Reakcije SAD i EU: Romi i druge manjine i dalje diskriminirani
Navodi se da bh. zvaničnici moraju poduzeti konkretne korake kako bi se riješilo pitanje presude ”Sejdić i Finci” i presuda u drugim relevantnim slučajevima ECHR
Na 10. godišnjicu presude Evropskog suda za ljudska prava (ECHR) u slučaju ”Sejdić i Finci” oglasili su se i iz Američke ambasade u BiH. Konstatirali su da se, nažalost, ni nakon deset godina ništa nije promijenilo.
“Građani BiH ne smiju se naviknuti na puko obilježavanje godišnjica bez konstruktivnog djelovanja. U tom smislu, vlasti BiH moraju izmijeniti Ustav i ukloniti diskriminirajuće odredbe kako bi se osigurala jednaka prava za sve građane”, saopćeno je iz Američke ambasade u BiH.
Istaknuto je da neuspjeh u rješavanju problema diskriminatorske prakse ne pogađa samo Rome i Jevreje, niti samo manjine.
“Ovom diskriminacijom pogođene su sve etničke skupine: Srbi koji žive u Federaciji BiH, Bošnjaci i Hrvati koji žive u Republici Srpskoj, stanovnici Distrikta Brčko koji žele glasati u Federaciji ili Republici Srpskoj, svi koji se ne žele izjasniti kao pripadnici bilo koje etničke grupe, stanovnici Mostara, kao i pripadnici svih manjina širom BiH kojima je onemogućeno da u potpunosti sudjeluju na izborima u BiH. To je neprihvatljivo“, saopćeno je.
Navodi se da bh. zvaničnici moraju poduzeti konkretne korake kako bi se riješilo pitanje presude ”Sejdić i Finci” i presuda u drugim relevantnim slučajevima ECHR. Civilno društvo, a posebno predstavnici manjinskih skupina, moraju biti dio tog procesa. Kao što je navedeno u mišljenju EU iz maja ove godine, BiH mora poduzeti istinske reforme kako bi osigurala da svi građani učinkovito ostvaruju svoja politička prava.
Kako se navodi, provedba presude ”Sejdić i Finci” pitanje je ljudskih prava. Osiguravanje jednakih prava za manjine ne umanjuje prava drugih.
“Američka ambasada još jednom ističe da je poštivanje i promicanje prava i temeljnih sloboda pojedinca neophodan preduvjet za stvaranje stabilnog, mirnog i prosperitetnog društva. Američka ambasada spremna je pomoći, ali pokretačka snaga procesa ostvarivanja jednakih prava za sve mora doći iz BiH i od njenih građana”, poručili su iz Ambasade SAD u BiH.
Sattlerova poruka
Ovim povodom oglasio se i šef Misije EU u BiH Johann Sattler.
“Kad ima volje, ljudi mogu postići gotovo sve. Istrčati maraton za manje od dva sata. Hodati po Mjesecu. Uspješno iskorijeniti boginje. Kad ima volje, ljudi mogu osigurati da ustav jedne države pruža zaštitu svima. Ne samo ‘vašima’ ili ‘mojima’, već tako da niko ne bude izostavljen. Predugo ova zemlja ne pokazuje tu volju”, napisao je, između ostalog, Sattler.
Prema njegovim riječima, desetine hiljada građana Bosne i Hercegovine i dalje su diskriminirani zbog svoje etničke pripadnosti ili nepripadnosti ili, pak, prebivališta.
“Nijedna zemlja nije savršena, ali ona koja teži da postane članicom Evropske unije treba uvažavati slobodu svake osobe na lični izbor i stvaranje mogućnosti da se takvi izbori pretoče u realne prilike. Drugim riječima, ako se Jevrej ili Rom, ili bilo koji drugi građanin, želi kandidovati na izborima u bilo kojoj od država članica Evropske unije, onda im to mora biti i omogućeno”, poručio je diplomata.
Komšić reagirao
Reagirao je i predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić.
“Nažalost, nakon deset godina od donošenja presude ”Sejdić-Finci”, Bosna i Hercegovina kroz svoje zakonodavne organe vlasti nije uspjela da implementira ovu presudu i druge vezane presude Evropskog suda za ljudska prava. Ako pri tome uzmemo u obzir da je diskriminacija na etničkoj osnovi izvedenica rasne diskriminacije, kako je to utvrđeno u presudi ”Sejdić-Finci”, onda se svi zajedno trebamo zapitati u kakvoj to zemlji živimo. Ako tome pridodamo da je u presudi ”Zornić” utvrđeno nepostojanje stvarne političke demokracije, odnosno da ne postoji jednakopravnost svih građana Bosne i Hercegovine, onda se, također, moramo zapitati je li sadašnji politički sistem odgovarajući za sve građane ove zemlje”, saopćeno je iz Komšićevog kabineta.
Ako želimo više Roma na kulturnoj sceni, trebamo im pružiti priliku
Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.
“Mi bismo da se ženimo”, predstava u kojoj igraju mladi Romi i Romkinje iz Hrvatske (Foto: Romi.hr)
Ako našu regionalnu temu „Romi i umjetnost„ (kako se umjetnost bavi Romima, a kako se Romi iskazuju kao umjetnici) pokušamo najprije „internetski“ locirati u Hrvatsku, jedna od najčešćih tema koju ćemo dobiti, biti će ona o poznatim umjetnicima romskog podrijetla. No koliko ti intrigantni i zanimljivi podaci kako su neka od najvećih umjetničkih imena svijeta poput Pabla Picasa ili Charliea Chaplina porijeklom Romi išta znači za romsku umjetnost, pa objektivno i za romsku zajednicu?
Ne mijenja tu ništa ni činjenica da su neki umjetnički velikani s ponosom isticali svoje romsko porijeklo, ili pak da je veliki glumac Yul Bryner (podrijetlom Rom ) bio i počasni predsjednik Međunarodne unije Roma (IRU). Što je u njihovoj umjetnosti romsko, teško je reći. S druge pak strane, možemo se prisjetiti i činjenice da su neke izuzetne umjetničke kreacije i ostvarenja upravo za svoje teme imali – Rome.
Yul Brynner
Dva izuzetno značajna filma romske tematike u kinematografiji bivše Jugoslavije npr. „Sakupljači perja „ i „Dom za vješanje“ bili su leureati Cannesa. Da li zato što su se bavili Romima? Da li su ti izuzetni filmovi, koji su sigurno puno doprinijeli filmskoj umjetnosti, doprinijeli išta pozitivno i romskoj zajednici, ili su pak i nesvjesno učvrstili neke predrasude i stereotipe?
Ni traganje u drugom pravcu, na primjer iščitavanje iscrpnog članaka dr. sc. Danijela Vojka s Instituta za društvena istraživanja „Ivo Pilar„ u Zagrebu „O proučavanju Roma u hrvatskoj znanosti i kulturi ili postoji li hrvatska romologija„ (Historijski zbornik 2010. ) neće nam dati puno boljih rezultata. Ili točnije, pokazati će vrlo interesantan nalaz: da, moglo bi se kazati da hrvatska romologija postoji (relativno iznenađujuće impresivna bibliografija pisanja o Romima), ali teško je tu naći neku širu i dublju analizu vezanu za problematiku Roma i umjetnosti.
Olivera Katarina i Bekim Fehmiu u filmu “Skupljači perja (Foto: screeshot iz filam Skupljači perja)
Ako pođemo i trećim pravcem i na tragu onoga što pred kraj prošlog stoljeća eksperti označavaju kao promjenu pardigme u kulturnoj praksi te se uz jačanje civilnog društva otvaraju prostori kulturne demokracije za mnoga potisnuta socijalna, etnička, rodna, identitetska i sl. pitanja, kada su pak Romi u pitanju, taj novi kulturni okret i novi kulturni put, na našim prostorima (konkretno u hrvatskim okvirima) isto nam neće donijeti bogzna što, ali taj istraživački put ipak i nije tako beznadežan …
Ako romsku umjetnost pomalo i diskriminacijski ne reduciramo na estradnu glazbu i folklor (čije umjetničke potencijale ne treba podcjenjivati, ali ne uvijek i nekritički glorificirati…) otvaraju se i drugi značajni prostori i dosezi.
I to, naravno, ako prije svega želimo otvoriti pitanje i važnost Roma kao subjekta umjetnosti kao mogućih umjetničkih stvaraoca, sagledati umjetničke potencijale same romske zajednice, ali možda prije toga i to kako se uopće umjetnost danas bavi Romima (ili možda točnije i realnije zašto se ne bavi tom izazovnom društvenom temom).
ERIAC
Kada je 2017. godine uz podršku više međunarodnih institucija i europskih vlada u Berlinu otvoren Europski romski institut za kulturu i umjetnost (ERIAC) predsjednik Upravnog odbora Instituta Željko Jovanović, u jednom je intervjuu rekao:
„I pored velikih predrasuda prema nama, kultura i umjetnost su jedine oblasti u kojima se o nama govori na pozitivan način, kao o stvaraocima. Međutim, o nama kao narodu se i dalje piše, govori i prikazuju najgore stvari u medijima i javnom životu.“
Željko Jovanović
Odbacujući tezu da je pretenciozno osnivati romski Institut za kulturu i umjetnost u situaciji kada Romi gotovo svagdje imaju problema s elementarnim obrazovanjem, Jovanović smatra da pitanje umjetnosti i kulture jednog naroda nije pitanje kojem se prilazi nakon što su se riješili drugi problemi. Pitanje kulture Roma i kulture odnosa drugih prema nama je također dio rješavanja drugih problema. Nijedan narod nije čekao da riješi pitanje obrazovanja da bi se bavio svojim identitetom, kulturnim opstankom i razvojem, kao i odnosom s drugima.
A nema sumnje da je to težak, dug i mukotrpan put koji zahtjeva slamanje mnogih „mainstream“ barijera i predrasuda, realno vrednovanje površnog egzotizma i romantizma koje značajno prati temu romske umjetnosti ali i značajne promjene u samom romskom socijalnom pa i klturnoidentiteskom biću. No prije svega treba jasno naglasiti da su Romi tu još uvijek itekako marginalizirani pa i diskriminirani unatoč svojih značajnih potencijala pa ti potencijali najčešće ostaju tek puka floskula i fraza.
Ramiza Memedi (Foto: Lična arhiva)
„Romska zajednica je jako umjetnički talentirana. Jedini razlog što ih nema na umjetničkoj sceni je akademsko obrazovanje i društvena neprepoznatljivost talenta mladih Roma. U romskoj zajednici postoje talentirani glumci, likovni umjetnici, muzički umjetnici i dr. ali Rome blokira diskriminacija koja ih dovodi do getoizacije i asimilacije. A društvo je najviše upoznato s romskom glazbom koju inače obožavaju zaboravljajući da Romi imaju i drugih umjetničkih sposobnosti“, tvrdi Ramiza Memedi, predsjednica Udruge žena Romkinja „Bolja budućnost“ koja se intezivno bavi i kulturnim stvaralaštvom mladih Roma, te ističe kako u Hrvatskoj npr. nemamo poznatih Roma u kazališnoj, ili filmskoj umjetnosti, dok je situacija u drugim europskim zemljama bitno različita i puno bolja.
„UMJETNIČKA“ DISKRIMINACIJA
Kristijan Novak, kojega mnogi danas svrstavaju u vrh aktualne hrvatske književnosti, a koji je literarnu slavu i priznanja stekao upravo romskom temom odnosno romanom „Ciganin, ali najljepši“, ističući kako su romske teme u hrvatskoj literarnoj produkciji u velikoj mjeri zanemarene i marginalizirane (uz njegov roman tu je još i „Oblak boje kože“ Nebojše Lujanovića i tu priča faktički staje), a Romi najčešće tretirani kao „prolaznici“, usputni likovi, plošni i stereotipni, upozorava i na „težinu“ umjetničkog bavljenja romskim temama i potrebi umjetničkog angažmana samih Roma.
Foto: zagorje.com
„Kada kao nerom počneš pisati o likovima koji su na ovaj ili onaj način vezani za romske zajednice, imaš stotine mina na koje možeš nagaziti, o tome sam se osobno osvjedočio.“
A na pitanje da li je zaobilaženje, literarno i umjetničko ignoriranje romskih tema, uvjetno rečeno i neka „ umjetnička“ diskriminacija kao što se to događa i na drugim područjima, Novak odgovara:
„Ako pišeš o Romima, onda će te kad-tad optužiti da iskorištavaš i zarađuješ na tuđoj, u ovom slučaju, romskoj nesreći. Ako pak se ne piše o njima, onda je diskriminacija. Često ponavljam kako sam vrlo skeptičan spram svake ideologije, pa bila ona i ljudskopravaška, koja nameće bilo kakav imperativ umjetničkom djelovanju. Umjetnost, ako je odvažna, pronađe pravu temu i pravi put. Pišući prošli roman želio sam pisati o Romu ne kao o usputnom liku koji odradi svoju funkciju i nestane da ovi glavni likovi mogu odraditi svoje, nego ga staviti u centar. Prikazati njegovu genezu u svim dimenzijama, sa svim kontradikcijama, sa svim vrlinama i nedostatkom vrlina, od kojih neke imaju, a neke nemaju veze s njegovim etničkim backgroundom.“
Kristijan Novak (Foto: zabok.hr)
Objasnivši kako je pravi izazov pisati o romskoj zajednici, a ne upasti u egzotiziranje ili romantiziranje te da osobno nigdje kao u likovima Roma, zato što žive tako kako žive, Novak govori da nije imao prilike otići tako duboko u vlastite dvojbe i kontradikcije .
Novak posebno naglašava upravo problem pristupa romskim temama ističući pogubnost površnosti (bilo da se radi o negativnom bilo pozitivnom odnosu), jer se tako zamagljuju pravi problemi i njihovi uzroci, te često prikrivaju, ili iskrivljavaju teška pitanja života i funkcioniranja romskih zajednica kao što se stalno pogrešno generira i teza o Romima kao drugom i posebnom svijetu s kojima većina teško da može ostvariti puni suživot.
U razbijanju tih socijalnih, ali i umjetničkih kordona i prepreka, Novak se najviše od svega nada da će se uskoro pojaviti snažni glasovi spisateljica i spisatelja Roma, i nekako očekuje da će iz te pozicije pisati, osim o životu romskih zajednica i pojedinaca, upravo o „neromskim“ temama. To itekako treba ovom društvu, a s druge strane, to vidim kao pravi emancipacijski proces.
“Nešto se već lijepo događa u izvedbenim umjetnostima i to me jako veseli.”
UMJETNIČKA EMANCIPACIJA
Ali kavi su stvarno potencijali za to i može li aktualna romska socijalno-egzistencijalna situacija iznjedriti tako nešto. Novak ne samo da vjerujem u to, nego se i uvjerio na nekoliko svojih kratkih radionica kreativnog pisanja, na kojima su polaznici bili i Romkinje i Romi školarci.
„Ali jasno je da trebaju biti zadovoljeni nekakvi osnovni životni preduvjeti da bi se odrasla osoba bavila pisanjem. Pritom još jednom naglašavam – važno je da Romi pišu i pripovijedaju o sebi i svojim iskustvima u romskim zajednicama, ali je još i važnije da reflektiraju o cijeloj svojoj okolini. Tek ćemo tako dobiti važan glas u društvu, koji se neće autogetoizirati na isključivo manjinsku tematiku.“
No, ta umjetnička emancipacija naravno da najprije ide preko romskih tema i projekata i oni nesumnjivo potvrđuju spomenute umjetničke potencijale unutar romske zajednice koje treba tek razvijati. Kakvi su uvjeti za to, drugo je pitanje, no bar primjera pozitivne prakse – ima!
U Zagrebu je tako kroz suradnju romskih i neromskih kulturnih udruga (Udruga žena Romkinja „Bolja budućnost“, „Kultura nova“ i iDEMO Institut za demokraciju) pokrenut zanimljiv socijalno umjetnički projekt – TeatarR.
Ekipa predstave “Mi bi da se ženimo”
Više od godinu dana mladi romske zajednice u Zagrebu, pod vodstvom i mentoriranjem edukatora, učili su i radili na produkciji te osmislili i producirali živopisnu i veselu kazališnu predstavu pod naslovom „Mi bi da se ženimo“ koja je dobila i stručna priznanja te potaknula ideju o osnivanju pravog Romskog teatra.
Zbog niza razloga, kao što su i kulturna i socijalna, te do jedne mjere i jezična barijera, djeca i mladi iz romske zajednice uglavnom ne mogu sudjelovati, ili nedovoljno sudjeluju u kulturnim i umjetničkim aktivnostima i sadržajima i redovitim programima treninga, edukacija i usavršavanja na kulturno-umjetničkom području što je drugoj djeci puno dostupnije.
Zato je i cilj ovoga projekta bio unaprijediti mogućnosti uključivanja romske djece i mladih osoba, kao jedne populacije u izrazito nepovoljnom položaju u Republici Hrvatskoj te povećati njihovu kompetenciju u umjetničkom izražavanju jačajući njihove osobne vještine umjetničkog izraza i kreacije, kaže voditeljica projekta Ramiza Memedi.
A jedna od neromskih koordinatorica na projektu iz Udruge „Kultura nova“, Zvjezdana Bubnjar, podsjećajući kako su mladi Romi aktivno sudjelovali u stvaranju svih segmenata kazališne predstave (tekstu, scenografiji, režiji, glazbi, glumi) i pokazali ogromne umjetničke potencijale i bogati vrč talenata, kazala je da to što Roma nema više na kulturnoj sceni, razlog je što nisu dobili priliku.
Zvijezdana Bubnjar
„Sigurna sam da ih u Zagrebu ima za barem pet vrhunskih postava. Zato trebamo raditi na promociji kazališta, pozivati ih da dođu i da se okušaju. Oni kojima se svidi, ostat će. Velikim uspjehom smatram što su se naši glumci zadržali u kazalištu, što imaju nove ideje i što žele nastaviti s radom na novim predstavama. Po meni, romskih tema je premalo. Ta kultura ima toliko toga za pokazati i potrebno je samo iznaći model kako da se ona predstavi javnosti. Mi smo krenuli s modelom teatra i to se pokazalo punim pogotkom.“
A ništa manji pogodak ne čini se ni „RoUm“ koji je pokrenula Tamara Puhovski, ekspertica za startup projekte. Projekt je nastao kao simbioza socijalnog poduzetništva i umjetničkog dizajna. Faktički je pošao od skupljanja otpada, ali sada uz njegovu umjetničku obradu i dogradnju, pokazao veliki ne „sakupljački“, već romski umjetnički potencijal!
Na pitanje što je ovaj projekt donio romskoj zajednici, Tamara Puhovski kaže da je pravo pitanje što romska zajednica donosi projektu, a to je puno – posebno kada govorimo o mladim Romima i Romkinjama koji su se pokazali kao nadprosječno manualni i kreativni, po ocjeni i na oduševljenje umjetnika i stručnjaka koji su s njima radili tijekom naših proizvodnih radionica.
Izložba “Odbačeni” (Foto: rijeka2020.eu)
„Jako pazimo da ne održimo samo radionicu, dignemo nade i otiđemo već da generiramo stvarne mogućnosti, posebno za mlade Rome i Romkinje i to je vrlo težak posao. Upravo zato RoUm nije samo projekt već je i društveno poduzetništvo te mislim da ćemo nastaviti raditi na tome da zaposli i osnaži što je više ljudi u zajednici. Moj je dojam da su romske teme u umjetnosti kao i sami romi vrlo često nevidljivi i svedeni na negativne, ili pozitivne sterotipe, ali uvijek stereotipe.“
U okviru projekta je nedavno organizirana i izložba „Odbačeni“ koja kroz pitanja ekologije i konzumerizma, kritički progovara o suvremenom društvu, ali i osvješćuje problem romske zajednice koja je bila osuđena da se bavi otpadom iako od tog otpada može napraviti – umjetnost!
OČUVANJE KULTURNE BAŠTINE
Na tom tragu ništa manje zanimljiv nije ni projekt „Muzej osobne povijesti Roma“. Nositelj ovog jedinstvenog projekta je poznata producentska kuća FADE IN (Fantastično dobra institucija) iz Zagreba, koja se i do sada isticala sličnim projektima, a u partnerstvu s Romskim kulturno umjetničkim društvom Darda (RKUD – Darda) koji niz godina okuplja upravo mlade Romkinje i Rome nastojeći im usaditi ljubav i vještine za očuvanje i promicanje romske kulture, baštine i tradicije.
KUD “Darda”
Cilj projekta je bio educirati i razviti kreativne vještine mladih Romkinja i Roma te pokrenuti Muzej osobne povijesti Roma kao model održivog pristupa mladih kulturnim sadržajima i osvještavanju identiteta Roma. U sklopu projekta mladi Romi bi suvremenim medijskim sredstvima trebali početi bilježiti romsku povijest i tradiciju kako bi je sačuvali od zaborava ali i približili (neromskoj) široj javnosti. Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.
To je primjetno ne samo u romskoj zajednici, već i u širem javnom okruženju, pa tako neka ključna pitanja romske povijesti (i kulture) kao npr. Porajmos ili holokaust nad Romima u II svjetskom ratu (koji je po svojoj genocidnosti nije bio ništa manji od drugih), ostaju u velikoj mjeri prešućeni i potisnuti.
Projekt Muzej osobne povijesti Roma, naravno sve te ne može nadoknaditi, ali može potaknuti mlade Rome da se motiviraju, aktiviraju i uključe u istraživanje svoje povijesti i kulture, te da se možda neki od njih nastave sustavno i profesionalno time i baviti.
A mogući potencijal romske umjetnosti na svoj način vrlo interesantno ilustrira i dr. sc.
dr. sc. Ines Cvitković Kalanjoš
Ines Cvitković Kalanjoš, profesorica muzikologije na Sveučilištu u Zadru koja je prije dvije godine doktorirala na ljubljanskoj Univerzi temom „Mogućnosti upotrebe glazbe Roma u obrazovnom procesu u Hrvatskoj“. Polazeći od teze da su Romi najbrojnija transnacionalna manjina u europskom prostoru te da mogu biti važan čimbenik u određivanju kulturnih politika i provedbi obrazovnog procesa u kontekstu nacionalnih država, profesorica Kalanjoš je u tom kontekstu istraživala romsku muzičko-umjetničku baštinu na riječko-istarskom području.
Kao jedno od ključnih rezultata njenog istraživačkog projekta, profesorica Kalanjoš naglašava da je glazbu Roma moguće uvesti u obrazovni proces, te da se uz pomoć takvog pristupa može poboljšati kvaliteta odnosa Roma i neroma odnosno da specifična glazba Roma može doprinijeti ublažavanju rasnih stereotipa. Ocjenjujući da je romska glazba prihvaćena od strane većinskog stanovništva samo bi trebala biti vidljivija, a tome mogu pripomoći i sami Romi sa većim angažmanom u promoviranju svoje glazbe na mnogobrojnim glazbenim manifestacijama na kojima bi pokazali svoje sposobnosti. Ona pak upozorava da je tretman romskih tema u hrvatskoj umjetnosti vrlo mali, pogotovo u znanosti.
„Većina znanstvenika u Republici Hrvatskoj istražuju Rome sa društvenog, socijalnog ili obrazovnog aspekta, ali ne i sa umjetničkog gdje uistinu ima materijala za istraživanje“, zaključuje profesorica Kalanjoš.
MOĆ UMJETNOSTI?
A ta nevidljivost u inače insuficijetnoj umjetničkoj produkciji Roma i o Romima i postaje jedan od najvećih problema. Možda je to najizraženije upravo u filmskoj produkciji. Gledajući u europskim okvirima možete naći izuzetno zanimljivih i kvalitetnih filmova koji razornom kritičnošću razotkrivaju i pokazuju široko rasprostranjene oblike predrasuda i sustavne oblike diskriminacije i marginalizacije romskih zajednica ali i primjere uporne, žilave i osvješćene procese emancipacije unutar romske zajednice ( kao što je to slučaj i s hrvatskim dokumentarnim filmom „ Razred“ Vesne Ćudić), ali nažalost ti filmovi u pravilu završavaju samo na programima specijaliziranih filmskih festivala, uglavnom nedostupni široj publici.
Kristijan Novak (Foto: zagorje-international.hr)
A da li i kako umjetnost može uticati na život romske zajednice? Oni koji je poznaju i oni koji o njoj stvaraju poput Kristijana Novaka, kaže da baš i nije nešto siguran da književnost može mijenjati svijet. Napišete knjigu i to će pročitati ljudi koji čitaju knjige, dakle u stanju su reflektirati o sebi i okolini. Napravite kazališnu predstavu, time ste se isto obratili, ako ne istomišljenicima, ono barem relativno kulturnim ljudima…
„Da bismo poboljšali životne uvjete Roma u mnogim dijelovima zemlje, trebamo utjecati s jedne strane na centre moći, s druge strane na slojeve koji s kulturom veze nemaju, a kanaliziraju šovinizam. Nisam, dakle, siguran da umjetnost može mijenjati svijet, ali sam siguran da može ostvariti pomake u ljudima, dati im ideju, emociju, artikulirati nešto što sami nisu u stanju. Možda i dati hrabrosti da djeluju u svojoj okolini i svakodnevici …“
Zadnjih nekoliko godina postoje više organiziranih aktivnosti za podizanje svijesti građana u borbi protiv nasilja a posebno nad ženama. Nažalost, nasilja nad ženama postoi još uvijek. Iako nevladine organizacije i institucije rade i pokušavaju na više načina upozoriti i razviti proces zaustavljanja nasilja, ono još uvijek postoji i u porastu je.
Kada govorimo i nasilju, moramo reći da nasilje ne poznaje nacionalnost, boju kože a niti spol.
Kada je riječ o položaju Roma moram naglasiti da nemaju isti položaj. Oni su nepoželjni i uvijek postoji nešto protiv te zajednice. Svjedoci smo niz događanja ove godine koji su bili usmjereni protiv Roma. I dalje postoji veliki jaz što se svakodnevno produbljuje između Roma i ne Roma. Teško se Romi/Romkinje zapošljavaju, dalje postoje osobe bez riješenih osobnih dokumenata iako tu borave i više od 3 desetljeća. Bez riješenih osobnih dokumenata ne mogu ostvariti daljna ljudska prava koja su neophodna.
Brojni su problemi sa kojima se suočava romska nacionalna manjina ali kada je riječ o Romkinjama one su u dvostruko težem položaju u odnosu na muškarce, izložene dvostrukoj diskriminaciji i to na osnovu svoje pripadnosti Romskoj nacionalnoj manjini i na osnovu spola odnosno roda.
Veliki broj Romkinja nema formalno obrazovanje koje se traže na tržištu rada, ali iako ima neko od obrazovanja teško će doći do željenog zaposlenja. Određeni broj Romkinja preživljavaju od sakupljanja sekundarnih sirovina, rada na crno, preprodaje robe na cesti koje su svakodnevno maltretirane od strane komunalnih redara i policij, ili socijalnih primanja. Nedovoljno obrazovane i ekonomski ovisne Romkinje nemaju mogućnosti da prežive izvan svoje obitelji.
Nasilje nad ženama, posebno obiteljsko nasilje, je duboko ukorijenjen i široko rasprostranjen društveni problem. Romska zajednica živi tradicionalno u patrijarhalnom društvu. Od žena se očekuje da ne govore o nasilju sa kojim se suočavaju jer je to „njihova sramota i njihov problem.“ smatrajući je nesposobnom. Smatra se da su žene odgovorne za održavanje i brigu u obitelj, te da treba trpiti bračne „probleme“ i ostati u braku zbog djece. Razloge za ne prijavljivanje i obraćanje sudu Romkinje najčešće navode strah od nasilnika, zatim osjećaj sramote da prijavljuje svog partnera jer živi s njime i imaju zajedničku djecu, a i nedostatak finansijskih sredstava.
Ako potražimo od nadležnih institucija koliko ima prijavljenih slučaja nasilja nad Romkinjama u obitelji , dobit ćemo odgovor da institucije ne vode slučaje po nacionalnosti. Nadležne institucije nemaju statistike niti istraživanja o problemu nasilja nad Romkinja ili nasilja u obitelji. Romkinje su naročito ugrožene zbog široko rasprostranjenih predrasude da je nasilje nad ženama dio romske kulture što mnogima je to prihvatljivo posebno državnim institucijama koje ovo pitanje ne prihvaća ozbiljno. Odgovarajuće institucije su propustili da uspostave adekvatnu suradnju i sustav podrške i pomoći, da Romkinje koje su preživjele nasilje, naročito nasilje u obitelji, da ih se ohrabri i osnaži da razumiju i traže svoja prava na život bez nasilja kroz postojeće institucije i zakone. Postoje nekoliko slučajeva da su nasilnici osuđeni zbog počinjenog nasilja nanošenja izrazito teških i po život opasnih tjelesnih povreda kada ode liječniku i oni pozovu policiju, u slučaju silovanja ali još uvijek nedovoljno i netransparentno.
Dodatan problem za Romkinje je i mali broj organizacija koje se bave pravima Romkinja, a naročito pravima Romkinja na život bez nasilja i diskriminacije. Romkinje liderice i njihove organizacije nisu uključene niti su njihovi stavovi ispoštivani kod izrade zakona i politika naročito kada govorimo o politikama rodne ravnopravnosti ili politka za brorbu protiv nasilja nad ženama.
Ovogodišnja dobitnica nagrade za životno djelo „Šaip Jusuf“, koju svake godine SRRH „KALI SARA“ dodjeljuje povodom Svjetskog dana romskog jezika, dugogodišnja je aktivistica, predsjednica Udruge „Bolja budućnost“ te urednica istoimenog časopisa, Ramiza Memedi.
Svoj rad službeno je započela 1999. godine kada je nakon posjete romskim naseljima zajedno s nekoliko kolegica osnovala Udrugu žena Romkinja Hrvatske „Bolja budućnost“ te se susrela s izazovima u vremenima kada romska zajednica još uvijek nije imala na raspolaganju različite programe niti strategije za poboljšanje uvjeta života u istoj.
Naselja su bila bez uređene infrastrukture, bez vode, struje, ljudi bez uređenog statusa, bez zdravstvenog osiguranja, djeca nisu bila upisana u matične knjige rođenih, de facto oni su tu, ali kao da uopće ne postoje. Roditelji nisu mogli djecu upisati u osnovnu školu bez važećih dokumenata, a djeca nisu posjedovala niti rodni list. Prvo smo krenuli s upisom djece u matične knjige rođenih, a da su djeca rođena u Republici Hrvatskoj svjedočila su po dva svjedoka. Istovremeno smo radili i na tome da njihovi roditelji dobiju važeće hrvatske isprave s obzirom da su imali samo stare dokumente bivše Jugoslavije.
Vlada Republike Hrvatske je 2003. godine donijela Nacionalni program za Rome, a u okviru Desetljeća za uključivanje Roma i Akcijski plan obrazovanja Roma koji obuhvaća sve razine obrazovanja, počevši od predškolskog obrazovanja pa do obrazovanja odraslih u koje se i UŽRH „Bolja budućnost“ uključila.
Iz djetinjstva mi je ostala u sjećanju obaveza svakog djeteta koje je do 7. godine moralo krenuti u osnovnu školu jer bi u protivnom roditelji platili kaznu. Dijete je bilo u školi sve do navršene 15. godine što u Republici Hrvatskoj nije bilo slučaj. U radu sam se vrlo često susretala sa službenicima raznih državnih institucija koji su govorili da je romska tradicija ne slati djecu u školu bez obzira na Zakon o obveznom osnovnoškolskom obrazovanju. Taj dio mi je najteže padao jer nije dio romske tradicije ne ići u školu niti dogovarati izvanbračnu dječju zajednicu.
Memedi se nakon završene više ekonomske škole susrela s diskriminacijom pri zapošljavanju pa je dugo godina pokušavala pronaći posao na Kosovu, gdje je živjela, ali i u Zagrebu. Nadajući se da će joj dodatno obrazovanje olakšati pronalazak posla naknadno završava tečaj daktilografije te 1998. studij Pedagoških znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Nakon dugogodišnjeg rada s Romkinjama mogu tvrditi da iste nisu dovoljno uključene u javni društveni život. Njihova nesamostalnost proizlazi iz ekonomske zavisnosti o partneru, a sama romska zajednica nije ekonomski osnažena kako bi mogla zaposliti sve veći broj Roma i Romkinja. Projekt “Bolja perspektiva žena Romkinja na tržištu rada“, na kojem sam bila partner, bio je namijenjen ženama sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem ili bez obrazovanja, a na poziv se javilo puno žena sa završenom srednjom školom jer su se nadale da će kroz projekt lakše pronaći posao. Nažalost, projekt je završio, a one su i dalje ostale u evidenciji nezaposlenih. Romkinje su diskriminirane i unutar svoje zajednice, ali i šireg društva, i kao žene i kao pripadnice nacionalne manjine. Moje pitanje je koliko je obrazovanih Romkinja zaposleno u javnim društvenim institucijama? One su državljanke Republike Hrvatske i prema Ustavu, ravnopravne građanke u društvu.
Udruga „Bolja budućnost“ je nedavno, zajedno s udrugama Kultura Nova i iDEMO – Institutom za demokraciju, izvela predstavu “Mi bi da se ženimo” koja je jedan od produkata projekta Teatar R. Predstava prati život dvoje mladih Roma od njihovih zaruka pa do vjenčanja, a na projektu je bilo uključeno više od četrdeset Roma i Romkinja.
Rad na predstavi nam nije bio težak zadatak. Lako je raditi s ljudima u koje imate povjerenja, a kroz pripremu predstave sastavljen je tim od Roma i ne-Roma koji su korištenjem improvizacije sami osmislili koncept predstave. Mi smo bili prisutni samo da ih usmjerimo i podržimo.
Predstava je premijerno izvedena u lipnju ove godine u Zagrebu, a Udruga je osim kroz umjetničku sekciju aktivna i u području medija. UŽRH “Bolja budućnost” nakladnik je istoimenog časopisa čija redakcija broji tri stalna novinara te vanjske suradnike i volontere.
Sam rad na manjinskom mediju je izazov, a još više kada želite da isti medij stvori pozitivnu promjenu u vašoj zajednici. Pratili smo i prosvjede koji su se održali u Međimurju i Zagrebu, a koji su bili usmjereni protiv Roma. Problemi se mogu jedino riješiti sustavno odnosno ukoliko institucije pokažu dobru volju za rješavanjem i prevencijom istih.
Prošlu srijedu, 2. listopada, obilježena je 150. godišnjica rođenja Mahatme Gandhija, čuvenog, indijskog “oca nacije”. Za života je bio pravnik, političar, društveni aktivist i pisac te vođa nacionalnog pokreta protiv britanske vladavine u Indiji, poznatom po privrženosti principu nenasilne borbe.
Njegov rođendan u Indiji je proglašen nacionalnim praznikom koji se obilježava molitvom za mir, ceremonijama i događajima u cijeloj zemlji, a Ujedinjeni narodi proglasili su 2. listopada Međunarodnim danom nenasilja. Povodom 150. obljetnice Gandhijeva rođenja, jučer je na zagrebačkom Bundeku svečano otkrivena njegova statua. Podizanje spomenika u Zagrebu jedna je od brojnih aktivnosti diljem svijeta koje se odvijaju njemu u čast.
Gandhijevu bistu napravio je nagrađivani indijski kipar Ram Vanaji Sutar koji je u 40-ak godina svoje karijere napravio više od pedeset monumentalnih skulptura. Između ostalog, dizajnirao je Kip Jedinstva, smješten u indijskoj pokrajini Gujarat, koji je najviši kip na svijetu s visinom od 182 metra. Gandhijeva statua na Bundeku, u usporedbi s time, visoka je “samo” 2,30 metara. Nalazi se na postamentu u koji je ugravirana Gandhijeva poruka: “Nema puta ka miru, mir je put”. Ovaj spomenik dar je Veleposlanstva Indije u Hrvatskoj, a ono je financiralo i njegovo postavljanje.
Prošlu srijedu ujutro tu su bistu zajednički otkrili veleposlanik Indije u Hrvatskoj Arindam Bagchi, premijer i predsjednik vlade Andrej Plenković te zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
Gospodin Bagchi je podsjetio kako je poklanjanje biste obećao indijski predsjednik Rama Natha Kovinda tijekom posjeta Hrvatskoj u ožujku ove godine, što je bio prvi posjet indijskog predsjednika Hrvatskoj uopće. Bagchi je rekao da mu je jako drago što su tako brzo ispunili njegovo obećanje te se zahvalio premijeru Plenkoviću i gradonačelniku Bandiću na dolasku na ovu svečanost.
Gradonačelnik Bandić rekao je kako ovaj kip simbolizira prijateljstvo između Indije i Hrvatske te je, referirajući se na poznatu Gandhijevu izreku – Budi promjena koju u svijetu želiš vidjeti – istaknuo kako Ghandijev život može biti primjer svima nama.
Zadovoljstvo što prisustvuje ovom događaju izrazio je i premijer Plenković. Govorio je o skromnosti i asketizmu Gandhija koji je svojoj zemlji pomogao steći neovisnost te je rekao da će poruka tolerancije i mira ostati simbol prijateljstva između Indije i Hrvatske. Ovom prilikom naveo je i dva Gandhijeva citata: Sila je oružje slabih, a nenasilje oružje jakih te Jedini način da živiš je da pustiš druge da žive. Također je zahvalio indijskom predsjedniku što je posjetio Hrvatsku te gospodinu Bandiću za smještanje kipa na Bundeku.
Postavljanjem ove biste i Zagreb je ovjekovječio uspomenu na Mahatmu Gandhija, velikog indijskog humanista i borca za neovisnost Indije. Kako je istaknuo i gospodin Bagchi, nadajmo se da će ova statua potaknuti i mlade generacije da doznaju nešto više o bezvremenskoj poruci koju je Gandhi poslao svijetu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
U prostorijama Matice hrvatske (MH) jučer je održan okrugli stol na kojem je predstavljena monografija simboličnog naziva “Planirano i ostvareno: Desetogodišnji rad na međunarodnom pozicioniranju romskog jezika”
Zagreb
Svjetski dan romskog jezika, koji se obilježava 5. studenog/novembra, ove se godine u Hrvatskoj i 16 drugih država obilježava po deseti put uz bogat kulturno-znanstveni program čija je tema “Deset godina njegovanja romskog jezika u Republici Hrvatskoj (2009. – 2019.)”, javlja Anadolu Agency (AA).
Savez Roma u Republici Hrvatskoj “Kali Sara” i ured saborskog zastupnika Veljka Kajtazija s vijećima i predstavnicima romske nacionalne manjine organiziraju središnje obilježavanje Svjetskog dana romskog jezika koje se održava 4. i 5. studenog/novembra u Zagrebu.
U prostorijama Matice hrvatske (MH) jučer je održan okrugli stol na kojem je predstavljena monografija simboličnog naziva “Planirano i ostvareno: Desetogodišnji rad na međunarodnom pozicioniranju romskog jezika”.
Saborski zastupnik Veljko Kajtazi istaknuo je kako su romski jezik i kultura u posljednjih deset godina uspjeli ući u institucije u Republici Hrvatskoj, kao što su Filozofski fakultet u Zagrebu (FFZG), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) i Matica hrvatska (MH).
Naglasio je kako svake godine na obilježavanju romskog jezika sudjeluju brojni romski predstavnici iz više zemalja svijeta.
“U ovih deset godina uspjeli smo napraviti iskorak kada je riječ o očuvanju romskog jezika”, kazao je Kajtazi te naveo kao važnu temu ranijih simpozija upravo standardizaciju i kodifikaciju romskog jezika.
Kajtazi je rekao kako je 2008. izdan “Romsko-hrvatski i hrvatsko-romski rječnik” nakon čega je sljedeće godine održano prvo predavanja na romskom jziku na Filozofskom fakultetu (FF) u Zagrebu gdje je postavljena dvojezična ploča, a potom su, 2010., otvorena dva izborna kolegija na romskom. Na FF-u je otvoren i magistarski studij romistike na kojem se izučavaju jezik, književnost i kultura, dok ostale zemlje nastoje otvoriti studij romologije na kojima se izučava isključivo jezik, istaknuo je Kajtazi.
“Mi smo na ovim područjima više od 700 godina i upravo smo postali vidljivi”, poručo je Kajtazi.
Naglasio je kako romska zajednica ima nekoliko rječnika i gramatika te kako će standardizacija romskog jezika biti moguća kada Romi dobiju svoje institucije.
Kajtazi je izrazio zadovoljstvo da se Svjetski dan romskog jezika obilježava u najmanje 16 država.
Suzana Krčmar, predsjednica Saveza Roma Kali Sara istaknula je kako izgubiti romski jezik znači izgubiti romski narod te dodala kako kultura i obrazovanje u kombinaciji s jezikom znače opstojnost Roma.
Orhan Galjuš, koji je na događaje u Zagrebu doputovao iz Nizozemske, istaknuo je kako je toj zemlji sudbina Roma teška te kako se romski ne govori puno u toj zemlji, osim unutar rosmkih obitelji te kako je romski ponajviše postao prisutan putem romskog radija kojem je vlasnik.
“Rođendan romskog jezika je rođendan romskog naroda, jer za nas je romski jezik naža zemlja”, poručio je Galjuš.
Danas se u Muzeju suvremene umjetnosti održava kazališna predstava “Pantha Rei” u izvedbi romskog teatra Jamayli Berisha iz Prizrena, a potom će uslijediti koncert Imera Traje Brizanija i grupe Amala.
Danas, 5. studenog/novembra održat će se otvorenje “Parka 5. studenog” koji je ime dobio u čast Svjetskog dana romskog jezika. Park će otvoriti zagrebački gradonačelnik Milan Bandić sa zastupnikom Kajtazijem i predsjednicom SRRH “Kali Sara” Suzanom Krčmar.
Središnje obilježavanje Svjetskog dana romskog jezika počinje sutra u Preporodnoj dvorani Narodnog doma Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uz prisustvo najviših dužnosnika vlasti Republike Hrvatske te svih ostalih uvaženih gostiju.
U studenom 2015. godine Opća skupština UNESCO-a prihvatila je inicijativu Republike Hrvatske te je službeno proglasila 5. studeni kao Svjetski dan romskog jezika.
Uz Svjetski dan Roma (8. travanj/april) i Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom radu/Samudaripena (2. kolovoz/august), Svjetski dan romskog jezika najvažniji je romski nacionalni praznik koji se proteklih godina afirmirao kao prepoznatljiva manifestacija zagrebačkog kulturnog života.
Prošle godine u Hrvatskoj je obilježeno tisuću godina migracije Roma.
Integracija Roma: Obrazovanje prvi korak, zapošljavanje i stambeno zbrinjavanje prioriteti za Rome u BiH
Foto: Udar
Romi su najbrojnija nacionalna manjina kako u Evropi tako i u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini prema trenutnim podacima živi između 35.000 i 40.000 Roma.
Istovremeno, Romi su najugroženija skupina u društvu. Ipak, prema svim relevantnim pokazateljima Romi se nalaze u izuzetno teškom socijalnom i ekonomskom položaju.
UNDP-ovo istraživanje o romima iz 2017. godine pokazuje da je stopa zaposlenosti Roma u Bosni i Hercegovini bila 11 %. Stopa zaposlenosti neromskog stanovištva koje živi u njihovoj blizini je bila 27 %, dok je opšta stopazaposlenosti bila 40 %.
Izvještaj navodi kako 63 posto Roma uključeno u neformalni rad, za razliku od samo 17 % onih koji nisu Romi, a koji žive u njihovoj blizini.
Kako bi ukazali na neophodnu integraciju Roma, njihovo zapošljavanje, stanovanje, obrazovanje, Vijeće za regionalnu saradnju (RCC) danas je predstavilo i Plan o integraciji Roma za 2019-2021. godinu.
„Skoro 520 osoba je prošlo kroz naše programe zapošljavanja i samozapošljavanje, ali to su ograničeni programi i samo njih 20-25 je zadržalo posao“, rekla je pomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Saliha Đuderija, navodeći da je i cilj današnje konferencije da se uvidi koji su dobri primjeri i prakse na osnovu kojih će se zasnivati pristup.
Saliha Đuderija
Jedan od osnovnih ciljeva je, prema riječima Đuderije, poboljšanje kvalifikacione strukture obrazovanja u kontekstu zagovaranja drugih programa koji bi omogućili da se Romi prekvalifikuju, dokvalifikuju i budu konkurenti za tržište rada.
„Ono što je sigurno bitno za BiH jestte da je BiH napravila akcioni plan 2017-2020. i da je potpisala Deklaraciju o Romima u Poljskoj u okviru procesa integracija BiH i na taj način dala obećanje da će do procesa pridruživanja ponuditi aktivne mjere za poboljšanje socialno-ekonomskog položaja Roma“.
Kao izazov navela je kvalifikacionu i obrazovnu strukturu Roma, koja bi se trebala unaprijeditit kao i pristupiti i drugim vidovima zapošljavanja.
Voditelj tima pri RCC-u u okviru projekta Integracija Roma Orhan Usein navodi kako je romska populacija najčešće zaposlena u neformalnom sektoru i to uglavnom sezonske poslove, uslužne djelatnosti, čišćenje i sakupljanje sekundarnih sirovina.
„Dosadašnji projekti integracije Roma dali su dobre rezultate, jer broj obrazovanih Roma koji pohađa tercijalno obrazovanje je utrostručen i zato smatram da je obrazovanje prvi korak u integraciji“, rekao je Usein.
Orhan Usein
Osim problema sa visokom stopom nezaposlenosti Usein navodi kako se romska populacija suočava i sa problemom stambenog zbrinjavanja.
„Kada je u pitanju stanovanje podaci kažu da je oko 2500 porodica u BiH žive u neformalnim naseljima. U sljedeće tri godine naši prioriteti bit će stanovanje i zapošljavanje“, rekao je Usein.
Predsjedavajući Odbora za Rome pri Vijeću ministara BiH Mujo Fafulić je potvrdio da BiH izdvaja sredstva za stambeno zbrinjavanje i zapošljavanje Roma, ali su ograničena jer nema dovoljno kvalificirane romske populacije, ali postoje i predrasude pri zapošljavanju u privatnom sektoru.
„Odgovorno tvrdim da je Odbor za Rome na konstituirajućoj sjednici dogovorio da je obrazovanje Roma prioritet i da bi tu trebalo uložiti značajnija sredstva za stambeno zbrinjavanje, zapošljavanje, zdravstvo. Obrazovanje je put za romsku zajednicu da bi se integrisala u savremeno društvo i imala istu startnu poziciju kao i svi drugi građani koji žive na području BiH“, naglasio je Fafulić.
Mujo Fafulić
Na današnjoj konferenciji, aključeno je, između ostalog, i to kako je neophodno napraviti dugoročno strateško programiranje kako i na koji način pristupiti zapošljavanju Roma.
Zaključci će biti uključeni u pristupanju novih projekata pomoći koju pruža RCC Projekt za integraciju Roma, finansiran od Evropske unije i Fondacije za otvoreno društvo.
Pravda za djevojčice – povijesni trenutak za pokretanje promjena
(Foto: Petra Domaćinović)
Snažne, borbene i humane poruke odaslane su danas sa Trga kralja Tomislava u Zagrebu na prosvjedu Pravda za djevojčice, u znak podrške svim žrtvama seksualnog nasilja. Više tisuća prosvjednika/ca, malih, velikih, starih i mladih, djevojčica i dječaka, žena i muškaraca okupilo se danas u 10 sati na Trgu i brojnim transparentima iskazalo ogorčenost nad stanjem u državi te glasnim uzvicima podržalo zahtjeve organizatora/ica prosvjeda.
Emotivnost i empatiju pobudilo je čitanje Pisma djevojčici te pojavljivanje djevojčica čija je pjesma o moći mijenjaja svijeta razgalila građanke i građane, koji su svojim velikim odazivom pokazali snagu volje i odlučnost u borbi za bolje sutra.
Uz Zagreb, još 14 je gradova diljem Hrvatske ustalo danas da kaže kako je nekažnjavanje zločina zločin, čime započinje borba protiv sustava kojem je strukturno i institucionalno usađena priroda nasilja nad ženama.
Država i sustav opet su zakazali, a građani/ke su nanovo bili primorani sami/e nešto poduzeti. Traži se pravda za sve djevojčice, djevojke, žene, žrtve nasilja koje je sustav iznevjerio.
Društvo moramo mijenjati, moramo pokazati kako nećemo šutjeti dok god izostaju i ne funkcioniraju prevencije nasilja, dok god se žrtvama ne pruža adekvatna pomoć i zaštita i dok god se nasilnici ne kažnjavaju u skladu sa zločinima koje su počinili, već se provlače sa minimalistički određenim kaznama koje dodatno narušavaju mir i sigurnost svake žrtve. Treba nam više solidarnosti, humanosti i empatije, esencijalna je poruka koju možemo osvijetliti.
Ono što hitno trebamo mijenjati su načini postupanja prema žrtvama, prestati ih dodatno, sustavno traumatizirati i omalovažavati. “Moramo postati društvo podrške i promjene, a ne ostati društvo šutnje” naglasili/e su organizatori/ce. U toj težnji za revolucionarnim promjenama u našem društvu prigodno se uklopio i citat beskompromisne i borbene Rose Luxemburg “bijah, jesam, bit ću” koji je jedna od organizatorica prosvjeda dodatno približila kazavši “bile smo, jesmo, bit ćemo!” te isto tako istaknula kako je vrijeme za buđenje društva i promjene jer ovo nije borba za izolirani slučaj koji već danima potresa našu javnost, već borba za društvo kao slučaj, koji iziskuje promjenu vrijednosti. Naša stvarnost zahtijeva od svih nas da se ne pitamo kako im je “ona” dala povod nego kako joj možemo pomoći.
Jedan od organizatora prosvjeda poručio je i kako u našem društvu definicija frajera ne prolazi, usadili su nam krivo tumačenje kako muškarci koji plaču ne mogu biti frajeri zato takvi frajeri nikada neće biti muškarci kakve ovo društvo zahtijeva. Istaknuo je kako je previše frajera oko nas i samoprozvanih heroja, a našem društvu treba čovjek. Naglasak je na odbacivanju mizoginije koja nas je okovala te rješavanju trenutno najvećeg problema u našem društvu.
Svaka djevojčica, djevojka, žena, danas se pitala “što da sam to bila ja?”. Naučile smo obrazac kako je nasilje s kojem se svaka od nas susrela u nekom periodu svog života normalna stvar, a nasilnike nismo naučili boljem ponašanju, društvo ih nije naučilo.
Razumljivo je da takvo stanje društva izaziva osjećaj nemoći i očaja kod sve većeg broja ljudi. Neodgovornost u postupanju institucija potaknula je građanke i građane na revolt i promišljanje o nužnim, drastičnim promjenama ka ljudskosti i ravnopravnosti u društvu. Definicije muškarca i žene nisu ravnopravne, to moramo osvijestiti kako bi krenuli/e ka izgradnji pravednijeg i sigurnijeg društva za sve djevojčice. Uspjeh svih nas bio je biti danas na Trgu kralja Tomislava te pokazati kako rodnom nasilju treba konačno stati na kraj.
Današnji prosvjed tek je početak ka sigurnijem društvu. “Feministkinje su izborile sva prava koja imamo i prava koja danas trebamo braniti” rečenica je koju ne smijemo zaboraviti, ni danas, ni sutra, nikada.
Godinu dana sedam je mladića iz okolice Zadra više puta silovalo maloljetnu djevojku. Kad je taj pakao počeo djevojka je imala svega 15 godina. Mladići su jedva punoljetni, a neki i maloljetni. Djevojka je silovana najmanje šest puta, uglavnom grupno. Silovanja su snimana i slikana mobitelom. Te su snimke i slike postojale na uređajima barem sedam osoba. Godinu dana njima su ucjenjivali djevojku prijeteći joj da će snimke i fotografije prikazati javno – njenoj obitelji, prijateljima, poznanicima. Kako bi dodatno osigurali njenu šutnju, uz silovanje, upotrijebili su i šake. Bivši dečko ju je pretukao.
Godinu dana nitko nije primijetio da se nešto događa s djevojkom. Nitko nije prijavio silovanja. Godinu dana postojale su pornografske snimke i fotografije maloljetnice. Mladići su se zabavljali. Godinu dana djevojka je živjela u paklu.
Nakon godinu dana policija je prijavila sedmoricu mladića (dvojicu 19-godišnjaka, tri 18-godišnjaka i dvojicu 17-godišnjaka). Ispitano je tek njih pet. Nakon godinu dana i nekoliko dokaznih materijala oni su pušteni da se brane sa slobode.
Da se izrazim u floskulama: ‘prema neslužbenim informacijama, sudac istrage Ivan Marković nije našao razloge zašto bi ih zadržao u istražnom zatvoru’. Ipak, odredio je zabranu prilaska djevojci i zabranu komunikacije. Za to mu, bit će, trebamo zapljeskati.
Navodno su roditelji i obitelj mladića komentirali da je djevojka svojim ponašanjem mladiće provocirala. Navodno se radi o mladićima koji su poznati po delinkventnom ponašanju. Navodno su iz ‘dobrih obitelji’ i navodno imaju ‘dobre odvjetnike’. Sve su to navodi lokalnih portala i društvenih mreža.
Na kraju svega, uopće nije bitno jesu li ti navodi točni.
Čitajući članke o ovim silovanjima (ovo nije jedan slučaj, već se radi o množini) zaprepašteni/e smo, ljuti/e smo, ne možemo vjerovati. Zašto smo šokirani/e? Ovo su samo posljedice; načina ophođenja prema djevojkama i ženama u našem društvu, odgoja mladića, pravosudnog sustava u kojem se možeš izvući ‘gotovo sa svime’. I naposljetku – posljedica nedostatka odgovornosti za vlastita djela. Od ostavljanja komentara na društvenim mrežama, preko izravnog vrijeđanja pa sve do fizičkog zlostavljanja/pokušaja ubojstva/ubojstva – preuzimanje odgovornosti za vlastita djela ne postoji na listi vrijednosti našeg društva.
Sve dok će komentari na ovakve strahote optuživati djevojke i žene da hodaju u prekratkim suknjama, dok će se opravdavati činovi mladića, neovisno o tome ‘jesu li premladi da shvate posljedice svojih djela’ – uopće nije bitno iz kakvih oni obitelji dolaze, imaju li odvjetnike i jesu li znali što rade.
I nakon svega još uvijek se optužbe žena spram muškaraca, posebice za silovanja, pišu pod ‘navodno je silovana’. Još uvijek moralne vertikale traže nešto sumnjivo u pričama silovanih žena, traže način kako su one to isprovocirale, opravdavaju mladiće u maniri ‘dečki su dečki’.
Što nakon toga preostaje žrtvi? Da iznova i iznova dokazuje istinitost svoje priče. I da svaki dan biva izložena stigmi društva čim napusti prag svog doma. A ponekad i u samom domu.
Zato ne bi trebali/e biti iznenađeni/e, šokirani/e ili zaprepašteni/e. Trebamo se suočiti s neuspjehom. Čitavog društva i preuzeti odgovornost za mase ubijenih, silovanih i/ili zlostavljanih žena u čiju zaštitu nismo ustali/e.
Tek kad shvatimo da se ovi slučajevi mogu prevenirati, možda ostvarimo neki napredak. Možda i naučimo dječake i muškarce da silovanje nije zabava i da postoje drugi načini ‘dokazivanja’. Možda ih naučimo da svako djelo ima posljedice i da za njih treba preuzeti odgovornost. Možda ih naučimo i da žene nisu ‘stvari i drugotna bića’ koja su tu da ispunjavaju njihove želje i potrebe. Tko zna, možda naučimo i djevojke da one nisu ‘stvari i drugotna bića’ te da njihovo poslanje ‘na ovom svijetu’ nije poniznost. Možda ih naučimo da mogu odgovoriti, da se mogu braniti, da imaju dovoljno jak glas.
Kad bi to naučili mnogo bi osoba izgubilo moć. Moralne vertikale ne bi više komentirale članke na društvenim mrežama. Svećenici ne bi bili oni koji odlučuju o moralu i prihvatljivom ponašanju žena. Političari ne bi odlučivali o sudbinama žena i njihovim tijelima. Suci ne bi donosili odluke o puštanju višestrukih silovatelja. Mladići ne bi ‘dokazivali muškost’ nasiljem.
No, mi nemamo preventivne programe (ili ih barem nemamo dovoljno), ne kažnjavamo počinitelje, ne preuzimamo odgovornost i zbilja rijetko prosvjedujemo. Duboko želimo promjene dok tipkamo komentare i pod uvjetom da nas te promjene previše ne inkomodiraju.
Zato nemojmo biti šokirani/e. Ovaj slučaj posljedica je vrijednosti koje smo si kao društvo postavili. I onih koje si nismo postavili. A za to smo odgovorni i VI, i Mi, i TI, i JA
Orhan Usein: Integracija Roma je deo procesa integracije prema Evropskoj uniji
Orhan Usein (Foto: RCC)
Orhan Usein je šef Kancelarije za integraciju Roma koja djeluje pri Regionalnom vijeću za saradnju. U intervjuu za naš portal, Usein je govorio o nedavno potpisanoj Deklaraciji o integraciji Roma i šta ona donosi romskoj zajednici na zapadnom Balkanu.
Šta Romima i Romkinjama u zemljama proširenja donosi Deklaracija zapadnog Balkana o Romima i proširenju Evropske unije?
-Deklaracija Zapadnog Balkana o Romima i proširenju Evropske unije predstvalja garanciju da će vlade Zapadnog Balkana, u okviru svojih reformi i aktivnosti za pristupanje prema Evropskoj uniji, osigurati da će Romi napredovati u najmanju ruku istim tempom kao i ostali na tom putu. To znači da zemlje ne mogu ići napred prema Evropskoj uniji bez svojih sugrađana Roma. To znači da će napredovati svi u obrazovanju, zapošljavanju, stanovanju, zdravstvu, a Romi neće izostajati u tom napretku.
Takođe Deklaracija znači da će Evropska unija budno pratiti kolko su zemlje uistinu postigle napredak, kolko su uistinu poboljšali obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje i pristup zdravstva Romima. A to praćenje će biti u odnosu na konkretne ciljeve koje je Deklaracija uspostavila. Pored svega ovoga, bitno je i to da su se vlade obavezale da obezbede da svaki Rom ima dokumente koji će omogućiti pristup svim javnim uslugama, pravima i slobodama kao i svakom drugom građaninu. Možda najbitnije u ovom trenutku za nas, zbog toga što je ta tema bila delimično zapostavljena, jeste to da su se vlade obavezale da mnogo ozbiljnije rade ne suzbijanje diskriminacije prema Romima, što je srž i koren svih problema sa kojima se Romi suočavaju. Ukoliko se radi ozbiljno na to pitanje, sigurno je da ćemo imati mnogo boljih rezultata u svim oblastima.
Smatrate li da je Deklaracijom „romsko pitanje“ u zemljama proširenja stavljeno na najveći mogući nivo?
-Šta znači najveći nivo i kako to određujete? Integracija Roma jeste deo procesa integracije prema Evropskoj uniji. Takođe je gotovo u pravilu jedan od prioriteta vladinih programa na Zapadnom Balkanu. Što se tiče Evropske unije, to je jedino pitanje manjina koje ima svoju oficijalnu politiku na tom nivou. Dakle, integracija Roma je i do sad bila visoko na agendi. To pitanje nikad nije bilo pitanje državne bezbednosti, zato što se etnička tenzija, iako latentna i sveprožimajuća kada je reć o prisustvu anti-ciganizma, nikad nije eskalirala ili imala naznake eskalacije. Uglavnom zato što Romi imaju taj pozitivni, pa mogu slobodno reći čak i patriotski stav prema njihovim matičnim zemljama.
Dakle, integracija Roma nije i ne može se gledati kao pitanje hitnosti ili alarmantno pitanje sa te strane, iako je očigledno da neka stanja su nedopustiva u 21. veku. To je pitanje dugotrajnog i konzistentnog napora da se promeni duboko ukorenjeno stanje nepravde prema Romima. Takođe je pitanje nacionalnog konsenzusa, odnosno pitanje dali i kako svi mi zajedno želimo da živimo u zajedničkoj državi na način da svima nama bude dobro.
Dakle, da zaključim, integracija Roma jeste visoko na agendama Evropske unije i vlade, na mesto dostojanstveno i odgovarajuće potrebi i realnog stanja na terenu. Pitanje koje Deklaracija teži da reši otvarajući put, jeste pitanje ozbiljnosti u sprovođenju datih obećanja i zagarantovanih prava, kao i rasprostranjivanje te odlučnosti da se integracija Roma postigne, na svim mogućim nivoima, uključujući i lokalni nivo vlasti.
Orhan Usein, šef Kancelarije za integraciju Roma pri Regionalnom savetu za saradnju (Foto: Roma Integration/Facebook)
Dokument koji je potpisan u Poznanu sa sobom nosi i određene obaveze za ostvarivanje ciljeva zemalja potpisnica. Koji su to ciljevi, odnosno obaveze?
Ovo pitanje koje ste mi postavili je ključno i suštinski daje odgovor i na prethodna dva pitanja, odnosno šta Romi treba da očekuju i da pozivaju svoje vlade na odgovornost u tom smislu, kao i kakav je nivo prioriteta integracije Roma. Deklaracija Zapadnog Balkana o Romima i proširenju Evropske unije postavlja konkretne ciljeve u ključnim oblastima:
U obrazovanju je postavljen cilj da 90% Roma završava osnovno i 50% Roma završava srednje obrazovanje.
U zapošljavanju je postavljen cilj da najmanje 25% Roma bude zapošljeno, a da stopa zapošljenosti u javnom sektoru bude proporcionalna udelu Roma u stanovništvu.
U stanovanju je postavljen cilj da se svaka kuća i svako naselje gde žive Romi legalizje, gde god je to moće, a ukoliko to nije moguće, da se obezbedi adekvatno stanovanje za Rome.
U zdravstvu je cilj da 95% Roma ima takozvano univerzalno, ili osnovno zdravstveno osiguranje.
Na polju ličnih dokumnata cilj je da svi Romi budu registrovani u matičnim knjigama kako bi imali pristup takvim dokumentima.
Takođe se postavlja zadatak u oblasti anti-diskriminacije, a to je da u okviru postojećih tela za jednakost bude osnovana jedinica koja bi se temeljno bavila pitanjima diskriminacije Roma. Iako u ovoj oblasti možda zadatak nije dovoljno ambiciozan, s obzirom na to da smo dosad jako slabo napredovali u ovoj oblasti, smatramo da bi ovo moglo biti dobar početak.
Ovo su ciljevi, i to takvi ciljevi da će Evropska unija budno pratiti dali smo ih ostvarili pre nego postanemo njene članice. Pored ovoga, Deklaracija definiše i određene institucionalne mehanizme kao minimum neophodan da bi se radilo na dostizanju ovih ciljeva. Takođe, Deklaracija poziva Evropsku uniju da naš region mnogo čvršće uklopi u svoj sistem po odnosu na pitanje Roma.
Da li ovo znači da će Romi i Romkinje sa zapadnog Balkana direktno preko EU tražiti kvalitetnije uslove života?
-U suštini znači da i bez posebnog traženja Romi bi trebali dobiti ono što im sleduje kao građanima od strane njihovih vlada. Naravno da očekujemo da Evropska unija pomogne vladama da omogući Romima sva garantovana prava. Uostalom, eto, projekat Integracija Roma koji je finansiran od strane Evropske unije i Fonda Otvoreno društvo je tu baš sa tom misijom – da pomogne vladama da svoj sistem uspostave tako da Romi nisu više isključeni i na marginama, nego pretstavljaju važan deo naših društava.
Proces približavanja EU treba maksimalno iskoristiti za poboljšanje uslova života Roma na zapadnom Balkanu. Kroz ovu Deklaraciju, vlade zemalja su se obavezale da će raditi na tome. Na koji način će sama romska zajednica u tim zemljama biti dio ovog velikog procesa?
-Eto, zanimljivo je da je ovo peto pitanje koje ste mi postavili, a baš paragraf 5 Deklaracije obavezuje naše vlade da uspostave formalne procedure i mehanizme za zajedničko uključivanje lokalnih uprava i romskih zajednica u formulaciju politika, donošenja odluka, sprovođenja i praćenja ostvarivanja ciljeva Deklaracije. Ovom obavezom reafirmišemo princip „Ništa za Rome bez Roma“.
Da li će se kroz Deklaraciju, zemlje potpisnice, između ostaloga, obvezati i na borbu protiv antigypsyizma?
-Na žalost, u regionu smo još uvek na putu da prepoznamo taj negativni fenomen, da shvatimo potrebu da se uspostavi sistem borbe protiv anti-ciganizma i da ozbiljno radimo na tome. Sama Deklaracija ne specificira borbu protiv anti-ciganizma kao takvu, iako smo mi veoma svesni te potrebe. Međutim, Deklaracija odlučno otvara put borbi protiv diskriminacije prema Romima, a diskriminacija prema Romima jeste manifestacija anti-ciganizma koju treba suzbiti. Deklaracija obevezuje da se pojačaju strukture zaštite protiv diskriminacije i da se uspostave posebna pod-tela u okviru tela protiv diskriminacije, koja bi se bavila specifično ne-diskriminacijom Roma, uključujući preko procesiranja žalbi od strane Roma, obezbeđivanja pravne pomoći potencijalnim i faktičkim žrtvama i utvržđivanja diskriminativnih šema, kako institucionalne, tako i pikrivene diskriminacije. Smatramo da će ovo biti ozbiljan poduhvat koji će indirektno uticati na suzbijanje anti-ciganizma i nadamo se da će rad na ovom zadatku iz Deklaracije doprineti definiciji i prepoznavanju anti-ciganizma, kao fenomen protiv kojeg se moramo zajedno boriti.
Orhan Usein, (Foto: Udar arhiva)
Koliko je realno očekivati da će se vlade zemalja ZB u budućnosti mnogo ozbiljnije baviti „romskim pitanjem“, nego do sada?
-To je pitanje poverenja prema vladama. Premijeri vlada Zapadnog Balkana su usvojili Deklaraciju. Za mene lično to jeste garancija i ja verujem da će se vlade ozbiljno baviti integracijom Roma. Ukoliko to ne bude slučaj, Deklaracija je instrument da i Evropska unija, ali prevashodno mi kao građani ovih zemalja, pozovemo vlade na odgovornost, što nam demokratski sistem omogućava. Ja sam lično duboko uveren da će se Premijeri naših vlada držati usvajanja ove Deklaraciju na Samitu u Poznanu u okviru Berlinskog procesa i u okviru procesa proširenja Evropske unije. Duboko sam uveren u to.
