BUDUĆI LOKALNI AMBASADORI ROMA I ROMKINJA

/in , /by

Trideset mladih Roma i Romkinja odabranih na javnom natječaju trenutno pohađa tromesečnu obuku kako bi stekli nova znanja i vještine i angažirali se u lokalnim samoupravama i/ili drugim vladinim ili nevladinim institucijama na lokalnom nivou. Obuku organiziraju UNDP, UNHCR i Volonteri Ujedinjenih nacija (UNV) u Srbiji, kako bi pomogli učesnicima da utječu na društvene i političke procese u gradovima i općinama u kojima žive i doprineli boljem socijalnom uključivanju Roma.

Devetnaestogodišnja Anabela je Nišlijka, studentkinja Pravnog fakulteta, volonterka jedne nevladine organizacije, edukatorica na temu vršnjačkog nasilja i rodne ravnopravnosti i, nada se, buduća pravnica ili sutkinja.

Anabela je i najmlađa polaznica ove obuke, koja je u njoj našla priliku da zadovolji svoja brojna interesovanja i radoznao duh željan usavršavanja, koji teorijsko znanje mora da potkrepi i praktičnim iskustvom. Pored toga, prijavila se za obuku kako bi mogla i sama da doprinese neophodnim promenama u društvu, rukovođena željom da svaka osoba koja živi na teritoriji njenog grada ima ista prava i mogućnosti da dobije pravovremenu i adekvatnu pomoć.

Anabela veruje da je na putu ka tom cilju neophodno da pripadnici romske nacionalne manjine budu više zastupljeni među zaposlenima u lokalnim institucijama.

„Romi i Romkinje u Nišu se često suočavaju sa predrasudama i diskriminacijom, sa kojima se ponekad susreću i u institucijama. Vjerujem da bi Romima i Romkinjama značilo da, ukoliko ne razumiju stručnu osobu, mogu da se obrate osobi koja govori romski jezik i koja može da olakša komunikaciju. Mislim da bi to pomoglo da nijednoj samohranoj majci ili žrtvi obiteljskog nasilja romske nacionalne pripadnosti u Nišu ne bude uskraćena pomoć usljed nerazumjevanja ili predrasuda.“ Broj Roma na teritoriji Grada po popisu iznosi 6.996, ali nevladine organizacije procenjuju da ih ima 25.000.

Anabela i drugi mladi Romi i Romkinje će na obuci učiti o ljudskim pravima, diskriminaciji, pravno-nevidljivim licima, pristupu pravima za ranjive grupe i funkcioniranju lokalnih mehanizama za socijalnu inkluziju. Sa stečenim znanjem polaznici i polaznice obuke bit će angažirani u nekoj od lokalnih institucija, u 30 općina u Srbiji.

Tako će  imati priliku da se uključe u društvene i političke procese u svojim općinama i da budu svojevrsni ambasadori interesa romske zajednice na lokalnom nivou, u suradnji sa raznim zainteresiranim stranama – kako nijedan Rom ili Romkinja ne bi bili zapostavljeni.

 

UNDP Serbia·17. travnja 2018

Svjetski dan Roma 08. 04.

/in , /by

Bliži se Svjetski dan Roma 08. 04. Dan kada se održao prvi Svjetski kongres Roma. Na prvom Svjetskom kongresu Roma usvojene su odluke o romskoj zastavi i službenoj himni. Romska zastava je u donjem dijelu zelene boje što simbolizira zemlju, dok je u gornjem dijelu plava što predstavlja nebo, slobode i kretanja, te simbol nebeskog prostranstva. Crveni točak, koji se nalazi u sredini zastave, simbolizira putovanja i migracije Roma.. Tom prigodom službenom himnom proglašena je poznata romska pjesma Gelem, gelem (Išao sam, išao), dok je kao službeni jezik prihvaćen „Roani chib“ .

Također je kao jedinstveni svjetski naziv za Rome usvojen naziv “Rom” što na romskom jeziku znači: čovjek.

Hrvatska je prije nekoliko godina kreirala i usvojila Nacionalni program za Rome 2003 g, Akcijski plan desetljeća 2005-2015, te prije pet godina usvojila Nacionalnu stategiju za Rome 2013 – 2020.

Pitanje koliko se promjenio položaj Roma za ovih 13 godina,  ali sami Romi još ne osjećaju da se stvari bitnije mijenjaju. I dalje su diskriminirani, ne mogu se zaposliti, žive u katostrofalnim uvjetima bez legalizacije i uređene infrastrukture.

Istina, mali napredak je učinjen u obrazovanju i pripremi djece za školu, ali što nakon obrazovanja. Čemu služi diploma za Rome ako se sa tom diplomom ne mogu zaposliti.

Gđa MK 21 g. završila je ugostiteljsku školu smjer kuhara. „Slala sam molbe na razna mjesta i zvala sam. Uvijek je bio neki razlog da me ne prime. Već unaprijed sam osjećala da ne žele da imaju kod sebe zaposlenog Roma. Mislim da je u tome problem. Mi Romi možemo raditi samo kao čistačice, neke niže-razredne poslove“.

ES 20 g. završila je SSS-smjer trgovac. „ Mene ne poznaju da sam Romkinja. Radila sam u nekim privatnim trgovinama. Ali čim su doznali da sam Romkinja dali su mi otkaz. Ja se ne stidim to što sam, inače Romkinja sam po majci, otac mi nije Rom“.

Svim Romkinjama/Romima čestitam „Svjetski dan Roma“ u nadi boljem uspjehu u poboljšanju životnih uvjeta.

LJUDSKIH PRAVA NIJE NAPREDOVALO U 2017. GODINI

/in , /by

Objavljen je godišnji izvještaj Kuće ljudskih prava o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj u 2017. godini. U njemu se navodi kako nema značajnog napretka u stanju ljudskih prava u 2017. godini u odnosu na prethodno razdoblje. Diskriminacija prema Romima najviše je izražena pri zapošljavanju i pristupu uslugama. Posebno problematičnim je ocjenjeno što Akcijski plan za provođenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma nije usvojen od kraja 2015. godine, a u Operativnom planu za romsku nacionalnu manjinu su prioritetna područja sužena na vrlo mali broj mjera.

Kuća ljudskih prava Zagreb objavila je godišnji izvještaj za 2017. godinu o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. Riječ je o publikaciji koja pruža uvid u sustavne probleme i najčešće oblike diskriminacije i kršenja ljudskih prava. Izvještaj je napravljen u suradnji s brojnim organizacijama civilnog društva i cjelogodišnje promatranje stanja, a izdavanje publikacije Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja u 2017. godini je podržala Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Godišnji izvještaj se sastoji od 233 točke razvrstane u deset područja: međunarodni instrumenti, zakoni, javne i političke institucije, pravo na participaciju, branitelji ljudskih prava i civilno društvo, vjerska prava i slobode, pravosuđe i ljudska prava, tranzicijska pravda i suočavanje s prošlošću, pravo na adekvatan životni standard, ljudska prava i okoliš, zdravstvo i ljudksa prava, prava žena, prava djece, prava osoba sa invaliditetom, prava LGBTIQ osoba, prava beskućnika, prava izbjeglica i prava nacionalnih manjina.

POLOŽAJ NACIONALNIH MANJINA

Dio izvještaja koji se odnosi na nacionalne manjine sastoji se od 13 točaka. Ističe se kako pripadnici nacionalnih manjina najviše problema imaju s ostvarivanjem prava na prednost pri zapošljavanju, te da njihova zaposlenost u tijelima državne uprave, pravosudnim tijelima i upravnim tijelima jedinica samouprave opada. Također se naglašava kako Vlada još uvijek nije provela odluku Ustavnog suda iz 2014. godine o izmjenama Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina.

U Izvještaju se, vezano za Operativne programe za nacionalne manjine 2017. – 2020. usvojene na sjednici Vlade u kolovozu 2017. godine, ističe:

Iako je usvajanje općeg Operativnog programa za nacionalne manjine za razdoblje 2017. – 2020. i posebnih operativnih programa za srpsku, talijansku, mađarsku, albansku, romsku te zajednički za češku i slovačku manjinu načelno ocijenjeno kao pozitivan korak, ostaje nejasan i netransparentan kriterij odabira samo ovih sedam manjina i izostavljanje preostalih petnaest. Naime, posebni operativni programi doneseni su isključivo za one nacionalne manjine iz čijih redova dolaze zastupnici nacionalnih manjina u trenutnom sazivu Hrvatskog sabora, s izuzetkom slovačke manjine za koju je operativni program donesen s češkom, što dovodi u pitanje ravnopravnost položaja svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, odnosno onih manjina koje zbog brojčano manjeg udjela u stanovništvu u Saboru skupno predstavlja predstavnik neke druge manjine.

POLOŽAJ ROMA

U Izvještaju se, zbog težeg položaja njihovih pripadnika u odnosu na druge nacionalne manjine, posebno izdvajaju dvije nacionalne manjine – srpska i romska. Za romski nacionalnu manjinu izdvajaju se sljedeći problemi:

Pripadnici romske nacionalne manjine i dalje se suočavaju s mnogim problemima i izazovima u ostvarivanju ljudskih prava koji su posljedica povijesno utemeljene diskriminacije. U prilog tome govore i podaci istraživanja  koji ukazuju da socijalna distanca prema Romima u hrvatskom društvu iznosi gotovo 50 posto.

Diskriminacija prema Romima najviše je izražena pri zapošljavanju te pristupu uslugama. Navedeno istraživanje također navodi da otprilike četvrtina građana smatra da bi se zapošljavanje Roma u uslužnim djelatnostima negativno odrazilo na priljev klijenata.

Posebno je problematično što i dvije godine nakon isteka Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma još uvijek nije donesen novi. Nastavak djelotvornog provođenja Nacionalne strategije u značajnoj je mjeri doveden u pitanje i usvajanjem posebnog operativnog programa za Rome. Iako se operativnim programom predviđa revizija Nacionalne strategije I donošenje novog Akcijskog plana, prioritetna područja sužena su na vrlo mali broj mjera koje se ne poklapaju u potpunosti sa svim područjima djelovanja u kojima je potreban angažman po pitanju poboljšanja položaja romske nacionalne manjine.

U slučaju Oršuš protiv Hrvatske, ESLJP presudio je protiv Hrvatske zbog segregacije romske djece u školama, a sedam godina nakon te presude segregacija Roma u obrazovnom sustavu još uvijek predstavlja ozbiljan problem. Broj segregiranih razreda se povećao, a MZO nije usvojilo potrebne akte za propisivanje gornje granice Roma po razredu kojima bi se pospješila njihova integracija u obrazovni sustav.

U romskim naseljima postoji velik broj nelegaliziranih objekata, a ne postoje učinkoviti državni mehanizmi za njihovo uređenje. Molbe za legaliziranjem rješavaju se sporo, a u međuvremenu niču novi nelegalizirani objekti.

U Izvještaju se također ističe da Hrvatska još uvijek nije službeno prihvatila članak 14 Međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije, što hrvatskim građanima onemogućuje podnošenje pritužbi UN-ovom Odboru za eliminaciju rasne diskriminacije.

Kako se u Godišnjem izvještaju navodi, zbog dugogodišnje opterećenosti gospodarstva brojnim strukturnim problemima te stagnacije socioekonomskih prilika otežano je ostvarivanje socijalnih i ekonomskih prava svih građana, a što osobito pogađa ranjive skupine i posebno mlade čija stopa nezaposlenosti je visoka.

Tu se izdvajaju prava žena koja su poseno ugrožena jačanjem diskursa ultrakonzervativnih grupa, pritiscima protiv ratifikacije u Hrvatskom saboru tzv. Istanbulske konvecnije, te prava na siguran i legalan pobačaj kao i nastojanja da se onemogući uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja i zdravstvenog odgoja.

Osim toga, navodi se i da beskućnici nisu prepoznati kao posebno društveno ranjiva skupina kao i da su sve češća nezakonita protjerivanja izbjeglica, nasilje na granicama i onemogućavanje osoba u traženju međunarodne zaštite. U Izvještaju je pobrojan veliki broj nacionalnih strategija i izvještaja o provođenju pojedinih nacionalnih i međunarodnih dokumenata čije donošenje odnosno obnavljanje ili podnošenje kasni više godina.

Godišnji izvještaj Kuće ljudskih prava za 2017. godinu možete pročitati ovdje.

 

Odustajanje nije opcija

/in , /by

Priča Đulijane Ramić iz Bijeljine: Odustajanje nije opcija

Ova djevojčica želi pozitivnu promjenu za sebe i primjer je da ne postoje opravdanja za neuspjeh

Đulijana Ramić ima 15 godina, učenica je četvrtog razreda OŠ ”Jovan Dučić” u Bijeljini. Razlog zbog kojeg je ova petnaestogodišnjakinja tek četvrti razred, jeste često napuštanje škole. Od 2014. godine, njena porodica je nekoliko puta pokušavala da dobije azil u Njemačkoj, ali su nakon posljednjeg neuspješnog pokušaja, konačno odustali.

Kada su se Ramići konačno vratili u Bijeljinu, Đulijana je htejla da se vrati u školu. Kaže da joj je bilo veoma teško da se uklopim.

“Nisam mogla da pratim nastavu. Puno sam propustila. Zaostajala sam u odnosu na drugu djecu”, rekla je Đulijana za portal Udar.

Ono što je pozitivno u ovoj priči, jeste da je učiteljica, Branka Mišić, Đulijani posvetila veliku pažnju i radila sa njom na tome da nadoknadi izgubljeno gradivo.

Kaže da je razred odmah prihvatio i da je vrlo uspješno nadoknadila propušteno gradivo. Prvo polugodište u ovoj školskoj godini, završila je sa vrlo dobrim uspjehom i primjernim vladanjem.

“Đulijana je jako bistra i draga djevojčica, iako je starija od svojih drugara, ona je prihvaćena od strane djece. Radila sam sa njom da bi mogla savladati gradivo, što je i uspjela. Ona je dobra i sa malo više truda, mogla bi imati i bolji uspjeh. Inače je vrlo je uredna i precizna djevojčica”, rekla je učiteljica Mišić.

A Đulijana kaže da jako voli da pleše i pjeva, te zbog toga često učestvuje u školskim predstavama. Pored toga, veoma je talentovana za fudbal, te je čak i trenirala neko vrijeme.

Kad završi osnovnu školu, plan joj je da upiše školu za frizere, jer kaže da joj to “ide od ruke”.

Inače, Đulijana i njena mnogobrojna porodica, žive u tuđoj kući i vrlo lošim uslovima. U kući nema struje, vode, a kamo li osnovnh uslove za održavanje higijene. Njena majka Rabija, svjesna je da dijete ne može u takvim uslovima živjeti i pohađati školu, ali bez obzira na sve, Đulijana u školu odlazi vrlo uredno.

“Mi smo morala odlaziti sa porodicom van granica Bosne i Hercegovine, samo da bi uspjeli porodici  da obezbjedimo osnovne uslove za normalan život”, kaže Rabija.

Prvi put su otišli još 2014. godine, ali su nakon nekoliko puta prestali i definitivno se vratili u Bijeljinu.

“Sada skupljamo karton i sekunadrne sirovine. Od toga živimo i jedino od toga zarađujemo novac. Sada je i to teško raditi. Ne možemo sakupiti dovojno kartona, jer se sva naša populacija bavi time.
Sve je manje kartona i jako jeftin, tako da se malo može zaraditi”, objasnila je Rabija.

Ova porodica se nada da će uskoro riješiti makar stambeno pitanje, jer su se prijavili na Konkurs socijalnog stanovanja

Na kraju, vraćamo našoj Đulijani. Nakon onoga što je prošla u prethodnom period i onoga što prolazi danas, svojim vršnjacima, ali i njihovim roditeljima, poručuje da budu vrlo odlučni i da je najbitnije da idu redovno u školu i da se, bez obzira na sve, uvjek bore za svoja prava.

Ova djevojčica želi pozitivnu promjenu za sebe i primjer je da ne postoje opravdanja za neuspjeh.

(portal-udar.net)

 

IDENTITET I DISKRIMINACIJA

/in , /by

Čija je država? U demokraciji ne bi trebalo biti dvojbe: država pripada narodu. Istina, mnogi će na to odmah prigovoriti da se ‘narod’ efektivno pojavljuje na sceni samo kad su izbori, a inače je, po čitave četiri godine, ‘raspušten’, onako kako je (na mnogo kraće vrijeme) raspušten parlament kad mu istekne mandatni rok. Ali dobro, uzmimo da u demokraciji ono ‘demos’ ipak nešto znači, i da mu neku vlast ipak daje to što se direktni nosioci vlasti moraju bojati da im za četiri godine ne iskaže nepovjerenje. Ali, tko je narod? Ustav države u kojoj živimo kaže da je ona “nacionalna država” jednog naroda, hrvatskoga, ali da pripada i (taksativno nabrojenim) nacionalnim manjinama. Ujedno, ona pripada i građanima (i građankama). Njihov suverenitet, dakle njihovo pravo da u krajnjoj liniji odlučuju o državi kao političko zajednici, neotuđiv je, neprenosiv, nedjeljiv itd.

U malo odredbi koje smo samo ukratko naveli krije se više dilema nego jasnih odgovora. Što znači “nacionalna država”, koja je pripisana samo jednom ‘narodu’? Ako je i država nacionalnih manjina, što onda znači da njima nije “nacionalna”? Kako je to suverenitet građana neprenosiv ako ga najviše svake četiri godine, ponekad i češće, na izborima prenose na zastupnike (i poneku zastupnicu) i vladu koju oni izaberu? I moraju trpjeti propise i mjere te vlade čak i ako već nakon pola godine, godinu zaključe da je ne podržavaju? Ako je suverenitet pak nedjeljiv, kako to da ga se dijeli s raznim međunarodnim asocijacijama čija je Hrvatska članica, i čije se norme obavezala provoditi? A u svjetlu one odredbe o “nacionalnoj državi”, čiji je suverenitet – one posebne (hrvatske) nacije uz koju je ta odredba vezana, ili se dijeli između nje i nacionalnih manjina, ili pak pripada naprosto građankama i građanima bez obzira na etnonacionalnu pripadnost (što se također može – i treba – zaključiti iz ustavnih odredbi)? I tako dalje, i tako dalje…

Moglo bi se jednostavno odgovoriti da mnoge od tih i sličnih odredbi, bilo onih u Ustavu, bilo u drugim svečano proglašenim dokumentima, ionako nisu egzaktan opis postojećih odnosa nego služe, onako, pomalo i kao ukras. Praktično političko funkcioniranje traži ograničavanje mnogih odredbi koje se ističe u svečanim prilikama, ali nisu baš upotrebljive za stvarni život. Baš kao što i sama politika traži mnoge ustupke u odnosu na neki čistunski moral. Da, tako je to u životu, ali ako želimo tom životu dati jednu određenu kvalitetu, onda pravne norme ne možemo prepustiti toj puko ukrasnoj funkciji, a u zbilji se ponašati kao da ih nema. Jer pravo u osnovi znači da važe neke norme koje štite slobodu svakoga i važe jednako za sve. Ta ‘kvaliteta’ života, koju zovemo ‘vladavina prava’, nije prirodno ili po tradiciji dana sama od sebe; nju treba uspostaviti, zajamčiti, i stalno se boriti da ostane na snazi. Inače bi društveni odnosi bili naprosto prepušteni sili i moći, vladavini jačih i ničim ograničenoj patnji slabijih, koji se nekako uvijek nađu u većini.

No, nije dobro ni ako većina neograničeno vlada. Jer najmanja manjina, koja unatoč svojoj slabosti i zanemarivoj veličini, ipak treba biti slobodna jest svaki pojedinac i pojedinka. Bez pravne zaštite, većina bi je mogla zgaziti, i lako se može dogoditi da navodna vladavina većine pređe u totalitarnu vlast nad gotovo svim pojedinkama i pojedincima. Kao što se i događalo ne samo u davnim povijesnim razdobljima nego i u modernom dvadesetom stoljeću, a vidimo kako se i u nekim današnjim državama, čak i članicama tako napredne asocijacije kao što je Evropska Unija, vlastodršci hvale kako razvijaju “iliberalnu” – dakle neslobodnu – “demokraciju”.

IDENTITET PROTIV RAVNOPRAVNOSTI

Koliko s tim imamo problema u Hrvatskoj može se raspravljati, ali imamo i drugi (također ne samo ‘naš’) problem: odnos većine i manjine u etničkom (‘nacionalnom’) smislu i pitanje diskriminacije. Kao što ukazuje i pitanje koje smo samo kratko dotaknuli – određenje države kao “nacionalne” – državi se ne pripisuje samo moderno demokratsko određenje po kojemu je ona politička zajednica svih državljanki i državljana (građana). Njoj se pridaje i poseban kolektivni identitet, u kojem ni narod ne znači isto što i demos, nego ima hrvatski atribut. Dobro znamo koliko je u proteklim decenijima, pa i u posljednjih sto i više godina bilo sukoba koji su se vrtjeli oko tih kolektivnih ‘identiteta’, i kako je u određenim razdobljima i glava na ramenima ovisila o tome ‘kamo pripadaš’ u tom rasporedu zamišljenih zajednica. Nekada se stradalo zato što si Hrvat, a nekada zato što to nisi. Nekada i jedno i drugo istodobno.

Zbog toga nije više potrebno posebno dokazivati da je u državi koja već više od 40 godina (da, još od ustava donesenog u socijalizmu) nosi hrvatski atribut potrebna zaštita manjih ‘zajednica’ od etničke diskriminacije. Pa ipak, to se pitanje uvijek iznova pojavljuje. Prvo, zbog toga što norme koje pružaju takvu zaštitu – kako se redovno priznaje – nisu isto što i stvarni život, to jest, potrebno je još mnogo napora i dorađivanja da ih se zaista provede. No iza toga čuči i drugi, važniji razlog – što većina i dalje pokazuje tendencije diskriminiranja. Srećom, nemamo više posla s oružanim sukobima u kojima je ugrožen i sam život, ali i dalje postoji nešto što bi nakon gotovo triju desetljeća života u državi koju Hrvati (i Hrvatice) smatraju ‘svojom’ trebalo biti čudno: da većinska etnička zajednica (koju se krivo naziva nacijom) i dalje pokazuje potrebu da se potvrđuje u svojem ‘identitetu’, da se brani od zadiranja u svoj suverenitet, ukratko – da se ponaša kao da je ugrožena manjina. A kad je neka skupina ugrožena, prije treba očekivati agresiju nego toleranciju prema drugima.

Kada se govori ovako u kolektivnim odrednicama, o ‘zajednicama’ kao političkim subjektima, treba biti jasno da nismo precizni već se izražavamo u metaforama. Nema sumnje da, kada se kaže “Hrvati (ili Romi, Austrijanci, Srbi…) čine ovo ili ono”, ne govorimo o skupini u kojoj tako postupa svaki Hrvat i Hrvatica. Ne znamo čak ni da li tako postupa (ili misli) većina. Ali u javnosti zapažamo da u ime takvog kolektivnog ‘identiteta’ nastupaju neki pojedinci i skupine koje nisu bez utjecaja, a ne čuje se jednako jake ili jače glasovi koji izražavaju drukčije stavove. Ovi koje se čuje svako malo dođu i do ekstrema, poput Ruže Tomašić koja jasno poruči nehrvatima da su u ovoj državi samo gosti, ili skupine vucibatina koja silom nametne ‘pravilo’ po kojem pismo jedne manjinske etničke zajednice (ćirilica) nema pravo javnosti u cijeloj jednoj regiji (vukovarskoj, a po svoj prilici ni u državi). I što se dogodi? Autorica izjave o ‘gostima’ bude izabrana kao nacionalna zastupnica u Evropskom parlamentu, a vukovarskim vucibatinama priznaje se dostojanstveni status ‘branitelja’ čije se stavove uvažava kao ozbiljne i relevantne.

DOKLE SEŽE KOLEKTIV?

Zbog toga – što u većinskom dijelu društva prevladava taj stav kolektivnog ‘identiteta’ koji stalno valja braniti – još veću težinu ima pitanje ravnopravnosti onih s manjinskim ‘identitetima’. Bilo da se u (većinskoj) javnosti te identitete gleda kao konkurentske, bilo da ih se pripisuje populaciji koja se na taj način jedva uopće konstituirala. Među prve – ‘konkurente’ – spadaju, dakako, Srbi, u određenom razdoblju Bošnjaci, Slovenci ili još neki, ovisno o političkoj konjunkturi, a potonji su prije svega Romi. Za razliku od mnogih drugih, Rome se ni u nacionalističkoj vizuri nikada nije vidjelo kao neprijatelje koji ugrožavaju većinsku ‘naciju’ i njenu državu, simbole i slično. Ali ih se uvijek guralo na marginu, odbijalo priznati kao legitiman dio društva, tjeralo sve do potpunog socijalnog isključenja. Njihova sudbina pokazuje da ne moraš nekoga ni simbolički ugrožavati da bi te smatrao neprijateljem ili nepoželjnim strancem.

Za razliku od drugih etničkih manjina, za Rome ne postoji negdje izvan Hrvatske neka druga država u kojoj većina govori njihov jezik, historijski pamti povijesne tradicije, održava institucionalnu podlogu njihove kulture i obrazovanja. Nitko im izvana ne pruža materijalne resurse i političku potporu u nošenju sa životnim tegobama i zajedničkom zaštitom prava. I ne samo u Hrvatskoj; Romi su najveća evropska etnička manjina, upravo zbog toga što nijedna država nije ‘njihova’. Tako se ipak događa da izvana dolazi barem neka vrst podrške – iz evropskih standarda zaštite prava, jer problemi romske manjine nisu samo nacionalni, pa ih se na nadnacionalnoj razini primjećuje i rješava bolje nego u mnogim pojedinačnim nacijama.

No, u mnogim programima i mjerama kojima se nastoji prevladati tešku socijalnu isključenost velikog dijela romske populacije kriju se i novi problemi. Da bi se poboljšalo položaj populacije koja je istodobno i siromašna, i isključena iz ekonomskog života (nezaposlena, preživljava od djelatnosti koje nisu sistemski priznate…), i slabije obrazovana, i živi u lošim i nezdravim uvjetima, mora se prisustvo te populacije u cjelokupnom društvu i priznati i prepoznati. Između ostaloga, to znači i da javne službe i državne institucije moraju prikupljati podatke koji govore o socijalnom, ekonomskom, obrazovnom, zdravstvenom… stanju Roma u Hrvatskoj. Jedna od najpoznatijih poteškoća pri tome jest to što se mnogi među samim Romima i Romkinjama ne deklariraju kao Romi, bilo zbog toga što nisu upoznati s programima potpore romskoj manjini, bilo zbog toga što ne vjeruju u njihovu djelotvornost ili korisnost, bilo zbog općeg (nažalost realnog) lošeg iskustva s odnosom šireg društva spram Roma.

Tako i mnoge konkretne mjere izazivaju dvojbu. Primjerice, da bi se poboljšalo uključivanje djece Roma u predškolski i školski odgoj i obrazovanje, trebalo bi znati kolika je ukupno romska populacija, koja je njena demografska struktura i koliki je njen dio u dobi kada treba pohađati vrtiće i škole. Kako to znati kad se i dalje, po mnogim procjenama, manje od polovice Roma u Hrvatskoj tako izjašnjava (da ne ulazimo i u konkretnije probleme, poput registriranja novorođene djece, rješavanja pitanja državljanstva itd.)? Kada se nedavno saznalo da se u prikupljanju podataka o obrazovanju institucije ne oslanjaju samo na iskazanu etničku pripadnost nego i na procjene stvarne društvene smještenosti u romsku ‘zajednicu’, to je među onima koji brinu za ljudska prava izazvalo zabrinutost koju logično izaziva svako etničko ‘profiliranje’ koje ne počiva na vlastitom slobodnom izjašnjavanju. Na taj se način podatke (i ne samo u obrazovnim resoru) prikuplja već više od desetak godina, pa to dosad nije dovelo do nekih pojačanih diskriminatorskih postupaka, a moglo bi se reći da su barem neki podaci bolji od nikakvih. (Suprotan je primjer zdravstvo, u kojem se formalno drže toga da svi imaju pravo na zdravstvenu zaštitu bez obzira na etničku pripadnost, a u praksi nema nikakve kontrole nad time da li se Rome ipak diskriminira.) Ipak, podaci prepušteni procjenama, bez standardizirane metodologije, nisu dovoljno pouzdani. K tome, sve dok oni ovise o angažmanu pojedinih službenika i službenica, oni neće biti ni dovoljno ujednačeni po svim resorima, odnosno područjima života u kojima su Romi barem indirektno diskriminirani. Obavezu unapređenja prikupljanja podataka jasno je definirala Nacionalna strategija za uključivanje Roma, ali o konkretnim rezultatima zasad ne znamo ništa.

 Piše: Srđan Dvornik

Deset gorkih godina

/in , /by

Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.


Foto: European Roma Right Centre

Za romske zajednice na Kosovu, nedavno obilježena deseta godišnjica nezavisnosti najmlađe države u Europi, gorka je i bez razloga za slavlje. Ako bi se moralo imenovati jedno stanje koje najbolje odražava situaciju u kojoj se kontinuirano nalaze, to je marginalizacija.

Ta marginalizacija sa sobom nosi brojne (naizgled) proturječnosti. Prisjećam se posljednjeg posjeta Kosovu, prije dvije godine. “Nema doma za Roma”, bio je zaključak s projekcije dokumentarnog filma Trapped By Law (Zatočeni zakonom) koja se održala u Prištini u hladnom siječnju 2016. godine. Film je sniman pet godina, od 2010. do 2015., a prati Kefaeta i Selamija Prizrenija, dvojicu braće, koji su 2010. godine zajedno s tisućama Roma i Romkinja deportirani iz Njemačke.

Takve iznenadne “akcije” događaju se od 2009. godine, kada je Vlada Kosova s Njemačkom, Belgijom, Francuskom, Norveškom i Švicarskom potpisala sporazume o readmisiji, poradi razvijanja dobrih veza s Europskom unijom. Deportacije iz Njemačke pokazale su se kao posebno kontroverzne, jer su u Bundestagu brojne stranke i nevladine organizacije osudile takvu politiku. Posljednjih godina Human Rights Watch kontinuirano izvještava kako se Romi i srodne manjinske grupe deportirane iz Zapadne Europe na Kosovo suočavaju sa duboko ukorijenjenom i višerazinskom diskriminacijom.

“Europa šalje pripadnike najranjivije grupe s Kosova natrag u naručje diskriminacije, isključivanja, siromaštva i raseljenja”, poručila je Wanda Troszczynska-van Genderen, HRW-ova istraživačica za Zapadni Balkan, kada su počele prve deportacije.

Romske zajednice su na Kosovu u najgorem položaju jer su isključene iz svih aspekata društva i nemaju nikakvu pregovaračku moć ni potporu od vlade Kosova kao ni protekciju i pritisak koji bi dolazio od “vlastite države”, poput nekih drugih manjinskih zajednica. Predstavnici Roma imaju osigurano jedno mjesto u parlamentu, koje u stvarnosti služi isključivo kao privid moći i inkluzivnosti. A stvarnost je takva, kako i navodi Centar za prava manjina, da su Romi “isključeni iz stvarnog sudjelovanja u političkom životu i isključeni su iz rasprava o budućnosti Kosova.”

Romi su se na Kosovo doselili rano, još prije 13. stoljeća, ali su od rana bili promatrani kao građani druge klase, kao i na većini europskih prostora u to vrijeme. Tijekom Drugog svjetskog rata i na prostoru današnjeg Kosova brojni su Romi i Romkinje, kao i diljem Europe, progonjeni, mučeni i ubijani. Za vrijeme Jugoslavije njihov je položaj bio nešto bolji – percepcija značaja romske zajednice u društvu se mijenjala, broj zaposlenih je rastao i ekonomska situacija se popravljala, a razvijala se i romska kulturna produkcija. Sve se, kao i drugdje, promijenilo ratnih devedesetih.

Foto: I.Perić

Tijekom ratnih godina, romskom se populacijom najviše manipuliralo, od njih se sa svih strana tražila lojalnost u sukobu koji nije tolerirao neutralnost, u kojoj bi se većina Roma pronašla. Tisuće pripadnika romske zajednice u krvavom sukobu platilo je svojim životima i bilo progonjeno. Samo u Srbiji broj raseljenih Roma s Kosova 1999. godine prelazio je više od dvadeset tisuća. U ratu su, kao i drugdje, potencirane podjele. Tako je bilo i među romskim zajednicama – podjelu na Rome, Egipćane i Aškalije mnogi su kasnije vidjeli kao politički trik, u duhu one stare “podijeli pa vladaj”.

Mnogi Romi ostali su nakon rata u kampovima na sjevernom Kosovu, u blizini rudnika Trepča, gdje su mnogi, uključujući djecu, patili zbog ozbiljnog trovanja olovom. Unatoč tome što je postojala svjesnost o hitnosti rješavanja ovih slučajeva od 2000. godine, na što su upozoravala izvješća Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i brojnih nevladinih organizacija, UNMIK (Misija Ujedinjenih naroda na Kosovu) je veoma sporo preseljavala Rome iz tih područja. Europski sud za ljudska prava 2006. godine odbio je zahtjev Europskog centra za prava Roma podnesen u ime stanovnika kampova (koje se slobodno može nazvati i logorima). Naime, s obzirom da UNMIK nije stranka Europske konvencije o ljudskim pravima, sud je utvrdio da u ovom slučaju nema nadležnost. Premještanje Roma iz zagađenih logora u nova naselja na jugu Mitrovice nastavljeno je polako tijekom 2006. i 2007. godine. Brojni Romi i dalje pate od posljedica trovanja iz perioda života kraj Trepče, iako nikada nisu dobili ni kompenzaciju ni službenu ispriku.

Danas je romskim zajednicama na Kosovu najveći problem nezaposlenost koja je zacementirala njihovu ekonomsku nesigurnost i loše životne uvjete. Zapošljavanje jest jedan od osnovnih preduvjeta za opstanak i razvitak romskih zajednica, kao i za mijenjanje njihove percepcije u društvu. Manjak zaposlenih Roma pogotovo je primjetan u ministarstvima i drugim institucijama na Kosovu, što još jednom potvrđuje potpuni manjak predstavništva na pozicijama moći.

Željko Jovanović, ravnatelj Ureda za Rome zaklade Otvoreno društvo, vidi nerazmjerne stope nezaposlenosti kao ostavštinu iz ratnih vremena. “Za one koji su ostali na Kosovu, predrasude većinskog stanovništva i neprijateljstva iz vremena sukoba ometaju napore da se integriraju u društvo i nađu posao”, kaže Jovanović u razgovoru za Deutsche Welle.

Human Rights Watch pak u izvještaju za Kosovo za 2017. godinu navodi sljedeće: “Romi, Aškalije i Egipćani i dalje se suočavaju s problemima pri dobivanju osobnih dokumenata koji utječu na njihovu mogućnost pristupa zdravstvenoj zaštiti, socijalnoj pomoći i obrazovanju. Usporena je provedba nove strategije za integraciju svih romskih zajednica. Strategija je usvojena 2016. godine i fokusirana je na poboljšanje dokumentiranja građana, pristup stambenom zbrinjavanju, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i zapošljavanju. Međutim, nedostaju javna sredstva za financiranje programa strategije.”

Javna sredstva za financiranje programa nedostaju zato što nedostaje političke volje za provedbom tih programa, kao i za poboljšanjem situacije za Rome na Kosovu općenito. Unatoč svemu tome, a sada se vraćamo i na početak ove priče i braću Prizreni koji su deportirani na Kosovo, mnoge europske zemlje, uključujući Njemačku, i dalje klasificiraju Kosovo kao sigurnu zemlju podrijetla.

Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ovim ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.

Romkinje koje mijenjaju stvari

/in , /by

Romkinje koje mijenjaju stvari


Foto: Ivana Perić

Ožujak je mjesec u kojem slavimo 8. mart i otpor žena, mjesec u kojem slavimo one koje su promjene izborile i skrećemo pozornost na one koje promjene žele. Zato vas ovaj mjesec upoznajemo s nekoliko značajnih Romkinja koje trenutno mjenjaju svoje zajednice i svijet na bolje.

Delia Grigore

Grigore je romska spisateljica, aktivistkinja i profesorica romskog jezika i kulture na Sveučilištu u Bukureštu. Doktorirala je antropologiju romske kulture, a pjesme i eseji su joj prevođeni na više jezika. Predsjednica je udruge Amare Rromentza. Velik dio njenog rada posvećen je predstavljanju Roma i Romkinja u medijima, i često upozorava kako se diskurs o Romima u medijima još uvijek nije značajno promijenio. Grigore sam imala priliku upoznati u Bukureštu 2016. godine, kada mi je rekla kako je “lakše reći da Romi žele živjeti u stanju u kojem ih dosta danas živi, to ostatak društva odrješuje svake krivnje i odgovornosti. Kada su u pitanju Romi, u medijima je još uvijek gotovo sav fokus na egzotičnosti i kriminalnim radnjama“.

Grigore i brojni drugi aktivisti i aktivistkinje dio su veoma važnog i vjerojatno najsnažnijeg romskog pokreta na svijetu, koji uključuje tisuće aktivista diljem Rumunjske. Jedan od njihovih velikih projekata je i Mesteshukar Butiq, koji povezuje tradicionalne zanate i izradu modernih proizvoda. U izradu nakita, odjeće i pokućstva redovno je uključeno oko četrdeset zanatlija iz romskih zajednica – kovača, krojača, stolara. Na većim projektima ponekad ih je uključeno i stotinjak. Njihov je posao ogromna strast i ljubav, kako pokazuje i kratki film Silversmith – Nevers, drži ih želja za očuvanjem umijeća koje se prenosilo generacijama, ali i želja za ekonomskim progreom i financijskom stabilnošću u modernom društvu. 

Feministička kazališna družina Giuvlipen

Iz Rumunjske dolazi i sjajna kazališna družina Giuvlipen. Naziv Giuvlipen sastoji se od romske riječi za ženu – đuvli i sufiksa –ipen, koji označava mnoštvo. Ta kovanica je najbliži prijevod riječi feminizam na romski jezik, kaže Mihaela Drăgan, jedna od osnivačica družine, koja je i diplomirala romski jezik. Giuvlipen je smješten u Bukureštu, a kroz svoj rad pokušavaju osigurati vidljivost romskim glumicama i glumcima, koji češće dobivaju uloge u indijskim ili arapskim filmovima, nego u lokalnim produkcijama.

Jedna od značajnijih i potresnijih Giuvlipenovih predstava je Tko je ubio Szomnu Grancsu? , koja je bazirana na slučaju iz 2007. godine, tinejdžerskom samoubojstvu mlade Romkinje Szomne, sedamnaestogodišnjakinje iz sela Frumoasa. Roditelji joj nisu dopuštali da pohađa srednju školu, jer su je željeli udati. Nije u pitanju bio samo manjak njihove volje, već i financijske nemogućnosti –  troškovi putovanja, odjeće i knjiga, bili su im previše. Zahvaljujući nastojanjima lokalnog svećenika i njegovoj ponudi da plati troškove, pustili su je u školu, ali samo pod uvjetom da bude u pratnji muškog rođaka. Szomna se tako neprestano nalazila u situaciji razdora, s jedne strane pod sumnjom i nadzorom romske zajednice, s druge strane  suočena s rasizmom svojih razrednih kolega i nastavnika. U konačnici se objesila ostavivši natpis na zidu – Ja sam škola.

Giuvlipen je malu revoluciju izveo i predstavivši na kazališnim daskama prvi lik Romkinje koja je lezbijka te izlazi s muškarcima kako bi izbjegla glasine o svojoj seksualnosti. Govoriti o romskoj LGBT zajednici i dalje je tabu tema u Rumunjskoj, ali gotovo i svugdje drugdje. Tako su organizatori festivala romske umjetnosti, shvativši da se u predstavi pojavljuje lik lezbijke, povukli poziv za sudjelovanje koji su uputili Giuvlipenu. Ali ova feministička kazališna družina hrabro nastavlja dalje.

Foto: Facebook/Giuvlipen

Selma Selman

Selman je umjetnica iz Bihaća, koja posljednjih godina plijeni pažnju svojim slikarstvom, instalacijama i performansima. Dobitnica je brojnih nagrada, između ostalog i nagrade Zvono koja se dodjeljuje najzapaženijim mladim umjetnicima/ama u Bosni i Hercegovini. Kako sama kaže, njezini radovi proizlaze iz razmišljanja o zajednici u kojoj živi i ravnopravnosti kojoj teži, nadajući se da će njima uspjeti utjecati barem na mali dio društva.

“Ono što je bitno u životu jest da prihvaćanjem sebe, direktno ili indirektno, nas prihvaćaju i drugi. Samo pričanje o diskriminaciji je diskriminacija, tako da je ona uvijek prisutna. Pokušavam koliko-toliko ukinuti stereotipe i malo promijeniti sliku koja je prisutna u današnjem svijetu o Romima”, kaže Selman u intervjuu za Libelu.

Posebnu pažnju Selman je privukla performansom Sestro, čuvaj se kriminalaca u kojem stavlja fokus na problematiku romskog društva koje se percipira isključivo kroz kriminal, te radom Ne gledaj Ciganku u oči, u kojem progovara o posebnim stereotipima koji se vezuju uz žene Romkinje (djecu se straši Cigankama kada ne slušaju, priča se da su Ciganke lake žene, govori se da pogledom mogu ureći muškarca ili ženu). Selman trenutno studira na Sveučilištu Syracuse u istoimenom gradu u državi New York.

Foto: selmaselman.mayfirst.org/

Małgorzata Mirga-Tas

Mirga-Tas je romska umjetnica rođena u Spisz regiji, u Poljskoj. Po završetku umjetničke škole Antoni Kenar u Zakopaneu, studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Jan Matejko u Krakovu, gdje je diplomirala kiparstvo. Mirga-Tas je vrhunska i uvažena kiparica, a u svom radu koristi razne materijale, od drveta i kamena do papira. S vremena na vrijeme dizajnira i odjeću, a rado se bavi i fotografijom, čijim radostima rado podučava djecu.

Godinama stvara i sudjeluje u različitim projektima vezanim za romske zajednice. Članica je obrazovne udruge Roma Harangos, a vodi i projekt Romani Click koji se već gotovo čitavo desetljeće odvija u različitim romskim naseljima – radi se o integracijskim radionicama za romsku i ne-romsku djecu. Mirga-Tas je i jedna od značajnih sudionica Pravde Jakhenca – s otvorenim očima, udruženja koje obilježava genocid Roma i Romkinja počinjen u nacističkim logorima u Poljskoj.

Foto: Roma Raising

Ivana Perić

U Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti

/in , /by

Gotovo 30% stanovništva u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti

Ovog tjedna obilježen je Svjetski dan socijalne pravde, a podaci Državnog zavoda za statistiku navode poražavajuće podatke. Tako prema njihovoj anketi u Hrvatskoj živi 58,5% osoba koje žive u kućanstvima koja ne mogu podmiriti neočekivani financijski izdatak iz vlastitih sredstava dok samo 3,6% osoba živi u kućanstvima kojima ukupni troškovi stanovanja nisu financijsko opterećenje.

Prema zadnjim podacima stopa materijalne deprivacije u Republici Hrvatskoj u 2016. iznosi 30,7%.

Prema Izvješću Pučke pravobraniteljice nejasna granica između javnog i privatnog zdravstva siromašne građane stavlja u nepovoljniji položaj, zbog nejednake mogućnosti pristupa zdravstvenim uslugama. Tijekom 2016. povećane su liste čekanja, a time su pravovremeni zahvati i pregledi često nedostupni onima koji ih ne mogu platiti. Također, tijekom 2016. prvi je put provedeno sveobuhvatno znanstveno istraživanje beskućništva u Republici Hrvatskoj koje pokazuje kako su njegovi najčešći uzroci gubitak posla, nedovoljna pomoć društva u nepovoljnim situacijama, loše zdravstveno stanje i narušeni obiteljski odnosi.

Zbog kontinuiranog porasta cijena energije od 2012. sve više građana živi u energetski neadekvatnim uvjetima, zbog čega su dužni za režije, žive u hladnim domovima, narušenog su psihičkog i fizičkog zdravlja, ugrožene radne produktivnosti, povećanog obolijevanja i smrtnosti, pogotovo tijekom zimskih mjeseci.

Diskriminacija Roma ostaje široko rasprostranjena u Slovačkoj, objavljeno u izvježču Amnesty International

/in , , /by

Svijet žanje strašne posljedice mržnjom ispunjenu retoriku koja prijeti normalizaciji masovnoj diskriminaciji protiv marginaliziranih skupina, upozorio je amnesty International (AI),  22. veljače kada je pokrenula godišnju procjenu ljudskih prava, javlja slovački portal spectator.sme.sk.

“Prošle godine naš je svijet bio uronjen u krizi, s istaknutim čelnicima koji nam nude društvo kao iz nočne more oslijepljeno mržnjom i strahom”, rekao je Salil Shetty, glavni tajnik Amnesty Internationala. “Ovo je ohrabrilo one koji promoviraju netrpeljivost, ali je nadahnuo daleko više ljudi da se bore za budućnost puno nade”.

Izvješće, Država svjetskih ljudskih prava, obuhvaća 159 zemalja i donosi analizu stanja ljudskih prava u svijetu.

U odjeljku o Slovačkoj AI upućuje na diskriminaciju Roma, sustavnu segregaciju romske djece u obrazovanju i žalbu Slovačke o obvezi izbjegličkih kvota za preseljenje.

“Diskriminacija protiv Roma ostala je široko rasprostranjena”, navodi se u izvješću.

Podsjeća da je Europska komisija nastavila postupak kršenja procedure protiv Slovačke zbog sustavne diskriminacije i segregacije romske djece u školama. Slovačka također nije odgovorila na sustavnu pretjeranu zastupljenost romske djece u posebnim školama i razredima za djecu s blagim invaliditetom. U matičnim osnovnim školama nedostajala su ljudska i financijska sredstva za rješavanje segregacije romskih učenika.

Izvješće ukazuje na usvajanje nove strategije za sprečavanje kriminala u siječnju s ciljem jačanja policije u održavanju poretka u romskim naseljima.

“To je izazvalo zabrinutost nevladinih organizacija o etničkom profiliranju i diskriminaciji”, navodi se u izvješću.

Izvješće je također ukazalo na, između ostalog, otvaranje istraga usmjerenih na šest žrtava navodne prekomjerne uporabe sile od strane policije u romskom naselju u selu Moldava nad Bodvou u lipnju 2013. godine. Policija je optužila žrtve da su počinili kazneno djelo lažnog optuživanja policije za zloporabu.

AI podsjeća da je u rujnu Sud pravde Europske unije odbio zahtjev podnešen od Slovačke i Mađarske u 2015 g. protiv obvezatnog programa preseljenja koji je imao za cilj premještanje izbjeglica iz država članica EU, kao što su Grčka i Italija. Europski je odbor smatrao da institucije EU mogu donijeti privremene mjere potrebne za učinkovito i brzo reagiranje na hitnu situaciju karakteriziranu iznenadnim priljevima raseljenih osoba.

“Do kraja 2017. godine, Slovačka je prihvatila samo 16 tražitelja azila od 902 koje su joj  bile dodijeljene”, navodi se u izvješću.

MOJ ODGOVOR VELJKU KAJTAZIJU

/in , /by

Odgovor Kristijana Novaka na izjavu zastupnika Veljka Kajtazija o knjizi i predstavi ”Ciganin, alii najljepši”

Saborski zastupnik Veljko Kajtazi, predstavnik romske i još niza manjina, nedavno je, više od godinu dana nakon što je knjiga objavljena, reagirao na naslov, a pomalo i na sadržaj predstave (koju, kaže, nije gledao) i romana Ciganin, ali najljepši. Što je izjavio mogli ste čuti i čitati, bilo ga je svugdje.

Dosad nisam reagirao iz više razloga. Osjećao sam susramlje što se čovjek doveo u nezgodnu situaciju da se svađa s fiktivnim likovima, i to pred licem javnosti. Osim toga nisam želio da priča poprimi senzacionalističke tonove, a već sam se dulje vrijeme želio malo povući. I, naposljetku, odbijao sam sudjelovati u nečijem, pokazalo se prilično neuspješnom, skupljanju političkih bodova. Javnost je reagirala kako je reagirala. Vidjeli ljudi da to nije obrana ugrožene manjine od mrzilačkog napada nego pokušaj disciplinske ćuške. Zastupnik vladajuće većine pokušao je ušutkati autora eda bi se dodvorio kolegama s kojima je trenutno u političkom talu te usput na fejsu mogao objaviti dokaz kako izgara za manjinu koju zastupa. U posljednjih godinu dana knjigu su pročitale tisuće ljudi, predstavu je do sada pogledalo oko 4000. Svih nacionalnosti, da, i Roma. Nije se baš svima svidjela – nekima previše golotinje, nekima predugačka, nekima previše vulgarnosti. Ali do mene nije došla ni jedna reakcija koja bi ukazivala na to da se na koji god način potpirila mržnja. Govorilo se, naprotiv, prije svega o ljubavi u teškim okolnostima i potrebi da se svakom građaninu Hrvatske omogući život vrijedan življenja. Ni jedna ružna reakcija osim Kajtazijeve. Od njegova ispada do danas javilo mi se dvadesetak Romkinja i Roma, neki su i pročitali knjigu i pogledali predstavu. Kažu, nema ništa sporno, daju podršku. Ono što pak su mi priopćili o svom zastupniku – nemam srca ovdje ponavljati, doista mi nije do eskalacije sukoba.

Kajtazi se dakle svađao s fiktivnim likovima, ja sam se držao one da u demokratskom društvu svatko ima pravo javno izreći svoje mišljenje. Dok je diskusija civilizirana, dobro je. Na tome je moglo stati. Međutim, u prošlotjednoj emisiji Pola ure kulture, kao i u jučerašnjem velikom intervjuu u Večernjaku, Kajtazi me prozvao da bih, da mi je doista stalo do Roma, trebao stipendirati kojeg romskog studenta i dati dio honorara nekoj inicijativi koja se bavi poboljšanjem životnih uvjeta Roma.

E pa, uvaženi zastupniče, sada više niste u sukobu s fiktivnim likovima, nego sa mnom. A ja sam prilično stvaran.

Tezu o tome da je primarna ideja umjetnosti pomagati nekome preskočit ćemo za ovu priliku. Idemo dalje.

Kao prvo, odakle Vama uopće ideja da ja NISAM pomagao i ne pomažem studentima romske nacionalnosti? Odakle Vam ideja da financijski NE pomažem romsku stvar? Je li Vam možda palo na pamet da nisam političar, pa mogu te stvari raditi daleko od javnosti, šutke? Ne objavljivati dokaze svoje dobrote na fejsu? I da to ne činim ni kao autor ni kao istraživač, nego kao građanin ove zemlje koji je bio blizu patnji? Znate što, usprkos Vama ja ću i dalje raditi (ili ne raditi) što i koliko mogu, šutke, a takvi kao Vi me nemaju što prozivati prikazajući se moralnim vertikalama. Ako je problem što ne dajem novce udruzi iza koje stojite izravno Vi, ili možda direktno na Vaš račun, pa da možda ovi napadi na mene prestanu, bit ću vrlo kratak i jasan: sve što znam o Vama (a znam Vas još iz 90-ih, preko karatea) upućuje me na jedan jedini odgovor – to se neće dogoditi. Nikada.

Kao drugo, spreman sam i dalje sudjelovati u obrazovanju pripadnika romske nacionalnosti, evo samo jedan jedini puta i javno. Obrazovanje mora krenuti „od vrha“, s Vama. Za početak ću Vam objasniti koja bi bila društvena uloga saborskog zastupnika vladajuće većine, a koja autora. Žalosno je da je čovjek sa saborskom plaćom te dvije stvari temeljito pobrkao. Ne sviđa Vam se brojka studenata romske populacije, uređenost romskih naselja, zdravstvena skrb? Ni meni, ali nisam ja taj koji odlučuje o tome, nego Vi. Imate ono što se zove državni proračun, u njega idu novci od prilično svega što se u Hrvatskoj zbiva, pa tako i od mojih autorskih honorara. Doista ne znam kakve slike raskoši i bogatstva su Vama u glavi pri pomisli na hrvatske autore, kako zamišljate moj život u odnosu na život saborskog zastupnika, ali činjenica je da Vi sudjelujete u raspodjeli novca iz državnog proračuna. Hej! Pa učinite nešto s njim, s našim novcima, pobogu, tražite, stvarajte pritisak! Vi ste vlast! Plaćamo Vas da učinite život boljim za naše sugrađane – Rome i sve ostale. Da ste htjeli, mogli ste iskoristiti pažnju koju je moja priča dobila u javnosti kao polugu za svoja nastojanja. Ali, znam, lakše je i vidljivije demonstrirati svoju navodnu brigu za romsku populaciju ovako kako to činite ovih tjedana, prozivati druge da su učinili ovo ili ono iz ekonomskih razloga, i brinuti se lijepo dalje za svoje privatne sinekure.

Evo, ovo je doista zadnje što mislim reći o ovoj temi, a za neko dulje vrijeme i o svemu drugome. Cipelariti se ne dam. Možda sam ovime pripomogao zastupniku u namjeri da se malo nakači na lijep uspjeh priče koju sam ispričao. Nevažno. Ako to urodi bilo kakvim pozitivnim učinkom, a posebno ako navede zastupnika da preispita svoje djelovanje, ja ću biti sretan i spokojan.  Ako ne, opet ću biti sretan, jer znam da postoji alternativa. Upoznao sam divnih Romkinja i Roma, sposobnih, obrazovanih, ambicioznih, upućenih u stanje na terenu. Možda je vrijeme da se nekome drugome prepusti funkcija, kako Kajtazi neprestano ponavlja, legitimnog zastupnika te nacionalne manjine.