NISMO VIŠE CIGANI NEGO ROMI

/in , /by

Intervju sa piscem  g. Ešefom Bajrićem

Ešef Bajrić, romski književnik, poduzetnik i aktivist, kroz ovaj intervju otkriva korijene svog književnog stvaralaštva, povezanost s romskim identitetom i osobnu borbu za očuvanje kulture i dostojanstva romske zajednice. Govori o svojem životnom putu, radu na knjigama Žrtveno janje i Rapsodija u G-molu, te zbirci poezije Bach. Otvoreno progovara o sustavnoj diskriminaciji, snazi obrazovanja, ulozi aktivizma i bolnim uspomenama vezanim uz mjesta romskog stradanja. Ovaj intervju nudi uvid u život i djelo jednog iznimnog čovjeka – autentičnog glasa Roma u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Pisanje za Ešefa Bajrića nije bilo planirano zanimanje, već potreba koja je rasla zajedno s iskustvima života – kroz siromaštvo, nepravde i ljubav prema vlastitom narodu. Sve ono što ga je godinama tištalo, na kraju je pronašlo svoj put na papir.


Gledajte, pisanjem se bavim već više od 25, možda i 30 godina. No, nikada nisam uspio objaviti ono što sam napisao. Prvenstveno zato što nisam bio spreman pronaći urednika koji bi sve to pripremio i objavio. A što me potaknulo? Rođen sam u Banjoj Luci, u vrlo siromašnoj obitelji rastavljenih roditelja. Život mi je bio izuzetno težak.
Potaknulo me to što sam želio pisati o svojim ljudima, o patnji našeg naroda. Jer ta diskriminacija nije trajala godinama, nego stoljećima. To me ponukalo da napišem nešto – pjesmu, priču, bilo što. Kad sam 1991. godine prvi put otišao u Švedsku i vidio patnje moga naroda – raseljenih iz Banje Luke, Srbije, Bosne, s Kosova – to je bilo strašno. Kad sam gledao tu djecu, te majke… i danas se naježim. Tada sam shvatio da netko mora nešto napisati o svemu tome.

Koja je trenutno najzastupljenija tema u vašem stvaralaštvu – romski život ili patnje ljudi koje ste doživjeli kroz svoj dugogodišnji rad?
U svojim knjigama, primjerice u Žrtvenom janjetu, opisujem život naših Roma – kalopera, trgovaca. Mi Romi kaloperi generacijama se bavimo trgovinom – to je radio moj otac, djed, pradjed, i ja sam naslijedio taj put.
U uvodu sam želio prikazati tko smo mi Romi, odakle dolazimo, kakvi smo, što želimo u sredinama u kojima živimo. Teško se asimiliramo u svakoj sredini. Ljudi me pitaju: “Bajriću, kako to da je onaj Srbin, ovaj Hrvat, a ti musliman iz Bosne?” Pa mi smo dolazili iz sjeverne Indije i naseljavali se diljem svijeta, prihvaćali religije, kulturu i običaje.

U prvoj knjizi pišem o našoj trgovini, kako smo putovali po Italiji, prodavali po Sloveniji… Ali taj zarađeni novac rijetko je završavao u našim domovima, našoj djeci. Sav taj zarađeni novac se trošio na kocku, kafiće, zabavu i užitak. I onda bi sutradan ujutro opet krenuli na put – zaraditi koji dinar. U toj knjizi prikazani su upravo ti ciklusi: rad, pijanstvo, kocka.

Jesu li Žrtveno janje i Rapsodija u GMO-lu autobiografske ili univerzalne priče?
Autobiografska priča tek dolazi – knjiga će se zvati Banjalučka ciganluk mahala. Knjigu koja se trebala zvati Ciganska rapsodija u G-molu mijenjan je naslov jer nismo više “Cigani”, nego “Romi” – što je službeno doneseno tek 1971. na kongresu u Londonu. Za ovu buduću knjigu, Banjalučka ciganluk mahala, svi pitaju kako je moguće nju nazvati tako. Zato što se radnja u knjizi odvija prije 1969. godine, u vrijeme zemljotresa. To se odvijalo prije prvog kongresa Roma koji se odvijao 1971. godine kada smo dobili zastavu, himnu i sve ostalo.
Rapsodija u G-molu je satirična knjiga. Smiješan prikaz života naših Roma, posebice čergara i kalopera koji su nakon rata otišli u Italiju. Vidio sam tada po kampovima kako naši Romi, osobito čergari, prodaju kuće, stanove… i sve to opisao.

Što želite da čitatelji osjete i nauče iz vaših djela?
Prije svega želim da osjete patnju mog naroda, to me najviše pokreće. U svakoj knjizi prikazujem koliko se Romi trude, muče, rade – i na kraju često nemaju ništa. Sustav je kriv. Ova demokracija pogoduje bogatima.
Pogledajte Hrvatsku – kažu da imamo 30 posto, a u stvarnosti imamo 50 posto sirotinje. Ljudi koji si ne mogu priuštiti ni godišnji odmor, ni pristojan automobil, dok drugi imaju milijarde. Želim prikazati patnju mog naroda, želim svim čitaocima pokazati da mi Romi nismo loš narod. Veseli smo, dobri ljudi, ali sustav nam ne dopušta školovanje. No u zadnjih desetak godina puno smo se više integrirali.
Dokazali smo i dokazat ćemo da smo narod koji može uspjeti. Sjetite se Charlieja Chaplina, Ave Gardner, Elvisa Presleya – svi su romskog podrijetla.
U Španjolskoj danas igra i 7–8 romskih nogometaša. Mnogi se ne žele izjasniti kao Romi. Pogledajte, 1990-ih u Hrvatskoj je bilo oko 50.000 Roma, danas ih je registrirano tek 17.000. Zašto? Mnogi su morali mijenjati ime i prezime kako bi dobili posao. Moj sin Almir Bajrić ili ja – nismo mogli dobiti posao. Slično je i u Međimurju – prezimena poput Oršoš ili Balog ne prolaze. Morate ih promijeniti – to je ta diskriminacija prema Romima.

Koliko je vaša nacionalna pripadnost utjecala na vaš književni izričaj?
Puno. Ponosim se time i danas s ponosom govorim da sam Rom.To je rekao par puta i Picasso. To je uvijek govorio i njegov otac, on je bio umjetnik na katedri u Španjolskoj u Madridu. Ja sam Rom i želim to ostati do kraja života – kao i moja djeca.

Izdali ste i zbirku poezije pod nazivom Bach. Možete li pojasniti njezin sadržaj?
Na mojim promocijama dolazi mnogo ljudi. Stipe Mesić redovito dolazi, često je prisutna izaslanica predsjednika Republike, gospođa Melita Mulić, kao i Maja Petrić iz Gradskog poglavarstva Zagreba.Znači da te moje promocije sve više i više dobivaju na publicitetu.
Bach – što znači “sreća” – potaknula me da napišem nekoliko pjesama. U zbirci ima i 5–6 pjesama na romskom jeziku, uz prijevod na hrvatski. Na jednoj stranici je na romskom, a na drugoj stranici je prijevod. Da ipak razumiju svi čitaoci o čemu se tu radi.
Kad me novinar Gamilec (dr. Nikola Gamilec) upitao: “Kako ste se s romana prebacili na poeziju?”, odgovorio sam: “Gospodine Gamilec, moj cijeli život je romska poezija. Moja duša, moje srce – sve je to poezija. Sve što radim, to je poezija ” Dobio sam takav aplauz.
Pitali su me kako pronalazim likove. U mojim knjigama su likovi izmišljeni, ali barem 50 % njih temelji se na stvarnosti. Sve ostalo je mašta autora, pisca. Zato u mojim knjigama stalno piše da su likovi i događaji izmišljeni, jer se ljudi pronalaze u njima iako to nisu oni. Ali ne bih mogao pisati o tome da nisam to i živio – s Romima, po Europi, po Italiji, Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj…

Sami financirate izdavanje knjiga. Jeste li razmišljali o natječajima za sufinanciranje?
Naravno da jesam. Svaka knjiga me košta – prva oko 1500 eura, pa druga, treća, četvrta… To je jako puno knjiga.
Više puta sam pokušao pronaći financijsku potporu, ali uvijek sam nailazio na zid šutnje. To je ta diskriminacija o kojoj stalno govorim.
Iako Romi prema Ustavu RH imaju sva prava, u praksi to ne vrijedi. Sve ostaje mrtvo slovo na papiru.

Smatrate li se aktivistom?
Da. Od prvog dana sam na društvenim mrežama pokrenuo svojevrsni lanac borbe protiv  rasne diskriminacije. Ona je prisutna kao nekada u Južnoj Africi – samo što je kod nas prikriveno.Tamo je ona bila očita,  crnci su  bili na jednoj strani, a oni su bili na drugoj strani. Kod nas je sve to  u rukavicama. Smatram se aktivistom i bit ću aktivista.
Govorim to najviše zbog svojih Roma, postao sam aktivist zbog njih. Sve što prikazujem na društvenim mrežama i što pišem, to me potiče da bi svoj narod malo potaknuo na nešto. Da oni počnu razmišljati o životu. Da oni počnu razmišljati o tome kako se što više asimilirati među ljude kojima se nalaze. Znači oni koji su u Srbiji, dajte, gledajte kako oni žive. Romi u Bosni i u Makedoniji, općenito na Balkanu i u cijeloj Europi, dajte se malo asimilirajte, idite u školu. Šaljite svoju djecu u školu, to je najbitnije. Moj sin je završio ekonomsku školu, radi u Kauflandu, u Jastrebarskom.

Moj brat je bio u policiji, u Bosanskoj kupi, završio u  Sarajevo školu. Najstariji brat je bio stolar, a najmlađi tokar. Znači, mi smo svi htjeli da završimo školu. I vjerujte mi, bez te škole mi smo nula. Romi bez škole su nula.

Kako gledate na položaj Roma danas? Je li došlo do promjene?
U posljednjih 20 godina, posebno u Hrvatskoj, vidim određene pomake. Romi su se počeli obrazovati, zapošljavati. Kaloperi više ne trguju po selima – danas rade u firmama.
Stipendije koje država dodjeljuje našoj djeci za srednje škole i fakultete – to je jako dobra stvar.
Međutim, diskriminacija je i dalje prisutna – primjerice u Međimurju, gdje djecu izbjegavaju, vrijeđaju. Pitam se – dokle više?

Imate li preporuku za poboljšanje položaja Roma u Hrvatskoj?
Ja sam tu živio na Borongaju, tu je bilo preko 20 kuća jedne obitelji. Samo ta jedna obitelj od moje supruge. Šta se dogodilo? Dok sam ja tu živio, ja sam živio  kao i oni.

Ideš na put, tu smo. Tu je bio Čingi Lingi, stara gostiona. Tu smo se nalazili, oni piju, kockaju, idem i ja, ali nisam kockao. Moraš ići sa svojim ljudima, tako je to bilo. Moja preporuka je jednostavna; Gdje god živi puno Roma, tu života nema. Imamo područja kao što su Parag, Kuršanec gdje imate po 2000 Roma. Oni žive, gledajući jedan drugoga, prevladava socijala. I kad stigne socijalna pomoć, oni odu po aparatima, kockati. Nisu svi, ja se ispričavam pojedinima koji to ne rade, ali gdje god ima puno Roma, to ne valja. Ja sam im čak  preporuke pisao preko društvenih mreža: „Mladi, bajashi, odite u Austriju, odite u Njemačku, radite.  Zaposlite se tamo. Nemojte ostati u toj zajednici jer ta zajednica ubija naše Rome.“ 

Posjetili ste Jasenovac, Uštice, Žeravice. Kako to utječe na vaš rad?
Trenutno radim na romanu Krvava kiša – priči o obitelji koja je došla iz Jajca u Banju Luku, preživjela ustaški teror i završila u Jasenovcu. Knjiga će imati više od 300 stranica i sadržavat će i dokumentarni dio, s relevantnim podacima – koliko je Roma ubijeno, koliko preživjelih…
Koristit ću i materijale koje mi je dao prijatelj Toti Dedić, sin Nadira Dedića, jednog od rijetkih preživjelih iz Uštica i Jasenovca.
Knjigu ću poslati Europskom parlamentu, podijeliti i hrvatskoj Vladi – uz poruku: “Ovo vam je dar od Roma iz Zagreba. Ako ne želite čitati – bacite u koš.”
Jer teško je biti Rom.

U razgovoru s Ešefom Bajrićem postaje jasno da njegova priča nadilazi ulogu pisca – on je svjedok vremena, glas svoje zajednice i neumorni tragatelj za pravdom. Njegove knjige nisu tek književni uradci, već produžetak iskustva, otpora i nade koju unosi u svaku rečenicu. Bilo da piše o kaloperima, o kampovima u Italiji, o patnji prognanih Roma, ili o djeci kojoj je uskraćeno pravo na obrazovanje – Bajrićeva riječ uvijek ima cilj: potaknuti, osvijestiti, ostaviti trag.

S jednakom strašću kojom piše, i govori. Otvoreno, iskreno, bez zadrške – o diskriminaciji, o sustavu koji često zataji, ali i o vlastitoj zajednici kojoj poručuje da mora preuzeti odgovornost, obrazovati se, integrirati i dokazati svoju vrijednost.

Njegov rad na knjizi Krvava kiša, kojom želi dati glas žrtvama romskog genocida, još je jedan dokaz da Ešef Bajrić piše ne zato da bi zabavio – već da bi probudio. U vremenu kada istina često ostaje zatomljena, njegov rukopis ostaje jasan, snažan i potreban.

Jer kako sam kaže – teško je biti Rom. Ali biti Rom i pisati, svjedočiti i nikada ne odustati – to je snaga. To je Ešef Bajrić.

Orhan Memedi

POLOŽAJ ROMKINJA

/in , /by

Položaj Romkinja danas: između tradicije, borbe i promjena

Povodom dodjele stipendija na kojima je broj mladih Romkinja prevladavao, vidimo promjene u strukturu romske zajednice u kojoj je duboko isprepletena borba između patrijarhata i ravnopravnosti Romkinja.

Svjesna sam koliko je položaj romskih žena i dalje duboko isprepleten s patrijarhalnim strukturama koje ograničavaju našu slobodu i mogućnosti. Iako je vidljiv napredak, borba za ravnopravnost i osnaživanje Romkinja još nije završena. Naša stvarnost i danas obilježena je složenim odnosima između obiteljskih očekivanja, društvenih predrasuda i želje za osobnim i profesionalnim ostvarenjima. Iako su žene danas aktivnije u donošenju odluka i imaju veću ulogu u obitelji, tradicionalna očekivanja i dalje utječu na njihov položaj, posebno u ruralnim sredinama

U romskim zajednicama obitelj je temelj života. Ona nas oblikuje, štiti, s druge strane, često nameće rigidne uloge. I danas, ženska uloga najčešće je vezana uz brigu o domu, djeci i suprugu, dok su druge sfere života, poput obrazovanja i karijere, podređene tim obiteljskim očekivanjima. Upravo je taj duboko ukorijenjeni patrijarhat jedan od glavnih izazova s kojima se Romkinje i dalje susreću

Položaj Romkinja teško je razumjeti bez uvida u duboko ukorijenjeni patrijarhat koji i dalje snažno utječe na njihove živote. Unutar romskih zajednica patrijarhalna struktura i tradicionalne rodne uloge često se doživljavaju kao prirodni poredak, neupitni okvir unutar kojeg se život odvija. Od malih nogu, Romkinje se uče kako im je glavna uloga biti poslušna kći, brižna supruga i požrtvovana majka. Sloboda i samostalnost, u tom kontekstu, često nisu nešto što im je dopušteno, nego nešto što moraju “zaraditi” ili čak izboriti.

Međutim, važno je razumjeti da patrijarhat nije monolitan, niti je nepromjenjiv. On je živa struktura koja, iako duboko ukorijenjena, polako puca pod pritiskom novih generacija Romkinja koje traže više. Sloboda Romkinja, stoga, ne znači nužno odricanje od vlastite kulture ili napuštanje obitelji. Sloboda znači mogućnost izbora – da same odluče hoće li biti kućanice ili poslovne žene, majke ili poduzetnice, da same odrede svoje prioritete. To je sloboda utemeljena na ravnoteži, gdje obitelj i tradicija ostaju važni, ali prestaju biti lanac.

Upravo se to polako odvija, sporo, ali dolazi do promjena. Sve je više Romkinja koje se obrazuju, zapošljavaju i aktivno sudjeluju u javnom životu. One postaju nositeljice promjena, ne samo za sebe, već i za cijelu zajednicu. Te žene su danas uzori – one kojima se druge mlade Romkinje žele ugledati kako bi ojačale svoju svijest, podigle samopouzdanje, osnažile želju za promjenama i raskinule lanac koji je nametnut stoljećima.

Nova generacija Romkinja donosi drugačiju perspektivu o spoju obiteljskog i poslovnog života. Pokazuju da je moguće ispuniti očekivanja obitelji, a istovremeno graditi vlastitu karijeru i profesionalni identitet. Takav spoj ne mijenja samo sliku o položaju žene u romskoj zajednici nego i u širem društvu koje nas često marginalizira.

Te promjene su, naravno, proces, često spor i popraćen brojnim izazovima. Mnoge Romkinje i dalje se suočavaju s otporom, nerazumijevanjem i pritiscima, kako iz vlastitih obitelji tako i iz šire zajednice. No razlika je u tome što danas više nisu same. Imaju primjere, imaju uzore koje mogu slijediti. Snaga tih žena, koje su se izborile za svoje mjesto u društvu, postaje pokretač koji ohrabruje druge da krenu tim putem.

Moramo jačati mrežu Romkinja u Hrvatskoj

Važno je istaknuti da Romkinje trebaju i dalje jačati svoj utjecaj na političkoj sceni i donošenju odluka koje oblikuju naš život. Politička participacija žena iz romske zajednice može donijeti one dugoročne promjene koje su potrebne – bolje obrazovanje, lakši pristup zapošljavanju, dostupniju zdravstvenu skrb i sustavnu borbu protiv diskriminacije. Politička prisutnost, javno djelovanje i stvaranje mreže Romkinja nisu luksuz, nego nužnost. Kroz javno djelovanje i međusobno povezivanje, Romkinje mogu graditi prostor u kojem neće biti usamljene, gdje će njihovi problemi biti shvaćeni, a njihova borba ojačana kolektivnom snagom. Ta mreža može prepoznati nove izazove koji dolaze – od isključenosti u raznim područjima do novih oblika diskriminacije – i na njih odgovoriti na vrijeme, kreirajući preduvjete za još veći napredak i ravnopravnost budućih generacija.

Romkinje danas u Hrvatskoj imaju dovoljno kapaciteta, znanja i iskustva da same definiraju svoje potrebe i interese te da budu ključne akterke u rješavanju problema koji ih pogađaju. U posljednjih deset godina zabilježen je porast Romkinja koje završavaju srednjoškolsko i visoko obrazovanje, a neke od njih već aktivno sudjeluju u radu udruga, političkih tijela i inicijativa koje se bave pravima žena, manjina i Roma.  Ono što je sada potrebno jest da se tom procesu da prostor, podrška i povjerenje – jer bez Romkinja nema ni istinske ravnopravnosti u romskoj zajednici, a niti u hrvatskom društvu u cjelini.

Ramiza Memedi

ROMSKA PRAVA U REPUBLICI HRVATSKOJ

/in , /by

Prava Roma u Hrvatskoj  su zajamčena Ustavom i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, a važno je i da Romi nastave aktivno sudjelovati u kreiranju vlastite budućnosti.

Ustav Republike Hrvatske i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina predstavljaju temeljne stupove zaštite i promocije manjinskih prava u Hrvatskoj. Ovi dokumenti jasno potvrđuju da su ravnopravnost, poštivanje različitosti te uključivanje pripadnika nacionalnih manjina u javni život među najvišim vrijednostima hrvatskog ustavnog poretka.

Pripadnicima nacionalnih manjina, uključujući i romsku zajednicu, jamči se pravo na očuvanje kulturnog identiteta, korištenje vlastitog jezika i pisma, obrazovanje na jeziku manjine, sudjelovanje u političkom i društvenom životu, kao i zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima vlasti.

Osim prava na individualno izražavanje identiteta, hrvatski pravni okvir osigurava i kolektivna prava putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, koji imaju savjetodavnu ulogu u jedinicama lokalne i regionalne samouprave. Time se osigurava da se glas manjina ne čuje samo u izborno-političkom kontekstu, već i u svakodnevnim odlukama koje utječu na njihov položaj i životne uvjete.

Upravo u tom kontekstu, svaki korak prema većoj vidljivosti i političkom sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina, posebno Roma, ima višestruko značenje – ne samo za pripadnike te zajednice, već i za hrvatsko društvo u cjelini koje time potvrđuje svoje demokratske i multikulturalne vrijednosti.

Pravo na identitet

Nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj uživaju ustavno zajamčena prava na slobodno izražavanje pripadnosti, kao i na očuvanje, razvoj i izražavanje vlastite etničke, kulturne, jezične i vjerske posebnosti. U slučaju romske nacionalne manjine, ne uočavaju se prepreke u slobodnom izražavanju etničke pripadnosti – dapače, osobe se tijekom popisa stanovništva mogu izjasniti kako žele.

Tijekom života postoje različiti trenuci u kojima pojedinac izražava svoju nacionalnost. Prvi put to najčešće čine roditelji prilikom upisa djeteta u matične knjige rođenih. U prošlosti je mnogim Romima i Romkinjama u rubriku nacionalnosti upisivana hrvatska ili neka druga pripadnost, često iz nepoznavanja razlike između državljanstva i nacionalne pripadnosti. Danas sve više roditelja romske pripadnosti djecu upisuju kao Rome.

Na popisu stanovništva punoljetne osobe imaju pravo slobodno izraziti svoju nacionalnost. Isto vrijedi i za evidenciju birača, gdje punoljetne osobe mogu neograničen broj puta mijenjati svoju nacionalnu pripadnost.

Ovo zakonsko pravo bilo je predmet rasprave tijekom posljednjih lokalnih izbora, kada je osoba koja nije romskog podrijetla promijenila nacionalnost u romsku kako bi ostvarila pravo kandidature za zamjenika župana iz reda romske nacionalne manjine u Međimurskoj županiji. Takva situacija izazvala je medijsku pažnju i otvorila pitanja o zloupotrebi prava i mogućim nedostacima zakonskog okvira. No, što je alternativa? Zabrana? Provjera etničkog podrijetla? A kako bismo to provjeravali – “brojanjem krvnih zrnaca”? Takav pristup bio bi neprihvatljiv i opasan.

S druge strane, Romi su upravo primjer naroda koji uspijeva očuvati kulturnu baštinu unatoč stoljećima migracija i integracije u različita društva. Iako često žive u zatvorenim zajednicama, romski jezik – prvenstveno u usmenoj formi – i danas se prenosi s koljena na koljeno, a mnogi običaji i dalje se prakticiraju. No, višestoljetno življenje u različitim kulturama dovelo je do razvoja brojnih romskih skupina koje se razlikuju po jeziku, vjeri i tradiciji – što je i razumljivo s obzirom na to da su gotovo posvuda činili manjinu.

Unatoč tim razlikama, većina Roma poznaje zajedničke simbole identiteta: romsku zastavu, himnu i naziv vlastitog naroda – Rom. Ipak, postoji i određeni broj pripadnika zajednice koji, primjerice, ne razumiju jezik romske himne, što govori o složenosti romskog identiteta u suvremenom društvu.

Jezična prava
Pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj imaju pravo na službenu uporabu svog jezika i pisma, uključujući dvojezične natpise, dokumente i službene akte u jedinicama lokalne samouprave gdje njihovi članovi čine značajan udio (više od 1/3 stanovništva), ili temeljem statuta JLS. Broj stanovnika romske nacionalne manjine u Hrvatskoj raste, a posebno je izražen u Međimurskoj županiji. Upravo u općini Orehovica Romi su stekli zakonsko pravo na dvojezičnost. No, zbog jezične složenosti zajednice, to pravo još nije provedeno – dvojezične table nisu postavljene.

Naime, svi Romi u toj općini kao materinji jezik navode varijantu starorumunjskog jezika, poznatu i kao bajaški rumunjski (u dokumentima najčešće se koristi naziv „bajaški rumunjski jezik“). Ovaj jezik pripada romanskoj skupini, za razliku od standardnog romskog jezika (romani čhib), koji spada u indoeuropsku indoarijsku grupu.

Ta je skupina, poznata kao Bajaši, povijesno je vezana uz romsku zajednicu na rumunjskom području, gdje im je uporaba vlastitog jezika bila zabranjivana i kažnjavana. Zbog toga su usvojili jezik svojih gospodara – od kojeg se do danas razvila lokalna inačica.

Postoji i teorija da Bajaši nisu etnički Romi, ali su zbog izgleda i načina života prozivani i diskriminirani kao Romi, što govori o složenoj povijesnoj identifikaciji te grupe.

Unatoč tome, Bajaši se danas izjašnjavaju kao pripadnici romske nacionalne manjine i čine većinu u Orehovici. Zbog sticanja prava na dvojezičnosti u Orehovici, očekivalo se postavljanje dvojezičnih tabli sa imenom naselja  i ulica – na hrvatskom i romani čhib. No, lokalna zajednica je protestirala jer „romani čhib” smatraju stranim jezikom, nerazumljivim kao simbol njihovog identiteta.

Predložen je i kompromis – trojezična tabla na hrvatskom, bajaškom rumunjskom i romani čhib – ali ni ta opcija nije prihvaćena. Kao rezultat, table sa imena cesta i romskih naselja su ostale samo na hrvatskom.

Kod ulaza u romsko naselje stoji velika tabla s riječju drom (što znači “put” na romskom jeziku), ali ona nije izazvala otpor, unatoč tome što drom nema značenje u bajaškom jeziku.

Obrazovanje


Svaka manjina ukoliko želi  ima pravo na odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu svoje manjine u osnovnim i srednjim školama (modeli A, B i C).
Romska zajednica u Hrvatskoj nije ostvarivala pravo na odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu manjine kojoj pripada iako zagovornik ovog prava bio je tadašnji i sadašnji zastupnik romske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, gospodin Veljko Kajtazi.

Međutim, gospođa N. J., koja je tada radila kao savjetnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, kontinuirano je ukazivala na problem jezične raznolikosti unutar romske zajednice, ističući da većina Roma u Hrvatskoj ne govori romski jezik priznat od strane Vijeća Europe (romani čhib), već koristi tzv. starorumunjski, odnosno bajaški jezik.

Usto, Hrvatska kao potpisnica Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima imala je veto upravo na romski jezik. U sklopu cjelovite kurikularne reforme razvijen je kurikulum za romski jezik po modelu C, koji obuhvaća obrazovanje od predškolske dobi do kraja srednje škole. Jezik na kojem se nastava provodi ovisi o odabiru roditelja djece koja pohađaju program – mogu birati između romskog jezika (romani čhib) i starorumunjskog, odnosno bajaškog jezika.

Iako su mnogi romski predstavnici, uključujući gospodina Kajtazija i profesora romskog jezika i kulture s Filozofskog fakulteta, gospodina Ljatifa Demira (koji je iz tog razloga napustio radnu skupinu za razvoj kurikuluma), bili protiv ovakvog pristupa, kurikulum je razvijen na oba jezika.

Potpuno je razumljivo da se pravo na obrazovanje na jeziku manjine treba koristiti i za jačanje i očuvanje romskog jezika, no u praksi model C se do danas provodi u manje od pet škola u Hrvatskoj, i to isključivo na starorumunjskom jeziku.

Nažalost, Romi koji govore romani čhib još uvijek u nedovoljnoj mjeri prepoznaju značaj ovog prava. Ujedno, izostaje sustavan trud kako romskih političkih predstavnika, tako i organizacija civilnog društva, da se ovo pravo koristi kao alat za očuvanje jednog od temeljnih elemenata romskog identiteta – bez obzira na to radi li se o govornicima starorumunjskog ili romskog jezika.

Kulturna autonomija

Pravo na osnivanje kulturnih i umjetničkih udruga te ostvarivanje i njegovanje manjinske kulture i tradicije. Romska zajednica u Hrvatskoj ostvaruje pravo na kulturnu autonomiju kroz različite aktivnosti i projekte. Postoji nekoliko kulturno-umjetničkih društava Roma, među kojima se ističe Kulturno-umjetničko društvo Darda, jedno od najaktivnijih i najprepoznatljivijih na državnoj razini.

Kroz Savjet za nacionalne manjine, Republika Hrvatska financira projekte romske nacionalne manjine koje provode organizacije civilnog društva. Osim putem Savjeta, javna sredstva dodjeljuju se i kroz nacionalne i europske pozive za civilno društvo, Operativni program za nacionalne manjine te izravno putem jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Zahvaljujući ovim izvorima financiranja, ostvareni su brojni značajni kulturni projekti romske zajednice. Među njima se ističu: izgradnja Memorijalnog centra za romske žrtve Drugog svjetskog rata u Ušticama, uređenje romskog groblja u Ušticama, otvaranje prve romske knjižnice u Zagrebu, postavljanje spomen-ploče povodom Svjetskog dana romskog jezika (5. studenog), koji je prvi priznao Hrvatski sabor, uključivanje romske kulture u projekt “Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020”, posebno kroz program “Roum”, redoviti nastupi KUD-a Darda na festivalima diljem zemlje, kazališne predstave u kojima sudjeluju Romi kao autori, glumci i redatelji, često s temama vezanim uz romsku kulturu, redovita komemoracija romskih žrtava 2. kolovoza, uz medijsku i institucionalnu podršku, sudjelovanje na lokalnim festivalima, organizacija proslave Ederlezija, izdavanje časopisa, produkcija dokumentarnih filmova i televizijskih serija s romskom tematikom.

Ova raznolikost kulturnih inicijativa potvrđuje važnost i vitalnost romske kulturne autonomije te doprinosi očuvanju i promociji romskog identiteta u Hrvatskoj.

Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina

Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih ma­njina prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Pripadnici nacionalnih manjina biraju svoje zastupnike u dvanaestu izbornu jedinicu. Pripadnici romske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika zajedno sa još jedanaest drugih manjina koje će ih predstavljati u Saboru ausrijsku, bugarsku, njemačku, poljsku, ruminjsku, rusinska, rusku, tursku, ukrainska, vlašku i židovsku nacionalne manjine u Sabor.

Prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, svaka manjina ima pravo na vlastitog predstavnika ili vijeće tamo gdje broj pripadnika nadmašuje propisani postotak ili broj, definiran Zakonom (obično ako manjina čini najmanje 1,5% stanovništva jedinice lokalne samouprave, ili ima određen broj članova prema procjeni DZS). U praksi to znači da se u mnogim općinama i gradovima Romi izjašnjavaju za svoje predstavnike.

Izbori za vijeća ili predstavnike romske nacionalne manjine gotovo su uvijek organizirani. No u nekim lokalnim zajednicama popunjavanje mjesta predstavlja izazov jer nedostaje kandidata, što rezultira prazninama u zastupljenosti. Izabrani predstavnici i vijeća imaju savjetodavnu ulogu – često upozoravaju na pravne probleme, socijalne teškoće ili razvojne potrebe manjine. Ipak, izazovi s kapacitetima vijećnika i nerijetko neiskustvom članova onemogućuju učinkovitu zastupljenost.

S druge strane, lokalne samouprave ponekad ne osiguravaju adekvatne resurse—poput prostora za rad, financijskih sredstava ili pristupa stručnom savjetovanju. Osim toga, često se događa da vijeća budu uključena u rasprave o temama izvan njihovih nadležnosti, dok se istovremeno donose odluke (na razini lokalne vlasti) koje izravno ili neizravno otežavaju položaj romske zajednice.

Primjeri dobre prakse javljaju se u regionalnim vijećima romske nacionalne manjine poput Zagreba, Međimurske, Istarske, Primorsko-goranske, Koprivničko-križevačke, Varaždinske, Brodsko-posavske i Osječko-baranjske županije, gdje vijeća djeluju organizirano i uz podršku lokalne uprave.

Zakon predviđa i osnivanje nacionalne koordinacije vijeća nacionalnih manjina – tijela koje bi objedinjavalo rad županijskih vijeća i dobivalo sredstva iz državnog proračuna. Unatoč zakonskoj mogućnosti, romska manjina do sada nije uspostavila formalnu nacionalnu koordinaciju. Umjesto toga, krovnu ulogu preuzimaju civilne „krovne manjinske organizacije“, kao što je kod Roma Savez Roma u RH „Kali Sara“. Iako takve organizacije nemaju posebno zakonsko uporište, tradicionalno su povezane sa saborskim zastupnikom romske manjine i primaju sredstva iz Operativnog plana zanacionalne manjine 2021.–2027., izravno iz državnog proračuna, bez javnih natječaja. Ovakva praksa se odnosi i na druge manjine u Hrvatskoj.

Uključivanje u javni život

Uključivanje pripadnika romske nacionalne manjine u javni život i odlučivanje o pitanjima koja ih se izravno tiču formalno je zajamčeno nizom nacionalnih i europskih dokumenata, uključujući Europski okvir za nacionalne strategije za uključivanje Roma, kao i niz nacionalnih politika i planova. Hrvatska je specifična po tome što, uz opće Nacionalne planove za uključivanje nacionalnih manjina, jedino romska nacionalna manjina ima poseban nacionalni strateški dokument koji detaljno predviđa mjere i osigurava dodatna financijska sredstva za njihovu integraciju u društvo, obrazovanje, stanovanje, zapošljavanje i kulturni život.

Iako su Romi i dalje najdiskriminiranija skupina u Hrvatskoj, politička konstelacija često rezultira većom podrškom njihovim inicijativama nego inicijativama drugih manjinskih skupina. Razlog tomu je višeslojan – s jedne strane brojčana veličina romske zajednice nije velika, a s druge strane mnogi političari nemaju direktno negativan stav prema Romima, iako se povremeno koriste kao retoričko sredstvo za prikupljanje političkih poena kod većinskog biračkog tijela.

No, unatoč formalnim mehanizmima za uključivanje, stvarna participacija pripadnika romske nacionalne manjine u procesima donošenja odluka ostaje vrlo ograničena. Tome doprinosi niz faktora, uključujući nisku razinu informiranosti, ograničenu obrazovnu strukturu, ali i nedostatak interesa ili povjerenja u institucije.

Pokazatelji ovakvog stanja uključuju: slabu aktivnost i nedovoljno korištenje savjetodavnih ovlasti vijeća i predstavnika romske nacionalne manjine, nisku razinu sudjelovanja u javnim raspravama i procesima izrade strateških dokumenata, ograničen odaziv na političke procese koji se tiču prava i položaja romske zajednice.

Ovakvo stanje jasno ukazuje na potrebu za dodatnim naporima u području osnaživanja i kapacitiranju pripadnika romske nacionalne manjine, kako bi mogli proaktivno sudjelovati u oblikovanju javnih politika koje ih se izravno tiču – kako kao pripadnici manjine, tako i kao punopravni članovi svojih lokalnih, regionalnih i nacionalnih zajednica.

Siniša S. Musić