“Moje ime je Mladen Ignac, imam 18 godina i živim u Murskom Središću. ” – rečenica je kojom započinje govor ovaj mladić u Hrvatskom saboru kao predstavnik Savjetodavnog odbora za dječju participaciju na sjednici djece i zastupnika povodom 30 godina Konvencije UN-a o pravima djeteta održane 20. studenog 2019. godine. Posebno dirljiv govor jer je govorio o značenju udomiteljstva iz perspektive udomljenog djeteta, pojasnio da mu je nova udomiteljska obitelj, u kojoj je prvi put dobio ljubav, podršku, red i topli dom, promijenila život. U današnjem intervjuu sam mi je rekao: “Da nisam udomljen, vrlo vjerojatno bih već imao podeblji kriminalni dosje i bio u zatvoru! No imao sam sreću što završio u obitelji Hoblaj i saznao što znači obitelj i ljubav!”

I zato prenosim njegov govor u cijelosti:

“Poštovane dame i gospodo, Hvala vam na ovako velikoj časti da u samom Hrvatskom saboru smijem podijeliti svoju priču!

Moje ime je Mladen Ignac, a udomljen sam od 28. kolovoza 2013. godine. S obzirom na to da nisam znao što me čeka i zašto sam tog jutra morao napustiti svoj biološku obitelj, bio sam jako uznemiren, jadan i uplašen. No, sad vidim da je upravo tog dana počeo moj novi život kakav nikad nisam imao niti sam ga mogao zamisliti. U svojoj sam udomiteljskoj obitelji po prvi put dobio ljubav, pažnju, red, podršku, nadu, topli dom i redovne tople obroke.

S vremenom sam otkrio svoj talent za trčanje što je mom odrastanju dalo novi poticaj i vrijednost. Posebno mi je drago da sam u svojoj udomiteljskoj obitelji imao prilike upoznati i Boga u kog se mogu nastaviti pouzdati cijeli svoj život. Volio bih kad bi svako dijete koje nema odgovarajuću roditeljsku skrb ili živi u domu za nezbrinutu djecu imalo priliku dobiti obitelj kakvu sam ja dobio. Ovo tim više jer će oni zauvijek ostati moja obitelj, dok će neki moji vršnjaci kad navrše 18 godina možda biti prepušteni sami sebi. U nadi da moje iskustvo pomogne da bude više kvalitetnih udomitelja pa da ni jedno dijete u Hrvatskoj ne ostane nezbrinuto, još jednom Vam se najljepše zahvaljujem i molim Vas da upotrijebite sav svoj ugled i moć za razvoj udomiteljstva i osamostaljivanje mladih koji izlaze iz sustava socijalne skrbi.”

<

Sjednica djece i zastupnika u povodu 30. obljetnice Konvencije UN-a o pravima djeteta i obilježavanja Svjetskog dana djeteta

A zapravo sam ga zamolio za današnji intervju povodom njegovih sportskih uspjeha. Njegov brat Igor i ja zajedno radimo pa sam tako postao FB prijatelj i s Mladenom, a onda su mi samo počele iskakivati njegove sportske fotografije i nije dugo trebalo da pomislim kako tog mladića treba intervjuirati i dati mu podršku, i nisam se prevario!

Kad si shvatio da si talentiran za trčanje?

U osnovnoj školi me je više zanimao nogomet, ali nisam bio baš ustrajan. Iako sam mogao brzo trčati, to mi nije bilo dovoljno za napredak u igri pa mi je nedostajalo motivacije, a i dečki su me počeli zafrkavati. No kad sam krenuo u srednju školu i s lakoćom otrčao jednu utrku, shvatio sam da je atletika moj sport. Odnosno, shvatila je to moja nastavnica Marina Trajbar, kontaktirala AK Međimurje i tamo je počelo moje treniranje.

I tako si počeo osvajati medalje?

Haha, ne baš tako lako. Prva utrka koju sam trčao bila je na 800 m i bio sam zadnji. Imao sam snage za izdržati utrku no neiskusan prebrzo sam krenuo, nisam tu snagu dobro rasporedio. Danas, zahvaljujući treneru Aleksandru Žbulj i ostalim voditeljima kluba već znam kako rasporediti tempo. Za uspjeh u atletici treba uložiti puno rada, truda i volje bez čega se ne mogu očekivati dobri rezultati.

Znači trkač si na 800 m?

Zapravo su mi omiljene discipline 3000 m i 5000 m u kojima sam jako napredovao uz pomoć trenera i uz podršku obitelji i prijatelja, a trčim još i 1500 m i 10 km. Zapravo se još tražim jer se i sam još razvijam i ima još dosta prostora za napredovanje.

Dobro, a do sada ima li neka najdraža utrka?

Svakako, to je državna utrka sa zaprekama na 2000 m (steeplechase), tada sam osvojio i prvu medalju, brončanu,  na nacionalnom nivou! No najdraža mi je jer sam upoznao ekipu s kojom najčešće sudjelujem na državnim prvenstvima. Volim državna prvenstva i zbog toga što skoro svaki put uspijem postaviti novi osobni rekord u svojim disciplinama.

Znači medalja ima od lokalnih do nacionalnih utrka. Nije ti žao što te nastavnica usmjerila prema atletici?

Moju policu već krasi puno medalja, pehara i priznanja. Napisao sam jednom na Facebooku: “Ja sam kao bik: padnem, ali uvijek se dignem jer ne želim odustati!” Ne želim niti neću stati sve dok ne ostvarim svoje snove. Bilo je uspona i padova i bit će ih još puno, ali neću odustati nego ću biti jači i odlučniji!!! Ništa vrijedno ne dolazi lagano!

Mislim da je atletika jedina stvar u koju sam se iskreno zaljubio i ne mogu niti jedan dan bez nje!

Znate što? Trčanje me je naučilo da nastavim dalje i kad je najteže. Zato se neću nikada predati slabosti!

Poručio bih svim sportašima da ulažu maksimalan trud i volju u sportovima kojima se bave jer će jedino tako doći do dobrih rezultata. A moja poruka svim prijateljima i poznanicima je – svima vam veliko hvala sto me podržavate. To mi jako puno znači!

Postoji li još nešto čime se baviš u slobodno vrijeme?

Prije podne škola, pohađam Srednju školu Čakovec, smjer njegovatelj, poslije podne treninzi. Ponekad kad ipak uhvatim malo slobodnog vremena glumim u MAKAMUS-u, Malom kazalištu Mursko Središće no moram priznati da je to sve rjeđe. Dobar sam učenik i takav želim ostati, a dobar sam i atletičar, još bolji želim postati!

Dok razgovaramo sam si nekoliko puta spomenuo da si Rom i da ponekad i nemaš ugodna iskustva i jedna rečenica mi je zapela za uho pa bih htio da je čuju (pročitaju) i čitatelji!

Da, nekad me tete u dućanu prate da nešto ne ukradem jer sam tamnoputi no i razumijem ih. Rekao sam već, da nisam imao tu sreću biti posvojen tko zna što bi danas bilo sa mnom, možda bi i imale dobro opravdanje da me prate. No s druge strane, nismo svi isti! Ni u čemu ni nigdje nisu svi isti, zbog generaliziranja ispaštaju i oni koji žele normalan život!

Kako ide ona  pjesma Ciganin sam, ali najljepši, haha, a ja sam Ciganin pa sam najbrži! Znate tko je izmislio triatlon? Pa mi cigani, odemo pješke na bazen, okupamo se i vratimo se s nečijim biciklom! Kad je stvarno loš dan jedino što me može vratiti je trening..što je trening teži ja se bolje osjećam!

Neki ljudi imaju predrasude jer imam tamniju kožu, ma ljudi moji neki se sunčaju cijelo ljeto da bi bili tamniji, a mene je Bog takvog stvorio. Ja sam samo Rom i imam tamniju kožu, Cigan sam i neću se zamarati s takvim ljudima! Nekad sam se sramio što sam Rom, danas više ne!

Otrčah zadnjih 2 km bos u cilj, izgubio sam patike!”

Za kraj objavit ću jedan komentar o Mladenu objavljen na Facebooku: “Ja sam te upamtio na jednom natjecanju u Zagrebu kad si kasnio na start trke na 5000 m, sprintao preko cijelog nogometnog igrališta da bi stigao na start i sekundu kasnije startao u utrci – na 5 km koju si pošteno odradio. To je srce sportsko ! Samo naprijed!”

Mladene, još puno sportskog, ali i sveg drugog uspjeha!

 

Intervju – Mladen Ignac: Samo da preživim ovu utrku!!! Da prijavim novu!!!!

5. prosinca 2019.5. prosinca 2019. Gorkić Taradi 260 Views 0 Comments AK Međimurje, atletika, Mladen Ignac, trčanje

“Moje ime je Mladen Ignac, imam 18 godina i živim u Murskom Središću. ” – rečenica je kojom započinje govor ovaj mladić u Hrvatskom saboru kao predstavnik Savjetodavnog odbora za dječju participaciju na sjednici djece i zastupnika povodom 30 godina Konvencije UN-a o pravima djeteta održane 20. studenog 2019. godine. Posebno dirljiv govor jer je govorio o značenju udomiteljstva iz perspektive udomljenog djeteta, pojasnio da mu je nova udomiteljska obitelj, u kojoj je prvi put dobio ljubav, podršku, red i topli dom, promijenila život. U današnjem intervjuu sam mi je rekao: “Da nisam udomljen, vrlo vjerojatno bih već imao podeblji kriminalni dosje i bio u zatvoru! No imao sam sreću što završio u obitelji Hoblaj i saznao što znači obitelj i ljubav!”

I zato prenosim njegov govor u cijelosti:

“Poštovane dame i gospodo, Hvala vam na ovako velikoj časti da u samom Hrvatskom saboru smijem podijeliti svoju priču!

Moje ime je Mladen Ignac, a udomljen sam od 28. kolovoza 2013. godine. S obzirom na to da nisam znao što me čeka i zašto sam tog jutra morao napustiti svoj biološku obitelj, bio sam jako uznemiren, jadan i uplašen. No, sad vidim da je upravo tog dana počeo moj novi život kakav nikad nisam imao niti sam ga mogao zamisliti. U svojoj sam udomiteljskoj obitelji po prvi put dobio ljubav, pažnju, red, podršku, nadu, topli dom i redovne tople obroke.

S vremenom sam otkrio svoj talent za trčanje što je mom odrastanju dalo novi poticaj i vrijednost. Posebno mi je drago da sam u svojoj udomiteljskoj obitelji imao prilike upoznati i Boga u kog se mogu nastaviti pouzdati cijeli svoj život. Volio bih kad bi svako dijete koje nema odgovarajuću roditeljsku skrb ili živi u domu za nezbrinutu djecu imalo priliku dobiti obitelj kakvu sam ja dobio. Ovo tim više jer će oni zauvijek ostati moja obitelj, dok će neki moji vršnjaci kad navrše 18 godina možda biti prepušteni sami sebi. U nadi da moje iskustvo pomogne da bude više kvalitetnih udomitelja pa da ni jedno dijete u Hrvatskoj ne ostane nezbrinuto, još jednom Vam se najljepše zahvaljujem i molim Vas da upotrijebite sav svoj ugled i moć za razvoj udomiteljstva i osamostaljivanje mladih koji izlaze iz sustava socijalne skrbi.”

Sjednica djece i zastupnika u povodu 30. obljetnice Konvencije UN-a o pravima djeteta i obilježavanja Svjetskog dana djeteta

A zapravo sam ga zamolio za današnji intervju povodom njegovih sportskih uspjeha. Njegov brat Igor i ja zajedno radimo pa sam tako postao FB prijatelj i s Mladenom, a onda su mi samo počele iskakivati njegove sportske fotografije i nije dugo trebalo da pomislim kako tog mladića treba intervjuirati i dati mu podršku, i nisam se prevario!

Kad si shvatio da si talentiran za trčanje?

U osnovnoj školi me je više zanimao nogomet, ali nisam bio baš ustrajan. Iako sam mogao brzo trčati, to mi nije bilo dovoljno za napredak u igri pa mi je nedostajalo motivacije, a i dečki su me počeli zafrkavati. No kad sam krenuo u srednju školu i s lakoćom otrčao jednu utrku, shvatio sam da je atletika moj sport. Odnosno, shvatila je to moja nastavnica Marina Trajbar, kontaktirala AK Međimurje i tamo je počelo moje treniranje.

I tako si počeo osvajati medalje?

Haha, ne baš tako lako. Prva utrka koju sam trčao bila je na 800 m i bio sam zadnji. Imao sam snage za izdržati utrku no neiskusan prebrzo sam krenuo, nisam tu snagu dobro rasporedio. Danas, zahvaljujući treneru Aleksandru Žbulj i ostalim voditeljima kluba već znam kako rasporediti tempo. Za uspjeh u atletici treba uložiti puno rada, truda i volje bez čega se ne mogu očekivati dobri rezultati.

Znači trkač si na 800 m?

Zapravo su mi omiljene discipline 3000 m i 5000 m u kojima sam jako napredovao uz pomoć trenera i uz podršku obitelji i prijatelja, a trčim još i 1500 m i 10 km. Zapravo se još tražim jer se i sam još razvijam i ima još dosta prostora za napredovanje.

Dobro, a do sada ima li neka najdraža utrka?

Svakako, to je državna utrka sa zaprekama na 2000 m (steeplechase), tada sam osvojio i prvu medalju, brončanu,  na nacionalnom nivou! No najdraža mi je jer sam upoznao ekipu s kojom najčešće sudjelujem na državnim prvenstvima. Volim državna prvenstva i zbog toga što skoro svaki put uspijem postaviti novi osobni rekord u svojim disciplinama.

Znači medalja ima od lokalnih do nacionalnih utrka. Nije ti žao što te nastavnica usmjerila prema atletici?

Moju policu već krasi puno medalja, pehara i priznanja. Napisao sam jednom na Facebooku: “Ja sam kao bik: padnem, ali uvijek se dignem jer ne želim odustati!” Ne želim niti neću stati sve dok ne ostvarim svoje snove. Bilo je uspona i padova i bit će ih još puno, ali neću odustati nego ću biti jači i odlučniji!!! Ništa vrijedno ne dolazi lagano!

Mislim da je atletika jedina stvar u koju sam se iskreno zaljubio i ne mogu niti jedan dan bez nje!

Znate što? Trčanje me je naučilo da nastavim dalje i kad je najteže. Zato se neću nikada predati slabosti!

Poručio bih svim sportašima da ulažu maksimalan trud i volju u sportovima kojima se bave jer će jedino tako doći do dobrih rezultata. A moja poruka svim prijateljima i poznanicima je – svima vam veliko hvala sto me podržavate. To mi jako puno znači!

Postoji li još nešto čime se baviš u slobodno vrijeme?

Prije podne škola, pohađam Srednju školu Čakovec, smjer njegovatelj, poslije podne treninzi. Ponekad kad ipak uhvatim malo slobodnog vremena glumim u MAKAMUS-u, Malom kazalištu Mursko Središće no moram priznati da je to sve rjeđe. Dobar sam učenik i takav želim ostati, a dobar sam i atletičar, još bolji želim postati!

Dok razgovaramo sam si nekoliko puta spomenuo da si Rom i da ponekad i nemaš ugodna iskustva i jedna rečenica mi je zapela za uho pa bih htio da je čuju (pročitaju) i čitatelji!

Da, nekad me tete u dućanu prate da nešto ne ukradem jer sam tamnoputi no i razumijem ih. Rekao sam već, da nisam imao tu sreću biti posvojen tko zna što bi danas bilo sa mnom, možda bi i imale dobro opravdanje da me prate. No s druge strane, nismo svi isti! Ni u čemu ni nigdje nisu svi isti, zbog generaliziranja ispaštaju i oni koji žele normalan život!

Kako ide ona  pjesma Ciganin sam, ali najljepši, haha, a ja sam Ciganin pa sam najbrži! Znate tko je izmislio triatlon? Pa mi cigani, odemo pješke na bazen, okupamo se i vratimo se s nečijim biciklom! Kad je stvarno loš dan jedino što me može vratiti je trening. što je trening teži ja se bolje osjećam!

Neki ljudi imaju predrasude jer imam tamniju kožu, ma ljudi moji neki se sunčaju cijelo ljeto da bi bili tamniji, a mene je Bog takvog stvorio. Ja sam samo Rom i imam tamniju kožu, Cigan sam i neću se zamarati s takvim ljudima! Nekad sam se sramio što sam Rom, danas više ne!

Za kraj objavit ću jedan komentar o Mladenu objavljen na Facebooku: “Ja sam te upamtio na jednom natjecanju u Zagrebu kad si kasnio na start trke na 5000 m, sprintao preko cijelog nogometnog igrališta da bi stigao na start i sekundu kasnije startao u utrci – na 5 km koju si pošteno odradio. To je srce sportsko ! Samo naprijed!”

Mladene, još puno sportskog, ali i sveg drugog uspjeha!