Naše društvo ne prihvata većinu manjskih grupa

/in , /by

Indira Bajramović: Naše društvo ne prihvata većinu manjskih grupa

Kada se govori o  rodnoj ravnopravnosti u našem društvu, jako malo se govori o položaju i pravima Romkinja. Svjesni smo da postoji višestruka diskriminiracija Romkinja, koja je povezana sa brojnim drugim poteškoćama koje pogađaju Romkinje kao što su: otežan pristup obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, visoki procent nezaposlenosti, neuslovnost prostora za stanovanje, nedostatak osnovnih živežnih namirnica, često verbalno i fizičko nasilje unutar porodice, ali i od strane pripadnica_ka našeg društva, nezaštićenost od strane države, nemogućnost ostvarenja osnovnih prava…

Jedna od najvidljivijih nevladinih organizacija koja  koja se zalaže za bolji položaj Romkinja je Udruženje žena Romkinja (UŽR) “ BOLJA BUDUĆNOST”, koje  je registrovano 2001. godine kao prva ženska romska nevladina organizacija u BiH, koja djeluje na području Opštine Tuzla ali  i šire (Federacije BiH i Republike Srpske). Ovo udruženje svojim djelovanjem nastoji smanjiti društvene predrasude, ekonomski osnažiti Romkinje, poticati ravnopravnost i ostvarenje njihovih prava u zdravstvu, obrazovanju, politici i kulturi, sa ciljem da Romkinje aktivno i ravnopravno sudjeluju u svim sferama života u BiH.

Bolja budućnost aktivno radi na osposobljavanju žena romske nacionalnosti kroz pokretanje kurseva opismenjavanja, kursa kućnih radinosti, kurseva stranih jezika i brojnih drugih. Neki od prioriteta udruženja su pomoć starim i iznemoglim osobama, ženama žrtvama nasilja, samohranim majkama, očuvanje reproduktivnog zdravlja Romkinja, zalaganje za ravnopravnost spolova, prevencija nasilja  te izrada projekata u skladu sa programskim pravcima udruženja.

U ovom tekstu vam donosimo intervju sa Indirom Bajramović, predsjednicom UŽR “Bolja Budućnost”, koja nam je dala informacije o tome na koji način  Bolja budućnost radi na tome da Romkinje i Romi budu  prihvaćeni kao ravnopravni građani našeg društva.

Vi ste predsjednica prve romske ženske nevladine organizacije. Koliko često i za koje vrste pomoći se Romkinje i Romi najčešće obraćaju Boljoj budućnosti?

Romkinje i Romi se nama  najčešće obraćaju jer im je potrebna  pomoć u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava kao što su prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, tuđu njegu, naknadni upis djece u matičnu knjigu rođenih, upis djece u srednju školu, jer djeca često izraze želju za upis na određeni smjer, a ne ispunjavaju kriterije za isti.  Obraćaju nam se i zbog pisanja  zahtjeva, molbi, pa i žalbi, da im kopiramo dokumentaciju, da provjerimo da li su su prikupili svu potrebnu dokumentaciju za ostvarivanje nekih prava itd.

Svjedoci smo da je položaj Romkinja u BiH posebno težak. Osim što trpe duplu diskrimininaciju, jer su žene i jer su Romkinje, izložene su svakodnevnom neprihvatanju od strane društva, a nerijetko trpe verbalno i fizičko nasilje. Šta biste izdvojili kao najveće probleme s kojima se Romkinje susreću? U kojoj mjeri naša država štiti zagarantovana prava Romkinja i Roma?

Kako ste i sami rekli diskriminacija prema Romkinjama je najteža jer im otežava  položaj u kojem se nalaze, koji je i onako težak. Tu je i nezaposlenost, neke su bez krova nad glavom, nemaju od čega da prehrane porodicu, školuju djecu, mnoge na ulici prose kako bi zaradile neki dinar, a mnoge zajedno sa muževima skupljaju sekundarne sirovine i bore se da na svaki način budu korisne i privrede porodici. Uz sve navedeno, neke trpe nasilje u porodici, ali i van porodice kao i diskriminaciju od društva i šire zajednice. Ja mislim da država ne štiti prava žena globalno, a posebno Romkinja. Nas nema u politčkom i javnom životu organizovane smo u NVO sektoru i borimo se za svoja prava koristeći zakone i mehanizme koji nam omogućavaju da budemo u nekim savjetodavnim tijelima ili komisijama, za to smo se izborile  mi same, a ne država.

U našoj državi je teško doći do zaposlenja, a pogotovo su Romi i Romkinje uskraćene_ni u svojim radnim pravima. Među aktivnostima Bolje budućnosti se ističu brojni kursevi edukativnog karaktera koji imaju za cilj osposobljavanje Romkinja i mladih Roma za određene poslove. Kakva je zainteresovanost za te kurseve, na kojim imate najviše polaznika i polaznica? 

Zainteresovanost za naše edukativne programe je zadovoljavajuća. Na svim našim kursevima uvijek smo imali više polaznika_ca, ponekad nismo imali dovoljno sredstava u projektu da obuhvatimo sve zainteresovane. Najviše polaznika_ca smo imali na edukaciji informatike i stranih jezika, engleskog  i njemačog. To su bili sve polaznici_ce sa završenom srednjom školom ili pri završetku iste, a koji su pohađali kurseve s ciljem da što lakše kasnije dođu do posla. Zbog toga smo im omogućili pomenute kurseve  jer znamo da  sad pri zapošljavanju svi traže poznavanje stranog jezika i rada na računaru i željeli smo dati alat u ruke toj omladini.

Koliko često se dešava da nakon osposobljavanja za određeno zanimanje polaznice i polaznici dobiju posao? Možete li nam navesti neke pozitivne primjere?

Danas se jako teško dolazi do posla, i to ne samo Romi i Romkinje nego i drugi građani naše države. Iako su završili neke vidove obuke, završili srednje škole nažalost ne možemo se pohvaliti da su se neki zaposlili, neki od njih su napustili BiH jer ovdje nisu vidjeli perspektivu za opstanak.

Veliki problem Romkinjama predstavlja prisup zdravstvu. Bolja budućnost provodi projekte čiji je cilj očuvanje zdravlja i približavanje Roma i Romkinja institucijama javnog zdravlja.  Kakva je zainteresovanost pripadnika romske populacije za ove aktivnosti? Da li su uposleni u institucijama zdravstva senzibilizirani u pružanju pomoći Romima i Romkinjama ?       

Kako na edukativnim kursevima, tako i ovdje postoji velika zainteresovanost žena i djevojaka za preglede kada je u pitanju reproduktivno zdravlje, ali isto tako velika  je prisutnost na edukativnim radionicama na ovu temu gdje im dovodimo doktorice i gdje mogu  direktno postavljati pitanja. Što se tiče odnosa ljekara prema Romkinjama do sada su bili veoma korektni jer mi imamo dobru saradnju sa domovima zdravlja i ambulantama. Nerijetko,  na našu preporuku, prime one koji nisu u sistemu zdravstvene zaštite na pregled, a ponekad ih prime i na vađenje nalaza. Smatramo da ni to nije rješenje jer se mora pronaći način da   Romi i Romkinje, ali i svi ostali koji to još nisu, budu  uvedeni u sistem zdravstvene zaštite, a to je obaveza koje je na državi da je obavi.

Koliko su ostale nevladine organizacije zainteresovane za saradnju sa Boljom budućnosti?    

Nevladine organizacije koje djeluju u našoj državi su veoma  zainteresovane za saradnju sa nama, kao i međunarodne organizacije , a to nam pokazuju time što traže da im budemo partneri na projektima koje implementiraju.

Šta biste poručili građanima i građankama Bosne i Hercegovine, na koji način ih senzibilizirati?

Pa nema tu neke mudrosti, sve predrasude i diskriminacija prema Romoma i Romkinjama se nose iz kuće, a razlog za to je nedovoljno poznavanje ove populacije, njihove kulture, tradicije i historije, a činjenica je da u našem društvu postoji  veliki stepen neprihvatanja većine manjinskih grupa, ma koje one bile.

Razgovarala: Maida Zagorac, Sarajevski otvoreni centar

Marija Demić prva Romkinja u MUP -u

/in , /by

Zadovoljna sam i srećna što sam dobila posao u Ministarstvu unutrašnjih poslova, posebno zbog toga što do sada nije obraćana pažnja na mlade Rome i Romkinje koji su diplomirali ili će vrlo brzo diplomirati, kaže za Jugmediu mr Marija Demić, diplomirana pravnica iz Niša, koja je ovih dana dobila stalno zaposlenje u PU Niš.

Ovako počinje razgovor za Jugmediu Demićeva, prva visokoškolavana Romkinja zaposlena u Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Srbije.

Marija je rođena u Nišu, odrasla u Makedoniji jer joj je otac bio vojno lice, saobraćajac. Fakultet je završila u rodnom gradu i 15 godina bila aktivistkinja u romskom nevladinom sektoru, a radila je dve godine na određeno i u matičnoj evidenciji Fonda PIO u Nišu. Dvoje visokoškolaca primljena su u službu povodom Dana MUP Republike Srbije, ali Nacionalni savet romske nacionalne manjine  i Romski Centar za strategiju, razvoj i demokratiju, saopštavaju da je taj čin plod dužih razgovora i pregovora sa nadležnima.

„Prvi put u istoriju srbijanske policije zaposleno je dvoje fakultetski obrazovanih lica romske nacionalnosti nakon inicijative koja je pokrenuta od strane NSRNM i Romskog centra za strategiju,razvoj i demokratiju i apela i razgovora sa ministrom policije,direktorom i zamenikom direktora policije i načelnicima i rukovodiocima Sektora za ljudske resurse u MUP. Tokom tih razgovora istaknuta je potreba participacije visoko obrazovanih Roma i Romkinja u sektoru bezbednosti, posebno ako se ima u vidu mali procenat zastupljenosti Roma u MUP u Srbije, jezička barijera i sama potreba za efikasnijim radom MUP Srbije“, navodi se u zajedničkom saopštenju dve organizacije.

U MUP Srbije trenutno je zaposleno 132 Roma i Romkinja a na obuci za policajce u Sremskoj Kamenici je 17 pripadnika ove nacionalne manjine, dok se ove godine na apel NSRNM i Asocijacije romskih policajaca na obuku za policijace prijavilo 139.

Marija Demić kaže da će se sa kolegom Vladanom Stanojevićem iz NVO sektora „maksimalno zauzeti da budemo zastupnici za dalje povećanje broja Roma i Romkinja koji će raditi u bezbedonosnim strukturama Srbije“

 

IZBORI ZA BUDUĆNOST

/in , /by
ovaj članak za primjer Romim kada se hoće sve se može

U Iraku izrazito religioznom gradu izabrana prva žena – komunistkinja, Suhad al-Khateeb

U Iraku su u subotu 12. 5. održani prvi parlamentarni izbori nakon pobjede nad Islamskom državom. Narod Iraka u velikom je broju bojkotirao izbore, a na glasačka mjesta izašlo je manje od polovice birača (44,5%). No, oni koji su izašli u velikoj većini glasali su za Savez Sairoun – koaliciju podržavatelja utjecajnog šijitskog imama Moqtade al-Sadra i Iračke komunističke partije (ICP) te manje Iračke republičke stranke.

Pobjeda sadrističko-komunističkog saveza je opovrgla brojne pretpostavke o politici Iraka, a rezultati ukazuju na potrebu prekida s političkim establišmentom kao posljedice njihove korupcije i nesposobnosti, kao i odmicanja od utjecaja SAD-a i Irana.

Savez religiozno konzervativnog Sardističkog pokreta i ultra-sekularne komunističke partije očito je uspio, a jedno od najprominentinijih lica nove politike je Suhad al-Khateeb, članica Komunističke partije koja je osvojila mjesto u skupštini izrazito religioznog grada Najafa, koji je važno sjedište šijitske teologije.

Khateeb, je učiteljica, aktivistkinja protiv siromaštva te borkinja za prava žena, nije prije razmišljala o izlasku na parlamentarne izbore.

“2014. se nisam kandidirala, no bila sam u grupi koja je obilazila ljude u Najafu. Slušali smo njihove probleme i pomagali im, u slamovima Najafa i siromašnim kvartovima. Za kandidaturu sam se odlučila nakon što sam dobila veliku podršku od svojih kolega i studenata/ica”, izjavila je nakon pobjede.

Pobjedničkoj koaliciji predstoji formiranje vlade i učvršćivanje saveza u sljedećih 90 dana. Otvoreni su za suradnju sa sadašnjim premijerom Haider al-Abadijem i zastupnicima nekih drugih stranaka, uključujući i kurdske, no kažu kako će zasigurno isključiti koaliciju Fatah i koaliciju bivšeg premijera Nouri al-Malikija koje su najpovezanije s Iranom.

Premda je Iran dugo imao ogroman utjecaj u svetim iračkim gradovima Karbali i Najafu, sve je veći strah od rastućih tenzija između Islamske republike i susjeda u regiji – posebno Izraela i Saudijske Arabije, a smanjenje iranskog utjecaja na Irak je bio temelj kampanje sadrističke politike.

“U regiji postoji sukob između Irana i SAD-a koji se odražava na Irak, Jemen i Bahrain”, kaže Khateeb. “No mi, Iračanke i Iračani želimo svoju nezavisnost od SAD-a i Irana. Želimo društvenu pravdu, samostalnost te smo protiv sektarijanizma.”

 

Komemoracija u Jasenovcu

/in , /by

Komemoracija u Jasenovcu uz prigodni program, bez govora

Prigodnim programom u Spomen-području Jasenovac u nedjelju je održana službena komemoracija žrtvama koncentracijskog logora, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, u spomen na 22. travnja 1945.

Komemoracija u povodu 73. godine proboja logoraša održana je u znak sjećanja na žrtve jasenovačkog logora, kao i preživjele zatočenice i zatočenike logora.

Komemoraciji kod Kamenog cvijeta prisustvovali su predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade Andrej Plenković, Ivan Zvonimir Čičak izaslanik predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović koji su položili zajednički vijenac za žrtve u ime Predsjednice Republike, Hrvatskog sabora i Vlade.

Komemoraciji su, uz ostale nazočili i potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva i prostornoga uređenja Predrag Štromar, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac, ministar uprave Lovro Kuščević, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, načelnik Glavnog stožera RH general zbora Mirko Šundov, saborski zastupnici, izaslanstva veleposlanstava u RH te preživjeli logoraš Mile Vukmirović koji je, zajedno s kćeri preživjelog logoraša Brankom Nešić, položio vijenac za sve žrtve toga logora.

Komemoracija uz prigodni program, bez govora

Tijekom komemoracije nije bilo govora već je održan program u kojemu su, nakon minute šutnje, sudjelovali zbor Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) te dramski i glazbeni umjetnici.

Sudionici su do Kamenog cvijeta došli u koloni sjećanja od Memorijalnog muzeja, a skup je završio polaganjem vijenaca i molitvom za žrtve, koju su molili katolički svećenik i muslimanski imam.

Vijence kod Kamenog cvijeta, čiji je autor Bogdan Bogdanović, položila su i izaslanstva Sisačko-moslavačke županije, Općine Jasenovac, Grada Zagreba, Varaždinske županije, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, potpredsjednik saborskog Kluba nacionalnih manjina Veljko Kajtazi s članovima Saveza Roma, izaslanstva Matice hrvatske, Grada Novske, HSLS-a, Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” te izaslanstvo Javne ustanove Spomen područja Jasenovac.

Bila je to treća od tri komemoracije koje se odražavaju u spomen na jasenovačke žrtve.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović posjetila je u petak ujutro Spomen-područje Jasenovac i odala počast žrtvama, te u knjigu dojmova upisala da Republika Hrvatska bespridržajno osuđuje zločine počinjene u tom logoru i s poštovanjem trajno čuva sjećanje na sve njegove stradalnike.

U znak sjećanja na žrtve logora Jasenovac u subotu je ispred spomenika Kameni cvijet u Spomen području Jasenovac, u organizaciji Saveza antifašista boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH) i Srpskog narodnog vijeća (SNV), održana komemoracija, a iz SABA RH i SNV-a opetovano su izrazili nezadovoljstvo što se u javnom prostoru tolerira “ustaški pozdrav”.

Jandroković: Nadam se da je ovo zadnja godina s više kolona u Jasenovcu

Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković u nedjelju je u Jasenovcu izrazio nadu da je ovo zadnja godina da za komemoraciju ima više kolona i da će se naći mudrosti, razboritosti, ali i hrabrosti te međusobnog uvažavanja kako bi iduće godine svi zajedno na tom mjestu iskazali poštovanje žrtvama.

“Nadam se da je ovo zadnja godina da imamo više kolona i da ćemo naći dovoljno mudrosti, razboritosti, ali i hrabrosti, međusobnog uvažavanja kako bi smo iduće godine svi zajedno, dostojanstveno, došli ovdje i iskazali počast žrtvama”, izjavio je Jandroković prije početka službene komemoracija žrtvamakoncentracijskog logora u Jasenovcu.

Jandroković: Ovdje smo da osudimo ustaški režim koji nikome nije donio ništa dobro

Istaknuo je kako su došli kako bi iskazali poštovanje prema žrtvama strašnog logora Jasenovac, poštovanje prema žrtvi svih onih koji su zbog svoje vjere, nacije ili političkog opredjeljenja ovdje bili ubijeni.

“Moramo poslati poruku da se takvo što više nikada ne smije dogoditi”, poručio je Jandroković.

Upitan je li danas u Jasenovcu trebala biti i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, koja je ranije, u petak, posjetila Spomen-područje Jasenovac i odala počast žrtvama, Jandroković je odgovorio kako to treba pitati predsjednicu.

Naglasio je da danas ne želi davati političke izjave već iskazati pijetet žrtvama i “osuditi ustaški režim i zločin, koji nikome nije donio ništa dobro”.

Zamoljen da komentira to što srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin, koji je najavio da će u nedjelju posjetiti područje Jasenovca, nije u ovom trenutku dobrodošao u Hrvatsku, Jandroković je rekao kako je Vulinova poruka totalno neprihvatljiva i pokazuje stvarne namjere.

“Koriste ovakav dan, kada se komemorira žrtva, da bi slali takvu vrstu političkih poruka. Jedina moguća opcija bila je da se Vulinu onemogući dolazak u Hrvatsku”, rekao je.

Smatra kako je šteta da se sada ponavlja još jedna neprihvatljiva izjava i ponašanje čelnih ljudi srpske vlade, nakon provokacije Vojislava Šešelja tijekom boravka izaslanstva Hrvatskog sabora u Srbiji i loše reakcije domaćina u Narodnoj skupštini Srbije.

Na njima je da razmisle što žele, rekao je te naglasio da je Hrvatska više puta ponovila spremnost pomoći Srbiji na njihovom putu u EU i izrazila želju za uspostavljanjem što boljih bilateralnih odnosa.

Jandroković o Vulinu: Tako neće ići

“Ako oni misle da na ovaj način mogu djelovati, vidljivo je da to tako neće ići”, poručio je Jandroković.

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović nije novinarima želio komentirati situaciju vezanu uz Vulina kratko poručivši da su oko odluke hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova obaviješteni svi granični prijelazi.

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u subotu je priopćilo da srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin, koji je najavio da će u nedjelju posjetiti područje Jasenovca, nije u ovom trenutku dobrodošao u Hrvatsku zbog svojih tvrdnji da o njegovom dolasku u Hrvatsku “može odlučiti vrhovni zapovjednik Vojske Republike Srbije, gospodin Aleksandar Vučić, a nikako o tome ne mogu odlučivati hrvatski ministri”. Ministarstvo je notu u kojoj osuđuje tu Vulinovu izjavu uputilo srbijanskom veleposlanstvu u Zagrebu.

I ministar uprave Lovro Kuščević smatra da je hrvatska vlada odlično reagirala na neprihvatljive Vulinove izjave proglasivši ga nepoželjnim u Hrvatskoj. Smatra da srbijanski čelnici moraju shvatiti da se treba raditi na suživotu i miru, čemu takve izjave nikako ne doprinose.

Za razliku od predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske Nedeljka Čubrilovića koji je u mjestu Mlaka kod Jasenovca rekao kako su prošla vremena da se nekog kažnjava zbog verbalnog delikta, Kuščević je rekao da se ne radi o verbalnom deliktu već klasičnom primjeru nepristojnosti i nepoštivanju hrvatskih institucija. “Na ovaj način je jasno poslana poruka Vulinu i svim u srbijansoj vladi da se mora poštivati Republike Hrvatska”, rekao je.

Upitan o kritikama koalicijskog partnera predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca vezano uz HOS-ovu ploču pored Novske, Kuščević je rekao da se Vlada jasno distancirala od svih totalitarnih režima – fašizma i komunizma.

“‘Za dom spremni’ nije primjeren pozdrav. Kontekst HOS-a i Domovinskog rata nikako se ne može izjednačiti s ustaškim pokretom kojeg svi zajedno osuđujemo i zato smo i danas ovdje da ga osudimo. Nikako nema politike zaborava već se provodi proaktivna politika zaštita nacionalnih manjina i svih državnih interesa”, poručio je.

Upitan kako komentira da su dvojica pripadnika HOS-a, na mjestu gdje je bila spomen-ploča u Jasenovcu, razvila zastavu HOS-a na kojem jepozdrav “Za dom spremni”, odgovorio je kako to nije vidio istaknuvši kako se danas treba osuditi svaki totalitarni režim i iskazati počast svakoj žrtvi.

Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković rekao je da bez obzira na različite povorke treba odati počast svim žrtvama. Ističući da se povijest ne može promjeniti naglasio je da se mora imati pravedan odnos prema povijesti te vrednovati sve ono što se dogodilo. “Ne smije se to više nikada ponoviti”, rekao je.

Američki veleposlanik u Hrvatskoj Robert Kohorst nije želio odgovarati na novinarske upite te poručio da se u Jasenovcu želi fokusirati na žrtve, a ne davati političke izjave.

Čičak: Predsjednica Grabar-Kitarović želi “zajedničku i jednu” komemoraciju

Izaslanik predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, Ivan Zvonimir Čičak u nedjelju je izrazio nadu da će iduće godine biti moguće da predsjednica dođe na “zajedničku i jednu” komemoraciju žrtvama koncentracijskog logora u Jasenovcu budući da je ove godine samostalno odala počast žrtvama u petak jer ne želi sudjelovati u daljnjim podjelama u zemlji.

“Nadam se da će iduće godine osobno predsjednica doći i da će ove podjele već jednom ostati iza nas. Ovo ne da je tužno, ovo je sramota za jednu zemlju”, izjavio je Čičak nakon službene komemoracije žrtvama koncentracijskog logora.

Smatra i da je “ovako siromašan sastav prisutnih ljudi” sramota za Hrvatsku.

Čičak je istaknuo da mu je Grabar-Kitarović u petak, kada su zajedno posjetili Spomen-područje Jasenovac i odali počast žrtvama, rekla da će službenoj komemoraciji nazočiti kada ona bude zajednička i jedna kolona te da sada ne želi sudjelovati u daljnjim podjelama u zemlji. Na novinarsko pitanje ne pridonosi li onda i ona tim podjelama, Čičak je odgovorio da nije pridonijela.

“Ona izbjegava daljnje podjele i ja je osobno u tome podržavam”, rekao je.

Čičak smatra i da je sada Hrvatska podjeljena kao nikada nakon Domovinskog rata na raznim temama: od ratifikacije Istanbulske konvencije do suočavanja s prošlošću. Drži i da je potrošena energija zajedništva koja je postojala za vrijeme Domovinskog rata te se pita što bi sada trebalo biti novo što bi u zemlji ujedinilo različite političke opcije.

Ocijenio je sramotnim da u Jasenovcu nije položen vijenac SDP-a i da nikoga iz te stranke nije bilo. “Koja je to poruka? Oni zapravo propitkuju legitimnost i legalitet vlasti u Hrvatskoj na taj način”, ustvrdio je Čičak.

Plenković: Žrtve Jasenovca zaslužile su jedinstvenu komemoraciju

Žrtve Jasenovca zaslužile su jednu, jedinstvenu komemoraciju, poručio je u nedjelju predsjednik Vlade Andrej Plenković nakon završetka državne komemoracije žrtvama ustaškoga logora u Jasenovcu te je izrazio uvjerenje da će se kroz dijalog s predstavnicima Srpskog narodnog vijeća i SABA-e, kao i predstavnika židovske zajednice, doći u situaciju da se to i dogodi.

“S naše strane radimo na tome da se podjele koje postoje pokušaju premostiti. Što se tiče mene, moje Vlade i našeg djelovanja, mislim da smo napravili jasne iskorake. I s te strane mislim da ćemo kroz dijalog s SNV-om i SABA-om i predstavnicima židovskih organizacija unaprijediti dijalog, razumijevanje i doći u situaciju da ovdje ponovno bude jedna, jedinstvena državna komemoracija jer žrtve Jasenovca to zaslužuju”, naglasio je premijer u izjavi novinarima nakon državne komemoracije žrtvama logora u Jasenovcu.

Kazao je to nakon pitanja novinara koja je njegova poruka s obzirom na to da su i ove godine postojale tri komemoracije te da je i član vladajuće većine Milorad Pupovac na jučerašnjoj komemoraciji u organizaciji SNV-a i SABA-e bio kritičan i rekao kako nije postignut dogovor o jednoj komemoraciji.

“Mi prije svega vodimo dijalog, gospodin Pupovac je uostalom i član parlamentarne većine. Mislim da smo pokušali učiniti sve, barem što se Vlade tiče”, kazao je premijer.

Vlada je učinila sve, dodao je, da se izbjegne više usporednih komemoracija, a to što je do njih došlo, naglasio je, “nije dobro za društvo”.

Uz Plenkovića komemoraciji žrtvama logora u Jasenovcu nazočili su i predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković, izaslanik predsjednice Republike Ivan Zvonimir Čičak, saborski zastupnici, članovi Vlade, diplomatskog zbora, predstavnici lokalne samouprave i drugi.

Plenković: Vlada jasno osuđuje zločine u Jasenovcu

Komemoracija je bila prigoda, kazao je Plenković, da se još jednom izrazi pijetet prema žrtvama i njihovim obiteljima te da se, isto tako, snažno osudi zločinački režim i dade počast žrtvama među kojima su bili Židovi, Srbi, Romi, Hrvati i antifašisti.

“I s te strane Vlada jasno osuđuje te zločine i svojim djelovanjem želi raditi na jasnom određenju prema totalitarnim režimima, njegovati kulturu sjećanja i raditi na kulturi pomirbe”, poručio je.

Na tom je tragu, dodao je, bio i rad Vijeća za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima, stručnih ljudi različitih svjetonazora, koje je iznjedrilo određene preporuke.

“A taj dokument može poslužiti Hrvatskoj da gradi kulturu sjećanja i ovdje u Spomen području Jasenovac, kako bismo i kroz naš obrazovni sustav uputili važne poruke temeljnih vrijednosti novim generacijama”, dodao je.

Novinari su ga pitali i pridonosi li podjelama to što predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović nije nazočila državnoj komemoraciji, a Plenković je podsjetio da je predsjednica odala počast prije dva dana i da je na današnjoj komemoraciji bio njezin izaslanik. Na dodatno pitanje novinara je li to dovoljno, odgovorio je: “Ona sama može rastumačiti svoje poteze”.

Premijer Plenković se nakon komemoracije upisao u knjigu dojmova Spomen područja Jasenovac.

Narod.hr –  22. travnja 2018.

BUDUĆI LOKALNI AMBASADORI ROMA I ROMKINJA

/in , /by

Trideset mladih Roma i Romkinja odabranih na javnom natječaju trenutno pohađa tromesečnu obuku kako bi stekli nova znanja i vještine i angažirali se u lokalnim samoupravama i/ili drugim vladinim ili nevladinim institucijama na lokalnom nivou. Obuku organiziraju UNDP, UNHCR i Volonteri Ujedinjenih nacija (UNV) u Srbiji, kako bi pomogli učesnicima da utječu na društvene i političke procese u gradovima i općinama u kojima žive i doprineli boljem socijalnom uključivanju Roma.

Devetnaestogodišnja Anabela je Nišlijka, studentkinja Pravnog fakulteta, volonterka jedne nevladine organizacije, edukatorica na temu vršnjačkog nasilja i rodne ravnopravnosti i, nada se, buduća pravnica ili sutkinja.

Anabela je i najmlađa polaznica ove obuke, koja je u njoj našla priliku da zadovolji svoja brojna interesovanja i radoznao duh željan usavršavanja, koji teorijsko znanje mora da potkrepi i praktičnim iskustvom. Pored toga, prijavila se za obuku kako bi mogla i sama da doprinese neophodnim promenama u društvu, rukovođena željom da svaka osoba koja živi na teritoriji njenog grada ima ista prava i mogućnosti da dobije pravovremenu i adekvatnu pomoć.

Anabela veruje da je na putu ka tom cilju neophodno da pripadnici romske nacionalne manjine budu više zastupljeni među zaposlenima u lokalnim institucijama.

„Romi i Romkinje u Nišu se često suočavaju sa predrasudama i diskriminacijom, sa kojima se ponekad susreću i u institucijama. Vjerujem da bi Romima i Romkinjama značilo da, ukoliko ne razumiju stručnu osobu, mogu da se obrate osobi koja govori romski jezik i koja može da olakša komunikaciju. Mislim da bi to pomoglo da nijednoj samohranoj majci ili žrtvi obiteljskog nasilja romske nacionalne pripadnosti u Nišu ne bude uskraćena pomoć usljed nerazumjevanja ili predrasuda.“ Broj Roma na teritoriji Grada po popisu iznosi 6.996, ali nevladine organizacije procenjuju da ih ima 25.000.

Anabela i drugi mladi Romi i Romkinje će na obuci učiti o ljudskim pravima, diskriminaciji, pravno-nevidljivim licima, pristupu pravima za ranjive grupe i funkcioniranju lokalnih mehanizama za socijalnu inkluziju. Sa stečenim znanjem polaznici i polaznice obuke bit će angažirani u nekoj od lokalnih institucija, u 30 općina u Srbiji.

Tako će  imati priliku da se uključe u društvene i političke procese u svojim općinama i da budu svojevrsni ambasadori interesa romske zajednice na lokalnom nivou, u suradnji sa raznim zainteresiranim stranama – kako nijedan Rom ili Romkinja ne bi bili zapostavljeni.

 

UNDP Serbia·17. travnja 2018

Svjetski dan Roma 08. 04.

/in , /by

Bliži se Svjetski dan Roma 08. 04. Dan kada se održao prvi Svjetski kongres Roma. Na prvom Svjetskom kongresu Roma usvojene su odluke o romskoj zastavi i službenoj himni. Romska zastava je u donjem dijelu zelene boje što simbolizira zemlju, dok je u gornjem dijelu plava što predstavlja nebo, slobode i kretanja, te simbol nebeskog prostranstva. Crveni točak, koji se nalazi u sredini zastave, simbolizira putovanja i migracije Roma.. Tom prigodom službenom himnom proglašena je poznata romska pjesma Gelem, gelem (Išao sam, išao), dok je kao službeni jezik prihvaćen „Roani chib“ .

Također je kao jedinstveni svjetski naziv za Rome usvojen naziv “Rom” što na romskom jeziku znači: čovjek.

Hrvatska je prije nekoliko godina kreirala i usvojila Nacionalni program za Rome 2003 g, Akcijski plan desetljeća 2005-2015, te prije pet godina usvojila Nacionalnu stategiju za Rome 2013 – 2020.

Pitanje koliko se promjenio položaj Roma za ovih 13 godina,  ali sami Romi još ne osjećaju da se stvari bitnije mijenjaju. I dalje su diskriminirani, ne mogu se zaposliti, žive u katostrofalnim uvjetima bez legalizacije i uređene infrastrukture.

Istina, mali napredak je učinjen u obrazovanju i pripremi djece za školu, ali što nakon obrazovanja. Čemu služi diploma za Rome ako se sa tom diplomom ne mogu zaposliti.

Gđa MK 21 g. završila je ugostiteljsku školu smjer kuhara. „Slala sam molbe na razna mjesta i zvala sam. Uvijek je bio neki razlog da me ne prime. Već unaprijed sam osjećala da ne žele da imaju kod sebe zaposlenog Roma. Mislim da je u tome problem. Mi Romi možemo raditi samo kao čistačice, neke niže-razredne poslove“.

ES 20 g. završila je SSS-smjer trgovac. „ Mene ne poznaju da sam Romkinja. Radila sam u nekim privatnim trgovinama. Ali čim su doznali da sam Romkinja dali su mi otkaz. Ja se ne stidim to što sam, inače Romkinja sam po majci, otac mi nije Rom“.

Svim Romkinjama/Romima čestitam „Svjetski dan Roma“ u nadi boljem uspjehu u poboljšanju životnih uvjeta.

LJUDSKIH PRAVA NIJE NAPREDOVALO U 2017. GODINI

/in , /by

Objavljen je godišnji izvještaj Kuće ljudskih prava o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj u 2017. godini. U njemu se navodi kako nema značajnog napretka u stanju ljudskih prava u 2017. godini u odnosu na prethodno razdoblje. Diskriminacija prema Romima najviše je izražena pri zapošljavanju i pristupu uslugama. Posebno problematičnim je ocjenjeno što Akcijski plan za provođenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma nije usvojen od kraja 2015. godine, a u Operativnom planu za romsku nacionalnu manjinu su prioritetna područja sužena na vrlo mali broj mjera.

Kuća ljudskih prava Zagreb objavila je godišnji izvještaj za 2017. godinu o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. Riječ je o publikaciji koja pruža uvid u sustavne probleme i najčešće oblike diskriminacije i kršenja ljudskih prava. Izvještaj je napravljen u suradnji s brojnim organizacijama civilnog društva i cjelogodišnje promatranje stanja, a izdavanje publikacije Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja u 2017. godini je podržala Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Godišnji izvještaj se sastoji od 233 točke razvrstane u deset područja: međunarodni instrumenti, zakoni, javne i političke institucije, pravo na participaciju, branitelji ljudskih prava i civilno društvo, vjerska prava i slobode, pravosuđe i ljudska prava, tranzicijska pravda i suočavanje s prošlošću, pravo na adekvatan životni standard, ljudska prava i okoliš, zdravstvo i ljudksa prava, prava žena, prava djece, prava osoba sa invaliditetom, prava LGBTIQ osoba, prava beskućnika, prava izbjeglica i prava nacionalnih manjina.

POLOŽAJ NACIONALNIH MANJINA

Dio izvještaja koji se odnosi na nacionalne manjine sastoji se od 13 točaka. Ističe se kako pripadnici nacionalnih manjina najviše problema imaju s ostvarivanjem prava na prednost pri zapošljavanju, te da njihova zaposlenost u tijelima državne uprave, pravosudnim tijelima i upravnim tijelima jedinica samouprave opada. Također se naglašava kako Vlada još uvijek nije provela odluku Ustavnog suda iz 2014. godine o izmjenama Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina.

U Izvještaju se, vezano za Operativne programe za nacionalne manjine 2017. – 2020. usvojene na sjednici Vlade u kolovozu 2017. godine, ističe:

Iako je usvajanje općeg Operativnog programa za nacionalne manjine za razdoblje 2017. – 2020. i posebnih operativnih programa za srpsku, talijansku, mađarsku, albansku, romsku te zajednički za češku i slovačku manjinu načelno ocijenjeno kao pozitivan korak, ostaje nejasan i netransparentan kriterij odabira samo ovih sedam manjina i izostavljanje preostalih petnaest. Naime, posebni operativni programi doneseni su isključivo za one nacionalne manjine iz čijih redova dolaze zastupnici nacionalnih manjina u trenutnom sazivu Hrvatskog sabora, s izuzetkom slovačke manjine za koju je operativni program donesen s češkom, što dovodi u pitanje ravnopravnost položaja svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, odnosno onih manjina koje zbog brojčano manjeg udjela u stanovništvu u Saboru skupno predstavlja predstavnik neke druge manjine.

POLOŽAJ ROMA

U Izvještaju se, zbog težeg položaja njihovih pripadnika u odnosu na druge nacionalne manjine, posebno izdvajaju dvije nacionalne manjine – srpska i romska. Za romski nacionalnu manjinu izdvajaju se sljedeći problemi:

Pripadnici romske nacionalne manjine i dalje se suočavaju s mnogim problemima i izazovima u ostvarivanju ljudskih prava koji su posljedica povijesno utemeljene diskriminacije. U prilog tome govore i podaci istraživanja  koji ukazuju da socijalna distanca prema Romima u hrvatskom društvu iznosi gotovo 50 posto.

Diskriminacija prema Romima najviše je izražena pri zapošljavanju te pristupu uslugama. Navedeno istraživanje također navodi da otprilike četvrtina građana smatra da bi se zapošljavanje Roma u uslužnim djelatnostima negativno odrazilo na priljev klijenata.

Posebno je problematično što i dvije godine nakon isteka Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma još uvijek nije donesen novi. Nastavak djelotvornog provođenja Nacionalne strategije u značajnoj je mjeri doveden u pitanje i usvajanjem posebnog operativnog programa za Rome. Iako se operativnim programom predviđa revizija Nacionalne strategije I donošenje novog Akcijskog plana, prioritetna područja sužena su na vrlo mali broj mjera koje se ne poklapaju u potpunosti sa svim područjima djelovanja u kojima je potreban angažman po pitanju poboljšanja položaja romske nacionalne manjine.

U slučaju Oršuš protiv Hrvatske, ESLJP presudio je protiv Hrvatske zbog segregacije romske djece u školama, a sedam godina nakon te presude segregacija Roma u obrazovnom sustavu još uvijek predstavlja ozbiljan problem. Broj segregiranih razreda se povećao, a MZO nije usvojilo potrebne akte za propisivanje gornje granice Roma po razredu kojima bi se pospješila njihova integracija u obrazovni sustav.

U romskim naseljima postoji velik broj nelegaliziranih objekata, a ne postoje učinkoviti državni mehanizmi za njihovo uređenje. Molbe za legaliziranjem rješavaju se sporo, a u međuvremenu niču novi nelegalizirani objekti.

U Izvještaju se također ističe da Hrvatska još uvijek nije službeno prihvatila članak 14 Međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije, što hrvatskim građanima onemogućuje podnošenje pritužbi UN-ovom Odboru za eliminaciju rasne diskriminacije.

Kako se u Godišnjem izvještaju navodi, zbog dugogodišnje opterećenosti gospodarstva brojnim strukturnim problemima te stagnacije socioekonomskih prilika otežano je ostvarivanje socijalnih i ekonomskih prava svih građana, a što osobito pogađa ranjive skupine i posebno mlade čija stopa nezaposlenosti je visoka.

Tu se izdvajaju prava žena koja su poseno ugrožena jačanjem diskursa ultrakonzervativnih grupa, pritiscima protiv ratifikacije u Hrvatskom saboru tzv. Istanbulske konvecnije, te prava na siguran i legalan pobačaj kao i nastojanja da se onemogući uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja i zdravstvenog odgoja.

Osim toga, navodi se i da beskućnici nisu prepoznati kao posebno društveno ranjiva skupina kao i da su sve češća nezakonita protjerivanja izbjeglica, nasilje na granicama i onemogućavanje osoba u traženju međunarodne zaštite. U Izvještaju je pobrojan veliki broj nacionalnih strategija i izvještaja o provođenju pojedinih nacionalnih i međunarodnih dokumenata čije donošenje odnosno obnavljanje ili podnošenje kasni više godina.

Godišnji izvještaj Kuće ljudskih prava za 2017. godinu možete pročitati ovdje.

 

Odustajanje nije opcija

/in , /by

Priča Đulijane Ramić iz Bijeljine: Odustajanje nije opcija

Ova djevojčica želi pozitivnu promjenu za sebe i primjer je da ne postoje opravdanja za neuspjeh

Đulijana Ramić ima 15 godina, učenica je četvrtog razreda OŠ ”Jovan Dučić” u Bijeljini. Razlog zbog kojeg je ova petnaestogodišnjakinja tek četvrti razred, jeste često napuštanje škole. Od 2014. godine, njena porodica je nekoliko puta pokušavala da dobije azil u Njemačkoj, ali su nakon posljednjeg neuspješnog pokušaja, konačno odustali.

Kada su se Ramići konačno vratili u Bijeljinu, Đulijana je htejla da se vrati u školu. Kaže da joj je bilo veoma teško da se uklopim.

“Nisam mogla da pratim nastavu. Puno sam propustila. Zaostajala sam u odnosu na drugu djecu”, rekla je Đulijana za portal Udar.

Ono što je pozitivno u ovoj priči, jeste da je učiteljica, Branka Mišić, Đulijani posvetila veliku pažnju i radila sa njom na tome da nadoknadi izgubljeno gradivo.

Kaže da je razred odmah prihvatio i da je vrlo uspješno nadoknadila propušteno gradivo. Prvo polugodište u ovoj školskoj godini, završila je sa vrlo dobrim uspjehom i primjernim vladanjem.

“Đulijana je jako bistra i draga djevojčica, iako je starija od svojih drugara, ona je prihvaćena od strane djece. Radila sam sa njom da bi mogla savladati gradivo, što je i uspjela. Ona je dobra i sa malo više truda, mogla bi imati i bolji uspjeh. Inače je vrlo je uredna i precizna djevojčica”, rekla je učiteljica Mišić.

A Đulijana kaže da jako voli da pleše i pjeva, te zbog toga često učestvuje u školskim predstavama. Pored toga, veoma je talentovana za fudbal, te je čak i trenirala neko vrijeme.

Kad završi osnovnu školu, plan joj je da upiše školu za frizere, jer kaže da joj to “ide od ruke”.

Inače, Đulijana i njena mnogobrojna porodica, žive u tuđoj kući i vrlo lošim uslovima. U kući nema struje, vode, a kamo li osnovnh uslove za održavanje higijene. Njena majka Rabija, svjesna je da dijete ne može u takvim uslovima živjeti i pohađati školu, ali bez obzira na sve, Đulijana u školu odlazi vrlo uredno.

“Mi smo morala odlaziti sa porodicom van granica Bosne i Hercegovine, samo da bi uspjeli porodici  da obezbjedimo osnovne uslove za normalan život”, kaže Rabija.

Prvi put su otišli još 2014. godine, ali su nakon nekoliko puta prestali i definitivno se vratili u Bijeljinu.

“Sada skupljamo karton i sekunadrne sirovine. Od toga živimo i jedino od toga zarađujemo novac. Sada je i to teško raditi. Ne možemo sakupiti dovojno kartona, jer se sva naša populacija bavi time.
Sve je manje kartona i jako jeftin, tako da se malo može zaraditi”, objasnila je Rabija.

Ova porodica se nada da će uskoro riješiti makar stambeno pitanje, jer su se prijavili na Konkurs socijalnog stanovanja

Na kraju, vraćamo našoj Đulijani. Nakon onoga što je prošla u prethodnom period i onoga što prolazi danas, svojim vršnjacima, ali i njihovim roditeljima, poručuje da budu vrlo odlučni i da je najbitnije da idu redovno u školu i da se, bez obzira na sve, uvjek bore za svoja prava.

Ova djevojčica želi pozitivnu promjenu za sebe i primjer je da ne postoje opravdanja za neuspjeh.

(portal-udar.net)

 

IDENTITET I DISKRIMINACIJA

/in , /by

Čija je država? U demokraciji ne bi trebalo biti dvojbe: država pripada narodu. Istina, mnogi će na to odmah prigovoriti da se ‘narod’ efektivno pojavljuje na sceni samo kad su izbori, a inače je, po čitave četiri godine, ‘raspušten’, onako kako je (na mnogo kraće vrijeme) raspušten parlament kad mu istekne mandatni rok. Ali dobro, uzmimo da u demokraciji ono ‘demos’ ipak nešto znači, i da mu neku vlast ipak daje to što se direktni nosioci vlasti moraju bojati da im za četiri godine ne iskaže nepovjerenje. Ali, tko je narod? Ustav države u kojoj živimo kaže da je ona “nacionalna država” jednog naroda, hrvatskoga, ali da pripada i (taksativno nabrojenim) nacionalnim manjinama. Ujedno, ona pripada i građanima (i građankama). Njihov suverenitet, dakle njihovo pravo da u krajnjoj liniji odlučuju o državi kao političko zajednici, neotuđiv je, neprenosiv, nedjeljiv itd.

U malo odredbi koje smo samo ukratko naveli krije se više dilema nego jasnih odgovora. Što znači “nacionalna država”, koja je pripisana samo jednom ‘narodu’? Ako je i država nacionalnih manjina, što onda znači da njima nije “nacionalna”? Kako je to suverenitet građana neprenosiv ako ga najviše svake četiri godine, ponekad i češće, na izborima prenose na zastupnike (i poneku zastupnicu) i vladu koju oni izaberu? I moraju trpjeti propise i mjere te vlade čak i ako već nakon pola godine, godinu zaključe da je ne podržavaju? Ako je suverenitet pak nedjeljiv, kako to da ga se dijeli s raznim međunarodnim asocijacijama čija je Hrvatska članica, i čije se norme obavezala provoditi? A u svjetlu one odredbe o “nacionalnoj državi”, čiji je suverenitet – one posebne (hrvatske) nacije uz koju je ta odredba vezana, ili se dijeli između nje i nacionalnih manjina, ili pak pripada naprosto građankama i građanima bez obzira na etnonacionalnu pripadnost (što se također može – i treba – zaključiti iz ustavnih odredbi)? I tako dalje, i tako dalje…

Moglo bi se jednostavno odgovoriti da mnoge od tih i sličnih odredbi, bilo onih u Ustavu, bilo u drugim svečano proglašenim dokumentima, ionako nisu egzaktan opis postojećih odnosa nego služe, onako, pomalo i kao ukras. Praktično političko funkcioniranje traži ograničavanje mnogih odredbi koje se ističe u svečanim prilikama, ali nisu baš upotrebljive za stvarni život. Baš kao što i sama politika traži mnoge ustupke u odnosu na neki čistunski moral. Da, tako je to u životu, ali ako želimo tom životu dati jednu određenu kvalitetu, onda pravne norme ne možemo prepustiti toj puko ukrasnoj funkciji, a u zbilji se ponašati kao da ih nema. Jer pravo u osnovi znači da važe neke norme koje štite slobodu svakoga i važe jednako za sve. Ta ‘kvaliteta’ života, koju zovemo ‘vladavina prava’, nije prirodno ili po tradiciji dana sama od sebe; nju treba uspostaviti, zajamčiti, i stalno se boriti da ostane na snazi. Inače bi društveni odnosi bili naprosto prepušteni sili i moći, vladavini jačih i ničim ograničenoj patnji slabijih, koji se nekako uvijek nađu u većini.

No, nije dobro ni ako većina neograničeno vlada. Jer najmanja manjina, koja unatoč svojoj slabosti i zanemarivoj veličini, ipak treba biti slobodna jest svaki pojedinac i pojedinka. Bez pravne zaštite, većina bi je mogla zgaziti, i lako se može dogoditi da navodna vladavina većine pređe u totalitarnu vlast nad gotovo svim pojedinkama i pojedincima. Kao što se i događalo ne samo u davnim povijesnim razdobljima nego i u modernom dvadesetom stoljeću, a vidimo kako se i u nekim današnjim državama, čak i članicama tako napredne asocijacije kao što je Evropska Unija, vlastodršci hvale kako razvijaju “iliberalnu” – dakle neslobodnu – “demokraciju”.

IDENTITET PROTIV RAVNOPRAVNOSTI

Koliko s tim imamo problema u Hrvatskoj može se raspravljati, ali imamo i drugi (također ne samo ‘naš’) problem: odnos većine i manjine u etničkom (‘nacionalnom’) smislu i pitanje diskriminacije. Kao što ukazuje i pitanje koje smo samo kratko dotaknuli – određenje države kao “nacionalne” – državi se ne pripisuje samo moderno demokratsko određenje po kojemu je ona politička zajednica svih državljanki i državljana (građana). Njoj se pridaje i poseban kolektivni identitet, u kojem ni narod ne znači isto što i demos, nego ima hrvatski atribut. Dobro znamo koliko je u proteklim decenijima, pa i u posljednjih sto i više godina bilo sukoba koji su se vrtjeli oko tih kolektivnih ‘identiteta’, i kako je u određenim razdobljima i glava na ramenima ovisila o tome ‘kamo pripadaš’ u tom rasporedu zamišljenih zajednica. Nekada se stradalo zato što si Hrvat, a nekada zato što to nisi. Nekada i jedno i drugo istodobno.

Zbog toga nije više potrebno posebno dokazivati da je u državi koja već više od 40 godina (da, još od ustava donesenog u socijalizmu) nosi hrvatski atribut potrebna zaštita manjih ‘zajednica’ od etničke diskriminacije. Pa ipak, to se pitanje uvijek iznova pojavljuje. Prvo, zbog toga što norme koje pružaju takvu zaštitu – kako se redovno priznaje – nisu isto što i stvarni život, to jest, potrebno je još mnogo napora i dorađivanja da ih se zaista provede. No iza toga čuči i drugi, važniji razlog – što većina i dalje pokazuje tendencije diskriminiranja. Srećom, nemamo više posla s oružanim sukobima u kojima je ugrožen i sam život, ali i dalje postoji nešto što bi nakon gotovo triju desetljeća života u državi koju Hrvati (i Hrvatice) smatraju ‘svojom’ trebalo biti čudno: da većinska etnička zajednica (koju se krivo naziva nacijom) i dalje pokazuje potrebu da se potvrđuje u svojem ‘identitetu’, da se brani od zadiranja u svoj suverenitet, ukratko – da se ponaša kao da je ugrožena manjina. A kad je neka skupina ugrožena, prije treba očekivati agresiju nego toleranciju prema drugima.

Kada se govori ovako u kolektivnim odrednicama, o ‘zajednicama’ kao političkim subjektima, treba biti jasno da nismo precizni već se izražavamo u metaforama. Nema sumnje da, kada se kaže “Hrvati (ili Romi, Austrijanci, Srbi…) čine ovo ili ono”, ne govorimo o skupini u kojoj tako postupa svaki Hrvat i Hrvatica. Ne znamo čak ni da li tako postupa (ili misli) većina. Ali u javnosti zapažamo da u ime takvog kolektivnog ‘identiteta’ nastupaju neki pojedinci i skupine koje nisu bez utjecaja, a ne čuje se jednako jake ili jače glasovi koji izražavaju drukčije stavove. Ovi koje se čuje svako malo dođu i do ekstrema, poput Ruže Tomašić koja jasno poruči nehrvatima da su u ovoj državi samo gosti, ili skupine vucibatina koja silom nametne ‘pravilo’ po kojem pismo jedne manjinske etničke zajednice (ćirilica) nema pravo javnosti u cijeloj jednoj regiji (vukovarskoj, a po svoj prilici ni u državi). I što se dogodi? Autorica izjave o ‘gostima’ bude izabrana kao nacionalna zastupnica u Evropskom parlamentu, a vukovarskim vucibatinama priznaje se dostojanstveni status ‘branitelja’ čije se stavove uvažava kao ozbiljne i relevantne.

DOKLE SEŽE KOLEKTIV?

Zbog toga – što u većinskom dijelu društva prevladava taj stav kolektivnog ‘identiteta’ koji stalno valja braniti – još veću težinu ima pitanje ravnopravnosti onih s manjinskim ‘identitetima’. Bilo da se u (većinskoj) javnosti te identitete gleda kao konkurentske, bilo da ih se pripisuje populaciji koja se na taj način jedva uopće konstituirala. Među prve – ‘konkurente’ – spadaju, dakako, Srbi, u određenom razdoblju Bošnjaci, Slovenci ili još neki, ovisno o političkoj konjunkturi, a potonji su prije svega Romi. Za razliku od mnogih drugih, Rome se ni u nacionalističkoj vizuri nikada nije vidjelo kao neprijatelje koji ugrožavaju većinsku ‘naciju’ i njenu državu, simbole i slično. Ali ih se uvijek guralo na marginu, odbijalo priznati kao legitiman dio društva, tjeralo sve do potpunog socijalnog isključenja. Njihova sudbina pokazuje da ne moraš nekoga ni simbolički ugrožavati da bi te smatrao neprijateljem ili nepoželjnim strancem.

Za razliku od drugih etničkih manjina, za Rome ne postoji negdje izvan Hrvatske neka druga država u kojoj većina govori njihov jezik, historijski pamti povijesne tradicije, održava institucionalnu podlogu njihove kulture i obrazovanja. Nitko im izvana ne pruža materijalne resurse i političku potporu u nošenju sa životnim tegobama i zajedničkom zaštitom prava. I ne samo u Hrvatskoj; Romi su najveća evropska etnička manjina, upravo zbog toga što nijedna država nije ‘njihova’. Tako se ipak događa da izvana dolazi barem neka vrst podrške – iz evropskih standarda zaštite prava, jer problemi romske manjine nisu samo nacionalni, pa ih se na nadnacionalnoj razini primjećuje i rješava bolje nego u mnogim pojedinačnim nacijama.

No, u mnogim programima i mjerama kojima se nastoji prevladati tešku socijalnu isključenost velikog dijela romske populacije kriju se i novi problemi. Da bi se poboljšalo položaj populacije koja je istodobno i siromašna, i isključena iz ekonomskog života (nezaposlena, preživljava od djelatnosti koje nisu sistemski priznate…), i slabije obrazovana, i živi u lošim i nezdravim uvjetima, mora se prisustvo te populacije u cjelokupnom društvu i priznati i prepoznati. Između ostaloga, to znači i da javne službe i državne institucije moraju prikupljati podatke koji govore o socijalnom, ekonomskom, obrazovnom, zdravstvenom… stanju Roma u Hrvatskoj. Jedna od najpoznatijih poteškoća pri tome jest to što se mnogi među samim Romima i Romkinjama ne deklariraju kao Romi, bilo zbog toga što nisu upoznati s programima potpore romskoj manjini, bilo zbog toga što ne vjeruju u njihovu djelotvornost ili korisnost, bilo zbog općeg (nažalost realnog) lošeg iskustva s odnosom šireg društva spram Roma.

Tako i mnoge konkretne mjere izazivaju dvojbu. Primjerice, da bi se poboljšalo uključivanje djece Roma u predškolski i školski odgoj i obrazovanje, trebalo bi znati kolika je ukupno romska populacija, koja je njena demografska struktura i koliki je njen dio u dobi kada treba pohađati vrtiće i škole. Kako to znati kad se i dalje, po mnogim procjenama, manje od polovice Roma u Hrvatskoj tako izjašnjava (da ne ulazimo i u konkretnije probleme, poput registriranja novorođene djece, rješavanja pitanja državljanstva itd.)? Kada se nedavno saznalo da se u prikupljanju podataka o obrazovanju institucije ne oslanjaju samo na iskazanu etničku pripadnost nego i na procjene stvarne društvene smještenosti u romsku ‘zajednicu’, to je među onima koji brinu za ljudska prava izazvalo zabrinutost koju logično izaziva svako etničko ‘profiliranje’ koje ne počiva na vlastitom slobodnom izjašnjavanju. Na taj se način podatke (i ne samo u obrazovnim resoru) prikuplja već više od desetak godina, pa to dosad nije dovelo do nekih pojačanih diskriminatorskih postupaka, a moglo bi se reći da su barem neki podaci bolji od nikakvih. (Suprotan je primjer zdravstvo, u kojem se formalno drže toga da svi imaju pravo na zdravstvenu zaštitu bez obzira na etničku pripadnost, a u praksi nema nikakve kontrole nad time da li se Rome ipak diskriminira.) Ipak, podaci prepušteni procjenama, bez standardizirane metodologije, nisu dovoljno pouzdani. K tome, sve dok oni ovise o angažmanu pojedinih službenika i službenica, oni neće biti ni dovoljno ujednačeni po svim resorima, odnosno područjima života u kojima su Romi barem indirektno diskriminirani. Obavezu unapređenja prikupljanja podataka jasno je definirala Nacionalna strategija za uključivanje Roma, ali o konkretnim rezultatima zasad ne znamo ništa.

 Piše: Srđan Dvornik

Deset gorkih godina

/in , /by

Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.


Foto: European Roma Right Centre

Za romske zajednice na Kosovu, nedavno obilježena deseta godišnjica nezavisnosti najmlađe države u Europi, gorka je i bez razloga za slavlje. Ako bi se moralo imenovati jedno stanje koje najbolje odražava situaciju u kojoj se kontinuirano nalaze, to je marginalizacija.

Ta marginalizacija sa sobom nosi brojne (naizgled) proturječnosti. Prisjećam se posljednjeg posjeta Kosovu, prije dvije godine. “Nema doma za Roma”, bio je zaključak s projekcije dokumentarnog filma Trapped By Law (Zatočeni zakonom) koja se održala u Prištini u hladnom siječnju 2016. godine. Film je sniman pet godina, od 2010. do 2015., a prati Kefaeta i Selamija Prizrenija, dvojicu braće, koji su 2010. godine zajedno s tisućama Roma i Romkinja deportirani iz Njemačke.

Takve iznenadne “akcije” događaju se od 2009. godine, kada je Vlada Kosova s Njemačkom, Belgijom, Francuskom, Norveškom i Švicarskom potpisala sporazume o readmisiji, poradi razvijanja dobrih veza s Europskom unijom. Deportacije iz Njemačke pokazale su se kao posebno kontroverzne, jer su u Bundestagu brojne stranke i nevladine organizacije osudile takvu politiku. Posljednjih godina Human Rights Watch kontinuirano izvještava kako se Romi i srodne manjinske grupe deportirane iz Zapadne Europe na Kosovo suočavaju sa duboko ukorijenjenom i višerazinskom diskriminacijom.

“Europa šalje pripadnike najranjivije grupe s Kosova natrag u naručje diskriminacije, isključivanja, siromaštva i raseljenja”, poručila je Wanda Troszczynska-van Genderen, HRW-ova istraživačica za Zapadni Balkan, kada su počele prve deportacije.

Romske zajednice su na Kosovu u najgorem položaju jer su isključene iz svih aspekata društva i nemaju nikakvu pregovaračku moć ni potporu od vlade Kosova kao ni protekciju i pritisak koji bi dolazio od “vlastite države”, poput nekih drugih manjinskih zajednica. Predstavnici Roma imaju osigurano jedno mjesto u parlamentu, koje u stvarnosti služi isključivo kao privid moći i inkluzivnosti. A stvarnost je takva, kako i navodi Centar za prava manjina, da su Romi “isključeni iz stvarnog sudjelovanja u političkom životu i isključeni su iz rasprava o budućnosti Kosova.”

Romi su se na Kosovo doselili rano, još prije 13. stoljeća, ali su od rana bili promatrani kao građani druge klase, kao i na većini europskih prostora u to vrijeme. Tijekom Drugog svjetskog rata i na prostoru današnjeg Kosova brojni su Romi i Romkinje, kao i diljem Europe, progonjeni, mučeni i ubijani. Za vrijeme Jugoslavije njihov je položaj bio nešto bolji – percepcija značaja romske zajednice u društvu se mijenjala, broj zaposlenih je rastao i ekonomska situacija se popravljala, a razvijala se i romska kulturna produkcija. Sve se, kao i drugdje, promijenilo ratnih devedesetih.

Foto: I.Perić

Tijekom ratnih godina, romskom se populacijom najviše manipuliralo, od njih se sa svih strana tražila lojalnost u sukobu koji nije tolerirao neutralnost, u kojoj bi se većina Roma pronašla. Tisuće pripadnika romske zajednice u krvavom sukobu platilo je svojim životima i bilo progonjeno. Samo u Srbiji broj raseljenih Roma s Kosova 1999. godine prelazio je više od dvadeset tisuća. U ratu su, kao i drugdje, potencirane podjele. Tako je bilo i među romskim zajednicama – podjelu na Rome, Egipćane i Aškalije mnogi su kasnije vidjeli kao politički trik, u duhu one stare “podijeli pa vladaj”.

Mnogi Romi ostali su nakon rata u kampovima na sjevernom Kosovu, u blizini rudnika Trepča, gdje su mnogi, uključujući djecu, patili zbog ozbiljnog trovanja olovom. Unatoč tome što je postojala svjesnost o hitnosti rješavanja ovih slučajeva od 2000. godine, na što su upozoravala izvješća Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i brojnih nevladinih organizacija, UNMIK (Misija Ujedinjenih naroda na Kosovu) je veoma sporo preseljavala Rome iz tih područja. Europski sud za ljudska prava 2006. godine odbio je zahtjev Europskog centra za prava Roma podnesen u ime stanovnika kampova (koje se slobodno može nazvati i logorima). Naime, s obzirom da UNMIK nije stranka Europske konvencije o ljudskim pravima, sud je utvrdio da u ovom slučaju nema nadležnost. Premještanje Roma iz zagađenih logora u nova naselja na jugu Mitrovice nastavljeno je polako tijekom 2006. i 2007. godine. Brojni Romi i dalje pate od posljedica trovanja iz perioda života kraj Trepče, iako nikada nisu dobili ni kompenzaciju ni službenu ispriku.

Danas je romskim zajednicama na Kosovu najveći problem nezaposlenost koja je zacementirala njihovu ekonomsku nesigurnost i loše životne uvjete. Zapošljavanje jest jedan od osnovnih preduvjeta za opstanak i razvitak romskih zajednica, kao i za mijenjanje njihove percepcije u društvu. Manjak zaposlenih Roma pogotovo je primjetan u ministarstvima i drugim institucijama na Kosovu, što još jednom potvrđuje potpuni manjak predstavništva na pozicijama moći.

Željko Jovanović, ravnatelj Ureda za Rome zaklade Otvoreno društvo, vidi nerazmjerne stope nezaposlenosti kao ostavštinu iz ratnih vremena. “Za one koji su ostali na Kosovu, predrasude većinskog stanovništva i neprijateljstva iz vremena sukoba ometaju napore da se integriraju u društvo i nađu posao”, kaže Jovanović u razgovoru za Deutsche Welle.

Human Rights Watch pak u izvještaju za Kosovo za 2017. godinu navodi sljedeće: “Romi, Aškalije i Egipćani i dalje se suočavaju s problemima pri dobivanju osobnih dokumenata koji utječu na njihovu mogućnost pristupa zdravstvenoj zaštiti, socijalnoj pomoći i obrazovanju. Usporena je provedba nove strategije za integraciju svih romskih zajednica. Strategija je usvojena 2016. godine i fokusirana je na poboljšanje dokumentiranja građana, pristup stambenom zbrinjavanju, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i zapošljavanju. Međutim, nedostaju javna sredstva za financiranje programa strategije.”

Javna sredstva za financiranje programa nedostaju zato što nedostaje političke volje za provedbom tih programa, kao i za poboljšanjem situacije za Rome na Kosovu općenito. Unatoč svemu tome, a sada se vraćamo i na početak ove priče i braću Prizreni koji su deportirani na Kosovo, mnoge europske zemlje, uključujući Njemačku, i dalje klasificiraju Kosovo kao sigurnu zemlju podrijetla.

Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ovim ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.