ROMSKA PRAVA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Prava Roma u Hrvatskoj  su zajamčena Ustavom i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, a važno je i da Romi nastave aktivno sudjelovati u kreiranju vlastite budućnosti.

Ustav Republike Hrvatske i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina predstavljaju temeljne stupove zaštite i promocije manjinskih prava u Hrvatskoj. Ovi dokumenti jasno potvrđuju da su ravnopravnost, poštivanje različitosti te uključivanje pripadnika nacionalnih manjina u javni život među najvišim vrijednostima hrvatskog ustavnog poretka.

Pripadnicima nacionalnih manjina, uključujući i romsku zajednicu, jamči se pravo na očuvanje kulturnog identiteta, korištenje vlastitog jezika i pisma, obrazovanje na jeziku manjine, sudjelovanje u političkom i društvenom životu, kao i zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima vlasti.

Osim prava na individualno izražavanje identiteta, hrvatski pravni okvir osigurava i kolektivna prava putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, koji imaju savjetodavnu ulogu u jedinicama lokalne i regionalne samouprave. Time se osigurava da se glas manjina ne čuje samo u izborno-političkom kontekstu, već i u svakodnevnim odlukama koje utječu na njihov položaj i životne uvjete.

Upravo u tom kontekstu, svaki korak prema većoj vidljivosti i političkom sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina, posebno Roma, ima višestruko značenje – ne samo za pripadnike te zajednice, već i za hrvatsko društvo u cjelini koje time potvrđuje svoje demokratske i multikulturalne vrijednosti.

Pravo na identitet

Nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj uživaju ustavno zajamčena prava na slobodno izražavanje pripadnosti, kao i na očuvanje, razvoj i izražavanje vlastite etničke, kulturne, jezične i vjerske posebnosti. U slučaju romske nacionalne manjine, ne uočavaju se prepreke u slobodnom izražavanju etničke pripadnosti – dapače, osobe se tijekom popisa stanovništva mogu izjasniti kako žele.

Tijekom života postoje različiti trenuci u kojima pojedinac izražava svoju nacionalnost. Prvi put to najčešće čine roditelji prilikom upisa djeteta u matične knjige rođenih. U prošlosti je mnogim Romima i Romkinjama u rubriku nacionalnosti upisivana hrvatska ili neka druga pripadnost, često iz nepoznavanja razlike između državljanstva i nacionalne pripadnosti. Danas sve više roditelja romske pripadnosti djecu upisuju kao Rome.

Na popisu stanovništva punoljetne osobe imaju pravo slobodno izraziti svoju nacionalnost. Isto vrijedi i za evidenciju birača, gdje punoljetne osobe mogu neograničen broj puta mijenjati svoju nacionalnu pripadnost.

Ovo zakonsko pravo bilo je predmet rasprave tijekom posljednjih lokalnih izbora, kada je osoba koja nije romskog podrijetla promijenila nacionalnost u romsku kako bi ostvarila pravo kandidature za zamjenika župana iz reda romske nacionalne manjine u Međimurskoj županiji. Takva situacija izazvala je medijsku pažnju i otvorila pitanja o zloupotrebi prava i mogućim nedostacima zakonskog okvira. No, što je alternativa? Zabrana? Provjera etničkog podrijetla? A kako bismo to provjeravali – “brojanjem krvnih zrnaca”? Takav pristup bio bi neprihvatljiv i opasan.

S druge strane, Romi su upravo primjer naroda koji uspijeva očuvati kulturnu baštinu unatoč stoljećima migracija i integracije u različita društva. Iako često žive u zatvorenim zajednicama, romski jezik – prvenstveno u usmenoj formi – i danas se prenosi s koljena na koljeno, a mnogi običaji i dalje se prakticiraju. No, višestoljetno življenje u različitim kulturama dovelo je do razvoja brojnih romskih skupina koje se razlikuju po jeziku, vjeri i tradiciji – što je i razumljivo s obzirom na to da su gotovo posvuda činili manjinu.

Unatoč tim razlikama, većina Roma poznaje zajedničke simbole identiteta: romsku zastavu, himnu i naziv vlastitog naroda – Rom. Ipak, postoji i određeni broj pripadnika zajednice koji, primjerice, ne razumiju jezik romske himne, što govori o složenosti romskog identiteta u suvremenom društvu.

Jezična prava
Pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj imaju pravo na službenu uporabu svog jezika i pisma, uključujući dvojezične natpise, dokumente i službene akte u jedinicama lokalne samouprave gdje njihovi članovi čine značajan udio (više od 1/3 stanovništva), ili temeljem statuta JLS. Broj stanovnika romske nacionalne manjine u Hrvatskoj raste, a posebno je izražen u Međimurskoj županiji. Upravo u općini Orehovica Romi su stekli zakonsko pravo na dvojezičnost. No, zbog jezične složenosti zajednice, to pravo još nije provedeno – dvojezične table nisu postavljene.

Naime, svi Romi u toj općini kao materinji jezik navode varijantu starorumunjskog jezika, poznatu i kao bajaški rumunjski (u dokumentima najčešće se koristi naziv „bajaški rumunjski jezik“). Ovaj jezik pripada romanskoj skupini, za razliku od standardnog romskog jezika (romani čhib), koji spada u indoeuropsku indoarijsku grupu.

Ta je skupina, poznata kao Bajaši, povijesno je vezana uz romsku zajednicu na rumunjskom području, gdje im je uporaba vlastitog jezika bila zabranjivana i kažnjavana. Zbog toga su usvojili jezik svojih gospodara – od kojeg se do danas razvila lokalna inačica.

Postoji i teorija da Bajaši nisu etnički Romi, ali su zbog izgleda i načina života prozivani i diskriminirani kao Romi, što govori o složenoj povijesnoj identifikaciji te grupe.

Unatoč tome, Bajaši se danas izjašnjavaju kao pripadnici romske nacionalne manjine i čine većinu u Orehovici. Zbog sticanja prava na dvojezičnosti u Orehovici, očekivalo se postavljanje dvojezičnih tabli sa imenom naselja  i ulica – na hrvatskom i romani čhib. No, lokalna zajednica je protestirala jer „romani čhib” smatraju stranim jezikom, nerazumljivim kao simbol njihovog identiteta.

Predložen je i kompromis – trojezična tabla na hrvatskom, bajaškom rumunjskom i romani čhib – ali ni ta opcija nije prihvaćena. Kao rezultat, table sa imena cesta i romskih naselja su ostale samo na hrvatskom.

Kod ulaza u romsko naselje stoji velika tabla s riječju drom (što znači “put” na romskom jeziku), ali ona nije izazvala otpor, unatoč tome što drom nema značenje u bajaškom jeziku.

Obrazovanje

Svaka manjina ukoliko želi  ima pravo na odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu svoje manjine u osnovnim i srednjim školama (modeli A, B i C).
Romska zajednica u Hrvatskoj nije ostvarivala pravo na odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu manjine kojoj pripada iako zagovornik ovog prava bio je tadašnji i sadašnji zastupnik romske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, gospodin Veljko Kajtazi.

Međutim, gospođa N. J., koja je tada radila kao savjetnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, kontinuirano je ukazivala na problem jezične raznolikosti unutar romske zajednice, ističući da većina Roma u Hrvatskoj ne govori romski jezik priznat od strane Vijeća Europe (romani čhib), već koristi tzv. starorumunjski, odnosno bajaški jezik.

Usto, Hrvatska kao potpisnica Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima imala je veto upravo na romski jezik. U sklopu cjelovite kurikularne reforme razvijen je kurikulum za romski jezik po modelu C, koji obuhvaća obrazovanje od predškolske dobi do kraja srednje škole. Jezik na kojem se nastava provodi ovisi o odabiru roditelja djece koja pohađaju program – mogu birati između romskog jezika (romani čhib) i starorumunjskog, odnosno bajaškog jezika.

Iako su mnogi romski predstavnici, uključujući gospodina Kajtazija i profesora romskog jezika i kulture s Filozofskog fakulteta, gospodina Ljatifa Demira (koji je iz tog razloga napustio radnu skupinu za razvoj kurikuluma), bili protiv ovakvog pristupa, kurikulum je razvijen na oba jezika.

Potpuno je razumljivo da se pravo na obrazovanje na jeziku manjine treba koristiti i za jačanje i očuvanje romskog jezika, no u praksi model C se do danas provodi u manje od pet škola u Hrvatskoj, i to isključivo na starorumunjskom jeziku.

Nažalost, Romi koji govore romani čhib još uvijek u nedovoljnoj mjeri prepoznaju značaj ovog prava. Ujedno, izostaje sustavan trud kako romskih političkih predstavnika, tako i organizacija civilnog društva, da se ovo pravo koristi kao alat za očuvanje jednog od temeljnih elemenata romskog identiteta – bez obzira na to radi li se o govornicima starorumunjskog ili romskog jezika.

Kulturna autonomija

Pravo na osnivanje kulturnih i umjetničkih udruga te ostvarivanje i njegovanje manjinske kulture i tradicije. Romska zajednica u Hrvatskoj ostvaruje pravo na kulturnu autonomiju kroz različite aktivnosti i projekte. Postoji nekoliko kulturno-umjetničkih društava Roma, među kojima se ističe Kulturno-umjetničko društvo Darda, jedno od najaktivnijih i najprepoznatljivijih na državnoj razini.

Kroz Savjet za nacionalne manjine, Republika Hrvatska financira projekte romske nacionalne manjine koje provode organizacije civilnog društva. Osim putem Savjeta, javna sredstva dodjeljuju se i kroz nacionalne i europske pozive za civilno društvo, Operativni program za nacionalne manjine te izravno putem jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Zahvaljujući ovim izvorima financiranja, ostvareni su brojni značajni kulturni projekti romske zajednice. Među njima se ističu: izgradnja Memorijalnog centra za romske žrtve Drugog svjetskog rata u Ušticama, uređenje romskog groblja u Ušticama, otvaranje prve romske knjižnice u Zagrebu, postavljanje spomen-ploče povodom Svjetskog dana romskog jezika (5. studenog), koji je prvi priznao Hrvatski sabor, uključivanje romske kulture u projekt “Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020”, posebno kroz program “Roum”, redoviti nastupi KUD-a Darda na festivalima diljem zemlje, kazališne predstave u kojima sudjeluju Romi kao autori, glumci i redatelji, često s temama vezanim uz romsku kulturu, redovita komemoracija romskih žrtava 2. kolovoza, uz medijsku i institucionalnu podršku, sudjelovanje na lokalnim festivalima, organizacija proslave Ederlezija, izdavanje časopisa, produkcija dokumentarnih filmova i televizijskih serija s romskom tematikom.

Ova raznolikost kulturnih inicijativa potvrđuje važnost i vitalnost romske kulturne autonomije te doprinosi očuvanju i promociji romskog identiteta u Hrvatskoj.

Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina

Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih ma­njina prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Pripadnici nacionalnih manjina biraju svoje zastupnike u dvanaestu izbornu jedinicu. Pripadnici romske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika zajedno sa još jedanaest drugih manjina koje će ih predstavljati u Saboru ausrijsku, bugarsku, njemačku, poljsku, ruminjsku, rusinska, rusku, tursku, ukrainska, vlašku i židovsku nacionalne manjine u Sabor.

Prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, svaka manjina ima pravo na vlastitog predstavnika ili vijeće tamo gdje broj pripadnika nadmašuje propisani postotak ili broj, definiran Zakonom (obično ako manjina čini najmanje 1,5% stanovništva jedinice lokalne samouprave, ili ima određen broj članova prema procjeni DZS). U praksi to znači da se u mnogim općinama i gradovima Romi izjašnjavaju za svoje predstavnike.

Izbori za vijeća ili predstavnike romske nacionalne manjine gotovo su uvijek organizirani. No u nekim lokalnim zajednicama popunjavanje mjesta predstavlja izazov jer nedostaje kandidata, što rezultira prazninama u zastupljenosti. Izabrani predstavnici i vijeća imaju savjetodavnu ulogu – često upozoravaju na pravne probleme, socijalne teškoće ili razvojne potrebe manjine. Ipak, izazovi s kapacitetima vijećnika i nerijetko neiskustvom članova onemogućuju učinkovitu zastupljenost.

S druge strane, lokalne samouprave ponekad ne osiguravaju adekvatne resurse—poput prostora za rad, financijskih sredstava ili pristupa stručnom savjetovanju. Osim toga, često se događa da vijeća budu uključena u rasprave o temama izvan njihovih nadležnosti, dok se istovremeno donose odluke (na razini lokalne vlasti) koje izravno ili neizravno otežavaju položaj romske zajednice.

Primjeri dobre prakse javljaju se u regionalnim vijećima romske nacionalne manjine poput Zagreba, Međimurske, Istarske, Primorsko-goranske, Koprivničko-križevačke, Varaždinske, Brodsko-posavske i Osječko-baranjske županije, gdje vijeća djeluju organizirano i uz podršku lokalne uprave.

Zakon predviđa i osnivanje nacionalne koordinacije vijeća nacionalnih manjina – tijela koje bi objedinjavalo rad županijskih vijeća i dobivalo sredstva iz državnog proračuna. Unatoč zakonskoj mogućnosti, romska manjina do sada nije uspostavila formalnu nacionalnu koordinaciju. Umjesto toga, krovnu ulogu preuzimaju civilne „krovne manjinske organizacije“, kao što je kod Roma Savez Roma u RH „Kali Sara“. Iako takve organizacije nemaju posebno zakonsko uporište, tradicionalno su povezane sa saborskim zastupnikom romske manjine i primaju sredstva iz Operativnog plana zanacionalne manjine 2021.–2027., izravno iz državnog proračuna, bez javnih natječaja. Ovakva praksa se odnosi i na druge manjine u Hrvatskoj.

Uključivanje u javni život

Uključivanje pripadnika romske nacionalne manjine u javni život i odlučivanje o pitanjima koja ih se izravno tiču formalno je zajamčeno nizom nacionalnih i europskih dokumenata, uključujući Europski okvir za nacionalne strategije za uključivanje Roma, kao i niz nacionalnih politika i planova. Hrvatska je specifična po tome što, uz opće Nacionalne planove za uključivanje nacionalnih manjina, jedino romska nacionalna manjina ima poseban nacionalni strateški dokument koji detaljno predviđa mjere i osigurava dodatna financijska sredstva za njihovu integraciju u društvo, obrazovanje, stanovanje, zapošljavanje i kulturni život.

Iako su Romi i dalje najdiskriminiranija skupina u Hrvatskoj, politička konstelacija često rezultira većom podrškom njihovim inicijativama nego inicijativama drugih manjinskih skupina. Razlog tomu je višeslojan – s jedne strane brojčana veličina romske zajednice nije velika, a s druge strane mnogi političari nemaju direktno negativan stav prema Romima, iako se povremeno koriste kao retoričko sredstvo za prikupljanje političkih poena kod većinskog biračkog tijela.

No, unatoč formalnim mehanizmima za uključivanje, stvarna participacija pripadnika romske nacionalne manjine u procesima donošenja odluka ostaje vrlo ograničena. Tome doprinosi niz faktora, uključujući nisku razinu informiranosti, ograničenu obrazovnu strukturu, ali i nedostatak interesa ili povjerenja u institucije.

Pokazatelji ovakvog stanja uključuju: slabu aktivnost i nedovoljno korištenje savjetodavnih ovlasti vijeća i predstavnika romske nacionalne manjine, nisku razinu sudjelovanja u javnim raspravama i procesima izrade strateških dokumenata, ograničen odaziv na političke procese koji se tiču prava i položaja romske zajednice.

Ovakvo stanje jasno ukazuje na potrebu za dodatnim naporima u području osnaživanja i kapacitiranju pripadnika romske nacionalne manjine, kako bi mogli proaktivno sudjelovati u oblikovanju javnih politika koje ih se izravno tiču – kako kao pripadnici manjine, tako i kao punopravni članovi svojih lokalnih, regionalnih i nacionalnih zajednica.

Siniša S. Musić