Inicijativa mladih za ljudska prava poziva predsjednicu i premijera, saborske zastupnike iz vladajućeg i opozicijskog političkog spektra da se ujedine u zaštiti i promociji ljudskih prava, a ne u prozivkama onih koji ukazuju na mržnju i nasilje. “Pozivamo ih da prestanu trošiti javni novac na sponzoriranje komemoracija i koncerata koji promoviraju mržnju, zločine i zločinačke režime, da uklone ustaška znakovlja i simbole ustaške i fašističke ideologije, da se konačno udruže u zaustavljanju netrpeljivosti i mržnje koja vlada u našem društvu”, poručuju iz YIHR-a.
“Trenutno svjedočimo verbalnim napadima i osudama zastupnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, od strane premijera, članova Vlade te saborskih zastupnika iz vladajućeg i opozicijskog političkog spektra koji za klimu mržnje i nasilja koja vlada u društvu kao odgovorne zlonamjerno prozivaju upravo pripadnike manjina. U isto vrijeme izostaju osude brojnih izjava, činjenja i nečinjenja koja kao rezultat imaju veličanje mržnje, kršenje ljudskih prava te slavljenje nasilja, zločina i zločinačkih režima iz prošlosti”, stoji u priopćenju YIHR-a.Zbog svega navedenog predsjednicu, premijera, članove Vlade, zastupnike i zastupnice Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta, gradonačelnike iz YIHR-a upućuju da krivca za nasilje i mržnju ne traže u pripadnicima nacionalnih manjina već u njima samima
Upozoravaju kako jasna, uporna i kontinuirana osuda svih recentnih slučajeva ne postoji.
“Za zaključiti je da upravo pripadnici nacionalnih manjina ne smiju govoriti o društvenom posrnuću iako je odgovornost svih građana i građanki upravo ukazivati i reagirati na sve ono što je u državi problematično. Žalosno je što predsjednicu, premijera, Vladu i većinu zastupnika ne zanima što se u društvu srozavanju minimalni standardi ljudskih prava, a to je ovih dana i mjeseci konkretizirano u obliku premlaćivanja, kamenovanja i psovanja ljudi jer su „pogrešnog“ nacionalnog podrijetla. Njih muči što o tome govori – Srbin”, ističu iz YIHR-a.
Dodaju kako je sramotno da gotovo svi politički akteri kršenja ljudskih prava koja su počinjena u posljednje vrijeme vide kao priliku za manipulacije i vlastiti politički profit, a ne kao potrebu da stanu u obranu temeljnih vrijednosti naše države i vrate povjerenje građanima svih pripadnosti u vladavinu prava.
Pučka pravobraniteljica te međunarodne organizacije i tijela koja imaju mandat štiti i zagovarati prava nacionalnih manjina redovno oštro upozoravaju da porast govora mržnje te kaznenih i prekršajnih djela motiviranih mržnjom ugrožava stabilnost i napredak društva, ali nažalost bezuspješno.Dodaju kako je sramotno da gotovo svi politički akteri kršenja ljudskih prava koja su počinjena u posljednje vrijeme vide kao priliku za manipulacije i vlastiti politički profit
Zbog svega navedenog predsjednicu, premijera, članove Vlade, zastupnike i zastupnice Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta, gradonačelnike iz YIHR-a upućuju da krivca za nasilje i mržnju ne traže u pripadnicima nacionalnih manjina već u njima samima.
Od njih traže da predlože i usvoje zakone koji jasno i oštro definiraju temelje kažnjavanja počinitelja prekršajnih i kaznenih djela, a vezanih za korištenje i upotrebu simbola mržnje u koje spadaju fašistički i ustaški simboli, traže da se suzdrže od izjava i djelovanja koje promovira nasilje, mržnju i zločine te nedvojbeno i redovno javno i najoštrije osude svakog tko takve izjave uputi.
“Pozivamo ih da prestanu trošiti javni novac na sponzoriranje komemoracija i koncerata koji promoviraju mržnju, zločine i zločinačke režime, da uklone ustaška znakovlja i simbole ustaške i fašističke ideologije s pročelja objekata na vašim institucijama i gradovima. Pozivamo ih da se konačno udruže u zaustavljanju netrpeljivosti i mržnje koja vlada u našem društvu”, zaključuju iz inicijative.
Orhan Usein: Integracija Roma je deo procesa integracije prema Evropskoj uniji
Orhan Usein (Foto: RCC)
Orhan Usein je šef Kancelarije za integraciju Roma koja djeluje pri Regionalnom vijeću za saradnju. U intervjuu za naš portal, Usein je govorio o nedavno potpisanoj Deklaraciji o integraciji Roma i šta ona donosi romskoj zajednici na zapadnom Balkanu.
Šta Romima i Romkinjama u zemljama proširenja donosi Deklaracija zapadnog Balkana o Romima i proširenju Evropske unije?
-Deklaracija Zapadnog Balkana o Romima i proširenju Evropske unije predstvalja garanciju da će vlade Zapadnog Balkana, u okviru svojih reformi i aktivnosti za pristupanje prema Evropskoj uniji, osigurati da će Romi napredovati u najmanju ruku istim tempom kao i ostali na tom putu. To znači da zemlje ne mogu ići napred prema Evropskoj uniji bez svojih sugrađana Roma. To znači da će napredovati svi u obrazovanju, zapošljavanju, stanovanju, zdravstvu, a Romi neće izostajati u tom napretku.
Takođe Deklaracija znači da će Evropska unija budno pratiti kolko su zemlje uistinu postigle napredak, kolko su uistinu poboljšali obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje i pristup zdravstva Romima. A to praćenje će biti u odnosu na konkretne ciljeve koje je Deklaracija uspostavila. Pored svega ovoga, bitno je i to da su se vlade obavezale da obezbede da svaki Rom ima dokumente koji će omogućiti pristup svim javnim uslugama, pravima i slobodama kao i svakom drugom građaninu. Možda najbitnije u ovom trenutku za nas, zbog toga što je ta tema bila delimično zapostavljena, jeste to da su se vlade obavezale da mnogo ozbiljnije rade ne suzbijanje diskriminacije prema Romima, što je srž i koren svih problema sa kojima se Romi suočavaju. Ukoliko se radi ozbiljno na to pitanje, sigurno je da ćemo imati mnogo boljih rezultata u svim oblastima.
Smatrate li da je Deklaracijom „romsko pitanje“ u zemljama proširenja stavljeno na najveći mogući nivo?
-Šta znači najveći nivo i kako to određujete? Integracija Roma jeste deo procesa integracije prema Evropskoj uniji. Takođe je gotovo u pravilu jedan od prioriteta vladinih programa na Zapadnom Balkanu. Što se tiče Evropske unije, to je jedino pitanje manjina koje ima svoju oficijalnu politiku na tom nivou. Dakle, integracija Roma je i do sad bila visoko na agendi. To pitanje nikad nije bilo pitanje državne bezbednosti, zato što se etnička tenzija, iako latentna i sveprožimajuća kada je reć o prisustvu anti-ciganizma, nikad nije eskalirala ili imala naznake eskalacije. Uglavnom zato što Romi imaju taj pozitivni, pa mogu slobodno reći čak i patriotski stav prema njihovim matičnim zemljama.
Dakle, integracija Roma nije i ne može se gledati kao pitanje hitnosti ili alarmantno pitanje sa te strane, iako je očigledno da neka stanja su nedopustiva u 21. veku. To je pitanje dugotrajnog i konzistentnog napora da se promeni duboko ukorenjeno stanje nepravde prema Romima. Takođe je pitanje nacionalnog konsenzusa, odnosno pitanje dali i kako svi mi zajedno želimo da živimo u zajedničkoj državi na način da svima nama bude dobro.
Dakle, da zaključim, integracija Roma jeste visoko na agendama Evropske unije i vlade, na mesto dostojanstveno i odgovarajuće potrebi i realnog stanja na terenu. Pitanje koje Deklaracija teži da reši otvarajući put, jeste pitanje ozbiljnosti u sprovođenju datih obećanja i zagarantovanih prava, kao i rasprostranjivanje te odlučnosti da se integracija Roma postigne, na svim mogućim nivoima, uključujući i lokalni nivo vlasti.
Orhan Usein, šef Kancelarije za integraciju Roma pri Regionalnom savetu za saradnju (Foto: Roma Integration/Facebook)
Dokument koji je potpisan u Poznanu sa sobom nosi i određene obaveze za ostvarivanje ciljeva zemalja potpisnica. Koji su to ciljevi, odnosno obaveze?
Ovo pitanje koje ste mi postavili je ključno i suštinski daje odgovor i na prethodna dva pitanja, odnosno šta Romi treba da očekuju i da pozivaju svoje vlade na odgovornost u tom smislu, kao i kakav je nivo prioriteta integracije Roma. Deklaracija Zapadnog Balkana o Romima i proširenju Evropske unije postavlja konkretne ciljeve u ključnim oblastima:
U obrazovanju je postavljen cilj da 90% Roma završava osnovno i 50% Roma završava srednje obrazovanje.
U zapošljavanju je postavljen cilj da najmanje 25% Roma bude zapošljeno, a da stopa zapošljenosti u javnom sektoru bude proporcionalna udelu Roma u stanovništvu.
U stanovanju je postavljen cilj da se svaka kuća i svako naselje gde žive Romi legalizje, gde god je to moće, a ukoliko to nije moguće, da se obezbedi adekvatno stanovanje za Rome.
U zdravstvu je cilj da 95% Roma ima takozvano univerzalno, ili osnovno zdravstveno osiguranje.
Na polju ličnih dokumnata cilj je da svi Romi budu registrovani u matičnim knjigama kako bi imali pristup takvim dokumentima.
Takođe se postavlja zadatak u oblasti anti-diskriminacije, a to je da u okviru postojećih tela za jednakost bude osnovana jedinica koja bi se temeljno bavila pitanjima diskriminacije Roma. Iako u ovoj oblasti možda zadatak nije dovoljno ambiciozan, s obzirom na to da smo dosad jako slabo napredovali u ovoj oblasti, smatramo da bi ovo moglo biti dobar početak.
Ovo su ciljevi, i to takvi ciljevi da će Evropska unija budno pratiti dali smo ih ostvarili pre nego postanemo njene članice. Pored ovoga, Deklaracija definiše i određene institucionalne mehanizme kao minimum neophodan da bi se radilo na dostizanju ovih ciljeva. Takođe, Deklaracija poziva Evropsku uniju da naš region mnogo čvršće uklopi u svoj sistem po odnosu na pitanje Roma.
Da li ovo znači da će Romi i Romkinje sa zapadnog Balkana direktno preko EU tražiti kvalitetnije uslove života?
-U suštini znači da i bez posebnog traženja Romi bi trebali dobiti ono što im sleduje kao građanima od strane njihovih vlada. Naravno da očekujemo da Evropska unija pomogne vladama da omogući Romima sva garantovana prava. Uostalom, eto, projekat Integracija Roma koji je finansiran od strane Evropske unije i Fonda Otvoreno društvo je tu baš sa tom misijom – da pomogne vladama da svoj sistem uspostave tako da Romi nisu više isključeni i na marginama, nego pretstavljaju važan deo naših društava.
Proces približavanja EU treba maksimalno iskoristiti za poboljšanje uslova života Roma na zapadnom Balkanu. Kroz ovu Deklaraciju, vlade zemalja su se obavezale da će raditi na tome. Na koji način će sama romska zajednica u tim zemljama biti dio ovog velikog procesa?
-Eto, zanimljivo je da je ovo peto pitanje koje ste mi postavili, a baš paragraf 5 Deklaracije obavezuje naše vlade da uspostave formalne procedure i mehanizme za zajedničko uključivanje lokalnih uprava i romskih zajednica u formulaciju politika, donošenja odluka, sprovođenja i praćenja ostvarivanja ciljeva Deklaracije. Ovom obavezom reafirmišemo princip „Ništa za Rome bez Roma“.
Da li će se kroz Deklaraciju, zemlje potpisnice, između ostaloga, obvezati i na borbu protiv antigypsyizma?
-Na žalost, u regionu smo još uvek na putu da prepoznamo taj negativni fenomen, da shvatimo potrebu da se uspostavi sistem borbe protiv anti-ciganizma i da ozbiljno radimo na tome. Sama Deklaracija ne specificira borbu protiv anti-ciganizma kao takvu, iako smo mi veoma svesni te potrebe. Međutim, Deklaracija odlučno otvara put borbi protiv diskriminacije prema Romima, a diskriminacija prema Romima jeste manifestacija anti-ciganizma koju treba suzbiti. Deklaracija obevezuje da se pojačaju strukture zaštite protiv diskriminacije i da se uspostave posebna pod-tela u okviru tela protiv diskriminacije, koja bi se bavila specifično ne-diskriminacijom Roma, uključujući preko procesiranja žalbi od strane Roma, obezbeđivanja pravne pomoći potencijalnim i faktičkim žrtvama i utvržđivanja diskriminativnih šema, kako institucionalne, tako i pikrivene diskriminacije. Smatramo da će ovo biti ozbiljan poduhvat koji će indirektno uticati na suzbijanje anti-ciganizma i nadamo se da će rad na ovom zadatku iz Deklaracije doprineti definiciji i prepoznavanju anti-ciganizma, kao fenomen protiv kojeg se moramo zajedno boriti.
Orhan Usein, (Foto: Udar arhiva)
Koliko je realno očekivati da će se vlade zemalja ZB u budućnosti mnogo ozbiljnije baviti „romskim pitanjem“, nego do sada?
-To je pitanje poverenja prema vladama. Premijeri vlada Zapadnog Balkana su usvojili Deklaraciju. Za mene lično to jeste garancija i ja verujem da će se vlade ozbiljno baviti integracijom Roma. Ukoliko to ne bude slučaj, Deklaracija je instrument da i Evropska unija, ali prevashodno mi kao građani ovih zemalja, pozovemo vlade na odgovornost, što nam demokratski sistem omogućava. Ja sam lično duboko uveren da će se Premijeri naših vlada držati usvajanja ove Deklaraciju na Samitu u Poznanu u okviru Berlinskog procesa i u okviru procesa proširenja Evropske unije. Duboko sam uveren u to.
Lois Brookes-Jones je mlada Romkinja iz Velike Britanije koja se bori za prava Roma i LGBT populacije širom Evrope.
Lois trenutno studira političke nauke u Chesteru, gdje je dobila i mnogobrojne nagrade za najangažovanijeg studenta u projektima koji su doprinijeli poboljšanju lokalne zajednice. Svoj aktivizam koji pomaže Romima širom Evrope Louis smatra obavezom svake mlade osobe koja želi da donese promjenu. Pored redovnih studija, Louis se bori da tradicija i historija Roma ne padne u zaborav. Kroz edukovanje mladih o romskom genocidu koji se desio u logoru Auschwitz-Bikernau koji takođe nosi naziv „Ciganski logor“ i zalaganje za prava ranjivih grupacija žena, ona kao član Evropskog komiteta mladih daje sve od sebe da se njen glas čuje i da mladi Romi ustanu na noge i bore se za svoja prava sljedeći njen primjer. Portal Udar je razgovarao sa ovom aktivisticom.
„Od malena nosim tradicionalne romske nošnje i ne želim da to promjenim, jer ako se prilagodim ostalima, onda napuštam svoju tradiciju i stavljam je u zaborav. Nije dovoljno to što samo pričamo konstantno o romskoj kulturi, tradiciji, i historiji Roma, ako mi sami zapostavljamo ono na šta treba da budemo ponosni.Moramo da se riješimo straha koji imamo kao narod, ako ustanemo, ogranizujemo proteste, demonstracije, i zauzmemo se sami za sebe, Romi za Rome, jedino tako ćemo moći da donesemo pozitivnu promjenu.
Potrebno je mnogo više rada na lokalnom nivou, kako bi dostigli taj internacionalni nivo i povezanost Roma širom Evrope. Ne smijemo dopuštati da drugi dobijaju zasluge i bivaju nagrađeni jer su pomogli Romima da nauče svoju historiju, kada ima i Roma koji su mnogo obrazovaniji i mogu da se bore za svoj narod. Romi se posmatraju kao resurs koji se može iskoristiti, a ne kao narod„, pojasnila je Lois.
Kao mlada Romkinja koja je pripadnik LGBT populacije, Lois tvrdi da nije oduvijek znala kako da prihvati samu sebe i bude ponosna, već je to samo došlo kako je sazrijevala i formirala sebe kao osobu.
„Od malih nogu sam učena da samim time ako kažem da sam Romkinja, već sebe izlažem određenoj opasnosti i postavljam sebe u ranjiv položaj, jer dajem opštoj populaciji razlog da me diskriminišu i rasno segregiraju. Da bi imali osnovna ljudska prava moramo da krijemo svoj kulturni identitet i da se prilagodimo kulturi i običajima opšte populacije gdje smo nastanjeni, što je zaista apsurdno. Duplo više moramo da se trudimo da postignemo jednake rezultate kao ostali i da dobijemo ta osnovna ljudska prava. Mi Romi ne smijemo da izgubimo svoju kulturu“, tvrdi Lois.
Ona tvrdi da najteži dani u njenom životu su bili kada je htjela da saopšti svojoj porodici da je biseksualna.
„Imala sam 14 godina tada, htjela sam da im kažem, ali strah u meni me sprečavao. Nisam htjela da izgubim sve oko sebe, da vidim zabrinutost u očima roditelja, ma koliko god puta oni pokazali svoju podršku prema LGBT populaciji. Kao pripadnica Romske nacionalne manjine koja prolazi kroz proces u kojem vlasti i vodeće institucije žele da odbace historiju i tradiciju Roma, strah postaje samo veći, jer ako me već na jedan način društvo odbija jer sam Romkinja, šta će biti ako saznaju da sam i LGBT? To pitanje koje sam sebi postavila, mnogo je uticalo na moj dalji razvoj, i vremenom dalo mi snagu da radim i prenesem svoje znanje i želju za bolje sutra na ostale Rome širom Europe“, pojasnila je Lois.
Prema njenom mišljenju i ličnom iskustvu, za Rome najveći problem je diskriminacija, i negativni stereotipi koji se godinama razvijaju u društvu.
„Kada god sam tražila zaposlenje, imala sam super kvalifikacije, i super su se odnosili prema meni, sve dok ne dođemo do dijela u kojem treba da izjasnim svoju nacionalnu pripadnost. Kada kažem da sam Romkinja, jedino što mi kažu je da će mi se javiti na broj telefona, i kao po običaju, nikada me ne kontaktiraju. Romi moraju da se bore, da obrazuju mlade, ulažu u budućnost, jer svakim danom sve smo bliži onome što je dovelo do genocida nad Romima, toj vrsti diskriminacije, javnog govora koji propagira istrebljenje Roma. Moramo da se borimo, jer kada ljudima koji su na vrhu postavimo pitanja, oni samo odu ili ne odgovore, a kada bi mi otišli, rekli bi da ne želimo promjenu i da se ne zalažemo za promjene. Društvo želi samo naš ples, muziku, i umjetničku stranu naše kulture ,sve ostalo što se tiče nas je za njih nebitno, i ne dopuštaju nam da imamo naša osnovna ljudska prava“, rekla je Louis.
Ona je zaključila da jedini način da se spriječi postojeća i nadolazeća segregacija je kroz obrazovanje mladih jer jedino tako je moguće uticati na cjelokupan sistem koji zapostavlja Rome, i stavlja ih u potlačen položaj.
Njena poruka svim mladim Romima je da da drže glavu visoko, budu ponosni na ono što jesu i da se bore za zajednički cilj – Ujedinjenje svih Roma svijeta.
