Najveće okupljanje Roma u Europi
Tradicija duga 243 godine: Konji se kupaju u reci, a karavani prave kolaps na putevima
Sajam, koji traje tri dana, obično ugosti oko 10.000 Roma i putnika, kao i još 20.000 drugih posetilaca, koji učestvuju u svečanostima, takmičenjima i u trgovini
Hiljade ljudi stiglo je u sredu na Sajam konja u Eplbiju, najvećem evropskom okupljanju Roma, koje se jednom godišnje održava u ovom engleskom gradu. Romi sa svojim porodicama su na konjima i u kolima danima putovali kako bi prisustvovali sajmu.
Muškarci, žene, deca, kao i njihovi konji okupili su se na sajmu, gde imaju priliku da prezentuju svoje proizvode i razmene iskustva o životu na putevima.
Sajam, koji traje tri dana, obično ugosti oko 10.000 Roma i putnika, kao i još 20.000 drugih posetilaca, koji učestvuju u svečanostima, takmičenjima i u trgovini, piše Dejli mejl.
Ovaj događaj, koji datira još iz 1775. godine, postao je važan za Rome oko 1900. godine, kada su hiljade ljudi iz Velike Britanije, Irske i drugih zemalja počeli da se okupljaju u Eplbiju da bi prodali konje, ali i da se druže sa drugim članovima zajednice.
Romi su danima putovali da bi stigli na Sajam Foto: Wikimedia/Deben_Dave
Umesto organizovanog događaja sa postavljenim programom, ova manifestacija je zamišljena kao najveći sajam Roma u Evropi, koji se sastaju poput jedne velike porodice.
Tradicionalna manifestacija nije se održala prošle godine usled lošeg vremena, ali su ove godine konji ponovo ušli u reku Eden kako bi se osvežili. Ritual je nastao u 17. veku kako bi se konji oprali i bili lepši potencijalnim kupcima.
Mnogi od putnika stigli su u tradicionalnim karavanima, poznatim kao vardo, veoma dekorativnim drvenim vagonima iz britansko-romske tradicije.
Neki od njih imaju i dimnjake, koji su jarko obojeni, a ovi vagoni koriste se u letnji mesecima za putovanja.
Tradicija varda smatra se visokom kulturnom tačkom umetničkog dizajna i remek-delom drvoprerađivača.
Oni u karavanima i na konjima dolaze na najveće okupljanje Roma Foto: Profimedia/Zuma Press – News
Dolazak Roma na sajam zna da iznervira vozače, jer se iza sporih konja i karavana napravi kilometarska kolona u kojima čak 100 automobila, kamiona i kombija čeka da nastavi svoj put.
Sajam je spontano okupljanje i ne organizuju ga ni pojedinci niti grupa, iako Romi imaju “Shera Rom” (glava Roma), koji organizuje toalete, mesta za otpad, vodosnabdevanje, pašnjake za konje itd. On deluje kao veza sa komitetom za koodrinaciju lokalnih vlasti.
Glavne aktivnosti odvijaju se na sajmu Hil (oblast glavnog kampa) a nedavno i na Tržišnom polju, koji je otvorio lokalni farmer pre 10 godina i sada je glavni trgovački centar i područje ugostiteljstva.
LOŠE STRANE SAJMA
Zbog sajma konja dolazi do brojnih žalbi o neuređenosti u gradu, nasilnom kriminalu i okrutnosti prema životinjama.
Na sajmu 2014. godine bilo je 28 hapšenja, zbog upotrebe droga, pijanstva i opstrukcije. U 2015. godini broj hapšenja je opao, kada je privedeno 15 osoba.
Što se tiče troškova čišćenja, iako trgovački štandovi ostavljaju nekoliko tona otpada, dan nakon sajma počinje se sa čišćenjem, bez ikakvih troškova za obveznike, a nedelju dana kasnije nema nikakvih tragova da je sajam uopšte i bio.
Bilo je samo nekoliko slučajeva okrutnosti prema životinjama, ali su oni na vreme rešeni a odgovorni su kažnjeni. Većina konja na sajmu su dobro očuvana, dobro trenirana i u dobrom stanju.
ČASOPIS BUDUĆNOST
Prvi pomak na putu razbijanja predrasuda o Romima, svakako je temeljno upoznavanje njihove prošlosti i sadašnjosti, kulturu i svakodnevicu, religiju i običaje. Ta kulturna raznolikost Roma u Republici Hrvatskoj se daleko razlikuje od drugih manjina na području Republike Hrvatske. Također Romi nisu homogena skupina, govore različitim jezikom, imaju svoje običaje, jezik i vjeroispovijest za koju su se opredijelili. Postoje muslimanske, katoličke, pravoslavne, jevanđelističke i novo nastele vjere. Obzirom da Romi nemaju matičnu državu te svaka podskupina (pleme) Roma manifestira svoje tradicijske običaje i kulturu ovisno o mjestu, porijekla i nastanjenosti u Hrvatskoj i naš cilj je da to putem časopisa prezentiramo široj javnosti.
Cilj ovoga časopisa je prikazivanje realnog položaja Roma, njihovu kulturu i običaje gdje s ovime pokušavamo ublažiti predrasude prema Romima koje ih stoljećima prati do današnjih dana te ujedno širiti u romskoj zajednici nove informacije o trenutnim događajima i novostima koje su dio njihovog života i okruženja. Kao medij ima dvosmisleni cilj. Smatramo ga važnim u razbijanju predrasuda učvršćena negativnim izjavama medija, dok drugi cilj služi kao informativni medij svim zainteresiranim o položaju romske zajednici kako u Hrvatskoj tako i izvan Republike Hrvatske.
U svim aktivnostima naglasak je na probleme odnosno uspjehe koje želimo dijeliti sa svim čitateljima časopisa te ujedno s time i ublažavati štetu komercijalnih medija koje nanose romskoj zajednici, stvarajući negativnu sliku odnosno stereotip, ne mareći na sve veći jaz između romske zajednice i građana Republike Hrvatske. Isključivo je manjinski časopis i sadržaj se odnosi na njihovu problematiku sa sadržajem problematike žena i djece.
Časopis se tiska od 2003 godine.
Kao ključan izvor financiranja časopisa je Savjet za nacionalne manjine Vlade RH, koji nažalost financijska sredstva smanjije svake godine.
Svi zainteresirani koji žele dati svoj doprinos i objaviti svoje aktivnosti, događanja, članke i dr. poslati na adresu urednuštva ili e-mail;
UŽRH “Bolja budućnost”
Av. M. Držića 4,
10 000 Zagreb
tel/fax 00385 1 6110311
uzrh.boljabuducnost@yahoo.com
Ramiza Memedi
NAUČILI OD OCA I DEDE
Rezultati istraživanja o muškarcima i rodnoj ravnopravnosti
Šamaranje žene, ponižavanje, zastrašivanje i silovanje normalna pojava u Srbiji.
Jedna četvrtina od 1.060 ispitanih muškaraca da namerno zastrašuje svoju partnerku. Šamari i gađanje predmetima – deo su jedne petine veza. Uvrede i ponižavanja čine svakodnevicu trećine. Svaki pedeseti muškarac učestvovao je u grupnom silovanju. Da žena treba da toleriše nasilje, kako bi održala porodicu, slaže se njih 11, 9%.
Ovo su deo rezultata istraživanja IMAGES Srbija koje je sproveo Centar za promociju zdravih stilova zivota – Centar E8
Na pitanje: “žena treba da toleriše nasilje da bi sačuvala porodicu” – SLAŽEM SE odgovorilo je 11,9 posto muškaraca. “Muškarac treba da ima poslednju reč u porodičnim odlukama” – SLAŽEM SE, odgovorilo je 34,1 posto muškaraca. “Najvažnija uloga žene je da brine o kući i kuva” – SLAŽEM SE, odgovorilo je 40,1 posto muškaraca. Svaki peti ispitanik se oseća uvređeno kada ga partrenrka zamoli da stavi kondom.
Ovi rezultati predstavljeni su na konferenciji MAN-x Niš održanoj u Regionalnom centru za profesionalni razvoj zaposlenih u obrazovanju u NIšu.
Ovo je prvo istraživanje ovakvog tipa u Srbiji i donosi značajne podatke za bolje i lakše razumevanje muškosti. Istraživanje je rađeno na nacionalno reprezentativnom uzorku od 1060 muškaraca i 540 žena starosti od 18 do 60 godina. Istražiavnje IMAGES Srbija je deo globalnog istraživanja koje je do sada sprovedeno u više od 20 zemalja u svetu.
Rezultati istraživanja pokazali su da se stavovi muškaraca prema rodnoj ravnopravnosti u određenim segmentima života promenili ka liberalnijm (briga o deci), dok u drugim i dalje naginju ka tradicionalnim, naročito kada je u pitanju nasilje nad muškarcima i ženama.
Skoro polovina ispitanika učestvovala je u tučama protiv suparničkih grupa, kao i da je 60% mladića dodirivalo je devojke bez njihove saglasnosti ili im dobacivalo seksualne komentare. Posebno je poražavajuće podatak da čak 18.8% muškaraca smatra da postoje situacije u kojima žena zaslužuje batine.
Međutim, skoro 90 odsto muškaraca reklo je da bi volelo da provodi više vremena sa svojom decom, a pokazalo se i da je u porodicama u kojima partneri imaju više obrazovanje pojela kućnih poslova egalitarnija. 80% muškaraca je išlo sa svojim partnerkama na kontrole tokom trudnoće (od toga 30% je išlo na sve kontrole). Da odgovornost za decu posle razvoda treba da bude podjednaka kaže 4/5 ispitanih muškaraca. U domaćinstvima 68.1% muškaraca, odluke vezane za decu su zajednička odgovornost. 49.1 odsto ispitanih muškaraca se slaže da su menjanje pelena i hranjenje dece odgovornost majke.
„Ono što mi govori višegodišnje iskustvo u proučavanju tema vezanih za rodnu ravnopravnost i konkretno muškaraca na Balkanu i u Srbiji, kao što je slučaj sa istraživanjem IMAGES, je da je u velikoj meri prisutan uticaj konstrukta o tome, kakav muškarac treba da bude. To znači i veliki stepen neslobode jer sloboda od društvenih konstrukata je prva sloboda“ , kaže Marina Hughson (Blagojević), glavna istraživačica i autorka istraživanja o muškarcima i rodnoj ravnopravnosti – IMAGES Srbija.
Analiza se većim delom zasniva na rezultatima ankete, odnosno kvantitativnim pokazateljima vezanim za položaj, stavove i ponašanja muškaraca u Srbiji. Ali pored tih rezultata, u IMAGES Srbija su izneti i neki od glasova muškaraca, prikupljenih tokom kvalitativne analize, pre svega kao ilustracija mnoštva različitih ideoloških i ličnih pozicija, različitih diskursa i stavova.
TIPIČAN MUŠKARAC (jedan od glasova muškaraca iz publikacije IMAGES Srbija)
„On može mnogo da popije, gleda fudbal, ide na slave. Da je seksista, k*****i neku ženu. Pseudopolitka sa pozicija moći. Cinizam je važna osobina tog patrijarhata, jer kao da nisi naivan. Jer je sve prevara. Isto pozicija infantilnog patrijarhata. Autoritarnost. Gledaš oko sebe i vidiš ćaleta, dedu, burazera, drugare u školi i vidiš da se uvek tu nešto meri, odmeravanje neke snage, takmičenje i nadmetanje. Često dečaci i muškarci imaju tu potrebu da budu u pravu, da je po njihovom. I pošto sam ja kao klinac gledao i slušao šta drugi ljudi rade, dosta sam upijao tih stvari, ali ne nužno i reprodukovao, jer nisam bio nešto u tom fazonu, međutim, kada si u vršnjačkoj grupi, postoje određena očekivanja da bi se uklopio i moraš da igraš po tim pravilima„, ispričao je jedan muškarac.
IMAGES istraživanje u Srbiji je sproveo Centar E8, a uz finansijsku podršku UNFPA, CARE International, OAK fondacije i Švedske međunarodne razvojne agencije SIDA.
Cilj programa je da mladići steknu znanja i izgrade stavove o rodnoj ravnopravnosti i zdravim stilovima života, te da se smanji stopa svih vrsta nasilja među mladima. Sprovođenje programa je počelo 2006. godine, kada je rađeno kvalitativno istraživanje o stavovima i ponašanjima muškaraca manjeg obima, koje je tokom godina preraslo u sveobuhvatni program koji se sastojao od različitih komponenata i čije su ciljne grupe mladi, nastavnici, prosvetni radnici, studenti, novinari i drugi važni akteri. Od početka sprovođenja, program je direktno obuhvatio više od 30.000 mladih ljudi u oko 2.000 različitih projektnih aktivnosti.
TEATER ROMA
Udruga žena Romkinja Hrvatske BOLJA BUDUĆNOST, zajedno s udrugama Kultura Nova i iDEMO – Institutom za demokraciju, pokrenula je veljači 2018. godine projekt TeatarR, u trajanju od 18 mjeseci, a provodi se u Zagrebu.
Cilj projekta je unaprijediti mogućnosti uključivanja romske djece i mladih osoba, kao populacije u nepovoljnom položaju, povećanjem njihovih kompetencija u umjetničkom izražavanju, jačanju njihovih osobnih i međuosobnih vještina.
Kroz projekt će se održati 12 radionica osobnog razvoja (samosvijest, samopouzdanje, komunikacija, timski rad, osobne i međuosobne vještine…) prilagođenih za ciljnu skupinu, te edukativna radionica kazališne produkcije. Održat će se niz redovitih proba koje će pokrivati glumu, scenografiju, produkciju, a koje će biti snimane za potrebe rada sa sudionicima. Javni nastup na kraju je kruna, no proces je ključan.
Očekivani rezultat projekta je učinkovit odgovor na potrebu integracije mladih Roma, jačanje njihovih socijalnih i kreativnih vještina i znanja kroz dramski rad, kazalište i edukaciju, a s ciljem kvalitetnije integracije u društvo i kasnije boljom pozicijom na tržištu rada tj. većom zapošljivosti.
DOBITNICI NAGRADE “NADA DIMIĆ”
Zagreb, 28. svibnja 2018. – Ovogodišnji su dobitnici Nagrade Nada Dimić režiser Oliver Fljić za predstavu „Šest likova traže autora“ po predlošku Luigija Pirandella, u satiričkom kazalištu Kerempuh i novinarka Faktografa Sanja Despot za seriju tekstova o pozadini i pravim namjerama organiziranog otpora Istanbulskoj konvenciji. “Nada Dimić” dodjeljuje se angažiranim civilnim inicijativama i umjetniciman/umjeticama koji djeluju na polju suvremenog kulturnog i umjetničkog stvaralaštva,
“Nada Dimić” ustanovljena je 2017. godine u okviru Fonda za druge čiji su osnivači i vlasnici kustosko-plesni par Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković, a inicijatori i pokretači Nagrade zajedno s njima bili su aktivisti/ce i kulturne djelatnice Vesna Kesić, Sonja Leboš i Eugen Jakovčić. Nagrađujemo umjetnička djela i kulturne inicijative koji protestiraju, provociraju i ruše konvencije i tabue, odupiru se sve snažnijem sužavanju umjetničkih sloboda i poslušničkom pristajanju na šutnju što vodi ka brisanju smisla umjetničkog propitivanja i širenja društvenih sloboda uopće – glasi njihovo obrazloženje nagrade. Nagrada se sastoji od kamene ulične kocke (kaldrme) kao simbola pučkog otpora s ugraviranim imenom dobitnika/dobitnice, te novčanog iznosa od 5.000 kuna koji dobitnici mogu donirati nekoj drugoj osobi ili kolektivnoj inicijativi koji kreativnim sredstvima kritički preispituju stvarnost u kojoj živimo.
Prošlogodišnji dobitnici “Nade Dimić” bili su Sanja Iveković i Igor Grubić za cjeloživotni umjetnički i kulturni angažman, a napose za svoje posljednje radove. Sanja Iveković za „Spomenik Revoluciji“ inspiriran idejama Rose Luxemburg, predstavljen 2017. na Documenti u Ateni, a Igor Grubić za svoj poetski dokumentarni film „Spomenik“ posvećen srušenim, zapuštenim i u zaborav gurnutim spomenicima NOB-u. Sanja i Igor su po utvrđenoj proceduri bili i članovi žirija koji je ove godine odabrao dobitnike. Uz njih, u žiriju 2018. bili su i filmski redatelj mlađe generacije Miroslav Sikavic, a kojemu je svoju novčanu nagradu prenijela Sanja Iveković, Krunu Lokotara kao predstavnika šibenskog festivala Fališ kojemu je svoju nagradu donirao Igor Grubić, i Vesnu Kesić ispred Fonda za druge i grupe koja je inicirala nagradu.
I kao što je prošle godine izravan poticaj za osnivanje drugačije nagrade bila uzavrela politička situacija u kojoj je ekstremna desnica marširala ulicama Zagreba i zatirala memoriju nepokorenog grada, ni ove godine nije pomanjkalo razloga za nagradu posvećenu sjećanju na Nadu Dimić, heroinu antifašističkog i radničkog pokreta.
O intrinzičnoj povezanosti obitelji kako je shvaća obiteljaška ideologija i fašizacije društva, čime se bavi i predstava „Šest likova traže autora“, OLIVER FRLJIĆ je izjavio: “Obitelj je i prostor ur-fašizma jer privilegira biološke veze u odnosu na one stvorene u drugim oblicima socijalne interakcije. Zato je za Željku Markić toliko važno da iz pojma obitelji isključi sve one koji nisu povezani biološkom reprodukcijom. Pretpostavljam da će sljedeći referendum Željke Markić biti onaj u kojem će se tražiti da se seks može prakticirati samo u prokreativne svrhe. Na to mogu samo reći: jebite se!
SANJA DESPOT je urednica i novinarka portala Faktograf.hr, relativno novog i zacijelo vrlo posebnog medija u hrvatskom i regionalnom neprofitnom medijskom prostoru koji je vrlo brzo postao relevantno sredstvo za čišćenje medijske bare od alternativnih činjenica i proizvoljnih interpretacija. Tijekom 2017. i 2018. godine Sanja je objavila petnaestak tekstova o Istanbulskoj konvenciji kojom Vijeće Europe obvezuje države članice EU na političko, financijsko i upravno osnaživanje mehanizama za suzbijanje nasilja nad ženama i u obitelji. Baveći se istraživačkim novinarstvom u najboljoj tradiciji tog pojma, Sanja je javnosti podastrijela podatke, pozadinu i stvarne namjere žestokog, gotovo histeričnog otpora Konvenciji koji uvelike prelazi granice same Konvencije, ali i Hrvatske i Europske unije. Njenim su se nalazima počeli koristiti i drugi, stariji, bogatiji i veći mediji, a postali su i glavni izvor informiranja raznim opinion makerima i političarima.
Vesna Kesić o dodjeli nagrade kaže
“Novinarka Despot nagradu je dobila za seriju tekstova objavljenih na portalu Faktograf.hr 2017. i 2018. o Istanbulskoj konvenciji kojom Vijeće Europe obvezuje europske države na političko, financijsko i upravno osnaživanje mehanizama za suzbijanje nasilja nad ženama i u obitelji. Odlučila je novčanim dijelom nagrade podržati rad Ženske mreže Hrvatske i drugih ženskih inicijativa koje su im pomagale u prosvjednim akcijama. Foto: Jadran Boban – Aktivistice koje su opetovano poručivale da ne žele biti hodajuće maternice tražeći ratifikaciju Istanbulske konvencije te nijemo hodajući u povorkama poput sluškinja obilježile su godinu iza nas i upozorile kako je vrlo lako zamislivo da distopija Margaret Atwood postane stvarnost ako joj se na vrijeme ne odupremo.
“Zbog toga veći dio novčane nagrade dodjeljujem Ženskoj mreži Hrvatske, uz veliko priznanje svim aktivisticama koje su svoju hrabrost, maštu i sredstva uložile u ove akcije, bolno svjesna da će im ubuduće trebati za slične performanse” – rekla je Despot.
Rijeka je grad ljubavi i tolerancije
Hod za slobodu: Rijeka je grad ljubavi i tolerancije
Mnogobrojni građani i građanke Rijeke izašli/e su jučer na riječki Korzo kako bi prosvjednom akcijom pod nazivom “Hod za slobodu” jasno poručili da Rijeka neće pokleknuti pred klerofašističkim strujama koje ograničavaju slobodu, oduzimaju izbor te potiču na mržnju prema svim ‘drugima’ i drugačijima.
Nadalje, “Hod za slobodu” održan je istovremeno kao i u Rijeci prvi put organizirani “Hod za život” koji pod krinkom zaštite djece kao vrijednih članova našeg društva za cilj ima sustavno manipuliranje građanskim slobodama te oduzimanje fundamentalnih ljudskih prava.
Dok se prosvjedna kolona “Hoda za život” nije uspjela podičiti velikim brojem sudionika te je uz glazbeni program na Korzo stigla tek šačica ljudi u odnosu na protu-prosvjed, “Hod za slobodu” na ulici je okupio zavidan broj od nekoliko tisuća građana/ki iz nadasve različitih sfera života – od mladih aktivista/kinja, preko čitavih obitelji, pa sve do umirovljenika/ca. Ovim raznovrsnim odazivom Rijeka je još jednom pokazala da će uvijek ostati svoja, ali i uvijek ustrajna u borbi i zaštiti ljudskih prava, kao i da će uvijek ostati gradom ljubavi i tolerancije u kojem nema mjesta mržnji i opresiji.
(Foto: Katarina Pavičić-Ivelja)
Osim prosvjedne šetnje riječkim Korzom počevši od Jadranskog trga, “Hod za slobodu” popratili/e su i mnogi/e govornici/e koji su još jednom istaknuli/e važnost današnjeg okupljanja podsjetivši na apsolutnu nužnost uvođenja pozitivnih promjena u kontekstu kako ženskih, tako i prava svih na neki način ugroženih skupina. “Ne smijemo dozvoliti da sloboda postane privilegija.” “Ni jedna žena manje, ni jedna mrtva više.” “Sloboda je izbor partnera/ice bez obzira na rod, spol, nacionalnost i vjeru.” “Većina bez manjine nije cjelina.” “Trebamo pravo na izbor.” – samo su neki od slogana koji su se na jučerašnji dan mogli čuti s govornice.
(Foto: Katarina Pavičić-Ivelja)
Skup je obilježio i govor dragovoljca Domovinskog rata koji je ovom prilikom naglasio da je narativ Domovinskog rata u današnje vrijeme često manipuliran u svrhu nacionalističkih ciljeva te da je isti predstavljao ne borbu za slobodu nekih, već borbu za slobodu svih građana/ki Republike Hrvatske bez obzira na rod, spol, vjeru… te kao takav ne smije biti oružjem trenutno prisutnih struja koje aktivno doprinose oduzimanju ljudskih prava.
Ovom prigodom građanima/kama se obratio i gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel izjavivši: “Ako sam ikad bio ponosan, ponosan sam danas što hodam s vama, a i vi trebate biti ponosni/e! Ovo je borba koja tek kreće i neće biti laka, ali pobijedit ćemo – jer moramo pobijediti! Danas moramo govoriti ne samo o ženskim pravima nego i šire. Ugrožena su prava svih žrtava nasilja, nacionalnih manjina, istospolnih zajednica… Moramo se probuditi i jasno reći ‘dosta je’! Ne želimo živjeti u državi u kojoj se oduzimaju prava. Sloboda nam nije poklonjena. Slobodu smo krvavo izborili. Zato se ne smijemo pomiriti s onima koji/e nam lažima i netransparentnim financiranjima ograničavaju slobode. Pobijediti možemo istinom i glasnim ‘NE’! Ponosan sam na Rijeku i nadam se da će nam se pridružiti i drugi gradovi. Volim grad koji misli i koji neda slobodu!”
Nama ne trebaju lažni prosvjednici i autobusi – u Rijeci mržnja ne prolazi! No pasaran!
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
O ženama koje su ‘krive’ za nasilje nad njima
Aleksandra Petrić: O ženama koje su ‘krive’ za nasilje nad njima
Rodno zasnovano nasilje ostaje tabu tema u Bosni i Hercegovini i okruženju, ne samo među građanima i građankama, već i unutar javnih institucija koje su obavezne štititi i obezbjediti podršku ženama koje sa njim svakodnevno suočavaju. Potvrda za to je stigla sa olujom nezadovoljstva koja je nedavno pogodila susjednu Hrvatsku povodom ratifikacije Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Oluja je na površinu izbacila gomilu stereotipa i nerazumijevanja osnovnih uzroka i posljedica nasilja, ali i ukazala na nagomilanu mržnju i radikalno desničarske stavove protiv prihvatanja i poštovanja prvih, sveobuhvatnih i trenutno jedinih pravno obavezujućih međunarodnih standarda koji traže odgovornost i akciju institucija u pravcu stalnog sprečavanja nasilja, i omogućavanja ženama da imaju pristup pravdi i servisima podrške i pomoći koji su prilagođeni njihovim potrebama.
Situacija je slična u Bosni i Hercegovini. Mi smo „spornu“ Konvenciju ratifikovali 2013. godine. Iako glasovi kontra sprječavanja i suzbijanja rodno zasnovanog nasilja nisu toliko glasni, organizovani i javno vidljivi kao u Hrvatskoj, nismo se mnogo odmakli od formalnog prihvatanja međunarodnog prava i usvajanja niza zakona i javnih politika koji ciljaju samo neke od najčešćih oblika rodno zasnovanog nasilja, kao što je nasilje u porodici.
Rodno zasnovano nasilje je surova realnost i mnogo je više od toga. Obuhvata bilo koji oblik nasilja usmjeren protiv žena zato što su žene, odnosno nesrazmjerno pogađa žene.
Utemeljeno je na podređenom položaju žena u društvu u odnosu na muškarce i osim nasilja u porodici, uključuje, na primjer, i nasilje u bliskim socijalnim vezama, seksualno nasilje, napade i uznemiravanje, psihološko i ekonomsko nasilje, trgovinu ženama, prisilnu prostituciju, dječije ili prisilne brakove, genitalno sakaćenje žena, zločine iz časti, odnosno ubistva žena koje su prekršile običajne, kulturološke ili religijske norme i obrasce ponašanja, prisilne abortuse i trudnoće ili prisilne sterilizacije žena.
Prema procjenama Ujedinjenih nacija, oko 35% žena širom svijeta su izložene fizičkom i seksualnom nasilju od strane svojih partnera ili nepoznatih osoba u nekom periodu svog života, a oko 43% žena u zemljama Evropske unije su potvrdile da su bile ili su izložene psihološkom nasilju. Podaci iz prve i trenutno jedine sveobuhvatne studije o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama, koju su provele vladine institucije krajem 2012. godine ukazuju da je oko 47,5% žena širom Bosne i Hercegovine doživjelo neki od osnovnih oblika nasilja (fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko) nakon navršene 15 godine života, pri čemu su mlađe žene (od 18 do 24 godina) značajno više izložene nasilju nego žene starije životne dobi (iznad 65 godina), a počinioci nasilja su u više od 70% slučajeva muškarci, njihovi sadašnji ili bivši partneri.
Ono što je zajedničko svim ovim teškim kršenjima osnovnih ljudskih prava žena jeste visoki stepen društvene tolerancije na sve oblike rodno zasnovanog nasilja, i to je ujedno jedan od osnovnih razloga zbog čega se nismo mnogo odmakli od teorije.
Žene koje su doživjele ili svakodnevno doživljavaju rodno zasnovano nasilje se uvijek i iznova stigmatizuju, u startu, od osoba u bliskom okruženju, društva, i u konačnici i od institucija koje su obavezne i odgovorne da im pruže zaštitu i kazne počinioce nasilja.
U praksi to znači da je žena uvijek kriva – što nasilje trpi ili ne trpi, što nasilje svojim ponašanjem provocira, što nasilje ne prijavljuje ili ga prijavljuje, što ćuti ili ne ćuti, što se vraća ili ne vraća nasilniku, što se branila ili što se nije branila, što je otišla i ostavila djecu, što je otišla i povela djecu, što se zaposlila ili nije zaposlila, što je ostala trudna ili nije zatrudnila, što je prihvatila ili nije prihvatila komunikaciju, što je tražila ili nije tražila pomoć, što je pristala ili nije pristala…niz se nastavlja u beskonačnost. Lista pitanja i osuđujućih konstatacija je svakim danom sve veća, a sa njenim proširivanjem se sužava prostor da vjerujemo da će se situacija promijeniti u korist zaštite žene. I sve dok lista poput ove i postoji, ona će sužavati prostor da žena dobije pomoć i podršku koja joj je potrebna, i rukovodiće ne samo stavove običnih žena i muškaraca, već i reakcije institucija koje će u milimetar slijediti društveni odgovor na nasilje.
Zbog toga je važno da prije nego što osudite žene koje se svakodnevno suočavaju sa nasiljem promislite o vlastitoj odgovornosti – vas, mene, drugih oko nas – zašto rodno zasnovano nasilje ostaje skriveno, nekažnjeno, zaglavljeno u tijelima velikih i malih žena i zašto svakodnevno raste i jača, a oni koji ga čine uvijek i iznova ostaju ugledni porodični ljudi, visoko moralni i ispravni, predhodno neosuđivani, ili osuđivani ali nikad zbog nasilja, dobre komšije i prijatelji, očevi, braća, poznanici, nastavnici, direktori, gradonačelnici, majstori, predsjednici i marljive radne kolege.
U društvu u kojem vlada ovako postavljena društvena reakcija na nasilje prema ženama nema pravde. Ovo nije distopijska priča prenesena iz mašte Aldousa Huxleya, Margaret Atwood, Georga Orwella i njima sličnih, već stvarnost za koju zajedno nosimo odgovornost. I ja i vi. Svakodnevno.
I da unaprijed odgovorim na jedno od ključnih pitanja koje slijedi. Muškarci takođe mogu biti žrtve nasilja. I nasilje kojem su izloženi je opterećeno stereotipnim obrascima i društvenim odgovorima, sa razlikom što nasilje prema njima u velikoj većini slučajeva vrše drugi muškarci.
O tome drugom prilikom.
Žena uvijek kriva – što nasilje trpi ili ne trpi, što nasilje svojim ponašanjem provocira, što nasilje ne prijavljuje ili ga prijavljuje, što ćuti ili ne ćuti, što se vraća ili ne vraća nasilniku, što se branila ili što se nije branila, što je otišla i ostavila djecu, što je otišla i povela djecu, što se zaposlila ili nije zaposlila, što je ostala trudna ili nije zatrudnila, što je prihvatila ili nije prihvatila komunikaciju, što je tražila ili nije tražila pomoć, što je pristala ili nije pristala
www.radiosarajevo.ba
Naše društvo ne prihvata većinu manjskih grupa
Indira Bajramović: Naše društvo ne prihvata većinu manjskih grupa
Kada se govori o rodnoj ravnopravnosti u našem društvu, jako malo se govori o položaju i pravima Romkinja. Svjesni smo da postoji višestruka diskriminiracija Romkinja, koja je povezana sa brojnim drugim poteškoćama koje pogađaju Romkinje kao što su: otežan pristup obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, visoki procent nezaposlenosti, neuslovnost prostora za stanovanje, nedostatak osnovnih živežnih namirnica, često verbalno i fizičko nasilje unutar porodice, ali i od strane pripadnica_ka našeg društva, nezaštićenost od strane države, nemogućnost ostvarenja osnovnih prava…
Jedna od najvidljivijih nevladinih organizacija koja koja se zalaže za bolji položaj Romkinja je Udruženje žena Romkinja (UŽR) “ BOLJA BUDUĆNOST”, koje je registrovano 2001. godine kao prva ženska romska nevladina organizacija u BiH, koja djeluje na području Opštine Tuzla ali i šire (Federacije BiH i Republike Srpske). Ovo udruženje svojim djelovanjem nastoji smanjiti društvene predrasude, ekonomski osnažiti Romkinje, poticati ravnopravnost i ostvarenje njihovih prava u zdravstvu, obrazovanju, politici i kulturi, sa ciljem da Romkinje aktivno i ravnopravno sudjeluju u svim sferama života u BiH.
Bolja budućnost aktivno radi na osposobljavanju žena romske nacionalnosti kroz pokretanje kurseva opismenjavanja, kursa kućnih radinosti, kurseva stranih jezika i brojnih drugih. Neki od prioriteta udruženja su pomoć starim i iznemoglim osobama, ženama žrtvama nasilja, samohranim majkama, očuvanje reproduktivnog zdravlja Romkinja, zalaganje za ravnopravnost spolova, prevencija nasilja te izrada projekata u skladu sa programskim pravcima udruženja.
U ovom tekstu vam donosimo intervju sa Indirom Bajramović, predsjednicom UŽR “Bolja Budućnost”, koja nam je dala informacije o tome na koji način Bolja budućnost radi na tome da Romkinje i Romi budu prihvaćeni kao ravnopravni građani našeg društva.
Vi ste predsjednica prve romske ženske nevladine organizacije. Koliko često i za koje vrste pomoći se Romkinje i Romi najčešće obraćaju Boljoj budućnosti?
Romkinje i Romi se nama najčešće obraćaju jer im je potrebna pomoć u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava kao što su prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, tuđu njegu, naknadni upis djece u matičnu knjigu rođenih, upis djece u srednju školu, jer djeca često izraze želju za upis na određeni smjer, a ne ispunjavaju kriterije za isti. Obraćaju nam se i zbog pisanja zahtjeva, molbi, pa i žalbi, da im kopiramo dokumentaciju, da provjerimo da li su su prikupili svu potrebnu dokumentaciju za ostvarivanje nekih prava itd.
Svjedoci smo da je položaj Romkinja u BiH posebno težak. Osim što trpe duplu diskrimininaciju, jer su žene i jer su Romkinje, izložene su svakodnevnom neprihvatanju od strane društva, a nerijetko trpe verbalno i fizičko nasilje. Šta biste izdvojili kao najveće probleme s kojima se Romkinje susreću? U kojoj mjeri naša država štiti zagarantovana prava Romkinja i Roma?
Kako ste i sami rekli diskriminacija prema Romkinjama je najteža jer im otežava položaj u kojem se nalaze, koji je i onako težak. Tu je i nezaposlenost, neke su bez krova nad glavom, nemaju od čega da prehrane porodicu, školuju djecu, mnoge na ulici prose kako bi zaradile neki dinar, a mnoge zajedno sa muževima skupljaju sekundarne sirovine i bore se da na svaki način budu korisne i privrede porodici. Uz sve navedeno, neke trpe nasilje u porodici, ali i van porodice kao i diskriminaciju od društva i šire zajednice. Ja mislim da država ne štiti prava žena globalno, a posebno Romkinja. Nas nema u politčkom i javnom životu organizovane smo u NVO sektoru i borimo se za svoja prava koristeći zakone i mehanizme koji nam omogućavaju da budemo u nekim savjetodavnim tijelima ili komisijama, za to smo se izborile mi same, a ne država.
U našoj državi je teško doći do zaposlenja, a pogotovo su Romi i Romkinje uskraćene_ni u svojim radnim pravima. Među aktivnostima Bolje budućnosti se ističu brojni kursevi edukativnog karaktera koji imaju za cilj osposobljavanje Romkinja i mladih Roma za određene poslove. Kakva je zainteresovanost za te kurseve, na kojim imate najviše polaznika i polaznica?
Zainteresovanost za naše edukativne programe je zadovoljavajuća. Na svim našim kursevima uvijek smo imali više polaznika_ca, ponekad nismo imali dovoljno sredstava u projektu da obuhvatimo sve zainteresovane. Najviše polaznika_ca smo imali na edukaciji informatike i stranih jezika, engleskog i njemačog. To su bili sve polaznici_ce sa završenom srednjom školom ili pri završetku iste, a koji su pohađali kurseve s ciljem da što lakše kasnije dođu do posla. Zbog toga smo im omogućili pomenute kurseve jer znamo da sad pri zapošljavanju svi traže poznavanje stranog jezika i rada na računaru i željeli smo dati alat u ruke toj omladini.
Koliko često se dešava da nakon osposobljavanja za određeno zanimanje polaznice i polaznici dobiju posao? Možete li nam navesti neke pozitivne primjere?
Danas se jako teško dolazi do posla, i to ne samo Romi i Romkinje nego i drugi građani naše države. Iako su završili neke vidove obuke, završili srednje škole nažalost ne možemo se pohvaliti da su se neki zaposlili, neki od njih su napustili BiH jer ovdje nisu vidjeli perspektivu za opstanak.
Veliki problem Romkinjama predstavlja prisup zdravstvu. Bolja budućnost provodi projekte čiji je cilj očuvanje zdravlja i približavanje Roma i Romkinja institucijama javnog zdravlja. Kakva je zainteresovanost pripadnika romske populacije za ove aktivnosti? Da li su uposleni u institucijama zdravstva senzibilizirani u pružanju pomoći Romima i Romkinjama ?
Kako na edukativnim kursevima, tako i ovdje postoji velika zainteresovanost žena i djevojaka za preglede kada je u pitanju reproduktivno zdravlje, ali isto tako velika je prisutnost na edukativnim radionicama na ovu temu gdje im dovodimo doktorice i gdje mogu direktno postavljati pitanja. Što se tiče odnosa ljekara prema Romkinjama do sada su bili veoma korektni jer mi imamo dobru saradnju sa domovima zdravlja i ambulantama. Nerijetko, na našu preporuku, prime one koji nisu u sistemu zdravstvene zaštite na pregled, a ponekad ih prime i na vađenje nalaza. Smatramo da ni to nije rješenje jer se mora pronaći način da Romi i Romkinje, ali i svi ostali koji to još nisu, budu uvedeni u sistem zdravstvene zaštite, a to je obaveza koje je na državi da je obavi.
Koliko su ostale nevladine organizacije zainteresovane za saradnju sa Boljom budućnosti?
Nevladine organizacije koje djeluju u našoj državi su veoma zainteresovane za saradnju sa nama, kao i međunarodne organizacije , a to nam pokazuju time što traže da im budemo partneri na projektima koje implementiraju.
Šta biste poručili građanima i građankama Bosne i Hercegovine, na koji način ih senzibilizirati?
Pa nema tu neke mudrosti, sve predrasude i diskriminacija prema Romoma i Romkinjama se nose iz kuće, a razlog za to je nedovoljno poznavanje ove populacije, njihove kulture, tradicije i historije, a činjenica je da u našem društvu postoji veliki stepen neprihvatanja većine manjinskih grupa, ma koje one bile.
Razgovarala: Maida Zagorac, Sarajevski otvoreni centar