer majke je da skuha tom djetetu ručak doma. Da skuha amper juhu ako nema za komad mesa. Na taj način da se odgaja sljedeća generacija, a ne da se odgaja ako nemaš što jest odeš u Socijalni centar, dobiš uputnicu i odeš u kuhinju. Tamo ćeš dobiti kompletan ručak. Nikada se nitko nije otrovao hvala bogu, uvijek je friško kuhana hrana. Dakle svi mogu dobiti tko god nema novaca, jer hrane ima. Dobije od nas uputnicu ode tamo jesti. Hoću reći to nije uzor za djecu.

Isto tako status odgojitelj po meni je loša mjera, jer je nepravilno to, da djeca se nisu involvirala u društvu, da djeca moraju ostati kući da ga majka odgaja. Sada zamislite koliko znači jednom romskom djetetu da bude u vrtiću. Mi toliko insistiramo na tome da se upišu radi jezične barijere, normalno da uče hrvatski jezik, jer žive u Hrvatskoj, da imaju redovnu klopicu da imaju doručak i ručak da jedu. Ne govorimo o Romima koji normalno žive, imaju svoje kuće, oni znaju svoju djecu odgajati. Govorimo o ovoj skupini koja je kod nas najčešća, a ti su ovi sa margine. Dakle ljudi koji su u riziku, obitelji koji su u riziku siromaštva. Da se to dijete nauči vladat, da dijete nauči govoriti hrvatski jezik, da dijete zna kako se sjedi za stolom, kako se jede, kako se crta, dakle te neke osnovne vještine koje treba savladati u predškolskoj dobi da bi mogao se upisati u osnovnoj školi.

I to je nama jako važno bilo kod izricanja mjera kod ovih obitelji koji su u riziku. Nama je jako važno i mi u tim mjerama nalažemo da mora ići u vrtić, da stiče te osnovne vještine, da bude među drugom populacijom, da se normalno razvija a ne da doma samo skuplja smeće, ide da skuplja željezo po kontejnerima s mamom i tatom, pokupi kakve bakterije i viruse po tom smeću i zaraziti se, pa to je strašno.

Nema mjesta u vrtićima da se upišu djeca?

Ima, Ima. Na svaku našu preporuku za smještaj uvijek je primljeno dijete. Nikada se nije desilo da dijete nije primljeno. Samo pokažite volju da to želite i ta djeca će biti uključena. Svako naše dijete je uključeno kada mi dajemo preporuku i kažemo da treba biti uključeno jer moraju naučiti hrvatski jezik i moraju naučiti osnovne vještine.

Status roditelja odgojitelja izglasala je skupština Grada Zagreba odlukom a ne Zakonom i to nije Zakonska odluka. Dakle po toj odluci svaka majka koja ima troje i više djece ne radi, te može ostvariti pet tisuća kuna.  Ona majka dobije status odgajatelja i ona ne treba slati dijete u vrtiću, dapače ne može slati jer je vezuje mjera i mislim da apsolutno nije dobro. Sad smo dobili jednu generaciju djece koja je mogla biti uključeno u predškolski odgoj a nije. To je šteta. Doći će u prvi razred a ne zna hrvatski jezik. Među tom dječicom ima toliko pametno i zdrave djece. Oni imaju šansu biti vrijedni građani ove države sa završenim obrazovanjem. Samo ih treba poticati. Nama je drago za svako dijete koje uspije. Mi smo tako ponosni kada nam dođu i kažu da je taj i taj završio osnovnu školu i upisati će srednju. Djeci je potrebna roditeljska podrška. Najgora rečenica je kada roditelji kažu; „Ja nemam školu pa ne mora niti oni imati“. Ne, ako ti nemaš ne mora tvoje dijete živjeti kao ti. Ono neka bude bar stepenicu više od tebe samo neka ide naprijed. Treba im dati šansu.

Ima roditelja koji su sami kao djeca jako teško živjeli, svašta im se ružno događalo i sada o svojoj djeci jako dobro brinu. Djeca im završava školovanje. Sva djeca su im završila srednju školu i svi rade. Roditelji su nam sami ispričali sve što su preživjeli. Mama je bila prodavana, jedva se izvukla i svoje kćerke sada  ne da.

I dalje postoje maloljetni ugovoreni brakovi. Ima li prijava na ovu problematiku, i da li škole prijavljuju da djeca odustaju sa nastave.

Mi saznamo kada je već kasno. Nama dođe djevojčica od 13 godina kada je već prodana i trudna. Nama je jako žao.  kada nam dođe dijete od 13 godina i već je trudna. Ona sa 18. već je rodila 4-oro djece. To je tako teško, dijete rađa dijete i uzalud sa svim savjetima.

U vašoj evidenciji ima Roma koji su starije osobe i osobe s invaliditetom. Jesu li korisnici doma za starije ili doma za djecu s posebnim potrebama? Koristi li  tko „Osobnu invalidninu“?

Ima jako malo starih ljudi. Ljudi mladi umiri. Ne idu redovno na preglede, što se hrane tako kako se hrane, što žive u takve ne uvjetne prostore. Sve to doprinosi kratkom životnom vijeku. Možemo na prste izbrojiti koliko imamo pripadnika romske nacionalnosti da su negdje na smještaju. Romi ne idu u institucije, oni ostaju pri obitelji, ako uopće ima starijih. Vrlo malo ima onih koji se nama obrate i da mi znamo da u obitelj postoji djeda i baka koji su 70, 80, 90 godina te da su u potrebi. Takvih je vrlo malo. Imamo jedne u Dubravi kojima je pomoć u kući potrebna jer su jako bolesni. Ne žele smještaj, ne žele u nikakvu instituciju. Imaju djecu vani po inozemstvu ali ne žele reći gdje su,  ne znaju adrese.

Koliki je Iznos socijalne pomoći za samca?

Socijalna pomoć za samca je 1300,00 kn, na to ide još kumulativno svašta nešto, plus 500,00 kn za režije, od Grada još 30% od 1300,00 za režije, to je za samca koji ne radi, još pučka kuhinja, plus jednokratne pomoći, plus pomoć za ogrjev, plus ako je bolestan doplatak za pomoć i njegu, još ako je bolestan plus invalidnina, plus na to od Grada Zagreba 200,00 kn., a invalidnina je 1720,00 kn. Puno Roma koriste invalidninu.

Jednokratnu uvećanu pomoć Romi koriste ali to ide preko Ministarstva.

Nasilje je česta pojava u romskim obiteljima. Obraća li vam se tko za pomoć, traže li savjet od vas kome da se obrate?

O da, nasilje u obitelji postoji i to vrlo često. Dolaze žene same i prijavljuju tko ih zlostavlja. Nasilja u obitelji ima dosta. Kada nam jave da postoji nasilje, onda smjestimo žene sa djecom u sigurne kuće. Obraćaju nam se i osobno i preko policije. Znaju djeca sama dolaziti i prijaviti da se nešto događa među njihovim roditeljima.

Za nasilje nad djecom ne možemo reći da ima. Jedino što postoji zanemarivanje. Na primjer ne idu cijepiti djecu redovito i slično. Zna se dogoditi da plaćaju kazne za to.

Obzirom da na području Grada Zagreba ima veliki broj romskih udruga, kakva vam je suradnja sa njima. 

Imamo suradnju sa romskim udrugama, i otvoreni smo za sve koji žele surađivati.